Harač, rajo, harač: Zašto visoki porezi nikada neće napuniti državni budžet?!

Objavljeno na: Depo.ba


"Ako želi da joj ekonomija stane na noge, Bosna i Hercegovina mora pod hitno smanjiti namete na plate radnika. Među šest priroritetnih mjera koje bh. vlasti odmah moraju donijeti na prvom mjestu je rezanje tih dadžbina kako bi se povećala zaposlenost i kako bi ekonomija postala konkurentna".                      

Ovo između ostalog stoji u „Sporazumu za rast i zapošljavanje“ koji je predstavljen prošle godine kao paket mjera Evropske unije čije bi provođenje, kako i samo ime kaže, našoj zemlji napokon trebalo omogućiti ostvarivanje značajnijeg rasta ekonomije i zapošljavanja, a sporazum su, između ostalih, podržali i MMF, Svjetska i Evropska banka za obnovu i razvoj.

MUKE BH. POSLODAVACA

Zbog čega predstavnici Evropske unije i vodećih svjetskih finansijskih institucija naročito insistiraju na smanjenju nameta na plate kao osnovnom preduslovu bilo kakvog značajnijeg napretka BiH, dovoljno govori podatak da je naša zemlja prema istraživanju Svjetske banke na 135. mjestu u svijetu prema „kriterijima za jednostavnost plaćanja poreza“.

Ukupni porezi i doprinosi na plate u FBiH su među najvećim na svijetu i do tog se zaključka dolazi kada se samo porede efektivni iznosi poreskih stopa na zarade i socijalne doprinose. U FBiH, primjerice, ukupni porezi i doprinosi na plate iznose skoro 72 posto na neto zaradu. To znači da je na svaku marku zarade koju isplati radniku, poslodavac dužan još 72 feninga izdvojiti za državu. Dakle, da bi jedan radnik u BiH bio zaposlen za neto platu od 1 000 KM, koja iznosi nešto više od prosjeka, neophodno je izdvojiti još čitavih 720 KM za doprinose!  Stvari su još gore kada se zarade, odnosno plate, u FBiH i svijetu porede sa životnim standardom, kupovnom moći, cijenom prosječne potrošačke korpe, socijalnom pomoći i sličnim indikatorima. Naravno, i laiku je jasno da nije isto kada platu od, recimo, 500 KM u FBiH opteretite sa 360 KM na neto iznos za poreze i doprinose, i kada platu u nekoj razvijenoj evropskoj državi od, recimo, 2.000 eura opteretite sa 700 eura za poreze i doprinose.

No tu ne prestaju muke bh. poslodavaca i radnika. Mimo poreza na dobit, dohodak i doprinosa na platu, te PDV-a od 17%, u našoj zemlji postoje još i troškovi za čitav niz raznih drugih oblika državnih, entitetskih, kantonalnih i opštinskih parafiskalnih nameta, kojih prema procjenama na svim nivoima BiH ima oko 400! Sa parafiskalnim nametima, u zavisnosti od kantona i opštine, poslodavac mora isplatiti i do 90 feninga na isplaćenu 1 KM.

NAMETI VISOKI, A  BUDŽETI PRAZNI

Kako ovakav poreski sistem u praksi  utječe na našu realnu ekonomiju, posebno mali biznis, svjedoči Samir Mešalić, poduzetnik iz Tuzlanskog kantona. Do sada je pokretao već nekoliko biznisa, koji su uglavnom neslavno završili, a trenutno je vlasnik jedne male farme u okolini Tuzle. Kaže da je poreski sistem uveliko zaslužan za propadanje njegovih prijašnjih poslova, no iako mu porezi i sada zagorčavaju život i u velikoj mjeri onemogućavaju da  firmu snažnije razvije, ne namjerava odustati:

- Poreski sistem je prekompliciran i očigledno da, ovako ustrojen, za cilj nema podsticati razvoj privatnog sektora i zapošljavanja, nego prije svega namirivati obaveze onih koji žive od državnog budžeta. Pored doprinosa, poreza na dohodak i dobit, PDV-a, tu je još i čitav niz parafiskalnih nameta, porez na uvoz, plaćanje kojekakvih članarina i naknada za razna udruženja, komore i organizacije s kojima nisam povezan i od kojih nemam nikakvu korist. Kako s takvim poreznim terorom da uspješno razvijete svoj biznis, zapošljavate ljude i unaprijedite svoje društvo? Često imam osjećaj da je osnovni cilj mog poslovanja finansiranje države, a za mene, moju djecu i radnike šta ostane.

Admir Čavalić: Porezni sistem destimulira radno intenzivne djelatnosti, što je izrazito pogubno za državu poput Bosne i Hercegovine koja obiluje jefinom, ali u isto vrijeme kvalifikovanom i visokoobrazovanom radnom snagom koja nažalost odlazi u inostranstvo u potrazi za radom

Pa ipak, i pored svih nameta, bh. budžet, kada se sabere zbir prihoda svih budžeta i vanbudžetskih fondova u BiH, iznosi tek nešto više od 10 milijardi KM. Poređenja radi, budžet susjedne Hrvatske, i pored činjenice da se ta zemlja već šest godina nalazi u recesiji, prošle godine iznosio je oko 17,5 milijardi eura. Dakle, nameti u BiH su relativno visoki, no budžeti mali. Admir Čavalić, asistent na ekonomskom fakultetu u Tuzli i predsjednik Udruženja građana „Multi“, ističe da je ovakav rezultat sasvim logičan kada se uzmu u obzir zakoni ekonomije:

- Riječ o sistemu koji opterećuje vlastitu privredu i građanstvo u mjeri da im ne dozvoljava normalno funkcionisanje, što preko Laferovog efekta rezultira paradoksom da su nameti visoki, a budžeti prazni. Činjenica da se u našoj zemlji najviše opterećuje rad dovodi do toga da kao posljedicu imamo izrazito visoku stopu ukupne nezaposlenosti, naročito nezaposlenosti mladih koje predstavljaju jednu od ranjivih kategorija na tržištu rada. Porezni sistem destimulira radno intenzivne djelatnosti, što je izrazito pogubno za državu poput Bosne i Hercegovine koja obiluje jeftinom, ali u isto vrijeme kvalifikovanom i visokoobrazovanom radnom snagom koja nažalost odlazi u inostranstvo u potrazi za radom, pojašnjava sagovornik DEPO Portala.

STRAH OD SMANJENJA DOPRINISA - ZAŠTO?

Trenutna fiskalna politika u BiH, kako se navodi u „Sporazumu za rast i zapošljavanje", rezultira velikim kočnicama u zapošljavanju, podstiče sivu i crnu ekonomiju, te se u konačnici građanima ni približno ne nudi onaj kvalitet usluga koji bi trebali dobiti za gotovo polovinu bruto plate koju kroz poreze i doprinose izdvajaju za državu.

O rezultatima takve fiskalne politike dovoljno govori činjenica da je u našoj zemlji danas oko 700.000 zaposlenih, 44% nezaposlenih, odnosno više od 500.000 ljudi, uz procjene kako oko 200-000 ljudi radi “na crno”, prosječna plata iznosi tek 820 KM i među najnižim je u Evropi... Ove brojke izgledaju još poraznije kada se uzme u obzir da od ukupnog broja zaposlenih blizu 200.000 radi u javnoj upravi i administraciji.

Evropska unija, Svjetska banka, MMF i ogromna većina domaćih ekonomista i poduzetnika su složni – ako želite da BiH ostvari značajniji ekonomski napredak – SMANJITE NAMETE NA PRIVREDU.

No, bh. vlasti kroz sve ove godine ne čine ništa bitnije na rasterećenju realne ekonomije. Naprotiv, postepeno se povećavaju postojeći ili uvode novi porezi, a sve ne bi li se pokrili budžetski rashodi za koje prihodi koje ostvaruje država nisu dostatni. Razlog zbog čega i pored brojnih zahtjeva bh. vlasti posljednjih godina nisu provele nijednu mjeru koja bi smanjila namete, pored komplesnog i tromog bh. sistema odlučivanja koji uveliko usporava donošenje važnijih odluka, treba tražiti i u strahu da bi smanjenje nameta dovelo do pada budžetskih prihoda, čime vlade ne bi bile u stanju servisirati sve svoje korisnike i potencijalno bi se suočili sa socijalnim buntom. Također, postoji bojazan da smanjenje nameta na rad ne bi nužno dovelo do povećanja zaposlenosti i produktivnosti, ali bi s druge strane smanjilo budžetske prihode a poslodavcima omogućilo da zbog smanjenih troškova, kroz dobit veći dio prisvajaju sebi. Da je ovaj strah opravdan, smatra i profesor Ekonomskog fakulteta u Sarajevo Anto Domazet:

Anto Domazet: Šta ako se desi da smanjite poreze na plaće, a ne dođe do rasta zaposlenosti i smanjeni doprinosi posluže za veće profite vlasnicima firmi?

- Šta ako se desi da smanjite poreze na plaće, a ne dođe do rasta zaposlenosti i smanjeni doprinosi posluže za veće profite vlasnicima firmi?! Jer, stanje naše privrede je takvo da nema nikakvih garancija da će smanjenje doprinosa na plaće povećati zaposlenost. To je u ekonomskoj teoriji dobro poznat fenomen moralnog hazarda – postoji vjerojatnoća da bi se nešto moglo desiti, ali to nije sigurno.

Stav Domazeta ne dijeli i Admir Čavalić. On smatra da bi smanjenje nameta na plate nesumnjivo dovelo do povećanja zaposlenosti i da ne postoji bojazan da bi rasterećenje ekonomije moglo rezultiurati prisvajanjem većih profita od strane poslodavaca. 

- BiH je zemlja visoke stope nezaposlenosti, koja ima  jeftinu, ali u isto vrijeme kvalifikovanu radnu snagu, te slabu iskorištenost resursa u okviru granice proizvodnih mogućnosti naše države. Uz to, riječ je o otvorenoj ekonomiji koja teži integraciji u EU tržište. U takvom ambijentu, uz realnu pretpostavku rasta naše ekonomije, poslodavci nemaju luksuz deponiranja vlastitih resursa, već će isti, shodno tržišnim pritiscima iskoristiti u investicije i zapošljavanje nove radne snage, pojašnjava Čavalić.

KAKO SMANJENJE NAMETA POVEĆAVA ZAPOSLENOST?

Njegovom mišljenju ide u prilog istraživanje koje je na Univerzitetu u Travniku napravio tim koji čine Ibrahim Obhođaš, Slobodan Vujić i Saša Vujić. Tvrde da bi smanjenje doprinosa i poreza na plate od 10% moglo osigurati povećanje zaposlenosti od 4,7%. Oni su kroz model analizirali kompaniju koja se bavi proizvodnjom mlijeka i koja zapošljava 112 ljudi. Kada se taj iznos podijeli sa prosječnom godišnjom bruto platom zaposlenika, koja iznosi 27.865,20 KM, suma sredstva, koja je ostala kompaniji poslije smanjivanja poreza i doprinosa, dovoljna je za pokrivanje plata za 4,7 novih zaposlenika, navodi se u analizi. Ova računica je, tvrdi se u istraživanju, provjerena i statistički je ustanovljeno da varijacije u ovom istraživanju mogu biti do 1% (u odnosu na 4,2%), što ta odstupanja čini zanemarljivim i možemo se pouzdati u tačnost gore navedenog izračuna.

 

Ukoliko bi, pak, država obezbijedila poticaj preduzeću, po osnovu novozaposlenih radnika, u smislu oslobađanja od plaćanja poreza i doprinosa za te radnike, broj novozaposlenih bio bi 8, što iznosi povećanje zaposlenosti od 7,1%, uz iste troškove rada. 

Ako bi se ova rasterećenja primjenila na cijelu Federaciju BiH, njen rezultat, tvrde autori, u konačnici bi na godišnjem nivou doveo do otvaranja 11.250 novih radnih mjesta bez poticaja, 19.352 novih radna mjesta s poticajima, povećanu potrošnju za 95,2 miliona KM, 16,2 miliona KM veće naplate PDV-a, te u konačnici veću proizvodnju i potrošnju.
 

No, o utjecaju smanjenja nameta na bh. ekonomiju, možda je i najzahvalnije pitati ljude koji je najdirektnije čine - poduzetnike. Naš sagovornik, Samir Mešalić, tvrdi da bi mu smanjenje nameta uveliko omogućilo da unaprijedi svoj posao:

- Kada b i porezi bili smanjenji na recimo na nekih 50% u odnosu na sadašnji iznos, vjerujte da bi mi to uvelo olakšalo bavljenje ovim poslom i da bih u ovom trenutku bio u stanju zaposliti barem još dvoje ljudi. Svakom poduzetniku je u cilju razviti posao i povećati svoje prihode, a zato su vam potrebni radnici. Kada pojedincu ostavite više novca na raspolaganje, naročito onom koji vodi neko preduzeće, on će, vjerujte, daleko bolje znati kako taj kapital uložiti i razviti posao, nego što to državni birokrati čine kada uzmu taj novac. 

DOPRINOSI DOLE, PDV GORE

Ono oko čega traju rasprave i sporenja je da li eventualno smanjenje nameta na platu treba biti kompenzirano povećanjem nekih drugih doprinosa i kojih konkretno?

Samir Mešalić: Kada pojedincu ostavite više novca na raspolaganje, naročito onom koji vodi neko preduzeće, on će, vjerujte, daleko bolje znati kako taj kapital uložiti i razviti posao, nego što to državni birokrati čine kada uzmu taj novac

Tako primjerice federalni Zavod za programiranje razvoja predlaže čitav niz moguće mjera kojima bi se kompenzovao pad budžetskih prihoda zbog smanjenja indirektnih poreza koje, između ostalog, uključuju uvođenje poreze na nepokretnu imovinu, povećanje PDV-a, povećanje poreza na dobitke od igara na sreću, porez na registraciju automobila, itd.

Da bi smanjenje nameta na rad trebalo biti zamijenjeno povećanjem drugih poreza, smatra i Anto Domazet, koji predlaže povećanje PDV-a:

- Nedostajuće javne prihode za penzije i zdravstvo treba namiriti iz povećane stope PDV-a. Drugo, ako povećate PDV, treba ići na uvođenje niže stope PDV-a za proizvode i usluge koji imaju veliki utjecaj na životni standard stanovništva. Dakle, mogli bismo imati niže opterećenje plaća (sa sadašnjih 72% na neto plaće u FBiH, cilj je da ono padne na maksimalnih. 45%), čime bi se poslodavci stimulirali da investiraju i zapošljavaju. To bi tražilo povećanje PDV-a sa sadašnjih 17% na 22%, ali i uvođenje niže stope PDV-a od oko10% za vitalne životne namirnice masovne potrošnje. Time bi se desila velika ekonomska promjena: porez bi bio prebačen sa faktora proizvodnje (rad) na potrošnju, što je pravedno i razumno (ko troši više, treba da plaća veće poreze).

No potpuno drugačiji pogled iznosi Admir Čavalić, koji smatra da smanjenje nameta na plate ne bi trebalo biti kompenzirano povećanjem PDV-a, ili bilo kojih drugih nameta, jer bi to prema njemu samo izazvalo kontraefekat:

- Bojim se da bi povećanjem PDV-a održali status quo u ekonomiji, naročito ako bi se zadržali postojeći uslovi plaćanja datog poreza.

Umjesto toga, Čavalić predlaže smanjivanje državnih rashoda i pronalaženje drugih rješenja za punjenje budžeta:

- Postoje različiti načini ostvarivanja javnih prihoda, bez da je riječ o uvođenju novih poreza. Ne zaboravimo da je određeni broj preduzeća još uvijek u državnom vlasništvu, ali i da postoji značajan potencijal za izdavanjem brojnih koncesija, raznih vidova dozvola itd. Da ne navodimo sve mogućnosti ušteda na svakom od nivoa vlasti u BiH, od državnog preko entitetskih i kantonalnih nivoa, pa sve do opština koje empirijski potvrđuju pravilo da je najveći stepen budžetske odgovornosti na lokalnim nivoima.

Lafferova kriva: Pretpostavlja kako poreske stope rastu neprekidno od nule, poreski prihodi će porasti do nekog maksimuma poslije kojeg će poreski prihodi pasti. Ova kriva je postala poznata početkom 1980-ih, kada su teoretičari ekonomije ponude tvrdili da bi niže poreske stope dale značilo veće prihode jer su postojeće cijene bile previsoke da bi maksimizirale poreski prihod, to jest, poreske stope su bile toliko visoke da se manje oporezivalo i proizvodilo roba, a time je i ukupan efekat bio niži poreski prihodi. Položaj krive zavisi i od ponude i tražnje, elastičnosti, potrošnje i proizvodnje, kao i drugih okolnosti u privredi

VLAST NA POTEZU

Ključna riječ ostaje na bh. vlastima. Da li će, nakon što budu formirane, nove vlasti u BiH konačno krenuti u snažnije reforme i stvaranje povoljnijeg ambijenta za ekonomski razvoj, ili će, kao i prethodnih godina, nastojati održavati postojeći sistem i status quo u društvu?

Fadil Novalić: Ići ćemou pravcu smanjenja opterećenja na rad i pojednostavljenja, sve u svrhu ohrabrenja istih za novo zapošljavanje

Prve pozitivne najave već dolaze od novog premijera Federacije BiH Fadila Novalića. Iako nije izričito najavio smanjenje nameta na plate, obećava olakšice i rasterećenje poslodavaca, što uključuje oslobađanje od obaveza na plaću prve dvije godine za novouposlene, uz zadržavanje postojećih uposlenih te pojednostavljenje obračuna obaveza na plaće (manji procent, obuhvaćen topli obrok i prijevoz - uplata obaveza na jedan račun)

- Ovi početni potezi šalju signale gdje moramo manje trošiti, signal poslodavcima da ćemo ići u pravcu smanjenja opterećenja na rad i pojednostavljenja, sve u svrhu ohrabrenja istih za novo zapošljavanje, i signal da ćemo brinuti da pri tome ne budu ugrožena socijalna prava onima koji su stvarno u stanju socijalne potrebe, rekao je Novalić . 

Optimist je i naš sagovornik Čavalić, koji kao krajnje obećavajuće i dobrodošle ocjenjuje najavljene poteze nadolazećih vlasti u BiH, te vjeruje da bi se u narednom periodu neke pozitivne promjene mogle desiti:

- Za razliku od prethodnih vlada koje su shodno raskošnim budžetima promovirale grandiozne ekonomske projekte, današnji kandidati za mandatare govore o skromnim mjerama zarad kreiranja uslova stabilnog ambijenta za nesmetano obavljanje ekonomskih aktivnosti. Tu su i međunarodni pritisci, koji se najkonkretnije manifestiraju u Britansko-njemačkoj inicijativi, ali i ranijim poruka EU u vezi ekonomskih reformi, kao i MMF-a po pitanju fiskalne discipline, te neophodne reforme Zakona o radu. Možda sam optimističan, ali vjerujem da postoji momentum kada su u pitanju reforme poreznog sistema.

 
U predstojećih nekoliko mjeseci otkrit ćemo da li optimizam ima utemeljenje i da li su nove vlasti najavljene reoforme zaista spremne i provesti u praksu... A vjerujući da će ipak biti tako, ovaj tekst završavamo poznatim citatom bivšeg američkog predsjednika Johna F. Kennedyja:

„Ekonomija ograničena visokim porezima nikada neće obezbijediti dovoljno prihoda za balansiranje budžeta, kao što i nikada neće stvoriti dovoljno radnih mjesta". 

Njemačka je gladovala sravnjena sa zemljom, a onda je jedan čovjek pretvorio u 'ekonomsko čudo'!

Objavljeno na Depo.ba

Nakon Drugog svjetskog rata njemačka ekonomija ležala je u ruševinama. Rat, zajedno s Hitlerovom politikom „spaljene zemlje“, uništio je 20% svih stambenih objekata. Proizvodnja hrane po glavi stanovnika 1947. bila je na svega 51% u odnosu na proizvodnju u 1938., dok je ukupna industrijska proizvodnja činila tek jednu trećinu u odnosu na godinu pred Drugi svjetski rat.

No, najtragičnija stvar vjerovatno je bila da je ogroman procenat radno sposobnih, uključujući i neke od najvećih stručnjaka koje je nekoć zemlja imala, bio mrtav ili je emigrirao. Ukratko, zemlja je bila u potpunom kolapsu i činilo se da će Zapadna Njemačka biti teški socijalni slučaj koji će SAD još decenijama morati izdržavati

Ipak, dvadeset godina kasnije Njemačka je bila vodeća ekonomija zapadnog dijela Evrope, čijem se uspjehu divio cijeli svijet, dok su već deset godina nakon rata svi sa zapanjenošću govorili o „njemačkom ekonomskom čudu“.

Što je bio uzrok tog tzv. čuda?

Danas pomalo i nevjerovatno izgleda da su samo dvije, naizgled jednostavne reforme, provedene u svega nekoliko sedmica tokom 1948. godine, pokrenule čitav val ogromnog ekonomskog rasta i preporoda:  valutna reforma i ukidanje kontrole cijena. Dodatni bitan faktor koji je omogućio ekonomski napredak je smanjenje graničnih stopa poreza koje je provedeno tokom 1948. i 1949. dodine.

Ninberg 1945.

Do 1948. njemački narod je dvanaest godina živio pod sistemom kontrole cijena i devet   godina pod sistemom racioniranja (način raspodjele sirovina ili živežnih namirnica u ograničenim količinama, uvjetovan nedovoljnom proizvodnjom. Obavlja se preko uprave, a primjenjuje se kao nužna mjera u iznimnim stanjima /ratovi, elementarne nepogode i sl.).

Adolf Hitler je kontrole cijena nametnuo 1936. godine da bi njegova vlada po niskim cijenama mogla kupovati ratni materijal. Tri godine kasnije, Hermann Göring, Hitlerova desna ruka, nametnuo je racioniranje (Roosevelt iChurchill također su nametnuli kontrole cijena i racioniranje, kao mjere za vođenje ratne ekonomije). Tokom rata nacisti su svaki pokušaj tržišnog formiranja cijena, odnosno prodavanje proizvoda mimo iznosa koji je vlada propisala, kažnjavali smrću. Kada je nakon rata Njemačka podijeljena na četiri okupacione zone, nove vlasti odlučile su zadržati kontrolu cijena i racionalizranje.

Svaka od četiri članice savezničke koalicije kontrolirala je određeni teritorij Njemačke. Tako je u američkoj zoni potrošačka korpa u1948., u sistemu kontrole cijena, bila za samo 30% veća u odnosu na 1938. Ipak, u 1947. godini novčana masa bila je pet puta veća u odnosu na nivo iz 1936. S daleko većim količinama novca u odnosu na prijašnji nivo, no cijenama koje su tek za jednu razinu bile više, moralo je doći do nestašica.

Kontrola cijena hrane napravila je takvu havariju u njemačkoj ekonomiji da su mnogi ljudi bili primorani uzgajati vlastitu hranu, dok su stotine hiljada Nijemaca iz gradova svakog vikenda odlazili na sela kako bi vršili trampu, odnosno mijenjali određenu robu za hranu. Henry Wallich, ekonomist s Univerziteta Yale i kasnije guverner Federalnih rezervi u svojoj knjizi „Pokretač njemačkog preporoda“ napisao je:

„Svaki dan, a naročito vikendom, nepregledne horde ljudi odlazili su na sela kako bi razmijenili hranu sa seljacima. U oronulim željezničkim vagonima, u kojima su sjedišta i vrata odavno već bila izvaljena, na krovovima vozova, gladni ljudi putovali su ponekad i stotinama kilometara puževljevom brzinom do mjesta u kojima su se nadali da će pronaći nešto da jedu. Sa sobom su nosili svoju robu – lične stvari, staru odjeću, dijelove namještaja koje bi mogli ponijeti i sve što je preživjelo bombardovanja i imalo bilo kakvu vrijednost – i vraćali se sa šakom žitarica ili krompira od kojih su mogli preživjeti sedmicu ili dvije“

Povratak primitivnom obliku ekonomske razmjene

Također, trampa je bila toliko raširena kao način ekonomske razmjene da su mnoge firme angažovale „kompenzatore“, stručnjake za vršenje trampi koji bi tražili proizvode koje su zadovoljavale potrebe firme, i često su morali izvršiti više razmjena dok ne bi našli odgovarajuću robu. Američki stručnjaci procjenjivali su da je 1947. jedna trećina svih poslovnih transakcija u Njemačkoj obavljena pomoću trampe.

Trampa, dakako, spada u prvobitni primitivni oblik ekonomske razmjene i neuporedivo je neefikasnija od razmjene roba i usluga za novac. EkonomistWalter Eucken upozoravao je da su trampa i sadmodostatnost nespojivi sa modernom sofisticiranom podjelom rada te da je njemački ekonomski sistem sveden na „primitivni nivo“. Brojevi potvrđuju njegove tvrdnje. Njemačka proizvodnja bila je tek na 51% u odnosu na nivo iz 1936.!

Eucken je bio lider nove škole ekonomske misli nazvane „socijalno tržišna ekonomija“ (njemački: Soziale Marktwirtschaft), koja je bila smještena na ekonomskom fakultet u Freiburgu. Pripadnici ove škole mrzili su totalitarizam svake vrste te zbog svojih pogleda koje su tada oprezno pokazivali, dovodili su se u opasnost od Hitlerovog režima.

„Tokom nacističkog razdoblja“ napisao je Henry Wallich „škola je predstavljala neku vrstu intelektualnog pokreta otpora, koji je zahtijevao veliku ličnu hrabrost, kao i nezavisnost uma“.

Članovi škole vjerovali su u ekonomiju slobodnog tržišta, ali kombinovanu s blagim stepenom progresivnog oporezivanja dohotka i djelovanjem države u suzbijanju monopola (karteli u prijeratnoj Njemački bili su zakonski posve legalni). Socijalno tržišna ekonomija bila je vrlo slična Čikaškoj školi, čiji ključni predstavnici Milton Friedman i George Stigler su također vjerovali u ogromne doze slobodnog tržišta, uz ograničenu raspodjelu bogatstva kroz porezni sistem te antitrustne zakone za sprječavanje monopola.

Erhard: Ubuduće, jedino sredstvo racionalizacije koje će njemačkom narodu biti potrebno su njemačke marke. I ljudi će naporno raditi da dođu do njih, samo sačekajte i gledajte

Pored Euckena, najznačajniji predstavnici Freiburške škole bili su Wilhelm Röpke i Ludwig Erhard. Za čišćenje poslijeratnog nereda u njemačkoj ekonomiji, Röpke je na prvom mjestu zagovarao reformu monetarnog sistema, tako što bi količina novca strogo bila usklađena s količinom roba, te bi se pored toga ukinula i kontrola cijena. Obje ove reforme, vjerovao je, bile su neophodne kako bi se pobijedila inflacija. Valutna reforma okončat će inflaciju; kraj kontrole cijena okončat će represiju.

Ludwig Erhard složio se s Röpkeom. Sam Erhard je još za vrijeme rata napisao memorandum u kome je iznio svoju viziju tržišne ekonomije. Njegov memorandum jasno je davao do znanja da je želio da nacisti čim prije budu poraženi.

Socijaldemokratska partija Njemačke (SPD) s druge strane je željela zadržati ekonomiju u rukama države. Glavni ekonomski ideolog SPD-a dr. Kreyssigtvrdio je 1948. kako će prekid državne kontrole cijena i monetarne reforme biti neučinkoviti i da, umjesto toga, razvoj zemlje treba postići kroz državno upravljanje i projekte. Na strani SPD-a bili su sindikati, britanska vlada, većina pripadnika zapadnonjemačkog proizvodnog lobija te neki pripadnici američkih vlasti.

I počinju reforme...

Ludwig Erhard u konačnici je pobijedio u raspravi. S obzirom da su saveznici u novim njemačkim vlastima željeli ljude koji nikakve poveznice s nacistima nisu imali, Erhard, čiji su antinacistički stavovi bili jasni (odbio je pristupiti Nacističkom savezu fakultetskih profesora), imenovan je za bavarskog ministra finansija 1945. U 1947. godini postavljen je za upravnika Ekonomskog savjeta, privremenog njemačkog organa vlasti i u tom svojstvu, za savjetnika Luciusa D. Claya, vojnog guvernera američke okupacione zone. Nakon što se sovjetska vojska povukla iz dijelova koji su bili pod administrativnom kontrolom zapadnih saveznika, u nedjelju, 20. juna 1948., Clay je zajedno sa svojim britanskim i francuskim kolegama poduzeo monetarnu reformu. Osnovni ideja je bila da se reichmarke zamijene daleko manjom količnom novca nove valute – njemačke marke. Na taj način bi se čak i u postojećim uslovima kontrole cijena smanjile nestašice. Monteratna reforma bila je vrlo složen proces, zbog kojeg je mnogim ljudima smanjeno lično bogatstvo.

Istu nedjelju Ekonomski savjet, uz žestoko protivljenje njegovih članova koji su bili pripadnici Socijaldemokratske partije, usvojio je pravilnik koji je Erhardu omogućio da u potpunosti ukine kontrolu cijena.

Kompletno ljeto 1948. Erhard je danonoćno radio na provođenju reformi koje su trajno preobrazile njemački ekonomski sistem naslijeđen iz nacizma. Reforme su se odnosile na prestanak kontrole cijena i pojednostavljivanje propisa za ekonomske aktivnosti. Povrće, voće, jaja i gotovo sva prehrambena roba je u potpunosti oslobođena kontrole cijena. Dozvoljene cijene većine drugih proizvoda maksimalno su povišene, dok u praksi državne kontrole cijena zapravo nisu ni vršene.

Zbog činjenice da je ovu promjenu proveo prilično mudro, na svoju ruku, bez prethodnog odobrenja okupacionih vlasti, Erhard je trpio žestoke kritike nadređenih. Saveznički autoriteti strahovali su da će u uslovima nestašice hrane, ukidanje kontrole dovesti do vrtoglavog rasta cijena hrane i još većeg haosa u društvu. U jednom razgovoru pukovnik američke vojske obrusio je Erhardu:

"Kako se usuđujete ograničavati naš sistem racionalizacije, kada je raširena nestašica hrane?". Na to je Erhard hladno odgovorio:

„Poštovani gospodine, ja nisam ograničio vaš sistem, ja sam ga ukinuo. Ubuduće, jedino sredstvo racionalizacije koje će njemačkom narodu biti potrebno su njemačke marke. I ljudi će naporno raditi da dođu do njih, samo sačekajte i gledajte“.

Na kraju, ispostavilo se, uprkos svim protivljenjima, Erhard je bio potpuno u pravu. Njemačka ekonomija počela je cvjetati.

Zajedno s monetarnom reformom i prekidom kontrole cijena, nova vlast je smanjila poreze. Njemački porezi u tom trenutku bili su uistinu glomazni. Umjesto stopa poreza na dobit koje su iznosile između 35 i 65 posto, uvedena je jedinstvena stopa od 50 posto. Granična stopa poreza na dohodak ostala je na enormnih 95 posto, ali se primjenjivala tek na zarade iznad 250.000 njemačkih maraka godišnje.

Poređenja radi, savezničke vlasti s ovom stopom oporezivale su sve zarade iznad 60.000 reichmaraka (što je iznos koji je odgovorao 6.000 novih njemačkih maraka). Osoba s prosječnim godišnjim prihodom 1950. godine, koji je tada iznosio nešto manje od 2.400 maraka, plaćale ja 18 posto poreza u odnosu na bruto platu. Ista osoba bi se, da je imala identičnu zaradu 1948., nalazila u poreznom razredu u kojim bi se njihova zarada oporezivala po stopi od 85%!

Rezultati...

Učinci ovih promjena na njemačku ekonomiju bili su fantastični. Već krajem juna 1948. prodavnice su bile pune proizvoda, jer su ljudi shvatili da je stabilni novac koji su sada dobijali, za njih puno vrijedniji od nekadašnjeg čiju je vrijednost stalno jela inflacija.

Izostanci s posla naglo su opali. U maju 1948. godine izostanci s posla tokom sedmice iznosili su čak 9.5 sati, djelomično zato što novac za koji su radnici radili nije mnogo vrijedio, dijelom zato što su bili prinuđeni tragati za hranom. Do oktobra izostanci s posla pali su na 4.2 sata sedmično. U junu 1948. Industrijska proizvodnja bila je na samo 51 posto nivoa iz 1936.; u novembru ona je već iznosila 78 posto. Drugim riječima, industrijska proizvodnja u manje od pola godine porasla je za više od 50%!

Izvoz je od 1948. također počeo naglo rasti. Do 1958. Industrijska proizvodnja bila je četiri puta veća nego u prvih šest mjesci 1948. prije nego je provedena monetarna reforma. Industrijska proizvodnja po glavi stanovnika bila je više nego tri puta veća. Ekonomija Istočne Njemačke, nasuprot, kroz sve ove godine je stagnirala.

Zbog sjajnih rezultata koje su imale njegove reforme, prvi njemački kancelarKonrad Adenauer, imenovao je Erharda za prvog ministra finansija Savezne Republike Njemačke. Na toj poziciji sadržao se sve do 1963. kada je i sam postao kancelar Njemačke, i na tom mjestu se zadržao do 1966. godine.

Milioniti primjerak VW 'Bube' proizveden 1955., simbol "njemačkog ekonomskog čuda"

Marshallov plan

U ovom tekstu nijednom rječju nije još spomenut Marshallov plan. Iako vlada pomalo i uvriježeno mišljenje da je upravo on najzaslužniji za ekonomski preporod Njemačke, to uvjerenje je posve pogrešno. Pomoć koju je Zapadna Njemačka dobila u okviru Marshallovog plana uopšte nije bila toliko velika.

Kumulativna sredstva dobijena iz Marshallovog plana i drugih programa pomoći do oktobra 1954. godine iznosila su samo 2 milijarde dolara! Čak i 1948. i 1949. kada je pomoć bila na vrhuncu, a njemačka ekonomija u ne baš najboljem stanju,  sredstva iz Marshallovog plana činila su manje od 5% njemačkog bruto domaćeg proizvoda. Ostale zemlje koje su u okviru Marshallovog plana dobile procentualno veću pomoć od Njemačke, imale su nižu stopu rasta.

Štoviše, dok je Njemačka dobijala pomoć, također je uporedo s tim morala plaćati i ratnu odštetu koja je prelazila milijardu dolara. Pored toga, saveznici su Njemačkoj godišnje naplaćivali 7.2 miljardi njemačkih maraka za troškove okupacije (naravno, ti troškovi su Njemačku također oslobađali obaveze da sama finansira svoju odbranu).

 

Zaključak

Velika sreća Njemačke bila je da u datom momentu kao ekonomskog stratega ima Ludwiga Erharda, čovjeka koji je, zajedno sa drugim pripadnicima Freiburške škole, pravilno uočio šta su ključne kočnice za njemački ekonomski razvoj, čije je uklanjanje dovelo do ekonomskog čuda.

No, vjerovatno i puno važnija stvar od toga, bez koje bilo kakve reforme ne bi mogle uroditi plodom, jeste njemačka tradicionalna i nebrojeno puta potvrđena radna etika, poduzetnost i disciplina, uz vrhunske stručnjake i obučenu radnu snagu koju je ta zemlja posjedovala i posjeduje, a koju ni nacistička zvjerstva ni savezničke bombe nisu mogli uništiti.

Sve što je trebalo učiniti za njemački preporod jeste stvaranje adekvatnog sistemskog okvira koji će omogućiti da znanje, stručnost i sposobnost njemačkog naroda doživi svoju punu realizaciju, a koji danas toj zemlji omogućava da bude vodeća evropska sila sa zavidnom ekonomijom.

I ne čekajući sadaku!

Agilni Čeh proglasio novu državu na Balkanu – bez referenduma, Dodik neće i ne smije!

Objavljeno na: Depo.ba



Ekscentrični Čeh i libertarijanski aktivist Vit Jeldicka posljednih dana je tema u svim svjetskim medijima. Zabivši žuto-crnu zastavu u tle i proglasivši samog sebe za predsjednika, na 7 km² „ničije zemlje“ oko koje traje granični spor između Hrvatske i Srbije, proglasio je ni manje ni više nego novu državu – Liberland.

Da je češki ekcentrik krajnje ozbiljan u svojoj avanturi dokazuje i javni poziv investitorima iz čitavog svijeta da investiraju u najnoviji poduzetnički raj u kojem neće biti nikakvih poreza ni regulacija, kao i najava „masovnog“ naseljavanja ove puste teritorije koju je pratilo nekoliko izviđačkih ekspedicija, dok je već u prvih nekoliko dana, kako tvrdi, primio preko 250.000 poziva za državljanstvo.

Ako bismo htjeli biti partibrejkeri i pogledati činjenicama u oči, onda bismo morali reći da su šanse da poplavna teritorija „Liberlanda“, kojom hrvatski policajci još uvijek slobodno šeću, zaživi kao država, jednake šansama daRizzo Ruža nakon najavljenog velikog povratka Evroviziju dovede u Sarajevo.
 

No, koliko god vam se Liberland može u prvi mah činiti ridikulnim i komičnim cirkusom, on je, vjerujte, i dalje daleko ozbiljniji i temeljetiji državni projekat od Dodikove nezavisne Republike Srpske. Razlog za to vrlo je jednostavan – Jedlicka, šta god neko mogao misliti o njemu, osoba je koja u nešto vjeruje, s jasnim principima i sistemom vrijednosti, Dodik ne. Potonji je tek biznismen koji potrošačima nudi ono što će mu u datom trenutku donijeti što je moguće veći i doslovni i politički kapital.

Koliko god vam se Liberland može u prvi mah činiti ridikalnim i komičnim cirkusom, on je, vjerujte, i dalje daleko ozbiljniji i temeljetiji državni projekat od Dodikove nezavisne Republike Srpske

Dokazuje to čak i za bh. standarde živopisna politička karijera konvertitstva u kojoj nije bilo pomodarskog političkog dresa čije boje nije obukao – od predsjednika socijalističke omladine, preko reformiste Ante Markovića, samostalnog poslanika, šegrta Biljane Plavšić, miljenika međunarodne zajednice i Sarajeva, probosanski orijentisanog socijaldemokrate i antinacionaliste, pa do ultimativnog srpskog nacionaliste koji RS vodi u svijetlu budućnost oslobođenu od unitarističkog jarma teheranske prijestolnice.

U svim tim političkim epizodama jedini princip kojim je Dodik bio vođen i jedina vrijednost do koje je držao je dolazak na vlast pod svaku cijenu. Njegova posljednja i do sada najduža politička epizoda počela je u vremenu silnog međunarodnog pritiska na tada vladajući, ratnim zločinama i kriminalom dobrano opterećeni SDS, koji je jednu po jednu ovlast RS-a prepuštao državnom nivou. U atmosferi poniženosti i srdžbe koja je tada vladala u Republici Srpskoj, Dodik je nepogrješivo procijenio da su doza nacionalizma i pokazivanje zuba ulaznica za vlast.

U to vrijeme, kao naručen na bošnjačkog strani se pojavio Haris Silajdžićsa svojim mazohističkim podvigom rušenja Aprilskog paketa koji je vodio ka jačanju države BiH i obećanjima o ukidanju entiteta, što je Dodikovoj poziciji, čak i u očima međunarodne zajednice, dalo dodatnu moralnu težinu. Malo nakon toga Dodikov pogani i zapaljiv jezik započeo je i priču o nezavisnoj RS. Od tada do danas prošlo je skoro deset ljeta, a od referenduma ni traga, no ima puno glasa.

Najnoviji korak u tom dugom i već do zla boga napornom putu ka „otcjepljenju“ Republike Srpske jeste nedavno donesena stranačka  deklaracija SNSD-a o „slobodnoj i samostalnoj RS“ u kojoj se 2018. godine najavljuje mogućnost referenduma o izdvajanju ovog entiteta iz Bosne i Hercegovine.  No, mirno spavajte, referenduma te izborne 2018. zasigurno neće biti, kao što ga nije bilo ni u prethodnih desetak godina; neće, jer ni Dodik sam ne vjeruje u njega. Svjestan je on itekako da su s Ustavom koji tu mogućnost ne propisuje i bez postojanja ijedne ozbiljne države koja bi je bila spremna priznati, šanse za nezavisnost Republike Srpske nepostojeće.

Jedlička je, ako ništa, osoba s iskrenim ciljem, koja je u sebi imala dovoljno ludosti i prkosa da iz vedra neba proglasi nezavisnu državu, ono što Dodik kao providni politički trgovac nikada neće učiniti s RS

Kao političkom oportunisti kome su volja za moć i opstanak na vlasti jedina ideologija i vrijednost kojoj je ikad težio, Dodikova priča o nezavisnosti tek je fikcija, izmišljena utvara za plašenje neprijatelja i držanje u pokornosti pravovjernih koji, što iz straha, što iz nade,  a što iz pukog ličnog interesa, još uvijek u njegovoj autokratskoj ruci vide spas. „Nezavisna RS“ je uz popratno širenje nacionalisitčko straha, mržnje i podizanje tenzija koji samo produbljuju ekonomsku i socijalnu mizeriju ove države,  nakon potrošenog novca od prodaje telekoma i rafinerije, nepostojećeg aerodroma u Trebinju i nepostojećih autoputeva koji premrežuju svaki sokak „boljeg dijela BiH“, staraca koji rove po kontejnerima i mladih bez nade i budućnosti, jedina slamka pomoću koje se taj do srži korumpirani i štetočinski režim može održavati na vlasti.
 

Bh. patriote treba da budu zahvalne Dodiku utoliko što je upravo višegodišnjim prostituisanjem pitanja referenduma u dnevno-političke svrhe potpuno ridikulizirao samo pitanje otjecpljenja, ne baš toliko čestih, no svakako sudbonosnih događaja u svjetskoj historiji. Srpski nacionalisti iz istog razloga bi ga trebali mrziti – sve godine ih je varao i svojski  koristio kao jeftino, manipulativno i potrošno sredstvo za priskrbljivanje enormnih količina vlasti, novca i moći, a od ideje nezavisne RS je napravio najobičniju sprdačinu, kudikamo veću od Liberlanda.
 

Jer Jedlička je, ako ništa, osoba s iskrenim ciljem, koja je u sebi imala dovoljno ludosti i prkosa da iz vedra neba proglasi nezavisnu državu, ono što Dodik kao providni politički trgovac nikada neće učiniti s RS.

Beznađe bh. prijestolnice: Može li Sarajevo za BiH i Balkan biti ono što je New York za Ameriku?!

Zapuštene ulice zatrpane rupama i smećem, oronule fasade, horde pasa lutalica koje marširaju ulicama i siju strah, ljudima krcati dani i prazne noći, kokuzluk, zatvoreni muzeji, ublehaši koji kroje svaku poru, opšta apatija, bezidejnost i bezgranični cinizam kraste su koje krase tijelo današnjeg Sarajeva. Tek šaroliki jezici turista koji se s godinama sve više mogu čuti na ulicama i kratkotrajni lažni glamur Sarajevo film festivala još uvijek daju utjehu da je Sarajevo i danas bitan i vrijedan grad. No, i ovakav kakav jeste, grad na Miljacki po pitanju životnog standarda, prilika koje pruža, vanjskog izgleda i međuljudskih odnosa, i dalje je miljama napredniji u odnosu na većinu onoga što ostatak zemlje nudi. I tu zapravo i dolazimo do ključnog problema današnjeg Sarajeva.

Grad koji je kroz historiju bio trgovačko središte Osmanskog carstva sa širokom autonomijom, austrougarski centar na Balkanu te srce Jugoslavije koje je po mnogo čemu bilo superiornije u odnosu i na Beograd i Zagreb, imalo je nesreću da postane prijestolnica nakaradno sklepane dejtonske tvorevine cementirane mržnjom, podjelama i pljačkom, ogrezle u siromaštvu i beznađu, te potpuno izolovane od napretka svog evropskog okruženja.

Pitanje koje se postavlja je može li Sarajevo uopšte biti bitno bolje i drugačije od opšteg stanja u toj nekoherentnoj političkoj i društvenoj tvorevini čijim formalnim središtem je postalo?

Da bi se našao odgovor na ovo pitanje, najprije bi i u slučaju Sarajeva trebalo odgovoriti na vječita filozofska pitanja koja bilježe svako stvorenje: Ko sam ja, odakle potičem i kuda idem?

Može li Sarajevo uopšte biti bitno bolje i drugačije od opšteg stanja u toj nekoherentnoj političkoj i društvenoj tvorevini čijim formalnim središtem je postalo?

A tu već grad pokazuje golem problem sa samim sobom i svojim identitetom. Opterećeno bogatim historijskim naslijeđem i posebno stravičnom žrtvom iz posljednjeg rata, ponosno, uobraženo i osjetljivo, uljuljkano u vlastite mitove i zablude, Sarajevo zapravo ne zna kud udara, šta tačno hoće da bude, odnosno htjelo bi sve pomalo, i od svega na kraju ostaje ništa.

Sarajevo bi deklarativno da bude multietnički raj i evropski biser suživota i tolerancije, no danas je dominantno jednoetnički grad,  koji bi i da bude prijestolnica svih Bošnjaka, što najčešće potvrđuje forsiranjem vjerskih simbola i iritiranjem svih onih koji se ne prepoznaju u njima.

Sarajevo bi da bude predvodnik građanske BiH otvorene prema svima i oslobođene od podjela i mržnje, no brutalno se obračunava sa svakim ko i na sekundu skrene sa dobro utabanih staza većinske istine.

U konačnici, Sarajevo bi željelo i dalje da misli da je bitan i poseban  grad, no nesvakidašnjih stvari koji bi ga izdvajali u širem okruženju odavno nema ni u tragu, dok gorčinu zbog nedostatka istih pokušava kompenzovati upornim dokazivanjem superiornosti nad raznim „živopisnim“ bosanskohercegovačkim provincijama i obračunavanjem s njihovim tužnim kompleksima.

Sve ove težnje niti je međusobno moguće pomiriti, niti Sarajevo čak uspijeva značajnije razviti ijednu od njih. Umjesto toga stoji u mjestu, mudruje, svađa se, te sa zebnjom i karakterističnom ironijom gleda na svijet oko sebe, nesvjesno uloge koju ima. A ta uloga ni najmanje nije stvar s kojom se smije igrati ili je ne daj Bože zanemarivati.

Sarajevo bi da bude predvodnik građanske BiH otvorene prema svima i oslobođene od podjela i mržnje, no brutalno se obračunava sa svakim ko i na sekundu skrene sa dobro utabanih staza većinske istine

Prvenstveno u simboličkom, duhovnom pogledu, ma koliko to pretenciozno moglo zvučati - ali je tako, Sarajevo je svojim značajem i doprinosom izrodilo Bosnu, po njemu se čitava ta mistična i zatvorena zemlja prepoznaje i njena sudbina leži u njegovim rukama. Od toga u kakvom stanju bude Sarajevo i šta ono bude predstavljalo većini ljudi u BiH i šire, zavisit će i budućnost same države Bosne i Hercegovine.

A ako zaista želimo da ova zemlja u pravom smislu riječi bude multietnička država, zemlja sloge, udobnog života i mira, gdje različiti etnički i vjerski entiteti žive u harmoniji i saradnji, onda prije svega moramo uložiti sve napore da glavni grad učinimo slikom zemlje u kojoj želimo živjeti, da on postane velika Bosna u malom, nezaustavljiva bujica energije koja će cijelu zemlju povući za sobom. A da bi to postiglo, Sarajevo mora postati miljama bolje, civilizovanije i naprednije od realnosti društva u kome se nalazi.
 

Prvi korak ka tome mora biti veća tolerancija i otvaranje, otvaranje i tolerancija i prema onima čije mišljenje je pogrešno, pa možda čak i uvredljivo. Drugi korak je snažnije brendiranje, ponovno kreiranje nekih univerzalnih, svijetlih i snažnih simbola koje će ljude primamljivati i s kojima će se moći identifikovati. Treći, i vjerovatno najbitniji korak jeste postizanje ekonomske ekspanzije, stvaranje centra enormnih mogućnosti i udobnog života, grada u koji će ljudi dolaziti prvenstveno trbuhom za kruhom i željom da ostvare sve ciljeve, a taj motiv, ne sumnjajte, jači je od bilo kakvih podjela i političkih sukoba.

Drugim riječima, trebamo težiti da od Sarajeva za BiH i Balkan napravimo ono što je New York za Ameriku, svijet u malom, kosmopolitsko središte udobnog života i neograničenih mogućnosti u koje su svi dobrodošli, mjesto oslobođeno mržnje, predrasuda, ogorčenosti i jala. I Houston je ok grad, „izvorne američke vrijednosti“ u njemu su sigurno u većoj mjeri zastupljene, no on nikada neće biti bitan ni velik kao New York.

Trebamo težiti da od Sarajeva za BiH i Balkan napravimo ono što je New York za Ameriku, svijet u malom, kosmopolitsko središte udobnog života i neograničenih mogućnosti u koje su svi dobrodošli

Dakako, ovo što je navedeno zvuči kao potpuna utopija. Sarajevo je u suštini ipak mali grad u nimalo zahvalnom okruženju, a njegovi stanovnici nisu nikakvi nadljudi superiorni da naprave epohalno čudo. Ipak, pravo da sanjamo nam ne može niko oduzeti. A i napredak je uvijek počinjao od rijetkih pojedinaca koji su, kada bi se snazi njihove kreativnosti i lucidnosti dao otvoren prostor, kompletno društvo vukli za sobom.

Možda su umjetnici, poduzetnici i vizonari tu iza ugla, spremno čekaju da se oslobodi njihova energija, samo ih mi još ne vidimo. A i snovi katkad postanu stvarnost.