TOP LISTA UHLJEBA: Sa vjerom u stranku – za pare i fotelju!

Piše: Danijal HADŽOVIĆ

Ove liste nećete imati na vašim glasačkim listićima. Kandidate koji se nalaze na njima nećete direktno birati na izborima. Osim redovnih listi, postoje i kompezacijske liste koje sastavljaju stranke, a služe za raspodjelu mandata nakon prebrojanih glasova. S obzirom da su u fokusu redovne stranačke kandidatske liste, priča o kompenzacijskim listama ostaje u drugom planu, iako često znaju biti ključne kod raspodjele mandata.

Kompenzacijski liste su mehanizam kojim se namiruju stranke, odnosno način da se strankama u onim izbornim jedinicama u kojima su prešle izborni prag, ali zbog nedovoljnog broja mjesta nisu dobile mandat, to nadoknadi davanjem kompenzacijskih mandata nakon što se sabere njihov ukupan broj glasova u entitetima.

Od 28 zastupnika u Zastupničkom (Predstavničkom) domu Parlamentarne skupštine BiH koji se biraju iz Federacije, njih sedam je s kompenzacijskih listi, a od onih koji se biraju iz RS – od 14 zastupnika pet će biti izabrano na ovaj način, ovisno o rezultatima koje stranke postignu na izborima.

ČETVRTINA KOMPENZACIJSKIH MANDATA

Kada je riječ o entitetskim parlamentima, tu je još veći broj kompenzacijskih mandata. Od 98 mandata u Zastupničkom domu Parlamenta FBiH, čak 25 su kompenzacijski, a u Narodnoj skupštini RS od ukupno 83 zastupnika njih 20 će biti izabrano s kompenzacijskih listi. Prednost kompenzacijskih listi je u prvom redu što omogućavaju pravedniji sistem raspodjele mandata strankama u skladu s ukupnim brojem glasova.

Ključna mana je što omogućavaju kandidatima da s manjim brojem glasova – time i upitnim demokratskim legitimitetom – uđu u zakonodavne institucije države.

Tako je, primjerice, na izborima 2014. preko kompenzacijske liste u Parlamentarnu skupštinu BiH ušao Saša Magazinović, koji je osvojio svega 2.489 glasova. Poređenja radi, njegove partijske kolege u istoj izbornoj jedinici Damir Hadžić i Zlatko Lagumdžija – koji nisu ušli u Parlament, imali su pojedinačno 4.379, odnosno 6.258 glasova!

Sličan primjer je i Maje Gasal-Vražalica, koja je, iako među najslabije plasiranim kandidata DF-a u svojoj izbornoj jedinici, također preko kompenzacijskog mandata ušla u Parlamentarnu skupštinu BiH.

Devet od 25 poslanika, koji su ušli na prošlim izborima u Predstavnički dom Parlamenta FBiH, sa lista kompenzacijskih mandata dobilo je manje od hiljadu glasova birača, a kandidatkinja DF-a Franka Suzana Galić može se kazati da je rekorder kada je u pitanju „uspjeh“ za ovaj nivo vlasti. Povjerenje su joj ukazala 182 birača.

Kada je riječ o Narodnoj skupštini RS, od 20 poslanika koji su ušli u skupštinske klupe sa kompenzacijskih listi, sedam ih je dobilo manje od hiljadu glasova. Rekord, ali u kategoriji najmanji broj glasova, pripao je kandidatu DNS-a Adamu Šukalu, koji je zadobio povjerenje 260 glasača. Slijedi ga Ivana Lovrić, kandidatkinja koalicije Domovina, sa 322 glasa.

Veteran kompenzacijskih listi je Halid Genjac, koji je na ovaj način i 2006. i 2014. godine ušao u Parlament, prvi put u federalni, drugi put u državni.

GENJAC, RAMIĆ, ARNAUT, BORENOVIĆ…

Genjac, pogađate, na ovim izborima nosilac je kompenzacije liste SDA za Predstavnički (Zastupnički) dom Parlamenta BiH. Što je sigurno – sigurno je. Genjac se na listi ispred Alme Čolo, Nezira Pivića, Edina Mušića i Advije Čaušević.

Nosilac kompenzacijske liste SDA za Parlament BiH iz RS je Adil Osmanović, a na prvom mjestu liste za Parlament Federacije BiH je Salko Bukvarević. Kada je, pak, u pitanju Narodna sakupština RS, tu je šef stranke Bakir Izetbegović osigurao još jednog odanog saradnika – Edina Ramića, aktuelnog ministra u Vladi FBiH, no prema posljednjim istraživanja SDA jako loše stoji u RS pa će biti interesantno pratiti razvoj događaja u oktobru.

Da stvar bude gora, istom logikom se vode i sami predsjednici mnogih stranaka u BiH. Iako SDP pretenduje da bude vladajuća stranka poslije izbora u BiH, njen predsjednik Nermin Nikšić očigledno ne vjeruje u vlastitu popularnost među glasačima pa se, uprkos čelnoj poziciji na listi za direktan izbor, sam stavio i na čelo kompenzacijske liste.

Iza Nikšića na ovoj listi su Nada Miladin, Žan Matić, Belma Kapo, Munib Husejnagoć i Besima Borić. Nosilac liste za Parlament FBiH je Elvir Karajbić, ispred mlade i sve popularnije Lane Prlić, potpredsjednice stranke.

Nesigurnost s liderom SDP-a dijeli i predsjednik Naše stranke Peđa Kojović, koji se također stavio na čelo obje liste. Ispred NS-a kompenzacijsku listu za Parlament FBiH predvodi Nasiha Pozder.

I Sefer Halilović, predsjednik BPS-a, koji je politički u mnogo čemu DJL (društvo jednog lica) također nosi kompenzacijsku listu svoje stranke za državni parlament.

Očekivani „kompenzacijski kandidat“ je i Mirsad Kukić, nekadašnji potpredsjedik SDA koji je prije nekoliko mjeseci isključen iz ove partije. On sada predvodi listu svoje novoosnovane PDA za Predstavnički dom Parlamenta BiH.

Od stranačkih predsjednika iz RS koji su nosioci kompenzacijskih listi za Parlament BiH je Branislav Borenović, iz PDP-a. Liderski odgovorno i Borenović se osigurao eventualnog izbornog kraha vlastite stranke; preko kompenzacijske liste on će izvjesno ući u državni Parlament BiH i naredne četiri godine sebi osigurati oko 6.000 KM mjesečno.

Još jedan budžetski veteran sklon mijenjaju stranaka, Damir Arnaut, se izborio za naklonost stranačkog šefa pa se nametnuo na prvo mjesto kompenzacijske liste SBB-a. Iza njega su Edita Đapo, Adisa Omerbegović-Arapović te Nasir Beganović. Generalni sekretar te stranke Munib Jusufović je na vrhu liste za Parlament FBiH, ispred Sanele Prašović-Gadžo, Šemsudina Kavazovića i Adisa Arapovića.

DODIK NAGRADIO STEVANDIĆA

Akutelni potpredsjednik Federacije BiH Milan Dunović nosit će DF-ovu kompenzacijsku listu za Parlamentarnu skupštinu BiH, dok je za Parlament FBiH to mjesto pripalo Dževadu Adžemu.

Ispred novoformiranog Nezavisnog bloka Senada Šepića nosilac kompenzacijske liste je još jedan skupštinski veteran Salko Sokolović, koji već godinama sjedi u zakonodavnim institucijama, bez da se šire glasačko tijelo naročito sjeća njegovih nastupa. Nosilac liste za federalni parlament ispred ove stranke je Amer Obradović.

Listu HDZ-a BiH i političke partijice okupljene oko te stranke za državnu zakonodavnu vlast predvodi, naravno, desna Čovićeva ruka Borjana Krišto, dok Ivan Musa predvodi listu za Parlament FBiH.

Posebno zanimljivo je u slučaju SNSD-a. Naime, prvi na njihovoj kompenzacijskoj listi za Parlamentarnu skupštinu BiH nije čak ni član SNSD-a, nego predsjednik fantomske Ujedinjene Srpske, Nenad Stevandić, a tek iza njega na listi su poznati i priznati SNSD-ovci: Nebojša Radmanović, Staša Košarac, Dušanka Majkić, Lazar Prodanović…

Za one koji malo slabije poznaju stanje i političku situaciju u RS, Stevandić je bio dugogodišnji istaknuti član SDS-a s kojim se razišao nakon optužbi da radi za SNSD. Potom je bio fingirano neutralan, osnivajući svoju marginalnu Ujedinjenu Srpsku, a za sve je od Dodika nagrađen mjestom potpredsjednika Narodne skupštine RS, što je pozicija koje se regularnim putem ne bi mogao domoći ni za dva života. Njegovu vjernost Dodik sada nagrađuje startnom pozicijom na kompenzacijskoj listi, što znači da ćemo čovjeka kojeg se Bošnjaci i Hrvati u RS sjećaju po „banjalučkom crvenom kombiju“ kojim su „odvođeni“ nesrbi u ratu četiri naredne godine gledati u Parlamentu BiH kao jednog od uhljeba-kapitalaca.
Listu SDS-a za državni parlament, pomalo iznenađujuće, predvodi Aleksandra Pandurević, koja već ima iskustvo s kompenzacijskim mandatima, ali i veliku podršku vlastite glasačke baze. Ona je prvi put u Parlament ušla 2010. sa manje od 3.000 glasova. Međutim, na narednim je osvojila čak 24.000 više i direktno osvojila mandat. Ipak, što je sigurno – sigurno je.

Na predstojećim izborima, dakle, skriveni na kompenzacijskim listama na uhljebljenje čekaju mnogi predsjednici stranaka, ali i istaknuti članovi i dugogodišnji zastupnici i politički funkcioneri. Ako ih glasači i ne budu željeli gledati svojim očima u zakonodavnom institucijama – a mnoge od njih izvjesno neće (što također mnogi od njih i znaju), stranke su se potrudile da im preko kompenzacijskih lista osiguraju uhljebljenje.

Ključna pitanja koja se nameću jeste koliko stranke, lideri i politički funkcioneri mogu nisko pasti, šta će na sve reći birači i, na kraju, koliko je sve pošteno prema ukupnom demokratskom procesu u zemlji.

HVALA, DRAGANE: Bauk građanske Bosne širi se Bosnom

Piše: DANIJAL HADŽOVIĆ

1. Još od devedesete godine, kada je BiH imala mnogo građanskiji ustav no danas, nacionalne stranke na vlasti na velika vrata uvele su koncept vladavine kroz tzv. „dogovor naroda“. Nakon što su skinuli komuniste poslije gotovo pola stoljeća nedemokratske vlasti, nacionalni lideri poručivali su nam da budućnost političke stabilnosti i demokratskog prosperiteta BiH leži u međusobnom dogovaranju nacionalnih elita oko ključnih pitanja, čime su neformalno demokratiju u startu izvitoperili u etnokratiju. Razumljivo, nije trebalo dugo čekati, ni nekoliko sedmica, da princip „dogovora“ nacionalnih politika, koje su o budućem državno-pravnom položaju BiH imale međusobno potpuno isključive stavove, u praksi doživi potpuni krah, koji će u konačnici rezultirati brutalnim ratom i genocidom. Daytonskim mirovnim sporazumom kojim je prekinut nezavršeni rat, ne samo da je ratno stanje na terenu pretvoreno u administrativno uređenje, nego je princip „dogovora naroda“ kroz ustav dodatno proširen i cementiran, kroz konstitutivne narode i s njima u vezi tročlano Predsjedništvo, domove naroda i etničke kvote..

2. Ljudi u BiH u međuvremenu su se bili pomirili s konceptom vladavine kroz „dogovaranja naroda“. Postalo je nekako samorazumijevajuće da vlast čine predstavnici tri naroda i da se ključne odluke donose njihovim strogim i potpunim konsenzusom, te da vlast otprilike u jednakom omjeru pripada svakom od političkih predstavnika naroda. One stranke koje su u takvim etabliranim odnosima pokušavale iole zastupati i provoditi građanski koncept, ubrzo bi bile usisane u daytonsko živo blato. Najeklatantniji primjer bila je „platformaška“ vlast iz 2010. SDP-ov pokušaj da kroz svoju vladavinu pređe, doduše neformalne, no čvrsto utvrđene etničke i teritorijalne granice ministarstava, agencija i javnih kompanija, sve uz karikaturalni hrvatski dekor Rada za boljitak i crnokošuljaškog HSP-a, te vlastiti amaterizam u obnašanju vlasti, doveo je do krize u Federaciji BiH i povišenih tenzija. Mnogi su nas počeli ubjeđivati da se u dejtoniji ne može voditi građanska politika. Počela se osjećati nostalgija za vremenima vladavine kroz „dogovor naroda“. Izgledala su kao vremena stabilnosti. Iz HDZ-a su nam poručivali da će se stvari opet vratiti u normalu, a zemlja profunkcionisati kao nikad do sada, samo kad se njima kao „legitimnima“ vrati vlast. Mnogi bošnjački politički i društveni faktori su tu udicu zagrizli.

3. Poslije izbora 2014. stvari su „vraćene u normalu“. HDZ BiH ponovo je dobio svog člana Predsjedništvu. Dobio je i sve izvršne funkcije i upravne odbore koje je mogao. U ime „relaksiranja odnosa“ dobio je i odriješene ruke da na svom dijelu zemlje djeluje manje-više autonomno. No, u međuvremenu se možda malo i smetnulo s uma da se radi o stranci koja iza sebe ima nimalo bezazlenu historiju paradržavnih tvorevina, koncentracionih logora, masovnih zločina i ostalih sastojataka UZP-a, uz neuspješni pokušaj državnog udara u mirnodopskim uslovima. Vraćen na vlast, u najviše federalne institucije, s konsolidovanom moći, HDZ se posvetio onome čemu je obično sklon kad se osjeti jakim – podrivanju države.

Podnijela se apelacija ustavnom sudu čije je usvajanje iskorišteno da se preko promjene izbornog zakona pokuša promijeniti i cijeli ustav, tako da se HDZ-u trajno osiguraju gotovo sva hrvatska mjesta u Domu naroda i posredno izvršnoj vlasti, na način da bi se ona upražnjavala predominantno s teritorija na kojima ova stranka uživa neupitnu vlast. Predlagalo se slično i za Predsjedništvo, tako da se Komšiću i još nekom eventualnom „nelegitimnom“ Hrvatu gotovo i uskrati ljudsko pravo da bude biran. Počelo se prijetiti i postizbornim haosom i blokadom države ako ne bude po njihovom. Dodatno se učvrstio savez s Dodikom. Štaviše, SNSD-ov dopredsjedavajući u federalnom Domu naroda Puzigača, iskorišten je u da se grubo pregazi volja 80% predstavnika građana i blokira glasanje o promjeni izbornog zakona. Šurovalo se s Rusima. Počelo se naokolo i strašiti s muslimanima kao potencijalnom teritorističkom prijetnjom u Evropi. Plasirale su se i neke teorije koje tuknu na rasne, o Hrvatima kao jedinim nosiocima pozitivnih vrijednosti u BiH. U Evropi je ionako plima islamofobije i rasta podrške kojekavih populisitčkim desničarskim prikazama, pa valja nadu položiti i pokušati se nakačiti na te, što bi Dodik rekao, „povoljnije međunarodne okolnosti“.

4. Iako osovina Dodik-Čović već dobrano rovari po biću i državnosti BiH, s realnom mogućnošću da se poslije oktobarskih izbora odvaži i na neke ozbiljnije korake, djelovanju Čovića i HDZ-a u proteklom periodu ipak na jednoj stvari treba biti posebno zahvalan – devastirali su koncept „dogovora naroda“. Potvrdili su ono što je svakom, ko je bio sposoban iole dublje analizirati političke odnose u posljednjih tridesetak, a može i 150 godina, trebalo biti jasno – dogovora između „naroda“ u BiH teško da ikada i može biti. U prvom redu zato što nacionalne elite glede ključnih pitanja državno-pravnog uređenja BiH zauzimaju međusobno isključive poglede. Slijeđenje takvog koncepta u pravilu završava u privremenim i neprincipijelnim savezima dvaju nacionalnih elita protiv one treće, permanentnim političkim sukobima i beskonačnom rješavanju nerješivih pitanja.

- Taj koncept proizvodi stalne krize u BiH.

- Taj koncet je diskriminatoran. On podrazumijeva da se politički legitimitet crpi iz etničke pripadnosti i s njom u vezi dobijenih glasova, što sve ljude koji ne pripadaju jednom od tri konstitutivna naroda čini građanima drugog reda, onemogućujući im čak i kandidiranje na najviše funkcije u ovoj državi. Također dovodi i do toga da je glas jednog konstitutivnog građanina malo manje jednak od glasa druog.

- S obzirom da političko predstavljanje svodi na etničko predstavljanje, etnička pripadnost postaje osnov organiziranja i sukobljavanje političkih stranaka, vrteći društvo beskonačno u krug bavljenja neriješenim etničkim odnosima. To sprječava kako političku integraciju društva, tako i uspostavu istinskog pluralizma. Sve ideološke i programske razlike koje postoje među strankama i pojedincima, svi suprotstavljeni pogledi na primjerice ekonomiju ili socijalnu politiku, padaju u drugi plan u odnosu na neriješena etnička pitanja na kojima se sistem bazira.

5. Razvijene demokratije upravo stoga ne funkcioniraju na principu „dogovora naroda“. Nemoguće je imati efikasan sistem gdje vam za donošenje odluke treba konzensus svih.Smisao demokratije nije u općem konsenzusu, nego u vladavini većine. To podrazumijeva jednaku vrijednost svakog glasa svakog građanina. Provodi se volja onih koji preko svojih izabranih predstavnija u skupštini imaju natpolovičnu većinu. To nije savršeno pravedno, ali je najpravednije moguće. Svakako pravednije od toga da stranka s 10% glasova ima 40% entitetske, 33% državne vlasti i mogućnosti da blokira volju stranaka koje imaju ostalih 90% demokratske podrške. „Ali to će onda dovesti do preglasavanja Hrvata u BiH“, reći će dušebrižnici.

Strah je donekle opravdan, niko ne voli da bude u manjini, no problem ovakve vizure je što ona podrazumijeva da smo mi u političkom pogledu striktno pripadnici naroda, da su interesi tih naroda međusobno suprotstavljeni i da mimo etničkih među nama gotovo da nema nikakvih drugih suštinskih  ideoloških, svjetonazorskih i građanskih razlika, nego da svi razmišljamo i djelujemo kao jedno etničko tijelo s jednistvenim interesima. Daytonsko uređenje obilno hrani takav koncept i on teško da može biti prevaziđena dok god je sam sistem baziran na etničkom predstavljanju.

6. HDZ-ovi bezobrazno nerealni zahtjevi, otvoreno podrivanje države, prijetnje i vođenje huškačke kampanje, koji su još jednom demonstrirali svu gnjilost koncepta „vladavine naroda“ na kraju su urodili najboljom mogućom reakcijom. Ideja o građanskoj BiH ponovo je na sceni.

Čini se nikad aktuelnija, snažnija i utemeljenija. Sve većem broju ljudi postaje jasno da BiH teško da može biti funkcionalna, a kamoli pravedna država, bez uspostave osnovnih temelja za to – jednakosti svih građana pred zakonom i jednake vrijednosti svakog glasa. Među političkim strankama, posebno na ljevici, sve otvorenije se može čuti da je građanska država cilj kojem se teži. U političkoj areni više niko od probosanskih stranaka nije spreman praviti ustupke HDZ-u i SNSD-u u pravcu jačanja sistema „konsocijacije“, odnosno dodatnog slabljenja građanskog principa u korist etničkog predstavljanja i vladavine političke manjine nad većinom. Reis-ul-ulema Islamske zajednice u BiH Husein Kavazović iz Washingtona poručuje da BiH treba da bude građanska država. Sve veći broj intelektualaca, novinara i aktivista javno istupa, argumentuje i otvara oči širi masama zašto je građanska država jedino rješenje, koje jedino može osigurati istinsku jednakost građana, pravdu i funkcionalniju državu. Ono čemu svjedočimo u Bosni i Hercegovini posljednjih mjeseci je postavljanje kontura pokreta za građansku državu koji ima potencijal da postane masovan. Sve veći broj ljudi želi državu zasnovanu na najvišim liberalno-demokratskim vrijednostima u kojoj prava ostvarujemo kao pojedinci i građani, a ne pripadnici kolektima.

Naravno, bez 2/3 parlamentarne većine u BiH Ustav je nemoguće mijenjati. No ideja o građanskoj državi mora biti ultimativni cilj svih probosanskih snaga, definirana, konsolidirana, tvrdoglavo zagovarana i održavana u životu, sve do dana kada ono što se danas čini politički nemogućim, ne postane politički neizbježno.

KONSTITUTIVNOST NARODA, MITOVI I ZABLUDE: HDZ kao čuvar najgore komunističke tekovine

Piše: Danijal HADŽOVIĆ (Inforadar)

Posljednjih mjeseci na političkoj sceni u BiH ponovo se otvorilo historijsko pitanje „legitimnog“ predstavljanja konstitutivnih nasuprot građanske države.

Krivca za oživljavanje ove teme u velikom stilu treba tražiti u HDZ-u. Zahvaljujući agresivnoj kampanji za promjenu izbornog zakona, praćenoj pritiscima na ustavni sud, ostrašćenim medijskim huškanjem i otvorenim prijetnjama prelascima rubikona, pa čak i raspadom države ukoliko ne bude po njihovom, HDZ je probudio, konsolidovao i u žižu izbacio ideju građanske BiH. Iako HDZ-ovci nastoje prikazati gotovo svojim božjim pravom da dobiju sistem u kome bi se hrvatski politički predstavnici u ovoj zemlji birali isključivo iz onih područja u kojima oni imaju vlast, o glavu su im se grubo obili historija, politička teorija i praksa.

Građanska država s principom jedan čovjek – jedan glas, s kojom se birači straše, zapravo je najviša (najjača?) tekovina najrazvijenijih zapadnih društava. Ona je rezultat prosvjetiteljstva i višestoljetne borbe da se ugnjetavački sistem u kome su samo određeni pojedinci imali pravo na vlast, privilegije, životni luksuz, pa nerijetko i neograničena ovlaštenja da na svoju ruku donose zakone, pravila i odlučuju o sudbini svojih podanika, zamijeni sistemom u kome će se svakom čovjeku, bez obzira na njegovu klasu, etnicitet, vjersku ili bilo koju grupnu pripadnost, osigurati pravo da pred zakonom jednako vrijedi, bude zaštićen, učestvuje u političkom životu i bira svoje političke predstavnike.

MANJINA BI DA VLADA VEĆINOM

U političkom sistemu Bosne i Hercegovine danas takve vrijednosti nisu u potpunosti na sceni. Ovdje za obnašanje ključnih funkcija pravo ne crpite isključivo kao građanin-pojedinac, nego u prvom redu na osnovu svoje kolektivne pripadnosti izražene kroz konstitutivne narode. Taj princip demokratsku volju grubo derogira na svim nivoima.

Tako Dragan Čović u Predsjedništvu BiH sa 130.000 glasova posjeduje jednaku vlast kao Mladen Ivanić, koji je imao dva i po puta veću podršku. HDZ sa svojih desetak posto glasova, i to samo na nivou Federacije, danas posjeduje 33 posto vlasti na državnom i preko 40 posto na federalnom nivou, mogućnost da preko kontrole doma naroda blokira svaku odluku koja mu nije po volji (mogućnost koju imaju i predstavnici druga dva naroda), a sve to i ne spominjući njihovu potpunu kontrolu nad kantonima s hrvatskom većinom.

Prevedno na još preciznije brojke – 50 posto stanovništva u ovoj zemlji ima jednaku vrijednost glasa kao njih 15 posto! Glas jednog građanina zbog njegovog etniciteta tako u praksi vrijedi tri puta manje od glasa drugog građanina. Stvar je još i gora ako ste pripadnik „ostalih“, gdje nemate čak ni osnovno demokratsko i ljudsko pravo da se kandidirate na najviše funkcije. U bh. sistemu su neki zbog svoje grupne pripadnosti jednakiji od drugih.

No, ni to nije dovoljno. Ni posjedovanje 33 posto državne i 40 posto entitetske vlasti za 15 posto stanovništva uz brojne mehanizme blokade, ne zadovoljava apetite „stožerne stranke“, jer se u današnjem sistemu dešava i da poneki od tih 15 posto koji ne pripada, ili nije lojalan HDZ-u, prođe na neku od funkcija, ili barem ima teoretsku mogućnost za to. Zato traže uspostavljanje izbornog zakona po kome bi se glasanje dodatno etnoteritorijaliziralo na način da gotovo sva hrvatska mjesta u vlasti budu popunjavna s onih teritorija u kojima ova stranka ima vlast.

Tako bi sebi s demokratskim legitimitetom od nekih desetak posto glasova na etnitetskom, i ni 6,7 postoglasova na državnom nivou, obezbijedili gotovo permanentnu vladavinu. Na taj način se diskriminacija ugrađena u sam daytonski sistem i vladavina manjine nad većinom treba još dodatno cementirati.

BH PROBLEM U SOCIJALISTIČKOJ JUGOSLAVIJI

No, problemi s etničkom predstavljanjem nisu izvorno daytonski, niti su kreirani u umovima moćnika iz američke administracije. Korijene im možemo naći u jednoj drugoj ideologiji koja je vladala u BiH. Naime, građanska država, kao već spomenuta vrijednost liberalnih demokratija, u očima komunista je značila „buržujsku“ vrijednost preko koje buržoazija, u ime tobožnje jednakosti, manipuliše masama kako bi dobijala legitimitet za svoju vlast. Lenjin ju je s gnušanjem odbacivao. Umjesto toga, zastupao je koncept „narodne demokratije“. Temelj države nije građanin – nego narod, a temelj naroda je radnik koji kroz komunističku partiju ostvaruje interese u nacionalnoj državi, koja je po Marxu bila najrazvijeniji stadij razvoja društva.

Problem je za Lenjina bio, međutim, što se revolucija, mimo Marxovih predviđanja, odvijala u multietničkom Ruskom carstvu. Zato je najprije to Carstvo valjalo podijeliti na mnoštvo nacionalnih republika, a onda ih sve ujediniti u Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika.

Isti su princip kopirali i jugoslovenski komunisti, uređujući novu socijalističku Jugoslaviju kao savez pet naroda od kojih svaki dobija svoju republiku. Problem je nastao s BiH, koja je imala temelje za državnost, ali ne i bosansku naciju, pa su je u svom sastavu htjeli i hrvatski i srbijanski komunisti. Stvar je u konačnici riješena tako što je odlučeno da i BiH bude republika, ali tronarodna (i srpska i muslimanska i hrvatska), pa smo tako dobili republiku s tri u državi pet, a kasnije i šest naroda (Bošnjaci su morali malo sačekati na priznanje pod imenom Muslimani).

Jugoslovenski ustav iako, ruku na srce, nije govorio o konstitutivnim, nego o ravnopravnim narodima, zapravo je stvorio sistem po kome je politički suverenitet počivao na etničkim grupama. Upravo su tu odredbu Radovan Karadžić i SDS koristili kao pravni alibi za osnivanje srpskih autonomnih oblasti i u konačnici Republike Srpske, tvrdeći da oni po ustavu – kao ravnopravan narod – imaju i pravo na svoj komad BiH. Daytonski sporazum kojim je uspostavljen mir nije izmislio konstitutivne narode, nego prije u novi ustav prenio i redefinisao instituciju koja je već ranije postojala u političko-pravnom sistemu BiH, uvodeći mnogobrojne mehanizme njihove zaštite.

„Konstitutivni narodi u BiH“ stoga su direktno naslijeđena tekovina lenjinističkog odbijanja „buoržoarske“ (liberalne) demokratije, pa stoga nadasve tragikomično zvuči kada HDZ-ova mašinerija pravda svoje političke zahtjeve pozivanjem na „europske vrijednosti“ i europske prakse. Čak i multietničke evropske države poput Velike Britanije, Španije, Crne Gore i Švicarske (koja u svom ustavu priznaje samo četiri ravnopravna jezika, ne i etničke zajednice) su uređene kao građanske države, s vladavinom većine. Jedini izuzetak je donekle Belgija (no, više o tome u nekom drugom tekstu).

PRAVI I NEPRAVI HRVATI

Naravno, posve je shvatljivo zašto diskriminatorski koncept konstitutivnih naroda brane one stranke kojima on donosi količinu moći i vlasti o kojima bi u pravednom demokratskom poretku mogli samo sanjati.

No, možda i veći problem jeste što je takav sistem direktni katalizator etnički zasnovanih političkih sukoba u BiH. Smisao demokratije možda jeste u sukobljavanju, ali u sukobljavanju ideja oko kojih se okupljaju stranke. Daytonski sistem, temeljen na principu „predstavljanja naroda“, direktno pogoduje da nosioci nacionalnih politika postanu osnov političke borbe i animoziteta i da se glasačko tijelo homogenizira oko najjačih nacionalnih stranaka, bacajući u sjenu sva druga ideološka i programska pitanja.

One pak multietničke stranke koje djeluju u BiH, samim svojim postojanjem postaju svojevrsna anomalija, jer prkose konceptu na kojem je zasnovan cijeli sistem – da političari i stranke u prvom redu treba da djeluju kao predstavnici interesa jednog od tri naroda. Otud i bijes prema Komšiću kao „nelegitimnom“ Hrvatu. Otud i kočnica koja u startu sprječava političku integraciju BiH i stvaranje zajedničkog političkog identiteta.

Naravno, konstitutivni narodi ostaju realnost ugrađena i u Ustav BiH, koji ima svoje propisane mehanizme kako da se mijenja.

Za sada je, uz dizanje svijesti o nedemokratskim korijenima i diskriminatorskom karakteru konstitutivnih naroda, na idejnom nivou potrebno formirati jednu novu politiku i viziju građanske države, kao alternativu postojećem uređenju, čuvati je u životu i dostupnom sve dok ono što je politički nemoguće ne postane politički neizbježno.

To, dakako, podrazumijeva da se ni u političkoj praksi ubuduće ne smije pristati ni na jedan korak koji bi državu dodatno odveo u pravcu cementiranja etničkog predstavljanja nauštrb građanske džrave. Ljudi u BiH su puno više od pripadnika tri naroda.

NBA liga: Dokaz superiornosti slobodnog tržišta i privatnog vlasništva

Piše: Danijal Hadžović

Sinoćnjom, četvrtom uzastponom pobjedom u četvrtom uzastopnom finalu protiv Clevelenda, sjajni Golden State Warriorsi su po treći put u posljednje četiri godine postali NBA prvaci. U ovom trenutku čini se da sjajnom timu Curryja, Duranta i Thompsona još zadugo neće biti dostojnog konkurenta u najjačoj ligi svijeta, no to može lako da zavara. Rijetko koje sportsko takmičenje u svijetu je u tolikoj mjeri nepredvidivo, turbulentno i uzbudljivo kao NBA. Razlog leži, u prvom redu, u njenom poslovnom modelu.

Ako ste ljubitelj košarke kao što je potpisnik ovih redova, onda je NBA liga sigurno nezaobilazan dio vaših života. Rođen sam krajem osamdesetih, što znači da sam bio dovoljno star da imam privilegiju u direktnim prenosima pratiti najvećeg svih vremena Michaela Jordana, koji je karijeru završavao upravo u danima kada sam košarku počinjao aktivno pratiti. Nakon njega će i Kobe Bryant, Shaquille O’Neal, Tracy McGrady, Allen Iverson, LeBron James i ostali biti odgovorni za mnoge moje neprospavane noći. NBA liga bila je ono benigno emotivno zadovoljstvo, zabavni bijeg u veličanstveni svijet loptaških majstorija nabildanih dvometraša i važan dio odrastanja, nekoć puno važniji no što je sad.

Ipak, tek će mi u dvadesetim, zahvaljujući bitno većem znanju i spoznaji o društvenim i ekonomskim zakonitostima, postati jasno šta to stoji iza veličine NBA lige. Već gotovo 7 decenija ova liga je okupljalište najvećih košarkaša koji hodaju zemljom. I ako se Amerika, s pravom, smatra perjanicom i simbolom kapitalizma, onda je NBA liga jedan od najreprezentativnijih primjera tog simbola.

Ono što će mnogog Evropljanina naviklog na takmičenja pod kontrolom državnih sportskih saveza i uz nerijetke žestoke intervencije državnih vlasti u sport iznenaditi je da je NBA liga zapravo u privatnom vlasništvu. I ne samo da je u privatnom vlasništvu, nego je samo jedna od desetina privatnih liga koje postoje u američkom društvu.

Te lige su nekoć u manjoj ili većoj mjeri jedna drugoj konkurisale, ali NBA liga je zahvaljujući boljem poslovnom modelu i zanimljivijem takmičenju pobijedila konkurenciju. Ona je privukla najozbiljnije investitore koji su opet stvarali najozbiljnije klubove u američkim metropolama i dovodili najbolje igrače u svoje redove. Nekoć je to uglavnom bilo rezervisano samo za Amerikance. Danas, zahvaljujući globalizaciji, nijedan evropski košarkaš se više ne može nazvati istinski uspješnim dok se ne okuša u NBA-u. Evropska košarka postala je tek inkubator za kreiranje novih NBA košarkaša.

Kako je NBA liga privatna, takva su joj i mnoga pravila. Za razliku od dugotrajnog i tromog procesa donošenja pravila i odluka u evropskom sportu, koji se potom od vrhovnih organa nameću desetini podređenih, u NBA-u to sve funkcioniše mnogo brže i fleksibilnije. Evropski fudbal posljednjih godina se suočava sa sve većom razlikom u kvalitetu i moći između 5,6 vodećih klubova koji troše astronomske novce na dovođenje najboljih igrača i svih ostalih timova koji tome niti pribiližno ne mogu parirati. Rezultat je sve nezanimljiviji fudbal. NBA taj problem nema. Na zahtjeve navijača i tržišta da imaju što ravnopravniju ligu, vodstvo je odgovorila jednostavnim rješenjem: uveli su Salary cup, odnosno maksimalan novčani iznos koji pojedini tim može potrošiti na plate igrača. NBA tim koji sezonu završi među najgore plasiranim, pred početak sljedeće ima šansu da među prvim bira nekog od novajlija u NBA ligu. Ekipa koja završi na vrhu bira među posljednjim. Odnos snaga je krajnje promjenjiv. Ekipa koja je danas na vrhu već poslije nekoliko sezona može ponovo biti na dnu i obratno, i tako u krug. Chicago Bullsi koji su devedestim harali NBA ligom, nakon penzionisanja Jordana spali su na prosječnost koja traje dvije decenije. LA Lakersi, jedna od dvije najtrofejnije momčadi ikad, danas je jedna od najgore plasiranih ekipa u ligi. Golden State Wariorsi koji su sinoć osvojili treću titulu u posljednje četiri godine, prije toga su prvaci bili daleke 1975. Svako ima šansu da uspije. Nema ni sumnje da bi, kao što je slučaj u evropskom fudbalu, mnogi milijarderi voljeli da tek tako mogu doći s golemim novcem i jednostavno kupiti najbolje igrače na svijetu. No NBA tako ne funkcioniše. Onaj ko hoće da bude dio društva najboljih, mora prihvatiti stroga pravila koja u njemu vladaju. U suprotnom je slobodan da ligu napusti i kupi sebi klub u nekom drugom takmičenju.

Također, vodi se računa i o finansijskoj jednakosti šansi. Klubovi zadržavaju samo određeni procenat prihoda koji ostvaruju. Ostatak ide u zajedničku klasu, a zatim se ravnopravno dijeli klubovima koji učestvuju u ligi.

Neki bi u svemu ovome mogli prepoznati argument protiv slobodnog tržišta, a u prilog miješanom obliku ekonomije sa snažnom ulogom države. Ako vam je ova misao na pameti, nemojte nipošto smetnuti s uma da je NBA privatna liga, gdje su vlasnici i uprava osmislili pravila poslovanja koja donose najbolji rezultat.

Na pravila i način funkcionisanja same NBA liga američka država nema nikakv utjecaj. I upravo u tom pogledu NBA je primjer sve superiornosti ekonomije slobodnog tržišta i rezultata koji se ostvaruju kada pojedincima date mogućnost slobodnog organizovanja i konkurencije.

Liberalni ekonomisti u svojim analizama često znaju tvrditi kako se u ekonomiji zasnovanoj na slobodnom tržištu diskriminacija ne isplati, no NBA je tačnost i takvih tvrdnji dokazala u praksi. Poput ostatka američkog društva, i NBA je tokom pedesetih patila od rasizma te je bila gotovo u potpunosti bjelačka liga. No, da se ne lažemo, crni košarkaši u prosjeku igraju bolje. I neki timovi su ih počeli dovoditi. Ti timovi su počeli pobjeđivati i to uvjerljivo. Drugi klubovi, htjeli ne htjeli, morali su slijediti njihov primjer. Da su nastavili diskriminisati, propali bi. I znate šta, već od šezdesetih NBA je od potpuno bjelačke postala dominatno crnačka liga, što je trend koji traje do danas. Da u NBA-u na vrijeme nisu počeli crnce draftovati, to bi učinila neka druga liga i vremenom bi postala atraktivnija i uspješnija.

Ovako je NBA u svom poslovanju bio bolji, brži i organizovaniji od konkurencije. I već je decenijama okupljalište najvećih košarkaša koji hodaju zemljom. A sve to zahvaljujući slobodnom tržištu, internim pravilima i bez ikakvog upliva države.

U BiH je danas vrlo teško pojmiti da neka liga može biti privatna te da možemo imati konkurenciju privatnih liga s vlastitim modelima poslovanja i takmičenja. Ne treba da čudi ako se uzme u obzir da je prema našem zakonu i dan-danas nemoguće imati vlasništvo nad nekim sportskim klubom. Naime, ni danas u 2017. godini klubovi u BiH nisu organizovani kao firme. Oni su registrovani kao udruženja.

ZAHIRAGIĆI PONOVO JAŠU: Ako na Univerzitetu zabrane "nepristojnu" odjeću, mogu i na ulici!

Piše: Danijal Hadžović (Slobodna Bosna)

Elem, prijedlog glasi da bi na Univerzitetu bilo zabranjeno nositi: odjeću koja otkriva stomak, leđa ili duboki dekolte, odjeću na bretele, prozirnu, tijesnu i namjerno rasparanu odjeća, mini suknju, bermude, šorc i trenerku, papuče, natikače i cipele izrazito visokih peta, šminku, nakit, tetovažu i piercing te odjeću s porukama koje vrijeđaju osjećanja drugih.

Prije svega, postavlja se pitanje kako može biti zabranjeno s tetovažama dolaziti na fakultet? Šta treba da čine osobe koje imaju primjerice tetovažu na podlaktici? Hodati vječito u majici dugih rukava, prekrivati tetovažu zavojem ili možda nekako prestati nositi tetovažu sa sobom na fakultet? Šta je problem s pirsingom? 
Većina nas će se složiti da u papučama, trenerci ili prozirnoj odjeći sigurno nije pristojno dolaziti na fakultet. No, ako nije pristojno, je li zaista treba biti i zabranjeno? Ne postoje li već neke odgojne i civilizavijske vrijednosti koje većina ljudi, dakle i studenata, prihvata, te se i na fakultetu oblači u skladu s njima? Morali li se baš zabranjivati sve što nam se ne sviđa? I ko je u konačnici ta moralna vertikala u društvu koja će da određuje ko kako ima pravo da se oblači i to na javnoj instituciji koja se finansira novcem svih poreskih obveznika? Nisu li upravo fakulteti mjesta na kojima treba da se podstiče individualizam i kreativna energija kod mladih ljudi koja će, kod pojedinih, biti ispoljena i možda netipičnim načinom oblačenja? Ili tu energiju treba u startu sputati nekakvim kodeksima ponašanja? Nisu li nam civilizacijski napredak, inovacije i slobode u konačnici u najvećoj mjeri dolazile upravo od različitih ekscentrika koji su rušili ustaljene norme, a od kojih su neki, poput Stevea Jobsa, upravo u zabranjenim bermudama i papučama hodali po fakultetu?

Dakle u konačnici, čemu ovaj prijedlog uopšte?

Njegova moguća dublja politička pozadina dolazi do izražaja kada se uzme u obzir da je njegov predlagač niko drugi do Haris Zahiragić. Radi se o mladom udarniku SDA koji je preko stranke svojevremeno postavljen na mjesto predsjednika Studentskog parlamenta Sarajevskog univerziteta. Široj javnosti postao je poznat po homofobnom divljanju na društvenim mrežama kada je pripadnike LGBT zajednice častio raznoraznim vulgarnostima i uvredama. Poslije toga je postao svojevrsna zvijezda klerikalne scene u Bošnjaka koja preko Facebooka vodi bitke za širenje vjerskog moralnog kodeksa u društvu, negoduje zbog činjenice da su žene danas zaposlene i statuse završava ajetima, dok mu rođeni brat, inače vijećnik SDA u OV Stari Grad, na društvenim mrežama saopštava kako njegov ustav nije ustav BiH, no Kur'an.

Upravo Haris Zahiragić je stajao i iza prijedloga da se zabrani održavanje ispita za vrijeme džume, što je svakako naslavniji a valjda i najveći njegov uspjeh kao predsjednika SPUS-a. Dakle, ne treba biti Ajnštajn da bi se prepoznalo kakvi ideološki motivi vode Zahiragića kada zabranjuje ispite u vrijeme džume i određuje kako se ko smije oblačiti na fakultetu. Ne treba, dakako, ni precjenjivati moć istog Zahiragića. Taktika funkcioniše po sistemu da on kao stranački jurišnik i usput „predstavnik studenata“ predloži ono što navodno studenti žele, a onda se u skladu s voljom stranačkih nalogodavaca ti prijedlozi usvajaju. Tako se provodi postepena i tiha okupacija Sarajevskog univerziteta i ugrađuje u njega vlastita ideološka matrica.

Da stvar bude gora, ovaj ulazak u spavaću sobu studenata illi preciznije, njihov ormar, opravdava se „opšte prihvaćenim civilizacijskim vrijednostima“. Pa zar postoji veća civilizacijska vrijednost od ljudske slobode koja nikog ne ugrožava, a koja, dakako, podrazumijeva pravo i svakog da se oblači kako hoće?

Dalje se veli da se ovaj kodeks ima za cilj očuvati "ugled" ove institucije. Koji ugled? Pitam se je li mi govorimo o istom onom Univerzitetu na kojem pojedini profesori procesuirani za seksualno iskorištavanje studentica za ocjene? Na kojem polovina profesora u 2018. godini ne zna beknuti engleski? Na kojem predavači studente gađaju stolicama? Na kojem lupom moraš tražiti zaposlenog koji nije u srodstvu s nekim drugim zaposlenim? Na kojem polovina profesora ne poštuje odredbe Bolonjskog procesa? Na kojem mnoga predavanja više liče na političke tribine? Na kojem pojedini profesori nisu objavili nijednu knjigu u životu, i kojeg, na kraju krajeva, nema ni na mapi najboljih evropskih i svjetskih univerzitetu?

U tom smislu rukovodstvu UNSA-a bolje bi bilo da se pozabavi ovim i još brojnim drugim problemima u vlastitim redovima te više pažnje posveti tome što im se ugled Univerziteta na koji se pozivaju u međunarodnim okvirima može pomnožiti s nulom. Pogotovo bi oni časni i izvrsni stručnjaci, kakvih na ovom fakultetu srećom još uvijek ima, morali podići glas protiv nastojanja da im se preko kojekakvih Zahiragića vrši okupacija Univerziteta.

A što se tiče studenata, u slučaju da prođe ovaj besmisleni prijedlog, ako u njima ima i trunke prkosa, buntovničkog duha, ponosa i individualizma, onda na njega treba da odgovore kako i dolikuje – neka se namjerno počnu nedolično oblačiti. Neka naprave performans. Kolektivno se pojave na fakultetu u trenerkama, dekolterima i minjacima. Usput sebi nalijepe i one privremene tetovaže, ako nemaju prave. Ne mogu ih sve istjerati s fakulteta. Neka ne dozvole da im konzervativni mračnjaci otimaju slobodu i određuju šta da rade s vlastitim tijelom i životom.

CIJENA SRBIJANSKE POLITIKE PLAĆENA NA TERENU: Historijska je ironija, a nadasve pravda, da dva Albanca u dresu Švicarske poraze Srbiju!

Piše: Danijal Hadžović (Izvor: Slobodna Bosna)
Zbog objave na Instagramu kojom je proslavila pobjedu Švicarske nad Srbijom u režiji albanskih majstora lopte, nekakva srbijanska estradna tezgarošica Goca Tržan je ljutitom porukom na Twitteru zatražila da se u Srbiji zabrani puštanje pjesama Dua Lipe (djevojke na slici ispod).

E sad, možda bi u svojoj ostrašćenosti zatražila i da joj se zabrani da nastupa u Srbiji da Dua Lipa, Albanka s Kosova odrasla i školavana u Londonu, nije ultrapopularna globalna zvijezda koja može nastupati u bilo kojoj svjetskoj metropoli, pa do Srbije nema pretjerane potrebe da ide, za razliku od Goce koja svoj hljeb može zarađivati jedino po kafanskim stolovima srbijanskih varoši.

Da je bila pametna država poput Švicarske, možda bi Srbija danas imala daleko snažniju i ozbiljniju zemlju, ekonomiju pa u konačnici i reprezentaciju no što ima, pa bi i bez problema savladala Švicarsku sinoć. No u Srbiji zadnja dva stoljeća preovladava upravo mentalitet slaboumne Goce kao zvanične odrednice nacije, pa se tako kroz cijelo 19. i početak 20. stoljeća, uporedo uz oslobađanje od turskog jarma, Srbija do tančina "oslobodila" i kompletnog muslimanskog stanovništva različitih etniciteta, pa se 1912. u Balkanskom ratu malo klalo Albance po Kosovu, pa se u Kraljevini Jugoslaviji u najvišim državnim i akademskim krugovima razmišljalo da ih se kolektivno otpremi u Tursku, pa se 1945. zemlja očistila od "Folksdojčera", pa se u devedesetim opet vratilo na velikodržavne projekte začinjene etničkim čišćenjem i genocidom...

Tako Dua Lipa, Shaqiri, Shaqin, Đaka, Rite Oro i mnogih drugi, umjesto da danas budu uspješni i integrisani građani Srbije, vrhunske rezultate postižu po svijetu, no ispred Švicarske, Velike Britanije, Italije i mnogih drugih zemalja, jer svoju su državu tek nedavno dobili, a sva sreća da jesu, jer nasilničko osvajanje Kosova 1912., višedecenijski zločini nad Albancima i tretiranje ove grupe kao poluljudi o kojima su u Jugoslaviji šireni najgori stereotipi i pogrde, i nije moglo rezultirati nikakvim drugim rješenjem a da bude pravedno, osim nezavisnošću Kosova.

Švicarska, s druge strane, primjer je sušte suprotnosti. Zemlja liberalnog poretka, okrenuta biznisu, već decenijama drži otvorena vrata za ljude voljne raditi i stvarati iz čitavog svijeta. Dakako, opreznom i pametnom politikom bira koga će puštati unutra, no kada se pogledaju statistike, pušta masovno. Danas je to jedna multietnička zemlja u kojoj se, pored tri dominantne i četvrte authtone, sreće još na desetine ozbiljno organiziranih etničkih zajednica, no redom integrisanih, složnih i konstruktivnih u rijetko uspješnom švicarskom društveno-ekonomskom modelu, pa je i reprezentacija Švicarske odraz tog nadasve uspjelog multietničkog projekta, u kojem su kosovski fudbaleri, za razliku od Srbije, mogli naći svoje mjesto pod suncem i biti cijenjeni, uspješni i poštovani članovi društva kojem su se odužili na najbolji način. Ono što čini švicarsku filozofiju kao nacije jeste okrenutost ka stvaranju, ekonomskom razvoju i onima koji tom cilju na najbolji način mogu doprinijeti.

Da je Srbija slijedila filozofiju i mentalitet Švicarske, u njoj su sinoć mogli igrati i Shaqiri i Djaka i Shaqin i do vrha napuniti mrežu Švicarske. No Srbija već dva stoljeća slijedi mentalni sklop Goce Tržan, po kome sve što srpsko nije srpsko ili barem srpski ne misli, treba uništiti, zabraniti, zatrati, protjerati. Mentalni sklop koji sa tribina skandira Ratku Mladiću, presude Haškog tribunala smatra bjelosvjetskom zavjerom i Ljajića kao svog fudbalera godinama uzduž i poprijeko razapinje jer kao nacionalna manjina neće da peva himnu s riječima "Bože hrani srpske zemlje, srpski rod...".

Kad se podvuče crta, ima neke historijske ironije, a nadasve pravde, u činjenici da je Srbija srušena upravo od Albanaca koji nastupaju upravo za Švicarsku.

HDZ BIH JE 2018. ISTI KAO I 1993.: Miran kad je slab, čim dobije moć gradi Herceg-Bosnu i UZP

Piše: Danijal Hadžović

Tokom 1991. i 1992. godine HDZ BiH bio je vatreni pobornik nezavisnosti BiH od Jugoslavije, čemu je uveliko i doprinio. Godinu dana kasnije ova stranka zajedno sa svojom paradržavnom tvorevinom kreće u otvoreni rat protiv sada nezavisne BiH i njenih legalnih političkih i vojnih vlasti, s ciljem pripajanja njenih dijelova Republici Hrvatskoj. Projekat je u Haškom tribunalu presuđen kao udruženi zločinački poduhvat. Već 1994., nakon vojnih neuspjeha i međunarodnih pritisaka, bh. filijala HDZ pristaje na stvaranje Federacije BiH i igra relativnu konstruktivnu ulogu u zajedničkim oslobodaličkim vojnim akcijama i zaustavljanju rata u našoj zemlji.

Nova pobuna desila se 2001. Nezadovoljni novom vlašću u Federaicji, Alijansom za promjene, u kojoj HDZ (kao ni SDA) nije našao svoje mjesto, te izmjenama izbornog zakona, ova stranka pokušava oživiti Herceg-Bosnu kroz projekat tzv. Hrvatske samouprave, u okviru koje osniva Hrvatski narodni sabor kao njegovo parapolitičko tijelo. Cijela avantura u konačnici završava neslavno, s intervencijom SFOR-ovih tenkova, oštrim mjerama međunarodne zajednice i rukovodstvom HDZ-a preko grane, u svojstvu bjegunaca od zakona. Platformaška vlast nije dugo potrajala, pa je HDZ BiH već 2002. ponovo na vlasti. No u narednim godinama je bio miran, sa desetkovanim kadrom igrao je relativno konstruktivnu ulogu, a o nekakvim samoupravama i eskluzivnom hrvatskom entitetu dugi niz godina nije smio ni zucnuti. Histerija se ponovo oslobađa 2006. kada Željko Komšić kao kandidat SDP-a pobjeđuje u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva, a eruptira kada isti uspjeh ponavlja 2010., pri čemu se i izvršna vlast u Federaciji uspostavila bez HDZ-a BiH. Narativ s kojim je tada javnost bombardovana iz ove stranke i s njom povezanih krugova glasio je da je takvim potezima izvršena grupa majorizacija hrvatskog naroda u BiH, da su Hrvati svedeni na nivo građana drugog reda, da su potrebni bolji institucionalni mehanizmi zaštite koji će garantovati „legitimnim“ da vladaju, a da iza sve nedaće stoji SDP koji je odlučio na svoju ruku prekršiti prava jednog naroda i tako proizvesti krizu vlasti.

Da bi se stvar vratila u normalu, poručivali su nam, potrebno je samo „legitimnim“ predstavnicima vratiti ono što im pripada, pa će Federacijom i BiH ponovo da zavladaju red i stabilnost . Rečeno, učinjeno. „Legitimni“ su se ponovo, na svim nivoima, vratili u vlast 2014., a njihovi partneri su bili krajnje velikodušni, pa su im od pozicija prepustili praktično sve što su mogli dobiti. Udicu o „vladavini legitimnih“ kao preduslovu stabilnosti i sloge u Federaciji i BiH, svjesno ili ne, zagrizli su i mnogi u Sarajevu, te se nakon ovih izbora očekivala funkcionalna vlast i stabilizacija prilika.

No, umjesto toga, HDZ BiH, osokoljen kontrolom institucija i povraćenom moći, u politički život, kao nikada ranije, donio je prijetnje, ucjene i blokade kao sredstvo djelovanja. Plasiranje priča o masovnoj terorisitčkoj prijetnji među Bošnjacima, koncerti podrške ratnim zločincima, veličanje i prizivanje Herceg-Bosne, prijetnje prelascima Rubikona, držanje državnih institucija kao taoca uskrnule parapolitičke organizacije HNS-a, sve uz otvoreno savezništvo s Dodikom i otvorenu podršku od HDZ-ove vlasti u Hrvatskoj, tekovine su djelovanje ove stranke u proteklom periodu.Trenutni vrhunac ovog pohoda je izborni zakon.

Koristeći djelomično prihvaćenu apelaciju Bože Ljubića po kojem je neustavnim proglašena odredba da se „svakom konstitutivnom narodu se daje jedno mjesto u svakom kantonu, HDZ i HNS nastoje nametnuti svoj libanski prijedlog izbornog zakona, po kome bi nečija etnička pripadnost bila i njegova izborna jedinica, što bi radikalno transformiralo Ustav i BiH dodatno cementiralo kao tek puki i labavi savez tri etnije. Cilj je, dakako, evidentan – izborni mehanizam ustrojiti tako da HDZ-u i njegovim satelitima trajno osigura člana Predsjedništva te većinu delegata u Domu narodu bez kojeg niti jedan zakon ne može proći, dakle svu hrvatsku vlast u zemlji.

S obzirom da ovakav izborni zakon, nepoznat svakoj ozbiljnoj demokratskoj i pristojnoj zemlji ne podržava niti jedna stranka mimo HNS-a, HDZ BiH ima spremljeno rješenje – pored spomenutog prelaska Rubikona, otvoreno najavljuje pretvaranje čitave države u Mostar, odnosno sprečavanja „implementiranje izbornih rezultata“, što bi u prevodu značilo nedelegiranje zastupnika u Dom naroda iz kantona pod HDZ-ovom vlašću, bez kojih potom nema ni predsjednika Federacija, ni entitetske ni državne vlade. Na taj način HDZ BiH pravi brzu i efektnu simboličku transformaciju od tobožnjeg ugroženika iz opozicije kojem su uskraćena elementarna prava do razularenog siledžije koji postavlja ultimatum – ili će biti po našem ili blokiramo cijelu državu.

No ova prijetnja institucionalnim nasiljem ako mimo demokratske procedure i većine ne bude po njihovom, ima i svoju dublju pozadinu – ona je tek nastavak jedne te iste politike HDZ-a koja je na sceni od prvog dana. Ta politika ukratko podrazumijeva kontinuirano i neumorno podrivanje države kako bi se izvukla što je moguće veća moć i koristi za sebe, koja se potom zloupotrebljava za dalja podrivanja. HDZ nastoji biti konstruktivan kada je slab, u defanzivi ili primi iole teži udarac. Konsolidovan i s moći u rukama, on djeluje krajnje destruktivno i po BiH pogubno. Jednako kao što je bio na braniku BiH kada je trebalo proglašenjem nezavisnosti rat iz Hrvatske prebacivati u našu zemlju, tako je, u trentku kada je ojačao i zaokružio teritoriju pod svojom kontrolom, vojni nalet Karadžićevih i Miloševićevih trupa pokušao iskoristiti za svoj stvarni cilj – otcjepljenje Herceg-Bosne od BiH. Tek ga je vojni poraz natjerao da opet promijeni ulogu. Kao što je nakon sloma Hrvatske samouprave godinama stajao mirno i sarađivao, tako je i nakon povratka političke moći 2014. sebi dao oduška pokazati pravo lice političkog siledžije.

Tobožnja HDZ-ova opredijeljenost za cjelovitu i funkcionalnu BiH tek je taktičko sredstvo zbog nedovoljne političke moći, traženje manevarskog prostora za približavanje stvarnom cilju koji ova stranka od početka ima. A taj cilj nije i nikada i nije bila Bosna i Hercegovina, barem ne ona istinski građanska, multietnička i moderna, nego u prvom redu ekskluzivna i zaokružena hrvatska jedinica unutar BiH sa svim svojim organima upravljanja. U tom smislu Bosna i Hercegovina ako i treba postojati, ona se tretira samo nužno zlo i prelazna faza. Kao što zapis historije kristalno jasno pokazuje, svako povećanje vlastite moći HDZ BiH spremno dočekuje za demonstraciju sile i dodatno rastakanje države. Kada bi njihov ultimativni cilj, Herceg-Bosna, jednog dana i postao stvarnost, sve ukazuje na to da bi ona u organizmu BiH igrala istu onu razarajuću ulogu koju trenutnu igra RS pod Dodikovim vodstvom.

Stoga, vjerovati da se popuštanje i pravljenjem neprincipijelnih ustupaka u HDZ-u dobija konstruktivan i uspješan partner, grubo je nepoznavanje same suštine ove stranke. Ne, time se samo čini da Herceg-Bosna bude na korak bliže.