Historijsko NE: Dodik je bio u pravu - poslije Škotske, na redu je Srpska!

Na historijskom referendum održanom jučer, građani Škotske odlučili su da i nakon nešto više od 300 godina i dalje žele ostati u političkoj zajednici sa Englezima, Velšanima i Sjevernim Ircima.

Prosječnom žitelju balkanskih zemalja koji je tokom svog životnog vijeka imao već ličnih iskustava sa referendumima i prekrajanjima granica, čitava priča oko škotskog referenduma morala je djelovati odveć patetično i zamorno. Ni na trenutak se nisu spominjali prolivena škotska krv i sveta engleska zemlja, Englezi nisu otkopavali kosti Henrika VIII i nosali ih diljem britanskog ostrva, ostali smo uskraćeni i za kičenje cvijećem tenkova koji su na putu da separatističke škotske falange spriječe od njihovog zločinačkog nauma, a Davidu Cameronu nije padalo na pamet poručiti Škotima nešto tipa: „Nemojte misliti da Škotsku nećete odvesti u pakao, a škotski narod možda i u nestanak...“.

Umjesto toga, dobili smo tek nekolicinu tolerantnih i argumentovanih debata ZA i PROTIV, pozive i vapaje premijera i unionistički opredijeljenih britanskih političara i javnih ličnosti Škotima da ne razaraju uspješnu porodicu, te s druge strane poruke sececionista da je konačno stiglo vrijeme da Škotlanđani prestanu zavisiti od Westminstera i počnu sami odlučivati o svojoj sudbini. Prije svega finansijskoj.

I to je sve. Kao da sve te britanske narode historija nije ničemu naučila. Kao da se tako krucijalna i sudbonosna pitanja poput stvaranja novih država i mijenjanja odnosa u Evropi mogu tek tako rješavati običnim glasanjem naroda ZA ili PROTIV, bez tenkova, haubica, masovnih grobnica i silovanja, bez masovnih skupova na kojima će nacionalisitčke vođe prijetećim i umilnim glasovima pozivati desetine hiljada tona deliričnog i zapjenjenog topovskog mesa u nove ratove.., bez čak i ozbiljnijih prijetnji suprotnom taboru o strašnim mukama koje će ih dočekati ako se odluče na put koji će se kositi s njihovimm interesom.

Davidu Cameronu nije padalo na pamet poručiti Škotima nešto tipa: „Nemojte misliti da Škotsku nećete odvesti u pakao, a škotski narod možda i u nestanak...“

I tako, u toj iritantno mirnoj, toleratnoj i dosadnoj atmosferi građani Škotske su jučer izašli na referendum i, na žalost mnogobrojnih sanjara novih granica u Evropi ili naprosto hejtera Engleske,  tijesnom većinom odlučili da i dalje žele ostati dio Ujedinjenog Kraljevstva. Odluka Škotlanđana posve je racionalna. Sa godišnjim GDP-om per capita od preko 37.000 dolara, grandioznom demokratskom tradicijom, visokim stepenom sloboda u svakom aspektu društva, od ekonomije preko medija do ulice, odličnim humorom, sjajnom muzikom, još boljim škotskim viskijem i nešto lošijim vremenom i hranom, Velika Britanija je sjajna zemlja u kojoj svaki pojedinac i grupa mogu u punoj mjeri ostvariti kako individualna tako i kolektivna prava, i iz takve, planetarno uspješne, bogate i slobodne zemlje očito nema razloga da se ide.

Od 1707. godine, kada je postignut sporazum o stvaranju unije između Engleske i Škotske, Škotlanđani su dali enorman doprinos kako britanskom carstvu, tako i čitavom svijetu – od Adama Smitha koji je prvi teoretski objasnio ekonomski sistem koji je Britaniji omogućio da sve do Drugog svjetskog rata bude najbogatije i najveće carstvo svijeta, u kome sunce nikad ne zalazi; Aleksandra Fleminga koji nam je podario pencilin; Grahama Bella kojem dugujemo telefon i desetina drugih naučnika, pronalazača, političara i pisaca pa do planetarno prepoznatljivih škotskih simbola poput gajdi, kilta ili pak njihovog nenadmašnog viskija.

Danas, godine 2014., iako ih na otoku ima oko osam puta manje od Engleza, većina Škota ne smatra da su ugjetavani i da bi u njihovoj obnovljenoj nezavisnoj državici živjeli sretnije i  bolje upravljali svojom sudbinom nego u što je to  sada slučaj u Velikoj Britaniji.

Škotska kao primjer za RS  

I tu dolazimo do pitanja Bosne i Hercegovine i njenog dijela čiji predsjednik već godinama najavljuje referendum o otcjepljenju...

Koristeći svaku priliku da nam, u potpunom nedostatku bilo kakvih konkretnih politika i ideja, već ko zna koju godinu zaredom, daje do znanja kako čim prije želi bježati iz BiH, Milorad Dodik se osvrnuo i na referendum u Škotskoj, najavljujući nam, uz konstaraciju da je ovo početak rekonstrukcije evropskih granica, da sljedeća na red dolazi Srpska. Na njegovu žalost, od rekonstrukcije granica, barem kada je u pitanju britanski otok, očigledno nema ništa.

Za razliku od Škotske  koja se kao država pojavljuje još u 9. stoljeću, Republika Srpska nastala je kao rezultat mirovnog sporazuma kojim je okončan krvavi rat, a u njene same temelje ugrađeno je stotine masovnih grobnica i džamijskih ruševina

No ne treba zatvarati oči na činjenicu da, kada bi se kojim slučajem sutra u Republici Srpskoj raspisao referendum o izdvajanju iz BiH, za razliku od Škotske, velika većina građana bi glasala ZA. Na njihovu (ne)sreću tu mogućnost još uvijek nemaju, a i RS teško da je i u kom pogledu usporediva sa Škotskom.

Za razliku od Škotske  koja se kao država pojavljuje još u 9. stoljeću, Republika Srpska nastala je kao rezultat mirovnog sporazuma kojim je okončan krvavi rat, a u njene same temelje ugrađeno je stotine masovnih grobnica i džamijskih ruševina.

Za razliku od Škotske, politički lideri, generali i intelektualci sa ostalih 51% teritorije BiH ostanak RS u državi sigurno ne bi nastojali ostvariti dobronamjernim uvjeravanjem i apelima, niti bi uopšte pomišljali na mogućnost priznavanja referenduma.

Za razliku od Škotske, u vascijelom svijetu, izuzev možda Rusije i eventualno nekih bantustana, RS niko živ ne bi priznao kao nezavisnu državu; i u konačnici, što je možda i najvažnije, za razliku od Škotske, u društvu permanentne spremnosti na dovršavanje nikad završenih ratova, pokušaj otcjepljenja Republike Srspke ne bi prošao bez spominjanja svete bosanske zemlje i srpske krvi, bez masovnih skupova na kojima će nacionalisitčke vođe prijetećim i umilnim glasovima pozivati desetine hiljada tona deliričnog i zapjenjenog topovskog mesa u nove ratove, bez tenkova koji će biti kićeni cvijećem, i bez krvavih i stravičnih prijetnji koje će najaviti nove masovne grobnice, silovanja, haubice i granate...

Stoga, mogućnost referenduma o otcjepljenju u Republici Srpskoj, jednako kao i njenog ukidanja, ostaje mokri san neodgovornih i nepromišljenih pojedinaca, te političkih i medijskih nitkova koji će na širenju strahova i rasplamsavanju najosjetljivih emocija kod ljudi, graditi svoja politička i materijalna carstva.

Škotski primjer u konačnici ipak ostaje svjetionik za sve nas pojedince koji vjerujemo u ideju cjelovite, slobodne i uspješne BiH u kojoj će svaki pojedinac i grupa osjećati da na najbolji način mogu upravljati svojom sudbinom

No škotski primjer u konačnici ipak ostaje svjetionik za sve nas pojedince koji vjerujemo u ideju cjelovite, slobodne i uspješne BiH u kojoj će svaki pojedinac i grupa osjećati da na najbolji način mogu upravljati svojom sudbinom.

San ostaje da se jednog dana probudimo u zemlji u kojoj će, čak i ako se raspiše referendum o izdvajanju Republike Srpske iz Bosne i Hercegovine, u demokratskoj i tolerantnoj atmosferi, većina njenih građana, pa makar ona bila i tijesna, zaokružiti protiv.


Za sada ovo djeluje kao pusta utopija, no dug je put pretvaranja Bosne i Hercegovine u Veliku Britaniju, odnosno uspješnu državu u kojoj će Republika Srpska i sve njene sastavne jedinice biti  integralni dijelovi koji će doprinositi napretku i uspješnosti zemlje, a velika većna građana u BiH vidjeti najbolji okvir za ostvarivanje svojih interesa.

Šikaniranje Ede Maajke - sramotna šutnja dok se vonj atnisemitizma širi Bosnom

„Ljudi me vrijeđaju putem interneta, ne samo mene nego cijelu moju obitelj. Ako pogledate, većina tih uvreda dolazi iz razloga jer sam oženjen Jevrejkom. To pokazuje mržnju prema Jevrejima koja me je iznenadila količinom. Ja niti jednom izjavom ili postupkom nisam opravdao tu mržnju, ne znam uopće kako se može opravdati tuđi primitivizma... Ljudi koji generalno mrze Hrvate, Srbe, Bošnjake, Jevreje, Palestince, ili bilo koju etničku, religijsku, ili rasnu skupinu, nisu moji prijatelji i za mene su u najmanju ruku bliski fašizmu. Takvih ima svugdje, moja greška je bila što sam mislio da među Bošnjacima ima malo toga, ali svi ovi komentari na mom profilu, na portalima i netu, ispod članaka vezanih za mene mi govore jednu drugu tešku istinu, govore je svima nama“

Ovo je između ostalog navedeno u krajnje iskrenom i dostojanstvenom FB statusu, kojim je popularni reper Edo Maajka sredinom prošle sedmice izrazio javni protest zbog brojnih prijetnji i uvreda kojima je posljednjih sedmica svakodnevno zasipan, a u šta se svako može uvjeriti pregledom njegovog FB profila.

Otvoreni linč prema popularnom reperu posve je očekivana reakcija histeričnog i prostačkog bošnjačkog polusvijeta na neoprostivi grijeh koji je počinio – oženio je Jevrejku! Da stvar bude gora, on čak i živi u zločinačkom i fašističkom Izraelu koji nam iz dana u dan ubija braću muslimane ili braću nesvrstane Arape. A takve stvari se ne praštaju u kreiranoj atmosferi antisemitske mržnje i linča, potpuno proključaloj s posljednjim sukobima u Gazi. Takve stvari morale su izlučiti pogani gnoj bošnjačke imbecilštine na čovjeka koj je odlučio zaljubiti se i zasnovati porodicu sa osobom, u ovom trenutku potpuno pogrešne nacije i vjere.

No treba li ovo nekog da iznenađuje? U društvu u kome već danima na društvenim mrežama i forumima svjedočimo prizivanjima Hitlera, bacanjima fetvi na Izrael i Jevreje, pozivima na džihade i istrebljenje jednog čitavog naroda, šikaniranje nekog ko je povezan s Jevrejima ili je i sam Jevrej, mu ga dođe kao šlag na tortu.

Otvoreni linč prema popularnom reperu posve je očekivana reakcija histeričnog i prostačkog bošnjačkog polusvijeta na neoprostivi grijeh koji je počinio – oženio je Jevrejku!

I ne, ne radi se tu samo o neželjenoj posljedici opravdanog bijesa zbog politike Izraela, jer se u društvu već duže vremena brižno i ciljano kreira atmosfera antagonizacije i stigmatizacije kompletnog jevrejskog naroda kao neprijateljske skupine zločinaca i tlačitelja, što sa svakim novim sukobom u Gazi omogućava malim fašistima da, oslobođeni od društvene osude, neometano šire svoje izopačene ideje  pozivajući na osvete i istrebljenja. Čovjeka hvata jeza i od same pomisli šta bi takvi mali izopačeni imbecili bili spremni učiniti da kojim slučajem žive u 1941. godini. Srce im danas donekle može biti na mjestu, jer su ih prije kojih sedamdesetak godina ideološka braća nacisti, uz asistenciju njihovih tadašnjih domaćih istomišljenika, gotovo u potpunosti riješili jevrejskog balasta, nakon neka četiri stoljeća zajedničkog života Jevreja i Bošnjaka.

Ali zašto je kompletno društvo pognulo glavu pred takvim izopačenim stavovima, u kojim se koristi svojih pet minuta za neometano ispoljavanje divljaštva? Zašto prijetnje najpopularnijem reperu na ovim prostorima već skoro punu sedmicu ne nailaze ni na kakvu ozbiljniju reakciju javnosti, kad već ranije nije bilo ozbiljnijih reakcija na eskalaciju antisemitizma u našem društvu?

Gdje su sada ti silni borci za ljudska prava koji su na navodnoj borbi protiv diskriminacije i mržnje izgradili vrlo unosne karijere? Gdje su ti silni medijski analitičari u vječnoj potrazi za fašistima koje iz sedmice u sedmice nepogrešivo namirišu u najzabačenijm kasablijskim uglovima? Gdje je iko od tih silnih umjetnika koji su nam puno poznatiji po svojim stavovima o svemu i svačemu nego po konkretnim djelima, jer se uvijek osjećaju pozvanim da glume glas pravde i tolerancije?

Čovjeka hvata jeza i od same pomisli šta bi takvi mali izopačeni imbecili bili spremni učiniti da kojim slučajem žive u 1941. godini?

Od ljubitelja djela Fatmira Alispahića vjerovatno je nerealno očekivati da osude ovakve pojave, no zašto šuti kompletna „građanska“ BiH koja se kune u ideje multikulturalne i tolerantne Bosne, u kojoj se nijedan njen građanin ne smije osjećati ugroženo?

Da li se prave svi mrtvi i čekaju da se ovo zlo koje trenutno buja u našem društvu smiri i samo od sebe prođe? Ili se možda i sami slažu s njim? Razloga mogu biti samo dva –  ili se boje ili odobravaju.

Ako je ovo prvo po srijedi, taj strah je dobrim dijelom opravdan, jer u stvorenoj  atmosferi mržnje i linča ni najmanje nije preporučljivo navlačiti na sebe bijes gomile agresivnih divljaka željnih krvi i osvete. A kada se tolika mržnju sručila na jednog od najpopularnijih muzičara u BiH i regionu, nije teško zamisliti s kakvim bi se tek mukama morao suočiti neko manje poznat i manje medijski zastupljen, dok na bilo čiju podršku, kako vidimo, ne može računati. Ipak, ma koliko strah možda bio i realan, ta sramotna i kukavička šutnja ne može imati čvrsto opravdanje.

No,  možda i ta šutnja u konačnici ima sasvim prizeman uzrok, što ideološki, što interesdžijski.

Ne ulazeći u opravdanost takvog stava, jedna od rijetkih stvari oko kojih unutar bošnjačkog naroda postoji apslutni konsenzus je odnos prema državi Izrael i izraelsko-palestinskom sukobu. Bez obzira jašu li na političkoj tradiciji titoizma ili mladomuslimanstva koji se po ovom pitanju gotovo i ne razlikuju, dominantno mišljenje u bošnjačkom društvenom diskursu je da je Izrael zločinačka država koja je uzurpirala palestinski teritorij, izvršila etničko čišćenje domicilnog stanovništva te već decenijama provodi sistematski zločin nad palestinskim narodom.

Zašto šuti kompletna „građanska“ BiH koja se kune u ideje multikulturalne i tolerantne Bosne, u kojoj se nijedan njen građanin ne smije osjećati ugroženo?

Posljednja intervencija IDF-a u pojasu Gaze dala je priliku da taj rijetki ideološki konsenzus i nacionalna sloga dostignu svoj zenit, pa je uslijedilo doslovno utrkivanje armije raznoraznih političkih subjekata, analitičara, nvo aktivista, društvenih komentatora i koga sve ne, svih ideoloških boja i usmjerenja, ko će glasnije i odlučnije osuditi Izrael s jedne, i pružiti bezuslovno podršku i solidarnost palestinskom narodu s druge strane.

I kome bi onda palo na pamet da u trenutku kada cijelo pučanstvo podržava tvoj pogled i kada si u prilici da svojim javnim istupom za tili čas pokajmačiš popularnost i ugled kao nikad prije, bespotrebno na sebe navlači bijes cjepidlačenjem oko tamo nekih ljudskih prava zbog nacističkih ispada i prijetnji reperu?

Treba li ovdje ponavljati već otrcanu frazu da ogorčenost postupcima izraelske ili bilo koje države, grupe ili pokreta, ne može biti opravdanje za širenje mržnje prema jednom kompletnom narodu ili vjerskoj grupi? Očito da treba, jer se masovnom šutnjom u našem društvu se upravo to odobrava. Nije bitno radi li se ovdje o Jevrejima, muslimanima, homoseksualcima ili nekom četvrtom, bitan je princip, bitno je postojanje odbrambenog društvenog mehanizma koji će se oštro suprotstaviti i spriječiti šikaniranja i javna linčovanja bilo koje grupe ili pojedinca.


Ako će društvo koje se voli pozivati na ideje multikulturalizma, tolerancije i građanskog društva zbog koristoljublja, straha ili prizemne političke agende, sedmicama mirno posmatrati verbalno agresiju i divljaštvo osiljenih malih fašista, tada ni ideja multikulturane, tolerante i građanske BiH nije ništa drugo doli mrtvo slovo na papiru koje se koristi kao propagandno sredstvo za ostvarivanje nekih posve drugačijih ciljeva.

Posrnula nada bh. ljevice: Da li će Demokratska fronta preživjeti do izbora?

Kada je negdje sredinom prošle godine pali anđeo SDP-a Željko Komšić i zvanično proglasio formiranje svoje nove stranke, Demokratske fronte,  nada i optimizam ispunili su srca desetina hiljada lijevo orijentisanih građana BiH koji su u njemu vidjeli posljednju nadu za stvaranje neke istinske građanske, probosanske političke platforme, koja će ponuditi viziju i program za bolju, snošljiviju i prosperitetniju državu – i drugačiju od trenutnog tronacionalnog nefukcionalnog kazamata.

Oni drugi pak, svjesni da je Komšićeva popularnost, koja je znatno prevazilazila onu SDP-ovu, mnogo više rezultat njegove ratne prošlosti i jeftinih populističkih izjava nego bilo kakvih opipljivih organizacionih i političkih sposobnosti, sa krajnjom su skepsom posmatrali još jednu u nizu stranaka koja je zavonjala u domaćoj političkoj štali.

Nakon više od godinu dana postojanja ove stranke, svi su izgledi da su ovi potonji ipak daleko više u pravu. Svega dva mjeseca do opštih izbora, Demokratska fronta puca po svim šavovima i demonstrira organizacioni amaterizam na kakvom bi im pozavidio i Ibrahim Spahić.

Demonstrira li ovo išta slikovitije od ujdurme oko imenovanja kandidata za članove Predsjedništva? Nakon što je Komšić zahvaljujući bošnjačkim glasovima osam godina proveo na mjestu hrvatskog člana Predsjedništva, odlučio je nastaviti po starom, pa je najavljena kandidatura Slave Kukića koji je obznanio kako računa na glasove Bošnjaka. Međutim, Kukić je odustao od kandidature, a kao novi kandidat isturio se sarajevski profesor i kratkotrajni kantonalni ministar obrazovanja Damir Marjanović. No, s Marjanovićem su se pojavili malo kompleksniji problemi, jer ni on sam nije bio načisto šta je po nacionalnosti i za koju poziciju u Predsjedništvu se želi kandidirati, što njegovom stranačkom predsjedniku očito nije predstavljalo nikakav problem, pa je mrtav-hladan ispalio:

- Ne znam koje je nacionalnosti Damir Marjanović, ali ćemo ga kandidirati za hrvatskog člana Predsjedništva!

On je ipak, za razliku od ostalih političara, pošten i dobar čovjek. Vjerovatno i jeste, kao što je i svaki drugi čovjek u Bosni i Hercegovini, no to ih i dalje ne čini kompetentnim da sjede u najvišoj državnoj instituciji i vode stranku.

I onda, nagli obrat. Umjesto davanja dodatnog oružja u ruke raspudićima i borcima za treći entitet koji dananoćno dreče o aparthejdu koje Sarajevo provodi nad bh. Hrvatima, Marjanović je iznenadno objavio da, razočaran u poteze rukovodstva stranke, napušta Demokratsku frontu.  Još uvijek nije otkrio šta je po nacionalnosti.

Alternativa je brzo nađena u Emiru Suljagiću, još jednom bivšem udarniku SDP-a i autoru ukoričenog hvalospjeva o Zlatku Lagumdžiji, koji danas kao i Komšić, ni najmanje ne bira riječi o svojim bivšim stranačkim saborcima. Kao vođa Građanske koalicije „Prvi mart“ koji je dosljedno lupao verbalne šamare vlastima u RS-u i zalagao se za jačanje bošnjačke pozicije u manjem entitetu, oštar na jeziku i konfliktan, Suljagić pored uobičajenih glasača DF-a zasigurno može računati i na dobar dio glasova onih Bošnjaka koji u njemu prepoznaju osobu koja je konačno dostojna suprotstaviti se RS-ovskom političkom kabadahijstvu,  godinama personificiranom u Miloradu Dodiku. S te strane neloš izbor, no Predsjedništvo bi ipak  trebalo nekako i da bude u funkciji u naredne četiri godine sa sva tri svoja člana.

Insistirajući na svojoj multietničnosti, DF se ipak nije htio zadržati samo na Suljagiću, pa su, simbolike radi, pored njega odlučili dati kandidata i za hrvatskog člana Predsjedništva, drugim riječima - naći nekog anonimnog luzera za kojeg mogu biti sigurni da ni na koji način ne može odnijeti glasove glavnom kandidatu. I  tako, izvjesna Zora Šeremet-Terzić kandidirana je za hrvatskog člana Predsjedništva. No prije nego li smo uspjeli saznati ko je dotična osoba i kako uopšte izgleda, iz Demokratske fronte su nam javili da je Zora, zbog navodnih prijednji, odustala od kandidature  i napustila zemlju, a umjesto nje možemo glasati za nekakvog Antu Popovića, psihologa iz Livna.

Zoru ili barem njenu sliku još uvijek nismo (ni čuli) ni vidjeli, no da se ipak radi o stvarnoj osobi potvrdio je MUP  Kantona 10 koji je demantirao objavu iz DF-a da je njihova nesuđena kandidatkinja za Predsjedništvo prijavila prijetnje ili napustila svoj grad. Reakcija Komšića bila je iskrena i ljudska: 'Osjećam se kao kompletan idiot!'

Za razliku od konkurenata, ovi čak ne znaju ni pristojno slagati.

S razlogom. Onaj ko je u prethodnih osam godina imao priliku posmatrati konkretan rad Željka Komšića – dakle rad, a ne prijetnje udaranjem po nosu premijera Srbije - mogao je lako shvatiti da su njegovi državnički kapaciteti na krajnjem minimumu, a organizaciona sposobnost nepostojeća. Njegove pristalice će vam pak na to odgovoriti kako to nije toliko ni važno jer on je ipak za razliku od ostalih političara pošten i dobar čovjek. Vjerovatno i jeste, kao što je i svaki drugi čovjek u Bosni i Hercegovini, no to ih i dalje ne čini kompetentnim da sjede u najvišoj državnoj instituciji i vode stranku.


Ipak, ovakav diletantizam u vođenju stranke je zaista bilo teško očekivati. Ovaj tekst se dotiče tek jedne stvari u djelovanju ove stranke, kandidiranja osoba za Predsjedništvo, što je čak i kod onih najopskurnijih stranaka čisto formalna i rigorozna procedura. No ne i u Demokratskoj fronti, gdje se o potencijalnim kandidatima mjesecima špekuliše, pa se onda kao kandidat najavi osoba kojoj se ne zna ni nacionalnost i koja nakon toga naprasno napusti stranku, pa se kandidiraju potpuno anonimni ljudi kojima se kandidatura samo nekoliko sati poslije povlači, a sve to završava urnebesno komičnim laganjem rukovodstva stranke, u odnosu na koje čak i školarac koji pred učiteljicom smišlja izgovor za nenapisanu zadaću izgleda kao vrhunski maher.

Jer za razliku od konkurenata, ovi čak ne znaju ni pristojno slagati.

Zašto je Bosna propala u kapitalizmu i (p)ostala tamni vilajet Evrope?

Bruto domaći proizvod po glavi stanovnika u bivšoj Jugoslaviji, one zadnje predratne 1990., iznosio je oko 5.000 dolara. Danas, 25 godina nakon krvavog raspada bivše države, Bosna i Hercegovina kao jedna od njenih nasljednica, ima nominalni BDP po glavi stanovnika oko 4.500 dolara, dok po paritetu kupovne moći stojimo na nešto više od 9.000 godišnje.

Zaključak koji se pogledom na statistiku nedvojbeno nameće je da naša zemlja sve ove godine uglavnom stoji u mjestu. No, stvari su još i puno gore ako se uzme u obzir da smo u međuvremenu sebi potpunu razorili industriju i da je dohodak po glavi stanovnika danas znatno neravnomjernije raspoređen nego što je to bio slučaj u bivšoj nam državi.

Albanija, nekada vodeći evropski simbol bijede i neimaštine, već nas je prestigla po BDP-u, Hrvatska i pored svih enormnih ekonomskih problema je više nego dvostruko bolja, Sloveniju nije potrebno ni spominjati, a Srbija, koja je trenutno jedno koplje ispred, zbog funkcionalnijeg sistem i boljeg ekonomskog okvira prema svemu sudeći će u narednim godinama našu zemlju debelo ostaviti iza sebe.

No sve ovo (s izuzetkom možda Albanije koja je, s obzirom na startnu poziciju, ostvarila popriličan napredak), su primjeri loših đaka evropske ekonomije. Stvari posebno porazno izgledaju kada se vidi gdje u odnosu na našu zemlju stoje bivše zemlje bivšeg Istočnog bloka. Tako primjerice nekada omiljeni Česi i Slovaci koji su, kako to govore lovačke priče naših jugonostalgičnih roditelja, nekoć Jugoslovene posmatrali kao istinsku gospodu diveći se njihovom udobnom životu i širokom izboru robe u zemlji, danas u odnosu na BiH uživaju nekih četiri puta bolji standard, ili, konkretnije, Češki je BDP (PKM) trenutno na 26.590 dolara, a Slovačka je na 1 000 zelembaća manje.

Nekada omiljeni Česi i Slovaci koji su, kako to govore lovačke priče naših jugonostalgičnih roditelja, nekoć Jugoslovene posmatrali kao istinsku gospodu diveći se njihovom udobnom životu i širokom izboru robe u zemlji, danas u odnosu na BiH uživaju nekih četiri puta bolji standard, ili, konkretnije, Češki je BDP (PKM) trenutno na 26.590 dolara, a Slovačka je  na oko 1000 zelembaća manje.

Razlog ovog zaostajanja Bosne i Hercegovine u odnosu na zemlje koje su s njom u kapitalizam krenule s manje ili više jednake startne pozicije je jasan - ono što su oni učinili od tada bilo je uglavnom dobro, ono što je BiH činila - bilo je grozno.

Nakon pada Berlinskog zida i rušenja komunističke imperije, većinu srednjoevropskih države iza željezne zavjese preuzela je liberalna opozicija sastavljena od nekadašnjih disidenata i ljutitih neprijatelja režima. Imajući model u promjenama koje su u prethodnoj dekadi učinjene i u zapadnom svijetu pod vodstvom Margaret Thatcher i Ronalda Reagana, novi lideri biših socijalističkih zemalja odlučno su krenuli u bezuslovne reforme kako bi svoje zemlje iz socijalističkih diktatura s planskom ekonomijom preobrazili u kapitalističke demokratije.

Danas nam rezultati kristalno jasno pokazuju da one države koje su najbrže i najtemeljitije provodile reforme, poput Češke, Slovačke ili tri baltičke zemlje, su na kraju ostvarile i najbolje rezultate. S druge strane, one države kod kojih je taj proces bio nešto sporiji, kao u Mađarskoj, završile su gore, dok su one kod kojih je to sve išlo puževom brzinom, poput naše države, ili čak drastičnije, Ukrajine ili Moldavije, po standardu življenja ostale prikovane za samo ekonomsko dno.

Ono što je omogućilo ovim državama da se okrenu temeljitim reformama i stvaranju društva zasnovanog na tržišnoj ekonomiji, vladavini prava i ograničenoj vladi jeste socijalni temelj koji su imale. Sve te zemlje postojale su kao države i prije Drugog svjetskog rata, imajući svoje razvijene institucije, intelektualnu elitu i državotvornu svijest. Nakon rušenja Berlinskog zida i kraha socijalističkog sistema, antikomunistička opozicija, čiji mnogi članovi su najbolje godine života zbog svojih uvjerenja proveli po zatvorima i kućnim pritvorima, bila je spremna preuzeti vlast i ponovo krenuti s gradnjom svojih nacionalnih država.

Razlog ovog zaostajanja Bosne i Hercegovine u odnosu na zemlje koje su s njom u kapitalizam krenule s manje ili više jednake startne pozicije je jasan - ono što su oni učinili od tada bilo je uglavnom dobro, ono što je BiH činila - bilo je grozno.

No ključ njihovog uspjeha možda i ponajprije leži u samom mentalitetu tih naroda. Stanovnici Srednje i Istočne Evrope, inače neskloni pretjeranoj kuknjavi, nakon što su osjetili blagodati socijalizma u kome su imali besplatno školstvo i zdravstvo, ali ne i mogućnost da kažu šta misle ili kupe ulje i puter u obližnjoj prodavnici, bili su spremni uzeti učešće u gradnji jednog potpuno novog svijeta gdje će se pojedinac ubuduće morati pobrinuti za sebe i zavisiti isključivo od vlastitog rada i sposobnosti. S takvim ljudima bilo je moguće da prva estonska vlada Marta Laara u dubinske reforme krene pod sloganom "Radi, ne čekaj pomoć", ili da češki premijer Vaclav Klaus bez većeg otpora stanovništva ukine brojne socijalne privilegije naslijeđene iz bivšeg sistema.

Dakle, te države su imale sve ono što BiH nije. Naša zemlja čitavu historiju provela je po tuđim tutorima koji nisu previše držali do izgradnje bilo kakvih ozbiljnih institucija u našij zemlji, pa se tako, primjerice, prvi fakultet u BiH osniva tek u predvečerje Drugog svjetskog rata, 1939. godine. Zahvaljujući činjenici da je pobjednički komunistički pokret u Drugom svjetskom ratu odlučio da Bosnu i Hercegovinu učini jednom od ravnopravnih republika u jugoslovenskog državi, političke i akademske institucije u BiH se u pravom smislu te riječi grade tek u drugoj polovini prošlog stoljeća i bile su, sasvim logično, obojene zvaničnom jarko crvenom marksističkom bojom.

Bez postojanja ukorijenjene prozapadne intelektualne i političke elite koja bi u datoj situaciji globalnog rušenja jednog svijeta bila u stanju preuzeti uzde društva u svoje ruke i približiti ga  drugom, demokratskom svijetu, Bosna i Hercegovina je rušenje Berlinskog zida, čak i u dalekoj većoj mjeri nego ostale jugoslovenska države, dočekala potpuno izgubljeno i bojažljivo. Nasuprot pokreta reformista i jedinog istinskog reformatora Ante Markovića koji je uzaludno pokušao da od Jugoslavije napravi pristojnu evropsku državu, na prvim izborima 1990. Bosanci i Hercegovci u velikoj većini odlučili su glasati za svoje nacionalne pokrete, planski navođene od obavještajnih struktura te sklepane od svega i svačega - bivših gorkih komunista, emigranata, političkih zatvorenika i sitnih kriminalaca. S tom hrpom ljubitelja Homeinija, boraca za veliku Srbiju, sanjara banovine Hrvatske i budućih ratnih zločinaca, okretanje prozapadnog kursa i držanje koraka s vremenom bilo je uzaludno očekvati. Umjesto toga, dobili smo četvorogodišnji krvavi rat, genocid, preko milion protjeranih i potpuno devastiranu ekonomiju

S tom hrpom ljubitelja Homeinija, boraca za veliku Srbiju, sanjara banovine Hrvatske i budućih ratnih zločinaca, okretanje prozapadnog kursa i držanje koraka s vremenom bilo je uzaludno očekvati.

Ista ekipa je uz pokoju promjenu i nakon rata nastavila vladati zemljom, a vodeća opozicija postali su im oni bivši komunisti koji su umjesto nacionalističkog obukli socijaldemokratski dres. U ratu i nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma stanovništvo se separiralo i tu su sad de facto tri teritorijalizirane populacije razmještene u dva entiteta. Nacionalizam i etničke tenzije postali su glavni temelj političkog života u zemlji, a političaru koji bi činio ono što su njegove kolege u bivšim socijalističkim zemljama, ili bi bio spreman napraviti bilo kakav temeljitiji reformski posao, za sve ove godine nije bilo ni traga ni glasa.

S druge strane, samo stanovništvo Bosne i Hercegovine nikad i nije htjelo kapitalizam i demokratsko društvo po uzoru na zapadne zemlje. U narodu se često može čuti floskula kako nas "kad smo dobili demokratiju niko nije pitao hoćemo li i kapitalizam". I zaista, iako se na prvim izborima glasalo za nacionalne stranke koje su, barem formalno, obećavale tržišnu ekonomiju, da ste tada organizovali referendum s pitanjem "socijalizam ili kapitalizam" ili da ga čak i danas organizujete, vrlo vjerovatno da bi većina ljudi izabrala ovo drugo. Za razliku od stanovnika bivšeg Istočnog bloka, većini građana BiH je specifični jugoslovenski "Coca-Cola socijalizam" ostao  u lijepom sjećanju kao period dobrog života i blagostanja, te većina i danas smatra da bi stalan posao i stan trebalo biti njihovo od države garantovano pravo, dok im je kapitalizam s druge strane bio i ostao sinonim za socijalnu nepravdu i izrabljivanje.

Stoga se ovdje promjena nije mogla desiti ni po sistemu odozgo prema dole - gdje bi vladajuća politička i društvena elita stanovništvu nametnula promjene i nova pravila koja bi bili obavezni slijediti, ali ni odozgo prema gore, gdje bi društvo izvršilo pritisak prema vlastodršcima da učine konkretne korake na dovršavanju procesa tranzicije i stvaranje jednog boljeg i funkcionalnijeg sistema. One rijetke ključne reforme koje su učinjene, učinjene su prvenstveno zahvaljujući pristisku međunarodne zajednice, često ne bez žestokog otpora domaće intelektualne, političke i medijske elite.

Rijetki su iznimci malih uspješnih sredina poput Tešnja, Žepča ili Gračnice, čiji građani su, zahvaljujući činjenici da im u socijalizmu nisu građeni "giganti "i veliki privredni kombinati, uspjeli razviti poduzetničku svijest i snaći se u postratnom periodu. Ostali se uglavnom grebu, kukaju te sanjaju o zaposlenju u opštini.

Epilog svega je da je BiH, nakon što je uništila gotovo svu svoju industriju, što ratom što kriminalnom privatizacijom gdje su nekoć uspješne firme podijeljene ratnih profiterima i bjelosvjetskim hoštaplerima - pretvorena u zemlju slučaj sa nevoljko započetom i nikad do kraja dovršeno tranzicijom, a od potpune propasti je dijele još samo strana sadaka i doznake, uz nešto malo turizma i poljoprivrede. Rijetki su iznimci malih uspješnih sredina poput Tešnja, Žepča ili Gračnice, čiji građani su, zahvaljujući činjenici da im u socijalizmu nisu građeni "giganti "i veliki privredni kombinati, uspjeli razviti poduzetničku svijest i snaći se u postratnom periodu. Ostali se uglavnom grebu, kukaju te sanjaju o zaposlenju u opštini.

I dok jedna izrazito kapitalistička Estonija ima u prosjeku jedan od najrazvijenijih IT sektora u Evropi i svijetu podaruje Skype, dok ništa manje kapitalistička Slovačka proizvodi Volkswagenove, Pegeoutove i Kia-ine automobile, a najpopularniji zapadni prehrambeni brendovi koje možemo naći u bh. prodavnicama na sebi imaju naljepnicu "Made in Poland", dotle za sve ove godine jedine dvije stvari koje u BiH bujaju su - državna administracija i nevladin sektor.

No u konačnici, i intelektualna elita i građanstvo će se složiti - u zemlji s najkupljim državnim sektorom u Evropi, koji guta otrpilike pola budžeta, s najvećom javnom potrošnjom, s najgorom i najtežom poslovnom regulacijom među tranzicijskim zemljama, s državnim firmama kao vodećim u zemlji i s najvećim doprinosima na plate u svijetu - uzročnik svih problema je neoliberalni kapitalizam.

Od kampa u Hrasnici do poništenog gola: Sve krađe nitkova O'Learyja

Zahvaljujući sramotnom suđenju Patricka O'Learyja i njegovih pomoćnika koji su poništili čist pogodak Edina Džeke a zažmirili na prekšraj nad Spahićem, zahvaljujći kojem je Nigerija postigla gol, BiH nakon dva poraza u prve dvije utamice okončava svoje prvo Svjetsko prvenstvo još u grupnoj fazi. Skriveni svjetski centri moći i FIFA-ini hoštapleri po ko zna koji put su odlučili nanijeti zlo i nepravdu maloj i nejakoj, ali ponosnoj BiH, i uz pomoć novozelandskoj sudačkog diletanta izbaciti je sa Mundijala, nanoseći time neizmjernu duševnu bol milionima Bosanaca i Hercegovaca kojima je reprezentacija, bez ikakve sumnje, jedan od najbitnijih događaja u životu.

No, pakosna sudačka nepravda projektovana od strane fudbalskih moćnika krenula je mnogo ranije...

1.   Prije svega, novozelandski sudija je kriv što su na Svjetsko prvenstvo pozvani određeni igrači koji u Hajduku i drugim osrednjim klubovima dosljedno griju klupe, ali su pukom slučajnošću u familijarnim i poslovno-interesnim odnosima s našim selektorom. Neki drugi, koji u kvalifikacijama nijednom nisu igrali, pozvani su jer su miljenici naših vodećih fudbalskih primadona. Za neke druge, pak, koji su odradili čitave kvalifikacije ili u u matičnim klubovima pružali odlične partije, mjesta u timu za SP odjednom nije bilo, ili su zbog „sramotnih“ izjava radi nedobijanje vize za SAD-a od strogog trenera oštro sankcionisani izbacivanjem iz reprezentacije.

2. Novozelandski sudija je kriv i što je manje od tri mjeseca prije početka prvenstva selektor reprezentacije po medijima optuživao kapitena Spahića i najveću zvijezdu Edina Džeku da mu kroje sastav, dok ovi s druge strane nisu ostajali dužni pa su uzvraćali medijski paljbu, te smo tako neposredno pred početak prvenstva bili svjedoci reprezentativne sapunice ravne prepucavanjima nedotupavih starleta koje svojim idiotarijama pune naslovne stupce balkanskih medija.

3. Novozelandski sudija nesumnjivo je odgovoran i što je reprenetacija pripreme za Mundijal odradila u nadaleko čuvenom kampu u Hrasnici za koji su se otimale brojne svjetske ekipe. Istina, u Zenici, najzagađenijem gradu u BiH, prazan zjapi najsavremeniji kamp koji je koštao čitavih 10 miliona KM, no ima jednu iznimnu manu koja ga čini nepovoljnim mjestom za trening naših asova - i suviše je udaljen od omiljenih sarajevskih  klubova, kafana i narodnjačkih diskoteka.



I dok su naši susjedi Hrvati pripreme za Svjetsko prvenstvo odradili u Austriji,  izlažući se između ostalog i posebnim fizičkim neprilikama, ne bi li spremno dočekali vremenske uslove u Brazilu, dok je njemački trener Joachim Low samo nekoliko dana prije početka prvenstva svoje igrače natjerao da na trideset i nešto stepeni, omotani najlonskim folijama, treniraju u trenerkama, dovodeći ih tako do crvenog svjetla fizičke izdržljivosti, bh. pripreme prošle su u znaku slikanja s navijačima i grlenja s navijačicama, dijeljenja autograma i ugodnih ćaskanja s novinarima, jer kako nam je selektor Sušić saopštio:

„Igrače ne treba posebno spremati, već samo održavati formu, pošto su oni su već došli spremni na pripreme“.

4. Pa ipak, i pored vječnih nepravdi koje nas prate, dobri rezultati u prijateljskim utakmicama davali su nam nadu da možemo nešto napraviti na Svjetskom prvenstvu. Ova nada je posebno oživjela nakon nesretnog poraza, ali i jako dobre i časne igre protiv Argentine u prvom kolu Mundijala.  Očekivali smo da bismo Nigeriju, koja je u prvom kolu igrala vrlo loše, komotno mogli savladati i protiv Irana osigurati plasman u drugi krug. Imali smo i razloga da se nadamo jer BiH je, i pored svih trzavica, ekipa sastavljena od vrlo kvalitetnih igrača koji zaista mogu mnogo.

Taj O'Leary, taj amaterski nitkov, također je kriv je što su brzi nigerijski igrači doslovno šetali po lijevom strani našeg terena na kojoj beka nismo imali, organizujući preko nje oko 80% svojih napada, dok su našeg kapitena Emira Spahića, sklonog kiksevima u svakoj bitnoj partiji, zaobilazili i prolazili kao da je papir

No, čini se da sam selektor i nije u potpunosti dijelio naša nadanja, pa nas je prije utakmice uvjeravao da je nama dovoljan i neriješen rezultat protiv Nigerije (jer valjda se unaprijed podrazumijeva da će Argentina nakantati i Iran i Nigeriju), ili da čak i s dva osvojena boda možemo proći grupu ako se sve poklopi!?! Prosječan navijač pitao se kome bi uopšte takve misli i kalkulacije mogle pasti na pamet, no to je Pape. Navikli smo na to od njega. Još tokom kvalifikacionih ciklusa kad smo slušali da trebamo biti zadovoljni ako protiv Albanija, Slovačkih i inih velesila osvojimo i samo jedan bod. Ne voli čovjek da diže euforiju, šta li?! Valjda uvijek najmanje očekuje da bi dobio najviše.

Sve do početka utakmice s Nigerijom Sušić nije htio da nam otkriva sastav. A onda, kad su igrači istrčali na teren, doživjeli smo šok. Kršnog Kolašinca, koji je protiv Argentine na lijevom beku odigrao i više nego solidno, nije bilo među početnih jedanaest. Na njegovo mjesto formalno je bio povučen Lulić, no suštinski je pozciija ostala potpuno prazna. Na štoperu – Šunjić? Potcjenjivan i kritikovan od strane navijača. Ispostavit će se bezrazložno, jer je odigrao odličnu utakmicu. Vezni red – spori i statični kreativci Pjanić, Medunjanin i Misimović - sva trojica gotovo identični igrači, nasuprot brzih i snažnih Nigerijaca. No, Sušić valjda zna.


(taktika BiH u prvom poluvremenu protiv Nigerije)

Utakmica je počela, do dvadesete minute Zmajevi su izgledali solidno, a onda je uslijedila kosmička nepravda. Džeko postiže čist gol za BiH, za svoju zemlju, za milione navijača koji strepe pred malim ekranima i televizijskim platnima, no pomoćni sudija podiže zastavicu i novozelandski ribar svira ofsajd. Uzaludno je bilo što se na usporenom snimku kristalno jasno vidjelo da je Džeko bio barem dva metra iza zadnjeg protivničkog igrača. A onda 29. minuta i novi šok. U duelu na desnoj strani, kršni Nigerijac Emenike doslovno raznosi našeg nejakog kapitena Spahića koji pada, asistira za Odemwingiea i... Faul, faul nad Spaaahićem, ushićenim glasom se dere Konjić, no tako ne misli i pomoćni sudija koji drži zastavicu spuštenu, a o L'eary nakon predomišljanja pokazuje na bijelu tačku.

Zahvaljujući očitoj sudijskoj pljački Bog samo zna koliko puta opsovanog novozelandskog sudijskog amatera, uništene su nade miliona Bosanaca i Hercegovaca da njihova zemlja na svom prvom velikom takmičenju može ući među 16 najboljih reprezentacija. Kažem uništeni, jer je za razliku od Meksika koji je, nakon što su im protiv Kameruna poništili čista dva gola, postigao treći i pobijedio, naša zemlja mogla samo ovim jednim golom pobijediti.

Jer taj O'Leary, taj amaterski nitkov, također je kriv je što su brzi nigerijski igrači doslovno šetali po lijevom strani našeg terena na kojoj beka nismo imali, organizujući preko nje oko 80% svojih napada, dok su našeg kapitena Emira Spahića, sklonog kiksevima u svakoj bitnoj partiji, zaobilazili i prolazili kao da je papir. O'Leary je također nesumnjivo kriv što je BiH čitavu utakmicu igrala poput raje na terminu - bezvoljno, bezidejno, potpuno neuigrano, taktički očajno, bez fizičke snage, svodeći čitavu igru na neuspješne improvizacije pojedinaca, s neshatljivo lošim Lulićem, s neprimjetnim Medunjaninom, s Pjanićem i Misimovićem koji su se gotovo sudarali u prostoru, s Džekom koji se devedeset minuta povlačio po terenu i promašivao sve što je mogao....



(taktika BiH protiv Nigerije u drugom poluvremenu)

O'Leary, taj novozelandska sudačka smijurija, posebno je kriv za samo Sušiću razmuljive izmjene, kada je  gotovo jedinog agilnog pojedinca na terenu Hajrovića, koji je koliko-toliko uspijevao probijati Nigerijsku desnu stranu (dok na lijevoj nismo imali niti jednog igrača) zamijenio Ibiševićem. Lulić je pak čitavih deset minuta doslovno šepao po terenu i molio za zamjenu, prije nego što ga je zamijenio indisponiranim Salihovićem... A onda, dvadeset minuta prije kraja utakmice, šlag na tortu – u igru ulazi  rezervist iz Hajduka, Sven Tino Sušić, u narodu poznat i kao Safetov amidžić, kao posljednji igrač koji treba napraviti preokret u igri i donijeti radost bh. navijačima. A i dobro se prodati.

O'Leary, krvnik koji nam je poništio čist gol, a Nigeriji priznao krajnje sumnjiv, kriv je što smo izgubili od blijedog protivnika koji je objektivno bio bolji od nas, i da nije bilo sjajnog Begovića, mogla je Nigerija zabiti i još koji gol. Novozelanđanin O'Leary jedini je krivac što Zmajevi nisu bili ni sjena one reprezentacije koja je nesretno izgubila od Argentine.

5. Za gore navedene stvari kriv je novozelandski amater O'Leary. Za sve ostalo krivi su i bit će krivi naši novinari koji se usuđuju raditi svoj posao i ukazati na negativnosti unutar i oko reprezentacije, jer probleme, kako vidimo, najbolje je gurati pod tepih, kako ne bismo bespotrebno kvarili euforiju, nanosili duševnu bol nekom od naših igračkih primadona ili ne daj Bože, poremetili treneru planove da na miru sklapa u historiji fudbala neviđene taktike i samo njemu jasne sastave.

Ostaje gorčina ne zbog poraza, koliko zbog činjenice da smo uz ozbiljniji pristup mogli bolje. Daleko, daleko bolje. No neophodan preduslov za veći uspjeh na velikim takmičenjima je prevazilaženje tipično bosanskog mentaliteta burek-piva-raja-amidža

Da nije bilo O'Learyjeve pljačke i da je BiH golom Džeke došla do pobjedničkog pogotka, i igrači i Sušić bi, kao nebrojeno puta do sada bili okivani u zvijezde, a na negativnosti niko ne bi ni pomišljao da skreće pažnju, pošto bi ga euforična nacija odmah nabila na stub srama i proglasila smutnjivcem, provokatorom i izdajnikom.

No očajavati svakako ne treba, jer doživjeti dva minimalna poraza na prvom Svjetskom prvenstvu nije nikakva sramota. Ipak, ostaje gorčina ne zbog poraza, koliko zbog činjenice da smo uz ozbiljniji pristup mogli bolje. Daleko, daleko bolje. No neophodan preduslov za veći uspjeh na velikim takmičenjima je prevazilaženje tipično bosanskog mentaliteta burek-piva-raja-amidža, i umjesto toga stvaranje strogog i disciplinovanog fudbalskog stroja, kojeg pak mora u budućnosti mora predvditi strogi i autoritativni general na klupi.

San da postanemo prvaci svijeta

Već prvi taktovi naše himne na najlegendarnijem stadionu otkad je fudbalske igre, u fudbalski najuspješnijoj nacijiji na svijetu, gdje su Zmajevi protiv Argentine igrali svoju prvu, po svemu historijsku utakmicu na svjetskim prvenstvima, nesumnjivo su učinili da svakom Bosancu i Hercegovcu zadhrti srce. U tom trenutku svi mi smo se mogli osjećati kao pobjednici; svi mi koji ludo i iracionalno volimo ovu siromašnu, nesretnu, unakaženu i izranjavanju zemlju mogli smo biti ponosni što smo tu na najboljem mjestu na svijetu, među najboljim i protiv najboljih, da se takmičimo za prestižnu titulu prvaka svijeta u fudbalu, sportu koji je uvijek bio i mnogo više nego samo sport.

Taj osjećaj ponosa ni eventualan poraz od Argentine, jednog od glavnih favorita za osvajanje Mundijala, sa možda i ponajboljim igračem svijeta Messijem, nije ni za zehru mogao smanjiti.

Kako je nesreća usud koji ovaj narod prati kroz čitavu njegovu historiju, tako ni debi na svjetskim prvenstvima nije mogao proći bez njenog sveprožimajućeg pečata. Već u trećoj minuti utakmice, nakon centaršuta Messija lopta je nesretno pogodila u koljeno Kolašinca i završila u mreži Begovića. Slučajni, nepravedni gol, rezultat tek puke sreće za Argentince i nesreće za BiH.

Kako je nesreća usud koji ovaj narod prati kroz čitavu njegovu historiju, tako ni debi na svjetskim prvenstvima nije mogao proći bez njenog sveprožimajućeg pečata

I umjesto da nakon početnog šoka naša reprezentacija psihički poklekne, Papetovi izabranici zaigrali su kao prekaljeni profesionalci ne libeći se da ostave srce na terenu. Zmajevi su na terenu izgledali dobro,  zrelo, samouvjereno... Odbrana, u prethodnom periodu možda i najslabija karika ove ekipe, djelovali je sigurno kao nikad, sjajno pokrivajući i uzimajući lopte  Messiju, Agueru, Di Mariji i drugim argentiskim zvijezdama; vezni red je igrao lepršavo, odvažno, nižući između sebe atraktivne poteze i precizne pasove, koji su pak u konačnici teško stizali do usamljenog Džeke u napadu pored odlično postavljene odbrambene petorke Argentinaca.

Već u prvom poluvremeno naši momci su vrlo lako mogli doći do izjednačenja, dajući nam jasno do znanja da je riječ o dobro uštimanom stroju odličnih igrača. U 13. minuti nakon jedne maestralne lopte Misimovića, Hajrović se našao sam pred golom Argentine, ali je lopta bila prebrza. Potom se u izglednoj poziciji našao Džeko koji je, iako je na lijevoj strani imao potpuno samog Lulića, u maniru rasnog napadača gladnog golova svojom slabijom lijevom nogom iz okreta šutirao preko gola. Ipak, najviše razloga za žaljenje imali smo pred kraj prvog poluvremena, tačnije u 41. minuti kada je Lulić nakon odlično izvedenog kornera šutirao glavom u donji lijevi ugao, ali je golman Romero sjajnom intervencijom loptu skrenuo u korner.

Za sve to vrijeme, Argentinci, nakon bezveznog prvog gola, nisu uspjeli napravili apsolutno ništa. Zmajevi, ako nisu bili bolji, u najgorem slučaju su djelovali potpuno ravnopravno Argentini.

Svi mi koji ludo i iracionalno volimo ovu siromašnu, nesretnu, unakaženu i izranjavanju zemlju mogli smo biti ponosni što smo tu na najboljem mjestu na svijetu, među najboljim i protiv najboljih, da se takmičimo za prestižnu titulu prvaka svijeta u fudbalu, sportu koji je uvijek bio i mnogo više nego samo sport

To je bilo jasno i njihovom treneru Alejandru Saballeji, koji je u drugo poluvrijeme odlučio krenuti maksimalno ofanzivno sa čak tri napadača. Međutim, BiH je nastavila u istom ritmu kao i u prvom poluvremenu, pa je već u pedesetim minutama igre Hajrović zaprijetio s dva solidna udarca prema gola.

Ipak, izjednačenje nismo dočekali. U 65. minuti nakon duplog pasa, Messi je promiješao pola naše odbrane, šutirao s vrha šesnaesterca i od desnu stativu postigao pogodak za vodstvo Argentine. Ko zna koji mu je ovo već po redu ovakav gol.

Nakon drugog pogotka Gaučosa bilo je jasno da BiH teško može napraviti "čudo" i favoriziranoj Argentini uzeti barem pod.

I da li smo ovaj put pokleknuli i izgubili žar u igri? Ni najmanje. Naši puleni nastavili su igrati jednako srčano, agresivno i organizovano kao i dotad, što je u konačnici i urodilo plodom. Vedad Ibišević, nakon što je svojim pobjedničkim golom protiv Litvanije odveo našu zemlju na Mundijal, u historiju će ostati upisan i kao fudbaler koji je postigao prvi gol za Bosnu i Hercegovinu na svjetskim prvenstvima.

U 81. minuti nakon odlično dodavanja Lulića, plavooki bombarder je loptu kroz noge proturio argentinskom golmanu, za smanjenje vodstva na 2:1, i veliku radost za milione Bosanaca i Hercegovaca u čitavom svijetu.

 I pored nesretnog autogola, jedan od boljih pojedinaca na terenu bio je svakako i korpulentni Sead Kolašinac, koji je vrhunskom sigurnošću i spretnošću u zadnjem redu pokazao da će odbrana, naša višegodišnja boljka, u budućnosti možda postati i bolji dio ekipe

Ispostavit će se konačan rezultat. Do kraja utakmice Zmajevi su i dalje, samouvjereno i odvažno, nastavili napadati, sasvim realno se nadajući da mogu izvući remi, no odbrana Argentinaca ostala je sigurna.

Iako smo u konačnici zvanično poraženi u prvoj utakmici Mundijala, u moralnom pogledu BiH je, slobodno se može reći, iz ove utakmice izašla kao pobjednik. Naši momci su tokom čitavog meča krajnje uvjerljivo demonstrirali da itekako znaju baratati loptom i da  su u stanju ravnopravno se nositi s najboljim igračima svijeta.

Posebno treba istaći mladog Muhameda Bešića, koji je poput vrhunskog majstora sa stotinama utakmica na najvišem niovu u svojim nogama, a ne neiskusnog dvadesetjednogodišnjaka, pružio perfektan meč odlično odrađujući svoj posao u zadnjem veznom redu i zagorčavajući život argentinskim napadačima.

Također,jedan od boljih pojedinaca na terenu bio je svakako i korpulentni Sead Kolašinac, koji je nakon nesretnog autogola pokazao čelični karakter, te sigurnom i dominantnom igrom u zadnjem redu pokazao da će odbrana, naša višegodišnja boljka, u budućnosti možda postati i bolji dio ekipe.

I selektor Sušić je bio na visini zadatka, pa je i u taktičkom dijelu reprezentacija djelovala krajnje uigrano, organizovano i stabilno.

Šta će na kraju ostati svima nama koji ludo i iracionalno volimo ovu siromašnu, nesretnu, unakaženu i izranjavanju zemlju i jedino još u fudbalu vidimo simbol njene snage i ponosa, ako ne budemo imali barem taj san? San da možemo biti fudbalski prvaci svijeta

Bh. gradovi ovih dana su obojeni u žutu plavu-boju i u potpunosti u znaku reprezentacije. Kao rijetko kad oko sebe možete vidjeti sretna, nasmijana i optimistična lica nacije koja živi za fudbal koji je uvijek bio više od sporta, i kojoj jedino još fudbalska reprezentacija unosi radost i nadu u život.

A nakon utakmice s Argentinom te nade i te kako ima, jer uz igru na onakvom nivou pobjede protiv Nigerije i Irana ne bi trebale predstavljati problem. A onda osmina finala, i onda.... ko zna... Četvrfinale? Polufinale? Utakmica za treće mjesto? Finale? Zvuči kao san? Možda! Možda je čak i daleko realnije da BiH ispadne u grupnoj fazi, nego spominjanje polufinala i finala. No zašto ne sanjati?

Šta će na kraju ostati svima nama koji ludo i iracionalno volimo ovu siromašnu, nesretnu, unakaženu i izranjavanju zemlju i jedino još u fudbalu vidimo simbol njene snage i ponosa, ako ne budemo imali barem taj san? San da možemo biti fudbalski prvaci svijeta.

Put od uspjeha do noćne more: Ovako je propala Grčka! A tako ćemo i mi...

Novinar DEPO portala boravio je protekle sedmice u Grčkoj, problematičnoj članici Evropske unije i savršenom primjeru kako neodgovorna politika, korupcija i neefikasne institucije od nekada uspješne ekonomije mogu napraviti noćnu moru... Baš u kakvu sve dublje tone i Bosna i Hercegovina. Sudbina Grčke naša je nova reportaža na temu evropskih integracija i budućnosti BiH 

Solun je pored Atine vjerovatno jedini grad u Grčkoj koji posjeduje veličinu, živost i ambicije modernih svjetskih metropola, a relativan nedostatak spomenika iz grčke prošlosti uveliko nadoknađuje brojnim vizantijskim crkvama, odličnim muzejima, brojnim restoranima i burnim noćnim životom. Solun je bučan grad: zvuci automobila, sirene brodova, najraznovrsnija muzika, razgovori, dovikivanja, koji gotovo neprekidno rade — sve je to ona opora, živa kakofonija grada koji se velikodušno prepušta strancu, bez kompleksa ali i bez zainteresovanosti.
NI NALIK NA PROPALU DRŽAVU: Upravo zbog te kakofonije, tako tipične za bilo koju ozbiljniju metropolu, nikada ne biste pomislili da se nalazite u državi koja je postala simbol političkog i ekonomskog bankrota i potpunog kraha institucija sistema.
Naprotiv, neprekidno puni, ali nimalo jeftini restorani i kafići, gdje ćete za jedno pivo morati platiti vrtoglavih šest eura, a pristojnu porciju hrane nećete moći dobiti ispod 10 eura, stvaraju sliku odličnog životnog standarda. Pa ipak, prosječna plata u Grčkoj iznosi tek 941 eur, što je u odnosu na cijene, barem osnovnih životnih potrepština koje kao turist možete primjetiti, sasvim sigurno nedostatno za bezbrižan život.
No, Grke kao da sve to pretjerano i ne brine. Spontani, opušteni i veseli, čini se da uživanje u životu smatraju vrhovnim dobrom i osnovnim ciljem ljudskog djelovanja, kojem podređuje sve druge dužnosti. Grci vole muziku, poeziju i dobru kuhinju, i vide u njima jedan od najvažnijih izraza nacionalnog identiteta.

Upravo zbog te kakofonije Soluna, tako tipične za bilo koju ozbiljniju metropolu,  nikad ne biste pomislili  da se nalazite u državi koja je postala simbol političkog i ekonomskog bankrotstva i potpunog kraha institucija sistema

A hrana u Solunu, u šta se i sami možete uvjeriti kada je probate, jedna je od najboljih u čitavoj Evropi, i koje god jelo da naručite, vjerovatno nećete pogriješiti.
Grci vole da izlaze u restorane (rado će vam se pohvaliti da su po tome prvi u Evropi), ali i u klubove, diskoteke, posjećuju koncerte. Noćni život grada je bogat, bučan i vrlo raznolik, nadaleko je poznat.
U ČEMU JE RAZLIKA IZMEĐU GRKA I NIJEMCA: Simpatični vodič Kosta, koji živi na destinaciji Grčka-Njemačka i vodi jednu turističku agenciju, pojašnjava osnovnu razliku u mentalitetu ova dva naroda:

- Dok Nijemci žive da bi radili, mi Grci radimo da bismo živjeli. Rad nam je tek muka kroz koju moramo proći ne bi li smo sebi priuštili nešto novca da se možemo provoditi i uživati u životu, a iskoristit ćemo i sve mogućnosti da do novca dođemo bez pretjeranog truda. Kada bi bilo moguće spojiti njemačku radnu etiku i odgovornost s grčkim društvenom životom, to bi bilo najbolje mjesto na svijetu.    
Možda upravo u ovakvom mentalitetu leži i osnovni razlog grčkog ekonomskog neuspjeha. S ove vremenske distance paradoksalno zvuči da je demokratizacija Grčke, koja počinje sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, ujedno značila i početak njenih ekonomskih problema, koji su kulminirali s globalnom ekonomskom krizom 2008. i doveli zemlju pred bankrot.
USPJEŠNA EKONOMSKA PRIČA - NEKAD DAVNO: No, nekoć se Grčka decenijama smatrala primjerom uspješne ekonomije. Grčka prosječna stopa ekonomskog rasta tokom pola stoljeća (1929.-1980.) iznosila je 5.2%, a tokom istog perioda Japan je bilježio prosječnu stopu rasta od 4.9%.
Ove brojke zvuče posebno impresivno ako se uzme u obzir politička situacija u Grčkoj tokom ovih godina, koja je bila sve samo ne normalna. Od 1929. do 1936. godine, političku scenu ove zemlje karakterisali su državni udari, kratkotrajne diktature i napori da se asimiluje više od 1,5 miliona izbjeglica iz Male Azije (otprilike trećina tadašnjeg stanovništva Grčke). Od 1936. do 1940. godine na čelu Grčke nalazila se desničarska diktatura, vrlo slična ostalim evropskim diktaturama u tom vremenu, a iz Drugog svjetskog rata Grčka je izašla kao  jedna od najdevastiranijih država, naročito u pogledu ljudskih gubitaka.

Nasuprot burnoj prošlosti i sistemskoj nestabilnosti, Grčka je u Evropsku zajednicu primljena prvenstveno iz političkih razloga, i iako je već bila u dobrom ekonomskom položaju, činilo se da najbolji dani za Grčku tek slijede. No, 33 godine od ulaska u Evropsku uniju zvanični ekonomski podaci za Grčku nisu nimalo ohrabrujući.

Vidljivo je to i u Solunu, gradu koji je u 20. vijek ušao kao najveći grad sefardskih Jevreja u svijetu. Njihova kultura, organizovana u brojnim institucijama, presudno je bojila grad i davala mu specifičan, prepoznatljiv karakter. Od te kulture danas su ostale tek poneke stare jevreske četvrti i građevine koje svjedoče da je u ovom gradu nekoć egzistirala osebujna jevrejska zajednica.  Većina solunskih Jevreja završila je u gasnim komorama arhipelaga nacističkih logora porobljene Evrope. Neveliki muzej smješten u blizini luke podseća na njihovu tužnu sudbinu. 
Tik po završetku Drugog svjetskog rata u Grčkoj je započeo razarni građanski rata između komunista i pristalica vladajuće monarhije, koji je trajao od 1946. – 1949., a završio je pobjedom potonjih. Pobjeda vladinih snaga, trasirala je put Grčke u NATO savez i osigurala južni bok NATO pakta, a time i važni strategijski pravac za Sueski kanal.
Od 1946. do 1967. Grčka je bila tipični primjer neliberalne paternalističke demokratije, deficitarne u vladavini  prava, koja je okončana državnim udarom. Do 1976. godine državom je upravljala vojna hunta, nakon čega je Grčka postala ustavna liberalna demokratija, a već 1981. država postaje članica Evropske ekonomske zajednice, preteče Evropske unije. Nasuprot burnoj prošlosti i sistemskoj nestabilnosti, Grčka je u Evropsku zajednicu primljena prvenstveno iz političkih razloga, i iako je već bila u dobrom ekonomskom položaju, činilo se da najbolji dani za Grčku tek slijede.
PASOK KAO GROBAR GRČKE: No, 33 godine od ulaska u Evropsku uniju zvanični ekonomski podaci za Grčku nisu nimalo ohrabrujući. Prema izvještaju o lakoći poslovanja Grčka je rangirana na 72. mjesto od 189 država. Prema indeksu ekonomskih sloboda Grčka zauzima očajno 117. mjesto u svijetu, čime je ubjedljivo najgore plasirana država Evropske unije, dok se prema indeksu konkurentnosti ekonomije Grčka nalazi na 96. mjestu.
Istovremeno, od 1996. godine do danas, plate u javnom sektoru u Grčkoj povećane su za 44%. Grk u prosjeku u penziju ide sa navršenom 61. godinom, dok poređenja radi, u Njemačkoj je prosječna dob penzionisanja 67 godina.

ARISTIDES HATZIS: „Grčki „tulum“ sa novcem drugih ljudi trajao je 30 godina i, moram priznati, zaista smo uživali u tome. Prosječni dohodak po glavi stanovnika dosegao je 31.700$ u 2008., što je 25. najviši dohodak na svijetu, viši nego u Italiji i Španiji, i 95% prosjeka Evropske unije. Svoje bogatstvo Grci nisu sami stvorili, oni su ga posudili.

Aristides Hatzis, profesor prava i ekonomije na univerzitetu u Atini, ističe da je u trenutku ulaska u Ekonomsku zajednicu Grčka imala odlične ekonomske brojke:
- Javni dug iznosio je samo 28%, budžetski deficit je bio manji od 3% GDP-a, a stopa nezaposlenosti bila je nevjerovatnih 2-3%. No upravo te, 1981., na vlast u Grčkoj dolazi socijalistička partija PASOK Andreasa Papandreua, sa radikalnom populističkom agendom čiji je dio, između ostalog, bio i istupanje iz Evropske zajednice.
Obećanje na kraju, naravno, nije ispunjeno, no profesor Hatzis ističe da je stranka PASOK, koja će u narednih nekoliko decenija uglavnom vladati Grčkom, postati glavni uzročnik svih grčkih problema:

- Današnja kriza u Grčkoj uglavnom je rezultat kratkovidne PASOK-ove politike, i to u dva aspekta, pojašnjava naš sagovornik i dodaje:

- Prvo, njihova ekonomska politika bila je čista katastrofa. Stvorili su tromu i neefikasnu državu s ogromnom birokratijom koja je dobila gotovo neograničenu kontrolu nad svakim aspektom društva, dok je privatni sektor upropaštavala brojim pritiscima i krajnje štetnim regulacijama. Drugo, dugoročno gledano, političko naslijeđe PASOK-a još je pogubnije, jer je su i drugu najveću grčku stranku, konzervativnu „Novu demokratiju“, pretvorili u svoju kopiju. Od 1981. do danas obje stranke u svojoj politici nude isključivo jeftini populizam, klijentalistički kapitalizam, korupciju, nepotizam te neograničene privilegije pripadnicima vladajuće kaste.  Današnje stanje u Grčkoj samo je posve logičan rezultat višegodišnjeg međusobnog takmičenja i vladanja dvije štetočinske stranke kojima je vlast služila samo kao sredstvo za dobijanje neograničenih privilegija koje nudi ovakav sistem .

 Panagiotis Liargovas, profesor ekonomije na Univerzitetu na Peleponezu, ističe da je veliki problem Grčke nesposobnost zemlje nakon demokratizacije da stvori jake institucije:

- Temeljni uzroci ovakvog lošeg stanja u Grčkoj jesu etatizam, slabe institucije, neprovođenje strukturalnih reformi, klijentalizam, korupcija i nepoštivanje vladavine prava. Nakon kraja diktature 1974. godine zemlja nije uspjela izgraditi snažne institucije. Jedino sa snažnim institucijama možete imati uspješnu državu koja je na usluzi svim njenim građanima. Čak i oni dobri zakoni koje ova država, loše se implementiraju ili se ne poštuju“.

PANAGIOTIS LIARGOVAS, profesor ekonomije na Univerzitetu na Peleponezu: "Socijalistička vlada tokom osamdesetih godina počela je udovoljavati takvim zahtjevima svojih građana i stvorila je iluziju da življenje o trošku države i dobijanje beskonačnih beneficija može trajati zauvijek. No, to je neko trebao i platiti“.

KRIVICA I DRŽAVE I GRAĐANA: U kreiranju današnjeg stanja u Grčkoj kojeg karakterišu ogroman javni dug, velika javna potrošnja, neefikasnost institucija i golema korupcije, učestvovali su svi građani, mišljenja je Liargovas:

„Poduzetnici su tražili podršku države i zaštitu od konkurencije, dok su radnici zahtijevali posebne privilegije koje bi im obezbijedila država. Tako da su svi postali usko vezani uz državu, jer država je postala njihov glavni klijent. Socijalistička vlada tokom osamdesetih godina počela je udovoljavati takvim zahtjevima svojih građana i stvorila je iluziju da življenje o trošku države i dobijanje beskonačnih beneficija može trajati zauvijek. No, to je neko trebao i platiti“.
A kredit na naplatu došao je posljednjih godina kada je došlo do urušavanja kompletnog grčkog sistema.
- Grčki „tulum“ sa novcem drugih ljudi trajao je 30 godina i, moram priznati, zaista smo uživali u tome. Prosječni dohodak po glavi stanovnika dosegao je 31.700$ u 2008., što je 25. najviši dohodak na svijetu, viši nego u Italiji i Španiji, i 95% prosjeka Evropske unije. Međutim privatna potrošnja je za 12 procenata bila viša od evropskog prosjeka, što je Grčkoj omogućilo 22. mjesto  u svijetu po kvaliteti življenja. Pritom, izbjegavanja plaćanja poreza bila su masovna, i čak i 2010. 40% Grka nije uopšte plaćalo bilo kakav porez. Grčka je kao zemlja moralno i ekonomski potpuno ogrezla u korupciju. Laganje kako biste prevarili državu i izbjegavali plaćati svoje obaveze postao je način življenja. Svoje bogatstvo Grci nisu sami stvorili, oni su ga posudili. 1980. dug Grčke iznosio je 28% GDP-a, ali 1990. on je već dostigao 89%, da bi u 2010. on iznosio 140%“, pojašnjava prof. Hatzis put grčke od prosperitetne evropske zemlje do izgubljenog slučaja.
KORUPCIJA KAO NAČIN ŽIVLJENJA: Korupcija je karakteristična i krajnje raširena pojava u Grčkoj koja se odvija kako u institucijama sistema, tako i finansiranju političkih stranaka. Prema riječima glavnog inspektora grčke javne uprave, samo 1% korupcije u javnom sektoru je otkriven, a štete nanijete državi od korupcije se procjenjuju na 20 milijardi eura godišnje.
Prema izvještaju Trancparency Internationala „Indeks percepcije korupcije“ u Grčkoj iznosi 40%, što je po stepenu korupcija rangira na 80. mjesto u svijetu od 177 zemalja.
U prošlosti je otkriće korupcije u Grčkoj dovelo do pada premijera Andreasa Papandreau 1989. godine, čime su dovedene u pitanje neke od temeljnih karakteristika grčke partijske države. Najpoznatiji otkriven i procesuiran primjer političke korucpije jeste slučaj Akisa Tsochatzopoulosa – bivšeg grčkog političara koji je kao ministar služio u nekoliko saziva vlada u periodu od 1981. do 2004. Godine 2013. osuđen je na 20 godina zatvora zbog primanja mita tokom nabavke vojne opreme. Milione eura poslije je oprao kupovinom nekretnina i preko offshore kompanija.
Iako većina Grka odobrava ovu presudu, ona je samo vrh ledenog brijega sveprožimajuće korupcije kao kancera grčkog društva. Jedna od osoba koja je odlučila učiniti nešto protiv ovog gorućeg problema grčkog društva je Kristina Tremonti, studentica američkog Yalea. Njen prvi susret s „Fekalakijem“ desio se kad je njenom djedu bilo potrebno hitno liječenje u javnoj bolnici Kalamata, u južnoj Grčkoj. Liječenje je po zakonu trebalo biti besplatno.
U prevodu s grčkog „fekalaki“ znači mala koverta, ali označava veoma širok spektar koruptivnih radnji u Grčkoj.
- On je ratni veteran i dijagnosticiran mu je rak prostate, riječi su kojima Kristina za DEPO portal započinje svjedočenje o svom iskustvu, te nastavlja:
- Jedne noći imao je neprestano krvarenje i morali smo ga hitno odvesti u bolnicu. Međutim, u bolnici smo naišli na potpuni nemar osoblja i niko od nadležnih nije htio da ga primi. Unaprijed nam je bilo poznato da je za dobijanje ljekarskih usluga potrebno dati mito, pa je moja mama na kraju bila prinuđena da posegne u tašnu i da novac, čini mi se oko 300 eura. Nakon toga, u roku od sat vremena moj djed se našao u operacionoj sali.

„Grčki narod je spreman za promjenu i osjeća da ta promjena ne može doći samo od njihovih izabranih predstavnika. Oni polako shvataju da je za obnovu našeg društva neophodno da počnu koristiti svoje najmoćnije a ujedno i najnekorištenije oružje, a to su oni sami“

Ovo iskustvo je na Kristinu utjecalo toliko da je, iako studira na postdiplomskim studijama u SAD-u, odlučila učiniti nešto konkretno kako bi se borila protiv korupcije u svojoj zemlji.

Inspirisana sličnim web stranicama u Indiji i Keniji, Kristina je pokrenula stranicu edosafakelaki (što znači "ja sam platio mito"), koja omogućuje ljudima da anonimno prijavljuju slučajeve davanja ili uzimanja mita, ili čak primjere kada im je ponuđeni mito odbijen.
Nakon nekoliko mjeseci postojanja ove stranice grčki građani prijavili su na hiljade slučajeva mita.

- Ljudi su ljuti, frustrirani, osjećaju se prevarenim. Osjećaju da su zlostavljani od sistema pred kojim su nemoćni, kaže Kristina.

HOROR PRIČE O UZIMANJU MITA I KRAĐI POREZA: Taj bijes je dodatno potaknula ekonomska kriza i utjecaj koji je ona imala na živote Grka. Četvrtina građana je nezaposlena. Mnogi građani više ne mogu sebi priuštiti da plaćaju one male iznose mita po raznim osnovama, što je u Grčkoj odavno postao način življenja. Na stranicu su stizale horor priče iz cijele Grčke, a jedna od njih je glasila:

„Moj otac je imao rak i morao je na operaciju gušterače. Hirurg koji je trebao da izvrši operaciju indirektno je od nas zatražio novac. Prije operacije sam stavio 500 eura na njegov stol. Na osnovu njegovog izraza lica bilo mi je jasno da mu to nije dovoljno. Moja majka je insistirala da mu damo više novca. Ah, tu je još nešto. Preko puta bolnice moj otac je primijetio luksuzne kuće, a sestra mu je rekla da su to 'doktorske kuće'. Rerkla je: „Znate li kako ih nazivamo? Mito vile“.
Zabrinutost zbog korupcije u Grčkoj se povećava kako ekonomska situacija u zemlji postaje sve lošija. Jedno od najzibrinjavajućih područja korupcije je porezni sistem. Izbjegavanje plaćanja poreza je masovna pojava u Grčkoj, tako da EU naročito insistira na rješavanju ovog pitanja.
Ipak, Kristina ističe da je na njenoj stranici vrlo malo slučajeva prijavljivanje poreznih utaja. Vjeruje da je razlog to što je podmićivanje poreznih inspektora  prisutno samo u slučajevima kad neko pokušava  izbjeći plaćanje poreza, zbog čega je malo vjerovatno da će to neko prijaviti, čak i anonimno. To je očit pokazatelj da se ljudi u grčkoj ne libe koristiti mitom kad im ide na ruku.
Kristina Tremonti smatra da je promjena javnog mnijenja glede opravdanosti davanja mita ključni preduslov za unapređenje grčkog društva:
- Iskorijenjivanje korupcije će Grčkoj omogućiti socijalni i ekonomski oporavak. Ne mogu ovo dovoljno naglasiti. Našu zemlju možemo učiniti sposobnom za oporavak i razvoj tek onda kad se riješimo korova – a korupcija je korov.
To su najjednostavnije mjere štednje koje se mogu provoditi u ovoj zemlji, kaže ona i zaključuje:
. Grčki narod je spreman za promjenu i osjeća da ta promjena ne može doći samo od njihovih izabranih predstavnika. Oni polako shvataju da je za obnovu našeg društva neophodno da počnu koristiti svoje najmoćnije a ujedno i najnekorištenije oružje, a to su oni sami.