Četiri nacionalizma i Naša stranka

Piše: Danijal HADŽOVIĆ

Podjela na ljevicu i desnicu u BiH generalno se svodi na odnos prema nacionalnom. Tako se nacionalne stranke koje su 1990. preuzele vlast u BiH, njihovi kasniji politički derivati i ideološki spektar vezan uz njih generalno smatraju desnicom, a njihova opozicija, oličena prije svega u nasljedinicima Saveza komunista u BiH i društvenom spektru koji im pripada,  ljevicom. Prve se još u društvu kite epitetom „nacionalnih“ političkih stranaka i pokreta, a drugi „građanskih“. Ovakva podjela je, nema sumnje, krajnje štura, jer uglavnom negira ostala bitna ekonomska, socijalna i  pitanja koja definišu ideološku podjelu u modernom svijetu te predstavlja krajnje proizvoljno tumačenje pojmova „nacionalnog“ i „građanskog“ . No, ovakva podjela se udomaćila, ušla je u svakodnevni politički rječnik u BiH i danas je ona etablirana kao politička realnost.

U skladu s ovom podjelom, od strane „građanskog“ političkog kruga nacionalizam se tretira kao vodeće zlo i opasnost za BiH čije prevazilaženje i pobjeđivanje je preduslov za napredak društva. Ipak, sam nacionalizam je nešto kompleksniji fenomen. On je ukratko ideologija ili svjetonazor po kojem je nacionalni identitet presudan za formiranje i opstojnost jedne suverene države. Ne bi bilo pogrešno reći da nijedna moderna država ne bi postojala bez ideologije nacionalizma koji predstavlja pogonsko gorivo za izgradnju  države. No, postoji više vrsta nacionalizama koji mogu imati različite sadržaje. Velika je, primjerice, razlika između nacionalizama etničkog tipa kakav je nama znan na Balkanu, koji teži zaokruživanju etničkog prostora uz elimisanje ili minoriziranje ostalih grupa, te građanskog nacionalizma kakav primjerice postoji u SAD-u, gdje se svi državljani smatraju pripadnicima iste političke nacije bez obzira na njihovu vjersku, etničku, rasnu ili drugu grupnu pripadnost.

U tom pogledu kada se govori o nacionalizmima u BiH, a možda bi ih preciznije bilo zvati nacionalno-političkim pokretima, možemo prepoznati četiri glavna pravca: srpski, hrvatski i bošnjački nacionalni pokret, te četvrti, građanski državotvorni pokret.

Srpska i hrvatska nacionalna ideologija u BiH etablirane su sa procesom kreiranja moderne srpske i hrvatske nacije u BiH koncem 19. stoljeća. Kao etnički nacionalizmi, oni od prvog dana teže zaokruživanju nacionalne teritorije u ovom ili onom obliku.

Srpski nacionalni pokret tradicionalno je težio objedinjavanju srpskog etničkog prostora u veliku Srbiju,  u kojoj je dakako želio vidjeti i cijelu Bosnu i Hercegovinu. Kako zbog objektivnih historijskih okolnosti taj projekt u konačnici nije uspio, alternativni pristup mu je obezbjeđivanje autonomije srpskom narodu unutar BiH, što je sa Republikom Srpskom uglavnom ostvareno. Viši cilj u odnosu na to bi bio potpuno političko osamostaljenje kroz nezavisnost ili čak priključenje Srbiji.

Sve političke partije za koje srpski narod predominantno glasa, bez obzira na sve međusobne političke i ideološke razlike, glede nacionalnog pitanja i državno-pravnog položaja  zastupaju politiku jačanja pozicije srpskog naroda unutar BiH, vodeći pri tome malo ili nimalo računa o političkim interesima ostalih naroda i grupa, dok se BiH kao državni okvir posmatra krajnje pragmatično, u kontekstu najboljeg načina da  Srbi unutar njega ostvare što bolju poziciju. Ovo se, dakako, potpuno kosi s ustaljenim poimanjem građanskog i etničkog u BiH, pa se tako stranke iz RS-a potpuno isključuju kada se govori o ljevici u BiH. U kontekstu toga treba posmatrati i fenomen Milorada Dodika koji je, iako nominalno ljevičar, SDS-u kao srpskom nacionalnom pokretu u jednom trenutku ukrao oreol najboljeg zaštitnika srpskih nacionalnih interesa u BiH, demonstrirajući da je veći katolik od pape, tj. četnik od Radovana.

Gotovo identičan ideološki okvir kao i srpski, ima i hrvatska nacionalna ideologija u BiH. Kao i srpska, tradicionalno je težila svehrvatskom ujedinjenju u kojem je BiH željela vidjeti kao dio velike Hrvatske. Kako historijske okolnosti nisu dozvolile realizaciju tog plana, rezervni cilj je bio obezbjeđivanje autonomije hrvatskog naroda, bez čega se definitivno ostalo Washingtonskim sporazumom. Kao treća, posljednja strategija hrvatske nacionalne politike ostao je pokušaj ostvarivanja onih ustavnih mehanizam koji bi hrvatskim predstavnicima osigurali podjednaku količinu vlasti kao bošnjačkim i srpskim, ali uz uslov da budu isključivo birani od hrvatskog stanovništva. Većina Hrvata u BiH stoji uz ovaj ideološki koncept. Izražavaju ga uglavnom glasajući masovno za HDZ kao vodeću hrvatsku nacionalnu stranku. Utom je i frustracija hrvatskog naroda danas u političkom smislu najveća u BiH, jer niti  imaju svoju političku autonomiju, odnosno entitet, niti nužno garantovan jednak kolač  vlasti za stranku za koju glasaju, što je pokazao izbor Komšiča u Predsjedništvo,  kao i Platformska vlada 2010.

Kao treći i četvrti nam ostaju bošnjački i bosanski državotvorni nacionalizam. No, između njih nije lako uočljiva razlika po pitanju državotvorne ideologije. Bošnjačke nacionalne politike generalno su kroz historiju težile teritorijalnoj jedinstvenosti i političkoj posebnosti BiH, bez unutrašnjih podjela. Taj je cilj formalno ostvaren proglašenjem nezavisnosti 1992., no u startu je bio nagrižen krvavim ratom i Daytonskim sporazumom koji je kreirao složen državni sistem podijeljen na dva entiteta, deset kantona i tri konstitutivna naroda. Naravno, bošnjački i bosanski državotvorni pokret teži u što većoj mjeri prevazići i minorizirati ove unutrašnje podjele i uspostaviti neku vrstu jedinstvene građanske BiH. Razlike među njima  uočljive su u tome što bošnjački u odnosu na bosanski nacionalizam mnogo više pažnje posvećuje jačanju položaja i interesa bošnjačkog naroda u kontekstu BiH, manje igrajući na kartu zajedništva. Nešto je skloniji u tom smislu pravljenju kompromisa s etničkim i nacionalnim politikama druga dva naroda. Bosanski, s druge strane, u centar svoje pažnje stavlja bosanski nadnacionalni politički identitet u kome će, u okviru građanske države, interese moći ostvariti sve etnije i konfesije u BiH. On uglavnom u potpunosti teži prevazići etničko predstavljanje. Iako ne voli isticati interese nijednog naroda posebno, govoreći o građanskom konceptu, bosanski državotvorni nacionalizam će se složiti da sistem u kome 50% Bošnjaka treba u konačnici da u praksi ima pravo na isi kolač vlasti kao i 15% Hrvata nije pravedan, te da takvo stanje treba prevazići potpunim odbacivanjem etničkom modela biranja vlasti i uspostavom građanskog načela u praksi, gdje će vrijediti pravilo jedan čovjek- jedan glas.

U političkom pogledu vodeći zastupnik bošnjačkog nacionalnog pokreta je SDA. Ideologiju i položaj građanskog državotvornog pokreta na političkom planu najbolje je artikulisao i kao njegov lider se istakao Željko Komšić, novi član Predsjedništva i lider koalicije DF-GS.  Iz ugla  hrvatskih i srpskih nacionalista između ova dva koncepta uglavnom nema  pretjerane razlike. Čak u  potonjem vide i donekle veću opasnost, jer za razliku od bošnjačkog nacionalizma, on nastoji preći etničke granice i cilja na čitavu državu, što ugrožava naročito „hrvatske političke pozicije“. Bošnjački i bosanski „nacionalizam“ će relativno lako naći zajednički jezik kada se dođe do pitanja države i njenog uređenja, što se vidjelo i po gotovo blagonaklonom odnosu koji su prema retorici i politici Željka Komšića pokazivali krugovi bliski SDA-u, ili što je npr. pokazala koalicija SDA i SDP-a  u ratnoj vladi. Ono gdje njihove ključne ideološke razlike dolaze do izražaja nisu toliko pitanja uređenja države i cjelovitosti BiH, nego uglavnom društvena pitanja poput historijske uloge NOB-a ili vjeronauke u školama.

Osim pojedinaca s hrvatske i srpske nacionalne pozicije, u BiH se pojavljuje još jedna grupa kritičara bošnjačkog, ali i probosanskog nacionalizma. Radi se o pojedincima na ljevici, ali izrazito anacionalno orijentisanim. Na političkoj sceni ovaj pogled najzastupljeniji je u djelovanju Naše stranke. Nazovimo ga anacionalnim građanskim pokretom. Zašto su suprotstavljeni srpskom, hrvatskom i bošnjačkom nacionalizmu je jasno: zbog njihove nacionalne isključivorsti i netolerantnosti. Ipak, mnogo zanimljiviji je slučaj njihovog protivljenja bosanskom građanskom nacionalizmu. S obzirom da potonji politički pokret i koncept upravo u srpskom i hrvatskom nacionalizmu vidi glavnu prijetnju opstanku BiH i njenoj reorganizaciji u modernu građansku državu, prema njima nastupa krajnje agresivno i neprijateljski. No, kako većina Srba i Hrvata pristaje uz hrvatsku i srpsku nacionalnu ideju, tako „anacionalni građani“ u ovakvom pristupu vide opasnost njihovog odvraćanja od Bosne i Hercegovine i cementiranja podjela u društvu. Stoga, ne treba nimalo da čudi da se tokom predizborne kampanje  pored žestokog sukoba na relaciji Čović-Komšić, tj. HDZ-DF-GS, paralelno odvijao i žestok sukob između NS-a i DF-GS, gdje su prvi optuživali potonje da su nacionalisti, huškači i stavljali znak jednakosti između Komšića i Čovića, a potonji prve da su Čovićeve korisne budale.

No, ako agresivno branjenje ideje građanske države i prenaglešeno suprotstavljanje srpskom i hrvatskom nacionalizmu kao njenom antipodu smatraju štetnim, šta je onda njihov koncept uređenja države i društva? U suštini, i sami su za neki oblik građanske države, no drže da nije mudro to previše isticati da ne bi koga naljutili. Koriste uglavnom taktiku da treba izbjegavati krupna politička pitanja glede uređenja države i posvetiti se konkretnim politikama.

Pristup koji imaju može se generalno smatrati taktikom „odozdo prema gore“. Prvo treba pomiriti ljude u BiH, ne dizati tenzije i privoliti sve etničke grupe da podrže naše ideje, pa ćemo onda lakše naći konsenzus po pitanju moguće reorganizacije države i kretanju prema građanskom konceptu.

Probosanski državotvorni nacionalizam teži, upravo obrnuto, pristupu „odozgo prema dole“. Najprije valja uspostaviti moderni građanski državni okvir, pa će se unutar njega i otvorena nacionalna pitanja i odnosi riješiti kad više ne bude postojao sistemski izvor za poticanje političkog sukobljavanja i raspodjele vlasti na etničkom osnovu.

Uspjeh prvog koncepta zavisit će od mogućnosti da njegova politika dobije podršku na zaista čitavoj teritoriji BiH, od strane svih naroda u određenoj mjeri. Za sada, ona je reducirana samo na urbane centre s bošnjačkom većinom.

Uspjeh drugog koncepta zavisit će od njegove sposobnosti da kroz postojeći sistem ostvaruje promjene i rješenja koji će BiH u većoj mjeri voditi ka građanskom uređenju.

Vrijeme će pokazati koji od ova dva pristupa je u konačnici bio plodonosniji u građenju bosanskohercegovačkog društva. No, kada bi im se ispravno taktički postupilo, a njihovi protagonisti bili u stanju svoje lične animozitete i sukobe ostaviti po strani, mogli bi u suštini i jedan i drugi,  iz različitih pravaca, odigrati pozitivnu ulogu u približavanju društva ka istom cilju – građanskoj državi.