Zašto izborni zakon uopšte zavisi od stranke od 12% glasova?

Piše: Danijal HADŽOVIĆ (Slobodna Bosna)

BiH ili tačnije Federacija BiH posljednjih dana ponovo svjedoči maratonskim sastancima političkih lidera na kraju kojih saznamo da dogovor nije postignut, ali da će se nastaviti dogovarati. Praksa je to, inače, u našoj zemlji. Otprilike jednom godišnje iskrsne tako neko krucijalno pitanje za uređenje i budućnost BiH oko kojeg političke stranke zauzmu nepomirljiva gledišta. A onda na scenu stupa međunarodna zajednica u obličju SAD-a ili EU sa serijom dugih i iscrpnih sastanaka, lobiranja i pritisaka ne bi li se politički lideri natjerali da pronađu bilo kakav konsenzus kojim će riješiti navedeni problem.

Zadnje u nizu krucijalnih pitanja u BiH oko kojih Ambasada SAD-a i Misija EU u BiH sastanče s političkim liderima je, naravno, izborni zakon. Odavno smo već u zeitnotu. Do izbora je jedva pet mjeseci, a na stolu je presuda Ustavnog suda po apelaciji Bože Ljubića kojom su se van snage stavile dvije odredbe Izbornog zakona BiH vezano za izbor delegata u Dom naroda Parlamenta FBiH. Čović nastoji iskoristiti priliku da pod svaku cijenu nametne izborni zakon po kome će se hrvatska mjesta u federalnom Domu naroda gotovo u potpunosti popunjavati iz onih kantona u kojima njegova stranka ima većinu, čime bi joj gotovo obezbijedio moć trajne kontrole nad FBiH. Probosanske stranke, naravno, odbijaju takav prijedlog. Ukoliko ne bude po njihovom, HDZ je već otvoreno zaprijetio izazivanjen postizbornog haosa i blokiranjem (preko Doma naroda) imenovanja nove vlasti u Federaciji. Dakle, u startu je jasno da između ovakve dvije koncepcije nema i teško može biti bilo kakvog konsenzusa, bez da jedna od strana brutalno ne pogazi sve svoje principe. No, ključno pitanje koje ovdje treba postaviti je zbog čega nam za donošenje jedne ovakve odluke, pored zvaničnih zakonodavnih institucija ove zemlje, trebaju „konsenzusi lidera“, uz sav pregovarački igrokaz koji uz njih ide.

Zbog činjenice da glede uređenja i drugih temeljnih pitanja ne postoji konsenzus među ključnim političkim akterima i stoga ni mogućnost donošenja brzih rješenja, u javnosti se često stvara percepcija da je BiH nefunkcionalna, neuspješna, pa čak nerijetko možemo čuti i „propala država“.

Međutim, nepomirljivi pogledi na određeno krucijalno ili manje krucijalno političko pitanje nisu nikakav dokaz nefunkcionalnosti ili neuspješnosti neke zemlje. Naprotiv, to je sama srž jedne demokratske države. Potpuno suprotstavljeni pogledi na adekvatan izborni zakon ili uređenje BiH nisu ništa manje dramatični nego što su, primjerice, različiti pogledi građana Velike Britanije na pitanje ostanka njihove države u EU, gdje su se s jedne strane kompletna Škotska, laburisti, liberali i dio Konzervativne stranke našli nasuprot drugog dijela Konzervativne stranke i ostalih evroskeptičnih grupa. Tijesnom referendumskom većinom na kraju su prevagu odnijeli potonji i tako trajno odredili sudbinu Ujedinjenog Kraljevstva. Tako funkcioniše demokratija. Većina odlučuje. To, dakako, nije idealan sistem. On je, kako i navedeni primjer dokazuje, često nepravedan prema velikoj broju ljudi te nerijetko vodi ka pogrešnim i lošim ishodima. No, on uz sve mane, on je u konačnici ipak najpravedniji sistem odlučivanja koji možemo zamisliti.

I tu dolazimo do problema BiH i njenog funkcionisanja. Ona je Daytonom ostala uskraćena za istinski demokratski sistem. Ona je uređena kao hibrid građanskog i nacionalnog gdje, zahvaljujući mehanizmima poput domova naroda i entitetskog glasanja, donošenje odluka zavisi od volje predstavnika etničkih grupa. Čak i u nerijetkim slučajevima kad predstavnici izabrane demokratske većine u donjem domu parlamenta usvoje neku odluku, nju često poništavaju ekskluzivno predstavnici etničkih grupa u domovima naroda, bez obzira na ukupni demokratski legitimitet. Rezultat je dakako, u najboljem slučaju krnja demokratija, nefunkcionalni sistem, tromost u donošenju odluka te enormna moć u rukama nacionalnih lidera koja uveliko nadilazi njihov izborni legitimitet, a sve to dalje dovodi do toga da se umjesto u zvaničnim institucijama, donošenje političkih odluka seli u kafane, restorane, vojne baze i strane ambasade s ciljem pronalaska konsenzusa. Tako umjesto „vladavine većine“, dobijamo pokušaj vladavine preko konsenzusa etničkih elita.

Dakle, BiH je nefunkcionalna ne zato što je po prirodi takva ili što se narodi u njoj ne vole, kako se često može čuti, nego zato što je Daytonski ustav stvorio sve preduslove da ona bude nefunkcionalna. I takva će biti sve dok na sceni ostane sistem odlučivanja gdje će jedan klub u parlamentu biti dovoljan da se ospori bilo kakva odluka ili zakon u državi. Problem će postojati dok god postoji ovakav način odlučivanja, a čak i da se kojim čudom riješi problem izbornog zakona prije izbora, u doglednoj budućnosti ponovo će nas dočekati dočekati neko novo „krucijalno političko pitanje“ oko kojeg će političke strane zauzeti „nepomirljive pozicije“, zbog kojeg će se dizati tenzije i kreirati percepcija o BiH kao neuspješnoj i nefunkcionalnoj državi.

Ono što je Bosni i Hercegovini potrebno da postane funckionalna demokratija jeste otklanjanje kočnica ugrađenih u Daytonski ustav i uspostavljanje građanskog sistema odlučivanja. Ovo, dakako, ne znači i ukidanje konstitutivnosti i mogućnosti zaštite prava konstitutivnih naroda. Konstitutivni narodi mogu imati svoje klubove u zakonodavnima tijelima preko kojih će štiti nacionalna prava svoje grupe i zaustavljati odluke koje im idu na štetu. No ovlasti koje bi oni imali morale bi biti striktno ograničene na ono što zaista jesu suštinska nacionalna pitanja poput jezika, obrazovanje, kulture, itd... Ne može vitalni nacionalni interes biti pitanje plaćanja poreza kladionica ili uvođenja elektonskog glasanja. Nije ni moralno ni normalno, niti može pretjerano efikasno funkcionisati sistem u kojem svaku odluku može zaustaviti stranka s izbornim legitimitetom od 12% glasova.

Ono čemu HDZ-ov prijedlog izbornog zakona vodi samo je dodatno cementiranje takvog stanja i činjenje od BiH još nefunkcionalnije države.

PLAN KOJI NISU OSTVARILI 93.: Kako preko izbornog zakona Bošnjake pretvoriti u evropske Palestince

Piše: Danijal HADŽOVIĆ

"Neki europski lideri nisi bili spremni da imaju muslimansku državu u srcu Balkana, plašeći se da bi to mogla postati baza za izvoz ekstremizma."

Ovo su bile riječi nikog drugog do Billa Clintona kojima je objašnjavao indolentnost zapadnih sila na stravične zločine koji su se tokom agresije na međunarodno priznatu državu BiH odvijali nad njenim muslimanskim stanovništvom. S obzirom da su kao demografska većina prijetili da ostvare dominaciju u novoproglašenoj državi, etničko čišćenje muslimana u Evropi tadašnji zapadni lideri su ignorisali, relativizovali i čak i prešutno odobravali, što je najbolje oličeno u rečenici tadašnjeg britanskog premijera Johna Majora koji je masovne zločine u BiH opisao kao „bolnu, ali i realističnu obnovu kršćanske Evrope“.

Upravo će ovaj strah od muslimanske države i muslimanske dominacije, koji je ciljano raspirivan iz velokohrvatskih i velikosrpskih krugova, uveliko doprinijeti da u Daytonski sporazum budu ugrađeni svi invaliditeti koji sprečavaju da BiH funkcioniše kao normalna država. Podijeliti Bosnu i Hercegovinu bilo je nepoželjno, jer je to značilo s druge strane formiranje većinski muslimanske države, pa makar i teritorijalno male. Stoga je priznata Republika Srpska kao, uprkos genocidnim zločinima ugrađenim u njene temelje,, „zaštitini“ mehanizam koji treba spriječiti da većinsko stanovništvo u BiH ostvari dominaciju. No, ni nagrađivanje genocida samo po sebi nije bilo dovoljno, pa su uz to još obezbijeđeni i mehanizmi poput prava veta svakog od članova Predsjedništva, entitesko glasanje, etničke kvote i domovi naroda što na državnom, što na federalnom nivou, putem kojih etnički predstavnici bez obzira na svoj ukupan demokratski legitimitet mogu blokirati doslovno svaku odluku.

Ovi kočničarski mehanizmi od početka su imali za cilj, a recimo to otvoreno – spriječiti demografsku i samim tim demokratsku većinu da bude većina, i umjesto toga etablirati nekakav konsocijacijski model u kome se donošenje odluka i funkcionisanje sistema ostavlja na milost volji i konsenzusu „predstavnika konstitutivnih naroda“.

No, i pored odluke, istina, naknadno nametnute, da su sva tri naroda konstitutivna u svakom dijelu BiH, mehanizmi zaštite konstitutivnosti nisu svugdje jednako primijenjeni. Entitet Republika Srpska je unitaran i de facto građanski uređen, gdje se vlast bira i odluke donose prostom demokratskom većinom, dok Vijeće naroda ima krajnje ograničenu zakonodavnu ulogu u  zaštiti „vitalnih nacionalnih interesa konstitutivnih naroda“.

U isto vrijeme, u Federaciji BiH postoji Dom naroda gdje predstavnici konstitutivnih naroda imaju mehanizam blokade svake odluke. Problem iz vizure HDZ-.a je, međutim, što se federalni Dom naroda popunjavao na način da je pripadniku svakog konstitutivnog naroda iz svakog kantona garantovao po jedno mjesto. A to je značilo da je i poneki Hrvat koji nije na političkim linijama HDZ-a ulazio u njega. A Hrvatima nije  dovoljno samo ustavno obezbijediti stepen vlasti i mehanizme blokoade koji uveliko nadilaze njihov udio u ukupnom stanovništvu. Svu tu hrvatsku vlast valja zakonski osigurati HDZ-u kao jedino „legitimnom“, pa je upravo stoga krenula politička ofanziva na promjene pravila za izbor članova Predsjedništva i delegata u Domu naroda, preko kojih se nastoji obezbijediti vlastita apsolutna vlast.

No tu se opet došlo do problema koji i u ovako sklepanom sistemu ipak ima i određenu težinu – demokratske većine. Naime, ne postoji način, barem ne onaj parlamentarni i demokratski, da se volja 10% HDZ-ovih glasača nametne ostalim 90% koji joj se protive?Ali ako ne može demokratski, onda može mješavinom bjesmočune propagande o tobožnoj ugroženosti, žestokim lobiranjem po svijetu i pokušajima da se preko Ustavnog suda koji uz sumnjiva obrazloženja usvaja Ljubićeve apelacije i Izborne komisije koja ima mogućnost nametanja novog izbrnog zakona, promijeni i sam Ustav i karakter ove zemlje mimo redovne procedure.

Ostvarivanjem ove zamisli Federacija deset kantona bi se preobrazila u federaciju Dodikovih Srba, Čovićevih Hrvata i Bošnjaka, jer HDZ-ov prijedlog izmjena izbornog zakona upravo ide u pravcu da se srpski i hrvatski klub u domovima naroda gotovo u potpunosti popunjavaju iz onih kantona u kojima Srbi i Hrvati imaju većinu, što bi SNSD-u i HDZ-u dalo prevlast, a glasove Hrvata iz Sarajeva ili Srbina iz Mostara praktički učinilo bezvrijednim.

S provođenjem ovakvih ustavnih rješenja Bošnjaci, koji čine 2/3 stanovništva u Federaciji BiH, postali bi politički marginalizovan faktor

Stoga bi one predstavnike zapadnih sila koji su bošnjačkim predstavnicima suptilno sugerirali da „popuste“ oko HDZ-ovih zahtjeva, trebalo pitati kako se to konkretno uklapa u koncept na kojem su njihove zemlje zasnovane - da su svi građani jednaki pred zakonom s jednakim pravom glasa i da nijedan pojedinac na osnovu svoje grupne pripadnosti ne smije uživati bilo privilegije, bilo diskriminaciju? Možemo li zamisliti da neko Englezu sugeriše da bi njegov glas u Velikoj Britaniji trebao vrijediti pet puta manje od glasa Škota pa da vlast dijele pola-pola, umjesto što engleska volja redovno na izborima „majorizira“ Škote?

Ako se, slijedeći HDZ-ovu logiku, načelo konstitutivnosti naroda realizira u prvom redu kroz instituciju doma naroda koji ima da se popunjava tako da u njega ulaze striktno „legitimni“ predstavnici konstituvnih naroda, dakle s onih prostora gdje ti narodi čine većinu, zašto taj princip treba da bude ograničen samo na nivo države i Federacije BiH? Zašto se isti princip zaštite konstitutivnosti ne traži i u Republici Srpskoj, nego je umjesto toga HDZ-u i njegovim ideolozima sasvim prihvatljiv većinski način odlučivanja koji u njemu vlada? I trebamo li onda HDZ-ov princip odlučivanja primijeniti možda i na Grad Mostar?

Ne može biti nikakvog suvislog opravdanja, a kamoli prihvatanja, da se tamo gdje su Bošnjaci većina uvode dodatni mehanizmi blokada i entoteritorijalizacije političkog odlučivanja, a tamo gdje su manjina poput RS-a ili Mostara, da se prešutno odobrava princip proste vladavine većine. Pristati na ovakva rješenja značilo bi pristati na učvršćivanje već uvedenog institucionaliziranog terora manjine nad većinom, političkog obespravljivanja jednog cijelog naroda i dodatno stvaranje od 2 miliona ljudi u ovoj zemlji građana drugog reda čiji glas zbog njihove etničke pripadnosti ima da vrijedi dvostruko ili trostruko manje od glasova ostatka. Šta je to, nego najgrublja diskriminacija i antidemokratija imati sistem u kome volja 2 miliona ljudi ima da vrijedi jednako kao volja njih 500.000? Šta bi bilo, nego potpisivanje političkog samoubistva i stvaranje od Bošnjaka građana drugog reda, pristati na koncept gdje HDZ na teritorijalnom principu ima svu hrvatsku i 50% ukupne vlasti u Federaciji, bez obzira na ukupan broj Hrvata?

Ako se na takva rješenja moralo u prošlosti pristati pod pritiskom zločina genocida, udruženih zločinačkih poduhvata, protjerivanja, haubica i indolentnosti zapadnih sila, danas se pod pritiskom HDZ-ovih jalovih prijetnji, lobiranja po svijetu, pa i pritisaka iz pojedinih krugova EU zasigurno ne mora. Nepristajanje ni na promil dodatnog derogiranja građanskog koncepta i osnovnih demokratskih načela minimum je ispod kojeg probosanske stranke ni pod koju cijenu ne smiju ići.

5 ekonomskih nebuloza u BiH s kojima nas mediji truju

Piše: Danijal Hadžović

 Nivo ekonomske nepismenosti u bh. društvu je na frapantnom nivou. Većina građana naše zemlje, uključujući i one visokoobrazovane,  ne poznaje ni osnove ekonomije. To ne treba pretjerano da čudi s obzirom da od osnovne škole pa do fakulteta, osim ako eventualno ne odluče studirati ekonomiju, naši građani ostaju zakinuti za bilo kakvu vrstu ekonomskog obrazovanja, uključujući i učenje o njenim samim osnovama. S takvim niskim stepenom poznavanja ekonomije ne treba previše da iznenađuje činjenica da se ogroman broj naših sunarodnjaka kroz život nerijetko suočava s golemim problemima glede otplate kredita,  sklapanja ugovora, popunjavanje poreske kartice ili razumijevanja fiskalne politike vlasti.

Neminovna žrtva ovakvog  sistema su i sami novinari koji, čast izuzecima  (na studiju žurnalistike ne postoji predmet o ekonomiji), zahvaljujući svom nepoznavanju materije, lošim, netačnim i tendencioznim izvještavanjem dosljedno dezinformišu javnost i samo dodatno produbljuju opću ekonomsku nepismenost stanovništva.

U nastavku vam donosim pet učestalih ekonomskih mitova u BiH koje mediji uporno protežiraju, a koji „veze s mozgom nemaju“.

1. Socijalistički giganti

Slika bezbroj puta viđena – ozlojađeni, gladni i obespravljeni radnici protestuju pred zatvorenim vratima svoje propale firme. Ta firma je nekoć bila „socijalistički gigant“ koji je uspješno poslovao, zapošljavao stotine ljudi i bio ponos bivše države. Onda su stigli tranzicija, privatno vlasništvo, kapitalizam i pohlepni privatnici koji su uništili firme, obogatili se na tuđoj muci i radnike ostavili bez posla i hljeba. Zaključak koji se nameće je jasan: Bosna i Hercegovina je u socijalizmu bila ekonomska sila (s obzirom na broj „giganata“ valjda u rangu Južne Koreje), sa uspješnim kompanijama i sretnim i situiranim ljudima; Bosna i Hercegovina u kapitalizmu je propala država s ljudima koji gladuju s jedne i šačicom tajkuna s druge strane. Kapitalizam loš, socijalizam dobar.

Priča ponovljena toliko puta da je već postala opšte mjesto u bh. društvo.

Problem je međutim što ona ne predstavlja ništa drugo nego najpovršniji i najneukiji mogući način izvještavanja. O konkretnim uzrocima zašto je određena firma propala, samom pitanju njene održivosti u uslovima otvorene ekonomije, konkretnim poimeničnim krivcima za njenu propast i analizi njenog poslovanja, u bh. medijima uglavnom nećete čuti. Do tih pitanja istraživanja i izvještavanje naših novinara ne dopiru. Uglavnom sve počne i završi s gore navedenim frazama kao ustaljenom  oprobanom formom,  pa se tako zločinima privatizacije i tranzcije pripisuje i propast nikad privatizovanih firmi poput tuzlanske Aide ili nedavnog slučaja Željezare.

2. Poljoprivredo, paro obećana

Ako prosječnog stanovnika u BiH pitate šta je najveća razvojna šansa naše zemlje velika vjerovatnoća je da će vam reći – poljoprivreda. Oni koji žele biti malo sofisticiraniji moguće je da će vam reći i organska proizvodnja. Ne treba ih osuđivati s obzirom da se upravo preko masovnih medija svakodnevno nameće ideja da se spas za BiH krije upravo u poljoprivredi. Hrana nam je svima bliska i draga, čak je neki od nas i svakodnevno konzumiramo, pa nam zvuči lijepo i logično da spas leži upravo u uzgoju hrane. No, u Njemačkoj poljoprivreda čini samo 0,9% BDP-a, u vodećoj poljoprivredi Evrope, Francuskoj 2%., Velikoj Britaniji 0,7%, dok u BiH ona iznosi čak 7,7%. Doduše, u ekonomskoj sili Siera Leoneu ona čini 60% BDP-a.  Šta nam ovi podaci zapravo kazuju? Jednostavnu stvar – što je zemlja razvijenija, to je udio poljoprivrede u ukupnom BDP-u manji. Divno je baviti se poljoprivrdeom, posebno organskom, no njena neto dobit je niska i nikakav značajan razvoj vam neće donijeti. Još od industrijske revolucije poljoprivreda prestaje biti nosilac ekonomskog razvoja čovječanstva, a u eri visokosofisticirane tehnologije 21. stoljeća o njoj kao pokretaču ekonomije je apsurdno i govoriti. I da, BiH kao zemlja većim dijelom prekrivrena šumama i planinama zapravo i nema naročite preduslove da bude poljiprivredna sila.

3. Voda – najveće bogatstvo

Sjećate se vremena kad su prebogati Arapi kojima je Bog dao sreću da im se zemlje nađu na nalazištima nafte gradili vikendice po Bosni i kupovali fudbalske klubove u Evrope? E pa ti dani su odbrojani. Novo „suho zlato“ u svijetu je voda. Patite, Arapski Emirati. Eto ti ga na, Kuvajte. BiH leži na golemom i dragocjenom resursu koji cijene i drugi. Jedino ostaje nejasno kako još niko ne uspijeva da vidi ikakvu naročitiju korist od tog neprocjenjivog bogatstva koje posjedujemo, ali razlog mora biti valjda u tome što godišnje uvozimo 152 miliona litara vode, o čemu nas mediji redovno ljutito, zabrinuto i histerično izvještavaju.

Ipak, ako ostavimo šalu na stranu, čisto ekonomskom logikom gledamo pitka voda je nadasve jeftin resurs. Ona spada u najeftinije stvari koje koristimo. Nju svakodnevno nemilice trošimo na pranje ulica, zalijevanje bašte, pravljenje piva… Toliko je jeftina i dostupna da nam je lakše izdvojiti nekoliko feninga za kupovinu uvozne flaše vode, nego otići do prve česme. Vjerujte, od voda se nije niko obogatio, pa nećemo sigurno ni mi. Priče o ratovima koji će se voditi za izvore pitke vode ostavimo autorima naućne fantastike i teoretičarima zavjere.

Neko je rekao da su naše šume bogat resurs?

4. Korporativni ljudožderiSvaki prosječni novinar zna da se prava opasnost za bh. društvu krije u velikim multinacionalnim korporacijama koje su u našu zemlju došle da preuzmu naše golemo nacionalno blago, otuđe naše resurse i od nas svih učine građane drugog reda prinuđene da im pokorno služe. Zbog toga je neophodno da sačuvamo naša bogatstva i odupremo se od pogubnom djelovanju velikih stranih korporacija.Jedino se otvaraju pitanje – koje nacionalno blago, koje resurse i prije svega koje strane korporacije u BiH? Koliko zapravo znate istinski velikih globalnih korpoacija koje su u našoj zemlji nešto „preuzele“ i pokrenule proizvodnju? I da li bi njihov dolazak zaista toliko loš ako pogledamo njihov učinak na ekonomski razvoj Kine ili, ako vam je bliži primjer, jedne Poljske, iz koje mnogi proizvodi svjetskih brendova u BiH vode porijeklo?Istina je zapravo da zbog političke nestabilnosti i loših uslova za poslovanje te multinacionalne korporacije nas redom zaobilaze u širokom ruku. Za to vrijeme naši ključni resursi ostaju u čvrstom zagrljaju političkih stranaka zahvaljujući plijenu zvanom „državne firme“.

5. Neoliberalizam uzrok svih problema

U bh. javnosti rijetko koja riječ je neomiljenija od pojma „neoliberalizam“. Već se udomaćila kao uzročnik svih zala, pa se analitičan novinarski um ne lini upotrijebiti je za sve što mu izgleda kao nepravda u svijetu – od rata na Bliskom istoku do propadanja firmi u BiH – iza svega stoji demonska neman projekta i ideje neoliberalizma. Međutim, s osobom koja zauzme takav stav uistinu je teško polemizirati.

Oni nešto ozbiljniji argumentovat će vam da je neoliberalizam proces masovne privatizacije, deregulacije i svođenja uloge države na minimum.

O ispravnosti datog termina za navedene politike bi se dalo raspravljati, no opet – kakve to konkretno ima veze s Bosnom i Hercegovinom, zemljom u kojoj država troši polovinu BDP-a, u kojoj država u svom vlasništvu i dalje ima nekoliko stotina kompanija (od restorana koji se bavi pravljenjem uštipaka za željezaru do telekoma) i koja se po indeksu lakoće poslovanja i ekonomskih sloboda nalazi na samom evropskom začelju?

Milijarde Billa Gatesa čine i vas bogatijim

Piše: Danijal Hadžović

Na internetu je posljednjih dana popularan meme koji, naizgled, pokazuje sve ono što je zlo i naopako s današnjim svijetom: na prvoj slici radnica iz azijske zemlje koja je za Zaru sašila haljinu za svega 0,60 dolara. Na drugoj, djevojka iz neke bogate zapadne koja ju je kupila za 60 dolara. Na trećoj slici Amancio Ortega, vlasnik Zare, čije se bogatstvo procjenjuje na basnoslovnih 74 milijarde i i 600 miliona dolara. Zaključak koji se nameće je nedvojben: potonji brutalno izrabljuje nesretnu radnicu i iskorištava konzumerizam zapadne djevojke kako bi se na njima bezobrazno bogatio.

Ovaj zaključak je tako samoevidentan i logičan. No samo ako ste laik ili, da vas ne mazimo s riječima – ekonomski nepismena osoba. U tom slučaju je vrlo moguće da ste i marksist, jer je ekonomska nepismenost preduslov slijeđenja markističkih ideja.

No, evo kako stvari stvarno stoje. Rođeni ste u radničkoj porodici, odrastali ste skromno. Još u tinejdžerskim danima zaposlili ste se kao prodavač u prodavnici odjeće.. Naučili ste u međuvremenu i kako praviti odjeću. Na kraju ste o odjeći naučili sve ili barem dovoljno da se u jednom trenutku odvažite da otvorite vlastiti butik. Velike su šanse da ste pritom uzeli kredit, stavili stan pod hipoteku i ušli u rizik da izgubite sve. Možda ste pak samo uštedjeli i odlučili rizikovati ušteđevinu, što je svakako manje rizična varijanta. U svojoj prodavnici mušterijama ste ponudili kvalitetnu odjeću za mali novac. Zaposlili ste neke ljude. Posao je išao odlično. Zahvaljujući dobrom poslu i kapitalu koji ste stekli otvorili ste drugu radnju. Druga je radila dobro, pa ste otvorili i treću. Zaposlili ste još više ljudi. Onda ste otvorili lanac prodavnica širom zemlje. Ljudi su obožavali vašu odjeću, pa ste odlučili preći granice. Vašom odjećom ste prvo pokorili regiju, pa zatim cijeli kontinent, a onda ste se proširili širom svijeta. Da li je u pitanju kvalitet, cijena, brand ili vjerovatno sve to pomiješano, nije ni bitno: milioni iz čitavog svijeta vole vašu odjeću. Vi ste imali ono nešto što vas je učinilo boljim od drugih.

Danas širom svijeta zapošljavate 92.000 hiljada ljudi i omogućavate im da imaju hljeb za stolom. Laiku na prvu može izgledati krajnje nehumano da haljinu koju djevojka u Indoneziji ili Vijetnamu šije za 60 centi vi prodajte za 60 dolara. No to je cijena rada u Vijetnamu. Ne određujete je vi, nego odnos ponude i potražnje. Zahvaljući tih 60 centi, koji u Vijetnamu sigurno vrijede daleko više nego kod nas, ta djevojka je ipak u stanju sebi obezbijediti ručak za stolom, jer da nije postojao strani investitor kome je interes bio otvoriti proizvodnju u zemlji poput Vijetnama, ona ne bi bila radila za 60 centi. Ne bi radila nikako ili bi radila daleko gori posao. Ne postoji vještački način da se njen standard podigne – rješenje je isključivo u podizanju produktivnosti koja postepeno podiže i standard pojedinaca, što je upravo zahvaljujući stranim investitorima i otvaraju tržišta kontinuiran trend u većim dijelovima Azije. Osim toga, njen rad je samo manji dio troškova koji treba pokriti: šta je sa ostalih 92.000 zaposlenih koji djeluju u istoj firmi, za troškovima distribucije, marketinga….?

Ipak, najvažnija stvar je da ništa ni od proizvodnje, ni tolikog broja radnih mjesta ni Orteginog bogatstva ne bi bilo moguće da nije jedne osnovne činjenice – milioni ljudi u svijetu vole Zarinu odjeću i spremni su svoj teško zarađeni novac mijenjati za nju. Bez donošenja dobriti i zadovoljavanja potreba tolikim milionima mušterija u svijetu, Ortega nikad ne bi zaradio toliki novac. Dakle, njegovo bogatstvo je nagrada koju su ljudi dobrovoljno odlučili da mu poklone za dobro u vidu kvalitetne odjeće koju im je preko svoje kompanije omogućio za male pare.

Problem zašto većina ljudi ne shvata ovaj jednostavan kapitalistički mehanizam je što su skloni ekonomiju posmatrati kao igru nulte sume. Mnogi bogatstvo u svijetu gledaju kao fiksni iznos, koji postoji sam od sebe. Bogatstvu je tu, samo je pitanje kako je raspoređeno. Da je stvarno tako, imali bismo puno pravo biti zgroženi spoznajom da je tako mali broj pojedinaca toliko bogatstva prigrabio za sebe. Ali to je samo zato što neki od nas nisu u stanju vidjeti dublju sliku. Iza milijardi Ortege, Bezosa ili Gatesa stoje doslovno milioni novostvorenih radnih mjesta, desetine inovacija, milijarde plaćenog poreza i u konačnici proizvodi koji nam uljepšavaju život i za koje dobrovoljno izdvajamo novac. Dakle, njihove milijarde  samo manji dio NOVIH vrijednosti čije stvaranje su omogućili, a koje se mjere u još desetinama puta većim iznosima.  I upravo bez tih akumuliranih milijardi ni investiranje u dalje inovacije, otvaranje novih radnih mjesta i dalja unapređenja proizvodnje ne bilo moguće. Ako su im investicije uspješne, uspijevamo i svi mi zajedno s njima. Razmislite ko ili šta vam  je omogućilo da posao obavljate na Microsoftovom softveru, razgovarate s prijateljem preko Vibera na iPhonu i gledate omiljenu seriju na Netflixu, sve to ne skidajući sa sebe Zarinu košulju.

Zašto ljudi u BiH mrze bogataše

Piše: Danijal Hadžović

 Kada se u BiH za nekoga kaže da je bogat ili se pomene riječ bogataš, prva asocijacija koja se budi u glavi većine ljude je neuki prostak koji je bogatstvo stekao na ratnoj muci i poratnoj privatizacijskoj pljački, mutan tip koji se bavi kriminalnim radnjama, ugnjetava obespravljene radnike i drži političare u šaci. Ova slika, mora se priznati, ima donekle uporište u realnosti, jer je postratni tranzicijski haos i urušavanje društvenih institucija na površinu izbacilo čitavu bujicu upravo opisanog tipa tranzicijske elite. Stoga se u bh. javnosti često može čuti da su upravo ti bogati pojedinci osnovni uzrok našeg siromaštva, stangnacije i besperspektivnosti, pa je uz takve tvrdnje neizostavan argument da u našoj zemlji bogatašima i bogaćenju treba stati na kraj. U tom kontekstu posebno upečatljiv je bio nedavni prijedlog SDP-a o uvođenju posebnog poreza na bogatstvo kako bi se ispravile „nepravde učinjene pljačkaškom privatizacijom“(što za sobom, barem prema logici SDP-a, povlači zaključak da je svako bogatstvo stečeno privatizacijskom pljačkom).

No, to je samo jedan od mogućih odgovora. Šta je sa uspješnim Bosancima i Hercegovcima diljem svijeta koji su bogati, a za koje pouzdano znamo da su svoj novac stekli poštenim radom i vrhunskim rezultatima. Zašto se uz pojam bogataša ne veže primjer Edina Džeke? Ili oskarovca Danisa Tanovića čije bogatstvo, prema vlastitoj imovinskoj kartici mjeri u milionima?

Ipak, ove i njima slične pojedince niko u javnosti ne napada zbog njihovog bogatstva niti pravi aluzije da je ono stečeno na nepošten i nečastan način, niti iko smatra da oni nanose štetu bosanskohercegovačkom društvu.  Razlog je što je izvor njihovog bogatstva javan, razumljiv i valoriziran od šire javnosti.

Svi znamo kako se igra fudbal. Mnogi, možda i većina dječaka je u nekom trenutku sanjala da jednog dana zaigra pred punim stadionom i među najvećim. Ipak, ni promil onih koji šutaju loptu u konačnici ne uspije da dostigne nebeske visine. Edin Džeko, kao vrhunski igrač, vjerovatno je najuspješniji fudbaler kojeg je naša zemlja imala i koji je kao rijetko ko proslavio ime BiH u svijetu. Fudbal većina voli i prati, a čak i oni koji to ne čine, shvataju da među svjetsku elitu dolaze samo rijetki uz mnoštvo odricanja, te da je njihova konačna zarada rezultat kako mukotrpnog rada, tako i miliona ljudi koji iz sedmice u sedmicu prate njihove fudbalske čarolije.

Zasluga Danisa Tanovića je također jasna. On je dobio Oscara i time se vječno upisao u historiju svjetske kinematografije. On radi sa svjetski poznatim glumcima. Većina nas sigurno ne zna režirati, ali gledamo i volimo filmove i taj uspjeh nam je vidljiv i jasan.

Iako među nama zasigurno ima pojedinaca koji će smatrati kako i navedene osobe zarađuju više nego što je „pravedno“, niko neće smatrati da je njihovo bogatstvo stečeno nepošteno ili da su oni zbog njega loši ljudi. Jednostavno, znamo na koji načćin su došli do svog bogatstva

No, rijekto ko od nas zna kako upravljati investicionim fondom? Ta oblast društva nam je potpuno nepoznata. Stoga što ne razumijemo izvor bogatstva osobe koja se bavim takvom aktivnošću, skloni smo njen uspjeh potcjenjivati i posmatrati ga kao nešto sumnjivo i nečasno. Općenito nam je teško pojmljivo kako u društvu u kome vladaju siromaštvo i oskudica neko može uživati u tolikom materijalnom blagostanju? Prirodna ljudska reakcija na to je da oni zaslužuju da dobiju barem dio tog bogatstva,  jer kako može biti pošteno da se neko jedva prehranjuje dok njegov sugrađanin uživa u neograničenom luksuzu? Mi bogataše uglavnom ne znamo. Oni žive povućeno. Ne vidimo ih u medijima, ne znamo ništa o njihovim aktivnostima i nepoznat nam je način na koji su došli do novca. Ljudi općenito ne podnose nepravdu, a svi signali im upućuju na to da su ta bogatstva nepoštena.

Jal i zavist su prilično ljudske osobine, koje posebno dolaze do izražaja u društvu u kome vlada siromaštvo. Sve to stvara idealan okvir, kako ideolozima bijede i egalitarizma, tako i neupućenim dobroćudnim pojedincima, da o bogatašima kreiraju stereotipnu sliku kao o beskrupuloznim pojedincima koji zarađuju na izrabljivanju i na tuđoj muci, te u skladu s tim i samo bogatstvo prikazuju kao nešto čega se moralni i pošteni ljudi moraju kloniti kao cilja. Ako je bogatstvo grijeh, siromaštvo ili barem prosječnost postaje vrlina, a sve to dodatno na društvenom planu hrani sam mentalitet prosječnosti, bijede, žudnje i zavisti.

 No bogatstvo samo po sebi nije ni nemoralno ni moralno. Bogatstvo je nemoralno i vrijedno svake osude ako je stečeno krađom, varanjem i nanošenjem štete drugima. Bogatstvo je moralno i hvale vrijedno ako je stečeno na pošten način, vrijednim i napornim radom, izuzetnim talentom, ulaskom u poduzetnički rizik, zapošljavanjem desetina radnika.

I to je poruka koju kao pojedinci s ciljem postavljanja društva na zdrave temelje moramo poslati. Trebamo kao društvo veću pažnju posvetiti ljudima poput Edina Džeke, koji su se obogatili tako što su nekom donijeli neko dobro. Bogatstvo je cool, plemenit cilj kojem trebate težiti, ali samo ako ga dostižete tako što unapređujete živote svojih bližnjih.

ZEMLJA GORI, A LJEVICA SE ČEŠLJA: Prestanite se glupirati i izađite ujedinjeno na izbore

Piše: Danijal Hadžović

Nakon oktobarskih izbora 2014. godine izgledalo je da će vladavina SDA biti duga i sigurna. Kao konsolidovana, organizovana i jaka stranka, nasuprot sebe je, pored SBB-a na desnici koji je zahvaljujući ad hoc lumpeproletarijatskom glasačkom tijelu uvijek osvajao solidan broj glasova, na ljevici imala SDP koji je doživio debakl bez pretjeranih izgleda da se u skorije vrijeme izdigne, te DF koji se ubrzo poslije izbora počeo osipati i rasipati. Posebno je tugaljivo bilo posmatrati kako ljevica na lokalnim izborima 2016. godine tvrdoglavo i prkosno sebi ispaljuje rafal u koljeno, gubeći dobijene bitke. Najznakovitiji je svakako bio primjer sarajevske Općine Centar, tradicionalne utvrde ljevice, koju je izgubila jer je protiv SDA odlučila nastupiti sa čak šest kandidata.

No da je politika, naročito u BiH, često turbulentnija i nepredvidivija i od najuzbudljivijih Spillaneovih krimića, svjedočimo posljednjih mjeseci. SDA, koja se nakon prošlih izbora činila nedodirljivim, počela je pucati po šavovima. Odlazak Šepića i grupe, sudski procesi, izlazak Konakovića, smjena Kukića i njegova osveta s rušenjem Vlade TK koja je začinjena bombom, te najava daljnih „čišćenja“ unutar stranke, siguran su nagovještaj turbulentnih vremena unutar SDA i u najboljem slučaju osipanju njihovih glasova na izborima ove godine.

Tako se razjedinjenoj ljevici ukazala prilika da na oktobarskim izborima ustane iz mrtvih i neočekivano doživi uspjeh. Čovjek bi pomislio da su na primjeru debakla u Općini Centar nešto naučili, ali ne lezi vraže. Željko Komšić već je samoincijativno najavio kandidaturu za Predsjedništvo. SDP pak tvrdi da će oni imati svog kandidata i, štaviše, da ljevica treba imati sva tri kandidata. Da stvar bude gora, najavljuju kandidata i u RS-u, kako djelovanje ne bi bilo samo autodestruktivno, nego se i Dodikovoj opoziciji barem malo otežao život. S tim se pak ne slaže njihov državni zastupnik Denis Bećirović, koji je, mudro rezonirajući, istupio samostalno, zahtijevajući zajednički nastup i jednog zajedničkog kandidata za Predsjedništvo. Ostatak rukovodstva partije zauzet je pravljenjem selfija. Naša stranka, nakon neočekivano dobrog rezultata na lokalnim izborima, se opet pogubila u za njih nadasve prezapetljanim političkim odnosima, pa se vratila onome što joj ide najbolje – trotoarima i živim ogradama. GS, kojeg su DF i SDP iz cijelih kombinacija izbacili, dramatično upozorava na mogućnost rata. 

Na koncu uprkos igrokazima o ujedinjenju ljevice koji traju više od godinu dana u vidu uzaludnih sastanaka, analiziranja i savjetovanja, svega nekoliko mjeseci pred izbore lijeve stranke nemaju ni platformu, ni program, ni plan šta konkretno da se dela, a kamoli dogovorene zajedničke kandidate na izborima. Tako na historijsku priliku koja im se pružila pred izbore ne njihovom krivicom, a pogotovo ne zaslugom, lijeve stranke reaguju poput tinejdžera kojem su pred prvi izlazak s djevojkom dali flašu viskija i ključeve od automobila.

Da stvar bude gora, podjele na ljevici i nisu bile rezultat nikakvih suštinskih idejnih sukoba i neslaganja (nedostatak istih je već tema za neki drugi tekst), nego odnosa njenih neodgovornih lidera koji su zbog ličnih sujeta i animoziteta strovalili kompletnu lijevu scenu. Stoga, ukoliko želimo da ova zemlja ima nešto što liči na iole ozbiljnu lijevu političku opciju, rukovodiocima lijevih stranaka treba poručiti jasno: uozbiljite se! Prestanite se glupirati!

Dogovorite zajedničke kandidate za ključne funkcije i jednog kandidata za Predsjedništvo. S jednim možda možete pobijediti, s više njih imate sigurne izglede da ne dobijete nijednog. Ako se zbog vlastitih ega na normalan način ne možete dogovoriti oko kandidata, organizujte unutrašnje izbore pa neka svima bude pravo ili ih izvucite ih šešira. Sve je bolje od razjedinjenog nastupa.

Izađite s jasnim programom i ciljem. Dogovorite zajedničku platformu djelovanja. Napravite konkretan i jasan plan šta namjeravate učiniti kad dođete na vlast. Ponudite alternativu postojećem stanju. Vaši glasači to od vas očekuju. Njih više ne interesuju vaši animoziteti, sukobi i napoleonske ambicije. To je jedino što može donijeti rezultat. To je jedino zrelo što možete napraviti. Ne ponašajte se poput derišta koje iz obijesti uništava rođendansku tortu i prije nego što stignu gosti.

U eri evropskih lidera koji obznanjuju kako je kršćanstvo jedini spas za Evropu, dok se hodnicima Evropske unije šire laži kako Bošnjaci grade islamsku državu, najgora stvar koja se može desiti su međusobno i unutar sebe zakrvljeni probosanski blokovi... Dok su sa druge strane nikad snažniji i konsolidovaniji Dodik i Čović. Fotelja u Predsjedništvu nije vrijedna države, posebno nakon što je više ne budemo imali.

Jedan profesor u BiH uveo je socijalizam u svoj razred: Ovo su bili rezultati

Profesor ekonomije na jednom lokalnom fakultetu u BiH  izjavio je da nikad u životu na ispitu nije oborio nijednog studenta, ali je nedavno morao oboriti kompletnu godinu. Naime, njegovi studenti su bili prekaljeni socijalisti, ljubitelji Tita, Che Guevare, Žižeka i Naomi Klein koji su se borili za socijalnu pravdu i jednakost,  ne želeći da iko bude siromašan, ali ni bogat.

Profesor je tada rekao: “U redu, uvedimo socijalizam u ovaj razred”. Sve će se ocjene sabrati i podijeliti s brojem  studenata, tako da će svako od vas dobiti prosječnu ocjenu …. (zamjenjujući ocjene za novac – što je svima lakše shvatljiv koncept). Od sada svi zajedničkim snagama radite kao tim i dijelite i uspjehe i neuspjehe”.

Nakon prvog testa, ocjene su bile prosječne i svi su dobili 4. Učenici koji su naporno učili bili su uzrujani što nisu dobili 5, a učenici koji su malo učili bili su sretni jer im je ocjena naglo skočila. Stoga su prije drugog testa studenti koji su nekad učili mnogo sada učili mnogo manje, a oni koji su prethodno učili malo sada su učili još manje.

Prosječna ocjena nakon drugog testa je bila 2.

Kada su uradili treći test, prosječna ocjena je bila 1.

Kako su se testovi nastavili, rezultati se više nikada nisu poboljšali, a u razredu je došlo do naglog pogoršanja atmosfere, teških međusobnih optužbi i nikada lošijih međuljudskih odnosa, jer niko više nije želio da ući za druge i svako je krivio svakog za svoj neuspjeh.

Na  veliko iznenađenje studenata, svi su pali predmet i profesor im je rekao da i socijalizam kao društveni sistem također mora propasti, jer kada je nagrada velika, nastojanja da se uspije su velika, ali kada država uzme svu nagradu, niko neće pokušati ili željeti da uspije.

Ništa ne može biti jednostavnije od toga.

Iz ove priče možemo naučiti sljedećih 5 lekcija.

1. Ne mogu se kroz državnu silu siromašni odvesti u prosperitet tako što će se zakonski novac otimati bogatim.
2. Ono što jedna osoba prima bez rada, druga osoba mora zaraditi bez primanja.
3. Država ne može nikome ništa dati što prethodno od nekog drugog ne oduzme.
4. Ne možete umnožiti bogatstvo dijeljenjem!
5. Kad polovica ljudi dobije ideju da ne moraju raditi, jer će se druga polovica brinuti o njima, a kada druga polovica dobije ideju da ne može raditi jer će neko drugi dobiti ono za što rade, to je početak kraja bilo kojeg naroda.