BOSANSKI BOG MARX: I poslije socijalizma, socijalizam

Piše: Danijal HADŽOVIĆ

Šta su vam rekli

U vrijeme socijalističke Jugoslavije Bosna i Hercegovina je bila napredna i prosperitetna ekonomija. Nakon rata kao posljedica uvođenja kapitalizma u našoj zemlji je došlo do velikog ekonomskog pada, masovnog propadanja prijeratnih privrednih giganata, masovne nezaposlenosti, ogromnih socijalnih razlika, društvene nepravde i izrabljivanja radnika.

Šta vam nisu rekli

Bosna i Hercegovina kao država u pravom smislu riječi nikada nije ni napustila socijalistički sistem. Jedan od glavnih uzroka njenog siromaštva i zaostajanja je što nikad istinski nije provela dubinske tržišne reforme i uspostavila modernu ekonomiju, nego je nastavila održavati tromi, glomazni i neproduktivni sistem baziran na velikoj državi i javnoj kontroli resursa. Zvuči nevjerovatno? Onda uzmite u obzir ove činjenice. Prema podacima za 2018. od deset kompanija u FBiH s najviše zaposlenih, njih SEDAM je u većinskom ili potpunom vlasništvu države, odnosno vlade. Ovo predstavlja i svojevrstan napredak, s obzirom da je 2015. 9 od 10 kompanija s najvećim brojem zaposlenih bilo u vlasništvu države. Javna potrošnja u BiH danas čini 49% BDP-a i među najvišim je u Evropi. Od oko 820.000 registrovanih zaposlenih u BiH, čak oko 200.000, ili jedna četvrtina, radi u državnoj administraciji! Dodajmo tome i približno 100.000 ljudi koji rade u kompanijama u većinski državnom vlasništvu, i dobit ćemo brojku od približno 300.000 ljudi koji rade za državu, ili 37% ukupne zaposlene radne snage. Stvari su još gore ako se uzme u obzir i da mnoge privatne firme svoje prihode i postojanje na tržištu mogu zahvaliti, neke dominantno, a neke i isključivo, javnim nabavkama i poslovanju s državom kao najuosnijim klijentom. A koliko tek grozno izgleda kada se navedenim brojkama doda i 820.000 penzionera, više od 200.000 korisnika boračkih naknada, 487.000 nezaposlenih koji imaju osiguranu zdravstvenu zaštitu, korisnike socijalne pomoći čiji broj oscilira (nezaposlenost, siromaštvo, porodiljske naknade, mnogočlane porodice, naknade za stupanje u brak…), brojne zaposlene u nevladinim organizacijama subvencioniranim od države, ili čitave sektore društva koji žive od grantova i donacija stranih vlada, odnosno poreskog novca stranih državljana.

Ako se zadržimo samo na domaćem budžetu, dođemo do brojke od nekih 1.900.000 ljudi koji u manjoj ili većoj mjeri žive od njega. Sve to na 3,5 miliona stanovnika. Izraženo u procentima, oko 55% stanovništva u BiH je na budžetu. A nismo računali djecu.

Pitanje koje se postavlja je kako je moguće da u državi u kojoj 55% stanovnika živi od budžeta, toliki broj ljudi glavni uzrok problema vidi u divljem kapitalizmu? Kako je moguće da u zemlji s jednim od najvećih državnih sektora u Evropi, gdje je 7 od 10 kompanija s najviše zaposlenih u vlasništvu države, vlada uvjerenje da je za sve kriva privatizacija? I kako je moguće da u državi koja je po indeksu ekonomskih slobodi na 98. mjestu u svijetu , a po lakoći poslovanja na 86., toliki broj ljudi vjeruje da zemljom hara neoliberalni kapitalizam, kad se ovdje kapitalizam, a tek onaj liberalni, nazire samo u tragovima?

Svjestan kritika koje sam od pojedinih manje upućenih ljudi dobijao zbog, po njima, pogrešne upotrebe termina socijalizam, napomenut ću da ga ovdje koristim u najširem mogućem smislu – kao sistem u kojem je ekonomija pod kontrolom države, nasuprot kapitalizmu gdje je ona prepuštena privatnom sektoru. Naravno, danas u svijetu ne postoji država koja je 100% jedno ili drugo, no pokazatelji u ukazuju na to da je BiH u tom smislu i danas puno manje kapitalistička nego socijalistička država.

Bosanski Bog Marx

“Historija čovječanstva historija je ideja”, rekao je jedan od velikana liberalne misli Ludwig von Mises. Njegov ljutiti protivnik, John Maynard Keynes, zagovornik snažnog državnog intervencionizma u tržišnu ekonomiju, na sličnom je fonu bio po pitanju ideja: “ Praktični ljudi, koji vjeruju da su oslobođeni bilo kakvih intelektualnih utjecaja, obično su robovi nekog umrlog ekonomiste. Ludaci na visokim položajima koji čuju glasove koje niko ne čuje, u stvari destilišu svoju ludost od nekog akademskog piskarala umrlog prije nekoliko decenija.” 

Glas umrlog ekonomiste koji se u bh. javnosti i danas čuje, glas je najčešće nikog drugog do samog Karla Marxa. Prvi univerzitet u BiH, onaj Sarajevski, osnovan je 1946. godine u socijalističkoj Jugoslaviji, a za njim i ostali. Decenijama je visoko obrazovanje u našoj zemlji, koja je i u bivšoj državi važila za najtvrđu utvrdu komunizma, bilo oblikobano dijalektičkim materijalizmom i Marxovim naukom. Da društvenim fakultetima dominiraju lijeve ideje i u većini zapadnih država je realnost, no u BiH je to bila i zvanična državna politika. Isti profesori iz bivšeg sistenma koju su decenijama studente podučavali marksizmu kroz različite oblasti, isto su nastavili i u daytonskog državi pod eventualno drugačijim imenima predmeta. Čak i oni profesori i intelektualci koji su s demokratskim promjenama postali nacionalno osviješćeni i priklonili su se desnim političkim taborima, po pitanju pogleda na ekonomiju i društvene odnose nerijetko su i dalje u sebi zadržavali čvrst markistički temelj. Zato se ne treba pretjerano iznenađivati što ćete u knjigama uglednih domaćih historičara koji su u međuvremenu postali i nacionalni ideolozi, čitati tumačenje najvećih historijskih događaja kroz “klasne sukobe” i “klasne interesse buržoazije”.

Isti ti profesori potom obrazuju novinare i umove im boje marksisitčkom ideologijom. Ti novinari kasnije pozivaju iste te profesore u svoje emisije i novinske stupce da potvrđuj sliku svijeta koju su usvojili. I jedni drugi, kad hoće da čitaju “ozbiljno štivo”, kupuju literaturu Noama Chomskog, Naomi Klein, Slavoja Žižeka ili Jurgena Habermasa. Kad hoće da gledaju neki “ozbiljni” politički dokumentarac, gledaju Michaela Moora kako im sa svojih 100 miliona dolara propovijeda o propadanju kapitalizma i ljepotama socijalizma. Sve to potvrđivat će im njihov pogled na svijet kao jedini ispravan. Neku drugu političku literaturu koja nudi drugačije ideološke poglede neće ni biti u prilici čitati, jer ona se kod nas ne prevodi. Za zagovornike invidualnih sloboda poput primjerice Friedricha Hayeka ili Roberta Nozicka ovdje teško da je iko i čuo.

Tako će se na predavanjima, na televizijskim ekranima i na portalskim retcima zdušno ponavljati fraze o “neoliberalnim elitama”, “kriminalnoj privatizaciji”, “interesu krupnog kapitala”, “pohlepnim poslodavcima”, “diktaturi kapitala”, “divljem kapitalizmu”,. Oduševljeno će klicati svakom ljevičaskom radikalu i populisti koji se pojavi u bilo kom kutku svijeta, od Chaveza preko Tsiprasa do Sandersa. Za njihove neuspjehe optuživat će američki imperijalizam i teror kapitala, prije nego što se ušute. Probleme koji se tiču razvijenih društava poput socijalnih nejednakost i prevelike moći privatnih korporacija doslovno će preslikavati na BiH gdje je ekonomija pod čvrstom šapom države i koja kapitalizam ima samo u tragovima. Održavat će bajku o BiH u socijalističkoj Jugoslaviji kao navodno uspješnoj i prosperitetnoj zemlji (vidi ovdje).

A njihove ideje odzvanjat će čitavim bh. društvom i u glavama ljudi proizvoditi glasove koji govore: kapitalizam je zlo, kapitalizam nas je uništio, nemaš se čemu nadati u ovakvom svijetu.

I poslije socijalizma, socijalizam

Ipak, nije teško se složiti da ključna odgovornost tranzcije i reformisanja društva nije ležala ni na intelektualcima ni novinarima, nego političarima. A oni su upravo sve učinili da sistem nikad u pravom smislu ne reformišu. Pitanje je koliko je to bila posljedica glasova umrlog ekonomiste koji su čuli u glavama, a koliko pukog političkog hoštaplerskog pragmatizma. Jer zadržavanje resursa i kontrole u stranačkim rukama ili barem njihovo prebacivanje u ruke stranci bliskih ljudi osigurava golemu moć i vlast. Smanjenje obima države i prepuštanje stvari tržištu je smanjuje. A naši političari  prije i iznad svega vole vlast. Nakon što su tri nacionalne stranke 1990. pobijedile na izborima s agendom da ruše komuniste, ali bez jasne ideje kakav socio-ekonomski sistem žele, sljedeća faza nisu bile reforme nego rat.  Kompanije naslijeđene iz socijalizma u svim tim dešavanjima postale su ratni plijen, no nisu ih neprijatelji uništavali: zato se pobrinula domaća ekipa na sve tri strane, pa su firme tako krčmljenje, preko certfikata kupovane i dijeljene sa strankama uvezanim “poslovnim ljudima”, novom elitom tranzicije. Naravno, stranka ti dala, stranka ti može i uzeti, pa će tako u daytonskoj BiH izniknuti čitava bulumenta stranačkih biznismena koji su svoja poslovna carstva izgradili na poklonjenim firmama i nastavili ih održavati na namještenim tenderima. Ipak, one najveće među njima, poput Elektroprivrede ili Bh. Telecoma tvrdoglavo su kroz sve ove godine odlučili čuvati u državnom (citaj: stranačkom) vlasništvu i koristiti ih kao unosnu političku srećku za uhljebljivanje vlastitih kadrova i kontrolu kjučnih resursa. Dok se naslijeđeno društveno vlasništvo proglašavalo državnim pa onda rastaljivalo podobnim stranačkim udarnicima, moralo se voditi računa da se sirotinja pretjerano ne buni i ostane odana, pa se nije štedilo s uvođenjem na budžet. Za svakog se ponešto našlo: od demobilisanih boraca, najčešće momaka u najboljim godinama koji su đuture uvaljeni na budžet i pretvoreni u socijalne slučajeva do raznih članova raznih užih i širih rodbina kojima su se izmišljala radna mjesta u državnoj administraciji, što je s glomaznom daytonskom strukturom oličenom u mnoštvu nivoa vlasti i nadležnosti bilo prilično jednostavno. Da bi se sve isfinansiralo, od starta se nije moglo ići nježno s nametima, pa tako bh. radnik danas plaća jednu od najvećih stopa doprinosa u Evropi, gdje mu preko 40% bruto plate bez obzira na visinu primanja odlazi državi. Time su od prvog dana početka tranzicije otvorena vrata pakla gdje je jedini unosan biznis kojim se vrijedi baviti postao onaj s državom uz spremnost na sva moguća spletkarenja i prevare, a budžet široko dostupan svim zainteresiranim društvenim grupama, barem onim dovoljno moćnim da budu ozbiljan društveni faktor čiji socijalni mir valja kupiti. Za ostale: lihvarski nameti koji im se ne vraćaju kroz kvalitetne puteve, objekte, bolnice i škole, jer ih pojedu budžetski korisnici.

U konačnici dobijamo montipajtonovsku državu u kojoj 2 miliona ljudi živi od budžeta, trećina je direktno zaposlena na neproduktivnim radnim mjestima na budžetu, najveće privatne firme rade s državom, najveći poslodavci su kompanije u vlasništvu države,  uslovi poslovanja i ekonomske slobode su među najnižim u Evropi, a ljevičarska intelektualna i politička opozcija zaluđena ideološkim fanatizmom na to sve tvrdi da živimo u divljem neregulisanom kapitalizmu. i kao rješenje nudi još više državne kontrole, još više državnog vlasništva i još više socijalnih davanja.

I ko onda u takvom društvenu ambijentu može provesti reforme i kako? Moguće je samo ako bismo uspjeli nametnuti viziju, uostalom utemeljenu na argumentima, da bi  liberalno kapitalističko društvo u kome je ekonomija u privatnim rukama, oslobođena od kontrole i pritiska države, državna uprava ograničena, efikasna i u službi građanina, a porezi mali i vrijedni plaćanja, bilo bolje za sve nas. I da bi u tom sistemu i obespravljena kasirka i državni službenik koji danas radi na izmišljenom radnom mjestu u državnom sektoru, a sada bi bio na produktivnom u privatnom, bili sretniji. I da je troma država koja neracionalno troši resurse, generiše korupciju i guši privatni sektor ta koja koči značajniji napredak ove zemlje, i da je neophodno promijeniti taj trend. I da bi tek tada kritika takvog sistema kao kapitalističkog mogla biti validna, jer ovo trenutno kvazisocijalističko-kronističko đubre od sistema s tim ima malo veze.

Četiri nacionalizma i Naša stranka

Piše: Danijal HADŽOVIĆ

Podjela na ljevicu i desnicu u BiH generalno se svodi na odnos prema nacionalnom. Tako se nacionalne stranke koje su 1990. preuzele vlast u BiH, njihovi kasniji politički derivati i ideološki spektar vezan uz njih generalno smatraju desnicom, a njihova opozicija, oličena prije svega u nasljedinicima Saveza komunista u BiH i društvenom spektru koji im pripada,  ljevicom. Prve se još u društvu kite epitetom „nacionalnih“ političkih stranaka i pokreta, a drugi „građanskih“. Ovakva podjela je, nema sumnje, krajnje štura, jer uglavnom negira ostala bitna ekonomska, socijalna i  pitanja koja definišu ideološku podjelu u modernom svijetu te predstavlja krajnje proizvoljno tumačenje pojmova „nacionalnog“ i „građanskog“ . No, ovakva podjela se udomaćila, ušla je u svakodnevni politički rječnik u BiH i danas je ona etablirana kao politička realnost.

U skladu s ovom podjelom, od strane „građanskog“ političkog kruga nacionalizam se tretira kao vodeće zlo i opasnost za BiH čije prevazilaženje i pobjeđivanje je preduslov za napredak društva. Ipak, sam nacionalizam je nešto kompleksniji fenomen. On je ukratko ideologija ili svjetonazor po kojem je nacionalni identitet presudan za formiranje i opstojnost jedne suverene države. Ne bi bilo pogrešno reći da nijedna moderna država ne bi postojala bez ideologije nacionalizma koji predstavlja pogonsko gorivo za izgradnju  države. No, postoji više vrsta nacionalizama koji mogu imati različite sadržaje. Velika je, primjerice, razlika između nacionalizama etničkog tipa kakav je nama znan na Balkanu, koji teži zaokruživanju etničkog prostora uz elimisanje ili minoriziranje ostalih grupa, te građanskog nacionalizma kakav primjerice postoji u SAD-u, gdje se svi državljani smatraju pripadnicima iste političke nacije bez obzira na njihovu vjersku, etničku, rasnu ili drugu grupnu pripadnost.

U tom pogledu kada se govori o nacionalizmima u BiH, a možda bi ih preciznije bilo zvati nacionalno-političkim pokretima, možemo prepoznati četiri glavna pravca: srpski, hrvatski i bošnjački nacionalni pokret, te četvrti, građanski državotvorni pokret.

Srpska i hrvatska nacionalna ideologija u BiH etablirane su sa procesom kreiranja moderne srpske i hrvatske nacije u BiH koncem 19. stoljeća. Kao etnički nacionalizmi, oni od prvog dana teže zaokruživanju nacionalne teritorije u ovom ili onom obliku.

Srpski nacionalni pokret tradicionalno je težio objedinjavanju srpskog etničkog prostora u veliku Srbiju,  u kojoj je dakako želio vidjeti i cijelu Bosnu i Hercegovinu. Kako zbog objektivnih historijskih okolnosti taj projekt u konačnici nije uspio, alternativni pristup mu je obezbjeđivanje autonomije srpskom narodu unutar BiH, što je sa Republikom Srpskom uglavnom ostvareno. Viši cilj u odnosu na to bi bio potpuno političko osamostaljenje kroz nezavisnost ili čak priključenje Srbiji.

Sve političke partije za koje srpski narod predominantno glasa, bez obzira na sve međusobne političke i ideološke razlike, glede nacionalnog pitanja i državno-pravnog položaja  zastupaju politiku jačanja pozicije srpskog naroda unutar BiH, vodeći pri tome malo ili nimalo računa o političkim interesima ostalih naroda i grupa, dok se BiH kao državni okvir posmatra krajnje pragmatično, u kontekstu najboljeg načina da  Srbi unutar njega ostvare što bolju poziciju. Ovo se, dakako, potpuno kosi s ustaljenim poimanjem građanskog i etničkog u BiH, pa se tako stranke iz RS-a potpuno isključuju kada se govori o ljevici u BiH. U kontekstu toga treba posmatrati i fenomen Milorada Dodika koji je, iako nominalno ljevičar, SDS-u kao srpskom nacionalnom pokretu u jednom trenutku ukrao oreol najboljeg zaštitnika srpskih nacionalnih interesa u BiH, demonstrirajući da je veći katolik od pape, tj. četnik od Radovana.

Gotovo identičan ideološki okvir kao i srpski, ima i hrvatska nacionalna ideologija u BiH. Kao i srpska, tradicionalno je težila svehrvatskom ujedinjenju u kojem je BiH željela vidjeti kao dio velike Hrvatske. Kako historijske okolnosti nisu dozvolile realizaciju tog plana, rezervni cilj je bio obezbjeđivanje autonomije hrvatskog naroda, bez čega se definitivno ostalo Washingtonskim sporazumom. Kao treća, posljednja strategija hrvatske nacionalne politike ostao je pokušaj ostvarivanja onih ustavnih mehanizam koji bi hrvatskim predstavnicima osigurali podjednaku količinu vlasti kao bošnjačkim i srpskim, ali uz uslov da budu isključivo birani od hrvatskog stanovništva. Većina Hrvata u BiH stoji uz ovaj ideološki koncept. Izražavaju ga uglavnom glasajući masovno za HDZ kao vodeću hrvatsku nacionalnu stranku. Utom je i frustracija hrvatskog naroda danas u političkom smislu najveća u BiH, jer niti  imaju svoju političku autonomiju, odnosno entitet, niti nužno garantovan jednak kolač  vlasti za stranku za koju glasaju, što je pokazao izbor Komšiča u Predsjedništvo,  kao i Platformska vlada 2010.

Kao treći i četvrti nam ostaju bošnjački i bosanski državotvorni nacionalizam. No, između njih nije lako uočljiva razlika po pitanju državotvorne ideologije. Bošnjačke nacionalne politike generalno su kroz historiju težile teritorijalnoj jedinstvenosti i političkoj posebnosti BiH, bez unutrašnjih podjela. Taj je cilj formalno ostvaren proglašenjem nezavisnosti 1992., no u startu je bio nagrižen krvavim ratom i Daytonskim sporazumom koji je kreirao složen državni sistem podijeljen na dva entiteta, deset kantona i tri konstitutivna naroda. Naravno, bošnjački i bosanski državotvorni pokret teži u što većoj mjeri prevazići i minorizirati ove unutrašnje podjele i uspostaviti neku vrstu jedinstvene građanske BiH. Razlike među njima  uočljive su u tome što bošnjački u odnosu na bosanski nacionalizam mnogo više pažnje posvećuje jačanju položaja i interesa bošnjačkog naroda u kontekstu BiH, manje igrajući na kartu zajedništva. Nešto je skloniji u tom smislu pravljenju kompromisa s etničkim i nacionalnim politikama druga dva naroda. Bosanski, s druge strane, u centar svoje pažnje stavlja bosanski nadnacionalni politički identitet u kome će, u okviru građanske države, interese moći ostvariti sve etnije i konfesije u BiH. On uglavnom u potpunosti teži prevazići etničko predstavljanje. Iako ne voli isticati interese nijednog naroda posebno, govoreći o građanskom konceptu, bosanski državotvorni nacionalizam će se složiti da sistem u kome 50% Bošnjaka treba u konačnici da u praksi ima pravo na isi kolač vlasti kao i 15% Hrvata nije pravedan, te da takvo stanje treba prevazići potpunim odbacivanjem etničkom modela biranja vlasti i uspostavom građanskog načela u praksi, gdje će vrijediti pravilo jedan čovjek- jedan glas.

U političkom pogledu vodeći zastupnik bošnjačkog nacionalnog pokreta je SDA. Ideologiju i položaj građanskog državotvornog pokreta na političkom planu najbolje je artikulisao i kao njegov lider se istakao Željko Komšić, novi član Predsjedništva i lider koalicije DF-GS.  Iz ugla  hrvatskih i srpskih nacionalista između ova dva koncepta uglavnom nema  pretjerane razlike. Čak u  potonjem vide i donekle veću opasnost, jer za razliku od bošnjačkog nacionalizma, on nastoji preći etničke granice i cilja na čitavu državu, što ugrožava naročito „hrvatske političke pozicije“. Bošnjački i bosanski „nacionalizam“ će relativno lako naći zajednički jezik kada se dođe do pitanja države i njenog uređenja, što se vidjelo i po gotovo blagonaklonom odnosu koji su prema retorici i politici Željka Komšića pokazivali krugovi bliski SDA-u, ili što je npr. pokazala koalicija SDA i SDP-a  u ratnoj vladi. Ono gdje njihove ključne ideološke razlike dolaze do izražaja nisu toliko pitanja uređenja države i cjelovitosti BiH, nego uglavnom društvena pitanja poput historijske uloge NOB-a ili vjeronauke u školama.

Osim pojedinaca s hrvatske i srpske nacionalne pozicije, u BiH se pojavljuje još jedna grupa kritičara bošnjačkog, ali i probosanskog nacionalizma. Radi se o pojedincima na ljevici, ali izrazito anacionalno orijentisanim. Na političkoj sceni ovaj pogled najzastupljeniji je u djelovanju Naše stranke. Nazovimo ga anacionalnim građanskim pokretom. Zašto su suprotstavljeni srpskom, hrvatskom i bošnjačkom nacionalizmu je jasno: zbog njihove nacionalne isključivorsti i netolerantnosti. Ipak, mnogo zanimljiviji je slučaj njihovog protivljenja bosanskom građanskom nacionalizmu. S obzirom da potonji politički pokret i koncept upravo u srpskom i hrvatskom nacionalizmu vidi glavnu prijetnju opstanku BiH i njenoj reorganizaciji u modernu građansku državu, prema njima nastupa krajnje agresivno i neprijateljski. No, kako većina Srba i Hrvata pristaje uz hrvatsku i srpsku nacionalnu ideju, tako „anacionalni građani“ u ovakvom pristupu vide opasnost njihovog odvraćanja od Bosne i Hercegovine i cementiranja podjela u društvu. Stoga, ne treba nimalo da čudi da se tokom predizborne kampanje  pored žestokog sukoba na relaciji Čović-Komšić, tj. HDZ-DF-GS, paralelno odvijao i žestok sukob između NS-a i DF-GS, gdje su prvi optuživali potonje da su nacionalisti, huškači i stavljali znak jednakosti između Komšića i Čovića, a potonji prve da su Čovićeve korisne budale.

No, ako agresivno branjenje ideje građanske države i prenaglešeno suprotstavljanje srpskom i hrvatskom nacionalizmu kao njenom antipodu smatraju štetnim, šta je onda njihov koncept uređenja države i društva? U suštini, i sami su za neki oblik građanske države, no drže da nije mudro to previše isticati da ne bi koga naljutili. Koriste uglavnom taktiku da treba izbjegavati krupna politička pitanja glede uređenja države i posvetiti se konkretnim politikama.

Pristup koji imaju može se generalno smatrati taktikom „odozdo prema gore“. Prvo treba pomiriti ljude u BiH, ne dizati tenzije i privoliti sve etničke grupe da podrže naše ideje, pa ćemo onda lakše naći konsenzus po pitanju moguće reorganizacije države i kretanju prema građanskom konceptu.

Probosanski državotvorni nacionalizam teži, upravo obrnuto, pristupu „odozgo prema dole“. Najprije valja uspostaviti moderni građanski državni okvir, pa će se unutar njega i otvorena nacionalna pitanja i odnosi riješiti kad više ne bude postojao sistemski izvor za poticanje političkog sukobljavanja i raspodjele vlasti na etničkom osnovu.

Uspjeh prvog koncepta zavisit će od mogućnosti da njegova politika dobije podršku na zaista čitavoj teritoriji BiH, od strane svih naroda u određenoj mjeri. Za sada, ona je reducirana samo na urbane centre s bošnjačkom većinom.

Uspjeh drugog koncepta zavisit će od njegove sposobnosti da kroz postojeći sistem ostvaruje promjene i rješenja koji će BiH u većoj mjeri voditi ka građanskom uređenju.

Vrijeme će pokazati koji od ova dva pristupa je u konačnici bio plodonosniji u građenju bosanskohercegovačkog društva. No, kada bi im se ispravno taktički postupilo, a njihovi protagonisti bili u stanju svoje lične animozitete i sukobe ostaviti po strani, mogli bi u suštini i jedan i drugi,  iz različitih pravaca, odigrati pozitivnu ulogu u približavanju društva ka istom cilju – građanskoj državi.

ŽELJKO KOMŠIĆ ZA SB: "Ako Dodik i Čović uđu u Predsjedništvo, medvjed i vuk će dobiti janje na čuvanje"

Razgovarao: Danijal HADŽOVIĆ (Slobodna Bosna)

Unatrag nekih godinu i po, dvije, izjavljivali ste da Vaša eventualna kandidatura za Predsjedništvo zavisi od toga da li će se kandidirati Dragan Čović. Da li je upravo Čović u konačnici presudno utjecao na Vašu odluku da ponovo budete kandidat, i ako jeste, zbog čega?

Jeste dijelom. Naime, pojednostavljeno bi bilo reći “samo Čović”. Čović je personifikacija, nacionalistička i kriminalna, cijelog jednog projekta destrukcije Bosne i Hercegovine. U tome učestvuje povelika struktura koju bih ja nazvao “haški i pravosudni klijenti”. Tu ima svega – ratnih zločinaca, politike, velikog i opasanog kriminala povezanog sa još nekim državama, velikih političkih i ekonomskih interesa, uglavnom kriminalnih...

Zajednička osobina svih pobrojanih jeste da mogu biti fatalni po BiH. Slikovito rečeno, oni se ponašaju kao zvijer koja kidiše na “izmoren plijen” i procjenjuju trenutak kada treba završiti sa Bosnom i Hercegovinom.
Dakle, takva dešavanja, strukture, politike i interesi, personifikovani u Čoviću, presudno su utjecala na moju kandidaturu.

Kako posmatrate prethodne četiri godine vlasti u BiH? Obećavani su nam stabilnost i napredak kada “legitimni predstavnici naroda” budu vladali, a umjesto toga smo dobili veličanja ratnih zločinaca,

zapaljivu nacionalističku retoriku, blokade parlamenata, planove B, čak i zveckanja oružjem..

Njihovo gotovo prirodno stanje jeste konflikt. Dominantno etnički konflikt. Iz tog stalnog stanja konflikta, nekada slabije nekada jače izraženog, oni izvlače svoj utjecaj i moć. Osnovna oruđa u održavanju stanja konflikta su im, stariji i noviji, nacionalni mitovi, kao i strah. Zato se i ne čudim svemu što se dešavalo u posljednje četiri godine. Ovo što smo imali prilike vidjeti u posljednje četiri godine jeste jedni način na koji nacionalistička politika može funkcionosati. I kada bi bilo moguće da to promijene onda bi takva politika i takve političke elite jednostavno počele nestajati. Slično komunizmu, onoga trenutka kada je nošen novim okolnostima komunizam morao ući u proces promjena, počeo je i propadati sve dok konačno nije propao. Tako je i sa nacionalizmom, da krene u promjenu propao bi.

I zaključak je...

Zaključak – ne očekujte da nacionalizam na ovim prostorima može imati pozitivnu istorijsku ulogu.

No na upravo ovim izborima postoji realna mogućnost da u Predsjedništvo BiH kao najvišu instituciju države uđu Milorad Dodik i Dragan Čović, koji su svoje dugogodišnje savezništvo nedavno i formalizovali. Šta bi za Bosnu i Hercegovinu značila njihova pobjeda?

Da pojednostavim – to bi značilo da ste vuku i medvjedu ostavili jagnje na čuvanje!

Kritičari Vam spočitavaju da kao član Predsjedništva u dva mandata niste bili naročito posvećeni poslu, zbog čega ne zaslužujete da Vam se ponovo da povjerenje. Kako Vi gledate na ovakve kritike?

Na te gluposti o radu u Predsjedništvu neću ni da odgovaram. Radio sam tada čak i stvari koje mi nisu bile zvanični posao (npr. ratni zločini, rasvjetljavanje, hapšenje i izručenja uhapšenih u inostranstvu – slučaj Španija). Da sada pobrajam stotine i stotine odluka u čijem pravljenju i donošenju sam učestvovao, od delikatnih do jednostavnih, izbor BiH u Vijeće sigurnosti UN-a, dobijanje MAP-a, lobiranja za naše gradove u UNESCO-u, bilo bi pomalo besmisleno. Da sada navodim kako je trebalo imati bar malo hrabrosti da se neke stvari kažu i urade, također bi bilo besmisleno.

Da ne nabrajam adrese i imena kako predsjednika, premijera, kraljeva, kod kojih sam mogao zatražiti ne samo prijem, nego ih i zamoliti da nešto urade za BiH. A uradili su. Možda je i to besmisleno. Da ne pominjem silne zvaničnike BiH koji su, kao đavo od krsta, bježali od donošenja teških odluka, te ih ostavljali meni. Ako je to malo, neka mi nađu nekoga ko je uradio više!

Također Vam zamjeraju da ste u prethodne četiri godine bili neaktivni u Parlamentarnoj skupštini BiH.

Što se tiče Parlamentarne skupštine BiH, vođenje kluba sam svjesno prepustio drugom, otvorio prostor drugim našim zastupnicima da se vidi da su i kvalifikovani i pošteni u svom poslu i odnosu prema BiH. I dobro su to odradili. Cilj mi je bio pokazati da DF nisam samo ja i da u DF-u ima više kvalitetnih političara nego čak i u drugim strankama. Nastojao sam ih dovoditi u situacije da sami mogu donositi odluke. Danas, bez obzira na sve, bez obzira gdje su i šta su, ipak svi znaju za njih. Napokon, mislim da je moj lični angažman oko zaustavljanja Čovićevog pristiska i planova oko izmjena Izbornog zakona BiH važniji od mora, većinom besmislenih i populističkih, inicijativa i pitanja postavljenih samo zbog kamera prisutnih u Parlamentu.

Čini se da je HDZ-ovo djelovanje u proteklom periodu preprodilo ideju građanske države kao protutežu modelu BiH kao neke troetničke federalne konsocijacije, koji oni zagovaraju, te da u ideološkom i društvenom pogledu sukob ova dva koncepta predstavlja možda i krucijalno pitanje glede budućnosti zemlje. Sami ste nedavno izjavili da treba odbaciti koncept konstitutivnosti i graditi građansku BiH. Zašto mislite da su konstitutivni narodi problem i da rješenje leži u građanskom modelu?

Model konstitutivnosti kao model uređenja etničkih odnosa u složenim, višenacionalnim i čak višerasnim državama je rješenje koje potiče još iz SSSR-a. To je bio pokušaj sovjetskih komunista da jednu takvu veliku i složenu državu organizuju i drže, pored komunističke ideologije, mirnom i pod kontrolom. Čak su i sovjetski komunisti bili svjesni da ideologija komunističkog internacionalizma nije bila dovoljna da osigura mir i stabilnost SSSR-a.

Jugoslovenski komunisti su isti model primjenili na ovim prostorima. S tim da je taj model posebno važan bio za BiH. Za BiH je čak taj model bio i jedna vrsta spasa. Jer, ne treba zaboraviti činjenicu da nije postojalo jedinstveno mišljenje ni u KPJ oko budućnosti BiH. I u toj partiji bilo je onih, pogotovo iz Beograda i Zagreba ali i iz same BiH, koji su smatrali da BiH treba podijeliti ili joj dati status autonomne pokrajine u sastavu neke republike. Tek je Titovom intervencijom iz uz podršku nekih njegovih najbližih saradnika došlo se do ona čuvena “tri niti i tri i”, te je sačuvana BiH kao ravnopravna republika u sastavu federacije.

Taj model konstitutivnosti je imao svoje istorijsko i političko opravdanje sve dok je postojala jedna politička snaga, KPJ-SKJ, koja je raznim metodama mogla održavati i ako treba nametnuti poštivanje tog modela čak i snagama van BiH.

Od trenutka kada je pao komunizam a sa njim i SKJ, model konstitutivnosti preuzimaju nacionalne politike i elite kao ustavnopravnu, političku i društvenu podlogu više uporednih procesa disolucija koje su se odvijali na ovim prostorima. Od modela koji je “čuvao BiH” pod rukovodstvom jedne partije, KPJ-SKJ, taj model, u rukama nacionalista prerasta u svoju suprotnost, postaje potpuno retrogradan i u njemu samom se nalazi navodno istorijsko opravdanje za disoluciju zemlje.

Ostati pri ovom modelu uređenja odnosa u BiH, značilo bi da se krećemo ka raspadu. Tražiti izlaz iz ove situacije u raznim konsocijacijskim eksperimentima u i sa BiH liči na “gašenje vatre benzinom”.

U čemu leži izlaz?

Izlaz je potrebno tražiti u potpuno novom civilizacijskom modelu – modelu građanina i građanskog. Taj model, pojednostavljeno rečeno, podrazumjeva zaštitu pojedinca i njegovog dostojanstva sa svim njegovim osobenostima i vrijednostima do kojih je njemu samom stalo, uključujući i njegovo etničko izjašnjenje i određenje, te se proteže na teritoriju cijele zemlje. Dakle, sva prava nas kao osoba realizuju se na individualnoj osnovi a ne u okviru kolektiviteta kao što je sada slučaj. Time osnovna jedinka našeg društva postaje čovjek, osoba, a ne kolektivitet kako to traže nacionalne politike. Time se čuva BiH, time se čuvaju i etnička prava ali, za razliku od sadašnje situacije, ona se protežu na cijelu zemlju a ne samo na prostor gdje je “moja grupa, narod” većina.

Vjerujete li da bi Vaša pobjeda na izborima predstavljala mali korak i prema pobjedi ideje građanske države?

Pogrešno je to vezati za moju eventualnu pobjedu. Ta moja, eventualna, pobjeda treba poslužiti za zaustavljanje podmuklog i prikrivenog šovinizma. Da bi građanska ideja ovdje zaživjela prvo je potrebno razbiti strah od nje same. Prvenstveno, da je ovakva građanska ideja protivnik etničke pripadnosti. Upravo suprotno, ovakva građanska ideja bolje štiti i etničku i vjersku pripadnost ali, za razliku od trenutnog stanja, potencira pripadnost državi BiH kao neophodnom okviru za takvu zaštitu.

Riječ je o jednom procesu koji se ne može završiti “preko noći”, ali je potrebno napraviti bar prvi korak.

No, mnogi vas pojedinci na ljevici, pa čak i Vaši pojedini protukandidati, optužuju da Vaše političko djelovanje zapravo samo dodatno radikalizuje političku scenu u BiH i ide na ruku HDZ-u i ostalim nacionalističkim opcijama. Kako gledate na to?

Razlog za takve optužbe može biti ili strah i neodlučnost ili neodgovornost i nepostojanje svijesti gdje smo sada, kako država tako i društvo.

Ne misle valjda da se HDZ i SNSD šale sa svim ovim što rade. Ne misle valjda da će ih šutnjom odobrovoljiti i da će oni to prestati raditi.

Ili možda, neki od njih, i žele da se to sve desi ali da nekako ispadne da su drugi krivi.

Ako ništa drugo, naivno, beskrajno naivno.

Nakon lokalnih izbora 2016. kada je ljevica zbog svoje razjedinjenosti izgubila nekoliko, gotovo pa sigurnih općina, od kojih je vjerovatno najbolnija bila sarajevska Općina Centar, činilo se da će stranke ljevice izvući pouku iz toga i na opće izbore izaći ujedinjeno. U međuvremenu su se desili brojni sastanci na kojima se najavljivalo ujedinjenje, potpisivane su deklaracije, da bi na ovim izborima ljevica nastupila ne samo razjedinjeno s tri kandidata za Predsjedništvo, nego i uz vrlo teške međusobne optužbe. Zašto je ljevica ponovno nejedinstvena?

Mi smo imali i volju i namjeru ići u potpuno ujedinjenje. Zašto je to propalo, morate pitati druge aktere.

Dosadašnji rezultati izbora pokazuju da je maksimum glasova kojim su se lijeve stranke mogle nadati negdje do 300.000. Drugim riječima, vrlo teško da će te i Vi i gosp. Bećirović ući u Predsjedništvo, iako iz SDP-a tvrde suprotno, a tu je još i Boriša Falatar. Strahujete li da bi razjedinjenost, kao i mnogo puta do sada, mogla skupo koštati ljevicu i njene kandidate na izborima?
Da. Moglo bi se to desiti.

A ko će onda biti glavni krivac?
U suštini novac. Prokleti novac.

Bojite li se da bi nakon izbora moglo doći do blokade države i kakve bi mogle biti posljedice toga? HDZ je već u nekoliko navrata otvoreno prijetio blokadom izbora delegata u Dom naroda poslije izbora ako se ne promijeni izborni zakon, što se nije desilo, tj. ako im rezultati izbora ne budu po volji.

Vodeći se tom HDZ-ovom logikom, za njih izbori nisu potrebni. Njima treba garantovati da će, bez obzira kakav izborni rezultat ostvare, uvijek biti vlast i da će njihovi kadrovi, počev od Predsjedništva BiH do najniže funkcije, uvijek biti na pozicijama koje oni žele i koje su prethodno odabrali. Za nas, sve ostale, trebaju se održavati izbori i mi možemo dobiti sve ono što HDZ prethodno nije odabrao i što je ostalo iza njih.
To su izbori po HDZ-ovoj volji.

Ali, takvo nešto ne postoji niti u jednoj iole demokratskoj zemlji.

Bitno je da se izbori održe u skladu sa Ustavom BiH i važećim zakonima. Rezultate izbora svakako niko ne može garantovati. Napokon u ovu vrstu političke bitke valjda ulazimo spremni da prihvatimo rezultate te bitke u koju smo sami ušli. Prihvativši da učestvuješ u takvoj “trci” po unaprijed određenim pravilima, unaprijed prihvataš i rezultate. Tako funkcioniše demokratija.

Ukoliko im se ne svide rezultati i ukoliko oni bojkotuju implementaciju rezultata, ja očekujem da bar tu budu principijelni i povuku sve svoje kadrove koji primaju plaće iz budžeta na raznim nivoima vlasti. Hoće li im onda Čović obezbjediti plaće, otplate kredita i sredstva za život, njih i njihovih porodica? Nekako nisam siguran da hoće.

Uostalom, prijetnje HDZ-a stoje sve do onog trenutka dok se ne ukaže vlast, moć, novac i pozicije. Iskustvo sa njima govori da tu prestaje svaka “principijelnost”!

Iz krugova bliskih HDZ-u u posljednje vrijeme su se mogle čuti teorije da, iako to nije eksplicitno u Ustavu navedeno, članove Predsjedništva treba da biraju isključivo pripadnici etničkih grupa koje oni predstavljaju, te da u tom smislu Vaš izbor u Predsjedništvo ne bi bio samo nelegitiman, kako su do sada tvrdili, nego čak i nelagalan. Kako gledate na takve tvrdnje?

U našem Ustavu piše upravo suprotno od toga. Dva člana Predsjedništva BiH, Hrvata i Bošnjaka, biraju građani sa teritorije Federacije (čak svi imaju to pravo – i konstitutivni i nekonstitutivni) i ne moraju glasati “za svoga”. Jer da moraju glasati samo za “svoga” postavilo bi se pitanje šta onda da rade Srbi, Ostali, Romi, Jevreji itd. Za koga bi oni glasali da vrijedi to HDZ tumačenje Ustava?

Slično je i u RS-a, s tim da se tamo bira samo jedan, iz reda Srba, ali opet svi koji žive u RS-u imaju pravo da biraju koji je to politčar iz reda srpskog naroda.

Kada u Ustavu BiH bude pisalo ono što bi željeli iz HDZ-a, a ja se nadam da neće nikada, onda neka svako glasa samo za “svoga”. Dok ne bude tako, a neće nikada biti tako, neka se ovi izbori provedu po pravilima koja su navedena u Ustavu BiH i važećim zakonima, te po kojima je, između ostalih, već biran i Dragan Čović.

Širom zapadnog svijeta svjedočimo porastu radikalno desnih populističkih pokreta koji u mnogim državama dolaze na vlast, Steve Bannon najavljuje preuzimanje Evrope, ruski utjecaj u svijetu sve je veći, između Kosova i Srbije je ponovo otvoreno pitanje promjene granice... Koliko aktuelna međunarodna situacija predstavlja opasnost za BiH?

Opasnija je nego što je bila prije par godina. Pogotovo kada saberete sve “faktore” koje ste naveli. Bosni i Hercegovini ne odgovara radikalno desničarska politika, ne samo kod susjeda nego i u Evropi. Ne odgovara nam sve izraženija islamofobija kod takvih desničarskih režima. Širenje ruskog utjecaja na regiju, samim tim i u BiH nije činjenica kojoj se treba radovati.

Stiče se utisak da se sve u svijetu mijenja, radikalni, agresivni, dominantno antiislamski desničari preuzimaju vladu za vladom u zemljama EU. Sama EU mijenja svoj karakter. Od zajednice ekonomskog napretka, čak blagostanja, zajednice plemenitih civilizacijskih vrijednosti, zajednice stvorene na otporu ratu i ratnim stradanjima, zajednice ljudskih prava, EU postaje sve agresivnija desničarska antiislamska zajednica. Za ovako krhku i teško ranjenu zemlju kao što je BiH, to je svakako problem.

Predsjednik ste DF-a. Vaša stranka u proteklom periodu pretrpjela je mnoge unutrašnje turbulencije i osipanja. Kakav rezultat kao stranka očekujete na ovim izborima?

Kakav god da bude, mi ćemo ga prihvatiti!

BORIŠA FALATAR ZA SB: "Čović je čovjek prošlosti, Komšić je podijelio ljevicu i iznevjerio ljude, a moj je obraz čist"

Razgovarao: DANIJAL HADŽOVIĆ (Slobodna Bosna)

Davno ste napustili Bosni i Hercegovinu, završili ste prestižne univerzitete, imali ste ozbiljnu diplomatsku karijeru... Šta Vas je motivisalo da se vratite u BiH i kandidirate za člana Predsjedništva?

Osjećaj da Bosna i Hercegovina mora bolje, da su potrebni novi ljudi i nova energija, i da svako ko osjeća da pripada ovoj zemlji treba pronaći najbolji način da joj pomogne. Da možemo vratiti osjećaj ponosa sa kojim smo rasli i koji naši građani zaslužuju.

Vjerujem da svojim diplomatskim iskustvom, poznanstvima i energijom, te političkom vizijom drugačije Bosne i Hercegovine, mogu pružiti snagu potrebnu za promjene. I zaista, u ovih šest mjeseci smo predstavili viziju moderne, stabilne BiH, zemlje u kojoj građani mogu živjeti sretno i u miru sa sobom i sa svojim susjedima. Čvrsto vjerujem da je fantastičan rezultat moguć, jer pozitivna snaga naše politike je jedini ispravan put ove zemlje.

Mnogi Vam zamjeraju da nemate dovoljno iskustva, barem kada je domaća scena u pitanju za jednu tako visoku političku funkciju, te da ne poznajete dovoljno situaciju u BiH. Zašto smatrate da ste Vi najbolji kandidat za člana Predsjedništva?

Građani će imati mogućnost da glasaju za veliki broj kandidata sa velikim domaćim iskustvom. Moja četiri protukandidata imaju skoro 100 godina političkog iskustva zajedno. Ali problem je što to iskustvo nije donijelo željene rezultate.

Ja donosim drugačije znanje, novu energiju i viziju. Vjerujem da moje međunarodno iskustvo može pomoći da našu zemlju sa margine međunarodne scene možemo vratiti u centar regionalnih i integracijskih procesa. U trenutku kad je izvjestan scenarij da će Srbija i Crna Gora ući u EU 2025. godine a da će BiH ostati po strani, vjerujem da sam kandidat koji najbolje može stvoriti snažna partnerstva sa 27 lidera ove unije, te promijeniti trenutno stanje.

Imamo još nekoliko dana da razmislimo šta nam donosi iskustvo prošlosti, a šta vizija budućnosti, te da na taj način učestvujemo u kreiranju sudbine ove zemlje. Koja apsolutno zaslužuje mnogo bolje.

Zašto ste se odlučili za Našu stranku?

Naša stranka ima čvrstu viziju multietničke države građanskih vrijednosti i okuplja ljude koji imaju znanje i sposobnost, čvrste ekspertize da promjene ovo društvo i povedu zemlju u pravom smjeru. Liberalno socijalna politika je optimalna za izazove koji su pred BiH, i svakako odmak od etno-nacionalnih nebuloza i straha od rata koji se generira kako bi se ostvarila politička korist.

Kako Vam kao nekom s dugogodišnjim međunarodnim iskustvom izgleda kompletna politička i društvena situacija u BiH i odnosi koji ovdje vladaju? i

Politička elita je udaljena od društva i stvarnih potreba ljudi. Nivo korupcije govori sam za sebe, svi su imali priliku da se susretnu s ovim zlom. Državni aparat je ogroman i svrha samom sebi, nema spremnosti za reforme, niti spremnosti da se kreira pozitivan diskurs i stabilizira društvo. Pojednostavljeno, političari žive fenomenalno, a građani teško. Obišli smo čitavu zemlju i zaista stoji istina da ljudi imaju iste probleme širom BiH, a to su besperspektivnost i nesigurnost.

Odmah nakon što je objavljeno da ste kandidat za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, stigle su optužbe na račun Vas i vaše stranke da Vaša kandidatura prvenstveno služi podjeli lijevog glasačkog tijela koja treba Draganu Čoviću olakšati da ponovno uđe u Predsjedništvo. Kako na to gledate?

Dragan Čović je političar prošlosti, čovjek nacionalističke politike, i osoba koja je najviše zaslužna za iseljavanje i podjelu vlastitog naroda. Zar stvarno mislite da bi napustio međunarodnu karijeru i došao u BiH da se bavim prljavim poslovima? Moja motivacija je bila i ostala kristalno čista, to je misija koja poziva građane ove zemlje da prepoznaju dobro u sebi i u ljudima oko sebe.

Da pronađu snagu da vole i cijene različitosti. Da ne zaborave prošlost ali da krenu dalje. Jer to je jedini put ka normalnom, lijepom životu građana, a takav život je moguć u ovoj zemlji, čak iskreno vjerujem da za to ne treba previše vremena. Jer dok se bavimo zastrašivanjem i teorijama konspiracija, neki službenici su se osjetili dovoljno zaštićeno da ne predaju EU upitnik na vrijeme, i time su ugrozili stotine miliona fondova, koji bi direktno promijenili budućnost ljudi.

No zamislimo, uostalom vrlo realan scenarij, da Dragan Čović uđe u Predsjedništvo, a da se ispostavi da ste Vi i gosp. Komšić kao kandidati građanskih opcija zajedno imali više glasova. Svjesni ste da bi to izazvalo dodatnu lavinu negativnih reakcija i optužbi na račun Vas i vaše stranke. Bojite li se posljedica koje biste zbog toga Vi i Naša stranka mogli imati nakon izbora?

Ja apsolutno zagovaram građansku ideju - štoviše, svojom je politikom jačam, udaljujući je od populizma i flerta sa nacionalizmom. Taj flert traje već duže vrijeme i danas se plaća debela cijena.

Zašto bi ja kao kandidat koji donosim znanje i sposobnosti na međunarodnom planu, ono što nam je sada krucijalno, stao po strani, i omogućio povratak političara koji su imali svo vrijeme svijeta da BiH izvedu na pravi put? Ko kome tu uzima glasove i ko tu uzima budućnost građanima? Zašto bi u tom slučaju negativne reakcije i optužbe išle prema istinskoj građanskoj opciji, a ne prema čovjeku koji je manjkom rezultata iznevjerio ljude i svojom kandidaturom razjedinio ljevicu?

A vaše pitanje ima određenu dozu prijetnje, koju često čujemo....

Ne sadrži moje pitanje prijetnju, ali sami ste svjesni da je to realna mogućnost i da će u slučaju Čovićevog ulaska u Predsjedništvo postojati gnjev i optužbe na račun Vas i Naše stranke da ste mu omogućili pobjedu.

Veliku većinu laži, ucjena i prijetnji primili smo baš od onih koji bi trebali biti naši partneri. To nije građanska politika, niti je dostojan diskurs građanske opcije. Sve vas koji ste se time bavili, neka je stid.

Pa mislim da nije građanski ni nazivati malograđanima one koji bi „trebali biti vaši partneri“ po mediju koji Bošnjake naziva ISIL-ovcima, slavi osuđene ratne zločince i dnevno prijeti raspadom države. Upravo ti mediji koji već deceniju optužuju Komšića da je nelegitiman Hrvat, prema Vama imaju vrlo blagonaklon odnos. Kako to tumačite?

Prvo, niko nije nelegitiman kandidat, pa tamo ni Komšić. Ja jedini problem vidim u tome što je on zaista imao priliku i nije je iskoristio.

A što se tiče medija, ukoliko pogledate prve natpise hercegovačkih medija, oni su bili izuzetno negativni. Međutim, mi smo svojom kampanjom i politikom pokazali da se borimo protiv HDZ-a i drugi nacionalista koji ne donose rezultate, i da su nam tu Hrvati BiH najveći saveznici. Zato sada mediji u Hercegovini, kao i uostalom širom naše zemlje i regije, pišu afirmativne tekstove i prepoznaju iskrenost naše politike.

Naravno, nisu svi mediji naklonjeni. Najveće laži sam pretrpio upravo od vas, novinara koji se na društvenim mrežama predstavljaju kao branitelji građanskih vrijednosti. I još ne mogu shvatiti kako vam se isplati čovjeku koji vam nikada u životu ništa loše nije uradio upućivati najgore riječi mržnje.

Drago mi je što Vam je toliko stalo do mog ili „našeg“ mišljenja kao novinara, no mislim da kao kandidat za Predsjedništvo imate važnijih pitanja kojima se trebate baviti. Evo dobili ste priliku da kažete šta imate...

Evo obratili ste se, tražite intervju, meni je izuzetno drago. Ja sam uvijek spreman da ispričam svoju priču, u bilo kojim medijima. Niti tražim da me podržavaju, niti da me štede kritike. Ali zalažem se za slobodu medija i dostojanstveno novinarstvo, koje uključuje i javne komentare na društvenim mrežama. Svako ima svoj obraz i neka živi sa tim. Ja znam da je moj čist.

Tokom predizborne kampanje bili ste vrlo aktivni u zapadnoj Hercegovini. Kakva su vaša iskustva iz tog dijela zemlje i vjerujete li da tu možete ostvariti zapažen rezultat, uzimajući u obzir da je riječ o bastionu HDZ-a?

Istinska građanska opcija nema pravo da i jedan dio ove zemlje smatra nečijim bastionom, već mora da se bori da svaki pedalj ove zemlje promjeni i stvori pretpostavke za multietničku, tolerantnu klimu, klimu poštivanja građanskih prava. Sramotno je i kukavički proglasiti i jednog građanina ove zemlje, mislim na one koji nisu direktno uključeni u politiku, rigidnim i nespremnim da prihvati ono što je normalno, moderno i potrebno. I upravo tako, u kontaktima sa ljudima širom zemlje, međusobno smo razbijali predrasude. To je veliko osobno bogatstvo i veliko bogatstvo politike koju predstavljam.

Vidite li u sebi kandidata koji bi potencijalno mogao ujediniti narode u BiH? Svjedoci smo da to nijednom političaru u modernoj historiji BiH nije pošlo za rukom, osim možda Titu, ali ne baš na demokratski način.

Pa šta da radimo, da čekamo da nam se Tito ponovo ukaže?

Mislim da nam revolucija i jednopartijski sistem baš i nisu opet potrebni. Zato Vas i pitam, kako u demokratiji okupiti sve narode oko jedne ideje?

Priča o multietničkoj BiH je priča o idealu od koga se nikad ne smije odustati. To zahtjeva snagu i mudrost, politiku koja će znati da ostane stabilna i čvrsta bez obzira na sve izazove i historijska iskustva. Ta politika mora da pokaže poštovanje prema svakom građaninu ove zemlje, koja će u njemu probuditi dobro i dati mu snagu da pruži ruku. Ne znam da li ću ujediniti ljude, ali znam da sam jedini koji je pružio ruku.

U nedavnom intervjuu za jedan bh. portal izjavili ste da Vi pripadate građanskoj političkoj opciji, ali da BiH treba naći ravnotežu između građanskog uređenja i zaštite interesa kolektiva. Na koji način mislite da se to može ostvariti, odnosno kako bi to u praksi trebalo izgledati?

Ja snagu BiH vidim u vrijednostima ZAVNOBiH-a, povijesnog događaja koji slavimo kao dan naše državnosti. Dejton se brutalno poigrao sa tim vrijednostima i stvorio nepravedan sistem koji diskriminira 383,000 građana ove zemlje. Zbog toga smatram da ovakvo tročlano Predsjedništvo nikako ne može predstavljati prave vrijednosti i smatram da je krajnje vrijeme da bude ukinuto, a da se kolektivna prava zaštite na fleksibilniji i pravedniji način, koji se mora dogovoriti kroz inkluzivan proces ustavne reforme.

Također ste izjavili da BiH može uspostaviti istovremeno dobre odnose i s EU i s Rusijom i s Turskom, i da su kulturne i historijske veze koje imamo s Turskom i Rusijom bogatstvo naše zemlje. Je li zaista mislite da mala država kao što je BiH može uspješno sjediti na dvije stolice, ili u ovom slučaju možda tačnije četiri ako uzmemo i SAD u obzir, jer i mnogo moćnijim od nas to nije pošlo za rukom?

Ne treba nas biti strah pružiti ruku i tražiti dobre odnose sa svim zemljama. Ulazak u Europsku uniju ne isključuje uspješnu suradnju sa Rusijom i Turskom i Kinom i Saudijskom Arabijom. Te zemlje već surađuju zajedno širom svijeta. Najveće svjetske infrastrukturne projekte trenutno grade zajedno Rusija, Europska Unija i Kina.

Zato ne trebamo prisvajati nečiju vanjsku politiku. Trebamo biti dovoljno odvažni da nađemo put koji odgovara nama, a ne nekom drugom. A put koji nam odgovara je put suradnje sa svim zemljama i približavanje svim dijelovima svijeta. Politika koja nije ni protiv koga, nego za dobrobit svih nas.

Jedino taj put koristi sve naše resurse i od naše jedinstvene kulturne raznolikosti pravi prednost. U zavisnosti od izbora vanjske politike, naše kulturne različitosti mogu biti predmet podjele, ili najveće bogatstvo, koje će nam pomoći voditi uspješnu ekonomsku diplomaciju i ostvariti privredne ciljeve.

Po meni je izbor logičan – i zbog toga su moji prioriteti EU integracije i strateška bilateralna suradnja sa svim zemljama.

Kakva je Vaša vizija Bosne i Hercegovine? Kako bi izgledala BiH koju bi uredio Boriša Falatar, po pitanju državnog uređenja, socioekonomskog sistema, društvenih odnosa...?

Vidim snažnu državu, koja je garant dostojanstvenog života svih naših građana. Vidim napredno društvo, koje je okrenuto budućnosti i koje živi u miru sa sobom i sa svojim susjedima. Vidim Bosnu i Hercegovinu koja je članica Evropske Unije, i motor nove regionalne dinamike. Vidim Predsjedništvo BiH koje je ogledalo vrijednosti našeg društva i koje ponovo vraća ponos svim našim građanima i ugled našoj zemlji.

Ekonomista ste po zanimanju, pa Vas moram pitati: koje su, prema Vašem mišljenju, ključne ekonomske reforme i politike koje su potrebne našoj zemlji i gdje vidite ključne ekonomske probleme i uzroke tome što je BiH danas jedna od najnerazvijenijih ekonomija Evrope?

BiH mora trošiti manje, a investirati više. Moramo se orijentirati izvozu, umjesto uvozu. Moramo imati jasan plan privrednog razvoja. Da bi privukli investicije, osnovna je politička stabilnost i pravna sigurnost.

Predsjedništvo također može igrati veliku ulogu u ekonomskom razvoju, tako što će voditi mudru ekonomsku diplomaciju. Sa relevantnim institucijama odrediti pet prioritetnih privrednih sektora, i svu energiju uložiti u njihovu promociju, strateški i planski. To može biti automobilska, tekstilna, elektroenergetska, metaloprerađivačka industrija, turizam i poljoprivreda.

Zatim, u skladu sa prioritetnim sektorima, identificirati po deset prioritetnih svjetskih investitora koji će nam pomoći da imamo pristup svjetskim tržištima i da dostignemo svjetsku kvalitetu proizvodnje. I najzad, izabrati pet ključnih infrastrukturnih projekata koji će nam omogućiti da privučemo investitore i da omogućimo lakši protok robe, ljudi i podataka u našoj zemlji.

A u okviru ambasada i ministarstava koji se bave vanjskom politikom i trgovinom, nužno je imenovati kvalitetne ljude, ulagati u njih i biti u konstantnom dijalogu sa privrednicima. Naši ambasadori i naši ekonomski savjetnici moraju podržati bosanskohercegovačke firme. Praviti osnovnu analizu tržišta usluga ili proizvoda, obezbijediti kontakte, organizirati tematske sastanke, otkloniti pravne teškoće, omogućiti povoljniji tretman naših proizvoda i nove bilateralne sporazume.

Moram Vam priznati da zvučite puno uvjerljivije kad govorite o Vašim ekonomskim planovima i rješenjima, nego kada morate da komentirate dnevno-političke odnose. U slučaju da ne uđete u Predsjedništvo, kakve su Vaše ambicije nakon izbora? Namjeravate li ostati u BiH i nastaviti se baviti politikom?

Vjerujem u pobjedu, a bez obzira na rezultat, moja ambicija u BiH politici je dugoročna. Dugoročna je jer vrijednosti i politika za koju se borim, nemaju alternativu, i kad tad će ovakva politika pobijediti. Predaja nije opcija.