Od jugonostalgičara do antiglobaliste: Šest tipova ljevičara u BiH i kako ih prepoznati...

Ima ih svuda oko nas, od jugonostalgičara, preko ljudskopravaša do antiglobalista... Novinar DEPO Portala sortira najčešće tipove ljevičara i desničara koje možemo sresti u našem društvu. Prvi tekst na ovu temu posvećen je tipovima bh. ljevičara...

PIŠE: Danijal HADŽOVIĆ

Iako politička podjela na ljevicu i desnicu varira od društva do društva, u zavisnosti od političke tradicije i socijalnog ambijenta, većina nas je barem na nekom nivou u stanju bez teškoća prepoznati tu distinkciju, iako nije uvijek lako objasniti na posve egzaktan način kako uspijevamo, i to s velikom dozom međusobnog slaganja, raznim konkretnim stajalištima odrediti mjesto na toj jednodimenzionalnoj skali. S tim u vezi, novinar DEPO Portala sortira najčešće tipove ljevičara i desničara koje možemo sresti u našem društvu.

Prvi tekst na ovu temu posvećen je tipovima bh. ljevičara...

1. Jugonostalgičar

Ovaj simpatični luzer jedan je od najrasprostranjenih ljevičarskih tipova u našem društvu. Bilo kakav pokušaj ozbiljnog razgovora s ovim tipom je suvišan, jer ti nekakvi argumenti i zvanični podaci koje mu navodite su potpuno bezvrijedni u poređenju s njegovim iskustvom življenja u najsvaršenijoj i u najsretnijoj državi na svijetu - u kojoj si mogao bilo gdje zaspati na klupi bez da brineš za svoju sigurnost (mada, nije baš najjasnije zbog čega su spavali po klupama s obzirom da ljudski rod već vijekovima ima nastambine), u društvu je vladala pravda, nije bilo prevelikih socijalnih razlika, svi su imali sve, išlo se na ljetovanja, dobijali se stanovi od države, imao se siguran posao, ljudi se nisu gledali po imenima... I na ovim, milion puta ponovljenim frazama, otprilike i završava njihova sposobnost komunikacije.

Preporučljivo je izbjegavanje bilo kakvog pokušaja ozbiljne rasprave s njima, jer je to potpuno uzaludno, a kada vam nakon šeste pive s ozarenim očima i zabalavljenim ustima počnu dočaravati svoje seksualnu iskustvo sa izvjesnom Slovenkom u Zaostrogu '73., pravite se da vas zanima, potvrdno klimajte glavom i ustvrdite kako žalite što i vi niste živjeli u Titinvakat.

Ako mu probate navesti činjenice da jestandard Jugoslavije u cijeloj Evropi bio tek značajno viši nego u Rumuniji i Albaniji, dok su je debelo šišale čak i neke socijalističke zemlje poput DDR-a i Čehoslovačke (zapadnoevropske države ne treba spominjati), da je zemlja krajem osamdesetih de facto bila u bankrotu, da nije baš logično da iz tako bogate i prosperitetne zemlje petina stanovnika ode kriviti leđa po njemačkim gradilištima, te da njegova sjećanja na zemlju dembeliju su možda prije svojevrsna halucinacija uzrokovana žalom za mladošću, kao iz topa će vam sasuti optužbu da ste pripadnik klero-nacionalno-fašističko-feudalno-neoliberalne elite koja širi klevete i laži o najboljoj zemlji u vasionu, kako bi opravdala pljačku i tlačenje napaćene radničke klase. 

Stoga, preporučljivo je izbjegavanje bilo kakvog pokušaja ozbiljne rasprave s njima, jer je to potpuno uzaludno, a kada vam nakon šeste pive s ozarenim očima i zabalavljenim ustima počnu dočaravati svoje seksualnu iskustvo sa izvjesnom Slovenkom u Zaostrogu '73., pravite se da vas zanima, potvrdno klimajte glavom i ustvrdite kako žalite što i vi niste živjeli u Titin vakat, jer danas se više niko tako ne zigu. U zadnje vrijeme sve je izraženiji fenomen generacija rođenih devedeset i neke koje ne znaju ko su im aktuelni članovi predsjedništva, koliko im država ima kantona ili kako se tačno zove, ali u znak nostalgije za boljim i sretnijem vremenima ponosno nose majicu s Titovom slikom i mašu trobojkom s petokrakom. 

Gdje ih možemo pronaći: Predizborni skupovi SDP-a, kafić „Tito“, partizanske obljetnice, kabinet hrvatskog člana predsjedništva, najzabačenije gradske birtije...

2. Ljudskopravaš

Pripadnik dobro uhljebljene društvene elite koja je shvatila da vještine prodavanja magle stečene na rodnim studijama i public relationsu mogu itekako biti profitabilne, samo ako se stekne dovoljan broj idiota koji su spremni pušiti tu priču i doživljavati ga kao društveno bitnu osobu. Za razliku od jugonostalgičara, on je okrenut budućnosti. Kosmopolit je spreman da ponese teški križ oblijepljen novcem iz EU i drugih međunarodnih fondova, kako bi u svoju primitivnu, zatucanu balkansku sredinu donio dašak ljudskih, ženskih, gay, životinjskih, biljnih, šumsko-vodenih... PRAVA!

Iako njegovo političko opredjeljenje nije toliko posljedica jasnih svjetonazora, koliko vrlo isplativog slijeđenja globalnih trendova, za sebe će reći da je lijevo, najprije zbog svojevrsnog gađenja prema svemu što ima veze s narodom, vjerom, tradicijom i ostalim tekovinama „srednjovjekovne slabosti“, a koje, jelte, povezuje s desnim. Po potrebi može uputiti i kritiku na račun nečovječnog neoliberalnog svjetskog poretka i multionacionalnih korporacija koje ugnjetavaju jadnog malog čovjeka, ali ne što ima blagog pojma o čemu govori, nego jer je fancy.

 Gdje ih možemo pronaći: Nevladine organizacije, marginalne političke stranke (lafo lijeve orjentacije?!), društveni fakulteti, specijalizirane fabrike za proizvodnju magle...

Zabavan tip. Neuk i ignorantan. Srce mu je na pravoj, lijevoj strani, no pokazuje određen otklon prema komunizmu i radikalističkim konceptima. Od njih ga prvenstveno razlikuje što mu je privatno poduzetništvo u suštini ok, ali samo ako je pod strogom državnom kontrolom i ako država sprječava da njegovu dušu mori nepodnošljiva zavist uzrokovana pohlepnim komšijom koji se besramno bogati i usuđuje se na njegove oči uparkirati Cayennea u dvorištu. Za to on ima pravo rješenje – Švedska.

3. „Šveđanin“

Zabavan tip. Neuk i ignorantan. Srce mu je na pravoj, lijevoj strani, no pokazuje određen otklon prema komunizmu i radikalističkim konceptima. Od njih ga prvenstveno razlikuje što mu je privatno poduzetništvo u suštini ok, ali samo ako je pod strogom državnom kontrolom i ako država sprječava da njegovu dušu mori nepodnošljiva zavist uzrokovana pohlepnim komšijom koji se besramno bogati i usuđuje se na njegove oči uparkirati Cayennea u dvorištu. Za to on ima pravo rješenje – Švedska.

Da, na svijetu postoji jedna država gdje možeš neraditi, a živjeti kao bubreg u looju; gdje poslodavac mora da te drži na radnom mjestu ma kako radio, a ako dobiješ otkaz, da ti nastavi isplaćivati punu platu; gdje nema velikih socijalnih razlika, jer ovim što puno zarađuju država oduzima najveći dio prihoda; gdje su najveće kompanije u vlasništvu države;  gdje država brine o pojedincu od kolijevke do groba...

Problem u težnji ka skandinavskom eldoradu, pored sičušne činjenice da BiH nema ni približno toliko akumuliranog kapitala neophodnog za održavanje takvog sistema, je što on ni u Švedskoj više ne postoji. Barem nekih dvadesetak godina. Početkom devedesetih glomazni švedsju socijalni sistem doživo je svojevrtsan krah, a zemlja (a također i cijela Skandinavija) je od tada provela niz reformi liberalizacije. Porezi i socijalna davanja su značajno smanjenji, većina državnih firmi je privatizovana, uveliko su olakšani uslovi za bavljenje poduzetništvom, a javna potrošnja je smanjena za gotovo dvadesetak posto. 

No, bosanskom „Šveđaninu“ navedene stvari su špansko selo, jer na ovom svijetu postoji jedna zemlja Švedska, koju baš i ne zna pokazati na karti, ali zna da u njoj možeš do besvijesti zabušavati i opet živjeti lagodnim životom, jer tu je država da brine o tebi.

Gdje ih možemo naći: Besmislena forumska i facebook laprdanja, socijaldemokratske stranke, birtije, taksi vozila...

4. Antifa

Radikalni ljevičar vođen najvišim vrijednostima socijalne pravde, jednakosti i miješanja lexilliuma s najeftinijom brljom iz lokalnog granapa. U životu knjižicu veću od 50 stranica nije pročitao, ali zna da živi u krajnje nehumanom, nepravednom svijetu poremećenih vrijednosti gdje vlada diktatura kapitala i jači tlače slabe, te je zato odlučan da krvožednoj kapitalističkoj aždaji prereže vrat. Inspiraciju za svoje poglede uglavnom pronalazi u stihovima neprosvjećenim zatucanim masama nepoznatih underground bendova koji im heroinskim, neartikulisanim urlanjem saopštavaju pravu istinu o svijetu u kome živimo.

Cinik bi rekao da bi njihova ideološka uvjerenja splasnula s prvim osjećajem držanja veće sume zarađenih novčanica u rukama, no realno, ko da ih zaposli?

Napraviti nešto od svog života nikad nije imao želju, a ni za ličnu higijenu pretjerano ne mari. Vrijeme provodi u kafićima za probranu raju, po parkovskim klupama i gradskim zidovima, gdje kao desetogodišnji student sociologije, s 0 dana radnog iskustva, sjedi u majici s likom Che Guevare i s dvolitrom i jointom u ruci kupljenim od crkavice koju je iskamčio od roditelja penzionera, mašta o danu kad će razularene proleterske mase zbačenih lanaca krenuti u lov na buržujske i nacionalističke gadove. Povremeno s jednocifrenim brojem ljudi pokušava organizovati demonstracije ili gradske zidove išfrlja kojom zvučnom ljevičarskom parolom.

Cinik bi rekao da bi njihova ideološka uvjerenja splasnula s prvim osjećajem držanja veće sume zarađenih novčanica u rukama, no realno, ko da ih zaposli?

Gdje ih možemo sresti:  gradski parkovi, underground klubovi, skvotovi, kreterion...

5. Praksisovac

Sličan tip kao i prethodni uz jednu bitnu razliku – ovaj je potkovan i određenim teorijskim znanjem i ispred imena mu najčešće stoji mr. i dr. Vrlo utjecajan i ugledan član društva. Ne potpada pod kolektivnu euforiju, niti drži previše da bilo kakvih političkih manifestacija namijenjenih širokim narodnim masama. Naprotiv, sebe smatra neupitnim autoritetom čija je dužnost prosvjećivati zatucani narod. Problem je međutim što narod, blentav kakav jeste, puno više drži do Stanijine zadnjice ili hodžine hutbe, nego do njihovih visokointelektualnih poruka. Čak ni kod studentske publike njihove besjede o socijalizmu kao poretku čije vrijeme tek dolazi ili poznastvu s Jurgenom Habermasom ne nailaze na pretjerano odobravanje, što često budi goleme frustracije koje katkad rezultiraju pojavom gnojnih čireva po cijelom tijelu.

Dobro su uhljebljeni na budžetske jasle, uvezani su i jedni drugima obezbjeđuju katedre, prostor u medijima, nagrade i priznanja, ili pak zgodne glupave studentice kojima se baš i ne uči... Ako na filozofiji ili političkim naukama sutra zasja neka studentska markistička zvijezda, već sutradan ćemo je vidjeti kao asistenta omiljenog profesora ili kao novu kolumnističku zvijezdu, a ako je pride sin ili kćerka nekog od njih, put do zvijezda mu je zagarantovan.

Gdje ih možemo naći: Fakulteti filozofije i političkih nauka, mediji, nevladine organizacije, udruženja kulturnjaka...

6. Antiglobalist

Iako nerijetko može biti i desno, zbog učestalijeg vezivanja uz ljevičarske pokrete ipak ga svrstavamo lijevo. Sadrži karakteristike svih prethodnih tipova. Borac za obespravljene i potlačene narode, prezire zapad i vodeće imperijalističke sile koje provode teror i izrabljuju siromašne i nemoćne, simpatiše razne diktatore širom svijeta, preferira domaće, a prezire multinacionalne korporacije... Lider svake zapadne države je bez izuzetka hoštapler i zlikovac koji nastupa s agendom porobljavanja svijeta! Svaki socijalistički južnoamerički diktatorski klaun je poštenjačina i borac za slobodu koji svom narodu želi dobro.

Gdje ih možemo naći: Mokra Gora, kabinet predsjednika Republike Srpske, nevladine organizacije, fakulteti...

Od euforije do političke propasti: Zašto će samo ovih PET stranaka o(p)stati u BiH?!

Umjesto očekivanja da s neba padne neki politički mesija koji će s nekim novim političkim pokretom preporoditi društvo, politički građani bi se za ostvarivanje svojih ideja trebali boriti kroz neku od etabliranih stranaka koje već imaju razvijenu infrastrukturu, odano glasačko tijelo i temelje koji im omogućavaju dugoročan opstanak na političkoj sceni

Piše: Danijal HADŽOVIĆ

Bosna i Hercegovina početak 2014. godine počela je sa još jednom, ko zna kojom po redu krizom vlasti od izbora 2010. Najnovija kriza je nastala nakon što je predsjednik Federacije Živko Budimir razriješio dužnosti federalnog ministra finansija Antu Krajinu, što je onemogućilo funkcionisanje vlade sastavljene od predstavnika međusobno zakrvljene četiri političke stranke, koje se zajedno s opozicionim blokom sve vrijeme jedino slažu - da se ni oko čega bitnog neće složiti. 

A ako bismo stranke doživjeli kao državu u malom, onda bismo stekli krajnje zabrinjavajuću sliku, jer gradnju demokratskog društva prepuštamo onima koji su po svom unutrašnjem ustroju sve samo ne demokratični

Šta fali dvopartijskom sistemu?!

I dok od medija koji su redom u čvrstom političkom zagrljaju ove ili one političke opcije, mjesecima slušamo i čitamo navijačke analize dešavanja iz naše nikad izvjesne i uvijek uzbudljive političke kaljuže, niko ne postavlja pitanje suštinskog uzroka koji našu državu uopšte dovodi u situaciju da je, za razliku od svih ozbiljnih demokratija u kojima jedna do dvije stranke obnašaju vlast, ovdje čak četiri, pet ili šest političkih partija potrebno da se formira vlast na samo jednom nivou, što je sigurna karta za nefukcionalnu vladu. Iako ćete od kojekakvih domaćih diletantskih analitičara često čuti kritiku američkog dvopartijskog sistema kao „nedemokratskog“, historijsko iskustvo i politička praksa jasno pokazuju da velika većina razvijenih demokratija funkcioniše upravo na principu dvopartijskog ili dvoipopartijskog sistema (primjer: Njemačka), što zapravo održava prirodni proces podjele društva na dva pola - jedan, uslovno rečeno, konzervativni koji nastoji očuvati neke već etablirane vrijednosti i provjerene metode rješavanja problema, te drugi - „progresivni“ koji teži primjeni nekih novih ideja u organiziranju društva.

Još jedna bitna razlika bosanskohercegovačkog u odnosu na razvijene političke sisteme je i to što je u potonjim ideologija (koja najčešće sadržana i u samom nazivu partija) osnovni subjekt političkog organizovanja, pa kako su socijaldemokratija, liberalizam i konzervativizam političke ideje koje privlače većinu pučanstva demokratskog svijeta, te je svaka od tih ideologija uglavnom organizovana unutar jedne stranke, ukupan broj parlamentarnih stranaka rijetko prelazi pet ili šest.

U Bosni i Hercegovini pak, kao politički podijeljenom društvu između tri dominantne etničke grupe i sa ustavom po kome je čitav sistem organizovan na principu konstitutivnih naroda, nacija postaje osnovna kategorija za formiranje političkih stranaka. Svaka stranka koja želi funkcionisati u takvom sistemu najprije mora zadovoljiti kriterij predstavljanja jednog od tri konstitutivna naroda, te u ambijentu kojeg dodatno podgrijava animozitet među etničkim skupinama u BiH i dijametralne koncepcije o uređenju države, konkretne političke ideologije padaju u drugi plan pred borbom za „nacionalne interese“ koji postaju ključno pitanje političkog života. Iako su se ovakvoj praksi neke stranke poput SDP godinama opirale, sama činjenica da i pored multietničkog članstva značajniju podršku imaju samo u dijelovima države s bošnjačkom većinom, tu stranku uslovljava da i mimo svoje volje bude svedena na predstavnika bošnjačkog naroda.

Jedan od načina smanjivanja broja političkih partija i stvaranja efikasnijeg sistema u Bosni i Hercegovini je svakako i značajno povećanje broja potpisa potrebih za registraciju političke stranke, te eventualno i povećanje izbornog cenzusa s 3 na 5%, što je zbog etničke strukture u našoj zemlji zasad teško izvedivo

 No ipak, ako je stranački život organizovan primarno na etničkom a ne na ideološkom principu, to ne daje odgovor na pitanje zašto onda umjesto tri ili šest, u BiH imamo čak 190 registrovanih političkih stranaka sa izvjesnom mogućnošću da se do izbora ove godine taj broj popne na preko 200. Odgovor leži u političkoj nezrelosti samog građanstva i nedostatku unutartranačke demokratije kod vodećih partija.

Stranke lidera - od euforije do propasti

U razvijenim demokratijama ljudi su vezani za određene političke stranke zbog političkih svjetonazora i društvenih vrijednosti koje one propagairaju, te unutar zadatog ideološkog okvira traže se političari koji će na najbolji način zastupati te vrijednosti. U takvom ambijentu pojedinci koji bi htjeli osnovati novu stranku bilo kao politički početnici ili razočarani članovi nekih drugih partija, imaju vrlo male šanse za uspjeh, jer osim nedostatka infrastrukture i finansijskih sredstava koje već etablirane stranke imaju, vrlo teško da bi glasačko tijelo privukli karizmom ili popularnošću svog lidera ukoliko ideje koje propagiraju ne bi predstavljale nešto značajno drugačije od onoga što se na političkoj sceni već nudi, a za čim od strane građana postoji potražnja. Ukratko - karakteristika zrelih demokratija je što su ljudi za ideje vezani mnogo više nego za konkretne ličnosti. Tada i politički transferi iz jedne partije u drugu, što je u BiH redovita pojava, postaju teško ostvarivi, jer glasači teško da povjerenje mogu imati u nekog ko je do podne socijalist, a od podne konzervativac.

Za razliku od toga, većina glasača u BiH se u svom izboru uglavnom ne povodi za idejama nego ličnostima, od kojih očekuju čarobni štapić za rješavanje njihovih problema. Manje ili više sve političke parije u našoj zemlji organizovane su kao liderokratije koje nemaju istinsku unutarstranačku demokratiju, te svoj gotovo kompletan politički uspjeh temelje na popularnosti koju njihov lider uživa unutar glasačkog tijela svog naroda. 

No, i tu postoje razlike. Za razliku od primjerice SDP-a koji je, iako njim već dugi niz godina suvereno upravlja Zlatko Lagumdžija, stranka s čvrstimim društvenim temeljima i nezanemarivim procentom stalnog glasačkog tijela, pojedine političke opcije svoje cjelokupno bistvovanje na političkoj sceni grade na karizmi svog lidera. Takve stranke su na duže staze osuđene na odumiranje.

Ukratko - karakteristika zrelih demokratija je što su ljudi za ideje vezani mnogo više nego za konkretne ličnosti. Tada i politički transferi iz jedne partije u drugu, što je u BiH redovita pojava, postaju teško ostvarivi, jer glasači teško da povjerenje mogu imati u nekog ko je do podne socijalist, a od podne konzervativac

Dobar primjer je Stranka za BiH. Nakon velikog uspjeha na parlamentarnim izborima 2006. godine i ulaska u vlast, te uvjerljive pobjede Harisa Silajdžića u utrci za bošnjačkog člana predsjedništva, zbog iznevjerenih predizbornih obećanja već 2010. stranka je doživjela potpuni izborni debakl te u međuvremenu postala krajnje marginalan faktor na političkoj sceni, bez izgledne mogućnosti da ikada više povrati nekadašnju snagu. Jednostavno, bez jasnih ideoloških principa i dublje socijalne pozadine, nije postojao razlog zbog kojeg bi glasači na duže staze bili vezani za SzBiH, a politički pad Harisa Silajdžića koji je de facto bio i sama stranka, značio je i pad stranke.

Tipični primjeri stranke-lidera su i SBB Fahrudina Radončića te novoosnovana Demokratska frontaŽeljka Komšića. Za SBB se već može reći da je pokazao nesposobnost etablirati se kao stranka s kojom će se građani identifikovati zbog određenih ideoloških principa i koja će moći računati na trajnu podršku specifičnog sloja društva, a gotovo je  izvjesno da će i DF ići istim stopama, te da će politički utjecaj ove dvije stranke trajati samo dok postoji nada u njihove lidere da baš oni mogu biti ti koji će unijeti pozitivne promjene u naše društvo. Gubitak popularnosti njihovih vođa, koji unutar stranke nemaju adekvatnu zamjenu, značit će i početak njihovog nestajanja s političke scene. 

Povratak kolijevci

Naše društvo prema Weberovoj podjeli, još uvijek u velikoj mjeri teži karizmatskom obliku vlasti koji se temelji se na odanosti sljedbenika posebnom karakteru, te normativnom poretku onih koji posjeduju te karakteristike.

Kako u Bosni i Hercegovini ne nedostaje političkih ličnosti koje su osnivanjem vlastite partije u stanju barem privremeno privući dobar broj glasača, mnoštvo političkih partija uspijeva prelaziti izborni cenzus, što uveliko usložnjava i komplikuje funkcionisanje političkog života, a borba za vlast postaje borba ne za provođenje određenih programskih principa u praksu (jer kako bi se i mogli pomiriti ciljevi svih tih stranaka?!), nego za neograničene privilegije i moć koju vlast donosi.

Ipak, upečatljiva je činjenica da su od prvih demokratskih izbora 1990. godine do danas preživjele tek četiri ozbiljne partije: SDA, SDS, HDZ i SDP. S izuzetkom SNSD-a koji je tokom devedesetih formiran od nezavisnih poslanika u skupštini RS-a, velika većina ostalih utjecajnih stranaka nastala je iz jedne od ove četiri. Spisak je zaista dugačak – raskol Harisa Silajdžića s Alijom Izetbegovićem doveo je do osnivanja Stranke za BiH, nakon izbora 2002. članovi SDP-a razočarani politikom Zlatka Lagumdžije osnovali su SDU, poraz Bože Ljubića na unutarstranačkim izborima od Dragana Čovića bio je povod osnivanju HDZ-a 1990., poraza Dragana Čavića na unutastranačkim izborima u SDS-u doveo je do njegovog napuštanja stranke i osnivanja Demokratske partije, pa zatim Demokratskog narodnog pokreta, Fahrudin Radončić je nekoć bio vrlo blizak SDA i njihovoj politici, te je u SBB  prešao veliki broj političara iz upravo te stranke....

Ako je već bh. društvo danas podijeljeno po etničkom principu, što se održava i na stranački sistem, po dvije do tri stranke koje bi dominirale političkim životom svakog od naroda bile bi sasvim dovoljne za stvaranje jednog zrelijeg i funkcionalnijeg političkog sistema. Kvalitetni kadrovi bi se umjesto utapanja u more političkih stranaka, skoncentrisali u ovih nekoliko opcija...

Gotovo svaki veći sukob mišljenja i raskol unutar jedne stranke dovodio je do osnivanja novih stranaka. Paradoksalno je da se te stranke ideološki, osim tvrdnje da su upravo one zastupnici „izvornih“ ideja,  pretjerano ne razlikuju od prethodnica.

 A ako bismo stranke doživjeli kao državu u malom, onda bismo stekli krajnje zabrinjavajuću sliku, jer gradnju demokratskog društva prepuštamo onima koji su po svom unutrašnjem ustroju sve samo ne demokratični. Jednostavno, stranke u BiH su redom organizovane po autokratskom principu, s neprikosnovenim vladarom i armijom odanih klimoglavaca, i poput svih autokratskih organizama ustrojene su tako da se svaki veći otpor vladarevoj politici kažnjava izopčenjem iz stranke.

Šta nam valja činiti?

Kada bi uspjele prevazići diktatorske sklonosti svojih lidera, velike političke partije bi shvatile da bi unutastranačka demokratizacija dugoročno najviše koristila njima samim, odnosno idejama na kojima počivaju, ako su im ideje uopšte bitne.

Kada bi postojale stranke koje nisu upravljane kao privatne firme svojih vođa s neprikosnovenom vlašću, nego bi lideri bili birani od članstva kao u tom trenutku najbolji i najsposobniji reprezenti ideja na kojima počiva stranka, te isto tako bivali smjenjivani u slučaju izbornog neuspjeha, i kada bi se članovima u većoj mjeri dozvoljavala suprotna mišljenja i formiranja različitih struja koje će imati priliku da se argumentima bore za prevlast u stranci, bez potrebe za revanšizmima i izopčavanjima neke od njih, konstantni politički transferi i formiranja novih partija bi postali suvišni, jednako kao što nema potrebe ni da čovjek iz jedne demokratske države emigrira zbog drugačijeg mišljenja. Tada bi i građani u većoj mjeri postali vezani za određene partije ne zbog njihovih lidera koji su ionako promjenjivi, nego zbog konkretnih vrijednosti i ideja koje nose.

Ovaj proces centraliziranja stranačke moći u ruke nekoliko partija, čemu mora prethoditi njihova demokratizacija, mogu nositi samo stranke koje već imaju postavljene trajne društvene temelje, a to su: SDP, SDA, SDS, SNSD, HDZ i eventualno HDZ 1990

Kapacitet za to, iz već navedenih razloga, nema nijedno političko novorođenče koje svoju političku egzistenciju temelji isključivo na karizmi svog lidera. Ovaj proces centraliziranja stranačke moći u ruke nekoliko partija, čemu mora prethoditi njihova demokratizacija, mogu nositi samo stranke koje već imaju postavljene trajne društvene temelje, a to su: SDP, SDA, SDS, SNSD, HDZ i eventualno HDZ 1990, mada se oni mimo animoziteta njihovih lidera platformski ne razlikuju od stranke iz koje su nastali.

Ako je već bh. društvo danas podijeljeno po etničkom principu, što se održava i na stranački sistem, po dvije do tri stranke koje bi dominirale političkim životom svakog od naroda bile bi sasvim dovoljne za stvaranje jednog zrelijeg i funkcionalnijeg političkog sistema. Kvalitetni kadrovi bi se umjesto utapanja u more političkih stranaka, skoncentrisali u ovih nekoliko opcija, proces formiranja i funkcionisanja vlasti bi postao puno jednostavniji i stranke bi - za razliku od sadašnjih matematičkih koalicija gdje se vlast formira tek da bi postojala - dobile mogućnost da vlastite ideološke vrijednosti i konkretne programske principe u većoj mjeri provode u praksu.

Kada govorimo o tim principima, to bi u slučaju stranaka desnice (SDA, SDS, HDZ) po uzoru na ostale evropske stranke koje pripadaju istoj političkoj poziciji, pored zaštite vlastitih etnija na kojima počiva njihova gotovo kompletna dosadašnja politička agenda, te promocije tradicionalnih vrijednosti i tekovina vlastitih naroda, trebalo biti i veće zalaganje za tržišnu ekonomiju, niže poreze i stvaranje boljih preduslova za razvoj privatne incijative i poduzetništva. Stranke ljevice s druge strane (SDP i SNSD), bi kao svoj primarni politički cilj trebale imati borbu za poboljšavanje položaja radnika i ugroženih grupa u društvu, te nešto većeg stepen socijalnog liberalizma u odnosu na desne stranke.

Preduslov stvaranja stabilnijeg političkog sistema jeste centralizacija političke moći u ruke nekoliko ključnih partija, pod uslovom da umjesto autokratskih stranaka jednog lidera, postanu demokratične stranke koje okupljaju ljude oko ideja. Umjesto očekivanja da s neba padne neki politički mesija koji će s nekim novim političkim pokretom preporoditi društvo, politički građani bi se za ostvarivanje svojih ideja trebali boriti kroz neku od etabliranih stranaka koje već imaju razvijenu infrastrukturu, odano glasačko tijelo i temelje koji im omogućavaju dugoročan opstanak na političkoj sceni.

OSVRT NA USPAVANI STUDENTSKI BUNT/ U IŠČEKIVANJU 1989.: Mladalačke muke: Diploma vam ne otvara sva vrata, niko nije dužan da vas zaposli, i ne - niste bogom dani!

Da, znamo da nam je država nikakva, da je ekonomija u očajnoj situaciji, nezaposlenost ogromna, da poslovno okruženje nudi malo nade za optimizam u neki veći ekonomski napredak, da nas vode politički nesposobnjakovići... I šta sad? Nije li upravo to razlog više da od takve države prestanete očekivati da se pobrinu za vas i riješe vaše životne probleme?!

Piše: Danijal HADŽOVIĆ
Agencija Populari iz Sarajeva prije koji dan je objavila istraživanje koje pokazuje da problem hronične nezaposlenosti mladih u BiH nije samo loša ekonomska situacija u državi i nedostatak potražnje za njihovim uslugama na tržištu rada, nego i lijenost mladih ljudi te prevelikih očekivanja koja imaju sa svojim zvanjima, nasljeđujući razmišljanja iz socijalističke Jugoslavije da je diploma sama po sebi dovoljan preduslov za dobijanje udobnog posla te da je neko drugi dužan da ih zaposli.

No, suštinski ništa nećete učiniti za poboljšanje svog statusa, jer dok su tu roditelji da vam dnevno daju po 10 KM i tolerišu vaše valjanje po njihovom trosjedu, vaš život je super, bezbrižan, ispunjen razbibrigom i površnim emocijama te oslobođen stresa

U istinitost rezultata ovog istraživanja možete se uvjeriti jednim neobaveznim razgovorom s prosječnom mladom osobom u ovoj zemlji.
Stanje u kome se nalaze mladi ljudi u ovoj zemlji uveliko podsjeća na radnju hvaljenog i nagrađivanog njemačkog filma „Zbogom Lenjin“ koji govori o burnim danima rušenja Berlinskog zida i raspada DDR-a, koji će zauvijek preobraziti Njemačku i cijelu planetu. Premisa filma se centrira oko uzdrmane majke  koja je pala u komu svega par nedjelja pred rušenje Berlinskog zida. Ona se budi šest mjeseci kasnije, ne znajući za ogromne socio-kulturološke promjene koje su se desile. Sin, do ludosti vezan za majku, strahujući da bi saznanje o rušenju socijalističkog poretka i DDR-a kojima je bila prividno potpuno predana moglo prouzročiti preveliko uzbuđenje, koje bi rezultiralo novim napadom, odlučuje da zataška informacije o drastičnim promjenama koje su se desile u društvu, nakon čega svjedočimo nizu tragi-komičnih scena. Majku zatvara u stan predekorisan baš onako kakav je bio prije padanja u komu, po magacinima sakuplja ambalaže starih socijalističkih proizvoda već nestalih s tržišta u kojih pakira uglavnom uvozne namirnice iz drugih kapitalističkih zemalja te s prijateljem snima izmišljene vijesti u kojima predstavlja nova veličanstvena dostignuća Istočne Njemačke i majci ih podvaljuje kao dnevna dešavanja, gradeći tako njihov intimni mali DDR radikalno suprotstavljen burnim promjenama koje se dešavaju izvan njihovog stana.

Za razliku od Christiane Kerner, kako je zamajavanoj majci ime, koja, kako se radnja filma razvija, sve više otkriva signale nove kapitalističke stvarnosti i shvata da u sinovljevoj priči nešto ozbiljno smrdi, našim mladim ljudima koji definitivno ne pamte socijalizam ni strane banke koje ih okružuju, ni McDonald's, ni veliki tržni centri, pa čak ni bezgranične mogućnosti interneta, nisu bili dovoljan motiv da se okane zabluda svojih roditelja čiji su mentalitet u potpunosti usvojili.

Roditeljima, a posebno našim nanama i djedovima, i nije posebno zamjeriti. Od nekog koga su kroz čitav obrazovni sistem popraćen danonoćnom stranačko-političkom i medijsko-intelektualnom propagandom ubjeđivali da je njegova dužnost da bude odani vojnik partije i društva od kojih će zauzvrat dobiti doživotan posao, stan i socijalnu sigurnost, možda zaista i jeste, ma koliko to porazno zvučalo, iluzorno očekivati da preko noći razvije mentalitet individualizma i poduzetničkog duha koji, ma koliko nekom ne odgovaralo, jedini može biti garant društvenog napretka i prosperiteta.

No, kako objasniti činjenicu da čeljade rođeno u jeku raspada bivše Jugoslavije ili krvavih posljedica istog, odraslo u jednom formalno drugačijem sistemu, kao podrazumijevajuću stvar posmatra da je država ta koja otvara firme i zapošljava ljude, da fakultetska diploma treba biti garant dobro plaćenog i udobnog posla u struci bez obzira na stanje na tržištu, da dužnost da se pobrinu za njih i obezbijede im potrebne uslove za uspješan život imaju država, društvo, fakultet političke partije i ko sve ne, ali po najmanje oni sami, te da njihove dužnosti završavaju sa završetkom fakulteta. Ili kako je to izvjesni diplomant na prošlogodišnjoj svečanoj dodjeli diploma Univerziteta u Sarajevu slikovito demonstrirao u kameru: „Mi smo završili svoje, sad je red na državi!“
Iako velika, ipak tu nije sva krivica mladih ljudi. Oni su žrtve stravično lošeg odgoja koji najprije počinje u kući gdje će vas roditelj naučiti da je najbitnija stvar za životni uspjeh da budete dobri i poslušni đaci u školi, oni koji rade ono što im se govori. Kada sjednete u đačke klupe, indoktrinacija se dalje nastavlja, pa vas se od raznih nastavničkih kompleksa manjih vrijednosti podučava da bespogovorno poštujete njihov autoritet i nipošto ne dovodite u pitanje njihove stavove i znanje, a obrazovni sistem će se već pobrinuti da u vama ubije svaki individualizam i želju za samousavršavanjem. Također ćete shvatiti da je usvajanje nekih konkretnih znanja i vještina koje ćete moći primijeniti u praksi potpuno beskorisno i da je štrebanje kojekakvih glupavih činjenica jedina garancija uspjeha i napretka.

Kako je to izvjesni diplomant na prošlogodišnjoj svečanoj dodjeli diploma Sarajevskog univerziteta slikovito demonstrirao u kameru: „Mi smo završili svoje, sad je red na državi"

Ako dogurate do fakulteta, posebice nekog društvenog, velike su vam šanse da će vam injekciju prijeko potrebnog optimizma za buduće životne izazove ušpricati neki bivši praksisovac, olinjala prdimahovina koja će vas uvjeravati kako u ovom nepravednom tlačiteljskom poretku nema nikakve budućnosti za vas i da nikad ne smijete ubiti u sebi revolucionarni žar za gradnju boljeg i pravednijeg svijeta. Koji će da dođe, samo što nije. A nije isključena ni mogućnost da će vas na istom tom fakultetu dočekati brižni nacionalni pastir koji će vam već pojasniti kako se to biva pravim Srbinom, Hrvatom, Bošnjakom, te kakve vam sve opasnosti prijete od ovih zloćudnih drugih s kojima ste primorani dijeliti životni prostor.

Tu su naravno i političari koja će vas očinski uvjeravati da sve što trebate učiniti za bezbrižan život je da njima poklonite povjerenje, a oni će se već pobrinuti da sve vaše životne potrebe budu ispunjene, a problemi riješeni.
I tako, kada pređete sve te sistemski nametnute stepenice, naoružani diplomama i praznom glavom, jer ste dosadne škrabotine koje su vas primoravali da učite odmah po polaganju testova i ispita zaboravljali, s još petstotinjak kolega s vašeg odsjeka izlazite na tržište rada. U teškoj ekonomskoj situaciji poslova ima na kapaljku, ali nisu za vas, vaše usluge uglavnom nikom ne trebaju jer niti imate bilo kakvo radno iskustvo niti raspolažete bog zna kakvim radnim vještinama koje će poslodavca natjerati da i pored neiskustva, baš vas a ne nekog drugog zaposle. Ako vam se eventualno i ponudi neki posao, nakon što ste svaka tri mjeseca slali prijave za poslove koje biste pronašli u internet oglasniku,  od vas će se zahtijevati da „robovski“ radite šest dana u sedmici za 500 KM mjesečno, a niste ludi da vi, koji ste stekli diplomu, hej, diplomu, i to sa završenim masterom, pristajete na takve ponižavajuće uslove. A o radu tokom studiranja naravno niste pomišljali, jer kako da zapostavljate vaše nadasve ozbiljne i značajne studije.

Država vam ne duguje ništa i neće vam ništa dati, a i ako da, skupo će vam naplatiti. Prepušteni ste sami sebi. Možete misliti da je takav sistem nepravedan, nehuman, tlačiteljski, no nema vam drugog. Što prije shvatite, bolje ćete proći. Umjesto svođenja svog ovozemaljskog bistvovanja na cjelodnevno dangubljenje po kafama, drndanje Facebooka, gledanja Big Brothera i Farmi, i življenja na grbači vaših roditelja čije trošite plate, invalidnine i penzije, vrijeme je da prestanate biti generacija životnih promašaja i postanete generacija poduzetnika, respektabilnih intelektualaca, društvenih aktivista, dobrih zanatlija, angažiranih umjetnika, pa zašto ne i energičnih političara...

Zato upadate u apatiju. Znate da za vas u ovoj zemlji nema nikakve perspektive i budućnosti i želite otići, ali osim priče kako se treba noge hvatati, čak ni to nećete učiniti. Proteste organizovane povodom toga što su politički idioti odbili da vam omoguće dobijanje stipendija za studij u nekoj od zemalja Evropske unije ćete nakon žestoke pijanke prespavati, a ionako ne biste imali vremena za to, jer valja tolike Facebook statuse lajkovati i youtube klipove odgledati.

Pred ljudima ćete se često ponašati krajnje ogorčeno, razočarano, izlijevat ćete bijesnu žuč na državu koja nije u stanju pobrinuti se za vas i pronaći vam posao. No, suštinski ništa nećete učiniti za poboljšanje svog statusa, jer dok su tu roditelji da vam dnevno daju po 10 KM i tolerišu vaše valjanje po njihovom trosjedu, vaš život je super, bezbrižan, ispunjen razbibrigom i površnim emocijama te oslobođen stresa. Naročito nećete učiniti ono što iščekuju raznorazna komična medijska piskarala koja konstantno maštaju o nekakvom mladalačkom buntu i revoluciji, a da pritom i ne pokušavaju definisati s kojim ciljem bi se to bunilo i šta bi se činilo nakon toga.
I tako, godine prolaze, a broj neambicioznih, beskorisnih i nerealiziranih mladih ljudi se strahovitom brzinom štanca. I tako će biti sve dok se mladi budu ponašali kao objekt koji čeka da mu neko drugi nešto da,  a ne snaga koja će preuzeti stvar u svoje ruke i donijeti promjenu u društvu. Dakako, ne tako što će rušiti ulice i praviti nekakve revolucije, nego što će prvenstveno promijeniti vlastiti mentalni sklop i odnos prema životu i radu.
Da, znamo da nam je država nikakva, da je ekonomija u očajnoj situaciji, nezaposlenost ogromna, da poslovno okruženje nudi malo nade za optimizam u neki veći ekonomski napredak i da politički nesposobnjakovići koji nas vode jednostavno nisu u stanju stvoriti uređeno i zdravo društvo koje će vam omogućiti ličnu realizaciju i napredak. I šta sad? Nije li upravo to razlog više da od takve države i onih koji ju vode prestanete očekivati da se pobrinu za vas i riješe vaše životne probleme te umjesto toga se pobrinete sami za sebe i postanete ti koji stvaraju i unapređuju društvo, uprkos državi, političarima, vašim roditeljima, profesorima...?
To vam niko neće reći, ali država vam ne duguje ništa i neće vam ništa dati, a i ako da, skupo će vam naplatiti. Prepušteni ste sami sebi. Možete misliti da je takav sistem nepravedan, nehuman, tlačiteljski, no nema vam drugog. Što prije shvatite, bolje ćete proći. Umjesto svođenja svog ovozemaljskog bistvovanja na cjelodnevno dangubljenje po kafama, drndanje Facebooka, gledanja Big Brothera i Farmi, i življenja na grbači vaših roditelja čije trošite plate, invalidnine i penzije, vrijeme je da prestanate biti generacija životnih promašaja i postanete generacija poduzetnika, respektabilnih intelektualaca, društvenih aktivista, dobrih zanatlija, angažiranih umjetnika, pa zašto ne i energičnih političara čija uloga se neće svoditi na ispunjavanja kvota poslušnih klimoglavaca, ukratko - generacija koja će razbiti hrđave okove nacionalizma, letargije, socijalističkog mentaliteta i opšte depresije, te postati neko ko u pravom smislu te riječi unosi novu energiju i stvara nove vrijednosti.
Znam da je put težak jer zahtijeva prije svega dizanje iz tog usmrdjelog kreveta u kome ležite, jednako kao što je Christiane Kerner morala iskoristiti priliku da, iako teško bolesna, krišom izađe iz stana i vidjevši na ulicama reklame za Coca-Colu, Ikeu, nove automobile, nove doseljenike iz zapadnog dijela zemlje te helikopter koji odnosi Lenjinovu bistu, shvati da je zatvorenu u sobu sin drži u lažnom svijetu, jednako kao što i vas drže vaši roditelji, nastavnici i političari, pripadnici generacije koja vam je u naslijeđe ostavila očajno društvo u kome ste primorani živjeti. Mijenjajte ga!

RJEŠENJE ZA SVE BH. PROBLEME: Nacrt zakona o hitnoj eutanaziji političara ukoliko za 15 dana ne implementiraju odluku 'Sejdić-Finci'

Šta bi se desilo kada bi se Zakon o zaštiti i dobrobiti životinja primjenio i na drugim poljima, a stavka o eutanaziji 'nakon uslovljenih 15 dana', umjesto nad glavama nedužnih pasa, visila nad glavama naših političara?! Dragi čitaoci, pred vama je nacrt ključnog zakona za rješavanje svih bh. problema...

Piše: Danijal HADŽOVIĆ

Iako statistički, a i iskustveno, nema nikakve sumnje da su u ovakvom društvu daleko veće šanse da vas neko upuca iz pištolja jer ga „prenese“, da vas neki podivljali maloljetnik zbode u tramvaju, da vas opljačkaju nasred ulice, obiju vam stan ili vas neki bijesni vozač pregazi kolima na pješačkom, nego da vas napadne pas lutalica, naši državni zastupnici, brižni i humani kakvi jesu, donijeli su „Zakon o zaštiti i dobrobiti životinja“ kojim će se radi njihove zaštite i dobrobiti, ukoliko ih niko ne bude htio udomiti u roku od petnaest dana, pse lutalice ubuduće ubijati.
Daleko od toga da čopore pasa ne treba, brzo i hitno, skloniti sa ulice, ali zar tako brutalno?! A ako već mora biti brutalno, šta bi se desilo kada bismo to implementirali i na drugim poljima...

Zvuči preradikalno? Zašto? Jesu li ove hiljade lutalica koje su imale nesreću da se nađu u zemlji neodgovornih ljudi vođenih još neodgovornijim političarima, i da ih se pritom s vremena na vrijeme, onako iz obijesti, ubija, siluje kišobranom ili baca u rijeku, zaista veći problem od onih koji su od nas napravili crnu evropsku rupu, izolovali nas od ostatka svijeta i donijeli nam titulu kontinentalnog prvaka u siromaštvu?

Ovaj zakon u sebi zapravo krije klicu mogućeg rješavanja gorućih problema s kojima se ova ozlojađena, nefunkcionalna i beznadežna zemlja suočava još otkad je onomad nespretno sklepana u Daytonu. Samo jedan jedini zakon bi mogao širom otvoriti vrata ubrzanom i efektnom prevazilaženju svih naših najvećih problema, pa građani ne bi više morali biti taoci svojih besramnih i neodgovornih političara i godinama čekati na rješavanje pitanja vojne imovine, implementaciju odluke „Sejdić-Finci“, provođenje suštinskih reformi poličkog sistema, borbe protiv korupcije...

Taj zakon bismo mogli nazvati „Zakon o zaštiti i dobrobiti građana“, a između ostalog bi predviđao mogućnost eutanazije najodgovornijih političara ukoliko u roku od svakih 15 dana ne ispune recimo određen broj obaveza iz Mape puta EU.

Zvuči preradikalno? Zašto? Jesu li ove hiljade lutalica koje su imale nesreću da se nađu u zemlji neodgovornih ljudi vođenih još neodgovornijim političarima, i da ih se pritom s vremena na vrijeme, onako iz obijesti, ubija, siluje kišobranom ili baca u rijeku, zaista veći problem od onih koji su od nas napravili crnu evropsku rupu, izolovali nas od ostatka svijeta i donijeli nam titulu kontinentalnog prvaka u siromaštvu?

A ako vam je baš toliko stalo do glava naših političara, ne brinite, na njima neće ni dlaka faliti. Iako su spremni da godinama odugovlače rješavanje nekih elementarnih pitanja, usput vršeći sistemski teror nad svojim podanicima i osuđujući ih na životarenje ili emigriranje, kada god se nad njihovim udobnim foteljama, luskuznim automobilima i nezasluženim privilegijama nadvio malo veći oblak opasnosti, odluke su donosili brzo i odlučno.

Sjeća li se još neko kako su onomad, nakon prijetnje tadašnjeg Visokog predstavnika Miroslava Lajčaka o smjeni obojice, tadašnji bošnjački i srpski lideri Haris Silajdžić i Milorad Dodik, nakon godina bahaćenja, prijetnji i ultimatuma, hitro, doslovno preko noći postigli dogovor o reformi policije u BiH (koja to i nije bila), kao preduslov da naša zemlja nastavi pregovore s Evropskom unijom?

Sjeća li se još neko kako smo, nakon godina bahaćenja, prijetnji i ultimatuma, pri prvim ozbiljnijim prijetnjama međunarodnih faktora uspjeli dobiti jedinstvenu vojsku, pasoš, registarske tablice, konstitutivnost svih naroda na prostoru cijele BiH, itd...

Ne treba biti Einstein pa zaključiti koliko bi tek naši političari postali fleksibilni i odlučni kad bi im nad vratom visila prijetnja eutanazije. Pitanje „Sejdić-Finci“- riješeno za tili čas. Put ka Evropskoj uniji i NATO-u?- Ni Voyager nas ne bi stigao. Provođenje reformi koje će podrazumijevati suštinsku transformaciju postojoćeg društveno-političkog sistema i stvaranje okvira za ubrzan ekonomski razvoj, povećanje prava građana i veću socijalnu sigurnost? Ma i Adenauer bi ih se posramio.

Ne treba biti  Einstein pa zaključiti koliko bi tek naši političari postali fleksibilni i odlučni kad bi im nad vratom visila prijetnja eutanazije. Pitanje „Sejdić-Finci“?- riješeno za tili čas. Put ka Evropskoj uniji i NATO-u?- Ni Voyager nas ne bi stigao. Provođenje reformi koje će podrazumijevati suštinsku transformaciju postojoćeg društveno-političkog sistema i stvaranje okvira za ubrzan ekonomski razvoj, povećanje prava građana i veću socijalnu sigurnost? Ma i Adenauer bi ih se posramio.

Tako, zahvaljujući samo jednom zakonu, počeli bismo živjeti u društvu u kojem političari umjesto što zabavljaju narod s pjevanjem pod šatorima, psovanjem, prijetnjama novinarima ili širenjem šovinizma, počinju raditi posao za koji jesu izabrani, državni službenici bi od krotitelja koji utjeruju strah u kosti postali sluge naroda, ekonomija bi bilježila ubrzan rast, čitav društveni ambijent bi postao daleko tolerantniji i optimističniji, a zanimanje političara vjerovatno i ne bi bilo više toliko popularno.

Pošto je nemoguće očekivati da bi ovakav zakon naši političari sami za sebe izglasali, jer to je ipak rezervisano samo za niža stvorenja, trebamo slijediti primjer naših susjeda iz Hrvatske i raspisati referendum, ali ne kako bismo kao oni pripadnike manjina mogli i ustavno izdiskriminisati, nego da bismo donijeli zakon koji će služiti dobrobiti svih (osim naravno onih kojih nas vode).

Ako bi nam vlast ili Ustavni sud onemogućili raspisivanja ovakvog referenduma, nema brige: oglušit ćemo se na njihovu odluku i provoditi volju naroda mimo institucija vlasti. Privatnim sredstvima izgradit ćemo azil za udomljavanje neodgovornih političara u kojima ćemo ih možda i eutanizirati ako u roku od petnaest dana ne pokažu spremnost da se poprave.
Eh, da je predlagačica zakona, stanovita Nermina Zaimović- Uzunović iz partije koja brine za čovjeka, a po imenu zakona vidimo i za hajavana („Zakon o zaštiti i dobrobiti životinja“) samo znala kakav revolucionarni potencijal leži u njenoj ideji. Umjesto što zbog raznih fobičara ili dušebrižnika za „sigurnost djece“ ili „čistoću grada“ zakonski legalizujemo ubistvo ili humano rečeno- eutanaziju kao sredstvo za rješavanje naših problema, takve mjere bi mnogo prije nego prema lutalicama trebalo primjeniti nad onima zbog kojih naše ulice i jesu pune pasa, a od njih i još mnogo gore - raznog naoružanog ološa, nasilnika, penzionera koji rove po smeću, prosjaka, prostaka, smeća, rupa i inih stvari koje na svakom kutku svjedoče o crnom vilajetu Evrope.

POGLED IZ ŠERIJATSKE BUDUĆNOSTI: Ovako će Sarajevo izgledati do 2030. godine... A Mile i Fahro su nas fino upozoravali...!

Kada smo primijetili da postajemo stranci u našem vlastitom gradu i da nam prijeti potpuna marginalizacija, već je bilo kasno, jer nije više postojao način da se suprotstavimo sve brojnijem i finansijskim moćnijem tuđinu čiji su svjetonazori i kultura življenja bili dijametralni našem evropskom gospodskom duhu; onom istom duhu kojeg su nekoć tako savršeno utjelovljavljavali gospoda Milorad Dodik i Fahrudin Radončić, ljudi koji su upozoravali na nedaću koja slijedi...

Dragi čitaoci DEPO Portala, u svjetlu upozorenja o najezdi Arapa u bh. prijestolnicu, koje ovih dana šalju predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik i ministar sigurnosti BiH Fahrudin Radončić, pred vama se nalazi apokaliptično-humorističko štivo o „Sarajevu iz budućnosti“ i samo se kao takvo može konzumirati... No, nikad se ne zna...

Piše: Danijal HADŽOVIĆ
Rijetko je koji grad u svojoj historiji doživio takav preobražaj kao što je to slučaj sa Sarajevom. Od jednog, po veličini, i samo veličini, prosječnog evropskog grada koji nije brojao ni pola miliona stanovnika, Sarajevo je danas jedno od finansijskih središta Evrope, metropola koja je već prije nekoliko godina premašila milion stanovnika, proširila svoj opseg za nekoliko desetina kilometara te ostvarila enorman ekonomski rast. U naseljima kojima su  nekad domonirile tmurne i nezgrapne socijalističke zgrade, danas se protežu moderni, od plavičastih stakala satkani neboderi u kojima se smjestila novospridošla biznis elita, ili pak brojne svjetske korporacije i banke, uz  dominaicju onih iz arapskog svijeta.

U Sarajevu danas, osim nekolicine endemskih primjeraka, više nema Srba. Nema svakako ni Hrvata. No, u današnjem Sarajevu također su i Bošnjaci postali manjina koja čini jedva trećinu ukupnog stanovništva grada.

Jednog Sarajliju, da je prespavao zadnjih petnaestak godina, ovakav fizički izgled grada danas bi vjerovatno oduševio i srce bi mu bilo puno ponosa, no njegove iluzije stvorene vanjštinom brzo bi splahnule kada bi vidio ljude koji danas obitavaju u njegovom gradu, čuo njihov jezik, upoznao njihovo ponašanje i shvatio da to naprosto više nije njegov grad. U Sarajevu danas, osim nekolicine endemskih primjeraka, više nema Srba. Nema svakako ni Hrvata. No, u današnjem Sarajevu također su i Bošnjaci postali manjina koja čini jedva trećinu ukupnog stanovništva grada.

Upravo te izdignute kičaste zgrade, osim što predstavljaju simbol finansijske moći i rapidnog ekonomskog progresa, također stoje i kao simboli uništenja domicilnog stanovištva i svega onog što je Sarajevo nekoć predstavljalo, a od nekadašnjeg grada ostalo je puko ime kao svjedok da se tu nekad nalazio šeher koji je bio raskrižje nekih drugih civilizacija koje su ga oplemenjivale posve drugačijim duhom.

Sve je počelo stidljivo još tokom onog nesretnog rata u devedesetim, kada je nekoliko stotina arapskih dobrovoljaca došlo u našu zemlju da se bori na strani Armije BiH. Tu je posađena klica njihovog kasnijeg paklenog plana za preuzimanje naše zemlje. Kasnije su došla „humanitarna“ društva, za njima arapski univerziteti, investicije, a sve je kulminralo kupovinom stanova i gradnjom čitavih novih naselja. U naše drutšvo ulazili su tiho, neprimjetno, u početku se krećući samo u svojim zajednicama i čekajući da njihov broj dovoljno naraste.

Sve je počelo stidljivo još tokom onog nesretnog rata u devedesetim, kada je nekoliko stotina arapskih dobrovoljaca došlo u našu zemlju da se bori na strani Armije BiH. Tu je posađena klica njihovog kasnijeg paklenog plana za preuzimanje naše zemlje. Kasnije su došla „humanitarna“ društva, za njima arapski univerziteti, investicije, a sve je kulminralo kupovinom stanova i gradnjom čitavih novih naselja. U naše drutšvo ulazili su tiho, neprimjetno, u početku se krećući samo u svojim zajednicama i čekajući da njihov broj dovoljno naraste.

Gradnju džamija i tržišnih centara od arapskog novca pratili su tek poneki protesti građana zabrinutih zbog njihovog utjecaja i  uvoza nove kulture, međutim, takvi bi brzo bili diskreditovani kao komunisti i „islamomrsci“ koji se protive napretku i prosperitetu svog grada samo zato što mrze muslimane, pa čak i onda kad novce ulažu. Većina nas, vođena kompleksom siromaha i željom za kapitalom, nije htjela, ili nije bila u stanju prepoznati, da njihove investicije ne dolaze bez naplate, odnosno da je svaki uloženi dolar u našu zemlju pratio i plansku kolonizaciju našeg grada i postepeno uvođenje nekih novih pravila u naše živote.

Naše ulice kojima su nekad razdragano koračale ljetne haljine i kratke suknje, danas su preplavljene nikabima i kratkim pantalonama. Arapski jezik na gradskim ulicama odavno je već postao učestaliji od bosanskog, a u pojedinim naseljima naš maternji jezik se uopšte više ne može čuti. A mi? Tromi, apatični i merhametli kakvi jesmo, sav taj proces okupacije našeg grada smo mirno posmatrali i čak pokazivali toplu dobrodošlicu svojim novim sugrađanima za koje smo se nadali da će upotpuniti kolorit Sarajeva.

Kada smo primijetili da postajemo stranci u našem vlastitom gradu i da nam prijeti potpuna marginalizacija, već je bilo kasno, jer nije više postojao način da se suprotstavimo sve brojnijem i finansijskim moćnijem tuđinu čiji su svjetonazori i kultura življenja bili dijametralni našem evropskom gospodskom duhu; onom istom duhu kojeg su nekoć tako savršeno utjelovljavljavali gospoda Milorad Dodik i Fahrudin Radončić, ljudi koji su upozoravali na nedaću koja slijedi... Kada nam je prvi najavljivao da u organizaciji Bakira Izetbegovića Arapi namjeravaju kupiti 100.000 stanova u Sarajevu i tako stvoriti svoj centar u srcu Evrope, odbacivali smo to s podsmijehom kao još jedno u nizu bulažnjenja laktaškog vožda: „ta, pa u Sarajevu ne postoji ni ukupno 100 000 stanova“, govorili smo, nesvjesni Dodikovog vizionarstva i preciznosti obavještajnih podataka koje je posjedovao.

Pak Radončićeve prijedloge da deportuje pripadnike arapske narodnosti iz BiH i zabrani državljanima arapskih zemalja kupovinu nekretnina u Sarajevu smo s gnušanjem odbacivali kao jeftino politikanstvo, govor mržnje i poziv na diskriminaciju ljudi samo zbog njihovog porijekla. Izbore 2014. Dodik  je izgubio i nakon gotovo deset godina morao sići s vlasti, dok je Radončićeva kratka politička avantura u kojoj je uspio dogurati do državnog ministra sigurnosti, okončana katastrofalnim izbornim porazom nakon kojeg mu se stranka raspala. Mile i Fahro postali su politička prošlost. Građane Sarajeva više nije imao ko da spasi!

Naše ulice kojima su nekad razdragano koračale ljetne haljine i kratke suknje, danas su preplavljene nikabima i kratkim pantalonama. Arapski jezik na gradskim ulicama odavno je već postao učestaliji od bosanskog, a u pojedinim naseljima naš maternji jezik se uopšte više ne može čuti. A mi? Tromi, apatični i merhametli kakvi jesmo, sav taj proces okupacije našeg grada smo mirno posmatrali i čak pokazivali toplu dobrodošlicu svojim novim sugrađanima za koje smo se nadali da će upotpuniti kolorit Sarajeva.

Upravo je ta, 2014. bila najkobnija za naš grad. Osigurani podrškom koju su im pružali Bakir Izetbegović i Stranka demokratske akcije kao vladajuća stranka u gradu i pobjednica izbora koji su održani te godine, s pripremljenim terenom arapskog kapitala i brojnih organizacija za lobiranje, Arapi su započeli bjesomučno ulaganje u gradnju novih stanova i čitavih naselja u koje su dovođeni državljani Egipta, Sirije, Kuvajta, Iraka, Libije....

Iako je s novim stanovnicima stizao i novi poredak, naše društvo u početcima nije mijenjano zakonima. Mijenjano je najprije odozdo, jer novi ljudi osim što su sa sobom donijeli novu modu i nova pravila ponašanja, takođe se nisu libili na ulicama vrbalno napadati 'lagano' obučene djevojke, ili u grupama ulaziti u kafiće i fizički se obračunavati s ljudima koji konzumiraju alkohol i slušaju „šejtansku muziku“. Stvar je kulmnirala 2021., kada je kao dio tajnog plana iskorjenjivanja „bluda i nemorala u gradu“, najpoznatiji sarajevski klub „Sloga“ dignut u vazduh, i iako je za teroristički napad odabran radni dan u ranim jutarnjim satima, živote su izgubili domar i konobar koji se zatekao s njim. „Slogu“ je potom privatizovao izvjesni Arap iz Kuvajta i tu je danas smješten islamski kulturni centar, a po njegovom enterijeru ne biste mogli nikad zaključiti da se tu nekoć nalazilo kultno sarajevsko mjesto noćnog života.

Ostala mjesta na koja smo nekad išli da slušamo dobre svirke ili gledamo pozorišne predstave, danas su mahom pretvorena u hale za održavanje koncerata ilahija i kasida. U gradu koji je davno prešao milion stanovnika zapadnjački stil noćnog života više ne postoji. Mjesta za izlazak pak  ima, u vidu mnogobrojnih kafea i restorana, međutim zakonom je propisano da svi objekti moraju biti zatvoreni do 11 navečer, a alkoholna pića u njima više ne možete naručiti,  jer je donešen zakon o zabrani alkohola u Sarajevskom emiratu. Na crnom tržištu ga još i možete naći, no ako vas uhvate u prodaji ili konzumiranju, rizikujete da dobijete kaznu bičevanja i dugogodišnjeg zatvora. Da, dobro ste pročitali, i zakonom su nam uskratili naše slobode koje smo nekad uzimali zdravo za gotovo.

Ne samo da su preplavili naš grad i da su odozdo mijenjali njegov karakter i norme ponašanja, nego su vremenom došli u poziciju i da kroje zakone u skladu s vlasitim svjetonazorima i kulturom življenja. Upravo zbog velikih protesta i gnjeva domicilnog stanovništva, SDA je u strahu od gubitka parlamentarnih izbora 2022., arapskom stanovništvu, čiji je broj već tada iznosio oko 1.300.000, odlučila dati pravo na državljanstvo. Zakon je proguran tako što su strankama iz RS omogućili dalju decentralizaciju države, dok je hrvatskim strankama data saglasnost da se opštine u kojima Hrvati čine većinu objedine u novi entitet, što je učinjeno, pa je 2023. godine,  proglašena Hrvatska Zajednica Herceg-Bosna.
No, davanjem državljanstva Arapima, Stranka demokratske akcije i njen predsjednik Bakir Izetbegović, ispostavit će se, sami sebi su iskopali crnu rupu. Umjesto pokazivanja političke zahvalnosti, arapsko stanovništvo osnovalo je novu stranku pod nazivom „IslamBosna“, na čelu s Abu Hamzom (koji je uživao veliku popularnost kao žrtva starog „nevjerničkog“ režima), čime je stranka slala jasnu poruku da djeluje na nadetničkoj, panislamskoj platformi, gdje nije važno šta si sve dok si brat musliman, pa su se Islambosni, pored Arapa, među kojima je uživala gotovo plebiscitarnu podršku, pridružili i brojni Bošnjaci. Zbog krize vlasti, 2024. godine, raspisani su prijevremeni parlamentarni izbori, a u Sarajevu, u kojem se nalazila trećina ukupnog stanovništva BiH, Islambosna odnijela je uvjerljivu pobjedu.

Upravo zbog velikih protesta i gnjeva domicilnog stanovništva, SDA je u strahu od gubitka parlamentarnih izbora 2022., arapskom stanovništvu, čiji je broj već tada iznosio oko 1.300.000, odlučila dati pravo na državljanstvo. Zakon je proguran tako što su strankama iz RS omogućili dalju decentralizaciju države, dok je hrvatskim strankama data saglasnost da se opštine u kojima Hrvati čine većinu objedine u novi entitet, što je učinjeno, pa je 2023. godine,  proglašena Hrvatska Zajednica Herceg-Bosna.

Odmah po okončanju izbora, Republika Srpska proglasila je nezavisnost, a isto je učinila i Herceg Bosna. Također, i dalje 'crvena' Tuzla sa svojim širim okruženje najavila je da od toga dana na njenom području zakoni doneseni u Sarajevu više ne važe, da proglašavaju vlastitu autonomiju, te su zatražili intervenciju NATO-a i zapadnih zemalja kako bi se spriječio raspad BiH i uvođenje tiranije u zemlji, a zemlja vratila evropskim vrijednostima, no uz Evropske Unije i SAD-a im je poručeno „BiH mora sama rješavati svoje probleme“.

Međutim, umjesto potresa i eskaliranja sukoba, iz Islambosne su najavili da će poštovati volju srpskog i hrvatskog naroda u BiH, kao i izbor „tuzlanskih komunjara“, jer ih ta „kjafirska područja“ ne interesuju. Njihov cilj je bio stvaranje jedne poptuno nove države, a sada, oslobođeni ustavnih stega i pritiska međunarodne zajednice, dobili su odriješene ruke za to. Na širem području Sarajeva, koje se sada prostiralo od Goražda do Zenice, osnovan je Sarajevski emirat, s Abu Hamzom kao emirom. Uz odobravanje ovakvog scenarija većinskog arapskog i dobrog dijela bošnjačkog stanovništva, staro sarajevsko građanstvo, čija je većina pripadnika napustila grad onih dana kada su uvidjeli da Sarajevo nezaustavljivo prestaje biti Sarajevo i postaje Kandahar, jednostavno više nije imalo ni snage ni moći da im se suprotstavi.

U  narednih nekoliko godina u sarajevskom emiratu donijet će se brojni užasni, anticivilizacijski zakoni kojima su ukinute naše slobode i elementarna ljudska prava, zakoni koji su nam oduzeli dostojanstvo i pretvorili nas u roblje novog šerijatskog poretka.... Ukinute su sve političke stranke, a kompletna rukovodstva SDA, SDP-a i ostalih starih stranaka su privedena; šerijat je postao vrhovni zakon; doneseni su zakoni o propisnom odijevanju čije kršenje donosi drakonske novčane kazne. Zabranjeni su: alkohol (kazna bičovanje i do 20 godina zatvora), homoseksualizam (kazna: vješanje, kamenovanje ili presijecanje mačem), lake droge (kazna: vješanje), pornografija (kazna: bičevanje), blud i preljub (kazna: kamenovanje), preobraćenje s islama na drugu religiju (kazna: smrt)...
Evropska unija koja je davno prekinula pregovore s našom zemljom, od uspona IslamBosne nametnula je sankcije BiH sa svim njenim autonomnim dijelovima (koji nisu dobili priznanje), i danas je gotovo nemoguće s našim pasošem preći granicu bilo koje evropske zemlje u okruženju. No, ta potpuna izolacija njihovog Emirata, našu elitu u potpunosti oslonjenu na arapske zemlje i špekulativni kapital sa zapada ne brine previše, jer su dobili odriješene ruke da čine šta im je volja.

Evropska unija koja je davno prekinula pregovore s našom zemljom, od uspona IslamBosne nametnula je sankcije BiH sa svim njenim autonomnim dijelovima (koji nisu dobili priznanje), i danas je gotovo nemoguće s našim pasošem preći granicu bilo koje evropske zemlje u okruženju. No, ta potpuna izolacija njihovog Emirata, našu elitu u potpunosti oslonjenu na arapske zemlje i špekulativni kapital sa zapada ne brine previše, jer su dobili odriješene ruke da čine šta im je volja.

Danas, kao bivši novinar, bivši zatvorenih, politički disident i osoba osuđena da životari na margini društva, dok se sjećam Sarajeva što je nekad bilo, gledam te novoizgrađene bulevare i tu gomilu staklenih zgradurina koje se izdižu pod oblake, i koje, dok lažno svjedoče o ekonomskoj snazi našeg grada i njegovom napretku, u svojoj nutrini kriju stravičnu sudbinu jednog varvarskog društva vođenog demonskim ljudima koji su nam skrojili zastrašujuće zakone protiv kojih uljuđena zapadna civilizacija mora svim sredstvima da se bori. A neće, jer su pokazali da im ispod političkih proklamacija do ove zemlje i njene sudbine nije stalo, i da od pitanja naših sloboda i dostojanstva im je daleko preče upravo postojanje jednog takvog civilizacijskog rugla u kojem će i njihova elita moći da pere svoj prljavi novac, tu prokletinju zbog koje smo pristali da jedna zloćudna ideologija uništi naš grad i nova rasa osvoji našu zemlju, dok širina naših novih ulica i visina građevina prikrivaju istinsku bijedu, kako finansijsku tako i duhovnu, većine naših stanovnika koji su prinuđeni raditi za svoje strane gospodare. 

Ako ovo djelo čitate, znajte da je uspjelo biti iznešeno iz mog Sarajeva kojeg više nema, jer od njega je ostala samo evropska crna mrlja mračnjaštva i beznađa, a moje tijelo danas ili je bačeno u tamnicu zbog zabranjenih riječi, ili nekud svijetom luta kao apatrid. Duše ionako više nemam, jer je izgorila zajedno s dušom mog grada.

Eh, Fahro i Mile, kakvi ste samo vizionari bili...

EPILOG JEDNOG MUKA/ U BEZIDEJNOM DRUŠTVU PSOVKI I GRAKTANJA: Kako nam se Jelena Topić ismijala u lice, ali ništa promijeniti neće...

U oronulim društvima koja se bave prvenstveno drugima, Jelena će za nekoliko mjeseci bit posve zaboravljena, a nakon nje ostat će samo stupidne priče o idiotima s Farme, slavnim fudbalerima i sapunskim junacima, a ljudi će vlastiti život nastaviti da nose kao neku neželjenu muku koju su poput kurijeg oka osuđeni da podnose od danas do sutra

Piše: Danijal HADŽOVIĆ

Performans koji je Jelena Topić izvela uistinu je bio jedan maestralan socijalni eksperiment - eksperiment kojim je, namjerno ili ne (kao da je sad i bitno), žitelje učmalih društava balkanskog trokuta BiH, Srbije i HrvatskE (u kojima je ova mlada i prema svemu iznimna djevojka preko noći postala zvijezda) natjerala da na površinu izbace svoje pravo lice. A sve što je Jelena radila jeste da je poput kipa mjesec dana nepomično stajala i šutila.
Nekadašnja prva dama SAD-a, Elenor Roosevelt, jednom reče da veliki umovi diskutuju o idejama, prosječni o događajima, a mali o drugim ljudima. Kakvi umovi dominiraju ovim nesretnim prostorom jasno je svaki put kad svjedočite uobičajenom razgovoru na kafama. Stoga, u sredini u kojoj su bavljenje drugim ljudima često i mnogo više nego samim sobom i zabadanje noseva u spavaće sobe jedno od glavnih obilježja mentaliteta, nije ni čudo što je toliku pažnju na sebe privukla djevojka koja je jednog dana, bez ikakvih natuknica o sebi i svom činu, odlučila da stane na prijedorski gradski trg... I šuti. I tako mjesec dana.

Dok smo analizirali Jelenu i naklapali o njenim motivima i ciljevima, ona nam je ogledalom u ruci tokom jednog dana protesta poslala sasvim jasnu poruku koju nismo shvatili - da pogledamo sebe, a ne nju. Njeno je stajanje predstavljalo praznu hartiju na koju je balkanska mahala švrljala svoje vlastite nagomilane frustracije, strepnje, nade, bojazni i poganluke, na nju je projektovala ono što svakog ponaosob najviše tišti, pa je svako Jelenin potez tumačio u skladu s onim što bi njemu najviše odgovaralo.

Ko je ta djevojka? Šta želi postići? Šta nam ovim poručuje?- zagraktala je znatiželjna javnost, i ubrzo smo u sadejstvu regionalnih medija i korisnika društvenih mreža bili počastvovani mnogobrojnim, međusobno isključivim teorijama o Jeleni, pa smo između ostalog mogli saznati da je djevojka "psihički bolesnik, frustrirana mlada osoba koja i pored dva fakulteta ne može da nađe posao pa je iz očaja odlučila da protestuje šutnjom, ljutita aktivistkinja koja hoće da pokrene bunt mladih ljudi, usamljena djevojka koja traži muža, ogorčena umjetnica u pokušaju koja se nešto krevelji...."
No, prema svemu sudeći, ona očito nije bila ništa od navednog, barem ne na način na koji ju je većina posmatrala. Jelena je završila ekonomski fakultet, apsolvent je na Akademiji umjetnosti u Banjaluci, odsjek filmska i TV režija, iza sebe ima već dvije pozorišne predstave, a ovaj „tihi protest“ koji je uredno, u skladu s građanskim obavezama prijavljen policiji, samo je dio njenog diplomskog rada. Jelena je zapravo ponajprije zajebant. I to vrhunski.
Šuteći sa smrtno ozbiljnim izrazom lica i nepomično stojeći na trgu, ona nam se zapravo svima smješkala u lice žaleći i ironizirajući našu naivnost, glupost, nesreću  i pakost. Dok smo analizirali Jelenu i naklapali o njenim motivima i ciljevima, ona nam je ogledalom u ruci tokom jednog dana protesta poslala sasvim jasnu poruku koju nismo shvatili - da pogledamo sebe, a ne nju. Njeno je stajanje predstavljalo praznu hartiju na koju je balkanska mahala švrljala svoje vlastite nagomilane frustracije, strepnje, nade, bojazni i poganluke, na nju je projektovala ono što svakog ponaosob najviše tišti, pa je svako Jelenin potez tumačio u skladu s onim što bi njemu najviše odgovaralo.
Jednom soju, onom najnižem, Jelena je izgledala kao odveć neželjena opasnost. To su oni mali, tihi, zatvoreni i neprimjenti ljudi koji strepe od novotarija i promjena svake vrste, potpuno pomireni s bezidejnošću svakodnevnog života i svih njegovih pisanih i nepisanih pravila, nepravdi i nakarada. Takve, posebno ako su lokalci koji su morali prolaziti pored Jelene, njena stajaća šutnja sigurno je vrlo uznemiravala. Za njih je ona nesumnjivo bila luđakinja, anomalija društva, osoba koju bi najradije sklonili, zatukli, društveno eliminisali ili barem stavili na stub srama, pa su je upravo takvi jednom prilikom verbalno i napali na trgu; upravo takvi su, osigurani lažnim profilima i anonimnim nickovima, na društvenih mrežama ostavljali onu hrpetinu odvratnih, vulgarnih komentara na račun djevojke i njenog performansa. To su, kao što već rekoh, oni ljudi koji su kad su sami - plašljivi, pokorni i nesigurni u sebe, u dubini duše puni gorčine i mržnje, a u nesretnim vremenina vrlo lako se pretvaraju u dželate.
Ima u ovom društvu takođe još uvijek nešto zanesenjaka i naivnih idealista, onih koji priželjkuju da u životu budu sudionici barem nečeg velikog, odveć rezignirani i deprimirani društvom koje im je ostavljeno u naslijeđe. Takvi su zaključili da je Jelena, nema sumnje, baš poput njih, djevojka koja, nezadovoljna stanjem u državi, želi da digne svoj glas i izazove promjenu, a kad već nema nikog ko bi joj se pridružio, onda ostaje još samo šutnja kao način protesta. Takvi su u Jeleni nesumnjivo gledali svoju moguću herioinu, potencijalnu iskru koja će pokrenuti bunt mladih u zemlji, no nade su im i ovaj,  po ko zna koji put iznevjerene.
Bilo je tu nešto i onih utopljenih u materijalističku svakodnevnicu kojima je Jelenin čin tek besmisleno kreveljene besposlene djevojke kojoj bi bilo bolje da umjesto stajanja po trgovima uzme lopatu u ruke; neki su pak, zbog same činjenice da se performans odvijao u Prijedoru, gradu koncentracionih logora i stravičnog zločina nad Bošnjacima, Jeleni zamjerali što protest nije posvetila tragediji tih ljudi; neki su u njenom činu slavodobitno vidjeli vraćanje kulture na velika vrata u jednu malu nesretnu sredinu; neki su pak od početka pretpostavljali, s obzirom na njen fakultet, da je u pitanju samo jedan umjetnički performans čija je poruka ko zna šta...

Čovjek se ničeg ne boji kao promjene, najprije promjene svijesti. Ovo je posebno izraženo kod mladih ljudi koji, kad bi se i pobunili protiv nečega, ne bi znali šta umjesto toga hoće, jer ovakvo propalo društvo je nekome ko je čitav život proveo u dejtonskoj BiH jedino za koje zna.. I čemu se onda on može nadati i koja ideja ga može pokrenuti kad i ne zna za nešto bolje i drugačije, kad ne zna kako je to živjeti u normalnom i uređenom društvu?

No, Jelena je samo stajala, a nikakvu promjenu tiho stajanje neće i ne može donijeti. U oronulim društvima koja se bave prvenstveno drugima, Jelena će za nekoliko mjeseci bit posve zaboravljena, a nakon nje ostat će samo stupidne priče o idiotima s Farme, slavnim fudbalerima i sapunskim junacima, a ljudi će vlastiti život nastaviti da nose kao neku neželjenu muku koju su poput kurijeg oka osuđeni da podnose od danas do sutra.

Svaki društveni aktivizam da bi uspio i izazvao promjenu zahtijeva prethodno postajanje ideje o tome šta se želi postići, a upravo u tome i leži glavni uzrok letargičnosti našeg društva - u nedostatku ideja i ideala koji bi kompletno društvo mogli pokrenuti na aktivizam, jedne da ih slijede, druge da ih nastoje suzbiti. Ta društvena dinamika kod nas, i ne samo kod nas, je davno ubijena, onda kad je srušen komunizam, ideja koja je mobilisala stotine hiljada ljudi - na one koji su ga i pored njegove neodrživosti gorljivo branili, te one koji su bili spremni i život žrtvovati da ga ruše. Nakon konačnog pada komunizma, nekako kao da je i nestalo ideje vrijedne žrtvovanja, bilo za njeno spasenje ili uništenje.
Umjesto toga, dobili smo podijeljena torovska društva, gomilu političkih partija bez ideja i programa koje djeluju kao čiste interesne grupe i ciljevi im se svode na puku borbu za vlast i privilegije koje ona donosi, neozbiljno civilino društvo kao produženu ruku stranih interesa i izvor profiterstva mnogih pojedinaca, ekonomsku stagnaciju i sriomaštvo, te armiju letargičnih nezainteresovanih ljudi koji u sebi drže bujicu nezadovoljstva i samo čekaju da im neko pokaže metu na koju ga trebaju istresti. A za sve svoje životne neuspjehe i frustracije meta se već svakodnevno nalazi: bilo na cjelodnevnim kafanskim mahalanjima ili facebook dokoličarenjima, na nekog će već izlučiti svu svoju bijesnu žuč, naći će se ranjena životinja koju će propisno izlešinariti.

I tada će biti zadovoljni, jer većini zapravo ovo trenutno stanje stagnacije, nefuknkcinalnog sistema, korupcije i opšteg haosa savršena odgovara- saživjeli su s njim, a čovjek se ničeg ne boji kao promjene, najprije promjene svijesti. Ovo je posebno izraženo kod mladih ljudi koji, kad bi se i pobunili protiv nečega, ne bi znali šta umjesto toga hoće, jer ovakvo propalo društvo je nekome ko je čitav život proveo u dejtonskoj BiH jedino za koje zna.. I čemu se onda on može nadati i koja ideja ga može pokrenuti kad i ne zna za nešto bolje i drugačije, kad ne zna kako je to živjeti u normalnom i uređenom društvu?
Stoga nas Jelena, držeći ogledalo u ruci, može navesti jedino da pokažemo svoje stvarno lice, no rijetko ko će u ogledalo zaista i pogledati. Za neke pak korjenitije promjene najprije će biti neophodno da postanemo društvo koje će se prestati baviti ljudima i događajima, a početi baviti idejama. Tek tada bit će moguća pojava nekog cilja koji će biti u stanju mobilisati mase. No, i ako se to desi, budite oprezni, jer nikad ne treba smetnuti s uma da ovo društvo vrvi pojedincima uvijek spremnim da šikaniraju, omolovažavaju, uništavaju i, ako treba, i fizički eliminišu svakoga ko po bilo čemu odudara od standarda njihove tužne socijalne žabokrečine.
Aa šta li će onda tek biti u stanju učiniti s onima koji ne samo da će odudarati od sredine, nego će i zahtijevati radikalnu preobrazbu našeg dosadašnjeg načina življena i razmišljanja?!

EPILOG PUTA NA MUNDIJAL/ NAŠA DOMOVINA KONAČNO JE POBIJEDILA: Zmajevi - motor jedne bolje i sretnije BiH: Večeras smo s ponosom svi Bosanci i Hercegovci!

Završeno je! Večeras uistinu s ponosom možemo reći da smo Bosanci i Hercegovci jer je naša domovina konačno pobijedila. Ko zna, možda fudbalska reprezentacija bude jedan od motora stvaranja jedne bolje i sretnije zemlje. Ipak je fudbal na ovim prostorima puno više od najvažnije sporedne stvari!

Piše: Danijal HADŽOVIĆ

Završeno je! Bosna i Hercegovina se direktno plasirala na Mundijal 2014. I to u kakvom stilu. Možda ima neke sudbinske predodređenosti da nakon dugog fudbalskog putovanja započetog još 1993. godine utakmicom protiv Albanije, Bosna i Hercegovina svoje prvo veliko takmičenje igra baš u najuspješnijoj fudbalskoj zemlji svih vremena, u kojoj je ovaj sport oduvijek bio mnogo više od igre, a da svoju kartu ovjeri upravo u Litvaniji, zemlji koja nam je prije samo mjesec dana srušila košarkaške snove zaustavivši u zadnje dvije minute potpuni debakl od naših igrača, zbog čega su i pored poraza, zbog bolje koš razlike, na iglene uši uspjeli proći dalje.

Ali sudbina se ovaj put nije ponovila...

Razlog tih posustajanja „na korak od sna“, ipak, nadajmo se, nije bio u nekim neopipljivim kosmičkim zakonima, nego u sasvim  konkretnom duševnom stanju koje preovladava među našim ljudima: kao i većina slavenskih naroda - mi smo psiholabilni. Za razliku od Nijemaca ili Holanđana koji svakoj svojoj utakmici pristupaju hladnokrvno, hladnokrvo čak i kada su krajnje očajni: mi smo histerici.

Pribojavali smo se da nam se subdina iz te utakmice ne ponovi i ovaj put, jer bi to u suštini bila samo još jedna, ko zna koja po redu repriza naših pehova, gdje svako malo dođemo pred cilj, ali nikako i da ga pređemo. No, razlog tih posustajanja „na korak od sna“, ipak, nadajmo se, nije bio u nekim neopipljivim kosmičkim zakonima, nego u sasvim  konkretnom duševnom stanju koje preovladava među našim ljudima: kao i većina slavenskih naroda - mi smo psiholabilni. Za razliku od Nijemaca ili Holanđana koji svakoj svojoj utakmici pristupaju hladnokrvno, hladnokrvo čak i kada su krajnje očajni: mi smo histerici.

Sjetimo se samo onih malo starijih kvalifikacionih ciklusa gdje bismo nakon loših rezultata u već prve dvije-tri utakmice kvalifikacije proglašavali neuspješnim i tražeći nečiju glavu dizali ruke od reprezentacije i maštali o nekom sljedećem ciklusu; ili još bolje, sjetimo se onih nekoliko kvalifikacija u kojima nam je zadnja utakmica odlučivala o plasmanu, a mi se svaki put, bez izuzetka, u opštoj nacionalnoh histeriji danima unaprijed proglašavali pobjednicima i organizovali slavlja, što nam se svaki put obiljalo o glavu.

Jer ta naša euforičnost i prerana nabusitost zapravo je samo  maska jednog mentaliteta neurotičnosti koji se javlja uvijek kad igramo pod imperativom pobjede, a izaziva razne  mentalne, fizičke i motoričke poremećaje koji na kraju dovode do ukočenosti i isprepadanosti,  te vi u konačnici nemate igrača na terenu koji će, odvažno i hladno, povući loptu i završiti započeto.

Samo u fudbalu je već mnogo tih teških šamara u odlučujućim utakmicama koji su nas koštali velikih natjecanja - od „historijske“ utakmice sa Danskom kad nam je falio jedan gol za pobjedu i plasman na evropsko prvenstv,o ali ga nismo postigli, preko utakmica baraža s Portugalom, pa do prošlih kvalifikacija, kada smo u zadnjoj utakmici, usred Pariza, svega desetak minuta prije kraja imali 0:1 i direktan plasman na Evropsko, da bi onda, kada već indisponirani Francuzi nisu bili u stanju iz igre postići gol, naš ključni igrač odbrane, Spahić, pred svojim golom izgubio loptu, srušio Nasrija u šesnaestrcu i protivnicima poklonio penal za izjednačenje.

Za razliku od prijašnjih FIFA-nih i UEFA-nih kažnjavanja zbog navijačkog ponašanja, klanjanja na turskim zastavama, tučnjava i ostalog, navijači BiH su, u isto vrijeme dok se pri susretima reprezentacija Srbije i Hrvatske demonstriralo zastrašujuće nacionalističko divljaštvo i vodili odavno izgubljeni ratovi, pokazali iznimno dostojanstvo i čast, te Evropu zadivili svojim odnosom prema reprezentaciji.

Šta da smo izgubili ili odigrali neriješeno?!
Ne treba se zanositi, takva sudbina mogla nas je svakako snaći i ovaj put. Euforije naravno nije nedostojalo. Portugalski smo, kako nam to Jasna Žalica s reklame poručuje, još mjesecima ranije počeli učiti, a u Kaunasu je već sedmicama unaprijed pripremljen slavljenički dernek za nekoliko hiljada domaćih navijača, koji baš negdje u ovim trenucima uživaju na koncertu Halida Bešlića. Dakle, ponovo smo se unaprijed proglasili pobjednicima i svakako da je lijepo vidjeti kako se znamo organizovati kad hoćemo, a i kako se, bogami, znamo veseliti i svoju zemlju predstaviti u najboljem svjetlu; no, izvinit ćete na ovoj možda pretjeranoj kritičnosti i ozbiljnosti, ali šta da smo izgubili ili odigrali neriješeno?!
I suviše je bilo, i to ne samo u fudbalu i ne samo u sportovima, zicera koje je ova zemlja kroz historiju propuštala pa na kraju završavala kao gubitnik. Dakako, u odnosu na prethodne četiri meč lopte za odlazak na veliko fudbalsko takmičenje, kada smo svaki put zakazivali, ovaj put protivnik je ipak objektivno bio mnogo lošiji nego što su to Danska, Portugal i Francuska, a uz to nije imao i ni najmanju motivaciju za pobjedu, osim eventualno onih 100 hiljada eura koje im je Grčka obećala po igraču ukoliko ne izgube od nas.
No, nije li BiH dosta kvalitetnija i od Slovačke od koje je prije kojih mjesec dana u prvoj utakmici ključnog dvomeća, u potpuno neprepoznatljivom izdanju, izgubila usred Zenice, da bi u drugoj utakmici tek zahvaljući promašenim slovačkim zicerima i čudesnom udarcu Hajrovića, koji ulazi jednom u desetak godina, naša reprezentacija za dlaku izbjegla da još jednom uprska stvar? Dakle, kvaliteta u odnosu na protivnika dolazi u drugi plan čim se u nama pokrene uobičajeni proces „sagorijevanje u želji“ koji nužno vodi u poraze, a za njima slijede beskonačna sažalijevanja samih sebe kao moralnih pobjednika i simpatičnih luzera.
Više nam 'ne treba tako malo', sad možemo slaviti
Na svu sreću naši igrači, iako su tokom dobrog dijela meča djelovali ukočeno i plašljivo, ovaj put nisu dozvoli da se historija ponovi. Ibišević ga je zabio hladnokrvno, u najboljem mogućem trenutku za minimalnu, ali rutinsku pobjedu.
Fudbalska reprezentacija BiH je položila ispit. Prvi dio apsolviran je još tamo negdje od 2008. kada smo se uspjeli etablirati kao reprezentacija koja je nužno u svakim kvalifikacijama jedna od prve dvije u grupi i ne kiksa na slabijim protivnicima. Danas, nakon što smo zasluženo savladali Litvaniju, završili kvalifikacije kao jedna od najefikasnijih ekipa evropskog kontinenta (koja je nedostatak rješenja u zadnjoj liniji nadoknađivala agresivnom napadačkom igrom), pokazali hladnokrvnost i snagu kad je bilo potrebno te imali konstantnost i disciplinu u igri, možemo reći da je naša ekipa napravila jedan značajan iskorak od gubitničkog mentaliteta i vječnog samosažaljevanja koje obično počinje rečenicom „a trebalo nam je tako malo“. Više ne treba, sad možemo slaviti.

Ko zna, možda fudbalska reprezentacija bude jedan od motora stvaranja jedne bolje i sretnije zemlje. Ipak je fudbal na ovim prostorima puno više od najvažnije sporedne stvari!

Najbolji igrač je dvanaesti igrač
Uporedo sa igračima i stručnim štabom, jednako bitan pobjednik su i navijači, svi građani Bosne i Hercegovine kojima ja ova reprezentacija na srcu. Za razliku od prijašnjih FIFA-nih i UEFA-nih kažnjavanja zbog navijačkog ponašanja, klanjanja na turskim zastavama, tučnjava i ostalog, navijači BiH su, u isto vrijeme dok se pri susretima reprezentacija Srbije i Hrvatske demonstriralo zastrašujuće nacionalističko divljaštvo i vodili odavno izgubljeni ratovi, pokazali iznimno dostojanstvo i čast, te Evropu zadivili svojim odnosom prema reprezentaciji.

Sve utakmice ovih kvalifikacija ispraćene su bez zvižduka tuđim himnama, bez pirotehničkih sredstava kao dijela našeg zabranjenog fudbalskog folklora, bez omalovažavanja protivnika, a uz pokazivanje nesebične ljubavi prema našoj repki, jednom od rijetkih reprezenata opipljive državnosti ove jadne zemlje koja nas čini ponosnom i zbog koje su hiljade Bosanaca i Hercegovaca na ogromno čuđenje nešto uštogljenijih evropskih domaćina okupirali svaki mogući grad u kojem je naša reprezentacija gostovala, pokazujući fanatičnu predanost jednog iznimno malog naroda prema svojoj fudbalskoj selekciji.

I upravo zbog toga, više od samog plasmana na svjetsko prvenstvo, mogo veću radost predstavlja to što u ovoj zemlji siromaštva, pesimizma, bezadežnosti, političkih hulja i uništenih snova, među narodom koji živi za momke u plavim dresovima konačno možemo vidjeti optimistična, sretna i nasmijana lica kojima su zrake brazilskog sunca barem na tren osvjetlale sumornu svakodnevnicu.
I večeras uistinu s ponosom možemo reći da smo Bosanci i Hercegovci jer je naša domovina konačno pobijedila.  Ko zna, možda fudbalska reprezentacija bude jedan od motora stvaranja jedne bolje i sretnije zemlje. Ipak je fudbal na ovim prostorima puno više od najvažnije sporedne stvari.