SITA DJECA KOMUNIZMA: Iza jugonostalgije leži najprizemniji lični interes

Piše: Danijal HADŽOVIĆ

Razgovaram s jednim sredovječnim jugonostalgičarem. Istaknutim društvenim radnikom. Veli mi da bi država trebala riješiti problem stambenog pitanja ljudi u BiH i obezbijediti svakom građaninu da ima stan. Pokušavam objasniti da je to gotovo neizvedivo, preskupo, da naša država nema sredstava da to sve plati, da bi nas to odvelo ili u dužničko ropstvo ili u ekonomsko uništenje kroz dodatne namete. Veli, može se to izvesti, uvest će se dodatni poreski namet na plate, ništa puno, svi će uplaćivati u fond, pa će ovi što nemaju moći dobiti stan. A šta dakle, ovi što imaju stan kupit će onim što nemaju, pitam. Da, kaže, to je socijalno pravedno.

Iznosim mu svoj koncept socijalne pravde. Ti od svoje plate izdvajaj dio za svoj vlastiti “fond solidarnosti” od kojeg ćeš nastojati sebi kupiti stan, a ja ću sebi od svoje. Ne slažeš se? Onda mi reci na osnovu čega ljudi koji su mukotrpno radili, štedjeli i plaćali kredite da sebi kupe stan bi sada trebali biti dužni još i tebi kupovati stan? Kolike namete pored ovih 70% u odnosu na neto platu bi još trebalo davat? Pitam i je li svjestan da bi uvođenje takvog jednog, papreno skupog i komplikovanog socijalnog programa na kraju opet rezultiralo milion puta viđenim scenarijem – da „prioriteti“ za dobijanje stanova postanu pojedinci uvezani sa strankama na vlasti, koji, da bi stvar bila gora, najčešće nisu ni u kakvoj socijalnoj potrebi.

Umjesto protuargumenta, slijedi tipična bujica optužbi koju sam u sličnim situacijama navikao slušati na svoj račun – socijalni darvinist, sluga kapitala, želim da ljudi budu beskućnici, uskraćujem im pravo na krov nad glavom…

Poznat mi je kao osvjedočeni ljubitelj bivšeg sistema, socijalizma, osoba kojoj se kapitalizam gadi, pa samo čekam kada će krenuti s hvalospjevima na račun bivše države, i počinje. Veli mi kako su svi u toj državi uplaćivali u fond za stambenu izgradnju. Eto, kako je mogla Jugoslavija, ona je riješila stambeni fond (nije, statistike pokazuju da većina radnika nikad nije došla do svoje nekretnine). Dalje mi se otvara pa otkriva istinske motive svoje jugonostalgije i ljubavi prema toj državi. Roditelji su mu na taj način, kaže, dobili ni manje ni više nego tri stana. Jedan od njih je u samom centru Sarajeva, inače luksuzni jevrejski stan u staroj jevrejskoj zgradi koji su najprije njegovim vlasnicima oteli ustaše pa onda prisvojili komunisti. Naravno, stanovanje u njima je bilo namijenjeno za komunističke glaševine. Njegov otac je bio jedan od takvih. Direktor jedne firme. Istaknuti „društveno-politički radnik“. Njih je zapao stan u samom centru i još dva. Negdje. Vjerovatno nije na Alipašinom polju. Te su betonske košnice bile namijenje radničkoj sirotinji. Uzaludno je bilo dalje dotičnoj osobi pokušavati objasniti da je sistem u kome svi plaćaju u zajednički fond, a stan dobiju samo neki, neki i tri, a neki niti jedan, dubinski nepravedan. Da je kupovina „kuća“ i „stanova“ u toj državi na kredite koje bi pojela inflacija, pa bi se otkupili za kikiriki, između ostalih stvari banke gurnula u nelikvidnost, a one u svom propalom stanju ubrzale put u bankrot Jugoslavije tokom osamdesetih. Da je i pored „politike zapošljavanja“ gdje su se fabrike nakrcavale prekomjernim radnicima, nezaposlenost u toj državi bila velika,  dvadesetak posto, toliko velika da su doslovno milioni ljudi iz te zemlje odlazili u zapadne države na rad. Da se u suštini radilo o državi koja je živjela na stranim kreditima. Da su ti krediti u osamdesetim došli na naplatu. Da nije bila u stanju da ih vraća. Da je zemlja nakon toga završila u kolapsu i da je Ante Marković u konačnici tržišnim reformama pokušao bezuspješno spasiti tu zemlju. Krahirala je ekonomski pa se raspala politički, znamo s kakvim posljedicama.

Postoje dvije kategorije jugonostalgičara. U prvu, u suštini benignu, spadaju ljudi koji žale za vremenima kad su bili mlađi, ljepši, veseliji, imali siguran posao i platu od koje su mogli živjeti i u toj su zemlji svakako bolje prosperirali nego u ratnom i tranzicijskom haosu Bosne i Hercegovine. Tim ljudima trebamo vjerovati kada kažu da misle ono što stvarno misle kada pričaju o Jugoslaviji.

No, u potpuno drugu kategoriju jugonostalgičara spada gore opisani sagovornik. Objašanjavati mu realno, činjenično stanje s jugoslovenskom ekonomijom (da ne spominjemo tek politička i ljudska prava) i natjerati ga da spozna svu štetu njenih programa koji su bili loši tada, a kamoli danas, bilo bi kao mormona pokušati ubijediti da neće dobiti svoju vlastitu planetu kad umre. Naime, on navedeni sistem i njegove tekovine brani  iz najprizemnijeg ličnog interesa.

Riječ je o privilegiranoj djeci komunizma, djeci partijskih funkcionera, vojnih lica, partijskih direktora, djeci koja su preko partije imala stanove, luksuz, putovanja i najskuplju odjeću sa Zapada. Pritom ta dječica nisu u stanju pokazati ni promil empatije i razumijevanja za ljude koji su morali biti opljačkani ili utamničeni da bi oni, dječica komunizma, mogli uživati silne privilegije. Ne, najčešće će ih otpisati kakvom prepoznatljivom teškom optužbom ala “nacionalist”, “četnik”, “ustaša”, “profiteter”, “dobio je što je zaslužio” i tako umiriti svoju savjest koja negdje duboko poručuje da su neki morali patiti da bi oni živjeli dobro. Riječ je o dječici koja za komunizmom žali, ne što voli komunizam kao komunizam, no što su komunizam i partija davali unosan život za odanost tom komunizmu i partiji.

Ta djeca komunizma mrze nacionaliste, ali ne samo zato što su oni svoje uhljebili gdje god su stigli i preuzeli kontrolu nad resursima, firmama, obrazovanjem i  državom. Ta djeca komunizma mrze nacionaliste prije svega zato što su njihovim očevima oduzeli uhljebljenja, kontrolu nad resursima, firmama, obrazovanjem i državom.

Ta djeca komunizma, ozlojađena gubitkom položaja i privilegija, u tržišnoj ekonomiji najčešće se nisu snašla najbolje ili su se pak ponovo uhljebila na plodove tuđeg rada, pa stoga posebna meta bijesa i gnjeva su joj oni koji na tržištu uspijevaju nešto zaraditi. Oni su izgubili svoje privilegije, ostali su bez svoje države, pa su u ime toga odlučni da nam svima zagorčaju živote. Uništiti mladim ljudima svaku želju i ambiciju za uspjehom, radom, stvaranjem, širiti negativnu energiju i ubjeđivati nas da nikad nije i ne može biti bolje no što je u njihovom vremenu, te da je sve oko nas katastrofa, bijeda i očaj, kao da je njihova jedina životna misija danas.

Ta djeca komunizma zagovaraju da nam država i danas kupuje stanove, ne jer im je istinski stalo da bosanske  sirotinje bez vlastitog stana, no jer je zbog takvih mjera tatica svojevremeno mogao doći do tri stana. I onog jevrejskog otetog u centru. U sistemu s takvim politikama oni su lično prosperirali.

“Mi smo u Jugoslaviji imali ovo i ono”, “nemojte robovati za primitivce koji drže firme”, “nama su davali”, “država duradi” – grakću iz sveg glasa, dok sanjaju rušenje, što lokalno što globalno, cijelog sistema u kome vide glavnog krivca što su ostali bez slatkog života.

Pojedinci kojima pripada junak našeg teksta danas nisu najmoćnija društvena kategorija.No jesu jedna od najglasnijih i najštetnijih. Šire pesimizam, depresiju i očaj; podržavaju sve što je rušilačko; plasiraju nam bajke o bivšoj državi i zovu nas da tražimo državu koja brine o nama od rođenja do groba, ali ne govore ko to da finansira; žele vlast ili se barem okoristiti njemu, ali ne jer misle promijeniti nešto na bolje (svojim idejama mogu samo na gore) no kako bi vratili, koliko se može, privilegije i luksuz koji je pripadao njihovim očevima.

Poput pripadnika stare feudalne kaste koja je nekoć, kroz 19. stoljeće, iz gnjeva i ozlojađenosti činila sve da potkopa i ocrni etablirani liberalni poredak i njenu vladajuću buružorsku klasu, te pokuša vratiti koliko-toliko svoje stare privilegije, tako i naše stare komunističke elite i njihovi potomci u borbi za privilegije čine sve što je u njihovoj moći da pod svaku cijenu spriječe bilo kakve dublje reforme u društvu, razilaženje sa socijalističkim naslijeđem, okretanje ka slobodnoj tržišnoj ekonomiji, pravnoj državi i individualizmu.

To su preživjeli relikti, zombiji jednog lošeg, poraženog i štetnog poretka i ideologije, koji ne samo da nisu ni alternativa ni rješenje, nego su odraz jednog dubinskog historijskog i mentalitetskog poraza ovog društva,  osuđenog da se klati između crvenog i zelenog kolektivizma, koje otvoreno odbija da se okrene onim politikama i rješenjima koje jedino donose napredak i prosperitet. Što prije postanu stvar prošlosti, bit će nam svima bolje.

OD CVETKOVIĆ-MAČEK DO PLANA B: Da li će politički patuljci sudbinu BiH predati Dodiku i Čoviću?

Piše: Danijal HADŽOVIĆ
Period Kraljevine Jugoslavije jedan je od najtežih u historiji Bosne i Hercegovine i bošnjačkog naroda. Odmah po uspostavi ove države širom BiH i Sandžaka muslimansko stanovništvo, posebno u ruralnim područjima, bilo je izloženo učestalim napadima uz ubistva i pljačke koje su provodili  „kosovski osvetnici“, kako su si, u nastojanju mitološkog legitimiziranja vlaste žeđi za krvlju i tuđom imovinom, tepale razne kriminalne skupine koje su u novoj državi dobile odriješene za vršenje zločina.  Nove vlasti , predvođene dvorom Karađorđevića i Pašićevim radikalima su, naime, na ova zlodjela uglavnom reagirale širom zatvorenih očiju puštajući počinioce da prođu nekažnjeno, da bi u međuvremenu i same provele državno sponzoriranu pljačku oduzimanja imovine bošnjačkim zemljoposjednicima, poznatu kao agrarna reforma. BiH kao cjelini također nije bila namijenjena mnogo bolja sudbina. Ona je, ukratko, u radikalsko-karađorđevskim koncepcijama uređenja imala da nestane kao politički subjekt i bude potpuno utopljena u unitarnu jugoslovensku ili velikosrpsku državnu tvorevinu. 

Nosilac borbe za zaštitu bošnjačkog stanovništva i očuvanje kompaktnosti BiH uz autonomiju kao krajnji cilj, bila je Jugoslovenska muslimanska organizacija. Predvođena Mehmedom Spahom, za kratko vrijeme je obezbijedila plebiscitarnu podršku bošnjačkog stanovništva, koju je uglavnom sačuvala kroz cijeli period postojanja Kraljevine. Iako sa svega nekih 5% glasova ukupne podrške u jugoslovenskom političkom sistemu i djelujući u krajnje krnjem demokratskom okviru, Spaho je, vješto balansirajući između interesa unitarističkog koncepta srpskih, i republikanskog hrvatskih elita, uspijevao na političkoj sceni afirmisati pitanje muslimana u Jugoslaviji i održavati u životu ideju o autonomiji BiH. Koliko je ovakva politička pozicija predstavljala teret vlastima u Beogradu, pokazuje i ogroman napor koji su ulagali u razbijene Spahe političke organizacije kroz stvaranje niza novih, njihovom unitarističkom konceptu naklonjenih političkih opcija među muslimanima, od „muslimanskih radikala“ Šerifa Arnautovića do radikalima naklonjene „Jugoslovenske narodne muslimanske organizacije“, formirane od bivših Spahinih saboraca. Ni obilne finansije ni sav propagandni aparat koji im je stajao na raspolaganju od beogradskih vladajućih krugova nisu bitno pomogli da se promijeni rezultat – kroz čitav period Kraljevine JMO je ostao najsnažniji politički faktor u BiH i respektabilna parlamentarna snaga. Na kraju je bila potrebna smrt Spahe (prirodna ili izazvana, ostavimo istraživačima i historičarima) da se ta politička snaga razbije i BiH, sporazumom Cvetković-Maček, u miru podijeli između Srbije i Hrvatske. 
 
Ovaj sporazum, na sreću, nije dugo opstao u praksi. Borba za politički subjektivitet BiH i splet okolnosti nas je doveo do toga da, nakon mora prolivene krvi, danas Bosnu i Hercegovinu imamo kao kakvu-takvu nezavisnu državu. Ipak, jednako kao i prije stotinjak godina, ključna politička podjela  u zemlji je između onih koji Bosnu i Hercegovini žele i onih koji je ne žele, barem ne kao pretjerano suverenu i ozbiljnu državu. Milorad Dodik,  dakako spada u potonje. Već odavno priželjkuje, najavljuje, prijeti njenim raspadom, samo dok, kako veli, dočeka pogodan međunarodni trenutak. Za to vrijeme u praksi čini sve što je moguće da oslabi njen državni kapacitet. Svog vjernog partnera za ovaj projekat pronašao je u lideru HDZ-a BiH Draganu Čoviću, koji je u politici rušenja države već najavio i potencijalno ozbiljnije podvige, tj. blokadu izbora novih vlasti u Bosni i Hercegovini na svim nivoima, u slučaju da se ne promijeni izborni zakon po njegovoj volji.

 Ni međunarodna situacija nije baš bajna za BiH. Rusija, pružajući direktnu podršku Dodiku, već godinama predano ruje iznutra i destabilizira zemlju. Širom istočnog djela EU vladaju kršćanski desničari koji, blago rečeno, s fobijom gledaju na muslimane. EU je zabavljena o svom jadu, Brexitima i navalom raznoraznih populističkih nedaća s radikalne desnice.  Ne treba ni čuditi stoga da HDZ-ovi lobistički napori za podršku reorganizaciji BiH, po njihovoj mjeri, pronalaze sve više pristalica i među zapadnim članicama evropske porodice.

I kako na sve ovo reaguju probosanske stranke? Stranke ljevice  u konačnici na izbore izlaze ni s manje ni s više nego s tri kandidata za Predsjedništvo. Pošto SDP nije partija koja će da popušta „onim koji su je izdali“, Željko Komšić, koji je dva puta pobjeđivao HDZ-ovog kandidata, ovaj put će glasove lijevog glasačkog tijela morati dijeliti sa SDP-ovim  Denisom Bećirovićem. Da se po prvi put okuša na velikoj sceni, s kandidatom za člana Predsjedništva, baš u ovom historijskom trenutku je odlučila i Naša stranka, s mlađahnim gostom iz Francuske, New Yorka ili gdje već živi, Borišom Falatarom. Sve u svemu dovoljno da se još koja hiljada glasova skine ljevici. Kada se sve sabere, ili tačnije oduzme, Dragan Čoviće ide prema izglednoj pobjedi. Kao zajednički kandidat ljevice Komšić (ili čak možda i Slavo Kukić čije ime se prvobitno spominjalo) bi imao izgledne šanse da porazi Čovića na izborima. S još dva kandidata istog glasačkog tijela, te šanse su minimalne. I pritom, ni najmanje nije sigurno da će Bećirović s druge strane pobijediti. Barem historijski zapis kristalno jasno govori da ljevica nikada nije imala bošnjačkog člana Predsjedništva. Takvom strategijom ljevica će Čoviću direktno omogućiti novi mandat u Predsjedništvu, dok će sama prema svemu sudeći ostati bez ijednog.

No, zar u ove četiri godine, koliko je na sva zvona medijski promovisan igrokaz o tobožnjem ujedinjenu ljevice, nije mogao biti postignut neki trezven, razuman, zreo dogovor o zajedničkom političkom nastupu? Zar se nije moglo dogovoriti, kao što je to slučaj s opozicijom u RS-u, da se primjerice Komšić podrži kao zajednički kandidat za Predsjedništvo, Nermin Nikšić za premijera Federacije, a neko iz NS za kantonalnog premijera, ili obrnuto? Zar to nije nešto što bi ozbiljne i zrele političke organizacije, na kraju krajeva i odrasli ljudi učinili, umjesto što umjesto toga svjedočimo novom valu razmjene uličarskih pogrda i optužbi među protagonistima ljevice?

Situacija nije previše bolja ni na desnom političkom spektru. Od jedne stožerne SDA, u međuvremenu se formirala nekolicina regionalnih i lokalnih stranaka, odlučnih da zadrže svoj dosadašnji komad vlasti. Njihovi politički koncepti u ovakvom bitnom historijskom momentu, u skladu se interesima i političkim dometima njihovim protagonista,  svode se na važna državnička pitanja parkinga, nedostavljenih računa i teladi na Bjelašnici, ili pak brendiranje sebe kao „novih lica u politici“, nakon što su prethodne dvije decenije proveli na budžetu. 

Računajući na malu razliku s kojom je prošle pobijedio daleko manje popularnu i karizmatičnu Želju Cvijanović, Ivanić će vrlo teško u Predsjedništvo preko Dodika čijoj stranci se u RS-u smiješi još jedna uvjerljiva pobjeda. Čoviću su hrvatski glasovi ponovo sigurni, uz adut izbornog zakona i realnim oružjem Doma naroda s kojim može kočiti državu. Na megdan ovoj antibosanskoj osovini izlazi čitava jedna bujica podijeljenih, dezorijentiranih i međusobno interesno posvađanih probosanskih stranaka. Stoga, ne treba ni čuditi što već u ovom trenutku Dodik i Čović pomalo slavodobitno najavljuju  svoj „Plan B“, odsno formalizovanje davno uspostavljenog saveza  te odlučivanje o tome koja će bošnjačka opcija biti poželjna im za sastavljanje vlasti. Kada se podvuče crta, uistinu i jesu u takvoj poziciji. Šta god mislili o njihovim politikama, u onom organizacionom smislu u proteklom periodu pokazali su se neuporedivo vještijim, mudrijim i pronicljivijim, grabeći sebi daleko veću moć nego što im i po daytonskoj strukturi pripada. Šta bi ovaj savez ujedinjen u Predsjendištvu, uz svu stranačku i izvršnu vlastodržačku mašineriju, bio sve spreman uraditi nakon preuzimanja i konsolidovanja vlasti u oktobru, za sada možemo samo nagađati. Bliža prošlost do sada bilježi pokušaj državnog udara HDZ-a kroz „hrvatsko samoupravu“, pokušaj blokade izbora vlasti nakon izbora 2010., kao i Dodikovo bezobzirno kršenje odluke Ustavnog suda BiH i održavanje referenduma. Sve to sa dalekom manjom političkom moći nego što bi je prema svemu sudeći mogli imati nakon sljedećih izbora.

Probosanske stranke s druge strane su spale na to da danas, čast pojedinim izuzecima, budu vođene od strane političkih patuljaka. Bez izraženog i sposobnog lidera, bez državničke vizije, jasne strategije i plana svi su izgledi da nisu u stanju prepoznati težinu historijskog trenutka u kome nalaze i imati bilo kakvu jasnu ideju kako da se suprotstave osovini Dodik-Čović. Umjesto toga, svoju energiju i kapacitete usmjerili su na međusobna prepucavanja, vrijeđanja i raslojavanja i to, da stvar bude gora, ne zbog bilo kakvih konkretnih ideoloških i političkih neslaganja, no uslijed ličnih sujeta i borbe za puku vlast.

Prije kojih stotinjak godina Mehmed Spaho je, pored svih mana, a imao ih je, ipak uspijevao bez države, institucija i ozbiljnije infrastrukture, s jedva nekih 5% glasova na državnom nivou, u borbi za bosansku autonomiju i afirmaciju muslimanskog stanovništva zada ozbiljne glavobolje beogradskim vladajućim krugovima, toliko ozbiljne da su kroz čitav period Kraljevine ulagali silne napore  ne bi li razbili njegovu organizaciju. Današnjim probosanskim opcijama, koje imaju neuporedivo bolju institucionalnu poziciju, nije trebao neprijatelj da ih razbija. To su učinile dobrovoljno, dovodeći državu u poziciju da njena sudbina dospije u ruke osovini Dodik-Čović.

REZULTAT ERDOGANOVE POSJETE SARAJEVU: Podrška za NATO, veći izvoz, infrastrukturni projekti... Ko ozbiljan može biti protiv toga?

Piše: DANIJAL HADŽOVIĆ (Slobodna Bosna)

Turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan jučer je u Sarajevu održao predizborni skup na kojem je Turke koji žive u BiH ali i one koji su u naš glavni grad stigli iz čitave Evrope, pozvao da na vanrednim parlamentarniima izborima u Turskoj podrže njegovu stranku. Ipak, od samog predizbornog skupa za našu zemlju su daleko važnije druge posredne koristi koje smo dobili od ove posjete.

Najprije u pogledu geostrateškog interesa, Erdogan je istakao da Turska nikada neće ostaviti BiH na putu ka NATO savezu. Ova poruka naročito je važna, značajna, prijeko potrebna u trenutku kada Rusija u BiH i regionu vrši sve snažniji utjecaj i destabilizaciju, te sve otvorenije širi propagandu protiv članstva u NATO-u, dok rukovodstvo manjeg entiteta slavodobitno najavljuje blokadu ulaska naše zemlje u najveći svjetski vojni savez. Ulazak BiH u savez s najrazvijenim zapadnim državama svakako je možda i ključni vanjskopolitički cilj koji našoj zemlji garantuje, kako sigurnost i stabilnost granica, tako i definitivni ulazak u taj civilizacijsko-politički krug, i podrška Turske kao jedne od najvažnijih članica NATO-a na tom putu može biti i presudna.

Stvari, naravno, ne staju samo na ohrabrujućim riječima i lobiranju. Bosna i Hercegovina iz odnosa s Turskom u sve većoj mjeri izvlači i konkretnu ekonomsku i društvenu korist. Tako je, zahvaljujući donaciji Turske agencije za saradnju i koordinaciju (TIKA) od 3,5 miliona KM, jučer u prisustvu supruge predsjednika Turske, Emine Erdogan, otvorena Klinika za hematologiju na KCUS.

Također, Turska nam je odlučila „halaliti“ nedavni incident s pokvarenim meso koje smo pokušali izvesti i umjesto sankcija za naše proizvođače, povećana nam je kvota za izvoz mesa i brašna u Tursku, što će predstavljati dodatni podsticaj za ekonomski razvoj i nova zapošljavanja.

Trenutno najvažniji projekat koji Turska trebao da realizira u našoj zemlji je svakako put Sarajevo-Beograd, o kojem su nadležni ministri već potpisali pismo namjera. Cijeli projekat bi trebao da košta oko 3 milijarde dolara, a Erdogan je jučer istakao da će direktna investiicja Turske iznositi između 15 i 20 posto, dok će ostatak biti pokriven kreditima. I pritom našu zemlju, za razliku od nekih, nije uslovljavao dizanjem akciza i drugih nameta kako bi se kredit vraćao.

Povrh svega, Erdogan najvaljuje i da je u narednom periodu cilj trgovinsku razmjenu između BiH i Turske podići na dvije milijarde dolara. Da stvar bude bolja, BiH je u razmjeni s Turskom potpuno istopila trgovinski deficit, te je posljednjih mjeseci zabilježen veći izvoz iz BiH u Tursku, nego izvoz iz Turske u BiH.

Cinici i kritičari na sve znaju reći da“ ljubav“ Turske prema Bosni i Hercegovini ostaje samo na lijepim riječima od koje građani nemaju nikakvu korist, dok turske investicije zaobilaze BiH i radije idu primjerice u Srbiju. I uistinu, statisički gledano Turska je posljednjih dvadesetak godina tek 11. investitor u BiH. Ipak, ono što autori ovakvih kritika, da li uslijed zlonamjernosti ili pak neznanja zaboravljaju je da živimo u kapitalizmu i da zapravo ključni investitori u BiH ne mogu biti Erdogan ili turska vlada, nego turski poduzetnici. A tu već dolazimo do dubljih sistemskih problema s kojima se naša zemlja suočava, poput prilično lošeg poslovnog okruženja (86. u svijetu prema Doing Bussines indexu) i krajnje neučinkovite birokratije. O ovom problemu nedavno je prilikom susreta sa Denisom Zvizdićem govorio i turski premijer Binar Jildirim koji je istakao da Turska mora povećati investicije u BiH, ali da u tom cilju i naša država mora poboljšati investicioni okvir.

Dakle, kada se podvuče crta BiH od dobrih odnosa s Turskom dobija podršku za jačanje unutrašnje stabilnosti, međunarodne pozicije i puta ka NATO-u, poboljšanje ekonomske saradnje na obostranu korist i direktna ulaganja u infrastrukturne projekate, što one manjeg obima, što one krucijalne. Postoji li neka osoba, a da nije bezgranično zlonamjerna, koja bi mogla biti protiv ovakve saradnje. Nažalost, itekako.

Još od dana kada je najavljena posjeta Erdogana svjedočimo čitavoj bujici negativnih komentara u bh. javnom prostoru. Tako se u golemoj ostrašćenosti i gnjevu spominju „turčenje“, prodaja suvereniteta, podsjeća se na Gradaščevićevu borbu protiv Osmanskog carstva, velika briga se brine kako će na sve da reagira EU... Teško je reći šta je od svega neutemeljenije.

Najprije nije baš najjasnije u kakvoj konkretnoj su vezi Gradaščevićeva borba protiv sasvim druge Osmanske države prije kojih 190 godina i odnos BiH s današnjom Turskom, što posebno banalno zvuči kad dolazi iz usta onih koji nam inače govore da prošlost i rat od prije dvadesetak godina trebamo ostaviti iza sebe i okrenuti se budućnosti.

Što se tiče bojazni da bi nam zbog Erdoganovog skupa mogli zamjeriti iz EU, treba postaviti pitanje, kojoj EU? Tvorevini u kojoj Britaniji trenutno dovršava posljednje aktivnosti za izlazak iz nje, čijim cijelim istočnim dijelom vladaju kršćanski konzervativci koji grade bodljikave žice kako bi spriječili fizički ulazak muslimana i u kojoj nikada manje sloge oko budućnosti i zajedničke politike nije bilo no što je danas? Šta dugujemo bilo kojoj članici EU da bismo zbog toga doveli u pitanje odnose sa Turskom? Možda skuplje gorivo koje plaćamo kako bi se vratio kredit evropskim bankama?

Onim pak koje brine „gubitak suvereniteta“ BiH, bi valjalo objasniti da je turski predsjednik Erdogan donedavno držao predizborne mitinge širom EU i da su zabranu skupova zvanično uvele samo tri njene članice, i to nakon pogoršanja odnosa s Turskom i plime islamofobije u Evropi, pa je zaista teško pronaći racionalan razlog zbog čega bi takav skup u Sarajavu uskraćivali svom savezniku. Usput je zanimljivo primjetiti da ni približno isti otpor ili briga za suverenitet od dotičnih protagonista nisu dolazili do izražaja kada je nekoć predsjednik Srbije Boris Tadić mitingovao s Dodikom po RS-u, ili kada vlasti i političari iz Hrvatske redovno pred svoje izbore dolaze u BiH u potragu za glasovima.

I sve bi se ove kritike, negodovanja i bunt i mogli razumjeti i bili bi benigni kada bi ostali ograničeni na kafane, društvene mreže, pa možda čak i pojedine medije. Međutim, kada vam dolaze od političkih stranaka koje ozbiljno pretenduju da preuzmu vlast u ovoj zemlji, onda cijela stvar već ima mnogo veću političku, a potencijalno i državnu i međudržavnu težinu. Pošto o Čovićevoj nedobronamjernosti kada je ta vrsta kritike u pitanju ne treba ni govoriti, spomenimo samo da su se čak tri nominalno probosanske stranke javno i zvanično pobunile zbog Erdoganove posjete: SDP, Naša stranka i SBB, manje-više koristeći većinu gore navedenih argumenata.

A tu već imamo ozbiljan problem koji pokazuje da dotične političke snage ili su krajnje zlonamjerne pa se koriste najjeftinijim politikanstvom ili jednostavno ne razumiju osnove politike i geopolitičkih interesa, što ih dakako čini problematičnim za ulogu potencijalne vlasti u ovoj zemlji.

Koliko god da bi turkofilija i zaklinjanje u Erdogana i mogli i biti samoponižavajući i štetni, kreiranje politike i odnosa prema Turskoj na osnovu emocija turkofobije i ideoloških nesimpatija prema Erdoganu su ipak čisto idiotski. Pametni ljudi i države se ne koriste emocijama nego u svemu gledaju svoje interese. BiH nema niti jedan racionalan ili razuman motiv da na bilo koji način ugrožava svoje odnose s Turskom. Oni koji smatraju drugačije bi za to trebali ili ponuditi ozbiljne i utemeljene argumente ili se kaniti posla koji očigledno ne znaju.

Zašto izborni zakon uopšte zavisi od stranke od 12% glasova?

Piše: Danijal HADŽOVIĆ (Slobodna Bosna)

BiH ili tačnije Federacija BiH posljednjih dana ponovo svjedoči maratonskim sastancima političkih lidera na kraju kojih saznamo da dogovor nije postignut, ali da će se nastaviti dogovarati. Praksa je to, inače, u našoj zemlji. Otprilike jednom godišnje iskrsne tako neko krucijalno pitanje za uređenje i budućnost BiH oko kojeg političke stranke zauzmu nepomirljiva gledišta. A onda na scenu stupa međunarodna zajednica u obličju SAD-a ili EU sa serijom dugih i iscrpnih sastanaka, lobiranja i pritisaka ne bi li se politički lideri natjerali da pronađu bilo kakav konsenzus kojim će riješiti navedeni problem.

Zadnje u nizu krucijalnih pitanja u BiH oko kojih Ambasada SAD-a i Misija EU u BiH sastanče s političkim liderima je, naravno, izborni zakon. Odavno smo već u zeitnotu. Do izbora je jedva pet mjeseci, a na stolu je presuda Ustavnog suda po apelaciji Bože Ljubića kojom su se van snage stavile dvije odredbe Izbornog zakona BiH vezano za izbor delegata u Dom naroda Parlamenta FBiH. Čović nastoji iskoristiti priliku da pod svaku cijenu nametne izborni zakon po kome će se hrvatska mjesta u federalnom Domu naroda gotovo u potpunosti popunjavati iz onih kantona u kojima njegova stranka ima većinu, čime bi joj gotovo obezbijedio moć trajne kontrole nad FBiH. Probosanske stranke, naravno, odbijaju takav prijedlog. Ukoliko ne bude po njihovom, HDZ je već otvoreno zaprijetio izazivanjen postizbornog haosa i blokiranjem (preko Doma naroda) imenovanja nove vlasti u Federaciji. Dakle, u startu je jasno da između ovakve dvije koncepcije nema i teško može biti bilo kakvog konsenzusa, bez da jedna od strana brutalno ne pogazi sve svoje principe. No, ključno pitanje koje ovdje treba postaviti je zbog čega nam za donošenje jedne ovakve odluke, pored zvaničnih zakonodavnih institucija ove zemlje, trebaju „konsenzusi lidera“, uz sav pregovarački igrokaz koji uz njih ide.

Zbog činjenice da glede uređenja i drugih temeljnih pitanja ne postoji konsenzus među ključnim političkim akterima i stoga ni mogućnost donošenja brzih rješenja, u javnosti se često stvara percepcija da je BiH nefunkcionalna, neuspješna, pa čak nerijetko možemo čuti i „propala država“.

Međutim, nepomirljivi pogledi na određeno krucijalno ili manje krucijalno političko pitanje nisu nikakav dokaz nefunkcionalnosti ili neuspješnosti neke zemlje. Naprotiv, to je sama srž jedne demokratske države. Potpuno suprotstavljeni pogledi na adekvatan izborni zakon ili uređenje BiH nisu ništa manje dramatični nego što su, primjerice, različiti pogledi građana Velike Britanije na pitanje ostanka njihove države u EU, gdje su se s jedne strane kompletna Škotska, laburisti, liberali i dio Konzervativne stranke našli nasuprot drugog dijela Konzervativne stranke i ostalih evroskeptičnih grupa. Tijesnom referendumskom većinom na kraju su prevagu odnijeli potonji i tako trajno odredili sudbinu Ujedinjenog Kraljevstva. Tako funkcioniše demokratija. Većina odlučuje. To, dakako, nije idealan sistem. On je, kako i navedeni primjer dokazuje, često nepravedan prema velikoj broju ljudi te nerijetko vodi ka pogrešnim i lošim ishodima. No, on uz sve mane, on je u konačnici ipak najpravedniji sistem odlučivanja koji možemo zamisliti.

I tu dolazimo do problema BiH i njenog funkcionisanja. Ona je Daytonom ostala uskraćena za istinski demokratski sistem. Ona je uređena kao hibrid građanskog i nacionalnog gdje, zahvaljujući mehanizmima poput domova naroda i entitetskog glasanja, donošenje odluka zavisi od volje predstavnika etničkih grupa. Čak i u nerijetkim slučajevima kad predstavnici izabrane demokratske većine u donjem domu parlamenta usvoje neku odluku, nju često poništavaju ekskluzivno predstavnici etničkih grupa u domovima naroda, bez obzira na ukupni demokratski legitimitet. Rezultat je dakako, u najboljem slučaju krnja demokratija, nefunkcionalni sistem, tromost u donošenju odluka te enormna moć u rukama nacionalnih lidera koja uveliko nadilazi njihov izborni legitimitet, a sve to dalje dovodi do toga da se umjesto u zvaničnim institucijama, donošenje političkih odluka seli u kafane, restorane, vojne baze i strane ambasade s ciljem pronalaska konsenzusa. Tako umjesto „vladavine većine“, dobijamo pokušaj vladavine preko konsenzusa etničkih elita.

Dakle, BiH je nefunkcionalna ne zato što je po prirodi takva ili što se narodi u njoj ne vole, kako se često može čuti, nego zato što je Daytonski ustav stvorio sve preduslove da ona bude nefunkcionalna. I takva će biti sve dok na sceni ostane sistem odlučivanja gdje će jedan klub u parlamentu biti dovoljan da se ospori bilo kakva odluka ili zakon u državi. Problem će postojati dok god postoji ovakav način odlučivanja, a čak i da se kojim čudom riješi problem izbornog zakona prije izbora, u doglednoj budućnosti ponovo će nas dočekati dočekati neko novo „krucijalno političko pitanje“ oko kojeg će političke strane zauzeti „nepomirljive pozicije“, zbog kojeg će se dizati tenzije i kreirati percepcija o BiH kao neuspješnoj i nefunkcionalnoj državi.

Ono što je Bosni i Hercegovini potrebno da postane funckionalna demokratija jeste otklanjanje kočnica ugrađenih u Daytonski ustav i uspostavljanje građanskog sistema odlučivanja. Ovo, dakako, ne znači i ukidanje konstitutivnosti i mogućnosti zaštite prava konstitutivnih naroda. Konstitutivni narodi mogu imati svoje klubove u zakonodavnima tijelima preko kojih će štiti nacionalna prava svoje grupe i zaustavljati odluke koje im idu na štetu. No ovlasti koje bi oni imali morale bi biti striktno ograničene na ono što zaista jesu suštinska nacionalna pitanja poput jezika, obrazovanje, kulture, itd... Ne može vitalni nacionalni interes biti pitanje plaćanja poreza kladionica ili uvođenja elektonskog glasanja. Nije ni moralno ni normalno, niti može pretjerano efikasno funkcionisati sistem u kojem svaku odluku može zaustaviti stranka s izbornim legitimitetom od 12% glasova.

Ono čemu HDZ-ov prijedlog izbornog zakona vodi samo je dodatno cementiranje takvog stanja i činjenje od BiH još nefunkcionalnije države.

PLAN KOJI NISU OSTVARILI 93.: Kako preko izbornog zakona Bošnjake pretvoriti u evropske Palestince

Piše: Danijal HADŽOVIĆ

"Neki europski lideri nisi bili spremni da imaju muslimansku državu u srcu Balkana, plašeći se da bi to mogla postati baza za izvoz ekstremizma."

Ovo su bile riječi nikog drugog do Billa Clintona kojima je objašnjavao indolentnost zapadnih sila na stravične zločine koji su se tokom agresije na međunarodno priznatu državu BiH odvijali nad njenim muslimanskim stanovništvom. S obzirom da su kao demografska većina prijetili da ostvare dominaciju u novoproglašenoj državi, etničko čišćenje muslimana u Evropi tadašnji zapadni lideri su ignorisali, relativizovali i čak i prešutno odobravali, što je najbolje oličeno u rečenici tadašnjeg britanskog premijera Johna Majora koji je masovne zločine u BiH opisao kao „bolnu, ali i realističnu obnovu kršćanske Evrope“.

Upravo će ovaj strah od muslimanske države i muslimanske dominacije, koji je ciljano raspirivan iz velokohrvatskih i velikosrpskih krugova, uveliko doprinijeti da u Daytonski sporazum budu ugrađeni svi invaliditeti koji sprečavaju da BiH funkcioniše kao normalna država. Podijeliti Bosnu i Hercegovinu bilo je nepoželjno, jer je to značilo s druge strane formiranje većinski muslimanske države, pa makar i teritorijalno male. Stoga je priznata Republika Srpska kao, uprkos genocidnim zločinima ugrađenim u njene temelje,, „zaštitini“ mehanizam koji treba spriječiti da većinsko stanovništvo u BiH ostvari dominaciju. No, ni nagrađivanje genocida samo po sebi nije bilo dovoljno, pa su uz to još obezbijeđeni i mehanizmi poput prava veta svakog od članova Predsjedništva, entitesko glasanje, etničke kvote i domovi naroda što na državnom, što na federalnom nivou, putem kojih etnički predstavnici bez obzira na svoj ukupan demokratski legitimitet mogu blokirati doslovno svaku odluku.

Ovi kočničarski mehanizmi od početka su imali za cilj, a recimo to otvoreno – spriječiti demografsku i samim tim demokratsku većinu da bude većina, i umjesto toga etablirati nekakav konsocijacijski model u kome se donošenje odluka i funkcionisanje sistema ostavlja na milost volji i konsenzusu „predstavnika konstitutivnih naroda“.

No, i pored odluke, istina, naknadno nametnute, da su sva tri naroda konstitutivna u svakom dijelu BiH, mehanizmi zaštite konstitutivnosti nisu svugdje jednako primijenjeni. Entitet Republika Srpska je unitaran i de facto građanski uređen, gdje se vlast bira i odluke donose prostom demokratskom većinom, dok Vijeće naroda ima krajnje ograničenu zakonodavnu ulogu u  zaštiti „vitalnih nacionalnih interesa konstitutivnih naroda“.

U isto vrijeme, u Federaciji BiH postoji Dom naroda gdje predstavnici konstitutivnih naroda imaju mehanizam blokade svake odluke. Problem iz vizure HDZ-.a je, međutim, što se federalni Dom naroda popunjavao na način da je pripadniku svakog konstitutivnog naroda iz svakog kantona garantovao po jedno mjesto. A to je značilo da je i poneki Hrvat koji nije na političkim linijama HDZ-a ulazio u njega. A Hrvatima nije  dovoljno samo ustavno obezbijediti stepen vlasti i mehanizme blokoade koji uveliko nadilaze njihov udio u ukupnom stanovništvu. Svu tu hrvatsku vlast valja zakonski osigurati HDZ-u kao jedino „legitimnom“, pa je upravo stoga krenula politička ofanziva na promjene pravila za izbor članova Predsjedništva i delegata u Domu naroda, preko kojih se nastoji obezbijediti vlastita apsolutna vlast.

No tu se opet došlo do problema koji i u ovako sklepanom sistemu ipak ima i određenu težinu – demokratske većine. Naime, ne postoji način, barem ne onaj parlamentarni i demokratski, da se volja 10% HDZ-ovih glasača nametne ostalim 90% koji joj se protive?Ali ako ne može demokratski, onda može mješavinom bjesmočune propagande o tobožnoj ugroženosti, žestokim lobiranjem po svijetu i pokušajima da se preko Ustavnog suda koji uz sumnjiva obrazloženja usvaja Ljubićeve apelacije i Izborne komisije koja ima mogućnost nametanja novog izbrnog zakona, promijeni i sam Ustav i karakter ove zemlje mimo redovne procedure.

Ostvarivanjem ove zamisli Federacija deset kantona bi se preobrazila u federaciju Dodikovih Srba, Čovićevih Hrvata i Bošnjaka, jer HDZ-ov prijedlog izmjena izbornog zakona upravo ide u pravcu da se srpski i hrvatski klub u domovima naroda gotovo u potpunosti popunjavaju iz onih kantona u kojima Srbi i Hrvati imaju većinu, što bi SNSD-u i HDZ-u dalo prevlast, a glasove Hrvata iz Sarajeva ili Srbina iz Mostara praktički učinilo bezvrijednim.

S provođenjem ovakvih ustavnih rješenja Bošnjaci, koji čine 2/3 stanovništva u Federaciji BiH, postali bi politički marginalizovan faktor

Stoga bi one predstavnike zapadnih sila koji su bošnjačkim predstavnicima suptilno sugerirali da „popuste“ oko HDZ-ovih zahtjeva, trebalo pitati kako se to konkretno uklapa u koncept na kojem su njihove zemlje zasnovane - da su svi građani jednaki pred zakonom s jednakim pravom glasa i da nijedan pojedinac na osnovu svoje grupne pripadnosti ne smije uživati bilo privilegije, bilo diskriminaciju? Možemo li zamisliti da neko Englezu sugeriše da bi njegov glas u Velikoj Britaniji trebao vrijediti pet puta manje od glasa Škota pa da vlast dijele pola-pola, umjesto što engleska volja redovno na izborima „majorizira“ Škote?

Ako se, slijedeći HDZ-ovu logiku, načelo konstitutivnosti naroda realizira u prvom redu kroz instituciju doma naroda koji ima da se popunjava tako da u njega ulaze striktno „legitimni“ predstavnici konstituvnih naroda, dakle s onih prostora gdje ti narodi čine većinu, zašto taj princip treba da bude ograničen samo na nivo države i Federacije BiH? Zašto se isti princip zaštite konstitutivnosti ne traži i u Republici Srpskoj, nego je umjesto toga HDZ-u i njegovim ideolozima sasvim prihvatljiv većinski način odlučivanja koji u njemu vlada? I trebamo li onda HDZ-ov princip odlučivanja primijeniti možda i na Grad Mostar?

Ne može biti nikakvog suvislog opravdanja, a kamoli prihvatanja, da se tamo gdje su Bošnjaci većina uvode dodatni mehanizmi blokada i entoteritorijalizacije političkog odlučivanja, a tamo gdje su manjina poput RS-a ili Mostara, da se prešutno odobrava princip proste vladavine većine. Pristati na ovakva rješenja značilo bi pristati na učvršćivanje već uvedenog institucionaliziranog terora manjine nad većinom, političkog obespravljivanja jednog cijelog naroda i dodatno stvaranje od 2 miliona ljudi u ovoj zemlji građana drugog reda čiji glas zbog njihove etničke pripadnosti ima da vrijedi dvostruko ili trostruko manje od glasova ostatka. Šta je to, nego najgrublja diskriminacija i antidemokratija imati sistem u kome volja 2 miliona ljudi ima da vrijedi jednako kao volja njih 500.000? Šta bi bilo, nego potpisivanje političkog samoubistva i stvaranje od Bošnjaka građana drugog reda, pristati na koncept gdje HDZ na teritorijalnom principu ima svu hrvatsku i 50% ukupne vlasti u Federaciji, bez obzira na ukupan broj Hrvata?

Ako se na takva rješenja moralo u prošlosti pristati pod pritiskom zločina genocida, udruženih zločinačkih poduhvata, protjerivanja, haubica i indolentnosti zapadnih sila, danas se pod pritiskom HDZ-ovih jalovih prijetnji, lobiranja po svijetu, pa i pritisaka iz pojedinih krugova EU zasigurno ne mora. Nepristajanje ni na promil dodatnog derogiranja građanskog koncepta i osnovnih demokratskih načela minimum je ispod kojeg probosanske stranke ni pod koju cijenu ne smiju ići.

5 ekonomskih nebuloza u BiH s kojima nas mediji truju

Piše: Danijal Hadžović

 Nivo ekonomske nepismenosti u bh. društvu je na frapantnom nivou. Većina građana naše zemlje, uključujući i one visokoobrazovane,  ne poznaje ni osnove ekonomije. To ne treba pretjerano da čudi s obzirom da od osnovne škole pa do fakulteta, osim ako eventualno ne odluče studirati ekonomiju, naši građani ostaju zakinuti za bilo kakvu vrstu ekonomskog obrazovanja, uključujući i učenje o njenim samim osnovama. S takvim niskim stepenom poznavanja ekonomije ne treba previše da iznenađuje činjenica da se ogroman broj naših sunarodnjaka kroz život nerijetko suočava s golemim problemima glede otplate kredita,  sklapanja ugovora, popunjavanje poreske kartice ili razumijevanja fiskalne politike vlasti.

Neminovna žrtva ovakvog  sistema su i sami novinari koji, čast izuzecima  (na studiju žurnalistike ne postoji predmet o ekonomiji), zahvaljujući svom nepoznavanju materije, lošim, netačnim i tendencioznim izvještavanjem dosljedno dezinformišu javnost i samo dodatno produbljuju opću ekonomsku nepismenost stanovništva.

U nastavku vam donosim pet učestalih ekonomskih mitova u BiH koje mediji uporno protežiraju, a koji „veze s mozgom nemaju“.

1. Socijalistički giganti

Slika bezbroj puta viđena – ozlojađeni, gladni i obespravljeni radnici protestuju pred zatvorenim vratima svoje propale firme. Ta firma je nekoć bila „socijalistički gigant“ koji je uspješno poslovao, zapošljavao stotine ljudi i bio ponos bivše države. Onda su stigli tranzicija, privatno vlasništvo, kapitalizam i pohlepni privatnici koji su uništili firme, obogatili se na tuđoj muci i radnike ostavili bez posla i hljeba. Zaključak koji se nameće je jasan: Bosna i Hercegovina je u socijalizmu bila ekonomska sila (s obzirom na broj „giganata“ valjda u rangu Južne Koreje), sa uspješnim kompanijama i sretnim i situiranim ljudima; Bosna i Hercegovina u kapitalizmu je propala država s ljudima koji gladuju s jedne i šačicom tajkuna s druge strane. Kapitalizam loš, socijalizam dobar.

Priča ponovljena toliko puta da je već postala opšte mjesto u bh. društvo.

Problem je međutim što ona ne predstavlja ništa drugo nego najpovršniji i najneukiji mogući način izvještavanja. O konkretnim uzrocima zašto je određena firma propala, samom pitanju njene održivosti u uslovima otvorene ekonomije, konkretnim poimeničnim krivcima za njenu propast i analizi njenog poslovanja, u bh. medijima uglavnom nećete čuti. Do tih pitanja istraživanja i izvještavanje naših novinara ne dopiru. Uglavnom sve počne i završi s gore navedenim frazama kao ustaljenom  oprobanom formom,  pa se tako zločinima privatizacije i tranzcije pripisuje i propast nikad privatizovanih firmi poput tuzlanske Aide ili nedavnog slučaja Željezare.

2. Poljoprivredo, paro obećana

Ako prosječnog stanovnika u BiH pitate šta je najveća razvojna šansa naše zemlje velika vjerovatnoća je da će vam reći – poljoprivreda. Oni koji žele biti malo sofisticiraniji moguće je da će vam reći i organska proizvodnja. Ne treba ih osuđivati s obzirom da se upravo preko masovnih medija svakodnevno nameće ideja da se spas za BiH krije upravo u poljoprivredi. Hrana nam je svima bliska i draga, čak je neki od nas i svakodnevno konzumiramo, pa nam zvuči lijepo i logično da spas leži upravo u uzgoju hrane. No, u Njemačkoj poljoprivreda čini samo 0,9% BDP-a, u vodećoj poljoprivredi Evrope, Francuskoj 2%., Velikoj Britaniji 0,7%, dok u BiH ona iznosi čak 7,7%. Doduše, u ekonomskoj sili Siera Leoneu ona čini 60% BDP-a.  Šta nam ovi podaci zapravo kazuju? Jednostavnu stvar – što je zemlja razvijenija, to je udio poljoprivrede u ukupnom BDP-u manji. Divno je baviti se poljoprivrdeom, posebno organskom, no njena neto dobit je niska i nikakav značajan razvoj vam neće donijeti. Još od industrijske revolucije poljoprivreda prestaje biti nosilac ekonomskog razvoja čovječanstva, a u eri visokosofisticirane tehnologije 21. stoljeća o njoj kao pokretaču ekonomije je apsurdno i govoriti. I da, BiH kao zemlja većim dijelom prekrivrena šumama i planinama zapravo i nema naročite preduslove da bude poljiprivredna sila.

3. Voda – najveće bogatstvo

Sjećate se vremena kad su prebogati Arapi kojima je Bog dao sreću da im se zemlje nađu na nalazištima nafte gradili vikendice po Bosni i kupovali fudbalske klubove u Evrope? E pa ti dani su odbrojani. Novo „suho zlato“ u svijetu je voda. Patite, Arapski Emirati. Eto ti ga na, Kuvajte. BiH leži na golemom i dragocjenom resursu koji cijene i drugi. Jedino ostaje nejasno kako još niko ne uspijeva da vidi ikakvu naročitiju korist od tog neprocjenjivog bogatstva koje posjedujemo, ali razlog mora biti valjda u tome što godišnje uvozimo 152 miliona litara vode, o čemu nas mediji redovno ljutito, zabrinuto i histerično izvještavaju.

Ipak, ako ostavimo šalu na stranu, čisto ekonomskom logikom gledamo pitka voda je nadasve jeftin resurs. Ona spada u najeftinije stvari koje koristimo. Nju svakodnevno nemilice trošimo na pranje ulica, zalijevanje bašte, pravljenje piva… Toliko je jeftina i dostupna da nam je lakše izdvojiti nekoliko feninga za kupovinu uvozne flaše vode, nego otići do prve česme. Vjerujte, od voda se nije niko obogatio, pa nećemo sigurno ni mi. Priče o ratovima koji će se voditi za izvore pitke vode ostavimo autorima naućne fantastike i teoretičarima zavjere.

Neko je rekao da su naše šume bogat resurs?

4. Korporativni ljudožderiSvaki prosječni novinar zna da se prava opasnost za bh. društvu krije u velikim multinacionalnim korporacijama koje su u našu zemlju došle da preuzmu naše golemo nacionalno blago, otuđe naše resurse i od nas svih učine građane drugog reda prinuđene da im pokorno služe. Zbog toga je neophodno da sačuvamo naša bogatstva i odupremo se od pogubnom djelovanju velikih stranih korporacija.Jedino se otvaraju pitanje – koje nacionalno blago, koje resurse i prije svega koje strane korporacije u BiH? Koliko zapravo znate istinski velikih globalnih korpoacija koje su u našoj zemlji nešto „preuzele“ i pokrenule proizvodnju? I da li bi njihov dolazak zaista toliko loš ako pogledamo njihov učinak na ekonomski razvoj Kine ili, ako vam je bliži primjer, jedne Poljske, iz koje mnogi proizvodi svjetskih brendova u BiH vode porijeklo?Istina je zapravo da zbog političke nestabilnosti i loših uslova za poslovanje te multinacionalne korporacije nas redom zaobilaze u širokom ruku. Za to vrijeme naši ključni resursi ostaju u čvrstom zagrljaju političkih stranaka zahvaljujući plijenu zvanom „državne firme“.

5. Neoliberalizam uzrok svih problema

U bh. javnosti rijetko koja riječ je neomiljenija od pojma „neoliberalizam“. Već se udomaćila kao uzročnik svih zala, pa se analitičan novinarski um ne lini upotrijebiti je za sve što mu izgleda kao nepravda u svijetu – od rata na Bliskom istoku do propadanja firmi u BiH – iza svega stoji demonska neman projekta i ideje neoliberalizma. Međutim, s osobom koja zauzme takav stav uistinu je teško polemizirati.

Oni nešto ozbiljniji argumentovat će vam da je neoliberalizam proces masovne privatizacije, deregulacije i svođenja uloge države na minimum.

O ispravnosti datog termina za navedene politike bi se dalo raspravljati, no opet – kakve to konkretno ima veze s Bosnom i Hercegovinom, zemljom u kojoj država troši polovinu BDP-a, u kojoj država u svom vlasništvu i dalje ima nekoliko stotina kompanija (od restorana koji se bavi pravljenjem uštipaka za željezaru do telekoma) i koja se po indeksu lakoće poslovanja i ekonomskih sloboda nalazi na samom evropskom začelju?

Milijarde Billa Gatesa čine i vas bogatijim

Piše: Danijal Hadžović

Na internetu je posljednjih dana popularan meme koji, naizgled, pokazuje sve ono što je zlo i naopako s današnjim svijetom: na prvoj slici radnica iz azijske zemlje koja je za Zaru sašila haljinu za svega 0,60 dolara. Na drugoj, djevojka iz neke bogate zapadne koja ju je kupila za 60 dolara. Na trećoj slici Amancio Ortega, vlasnik Zare, čije se bogatstvo procjenjuje na basnoslovnih 74 milijarde i i 600 miliona dolara. Zaključak koji se nameće je nedvojben: potonji brutalno izrabljuje nesretnu radnicu i iskorištava konzumerizam zapadne djevojke kako bi se na njima bezobrazno bogatio.

Ovaj zaključak je tako samoevidentan i logičan. No samo ako ste laik ili, da vas ne mazimo s riječima – ekonomski nepismena osoba. U tom slučaju je vrlo moguće da ste i marksist, jer je ekonomska nepismenost preduslov slijeđenja markističkih ideja.

No, evo kako stvari stvarno stoje. Rođeni ste u radničkoj porodici, odrastali ste skromno. Još u tinejdžerskim danima zaposlili ste se kao prodavač u prodavnici odjeće.. Naučili ste u međuvremenu i kako praviti odjeću. Na kraju ste o odjeći naučili sve ili barem dovoljno da se u jednom trenutku odvažite da otvorite vlastiti butik. Velike su šanse da ste pritom uzeli kredit, stavili stan pod hipoteku i ušli u rizik da izgubite sve. Možda ste pak samo uštedjeli i odlučili rizikovati ušteđevinu, što je svakako manje rizična varijanta. U svojoj prodavnici mušterijama ste ponudili kvalitetnu odjeću za mali novac. Zaposlili ste neke ljude. Posao je išao odlično. Zahvaljujući dobrom poslu i kapitalu koji ste stekli otvorili ste drugu radnju. Druga je radila dobro, pa ste otvorili i treću. Zaposlili ste još više ljudi. Onda ste otvorili lanac prodavnica širom zemlje. Ljudi su obožavali vašu odjeću, pa ste odlučili preći granice. Vašom odjećom ste prvo pokorili regiju, pa zatim cijeli kontinent, a onda ste se proširili širom svijeta. Da li je u pitanju kvalitet, cijena, brand ili vjerovatno sve to pomiješano, nije ni bitno: milioni iz čitavog svijeta vole vašu odjeću. Vi ste imali ono nešto što vas je učinilo boljim od drugih.

Danas širom svijeta zapošljavate 92.000 hiljada ljudi i omogućavate im da imaju hljeb za stolom. Laiku na prvu može izgledati krajnje nehumano da haljinu koju djevojka u Indoneziji ili Vijetnamu šije za 60 centi vi prodajte za 60 dolara. No to je cijena rada u Vijetnamu. Ne određujete je vi, nego odnos ponude i potražnje. Zahvaljući tih 60 centi, koji u Vijetnamu sigurno vrijede daleko više nego kod nas, ta djevojka je ipak u stanju sebi obezbijediti ručak za stolom, jer da nije postojao strani investitor kome je interes bio otvoriti proizvodnju u zemlji poput Vijetnama, ona ne bi bila radila za 60 centi. Ne bi radila nikako ili bi radila daleko gori posao. Ne postoji vještački način da se njen standard podigne – rješenje je isključivo u podizanju produktivnosti koja postepeno podiže i standard pojedinaca, što je upravo zahvaljujući stranim investitorima i otvaraju tržišta kontinuiran trend u većim dijelovima Azije. Osim toga, njen rad je samo manji dio troškova koji treba pokriti: šta je sa ostalih 92.000 zaposlenih koji djeluju u istoj firmi, za troškovima distribucije, marketinga….?

Ipak, najvažnija stvar je da ništa ni od proizvodnje, ni tolikog broja radnih mjesta ni Orteginog bogatstva ne bi bilo moguće da nije jedne osnovne činjenice – milioni ljudi u svijetu vole Zarinu odjeću i spremni su svoj teško zarađeni novac mijenjati za nju. Bez donošenja dobriti i zadovoljavanja potreba tolikim milionima mušterija u svijetu, Ortega nikad ne bi zaradio toliki novac. Dakle, njegovo bogatstvo je nagrada koju su ljudi dobrovoljno odlučili da mu poklone za dobro u vidu kvalitetne odjeće koju im je preko svoje kompanije omogućio za male pare.

Problem zašto većina ljudi ne shvata ovaj jednostavan kapitalistički mehanizam je što su skloni ekonomiju posmatrati kao igru nulte sume. Mnogi bogatstvo u svijetu gledaju kao fiksni iznos, koji postoji sam od sebe. Bogatstvu je tu, samo je pitanje kako je raspoređeno. Da je stvarno tako, imali bismo puno pravo biti zgroženi spoznajom da je tako mali broj pojedinaca toliko bogatstva prigrabio za sebe. Ali to je samo zato što neki od nas nisu u stanju vidjeti dublju sliku. Iza milijardi Ortege, Bezosa ili Gatesa stoje doslovno milioni novostvorenih radnih mjesta, desetine inovacija, milijarde plaćenog poreza i u konačnici proizvodi koji nam uljepšavaju život i za koje dobrovoljno izdvajamo novac. Dakle, njihove milijarde  samo manji dio NOVIH vrijednosti čije stvaranje su omogućili, a koje se mjere u još desetinama puta većim iznosima.  I upravo bez tih akumuliranih milijardi ni investiranje u dalje inovacije, otvaranje novih radnih mjesta i dalja unapređenja proizvodnje ne bilo moguće. Ako su im investicije uspješne, uspijevamo i svi mi zajedno s njima. Razmislite ko ili šta vam  je omogućilo da posao obavljate na Microsoftovom softveru, razgovarate s prijateljem preko Vibera na iPhonu i gledate omiljenu seriju na Netflixu, sve to ne skidajući sa sebe Zarinu košulju.