Beznađe bh. prijestolnice: Može li Sarajevo za BiH i Balkan biti ono što je New York za Ameriku?!

Zapuštene ulice zatrpane rupama i smećem, oronule fasade, horde pasa lutalica koje marširaju ulicama i siju strah, ljudima krcati dani i prazne noći, kokuzluk, zatvoreni muzeji, ublehaši koji kroje svaku poru, opšta apatija, bezidejnost i bezgranični cinizam kraste su koje krase tijelo današnjeg Sarajeva. Tek šaroliki jezici turista koji se s godinama sve više mogu čuti na ulicama i kratkotrajni lažni glamur Sarajevo film festivala još uvijek daju utjehu da je Sarajevo i danas bitan i vrijedan grad. No, i ovakav kakav jeste, grad na Miljacki po pitanju životnog standarda, prilika koje pruža, vanjskog izgleda i međuljudskih odnosa, i dalje je miljama napredniji u odnosu na većinu onoga što ostatak zemlje nudi. I tu zapravo i dolazimo do ključnog problema današnjeg Sarajeva.

Grad koji je kroz historiju bio trgovačko središte Osmanskog carstva sa širokom autonomijom, austrougarski centar na Balkanu te srce Jugoslavije koje je po mnogo čemu bilo superiornije u odnosu i na Beograd i Zagreb, imalo je nesreću da postane prijestolnica nakaradno sklepane dejtonske tvorevine cementirane mržnjom, podjelama i pljačkom, ogrezle u siromaštvu i beznađu, te potpuno izolovane od napretka svog evropskog okruženja.

Pitanje koje se postavlja je može li Sarajevo uopšte biti bitno bolje i drugačije od opšteg stanja u toj nekoherentnoj političkoj i društvenoj tvorevini čijim formalnim središtem je postalo?

Da bi se našao odgovor na ovo pitanje, najprije bi i u slučaju Sarajeva trebalo odgovoriti na vječita filozofska pitanja koja bilježe svako stvorenje: Ko sam ja, odakle potičem i kuda idem?

Može li Sarajevo uopšte biti bitno bolje i drugačije od opšteg stanja u toj nekoherentnoj političkoj i društvenoj tvorevini čijim formalnim središtem je postalo?

A tu već grad pokazuje golem problem sa samim sobom i svojim identitetom. Opterećeno bogatim historijskim naslijeđem i posebno stravičnom žrtvom iz posljednjeg rata, ponosno, uobraženo i osjetljivo, uljuljkano u vlastite mitove i zablude, Sarajevo zapravo ne zna kud udara, šta tačno hoće da bude, odnosno htjelo bi sve pomalo, i od svega na kraju ostaje ništa.

Sarajevo bi deklarativno da bude multietnički raj i evropski biser suživota i tolerancije, no danas je dominantno jednoetnički grad,  koji bi i da bude prijestolnica svih Bošnjaka, što najčešće potvrđuje forsiranjem vjerskih simbola i iritiranjem svih onih koji se ne prepoznaju u njima.

Sarajevo bi da bude predvodnik građanske BiH otvorene prema svima i oslobođene od podjela i mržnje, no brutalno se obračunava sa svakim ko i na sekundu skrene sa dobro utabanih staza većinske istine.

U konačnici, Sarajevo bi željelo i dalje da misli da je bitan i poseban  grad, no nesvakidašnjih stvari koji bi ga izdvajali u širem okruženju odavno nema ni u tragu, dok gorčinu zbog nedostatka istih pokušava kompenzovati upornim dokazivanjem superiornosti nad raznim „živopisnim“ bosanskohercegovačkim provincijama i obračunavanjem s njihovim tužnim kompleksima.

Sve ove težnje niti je međusobno moguće pomiriti, niti Sarajevo čak uspijeva značajnije razviti ijednu od njih. Umjesto toga stoji u mjestu, mudruje, svađa se, te sa zebnjom i karakterističnom ironijom gleda na svijet oko sebe, nesvjesno uloge koju ima. A ta uloga ni najmanje nije stvar s kojom se smije igrati ili je ne daj Bože zanemarivati.

Sarajevo bi da bude predvodnik građanske BiH otvorene prema svima i oslobođene od podjela i mržnje, no brutalno se obračunava sa svakim ko i na sekundu skrene sa dobro utabanih staza većinske istine

Prvenstveno u simboličkom, duhovnom pogledu, ma koliko to pretenciozno moglo zvučati - ali je tako, Sarajevo je svojim značajem i doprinosom izrodilo Bosnu, po njemu se čitava ta mistična i zatvorena zemlja prepoznaje i njena sudbina leži u njegovim rukama. Od toga u kakvom stanju bude Sarajevo i šta ono bude predstavljalo većini ljudi u BiH i šire, zavisit će i budućnost same države Bosne i Hercegovine.

A ako zaista želimo da ova zemlja u pravom smislu riječi bude multietnička država, zemlja sloge, udobnog života i mira, gdje različiti etnički i vjerski entiteti žive u harmoniji i saradnji, onda prije svega moramo uložiti sve napore da glavni grad učinimo slikom zemlje u kojoj želimo živjeti, da on postane velika Bosna u malom, nezaustavljiva bujica energije koja će cijelu zemlju povući za sobom. A da bi to postiglo, Sarajevo mora postati miljama bolje, civilizovanije i naprednije od realnosti društva u kome se nalazi.
 

Prvi korak ka tome mora biti veća tolerancija i otvaranje, otvaranje i tolerancija i prema onima čije mišljenje je pogrešno, pa možda čak i uvredljivo. Drugi korak je snažnije brendiranje, ponovno kreiranje nekih univerzalnih, svijetlih i snažnih simbola koje će ljude primamljivati i s kojima će se moći identifikovati. Treći, i vjerovatno najbitniji korak jeste postizanje ekonomske ekspanzije, stvaranje centra enormnih mogućnosti i udobnog života, grada u koji će ljudi dolaziti prvenstveno trbuhom za kruhom i željom da ostvare sve ciljeve, a taj motiv, ne sumnjajte, jači je od bilo kakvih podjela i političkih sukoba.

Drugim riječima, trebamo težiti da od Sarajeva za BiH i Balkan napravimo ono što je New York za Ameriku, svijet u malom, kosmopolitsko središte udobnog života i neograničenih mogućnosti u koje su svi dobrodošli, mjesto oslobođeno mržnje, predrasuda, ogorčenosti i jala. I Houston je ok grad, „izvorne američke vrijednosti“ u njemu su sigurno u većoj mjeri zastupljene, no on nikada neće biti bitan ni velik kao New York.

Trebamo težiti da od Sarajeva za BiH i Balkan napravimo ono što je New York za Ameriku, svijet u malom, kosmopolitsko središte udobnog života i neograničenih mogućnosti u koje su svi dobrodošli

Dakako, ovo što je navedeno zvuči kao potpuna utopija. Sarajevo je u suštini ipak mali grad u nimalo zahvalnom okruženju, a njegovi stanovnici nisu nikakvi nadljudi superiorni da naprave epohalno čudo. Ipak, pravo da sanjamo nam ne može niko oduzeti. A i napredak je uvijek počinjao od rijetkih pojedinaca koji su, kada bi se snazi njihove kreativnosti i lucidnosti dao otvoren prostor, kompletno društvo vukli za sobom.

Možda su umjetnici, poduzetnici i vizonari tu iza ugla, spremno čekaju da se oslobodi njihova energija, samo ih mi još ne vidimo. A i snovi katkad postanu stvarnost.

Fatiha za Nenada Jankovića: Zašto nam je Nele i danas bitan?!

Malo stvari može privući toliku pažnju Sarajlija kao što je to bio slučaj s iznenadnim pojavljivanjem u gradu bivšeg Sarajlije, bivšeg lidera Zabranjenog pušenja i bivšeg protagoniste Top liste Nadrealista – Nenada Jankovića poznatijeg kao Neleta Karajlića. Ne mogavši izdržati da bude tako blizu a tako daleko od rodnog  grada, na Jahorini, gdje je imao promociju knjige „Fajront u Sarajevu“ (a o čemu bi drugom),  svega nekoliko sedmica nakon što je po ko zna koji put ponovio da nikada više neće otići u Sarajevo, Nele se opet našao tu. U Sarajevo je ušao jednako onako kako je iz njega prije mnogo godina izašao –  tiho, pokunjeno, uplašeno, uzaludno se trudeći da ostane neprimjećen. Da ne bude tako ni ovaj put , potrudili su se  revnosni sarajevski mediji u vječnoj potrazi za senzacionalnim vijestima, a vijest je regionalnim medijskim prostorom u trenu eruptirala. Nele je u konačnici  intimnu atmosferu sarajevske konobe, u koju se poput malog miša s biranim društvom bezuspješno pokušao skriti, napustio u društvu pripadnika MUP-a koji su mu pružili nesebičnu zaštitu.

Sad, priča srbijanskih tabloida da su Neleta pred konobom čekale horde muslimanskih ekstremista spremnih da ga s mačetama i sjekirama iskasape, svakako nisu tačne, no salve prijetnji i poziva na linč, koji su u komentarima što neznanih pojedinaca što istaknutih političkih aktera, pratili vijest o njegovom dolasku, policiji su  predstavljali i više nego dovoljan razlog da interveniše. Raširenih ruku nije dočekan, no barem dobija alibi da nastavi pokušavati prati savjest izigravanjem žrtve, te i dalje gusla tradicionalni paljanski ep o sarajevskim ekstremistima koji ga 1992. protjeraše prije nego što ijedan metak bi ispaljen, a 23 godine poslije, evo, jedva živu glavu od njih izvuče.

Kako je to Branko Đurić Đuro savršeno precizno dijagnosticirao "meni su nadrealisti samo jedna mala epizoda u životu, a Jankoviću je to cijeli život"

No, zašto mu to oružje Sarajevo i Sarajlije daju u ruke? Zašto nam je Nele i danas bitan? U posljednje dvije  decenije sve što je uspio stvoriti jeste tek jedan solidan friško poratni album; pored toga imao je mnoštvo nemuštih propalih pokušaja kopiranja Top liste nadrealista,  dok je nekadašnji punk sa sarajevskim mahalskim štihom zamijenio „unza, unza“ muzikom svog prijatelja, režisera Emira Kustirice. Neletova kreativnost i karijera u pravom smislu te riječi umiru onog trenutka kada, nesretne 1992. sjeda na avion za Beograd u kojem se nikad nije snašao. Sve što poslije toga slijedi jeste šamaranje mrtvog konja, tužno preživljavanje na simbolima stare sarajevske slave, ili kako je to Branko Đurić Đuro savršeno precizno dijagnosticirao "meni su nadrealisti samo jedna mala epizoda u životu, a Jankoviću je to cijeli život".

Razlog zbog čega nakon više od dvije decenije od ružnog rastanka i teških riječi kojima ga je častio, Sarajevo i dalje ne može zaboraviti svoju bivšu zvijezdu možda leži u tome što sudbine i grada i Neleta za sve ove godine, u onom najvažnijem, unutrašnjem, duhovnom pogledu – nazovite to kako hoćete – i nisu toliko različite. Opisujući iskustvo kratkotrajnog boravka u Sarajevu, Nele tvrdi da je, dok je iz auta gledao puste ulice rodnog grada na kojima je tek bio poneki prolaznik, na svakom uglu osjetio letargiju, beznađe i očaj.

Opisujući iskustvo kratkotrajnog boravka u Sarajevu, Nele tvrdi da je, dok je iz auta gledao puste ulice rodnog grada na kojima je tek bio poneki prolaznik, na svakom uglu osjetio letargiju, beznađe i očaj... I tu zaista nije puno pogriješio

I tu zaista nije puno pogriješio. Grad kojem je pripala nesreća da postane prijestolnica nakaradno sklepane dejtonske tvorevine, već odavno nema više Top listu nadrealista, New primitivse, Olimpijadu, Indekse, Bijelo dugme, fabričke gigante i nacionalne idole. Neki novi klinci koji bi zasjenili njihovu slavu i doprinos se nikada nisu pojavili, dok vrijedne stvari koje su u međuvremenu stvorene jedva da se na prste jedne ruke mogu nabrojati. U atmosferi letargije, beznađa, besparice i bezidejnosti, sve što ostaje jeste opijumsko uljuljkavanje i uživanje u halucinogenom snu o Sarajevu koje je nekoć bilo nenadmašni i neponovljivi duhovni centar jedne ljepše i bitnije države. A Nele je, zasluženo ili ne, bio jedan od najprepoznatljivih simbola tog sna, čijim lancima i on i grad kroz sve ove godine ostaju čvrsto svezani.

Stoga mu ne mogu oprostiti što je taj san, za koji očajnički želimo vjerovati da je bio stvaran, uništio odlaskom pod skute onih koji su ga jednog dana snajperima i haubicama brutalno prekinuli, dok je s druge strane s krajnjim poganlukom i gorčinom govorio o onima koji su vjerovali da taj san brane.

Tada će bivši pjevač Zabranjenog pušenja, bivši protagonist Top liste nadrealista i bivši Sarajlija, koji jednom prilikom rekao da je Sarajevo za njega mrtvo, postati mrtav za Sarajevo

No, onoga što je bilo, više nema niti će ikada opet biti. Buđenje iz tog sna bit će trenutak kada će Grad konačno preboljeti svog bivšeg građanina. Tada će dolazak Neleta i Neletá postati nešto što umjesto masovne histerije i dizanja cijelog grada na noge, biva popraćeno onako kako i zaslužuju – ravnodušnošću i ignorancijom. Tada nikom neće pasti na pamet upućivati strašne i odvratne prijetnje nekom ko je davnih dana prestao biti moralno i profesionalno relevantan. Tada niko neće pokušavati spriječiti da Nele u svom rodnom gradu održi promociju autobiografske knjige kojom pokušava prati savjest, no nikom neće biti pretjerano zanimljivo ni da ide na to.

Tada će bivši pjevač Zabranjenog pušenja, bivši protagonist Top liste nadrealista i bivši Sarajlija, koji je jednom prilikom rekao da je Sarajevo za njega mrtvo, postati mrtav za Sarajevo, makar on još uvijek disao. A onda se možda konačno otvori prostor za neke nove nadrealiste i new primitivse. 

Ronald Reagan: Čovjek koji je porazio komunizam

Objavljeno na: Liberty.ba


Postoji mnogo načina da sudite o uspješnosti nekog predsjednika, ili bilo kojeg čovjeka. Jedan, staromodni je prema rezultatima koje postiže. Drugi, mnogo popularniji način u zadnjih nekoliko decenija je prema tome koliko se uklapa u ukus intelektualaca i medija.

Ronald Reagan

Prema ovom drugom kriteriju Reagan je bio, većina intelektualaca jasno je vidjela, krivi čovjek za posao. Da biste bili predsjednik SAD-a u hladnoratovskoj grmljavini i ekonomskom mrazu ranih osamdesetih, trebali ste biti neko ko ima um dovoljno oštar da pola tuceta problema istovremeno rješava, neko ko je u stanju 18 sati dnevno razmatrati činjenice i brojke, rođeni vođa svemoćne sile – trebali ste biti, pa, jasno je, intelektualac.

Ronald Reagan nje bio ni približno takav. Kada je postao predsjednik, samo dvije sedmice su ga dijelile od 70. rođendana. Nekada osrednji glumac filmova B kategorije, završio je samo prvi stepen na marginalnom Eureka Collegeu. Na sastancima kabineta često je djelovao izgubljeno. Ni najmanje mu se nisu sviđali, a nekada ih je i otvoreno izbjegavao, bolni argumenti koje su mu neugodne kolege često iznosili. Mnoge mutne stvari koje su mu se dešavale iza leđa nije bio u stanju vidjeti. On definitivno nije bio intelektualac. Ukratko, bio je osuđen da bude promašaj.


No, umjesto toga, Reagonovo predsjednikovanje od 1981. do 1989. trajno je promijenilo lice svijeta. Alijansa predvođena Amerikom izašla je kao pobjednik iz Hladnog rata, potencijalno i krvavijeg sukoba od krvoprolića evropskih nacionalizama u Prvom svjetskom ratu i šestogodišnje borbe protiv Hitlera i njegovih prijatelja u Drugom svjetskom ratu. Ronald Reagan okončao je jedno od najkrvavijih stoljeća u ljudskoj historiji otvarajući vrata mogućnosti da barem u nekoliko sljedećih desetljeća nakon hladnog rata, iako oni nikad ne mogu biti iskorijenjeni, ratovi postanu rjeđi horor nego u prošlosti, a demokratija dostupna daleko većem broju pripadnika ljudskog roda. U svojoj vanjskoj politici, u apsolutno svakom pogledu, ispostavilo se da je bio najuspješniji američki predsjednik u 20. stoljeću.


Decenija koja je promijenila svijet

Teško je bilo zamisliti da će ovo desiti kada je 1980. izabran za predsjednika. Kasne šezdesete i sedamdesete godine prošlog vijeka bile su viđene kao veliki kontranapad komunizma nakon njegovog djelomičnog poraza u Kubanskoj krizi 1962. Sovjetski Savez je brutalno zgazio pokušaj Čehoslovačke da osvoji malo slobode za Centralnu Evropu, a izgradnjom nuklearne raketne sile koja je sada bez problema mogla doprijeti i do SAD-a, Zapadnoj Evropi je prijetila opasnost da ostane bez američke nuklearne zaštite. Sjevernom Vijetnamu je pomognuto da pobijedi u ratu i uspostavi jednopartijsku komunističku diktaturu i nad Južnom Vijetnamu, iako većina njegovih stanovnika to nije željela. Rusi su užurbano gradili mrežu saveznika na Bliskom Istoku i u Africi. Hladni rat, činilo se u tom trenutku, trajat će u nedogled. 

No Reagan ni najmanje nije držao do takvih gledišta. Od prvog trenutka kada je preuzeo kabinet, jasno je pokazao svoja uvjerenja: iza Amerike stoji plemenita, a iza Rusije zla ideja; slijeđenje koncepta o balansiranju moći između njih dvoje radi sprječavanja – „sigurnog međusobnog uništenja“ – moralno je krajnje pogrešno; iza ruske vojne mašinerije ne stoji nikakva stvarna ekonomska moć koja je može poduprijeti. Stoga je odlučio da znatno poveća izdvajanja za američke oružane snage i u Evropi je instalirao nuklearne projektile srednjeg dometa. Na taj način, Zapadnoj Evropi više nije bio neophodan američki interkontinentalni udar. Ako bi ponovo žestoko naoružavana Amerika stajala nos uz nos sa svojim neprijateljima, i čvrsto ali i pristojno odbijala da popusti, Reagan je vjerovao da bi na kraju izašla kao pobjednik. I bio je potpuno u pravu. U godini kada je napustio Bijelu kuću, Rusi su izgubili kompletnu Istočnu Evropu; iduće godine i oni sami su odbacili komunizam.

Ipak, treba biti iskren pa reći da Reaganova politika nije bila savršena. On nije znao šta činiti s Kubom. Bio je dosta neodlučan po pitanju Kine. Učinio je vrlo malo glede konflikta Izraela i Palestine. 

Najgora epizoda Reaganovog predsjednikovanja svakako je iranska kontraafera. Tajno je odobrio prodaju američkog oružja navodnim umjerenjacima u iranskoj vladi. Novac dobijen u toj transakciji iskorišten je za finansiranje američkim interesima bliskih pobunjenika koji su se borili protiv ljevičarske vlade u Nikaragvi. Cijela priča uključivala je mnoštvo bezočnih laganja, nesuvisla i uvredljiva opravdavanja koja su akteri davali kada su neke od tih laži bile otkrivene, i predsjednika – barem ako je vjerovati zvaničnoj verziji – koji o svemu nije ništa znao. 

Također, obožavatelji Reagana trebaju biti oprezni u tvrdnjama da bez njega nikad ne bi došlo do sloma komunizma. U jednom trenutku propao bi svakako. Sistem koji vjeruje da mala grupa samoizabranih posjednika istine zna kako upravljati doslovno svakim aspektom društva, prije ili kasnije mora udariti u zid. No Reagan je uveliko približio taj zid. Zahvaljujući reformi poreskog sistema i ponovnom oslobađanju tržišnih snaga, omogućio je američkoj ekonomiji znatan rast. A kada je najavio pokretanje programa Ratova zvijezda – Sovjetski savez zahvatila je opšta panika. Sovjetima je postalo jasno ono što prethodne administracije i američki intelektualci nisu bili u stanju vidjeti, a što je Reagan od prvog dana mandata isticao - SSSR nije bio ravnopravan; nije mogao ni približno parirati američkoj nadmoći u tehnologiji, ekonomiji i vojnoj snazi. Konačan rezultat: možda dvadeset godina kraće je trajala markističko-lenjinistička ideološka arogancija, koja je uništavala svaku državu u kojoj se instalirala i držala svijet u neizvjesnosti hladnog rata.

Taj divni osjećaj pobjede

Kako je to kauboj iz Kalifornije uspio postići, stidljivo se pitaju intelektualci do današnjeg dana? Tako što je, za razliku od njih, na prvom mjestu bio Amerikanac, običan –
neposredan, srdačan, pun optimizma, tvrdoglav kao mazga kada je bilo potrebno. Tako što je osebujnim govorima bio u stanju dirnuti srca ljudi, a autori njegovih govora znali su da će fraze poput – „osorni okovi zemlje“, „mi smo Amerikanci“ –prirodno i uvjerljivo teči s njegovih usana. Ali prije svega tako što je znao da intelekt sam, iako svakako najbitniji, čini samo polovinu snage koja je potrebna za donošenje historijskih odluka. Neophodan vam je također odličan urođeni instinkt, osjećaj, ili kako već želite nazvati onaj drugi, neophodni dio svakog velikog uma. „Imam dobar predosjećaj“, rečenica je koju je Reagan iznova i iznova ponavljao kada je donosio velike odluke.

Ronald Reagan je istinski vjerovao u američku moć, ne samo vojnu, nego prije svega u onu ekonomsku, baziranu na vjeri u sposobnost i snagu američkog čovjeka za postizanje velikih rezultata. On nije imao problema s idejom američke imperije. No pod tom riječi on nije mislio na onu vrstu imperija koju su Evropljani imali. 

Evropske imperije bile su sastavljene od udaljenih zemalja držanih pod čvrstom kontrolom imperijalnih careva, koji bi u njih slali svoje vojnike, birokrate i „sakupljače“ da upravljaju životima domicilnih ljdui. Kada je hladni rat došao svom kraju, Reagan se nadao da će Amerika kao jedina preostala supersila svoju moć sada moći upotrijebiti da udaljenim narodima pomogne u donošenju odluke kako žele da se njima upravlja. On je računao da će većina njih izabrati put demokratije i slobode, čije je ostvarivanje svakako trnovito i teško – te u konačnici biti zahvalni Americi. 

Kada bi danas ustao iz groba, teško da bi mogao biti zadovoljan s onim što je njegova zemlja postala. U trenutku kada je on bi na njenom čelu, Amerika je milionima ljudi širom svijeta, posebno onim pritisnutim sovjetskom totalitarnom čizmom, predstavljala istinski simbol slobode i nade, nade koja ih je podstakla na konačno skidanje komunističkih okova. Reaganova Amerika bila je zemlja koja je zapadni, demokratski blok vodila do pobjede u hladnom ratu i ljudskom rodu u jednom trenutku podarila iskrenu nadu da nas nakon pobjede nad totalitarizmima 20. stoljeća očekuje bolji i mirniji svijet.

Danas, nakon dugogodišnjih iscrpnih ratova u Iraku i Afganistanu, uspona islamističkog terorizma, ekonomske krize i nikad nestabilnijeg Bliskog Istoka, Amerika rijetko da još ikome predstavlja svjetionik slobode i nade; naročito ne onima koji su pod jagmom današnjih diktatura. 

Današnja Amerika zasigurno nije ista ona zemlja koju je Reagan ostavio iza sebe. 

Bh. zona sumraka: Šta bi bilo s Gatesom, Trumpom i Tarantinom da su rođeni u Bosni?!?

Oni spadaju među najutjecajnije i najuspješnije ljude na svijetu, kreativce i genijalce koji su donijeli revolucionarne promjene u svojim strukama i trajno unaprijedili svijet. Ipak, svi oni su imali sreću da budu rođeni u razvijenim i uređenim državama u kojima su njihov talenat i ideje mogli doći do punog izražaja. No šta da su kojim slučajem navedene osobe rođene u BiH, zemlji u kojoj je faktor uspjeha sve prije nego znanje i sposobnost? Dobrodošli u Depo zonu sumraka...

 

Objavljeno na: Depo.ba

Richard DAWKINS

Britanski biolog, teoretičar evolucije i naučno-fantastični pisac danas je jedan od najutjecajnijih svjetskih intelektualaca. Poseban je trn u oku vjernicima širom svijeta zbog svoje promocije ateizma i naučnog dekonstruiranja religijskih dogmi.
 

No u našoj zoni sumraka Dawkins je rođen u BiH. Iznimno nadaren i brilijantan student, Dawkins je u konačnici doktorirao biologiju i zaposlio se na Sarajevskom univerzitetu. No, nije se samo zaustavljao na tome. Kao uvjereni ateist, u skladu sa naučnim spoznajama do kojih je stigao,  Dawkins je na svojim predavanjima otvoreno počeo kritikovati kreacionisitčki koncept stvaranja svijeta od Boga, čije postojanje se usuđivao dovoditi u pitanje. Snimak jednog od predavanja ubrzo je izašao u javnost, izazvavši lavinu negativnih reakcija. Islamistički časopis SAFF objavio je tekst pod naslovom „Sarajevski agresivni ateisti na fakultetima pozivaju na borbu proitv Bošnjaka i muslimana“, pojedinci su ga optužili da je „sljedbenik ustaške i četničke genocidne ideologije koja putem promocije ateizma priprema teren za novi genocid na Bošnjacima“, a tadašnji reis-u-ulema Islamske zajednice u BiH mu je poručio da će, ukoliko tako nastavi, „imati sarajevsko proljeće“. Dawkinsove poštanske i kućne adrese uskoro su počele zatrpavati gomile prijetećih poruka, a od kojih je posebno upečatljiv bio metak koji mu poslan u koverti.

No sarajevski profesor se nije dao pokolebati. Hrabro i odvažno je i dalje nastavio javno promovisati svoja uvjerenja i svoje naučne spoznaje, što je kulminiralo s objavom knjige „Iluzija o Bogu“. Knjiga je izazvala nezabilježen gnjev i histeriju pripadnika sve tri konfesije u BiH, a čak i mnogi koji su mu do tada pružali stidljivu podršku ustvrdili da je ovaj put prešao granice dobrog ukusa i uvrijedio osjećanja vjernika. Nekoliko dana nakon objavljivanja knjige Dawkins je preživio napad nožem u kojem je zadobio teže tjelesne povrede, a prema njegovim riječima napala su ga „dva muškarca dugih brada i kratkih pantalona“. Njegova knjiga ubrzo je povučena iz prodaje „iz sigurnosnih razloga“.

Nedugo nakon izlaska iz bolnice Dawkins je napustio BiH. Danas živi i radi u SAD-u.

Jon STEWART

U stvarnom svijetu on je najpopularniji svjetski komičar, tv voditelj i politički satiričar, no u našem paralelnom, Jon Stewart imao je bitno drugačiji put. Od školskih dana imao je reputaciju šaljivdžije, pa je jednog dana odlučio da se okuša i kao stand-up komičar. Međutim, tada u BiH nije postojalo mjesto na kome se praktikovala stand-up komedija. Televizija, klubovi, pubovi, radio - ništa... Ambiciozni i agilni šaljivdžija u više navrata je gazde nekolicine kafića nastojao uvjeriti da će im uz malu novčanu naknadu, prirediti vrhunsku zabavu i privući goste u objekat, no razgovori su najčešće završavali s letvom usmjerenom prema njegovoj glavi, nakon što mu argument „marš napolje“ nije djelovao uvjerljivo. Stewart je pokušavao naći angažman i u nekom od pozorišta, ali mu je redovno poručivano da takav površni i vulgarni oblik zabave ne zadovoljave stroge kriterije teatra.

Ni to nije pokolebalo mladog i talentovanog Stewarta, pa je odlučio prijavljivati se na konkurse za tv voditelja. Na jednoj popularnoj sarajevskoj televiziji je uspio dogurati do drugog mjesta na audiciji, no posao je ipak dobio Fikret zbog, kako su rekli iz produkcije „ležernijeg, narodskijeg ponašanja i prirodnije dikcije, koja je u Stewartovom slučaju suviše tačna“. Ni tada Stewart nije pokleknuo. Sljedeće godine se ponovo prijavio na konkurs za voditelja na istoj televiziji, svojski se potrudivši da utjelovi idealnog voditelja za gledateljstvo te televizije - mumljao je dok govori, otezao samoglasnike, svako Č je zamijenio s Ć, glumio budalu, sklapao nesuvisle rečenice, no ponovo je bio drugi, završivši iza Amara koji je, kako je pojašnjeno, u odnosu na anglosaksonsko Stewart imao mnogo zvučnije prezime. Kasnije je pokušao dobiti posao voditelja na OBN-u, no u toj tv kući su ga u startu odbili rekavši mu da je isuviše straight za njihov medij.

U međuvremenu, na Stewartovu veliku sreću, u Sarajevu su se pojavili pubovi koji organizuju stand-up nastupe. Jon Stewart nastupa gotovo svaked sedmice, a mjesečno, kako kaže, ponekad uspije zaraditi čak i do 300 KM!!!

Quentin TARANTINO

Kao eskcentričan i povučen momak, (naš) mladi Tarantino nikada nije nailazio na podršku i razumijevanje svoje okoline u Kaknju. Ne dijeleći interese i poglede svojih vršnjaka, još u najranijim danima se zaljubio u sedmu umjetnost, trošeći skromni džeparac na iznajmljivanje filmova iz videoteke, zbog čega su često ispaštale ocjene u školi i vodile ga u žestoke svađe s roditeljima. Ipak, Tarantino je imao jasan cilj – upisati režiju na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Kada mu je za 13. rođendan dedo Arif iz Njemačke donio video kameru na poklon, Quentin je mogao početi s prvim koracima ka ostvarivanju svojih snova, a u rodnom kraju i danas pamte njegove prve amaterske uratke zbog kojih je čitav Kakanj znao biti na nogama.
 

Ipak, strogi sarajevski profesori  u početku baš i nisu bili fascinirani Tarantinovim umijećem, no na Akedemiju je na kraju ipak primljen. Iz četvrtog puta. Akademiju je završio kao vrhunski student, najbolji u svojoj generaciji, neizmjerno željan da pokrene umrtvljenu bh. kinematografiju, osvježi je vlastitim unikatnim pripovjedačkim stilom i unese novi život u najprepoznatljive bosanske arhetipove.

Međutim, nadređene i iskusnije kolege nisu prepznavale Tarantinov entuzijazam i potencijal. Scenarij za prvi film "Reservoir Dogs" glatko je odbačen od nadležnih fondacija za dodjelu sredstava, kao i drugi scenarij „Petparačke priče“, koji su članovi fondacije i kolege ocijenili „kao vulgarnu, krvoločnu i besmislenu prostotu čije i samo pisanje predstavlja uvredu za bogatu bh. kinematografiju“. Ostavši dosljedan svom stilu, Tarantino je konkurisao i sa trećim scenarijem za film „Kill Halal Bilal“, ali te godine sredstva za snimanje filma dobio je scenarij o ljubavnom paru koji se na početku filma ševi, u sredini se rjeđe ševi, a na kraju filma se potpuno prestaje ševiti jer je glavnik lik u međuvremenu postao vehabija.
 

Nakon niza odbijanja njegovih scenarija, bez sponzora i institucija koji bi podržali njegove ideje, Quentin je završio na liječenju od alkohola, prošavši kroz tešku životnu bitku. Izliječio se.

Danas radi kao montažer na javnom servisu. Nikada nije snimio nijedan film.

Donald TRUMP

U stvarnom životu on je milijarder i jedan od vodećih američkih biznismena.

No naš Trump je sarajevsko dijete, rođeno u prosječnoj srednjoklasnoj porodici. Ozlojađen sivilom i uspavanošću rodnog grada, energični mladić maštao je da jednog dana rodnom gradu podari carstvo luksuznih poslovnih zgrada, kockarnica, sportskih terena i elitnih noćnih klubova. Ipak, bez političkih veza i početnog kapitala put do ostvarenja sna bio je težak... I nikad nije ni ostvaren.
 

Nakon što je uspio sakupiti 4.000 KM, te predati 11.321 otkucanih stranica papirologije u 678 potrebnih dokumenata, neuobičajeno hitrim i agilnim radom, nadležne institucije su nakon svega tri mjeseca i šest dana Trumpu izdale dozvolu za pokretanje biznisa. Prvih mjeseci posao mu je išao jako dobro i s lakoćom je uspijevao izlaziti na kraj s birokracijom, rokovima, neplaćanjima, prijebojima, blokadama, najvišim doprinosima na svijetu, parafiskalnim nametima i drugim sitnicama koje život bh. poduzetnika čine zanimljivim. Usput je i savršeno ovladao tehnikama ispunjavanja obaveza prema državi, poput rješavanja procedura o dobijanju Potvrde o Zahtjevu s Potvrdom, koja će mu biti neophodna prilikom podizanja Potvrde i predavanja sljedećeg Zahtjeva.

Ipak, nakon svega nekoliko mjeseci, svemu je došao kraj. Iako se svojski trudio da redovno i predano izmuruje svoje obaveze, kako prema radnicima, tako i prema državi, tog kobnog, nesretnog dana, u kasi se odnekud našlo 40 KM viška – na oči strogog inspektora! Do dana današnjeg mu nije jasno otkud su se te pare stvorile. U konačnici je njegova firma zatvorena, a Trump je, što zbog nedostatka novca, što zbog urođenog bosanskog inata, odbio platiti kaznu. Digao je ruke od posla, a šest radnika poslao na biro da „država brine o njima“. Nakon toga, učlanio se u SDA.
 

Donald danas radi na šalteru Ovjera za pravna lica u općini. Lijepo mu je. Ima 850 KM plaću. Ima dvoje kolega s kojima se smjenjuje na šalteru. Tu i tamo se našale sa klijentima, pa ih ubjeđuju da oni nisu pravno nego fizičko lice. Ili ih jednostavno šalju kod Billa na treći sprat po Potvrdu, onako, iz šege. Najbolja im je šala kada odbiju Potvrdu iz CIPS-a insistirajući na ovjerenoj kopiji. Eh, to su dani…

Bill GATES

U stvarnom svijetu on je najbogatiji čovjek na planeti i kompjuterski genij koji je revolucionizirao kompjutersku industriju. No naš Bill Gates je rođen u Buturovićima kod Osenika. Fizički i suviše slabašan, nevješt da obrađuje njivu i bavi se teškim fizičkim poslovima od prvog dana je smatran za crnu ovcu u porodicu, što nije uspio ublažiti ni izvanredan uspjeh koji je ostvarivao u školi.

Kao srednjoškolac sa 16 godina uspio je kupiti prvi polovni kompjuter. S obzirom da je uz, za svoj rodni kraj, uz čudnu i neuobičajenu spravu, provodio većinu svog vremena i zanemarivao svoje poslove na njivi, strogi otac mu je postavio jasan ultimatum – njiva ili kompjuter. Gates je na kraju zajedno s kompjuterom izbačen iz kuće, nakon čega je bio primoran raditi kao konobar, a narednih nekoliko godina provest će u borbi za egzistenciju, uz seljakanja iz stana u stan i sukobe s gazdama zbog kirije.

Ipak, kao izvanredan učenik na kraju je upisao Elektrotehnički fakultet. Imajući nesvakidašnje i revolucionarne ideje za razvoj informatičke tehnologije, Bill je fakultet doživljavao kao teret i gubitak vremena, te ga je u konačnici odlučio napustiti kako bi se posvetio realizaciji svojih ideja. Zajedno sa prijateljem kupio je potrebno kompjutersku opremu, iznajmio jednu sarajevsku garažu i krenuo stvarati informatičku revoluciju. Ipak, nakon tri mjeseca garaža je zajedno sa svom opremom opljačkana, a zlata vrijedni podaci sačuvani na njoj otišli u nepovrat. Počinioci nikad nisu pronađeni.
 

Bill danas radi u Opštini na trećem spratu i rješava birokratske procedure. Dobar je prijatelj s Donaldom Trumpom.

Sylvester STALLONE

Životna priča Sylvester Stallonea zasigurno je jedna od najfascinantnijih ikad u svijetu showbussinesa. Jeste li se ikad zapitali zašto Stallone radi takve grimase i izraze lica u svim svojim filmovima? Rođen je s paraliziranim donjim lijevim dijelom lica. Međutim, to ga nije spriječilo da početkom sedamdesetih dođe u New York, bez finansijskih sredstava i obezbijeđenog krova nad glavom, kako bi, ni manje ni više, postao glumac. No, očekivano, apsolutno niko ga nije htio angažovati. Bez prebijenog centa u džepu klošario je i spavao po autobuskim stanicama i parkovima, a bio je je toliko siromašan da je morao prodati svog jedinog prijatelja, psa lutalicu, nekom strancu za 25 dolara. Jedno vrijeme se izdržavao snimajući pornografske filmove zadnje klase.

Jednog dana, kad je gledao borbu Muhammad Alija, dobio je ideju za scenarij za film. Nije spavao cijeli vikend i u tri dana je napisao cijeli scenarij za film Rocky.  Na kraju je uspio naći producente koji su bili voljni snimiti film, no osnovni uslov je bio da on u filmu ne igra glavnu ulogu, na šta Stallone nije htio ni pomisliti. Nakon dugih i teških pregovora, konačno je pronašao producenta koji je pristao da on bude glavna uloga.

Rocky je snimljen za svega milion dolara, a na kraju je zaradio 250 miliona i postao jedan od najčuvenijih filmova svih vremena, dok je Stallone danas jedna od najvećih zvijezda Holywooda. „Rocky“ je u konačnici dobio Oscara za najbolji film, a Stallone bio nominovan za najbolju mušku ulogu. Ako tražite priču o „american dreamu“, teško da ćete naći bolju od ove. Mali čovjek na samom društvenom dnu i pored svih udaraca koje je poput glavnog junaka njegovog filma podnosio, nije odustajao od svojih snova, te je u konačnici stvorio grandiozno djelo i ušao među najveće. No sad zamislimo da Stallone nije imao sreću da bude rođen u SAD-u, zemlji u kojoj je i prosjak s ulice u stanju napisati scenarij koji će već prihvatiti neki producent i učiniti ga jednim od najvećih filmova ikad.

Zamislimo u našoj zoni sumraka da je Stallone rođen, recimo u Prači. Pun želja i snova, bez novca i obezbjeđenog krova nad glavom dolazi u Sarajevo da upiše glumu i ostvari svoje snove, no na Akademiji ga bez razmišljanja odbijaju zbog govorne mane uzrokovane paralizom jednog dijela lice. Bez prebijenog novca u džepu i države koja bi mu pružila pomoć, Stallone klošari i spava po gradskim parkovima i haustorima, a za razliku od SAD-a, ne može čak ni porniće snimati kako bi preživio. Jednog dana dobio je ideju za scenarij za film. Nije spavao cijeli vikend i u tri dana je napisao cijeli scenarij za film Rocky. No Stallone živi u državi u kojoj se filmovi snimaju svake prestupne godine, a da biste dobili sredstva za njih prinuđeni ste aplicirati za državna srestva, što opet zahtijeva da budete dio jednog dobro uhodanog i uštimanog klana. Rocky, dakako, nikad neće ugledati svjetlo dana. 

A Stallone? Već je prilično osijedio, no često ga možete sresti u ćoškovima sarajevskih ulica. Sjedi i šuti, odrpan, zarastao, nesnosno zaudara... S njim je uvijek njegov vjerni pas lutalica. Udijelite mu nekad koju marku.

Stephen KING

U realnom svijetu on je majstor horor žanra i jedan od najprodavanijih pisaca čija su djela interpretirana kroz film, radio dramu i strip. 

No u našoj zoni sumraka, King je rođen u BiH i njegov put izgleda bitno drugačije. Pokazavši još u ranoj životnoj fazi veliko interesovanje za horor stripove i literaturu, počeo je i sam pisati horor priče iz zabave, potajno se nadajući da bi u svojoj zemlji mogao pokrenuti jedan potpuno novi žanr. 

Dok je još bio u dvadesetim godinama napisao je knjigu „Keri(ma)“, za bh. prilike po svemu neobičnu horor priču o djevojci s nadnaravnima sposobnostima, za koju je vjerovao da će mu donijeti slavu i uspjeh. No, ono što je mladi i naivni King previdio je da živi u zemlji gdje je svaki peti stanovnik nepismen, oni koji znaju čitati, uglavnom ne čitaju knjige, a oni koji ih čitaju, čitaju isključivo šokantne autobiografije starleta, manje šokantne autobiografije fudbalera i štiva o kompleksnim odnosima i velikim životnim pitanjima koji ispunjavanju život jedne mahaluše. „Kerima“ je u konačnici u javnosti dobila tek manju pažnju, a i to samo zbog toga što je bila riječ o neuobičajenoj tematici.

Nešto veću pažnju djelu posvetila je struka. Uvijek časno predano poslu i spremna i pored silnih obaveza temeljito analizirati svaki redak koji se ikad objavi u ovoj zemlji, ocijenila je knjigu kao besramni pokušaj privlačenja pažnje besmislenom šund literaturom, dok je jedan ugledni sarajevski profesor ocijenio da je nedopustivo da knjige piše neko ko nije kod njega završio Odsjek za komparativnu književnost i nema teorijsko znanje o romanu. 

Poučen neuspjehom knjige, King je znao šta mu je činiti. Upisao je Filozofski fakultet, Odsjek za komparativnu književnost i na kraju doktorirao. Danas ima siguran posao profesora na fakultetu, sigurnu platu, ugledni je član društva. Poput nekolicine svojih kolega s Filozofskog, javnosti je najpoznatiji kao jedan od vodećih medijskih eksperata za politiku, ekonomiju, kulturu, sport, globalno zagrijavanje i agrikulturu. Ne piše više romane, no član je i rukovodilac više udruženja književnika i intelektualaca, kao i komisija za dodjeljivanje književnih nagrada. 

Tiger WOODS

Najbolji golfer na svijetu i jedan od najuspješnijih sportista današnjice u našoj bh. zoni sumraka rođen je u Čajniču. 

Od malih nogu Tiger je, pored za svoj kraj krajnje neobičnog fizičkog izgleda, pažnju privlačio i svojim nesvakidašnjim interesovanjima. Čim je prohodao počeo je majčinom oklagijom udarati razne predmete po kući, dok je slobodno vrijeme u školskim danima provodio po njivama, na kojima bi iskopao nekoliko rupa i po čitav dan improvizovanim golferskim štapom ubacivao loptice u njiih. 

Woods je, po svemu poseban i drugačiji od svojih vršnjaka, imao posve neobičan san – postati profesionalni golfer. No, mali problem mu je predstavljala činjenice što ne samo da u svom kraju nije imao nijedan teren za golf, nego i u državi u kojoj živi takvi tereni teško da bi se na prste jedne ruke mogli nabrojati. Pored toga, zbog neobičnih aktivnosti malog Tigera, cijela porodica Woods dospjela je na loš glas, dok je on sam služio kao predmet poruge i maltretiranja svojih vršnjaka. 

Razbješnjen i očajan, otac Srboljub Woods obišao je sve moguće popove, travare i gatare u Čajniču i okolini, očajnički prijetio da će mu te sotonske američke rabote ubiti batinama, pokušavao ga je držati zatvorenog u kući, no Tiger bi uvijek nekako pronašao način da se iskrade na njivu i bavi svojom opsesijom. Sve prijetnje, savjeti, molbe, poruge i narugavanja nisu bile dovoljne ni da na trenutak posustane od svojih snova. 

Na kraju, shrvan nemoću i beznađem, otac Srboljub preorao je cijelu njivu na kojoj je napravljen improvizovan teren, štap kojim je ubacivao loptice mu je razbio od glavu, a prijetnju da će mu ako iskopa samo još jednu rupu on iskopati oba oka, Tiger je ovaj put shvatio krajnje ozbiljno.

Tiger Woods danas radi kao tehničar u fabrici vode u Čajniču i ugledan je građanin. S društvom se često kroz smijeh prisjeća dana kada je kao klinac pokušavao biti pionir golfa u svome kraju i maštao o velikoj svjetskoj karijeri, pripisujući to čudnim silama pod čijim je utjecajem tada bio. 

Barack OBAMA

Iako nije imao zavidnu karijeru u privatnom sektoru, Obamina nesvakidašnja karizma, politički idealizam, (naučeno) vrhunsko govorništvo i posvećenost ljudskim pravima omogućili su mu uspon od senatora u državi Ilions do predsjednika vodeće sile svijeta.

U našoj bh. verziji priče, Obama, sin kenijskog studenta koji ga je napustio kad je imao samo dvije godine vrativši se u rodni kraj, odrastao je uz majku i očuha. Neobično bistar i talentovan, život mu je bio vrlo lak. U školi izvrstan đak, poštovan od nastavnika i profesora, omiljen od ženskog roda (što navodno nema veze s legendama koje kruže o atributima njegove rase), poštovan od muških vršnjaka, Baracku se od prvog dana predviđao zavidan životni uspjeh. 

Nakon završetka srednje škole, Barack je otišao na studij u SAD-u. Vrativši se u BiH nakon studija, nevičan teškom i zahtjevnom radu, uključio se u rad nevladinih organizacija, pokazavši izniman talenat za prikupljanje sredstava iz državnih, entitetskih, kantonalnih, opštinskih, EU, soroševskih i inih fondova radi borbe za ljudska prava i poboljšanje položaja običnog malog čovjeka čiju sudbinu dijeli i za kojeg će se, još u djetinjstvu se zarekao, boriti dok god je živ. 

Uporedo sa predanim i mukotrpnim radom u nevladinom sektoru, Obama je i politički angažovan. Kao član jedne stranke, već drugi mandat služi kao zastupnik u Skupštini Kantona Sarajevo iz reda Ostalih, a prošle godine, kada je nakon nasilnih demonstraciju premijer Vlade podnio ostavku, kandidovao je samog sebe za novog mandatara, no dva glasa, njega i njegovog stranačkog kolege, ipak nisu dovoljna za imenovanje. 

Pored politike, ostaje aktivan u nevladinom sektoru, a također dobro gura i privatni biznis, no o tome nerado govori u javnosti. Možda  nije predsjednik najjače sile svijeta, no vjerujte, političari i soroševci i u BiH mogu vrlo lako uspjeti. 

Bjork 

Islandska umjetnica neobičnog glasa i muzičkog stila, danas spada u jednu od najpopularnijih i najcjenjenijih muzičarki na svijetu, a također se bavi i glumom. Tokom karijere, nominirana je za 12 Grammy nagrada, jednog Oscara i dva Zlatna globusa 

Ipak, Björk Ólafsdóttir, u ovoj priči i za ove prilike osoba čudnog imena i još čudnijeg prezimena, rođena je u BiH. 

Još od najmlađih dana zbog svojih neobičnih interesa i ekscentričnog stila oblačenja i ponašanja, Bjork je odudarala od okoline, osjećajući se čitav život usamljeno i neshvaćeno. Ipak, nije odustajala od svojih ambicija, pa je vrlo rano počela samostalno da vježba pjevanje, ples i glumu te stvara sopstvena djela, koja baš i nisu nailazila na oduševljenje i razumijevanje okoline. Neprepoznavanje talenta pripisivala je pogrešnim ljudima kojima je okružena, vjerujući da će među pravim ljudima od struke neko već spoznati njen potencijal. 

I tako, godinama je kucala na vrata izdavačkih kuća, producenata, urednika i kantautora, predstavljajući svoj materijal, no stvari poput „premale sise“, „ravna zadnjica“, „neprikladan glas“, „prekomplicirani tekstovi“,  „neprihvatljiv zvuk“, najčešće su stvari kojima je odbijana. Uslijed naleta očaja, okušala se i u popularnom muzičkom showu "Zvijezda moreš biti ti", one godine kad je Kadra zapalio bh. publiku i najavio skoro punjenje Koševa. Ispala je još na audiciji, u prvom krugu, odmjerenom i stručnom konstatacijom jednog od članova žitija da je njen nastup „bio nešto najblesavije što sam čula u životu“.

 Björk Ólafsdóttir je u međuvremenu završila rodne studije i radi kao asistent na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Ostat će upamćeno i da je kao jedan od moderatora propalog  Plenuma građana i građanki Sarajeva, otjerana s pozornice od prisutnih ljudi koji su bili nezadovoljni njenim načinom vođenja.

Ponekad održi neku svirku u nekom od sarajevskih kafića za alternativnu raju.

Zašto je pobjeda Syrize u Grčkoj sjajna stvar

Pobjeda Syrize u Grčkoj je najbolja stvar koja se mogla desiti. Grčka danas uistinu nije neka napredna država sa zavidnim sistemom vrijednosti i dostignućima za kojim bi se moglo žaliti, nego jedna mala, korumpirana, socijalističkim politikama već davno uprošatena mediteranska prčija.

Nakon što komunistički retardi do kraja unište Grčku, imat ćemo jedan fenomenalan ogledni primjer kuda vode socijalističke politike, ljevica iz čitavog svijeta još jednom će svjedočiti rušenju svojih mokrih snova i osramotiti se, ostali evropski narodi imat će veliku opomenu, a mi, tržišni liberali, još jednom ćemo slavodobitno moći reći - eto, jesmo li vam rekli!

Problem za našu poziciju upravo i jeste bio u tome što, za razliku od osamdesetih, nismo imali zapravo više nijedan, ili gotovo nijedan primjer socijalisitčke ekonomije u praksi, koji bi kristalno jasno, crno na bijelo potvrđivao da su bijeda, siromaštvo i potpuno zaostajanje jedini rezultati koje socijalističke politike u bilo kom obliku mogu donijeti. Nakon globalne ekonomske krize, svjetska radikalna ljevica je, osokoljena, okupirala javni prostor proglašavajući kapitalizam nehumanim, propalim i nefukcionalnim sistemom, ponovo oživljavajuće svoje, u praksi potpuno propale i kompromitovane ideje kao alternativu kapitalizmu. Zbog očiglednih nedostataka postojećeg kapitalizma, u takvom ozračju mnogi ljudi su bili skloni prigrliti proklamanovane vrijednosti nepostojećeg socijalizma. U narednom periodu će te ideje doživjet još jedan sramotan poraz i pokazati da je graditi na njima uspješno i prosperitetno društvo nemoguće.

No budite oprezni. Nakon što još jedan socijalistički eksperiment, kao i apsolutno svaki do sada u ljudskoj historiji, doživi brutalan bankrot u praksi, i ne sumnjajte da će, opet kao i svaki put do sada, ljevičari za svoj neuspjeh optužiti MMF, Njemačku, Svjetsku banku, strani kapital, svjetske centre moći, CIA-u....

Islamisti iz našeg sokaka

Obajvljeno na: Depo.ba

Pucnji u novinare i karikaturiste Charlie Hebdoa nisu bili tek pucnji primitivnih fanatika uvrijeđenih i sluđenih zbog vrijeđanja poslanika Muhameda. Ne, to je bio rafal jedne zločinačke, vrhunski organizovane ideologije u svijet čije vrijednosti iz dna duše mrzi i doživljava kao najvećeg neprijatelja, jer predstavljaju potpunu negaciju njenog mračnjaštva - vrijednosti slobode govora, slobode uma, duhovitosti i prava na različitost.

S načinom na koji je Charlie izražavao svoje stavove se niste morali slagati, mogli ste ih, kao i mnogi na zapadu, smatrati vulgarnim, odrvatnim novinama koje prelaze sve granice dobrog ukusa. To je vaše pravo, jednako kao što je i bilo pravo Charlija da se u svojoj kreativnoj slobodi izražava baš onako kako se izražava. Cijena slobode i života u slobodnom društvu nažalost uključuje i pravo drugih ljudi na slobodu da se i na najbezobzirniji i najbrutalniji način šprdaju s onim što vi smatrate svetim. Veličanstveni je to rezultat višestoljetne borbe ljudskog roda za slobodu, rezultat koji svakako neće i ne smije biti podređen bilo čijim svetinjama i nježnim osjećanjima, jer bi time i sloboda govora kao takva izgubila svoj smisao.

Te vrijednosti, u čijoj odbrani su novinari i karikaturisti Charlie Hebdoa ubijeni, zbog svih zlodjela i licemjerja koje on danas proizvodi nisu zapadni svijet, ali jesu vječni i temeljni ideal tog svijega, te su i pored svega, najsnažnije i najdosljednije zastupljene upravo u tom svijetu.

Cijena slobode i života u slobodnom društvu nažalost uključuje i pravo drugih ljudi na slobodu da se i na najbezobzirniji i najbrutalniji način šprdaju s onim što vi smatrate svetim

I prvenstveno zbog vrijednosti koje su zvjerski napadnute, a ne zbog slaganja ili neslaganja s njegovim načinom izražavanja, svi slobodumni ljudi svijeta su ovih dana jasno i nedvosmisleno bili Charlie.

Da želi spadati u taj svijet i da je na njegovoj strani, jasno je pokazao i bh. mainstream kroz izvještavanja većine naših medija, kao i istupe intelektualaca, umjetnika i političara. Ipak, upravo ovakve stravične tragedije poput Charliea pokazuju da mimo tog društvenog mainstrema, u umovima i srcima više nimalo zanemarivog broja ljudi, vlada jedan potpuno drugačiji svijet, svijet utemeljen na dijametralnim vrijednostima i svjetonazorima.

Monstruozan zločin u Parizu na porvršinu je izbacio čitavu bujicu zastrašujućih i umobolnih komentara, običnih, neznanih ljudi, praćenih huškačkim tekstovima medija za koje uzaludno želimo vjerovati da su marginalni, a koji zločin ili otvoreno podržavaju smatrajući ga sasvim primjerenom i adekvatnom kaznom za vrijeđanje Poslanika, ili ga osuđuju, ali uz ono odvratno i pogano ALI, gdje se raznim bezumnim akrobacijama zločin pokušava relativizovati, od zaključaka da su „sami čačkali mečku“, preko stavljanja masakra u široki društveno-historijski kontekst zločina francuskog imperijalizma, pa do imbecilnih teorija zavjere koje u svojoj izopačenosti idu dotle da se sam masakr proglašava cionističko-masonsko-imperijalističkom izrežiranom farsom koja za cilj ima vođenje rata protiv muslimana.

Oni slobodu govora ne drže pretjeranom vrijednošću ili joj barem ne žele dozvoliti da ode dotle da propituje njihove vjerske svetinje i istine, jer u suprotnom agresija i nasilje za njih postaju sasvim prihvatljiv odgovor.

Oni temeljne vrijednosti zapada kao, uz sva zlodjela i licemjerje koje proizvodi, ipak vrhunca naše civilizacije, ni najmanje ne drže nečim čemu im um i srce trebaju težiti.

Ako želimo biti u stanju liječiti ovaj problem, najprije sebi konačno moramo priznati da smo kao društvo bolesni, ozbiljno bolesni. Ideologija koja je izmasakrirala novinare i karikaturiste Charlieja, te policajca Ahmeda koji je životom platio njihovo pravo na slobodu izražavanja, je tu - u našem sokaku, u umovima i srcima naših komšija

Oni na svijet gledaju iz ugla neukog, primitivnog, uplašenog i sluđenog muslimana koji je svoj identitet, svoju svijest i sudbinu poistovijetio sa svakim muslimanom ovog svijeta kojeg vidi, uvijek i isključivo, kao žrtvu velikog globalnog rata zapada protiv islama, protiv njega samog. U takvom pogledu na svijet i najzaostalija društva, i najmostruoznije ideologije i pokreti koje se pozivaju na islam, i ubice koje svoje stravične zločine čine s Allahom na usnama, postaju ili posve očekivana reakcija na teror i ugnjetavanja koji trpe, ili tek jedna velika instalirana zavjera zapada u globalnom džihadu protiv muslimana ili pak - kod onih već potpuno pomračenih umova - borci za slobodu muslimana i islamskog svijeta.

Oni su u konačnici i rezultat bezobzirne gospođe Evrope koja ih je tokom rata ravnodušno prepustila na klanje njihovim dželatima, tjerajući mnoge od njih da se okrenu ka istoku. Amerika je svojim angažmanom uzaludno pokušala sprati ljagu zapadne civilizacije koju je Evropa ostavila. No, napose im je stvorila nakaradnu, nefukcionalnu državu, a ratovi nakon 11. septembra nažalost nisu mogli ne biti doživljeni od mnogih kao ratovi protiv svih muslimana kao takvih.

Nakon propasti komunizma, a s njim i bivše Jugoslavije, oni su trebali postati punopravni dio novog zapadnog svijeta. No u potpunosti nikada nisu. Nakon preživljenog genocida, protjerivanja, silovanja i ponižavanja, prvenstveno zahvaljujući onima koje su kroz sve godine birali da ih vode, ostali su skliješteni u bosanskom trokutu, izloženi siromaštvu, beznađu i propadanju. Zapad, koji je davno izgubio svaki duhovni sadržaj, osim proklamovanih vrijednosti slobode i ljudskih prava, neuvjerljivog sna o Evropskoj uniji i beskonačnog konzumerizma, nije uspio osvojiti njihove umove. Takvi, moralno utučeni, osiromašeni, razočarani te razapaeti između istoka i zapada, islamske vjere i evropske kulture kojoj tradicionalno pripadaju, postali su pogodno tlo da i ona najzloćudnija i najopasnija sjemena koja je vjetar donio s istoka proklijaju među njima. Ona  im, za razliku od duhovno ispraznog zapada, nude duhovno utočište i što je najvažnije – dežurnog krivca za sve njihove probleme – zapadnu civilizaciju, njenu politiku i njene vrijednosti.

Potpuno mimo društvenog mainstreama, međunarodnih i domaćih institucija i njihovih proklamovanih vrijednosti, oni su danas tu sa svojim medijima, ideolozima i sljedbenicima. Oni, kojima su na srcu vrijednosti Muslimanske braće, Hamasa ili u najdrastičnijim slučajevima Islamske države, a neprijateljske one u ime kojih su poginuli novinari Charlieja, danas su velika i opasna društvena armija koja se neće moći vječno držati na distanci.

Ako želimo biti u stanju liječiti ovaj problem, najprije sebi konačno moramo priznati da smo kao društvo bolesni, ozbiljno bolesni. Jer ideologija koja je izmasakrirala novinare i karikaturiste Charlieja, te policajca Ahmeda koji je životom platio njihovo pravo na slobodu izražavanja, je tu - u našem sokaku, u umovima i srcima naših komšija.