SDA je socijalistička stranka

Padom Berlinskog zida pred bivšim socijalističkim državama u Evropi, kako onim koje su bile dio tzv. istočnog bloka tako i zemljama bivše Jugoslavije, stajao je veliki zadatak uvođenja liberalne demokratije, tržišnih ekonomija i uklapanja svojih društava u novi evropski i globalni poredak. Prve države su taj zadatak ispunile uglavnom dobro, i danas su redom integrisane i uspješne članice Evropske unije. Bosna i Hercegovina i većina država bivše Jugoslavije, s izuzetkom možda Slovenije, u tom pogledu su potpuno podbacile i (p)ostale su najgori dio Evrope čija društva karakterišu siromaštvo, nezaposlenost, neuređenost, visok stepen korupcije i besperspektivnost.

Razlog je zapravo krajnje jednostavan i banalan: prve su odlučno i beskompromisno raščistile sa svojim naslijeđem socijalizma i reformisali svoja društva – od provođenja lustracije preko masovne privatizacije državnih kompanija, svođenja veličine države na razumnu veličinu do stvaranja fiskalnog okvira primamljivog za privlačenje investicija i razvoj privatne incijative. Potonje su pak učinile sve da se socijalizam u pravom smislu nikad ne reformiše – od zadržavanja najznačajnijih kompanija u državnom vlasništvu (koje su u međuvremenu mahom postale ekonomski bolesnici izdržavani novcem poreskih obveznika), preko gomilanja administracije, zadržavanja brojnih besmislenih propisa koji otežavaju ulaganje i poslovanje do ljubomornog čuvanja partijske kontrole nad privatnim sektorom.

SDA, kao vodeća stranka bošnjačkog naroda koja od 1990. samo u periodu 2000. – 2002. nije bila u izvršnoj vlasti vjerovatno i najslikovitije u praksi utjelovljuje takve politike. Nakon početnih godina borbe za afirmaciju Bošnjaka pa zatim i vođenja BiH u put ka nezavisnosti i kasnije organizovanja njene odbrane, SDA je od 1996. imala  historijsku ulogu i zadatak da nakon svih preživljenih ratnih strahota demografski, fizički i ekonomski uništenu zemlju reformiše i učini od nje uspješnu priču efikasno integrisanu u novi evropski i svjetski politički i ekonomski sistem.  Danas, s prosječnom platom od oko 820 KM, nezaposlenošću koja formalno prelazi 40% (iako je realna cifra negdje oko 27%) i BDP-om po glavi stanovnika koji je veći tek od Kosova, Moldavije i Ukrajine, Bosna i Hercegovina je prikovana za samo evropsko dno.

Lekcija koju nas je 20. stoljeće nedvojbeno naučilo je da socijalizam, gdje god da se uspostavi i u svakom svom obliku, donosi bijedu i neslobodu. Kapitalizam nasuprot toga donosi blagostanje i napredak. Možemo, naravno, i trebamo razgovarati o tome koji kapitalistički model nam treba, no ne postoji ni najmanja sumnja da je tržišna ekonomija s ograničenim državnim uplivom superiorna svakom obliku socijalizma. Za ove dvije decenije koliko je bila na vlasti SDA je učinila sve što je u njenoj moći da se BiH u pravom smislu te riječi se nikad i ne transformiše u istinsku i efikasnu tržišnu ekonomiju , dok su s druge strane zadržane one najgre odlike socijalizma. Dovoljno je spomenuti samo neke.

Vlasništvo – Iako je nakon rata međunarodna zajednica insistirala na ekspresnom i ubrzanom provođenju privatizacije, uglavnom se privatizovalo samo ono što je već uveliko bilo na koljenima i krajnje upitne vrijednosti. Pritom su stvoreni takvi preduslovi da bogatsvo ostane „unutar porodice“ i u doslovnom i prenesenom značenju, tj. da novi vlasnici i ekonomske gazde postanu ljudi iz same stranke ili blisko povezani s njom, kojima su firme u javnom vlasništvu nerijetko doslovno poklanjanje bez ikakve naknade. Naravno, uzimajući u obzir poslovno iskustvo i način na koji su takvi pojedinci do svog kapitala i firmi dolazili, i ne treba previše čuditi da su moge od tih kompanija u međuvremenu propale.

Ipak, iako u društvu vlada mišljenje da je nekako privatizacija uzrok naše ekonomske propasti, činjenica je da su najprofitabilnije firme uglavnom zadržane u vlasništvu države, koja i danas  na raznim nivoima posjeduje nekoliko stotina kompanija. Koliko je to bio pametan potez pokazuje činjenica da se na listi najvećih poreskih dužnika redom nalaze kompanije u državnom vlasništvu (dovoljno je samo spomenuti GRAS ili Željeznice) te da većina njih godinama posluje u minusu i opstaje neprekidnim ubrzigavanjem novca poreskih obveznika u njih, dakle novca izvučenog iz produktivnog dijela ekonomije. Dalje, većini tih kompanija se zakonima osigurava neka vrsta monopola i onemogućuje se ili ograničava konkurenciji da uđe na tržište, a građani dobijaju skupe i nekvalitetne usluge. Povrh svega, svim tim kompanijama se upravlja kao unosnim stranačkim plijenovima u koje se upošljavaju kadrovi vlastite stranke. Tako se kreira golema mreža glasača, osigurava se kapital za vlastite interese, gomila moć, a firma se za stranačke potrebe muze dokle god može davati i minimum mlijeka.

Naravno, ne treba ni spominjati da s takvom poslovnom filozofijom koju je, iako ne jedina, nametnula SDA, takve firme i ne posluju baš najbolje. Njihova privatizacija, kao što smo mnogo puta vidjeli do sada, dešava se tek onda kada se te firme potpuno upropaste i obezvrijede te ih se u bescijenje u konačnici prodaje kao balasta od kojeg vladajuća stranka više nema koristi.

Takvu poslovno filozofiju vidimo i u slučaju Bh. Telecoma kojem već godinama kontinuirano opadaju prihodi i vrijednost, uporno odbija izvršiti privatizacija komp pravdajući to razlozima da se radi o „zlatnoj koki“ za državu. Dakako da se radi o „zlatnoj koki“, ali za stranku, njene kadrove i uvezane grupe. Ostali građani u nedostatku konkurencije dobijaju samo skupe i loše usluge.

Velika država – jedna od glavnih karakteristika socijalističkih politika je i velik javni sektor, a tu je zadaću SDA zaista besprijekorno ispunila. Blizu polovine BDP-a u BiH troši država, čime naša zemlja spada u red zemalja s najvećom javnom potrošnjom u svijetu. Dobar dio te potrošnje optada na administraciju. Iskoristivši složenu i kompleksnu dejtonsku strukturu s 14 vlada i preko 180 ministarstava, od prvog dana je primijenjena politika gomilanja ogromne i najčešće beskorisne administrativne mašinerije koja živi od državnog budžeta i troši gotovo 30% od ukupne javne potrošnje. Ne treba ni čuditi uzimajući u obzir da svaki treći u BiH radi bilo u administraciji bilo u državnim kompanijama. Pritom zaposleni u javnom sektoru, iako su njihova efikasnost i uopšte smisao takvih radnih mjesta krajnje upitni i iako žive od novca koji ne stvaraju sami,  u prosjeku uživa znatno veći standard od radnika u privatnom sektoru te predstavljaju jedini sloj koji se može smatrati nekom vrstom srednje klase. Naravno, treba li napominjati da ih je većina zaposlena  zahvaljujući stranačkoj članskoj kartici ili stranačkim vezama, bivajući na taj način dijelom velike interesne stranačke mašinerije koja zna od koje stranke na vlasti im egzistencija zavisi.

Socijalna politika – SDA u svojim politikama ne samo da je ispoštovala sveto slovo ljevičarskih politika koje su i u civiliziranom svijetu naširoko prihvaćene da školstvo i zdravstvo moraju biti besplatni i dostupni svima, nego je i zadržala onaj stari, prilično rigidni koncept državnog upravljanja nad ovim sektorima uz postavljanje znatnih barijera privatnom sektoru u ovim oblastima da se razvije. Također, studenti u BiH imaju i privilegiju kao malo gdje u svijetu da im je i visoko obrazovanje besplatno, odnosno od države subvencionirano.

Ipak, najeklatantniji primjer SDA-ove „socijalne osjetljivosti“ ogleda se u rješavanju problema boračke populacije. Nakon završetka rata BiH je imala nekoliko stotina hiljada boraca na svim stranama čiji je status trebalo riješiti. Rješenje vladajućih nacionalnih stranaka na svim stranama bilo je odista genijalno – odlučeno je da svi borci, dakle ne samo invalidi, dobiju pravo na novčane naknade za svoje učešće u ratu. Tako je od ljudi koji su mahom bili u najboljem životnom dobu, umjesto omogućavanja da postanu koristan dio stanovništva koji će raditi, stvarati nove vrijednosti i nakon borbe u ratu nastaviti zemlju graditi u miru, napravljeno nekoliko desetina hiljada socijalnih slučajeva koji trajno i masivno opterećuju državni budžet i žive na račun poreskih obveznika. A ne treba s uma smetnuti projekte masovne gradnje tzv. boračkih stanova i zbrinjavanja ovih ljudi o trošku države.

Istina, socijalna izdvajanja u BiH nisu univerzalno izdašna, no za pojedine kategorije, one koje donose glasove su obezbijeđena i sigurna.

Razmislite također i o ovim činjenicama: prema javnom izdavajanju za zdravstvo BiH je TREĆA država u Evropi, dok i po procentu socijalnih izdvajanja također spadamo u evropski vrh.

Porezna politika – Od svojih prednosti koji u sebi sadrže tragove primjene liberalnih ekonomskih načela BiH je do sada imala relativno niske i male stope poreza na dohodak i dobit od 10%, te nepostojanje poreza na dividendu, što je bila jedna od rijetkih prednosti za privlačenje investicija i razvoj poduzetništva. Ipak, sve su to anulirali drakonski, suludi visoki doprinosi neophodni za finansiranje zdravstvenog, penzionog i drugih fondova, koji zajedno s porezom na dohodak dosižu preko 40% bruto plate, čineći bh. radnika tako jednim od porezno najopterećenijih na svijetu. Tako se u cilju finansiranja glomazne države i njenih izdašnih rashoda rad i zapošljavanje radnika sistemski učinilo nadasve skupom robom. Drugim riječima, uspostavljen je sistem masovne redistribucije bogatstva, no ne od bogatih ka siromašnim, nego od svih onih koji stvaraju kao onim koji troše budžet.

Također, ni navedeni postojeći „niski“ porezi u budućnosti i neće biti baš toliko niski, jer Vlada Federacije BiH na čijem je čelu SDA-ovac Fadil Novalić odlučila povisiti većinu postojećih nameta, uz uvođenje nekih novih. Smanjeno s druge stane nije ništa.

Privatni sektor – Razvoj privatnog sektora i privatne incijative za SDA je od prvog dana bila zadnja rupa na svirali, pa stoga i ne treba čuditi što se prema indeksu o lakoći poslovanja i indeksu ekonomskih sloboda BiH nalazi na samom evropskom začelju. Ukoliko se i upustite u hrabar poduhvat pokretanja biznisa u FBiH pored toga što ćete samo na osnivanja firme čekati nekih četrdesetak dana, očekuju vas primjerice i mjeseci čekanja na građevinskih dozvola, ispunjavanje brojnih besmislenih regulacija i odredbi, troma i neefikasna administracija koja umjesto da olakša samo dodatno otežava, sudski procesi koje se otežu godinama, uz veliku mogućnost različitih vrsta reketiranja od strane lokalnih političkih službenika i inspekcija.

Za razliku od sindikata državnih službenika, boračkih udruženja ili penzionera koji ažurno reaguju na svaki pokušaj umanjenja njihovih privilegija, privatni sektor u BiH je slabo obrazovan, pa za prava njegovih radnika i malih i srednjih poslodavaca uglavnom niko i ne diže glas, tako ni vlast ne smatra za shodno boriti se pretjerano za njihove interese. SDA je kroz sve ove godine vjerno demonstrirala da oni žele jedno i samo jedno:  zagospodariti javnim sektorom, javnim resursima  i javnom regulativom.  Kolateralna šteta je privatni sektor, kojega trpe tek koliko se mora.

Rezultat je da BiH ima sistem koji kao da je prepisan iz nekog socijalističkog udžbenika: veliku državu i glomazan javni sektor, ključne industrije u vlasništvu države, visoke stope poreza, visoku redistribuciju društvenog bogatstva, budžete koji su socijalni a ne razvojni, preregulisan i slabašan privatni sektor, univerzalno zdravstvo i školstvo (uključujući i visoko obrazovanje) i izdašna socijalna davanja za odabrane kategorije. Na taj način BiH ima fatalnu kombinaciju: veliku administraciju, skupu državu te slabašan privatni sektor koji je sve to primoran finansirati i time opterećen lošim zakonskim okvirom i visokim nametima te nije ni u mogućnosti da se u pravom smislu riječi razvije, a niti su strani investitori pretjerano zainteresovani ulagati u zemlju s takvim okvirom.

A da se SDA uprkos rezultatima takvih politika ni po koju cijenu neće odreći, uvjerljivo je demonstrirala farsa oko Reformske agende. Pojavivši se najrpije u vidu Njemačko-britanske incijative i podržana od ključnih međunarodnih igrača, pred BiH je stavila zadatak smanjenja javne potrošnje, smanjena javnog sektora, liberalizacije ekonomije, olakšavanja poslovanja u privatnom sektoru, smanjenja nameta i privatizacije preostalih kompanija u državnom vlasništvu. Na provođenje ove agende obavezala se i SDA kao vodeća stranka u FBiH nakon izbora 2014. No umjesto smanjivanja javnog sektora, privatizacije, manjih poreza i olakšanog poslovanja, rezultat Vlade premijera Fadila Novalića nakon svega ostat će povećani nameti: od uvođenja poreza na topli obrok, preko uvođenja progresivnog oporezivanja, poreza na dividendu do povećanja akciza… Od državnih kompanija privatizovane su samo one koje su bile u manjinskom državnom vlasništvu, na smanjenje javnog sektora nije se ni pomišljalo, privatni sektor je umjesto rasterećenja dodatno opterećen,  a sve to s ciljem obezbjeđivanja nedostajućih i prijeko potrebnih sredstava za glomaznu budžetsku mašineriju kako bi se ona i dalje održavala.

Na taj način je Vlada Fadila Novalića i zadnjim skepticima demonstrirala da je socijalizam sama suština i smisao politike SDA i da ne postoji međunarodni pritisak i ekonomski razlozi zbog kojih će se ova stranka odreći svih njegovih blagodati koje donosi njenoj stranačkoj mašineriji.

Na kraju teksta  bih da se ogradim od eventualnih optužbi koji bi mi poneki vrli ljevičar s vjerom u socijalizam mogao uputiti da taj termin koristim nepecizno i da se ta ideja ni u kom slučaju ne može stavljati u isti kontekst s politikom SDA.  Socijalizam ovdje koristim u najširem smislu tog pojma, kao poredak koji između ostalog uključuje i veliku državu, visoki stepen preraspodjele društvenog bogatstva, žestoke intervencije u ekonomiju, brojnih socijalnih programa, itd… Također, neko bi mi mogao zamjeriti da nije korektno SDA-u spočitavati socijalizam jer takve njihove politike nisu posljedice slijeđenja neke konkretne socijalisitčke doktrine i programa, nego pukog političkog pragmatizma s ciljem grabljena što veće političke moći i utjecaja. Čak i da je tu zaista po srijedi samo oportunističko obnašanje vlasti, to ne mijenja suštinski socijalistički karakter dosadašnjih SDA-ovskih politika.

No da ove politike možda i nisu samo odraz pukog političkog oportunizma, nego da u sebi sadrže možda ponešto i od ideoloških i svjetonazorskih pobuda, svjedoči sljedeća izjava samog osnivača SDA Alija Izetbegoviće. Upitan od jednog novinara 2000. godine da li mu je žao što bošnjački narod skreće ulijevo, Izetbegović je odgovorio:

„Ne znam šta Vam znači ovo “ulijevo”. Ako ovaj izraz uzmete u klasičnom značenju, moglo bi se reći da u BiH i nema pravih lijevih stranaka. Sve su, manje ili više, desne. Sve se zalažu za privatno vlasništvo i manje miješanje države u privredne tokove. Možda je SDA više lijeva jer brani socijalna davanja i s tim povezane visoke poreze”.

Za istinski napredak BiH očito će trebati potpuno suprotne politike od onih kojih je SDA sa svojim partnerima etablirala.

HDZ-OV PUCANJ U PRAZNO: Mirno spavajte, trećeg entiteta neće biti!

Piše: Danijal Hadžović (Izvor: Slobodna Bosna)

Veliku buru u bh. javnosti posljednjih dana izaziva možda i nikad veća ofanziva HDZ-u bliskih snaga u BiH u zahtjevima za treći entitet. Predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović tako je otvoreno najavio formiranje trećeg entiteta i čak špekulisao o njegovim budućim teritorijama, predsjednik Hrvatskog narodnog sabora Božo Ljubić ide i korak dalje prijeteći da će u slučaju da Bošnjaci ne pristanu na treći entitet doći do raspada BiH, a hrvatska lobiranja stigla su i do Evropskog parlamenta gdje je na incijativu HDZ-a Hrvatske usvojena rezolucija u kojoj se zagovara „federalizacija BiH“ (čitaj: podjela na etničke entitete). 

Od ukidanja tzv. Hrvatske Republike Herceg-Bosne voljom predsjednika Republike Hrvatska Franje Tuđmana daleke 1994. i formiranja Federacije BiH, vlastita nacionalna jedinica ostaje želja vjerovatno većine Hrvata u BiH koja, ovisno o političkoj situaciji i geostrateškim prilikama, tinja ili bukti. Tako se od formiranja paradržave 1991. preko projekta tzv. hrvatske samouprave do izbora Komšića u Predsjedništvo i formiranja platformaške vlade, periodično pod vodstvom jedne te iste stranke koja se ne mijenja, najavljuje ili pokušava formirati nešto poput hrvatske političke jedinice u BiH, što redovno završava potpunim debaklom. Razloge zbog čega posljednjih dana svjedočimo ovako žustroj i agresivnoj kampanji za formiranje trećeg entiteta treba možda ponajprije tražiti u izboru Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a, odnosno naivnom vjerovanju većine srpskih i hrvatskih nacionalisitčkih krugova da će se njegovim dolaskom na vlast i politika vodeće sile svijeta prema Balkanu i Bosni i Hercegovini drastično promijeniti. 

Naravno, ideja o formiranju hrvatske federalne jedinice unutar BiH je u demokratskom društvu sasvim legitimna te samo po sebi ne predstavlja nikakav problem da i to bude jedna od opcija koje će egzistirati u političkom životu. Na nesreću njenih zagovornika, demokratski poredak također podrazumijeva i jasne procedure pomoću kojih se određene ideje provode u praksu, a tu već pobornici trećeg entiteta imaju golem problem, jer se većina građana BiH, a naročito Federacije, protivi takvom konceptu uređenja države.

No i HDZ BiH i njegova društvena mašinerija s druge strane do sada nisu ponudili apsolutno ništa što bi nas natjeralo da njihov koncept uređenja države shvatimo ozbiljno i imamo i najmanji razlog tretirati ga kao išta više do puke političke floskule koja služi kao efektno sredstvo za mobilizaciju i davanje lažne nade naivnim glasačkim masama. 

Danas u eri globalnog kapitalizma i bespoštedne konkurencije će vam već i za razvijanje uspješnog granapa biti neophodan kvalitetan poslovni plan u kome ćete morati do tančina razviti svoju poslovnu strategiju. Da ne spominjemo ozbiljnije projekte gdje nijedan investitor zasigurno neće uložiti novac u „lijepu želju“, ako nema jasan i uvjerljiv plan kako će mu to oploditi kapital. Još drastičnija stvar je s politikom. Ono što razlikuje neozbiljne od ozbiljnih političkih pokreta je što potonji imaju jasan plan i viziju šta žele ostvariti u svom djelovanju na duge staze. Iako takvi projekti najčešće ne dožive svoje potpuno ostvarenje u praksi (poput primjerice pretjerano ozloglašenog Načertanija) oni trajno ostaju temelj, politička vodilja i inspiracija idejnim sljedbenicima. 

HDZ BiH i njegova prateća intelektualno-medijsko-društvena mašinerija, iako već godinama neumorno nariču o ugrozbama i majorizacijama te se kao bore za formiranje hrvatske etničke federalne jedinice u BiH, za sve to vrijeme nisu bili u stanju sastaviti ni jedan jedini dokument u kojem bi izrazili šta oni to konkretno hoće i nude kada je u pitanju preuređenje BiH. I kada bi bilo dobre volje da se izađe u susret njihovim željama, na koji način bi se to moglo ostvariti kada zapravo i ne nude ništa?

A ideja o formiranju o trećeg entiteta za sobom otvara i niz drugih, krajnje komplikovanih političkih i društvenih pitanja. Kakve bi bile granice tog trećeg entiteta i zbog čega baš takve? Šta činiti s većinski hrvatskim područjima u srednjoj Bosni i Posavini koja su teritorijalno potpuno odvojena od zapadne Hercegovine? Kako riješiti pitanje Mostara? Stoca? Šta s miješanim opštinama u srednjoj Bosni? Kakve bi bile ovlasti entiteta u odnosu na državni nivo vlasti? Kako bi se birali predstavnici u državne institucije? Kako bi funkcionisao poreski sistem? Kako bi se novac raspodjeljivao? Kako bi se riješio problem duga? Pitanje PIO/MIO-a?...

Odgovore na sva ova i još brojna druga pitanja po pitanju hrvatske federalne jedinice HDZ BiH do sada, i pored sve silne bolne borbe za treći entitet, nije ponudio, a sudeći po kapacitetima njihovih glavnih medijskih i intelektualnih lakeja nije izvjesno da u dogledno vrijeme hoće. Jer HDZ BiH je snažna i kvalitetna organizacija u pogledu u kojem političke stranke djeluju u dejtonskoj tranzicijskoj realnosti – u pogledu interesne grupe kojoj je cilj biti na vlasti zbog same vlasti, odnosno svih ministarstava, javnih kompanija, uhljebljivanja, interesa i pozicija moći koje ona donosi. U smislu bilo kakve programske i političke strategije HDZ BiH, poput i većine ostalih stranaka, nikada nije ponudio ništa, pa zašto bi u slučaju trećeg entiteta. Dovoljno je prijeteći vitlati mačem stožerne hrvatske stranke, naricati o ugroženosti i biti boj za hrvatsku federalnu jedinicu koje još nema ni na papiru, pa su ministarstva, javne kompanije, paušali i dnevnice već tu. 

Stoga, mirno spavajte, trećeg entiteta neće biti. Barem dok njegovi zagovornici ne smisle šta oni to u stvari tačno žele... A to će potrajati.

ENTITET HZ HDZ: Zašto govoriš federalizacija, a misliš na zapadnohercegovačku unitarnu republiku po uzoru na RS?!

Piše: Danijal Hadžović (Izvor: Slobodna Bosna)

Odbor za vanjsku politiku Evropskog parlamenta u Briselu prihvatio je ove sedmice prijedlog rezolucije o napretku Bosne i Hercegovine koji je sastavio izvjestitelj Evropskog parlamenta za BiH, rumunski zastupnik Evropske narodne stranke Dan Preda. 

Ono što je posebno privuklo pažnju i izazvalo podijeljena mišljenja unutar bh. javnosti je činjenica da rezolucija između ostalog poziva na „poštivanje načela federalizma“ te „punu ravnopravnost konstitutivnih naroda i građana“. Treba odmah naglasiti da su se pojedini zastupnici iz klubova Zelenih i Socijalista usprotivili uvrštavanju načela federalizma i spominjanju konstitutivnih naroda, ističući da bi trebalo više naglasiti građanske, a manje etničke elemente koji „vode u daljnje podjele“.

I dok su političke opcije, mediji i intelektualci bliski HDZ-u BiH pozdravili ovu rezoluciju, s druge strane je kod bošnjačke i tzv. građanske javnosti u BiH ova rezolucija zbog spornog dijela o federalizmu i prava „konstitutivnih naroda“ dočekana s oprezom, uz uglavnom nemušte konstatacije da im se mora dodatno pojasniti o kakvoj vrsti federalizma se govori.

Naravno, ja se za razliku od njih u ovom tekstu neću igrati gluhih telefona. Ova rezolucija, potpuno je jasno, usvojena je kao rezultat lobiranja hrvatskih zastupnika HDZ-a i HSS-a, stranaka koje su članice Evropske narodne stranke od koje je ovaj prijedlog i potekao. Dokazuje ovo i činjenica da su na rezoluciju usvojena i dva amandmana zastupnice u Evropskom parlamentu Marijane Petir (HSS), od kojih su jedan potpisali potpisali isključivo hrvatski zastupnici HDZ-a Dubravka Šuica, Ivana Maletić i Željana Zovko.

Na ovaj način zapravo hrvatski HDZ-a preko Evropskog parlamenta i evropskih institucija lobira za stvar HDZ-a BiH i Dragana Čovića, koji je prije nekoliko dana poručio da je rješenje za BiH federalizacija! Oko same rezolucije i njenih zahtjeva i ne treba dizati posebnu halabuku, uzimajući u obzir činjenicu da i sam Evropski parlament ima daleko manje ovlasti od klasičnih parlamenata, da zastupnici vrlo često nemaju ni pojma šta to tačno piše u rezolucijama za koje glasaju te da se glasovi i donošenje raznoraznih rezolucija u evropskim institucijama nerijetko i kupuju, a daleko od toga da će ova rezolucija postati neka zvanična politika EU.

Ono što je pak u aktuelnoj rezoluciji vezanoj za BiH indikativno je što zahtjevi koji se u njoj postavljaju predstavljaju zapravo potpuno iskrivljivanje stvarnosti. Da kao laik koji ne zna apsolutno ništa o stanju i uređenju u Bosni i Hercegovini pročitate ovu rezoluciju, zaključak koji biste nedvojbeno stekli je da se radi o nekoj rigidno unitarnoj državi u kojoj se sve odluke donose iz jednog centra te se grubo gaze prava građana i „konstitutivnih naroda“. 

Kakva nam se to federalizacija i decentralizacija priziva u zemlji koja je već de facto federacija dva entiteta? I to ne samo da je federacija dva entiteta, nego je jedan od ta dva entiteta uređen kao federacija deset kantona? Dakle, BiH ne da je federacije nego je federacija unutar koje se nalazi još jedna federacija s iznimno velikim ovlastima kantona koji je čine, a kada se tome dodaju i mehanizmi donošenja odluka poput entitetskog glasanja i domova naroda na državnom i federalnom nivou, jasno je da se radi o najdecentralizovanijoj državi u Evropi u kojoj su ovlasti centralnog nivoa vlasti male i krajnje ograničene.

Pa šta nam onda u konačnici Čović i njegova društvena klika, zajedno sa svojim lobistima u Evropskom parlamentu poručuju kada nam govore da je rješenje za BiH koja je već federacija da bude „federalizirana“. 

Poručuju upravo da umjesto sadašnje Federacije BiH s deset kantona, treba formirati treći entitet, a BiH urediti kao državu tri etničke republike, drugim riječima vratiti se na ratno stanje iz 1993. i postojanje tri etničke čiste federalne jedinice koje su građene masovnim zločinima, etničkim čišćenjem i razmjenom stanovništva.

Umjesto toga, na američki pritisak Washingtonskim sporazumom 1994. formirana je Federacija BiH sastavljena od kantona. Prvobitno je bilo planirano da u Federaciji BiH uđu i svi dijelovi koji su se tada bili pod kontrolom Vojske RS-a, ali umjesto toga, u Daytonu je omogućeno da unitarno uređena RS postane ravnopravan entitet s Federacijom. 

No barem je za 51% BiH omogućeno da po uzoru na Švicarsku kantonizacijom dobije jedno moderno uređenje koje će, s obzirom na kompleksnost samog društva predstavljati kočnicu jednom narodu da ostvari dominaciju nad drugim, ali će s druge strane pored etničkih razlika uvažavati i regionalne i ekonomske specifičnosti uokvirujući ih u političke jedinice kantona.

Takav sistem nije stvorio striktno etničke političke jedinice, ali je omogućio zaštitu i nacionalnih interesa kako kroz kantonalni srednji nivo vlasti, tako i kroz način donošenja odluka na federalnom nivou (u prvom redu domove naroda koji se biraju iz kantona). Također, kantonizacija je omogućila daleko neposredniji odnos i utjecaj običnih građana na vlast i donošenje odluka.

Ona je zahvaljujući širokim ovlastima koje su date kantonima (od obrazovanja preko zdravstva do, u manjoj, i fisikalne politike) omogućila različitim regijama unutar BiH da svoj razvoj neposredno planiraju sami za sebe i dobar dio novca koji uprihoduju zadržavaju u svom kantonu. Također, omogućila je i preduslove za kreiranje zdrave konkurencije između kantona, kroz stvaranje što boljih sistemskih preduslova za privlačenje investicija, razvoj, bolju organizaciju javne uprave, školstva, zdravstva, itd...

Upravo zahvaljujući ovoj činjenici, Bosanskopodrinjski kanton koji je dugo vremena važio za najsiromašniji kanton u Federaciji, zahvaljujući nekolicini kvalitetnih poteza njegove uprave uspio je privući mnogobrojne investicije i u relativno kratkom periodu postati jedan od najbrže rastućih i najrazvijenijih kantona. 

S druge strane imamo primjer potpuno unitarnog entiteta, Republiku Srpsku. Koji je model bolji vrlo je jednostavno provjeriti prema zvaničnim podacima, od BDP-a, visine prosječne plate, penzije, zaduženosti po glavi stanovnika, itd. Unitarističko uređenje RS-a u kojem se većina novca slijeva u Banja Luku a potom dalje raspoređuje, za posljedicu ima doslovno odumiranje istočnog dijela ovog entiteta koji je ekonomski najzaostaliji dio BiH i iz kojeg stanovništvo masovno seli, a jedna vožnja automobilom kroz prirodno prelijepe krajolike istočne Bosne i istočne Hercegovine bit će vam dovoljna da se uvjerite u svu tugu i nesreću ovog dijela BiH. Za ovaj dio države decentralizacija, odnosno omogućavanje građanima istočnog dijela entiteta da u većoj mjeri sami odlučuju o ulaganju novca i razvoju bio bi svojevrstan spas. 

S druge strane, model „federalizacije“ koji zagovara Dragan Čović upravo bi bio model Republike Srpske, odnosno stvaranje tri striktno etničke unitarne federalne jedinice unutar BiH. To ne samo da bi sa stanovištva svakodnevnog života i razvoja bio korak unazad, nego bi takva „federalizacija“ po većini pitanja u praksi značila daleko veću unitarizaciju od one koja je sada na sceni.

Umjesto 10 kantona, 2 entiteta i državnog nivoa, imali bismo državni nivo sa slabim ovlastima i unitarne etničke republike s ogromnim ovlastima, u kojima bi sva moć i vlast bila koncentrisana u etničkim prijestolnicama i u rukama stranaka koje njima stoluju, zanemarujući regionalne, kulturne i ostale specifičnosti koje postoje u BiH.

Stoga, kada Čović, njegovi lobisti i intelektualno-medijski lakeji govore o „federalizaciji“, oni zapravo upravo misle na suprotno – na unitarizaciju, ali po ratnom modelu tri odvojene etničke federalne jedinice.

Dakako da u smislu vođenja propagandnih ratova pred domaćom i svjetskom javnošću eufemizmi „federalizacija“, „decentralizacija“, „konsocijacija“, „ravnopravnost“, zvuče daleko privlačnije i pravednije nego kad bi otvoreno otkrili svoje prave namjere – stvaranje etnički čiste unitarne jedinice pod potpunom vlašću HDZ-a. Entitet HZ HDZ.

VALENTIN INZKO JE OVAJ PUT IPAK U PRAVU: REPUBLIKA SRPSKA JE MLAĐA SESTRA NDH!

Piše: Danijal Hadžović (Slobodna Bosna)

Izjava visokog predstavnika u BiH Valentina Inzka da je neprimjereno obilježavanje 9. januara kao Dana Republike Srpske uspoređujući to sa situacijom u kojoj bi se neko sjetio obilježavati dan osnutka kvislinške Nezavisne države Hrvatske (NDH), izazvala je burne reakcije i salve osuda u manjem bh. entitetu. U osudi Inzkovog poređenja, srpski zvaničnici napominju između ostalog da je „sramotno“ i „zastrašujuće“ stavljati u isti kontekst NDH i Republiku Srpsku, posebno kad se uzme u obzir da je upravo nad srpskim narodom preko Drine proveden genocid od strane te kvislinške države.

I zaista, NDH će na stranicima historije biti upisana kao najmonstruoznija i najkrvavija državna tvorevina koja je egzistirala na ovim prostorima. Nedugo nakon što su njemački tenkovi okupirali Kraljevinu Jugoslaviju i na teritoriji današnje cijele BiH i većeg dijela Hrvatske formirali marionetsku tzv. Nezavisnu državu Hrvatsku, započeo je genocid zastrašujućih razmjera. Pored usvojenog nacističkog plana o istrebljenju Jevreja i Roma iz Evrope, ustaški pokret koji je vladao tom zemljom s posebnim žarom je u praksu počeo provoditi svoj autentični, još u njihovim emigrantskim danima smišljeni plan o istrebljenju Srba s područja koje je postalo dio hrvatske države. Cilj tog plana najbolje je bio sažet u čuvenoj sintagmi pisca i glavnog ustaškog ideologa Mile Budaka za rješavanje srpskog pitanja u Hrvatskoj - jednu trećinu ubiti, drugu protjerati, a treću pohrvatiti (pokatoličiti). Brisanje čitavih sela sa karata u masovnim pokoljima, stotine ubistava u koncentracionim logorima na dnevnoj bazi, protjerivanja i prisilna pokatoličavanja (koja opet nisu nužno bila garant preživljavanja), metode su u organizovanoj industriji smrti kojima se Budakov plan tokom gotovo pune četiri godine provodio u praksu, a po monstruznosti izvršenja zločina i uživanju u krvi koju su iskazivali, ustaški bojovnici su uspjeli zasjeniti i svoje nacistički mentore.

Ipak, iako se ustaške žrtve mjere u šestocifrenim brojevima, Srbi zapadno od Drine su uspjeli preživjeti, za razliku od NDH koja je zajedno s nacističkom Njemačkom kao gubitnik rata završila na smetljištu historije. Neke njene vođe, poput spomenutog Budaka, su nakon rata od strane novih komunističkih vlasti osuđeni i obješeni, neki su, poput upravnika Jasenovca Maksa Luburića, likvidirani u dijaspori godinama nakon završetka rata, neki su kao vođa NDH Ante Pavelić umrli od posljedica atenteta, a nekima se, poput čuvenog ustaškog komandanta Rafaela Bobana, izgubio svaki trag .

Četrdeset sedam godina kasnije, na malom dijelu teritorije BiH koji je nekoć bio dio NDH, proglašena je Republika Srpska, kao odgovor na težnje da se Bosna i Hercegovina otcijepi od Jugoslavije. Samo tri mjeseca kasnije uslijedt će i vojni odgovor na proglašenje nezavisnosti BiH. Iako je prisjećanje na ustaške zločine i širenje straha od ponavljanja historije bilo možda i osnovno pogonsko gorivo za mobilizaciju srpskog naroda početkom devedesetih, upravo će identične „ustaške metode“ biti utkane u same temelje „države Srba u bivšoj BiH“.

Tako je i zvaničan program vladajućeg SDS-a o stvaranju Republike Srpske proklamovao „razdvajanje naroda“, a sam vrhovni komandant Vojske RS Ratko Mladić ga je, kada mu je predstavljen, prokomentarisao riječima „ovo je genocid“.

Ipak, to ga nije spriječilo da u narednim mjesecima prione na realizaciju plana „razdvajanja naroda“. Gledajući metode pomoću kojih je je političko i vojno rukovodstvo odlučilo stvarati Republiku Srpsku, ustaški pokret je jedino mogao podići tužbu za krađu autorskih prava. Masovni i monstruozni zločini, etničko čišćenje, koncentracioni logori kao fabrike smrti, rušenja kulturno-vjerskih spomenika bošnjačkog naroda i, u konačnici, presuđeni genocid u Srebrenici vječno ostaju utkani u temelje Republike Srpske.

No, za razliku od NDH koja je po okončanju Drugog svjetskog rata nestala zajedno sa svojim nacističkim tvorcem, Republika Srpska je iz rata izašla neporažena i priznata, na gotovo polovini teritorije BiH. Njeno kompletno političko i vojno rukovodstvo suđeno je i presuđeno za najteže ratne zločine, no to ni za momenat nije probudilo značajniju katarzu ili, taman posla, ograđivanje od RS-a unutar samog srpskog naroda u BiH. A i zašto bi. Zločin je nagrađen, zločin je međunarodno priznat i samim tim čak i oni pristojniji pojedinci koji se ne oduševljavaju studentskim domovima „Radovan Karadžić“ alibi za zločine u ime svoje republike mogu pronalaziti u „pojedinačnim odgovornostima“.

Republika Srpska je danas tu, ona je ravnopravan entitet u sastavu Bosne i Hercegovine i s tom činjenicom se s pravne i političke strane treba pomiriti. No, to zasigurno ne znači da se s moralne strane može i smije zaboravljati načinin na koji je taj entitet uopšte i kreiran, posebno kada se sve učestalije i sve bahatije najavljuju referendumi o njegovom otcjepljenju od BiH, referendumi na kojima neće glasati onih nekoliko stotina hiljada ljudi, onih 48% nesrba koji su nekoć živjeli na toj teritoriji, a kojih danas tu više nema. No, ako zločin nije adekvatno kažnjen, onda mu se barem ne smije dozvoliti da iščezne.

Da su kojim slučajem geopolitičke okolnosti te, 1945. godine bile drugačije, da je ovaj prostor nekako potpao pod utjecaj zapadnih saveznika, a SAD i Velika Britanija odlučile NDH omogućiti da nastavi svoj život kao liberalna demokratija, nemojte ni za trenutak sumnjati da bismo od novih, sada demokratskih hrvatskih predstavnika koji u ratu nisu okaljali ruke, slušali istu retoriku, ista opravdanja i iste argumente kakve danas slušamo od republičkosrpskih predstavnika - „NDH je trajna kategorija“, „NDH je historijska težnja hrvatskog naroda“, „zločini su činjeni na svim stranama“, graktali bi i oni na sve strane. Iako bi samo vojno i političko rukovodstvo Nezavisne države Hrvatske poslije rata bilo suđeno i osuđeno, to kod prosječnog građanina ne bi budilo pretjeran osjećaj nelagode prema NDH, uglavnom ništa veći od toga da su to djela pojedinaca koja ne inkriminišu ni njega ni NDH u cjelini, ako već ne bi bio stava da su presuđeni zločinci heroji kojima je podmetnuto od neprijatelja hrvatstva. Dvadesetak godina poslije rata neki ndh Nikolići i Dodici bi na proslavama 10. travnja držali govore tipa “Hrvati su boreći se z a NDH donijeli slobodu i drugim narodima” ili “NDH je multietnička država”. Ubrzo potom, NDH bi postala tek jedna uobičajena evropska država, a monstruoznim genocidom kojim je nastala tokom Drugog svjetskog rata bavili bi se tek historičari i poneki istraživač.

No, NDH nije mogla opstati. Ona je, zbog tadašnjih geopolitičkih okolnosti zajedno sa svojim političkim pokroviteljem nestala sa scene i završila na smetljištu historije kao najmonstruoznija tvorevina koja je egzistirala na ovim prostorima. Republike Srpska je 1995. zbog istih geopolitičkih okolnosti morala opstati. Ona je tu... Da davi BiH.

Islamska država - ultimativni cilj velikosrpskih i velikohrvatskih nacionalista

Piše: Danijal HADŽOVIĆ

Neki je od početnih dana aprila 1992. Željko Ražnjatović Arkan, nakon što su njegovi Tigrovi gotovo bez ikakvog otpora ušli u Bijeljinu u kojoj će masakrirati nekoliko desetaka bošnjačkih civila, u kameru slavodobitno izjavljuje da je u tom gradu „spriječio eskalaciju islamskih fundamentalista“. Doduše, zadnju riječ je, zahvaljujući svesrdnoj pomoći dobronamjernika koji se čuje iz pozadine, uspio pravilno izgovoriti tek iz petog pokušaja.

Veliku buru u bh. javnosti posljednjih dana izazvale su izjave hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović koja je najprije BiH nazvala najvećom sigurnosnom prijetnjom po Hrvatsku, zatim citirala nepostojeći izvještaj SIPA-e o rastućoj opasnosti od islamskog ekstremizma u BiH, a kao šlag na tortu, u stilu kakve mahalske tračare a ne ozbiljne državnice,  kao Maksim po diziviji ustvrdila kako se u BiH vraća na "tisuće boraca iz Sirije i Iraka".

Naročitih poveznica između Arkana i Kolinde i nema. Prvi je bio pljačkaš banaka, prijeratni jugoslovenski državni ubica i ratni zločinac. Potonja je dama, prekaljena diplomatkinja i predsjednica države. Ono što ih pak u ovom slučaju vezuje su identična propagandna sredstva kojima pokušavaju ostvariti svoje političke ciljeve, oličena u magičnoj formuli borbe protiv islamskog fundamentalizma. A iz vizure sprskog i hrvatskog nacionalizma, islamski fundamentalizam ima puno dublje značenje od pukog islamskog fundamentalizma.

Arkan,  nepismen kakav je bio, pod rječju „fundamentalizam“ koju nije znao ni izgovoriti,  morao je opravdati pokolj nad nedužnim muslimanskim stanovništvom, slijedeći na taj način praksu Miloševićevu i Karadžićevu ratnokoljačke propagande koja je svoj ratni pohod vodila pod krinkom borbe protiv nekakvog islamskog fundamentalizma i odbrane kršćanske Evrope od njegove najezde, u vremenu kada nekakvih mudžahedina i vehabija među Bošnjacima još ni zglave nije bilo. Istu matricu je po izbijanju bošnjačko-hrvatskog rata koristila i hrvatska strana (a bosansko rukovodstvo im je, nažalost, naknadnim masovnim uvozom stranih boraca mudžahedina koji su u BiH ulazaili upravo preko Hrvatske, uveliko išlo na ruku u tome). Nečasne namjere su se pred svijetom i vlastitim stanovništvom morale opravdati opakim protivnikom.

Srpskim i hrvatskim nacionalistima Bošnjaci su mogli biti prihvatljivi, čak možda i simpatični kao glupavi likovi iz viceva kojima je krajnji ljudski domet pravljenje najboljih ćevapa i bureka na svijetu. Onog trenutka kada su Bošnjaci razbili te iluzije, tj. pokazali da u realnosti nisu tipovi iz viceva niti baš toliko duhoviti, nego narod koji posjeduje državnotvornu svijest i sposoban je da se organizuje, pa ako treba i vojno brani svoje političke interese, valjalo je tu sliku glupavog dobroćudnog Muje zamijeniti slikom do zuba naoružanog mudžahedina koji stvara islamsku državu i predstavlja golemu prijetnju po evropsku civilizaciju. Jer taj Mujo je stao na put ostvarivanju velikosrpskih i velikohrvatskih političkih težnji ka pripajanju dijelova Bosne i nacionalnom ujedinjenju. On do danas stoji kao brana tom cilju koji nije zamro, ali ne kao mudžahedin, nego prozapadni i sekularni Evropljanin koji teži građanskoj državi u skladu s najvišim tekovinama zapadnih liberalnih demokratija, nasuprot podjele teriritorije i kojekakvih konsocijacija, tj. zajednica naroda sovjetskog tipa koji mu se nude kao nekakva alternativa. Stoga mu je prije svega potrebno promijeniti imidž. Danas, u jeku rasta konzervativizma i ksenofobije širom Zapada, pravi trenutak da se konstantno podgrijava priča o rastu islamskog radikalizma i terorističke opasnosti među Bošnjacima, te svijetu o njima proda slika islamskih fundamentalista koji zabranjuju alkohol, umotavaju žene u burke i podržavaju terorizam, zbog čega predstavljaju prijetnju i strano tijelo u Evropi koje treba, ako ne otkloniti, onda makar uz pomoć njihovih civilizovanih kršćanskih komšija koji ih najbolje poznaju neutralisati, europeizirati i njihovu političku moć svesti na minimum.
Pred srpskim i hrvatskim nacionalistima se po tom pitanju pravdati i objašnjavati im da "mi nismo takvi", ili im vjerovati na riječ da strahuju od rasta islamskog fundamentalizma u komšiluku, smisleno je otprilike koliko i kada Trump priča o porodičnim vrijednostima i svetosti braka. Islamska država u BiH njihov je, a ne bošnjački, ultimativni cilj. Niko sretniji od srpskih i hrvatskih nacionalista ne bi bio kada bi Bošnjaci jednog dana zaista postali ono što oni godinama neumorrno prizivaju - jedna maloumna radikalizovana islamistička marva, savršeno pogodna za argumente „jesmo li vam govorili?“ ili „s njima se ne može živjeti“ i time dobili legitimitet za ostvarivanje čitavog spektra nacionalističkih ciljeva od otcjepljenja Republike Srpske, preko stvaranja Herceg-Bosne do otvorene kontrole političkog života u BiH iz susjedstva, za šta posljednjih godina postoje sve izraženiji pokušaji.

U toj političkoj igri za Bošnjake je najvažnije da ostanu vjerni zapadnim i demokratskim vrijednostima i da uslijed mnogobrojnih pritisaka i rasta islamofobije na Zapadu sebi alternativu i utočište ne traže u kojekakvim istočnjačkim despotijama i njihovim praksama. U tom cilju se, možda i više nego srpskom i hrvatskom nacionalizmu, moraju suprotstavljati svim onim vlastitim političkim i društvenim snagama koje ih nastoje odvesti na istok, jednako kao i svakom obliku ekstremizma unutar svojih redova, potpunom stranom bošnjačkoj tradiciji i duhu.

Liberalna demokratija, sekularizam i tolerancija najjače su bošnjačke oružje u borbi protiv velikosrpskog i velikohrvatskog duha iz boce koji će u svojim pretenzijama ka BiH spremno dočekati svaku slabost. Ne pokazujmo je.

x

Kad se bjelosvjetski ublehaši i domaći diletantni slože, glavobolje za BiH se množe

rlamentu Federacije BiH uskoro slijedi ponovno izjašnjavanje o Zakonu o radu čije je prvobitno donošenje, da podsjetim, Ustavni sud FBiH krajem prošlog mjeseca proglasio neustavnim. Zakon će, prema svemu sudeći, i ovaj put biti usvojen, ali s uvjerljivijom većinom u odnosu na prošli, s obzirom na to da su iz SBB-a, i pored prethodne najave da će opstruirati rad Parlamenta zbog nemile situacije u kojoj im se našao vođa, rekli da će Zakon podržati. Upravo neustavni ad hoc način na koji je prvobitno donesen ovaj zakon kao jedna od bitnijih stvari za buduće odnose i funkcionisanje ovog društva, pokazuje sav diletantizam i neozbiljnost onih koji nam kroje živote i određuju budućnost.

Stvari su još gore kada se uzme u obzir ono što je prethodilo donošenju Zakona o radu. U ozbiljnoj i uređenoj državi zakon kojim se liberalizuje tržište rada i omogućava lakše zapošljavanje i otpuštanje radnika izvjesno bi bio podržan od stranaka desnog centra uz asistenciju liberala. Protiv bi nesumnjivo bile stranke ljevice. Dakle, one stranke koje ideološki u većoj mjeri teže tržišnom rješenju i poduzetničkoj slobodi bile bi uz ovakav zakon. One stranke koje na prvo mjesto stavljaju interes i zaštitu radnika, čak i nerijetko nauštrb ekonomskog rasta, usprotivile bi mu se. U takvom društvu kao glasač znate jasno šta dobijate kada glasate za jednu ili drugu političku opciju, odnosno za koga glasati u skladu s vlastitim uvjerenjima.

I prividno je identična situacija bila i u Federaciji BiH. Zakon o radu prvobitno je prošao zahvaljujući dvjema vladajućim konzervativnim strankama, SDA i HDZ-u, uz asistenciju nekolicine manjih stranaka. Zakonu su se, pak, žestoko protivili DF i SDP, dvije vodeće socijaldemokratske stranke. Dakle, baš onako kako bi to nominalno ideološki i programski trebalo da izgleda u jednoj pristojnoj demokratiji, osim što je u slučaju Federacije BiH Prijedlog Zakona o radu utvrđen još 2013. od Vlade koju je predvodio SDP, što je predlagač Zakona bio DF i što će nam udarnici SBB-a koji su krajem prošle godine s naslovnice svog stranačkog biltena urlali o uvođenju robovlasničkog sistema i ponižavanju radnika, sada mirne duše glasati za takav zakon... I vjerovatno za njega imati samo riječi hvale. Vidite, kada se u BiH bavite politikom, motiv da nešto podržite ili rušite je u nijansama, odnosno u tome da li u datom trenutku obnašate izvršnu vlast ili ste, pak, tek opozicija bez vladajućih fotelja, budžeta i javnih kompanija, a time i tolike obaveze da slušate diktat međunarodne zajednice.

U RS-u, pak, ni tog ideološkog privida nije bilo. Tamo je vladajuća k'ofol socijaldemokratska stranka koja se k'ofol opire stranom diktatu mnogo temeljitije i ozbiljnije pristupila provođenju ovog zakona, toliko ozbiljno da je i predsjednica tamošnjeg sindikata izbačena iz Skupštine tokom njegovog usvajanja. Protiv je redom bila opozicija navodnog desnog centra, uz argumentaciju koja je na momente podsjećala na najubitačnije pasuse Komunističkog manifesta, ne videći problem u tome što je na državnom nivou potpisala istu tu Reformsku agendu i obavezala se na njeno provođenje.

Stvari nisu daleko bolje ni kada se u svemu sagleda uloga međunarodne zajednice koja i stoji iza ovog zakona. I kompletna Reformska agenda (čiji je Zakon o radu do sada najbitnije čedo), kojom nam se preko blesavih reklama koje vrijeđaju razum i bodu srce najavljuje “oslobađanje od okova”i “ekonomski razvoj”, suštinski je zapravo jedan opskuran dokument u kojem su te temeljite reforme koje, navodno, trebaju trajno preobraziti i unaprijediti bosanskohercegovačko društvo, stale na temeljitih šest stranica A4 formata! 

I to vam je otprilike ram za sliku naše domovine, evropske periferije s polukolonijalnim statusom – sastanu se međunarodni diletanti i vašim lokalnim polupismenim diletantima uvale set reformskih mjera pun opštih frazetina (“treba smanjiti namete”, “treba olakšati zapošljavanje”), bez ikakvog detaljnog preciziranja šta, kako i koliko, šta se s tim uopšte želi postići, koje će to efekte imati i kakve će to u konačnici rezultate polučiti.

Nema tu ni ljevice ni desnice, ni bilo kakvog programa, vizije, koncepta ili blagog pojma kako se vodi država i čemu ona uopšte služi. Tek sukoba interesnih političkih grupa koje se poput suparničkih bandi za vlast bore tek radi moći i privilegija koju im ona donosi. U tom cilju dovoljno je da im u svojstvu trećerazrednog bjelosvjetskog apartčika koji je dobio priliku da se negdje osjeća bitnim i moćnim zaprijetite zavrtanjem kredita, korupcijskim aferama i uskraćivanjem prijema, i bespogovorno će u praksu provesti svaki vaš naum i želju, iako ih, doduše, ni sami niste do kraja razradili, a kamoli uzeli u obzir društveno-ekonomski okvir zemlje kojoj ga namećete.

Mada, u konačnici, možda čak ni to nije toliko loše u situaciji kada vam domaći političari mimo provincijske pohlepe i stomačnog kalkulanstva, neku iole suvislu vlastitu ideju o tome kako kvalitetno organizovati državu i omogućiti prosperitet ionako nemaju. A niti je, u odnosu na vlastite intelektualne i obrazovne kapacitete objektivno i mogu imati.

Ne vjeruj MMF-u ni kada Reformsku agendu nosi

Legenda kaže da se u nekoj američkoj srednjoj školi tokom devedesetih trener košarkaške ekipe, shrvan lošim rezultatima svoje momčadi na početku sezone, odlučio na nevjerovatan potez. Kako bi motivisao svoje igrače da počnu pružati bolje partije, jednog dana je u svlačionicu ušao s flašama magičnog napitka, izum njegovog prijatelja naučnika koji će im, garantovao je, dati nemjerljivo veću snagu i izdržljivost. Ovaj srednjoškolski tim na kraju je osvojio košarkaško prvenstvo svoje oblasti, a  igrači su prije svake utakmice konzumirali ovaj magični napitak. Na kraju se, međutim, ispostavilo da je fantastični napitak bio zapravo samo sok od narandže razblažen vodom!

Posljednje dvije godine i želudac bh. društva natočen je napretkom i blagostanjem koji stiže s magičnim napitkom Reformske agende, a koji mu složno doziraju domaći političari, mediji i međunarodni birokrati. Pritom, jednako kao i u prvom slučaju, gotovo niko ili rijetko ko se dosjetio da provjeri sadržaj tog magičnog napitka i vidi šta se u njemu zaista nalazi. Ima u tom dokumentu, naravno, hvale vrijednih i za bh. ekonomiju spasonosnih prijedloga izraženih u riječi “treba” – smanjiti administraciju, namete, liberalizovati tržište... 

Ipak, stvari postaju nešto problematičnije kada se dođe do realizacije navedenih ideja u praksu. Jedna od prvih stvari koje se pod okriljem Reformske agende pokušavaju provesti je povećanje akciza na gorivo, pivo i alkohol, jer u međunarodnim finansijskim institucijama golemu brigu brinu za zdravlje naših građana, pa prikupljena sredstva od povećanja namjeravaju usmjeriti u zdravstveni fond. Mali problem u svemu je što tu ni do kakvog povećanja prihoda neće doći. Kako nam u ekonomskoj znanosti pokazuje Lafferova krivulja, porezni prihodi rast će s povećanjem nameta do određenog stepena opterećenja. Nakon toga zbog prevelikog opterećenja smanjuje se produktivnost, te veće stope u konačnici rezultiraju padom, a ne rastom prihoda. 

Kako ovo funkcioniše u praksi mogli smo već vidjeti nakon uvođenja viših akciza na cigarete. Došlo je do pada poreskih prihoda i znatnog slabljenja domaće duhanske industrije, jer su na ovaj pokušaj pljačke, građani kao i uvijek odgovorili ekonomski racionalno, odnosno prelaskom na motanje duhana.

Ne treba biti posebno vidovit pa ni naročit ekonomist da bi se zaključilo da će identične ili slične posljedice na bh. ekonomiju imati i uvođenje akciza na pivo, odnosno da će s jedne strane zbog smanjenja potrošnje doći ne do rasta nego do pada prihoda, dok će domaćoj pivskoj industriji, čiji rukovodioci očajnički najavjuju pogubnost ovakvih mjera, biti nanesen težak udarac uz sigurna otpuštanja radnika.

Zašto onda pored osnova ekonomije, zdravog razuma i dokazane pogubi ovakvih mjera, međunarodne finansijske institucije, Evropska unija i domaći političari istrajavaju na ovakvom rješenju? Izuzev možda kod ovih posljednjih, u startu možemo isključiti mogućnost da se radi o ograničenim idiotima koji konačnih rezultata ovakvih rješenja nisu svjesni. 

Nikada ne treba smetnuti s uma da su upravo međunarodni faktori među najodgovornijim za ekonomsku propast bh. društva. Najeklatantniji primjer za ovo je poslijeratni nametnuti model privatizacije koji je podrazumijevao da se nekadašnji veliki socijalistički kombinati prvo podijele na više manjih firmi, a tek onda privatizuju. Uz asistenciju masovne pljačke provođene od domaćih političkih elita, većina domaćih kompanija nakon što su usitnjene su i propale, a BiH je od kakve-takve industrijske zemlje, postala država koja uvozi sve od igle do lokomotive i živi od trgovine, sadake i nešto malo turizma. 

Odgovor za ovakvo djelovanje možda leži u činjenici da mi, nažalost, ne živimo u svijetu ideala i ekonomskih teorija, nego u svijetu bespoštedne borbe raznih moćnika i interesnih grupa za goli interes. U tom smislu, možda je i sasvim logično da se kroz Reformsku agendu, pod nebuloznom krinkom brige za zdravlje bh. građana, provede mjera koja će izvjesno na koljena baciti bh. pivare i stranim kompanijama, čija su mnoga piva zahvaljujući dumpingu već sada jeftinija od domaće ponude, omogućiti da potpuno preuzmu tržište. S domaćim političkim akterima se za ovo i nije pretjerano teško nagoditi – njima tranša kredita MMF-a za očuvanje položaja budžetskih uhljeba, pa dokle traje, nama domaće tržište.

Za razliku od lažnog napitka iz uvoda koji je zbog placeba u konačnici ipak imao blagotvorne efekte, pivski napitak Reformske agende će imati vrlo, vrlo gorak ukus.