Margaret Thatcher: Heroj slobode

Piše: Danijal HADŽOVIĆ

Samo šačica mirnodopskih političara može tvrditi da je promijenila svijet. Margaret Thatcher bila je jedan od njih. Ona je transformirala ne samo vlastitu Konzervativnu stranku, nego čitavu britansku politiku. Njen entuzijazam za privatizaciju pokrenuo je globalnu revoluciju, a njena spremnost da se usprotivi tiraniji pomogla je okončati Sovjetski Savez. Winston Churchill je pobijedio u ratu, ali nikada nije stvorio “-izam”.

Bit tačerizma je da se suprotstavlja statusu quo i kladi se na slobodu – pomalo čudno, jer kao premijer, koji je je težio mobilnosti stanovništva uzlaznom putanjom i razbijanju klasnih hijerarhija, ona je Britaniju vodila kao predstavnik Konzervativne stranke i postala je potom utjelovljenje konzervativizma. Vjerovala je da nacije mogu postati uspješne samo ako su pojedinci oslobođeni. Za razliku od Churchillovog poznatog pragmatizma i interesno vođene politike, njena je borba imala jasan princip i ideologiju: pravo pojedinaca da vodi vlastiti život kako želi, što je više moguće slobodno od intervencije države.

U svojim ranijim godinama u politici, ekonomski liberalizam bio je u povlačenju, Sovjetski Savez širio je svoje carstvo, a Milton Friedman i Friedrich Hayek su odbačeni kao akademski ekscentrici. U Velikoj Britaniji vlada je lumpovala sa sindikatima, dijelila subvencije za neuspješne nacionalizirane industrije i punila pumpu ekonomije kroz kejnzijansko upravljanje potražnjom (čitaj: štampanjem novca). U početku je i sama Thatcher prihvatala „postratni konsenzus“ u Britaniji, o velikoj i izdašnoj socijalnoj državi kombiniranoj s tržišnom ekonomijom, gdje država vrši snažnu intervenciju u svaki aspekt društva. No postojanje niza neuspješnih javnih kompanija koje su godinama poslovale s gubicma, gušenje individualne slobode i poduzetničke kreativnosti, nadmoć sindikata koji su prijetnjama i ucjenama sebi obezbjeđivali ekonomski neopravdane privilegije, te gotovo na dnevnoj osnovi blokirali čitave dijelove britanskog društva i ekonomije,  izazvalo je gnjev i otpor u samoj Thatcher. Ideje Friedmana i Hayeka uvjerile su je da stvari mogu izgledati drugačije.

Veći dio svog radikalizma je krila od britanskog biračkog tijela kada su je izabrali na dužnost premijera 1979. godine, uglavnom frustirani nesposobnošću laburističke vlade. A situacija u Britaniji nije bila nimalo bajna: nesređenost državnih finansija, zaduženost, visoki porezi, golem broj neučinkovitih poduzeća u državnome vlasništvu, opće nezadovoljstvo, ‘irski problem’ (ili danas – terorizam)… Ono što je uslijedilo je politička i ekonomska revolucija. Ona je privatizirala državne industrije, odbila da pregovara, a kamoli popušta sindikatima, ukinula državne kontrole, srušila nasilne proteste rudara i zamijenila kejnzijanizam Friedmanovim monetarizmom. Stopa inflacije pala je s visokih 27 posto 1975. godine na samo 2,4 posto u 1986. godini. Broj radnih dana izgubljenih štrajkovima smanjio se sa 29 miliona u 1979. na 2 milona u 1986. godini. Najviša stopa poreza pala je sa 83 na 40 posto!

„Ova dama nije za okretanje“

Njene bitke s ljevicom – posebno simbolizirane kroz slamanje otpora rudara – dale su joj ugled kao simbolu konzervativaca. Ali ona nije bila konzervativac u klasičnom smislu. Jednako kao što je slomila ljevičarski otpor i riješila se lijevih politika u Velikoj Britaniji, ona se suprotstavljala starim konzervativnim elitama u vlastitoj stranci i imala s njima politički sukob oko političkog svjetonazora. Oni su vjerovali u statično društvo vladavine starih elita, značajne državne kontrole  i umjerenih promjena. Thatcher je vjerovala u slobodu individue, bez obzira na njeno porijeklo i klasni status, uz vertikalnu mobilnost društva i brze i revolucionarne promjene u pravcu slobode.  Iako je ideologija konzervativizma prilično varijabilna od države do države, ni po britanskim uzusima Thatcher baš i nije tu spadala. Po svojim ideološkim pogledima i filozofskim uzorima, i prije svega vjeri u pojedinca koju je pokazivala, Thatcher je bila radikalni liberal, a ne konzervativac. Ispred Konzervativne stranke  je djelovala iz razloga što je u Britaniji sistem tako koncipiran da je vlast rezervisana ili za konzervativce ili za laburiste.

No mnoge od njenih najcjenjenijih replika bile su usmjerene prema vlastitoj strani: “Vi se okrećite, ukoliko želite”, rekla je konzervativcima 1980. nakon kritika njenih liberalnih ekonomskih reformi, pošto je nezaposlenost prešla 2 miliona ljudi: “Ova dama se ne okreće”.  Žestoko se zauzela za napad protiv Iraka za vrijeme Prvog zaljevskog rata, a kako tadašnji američki predsjednik George H.W. Bush nije bio siguran da li želi taj konflikt Thatcher mu je u telefonskom razgovoru poručila “Ovo nije vrijeme da budeš klimav!”.

Ronald Reagan bio je njen ideološki istomišljenik , ali je oštro kritikovala i protivila se njegovoj politici deficitarne potrošnje.

Možda nije bila za okretanje i imala je čvrste principe, ali je kao ozbiljan političar znala praviti kompromise. Ona je cijenila Mikhaila Gorbačova kao čovjeka s kojim je “mogla poslovati” usprkos upozorenjima američkih jastrebova. Iz bitke s rudarima se pragmatično povukla 1981. godine, sačekavši tri pune godine da država obezbijedi dovoljno zaliha uglja za ozbiljniju promjenu.

No, Thatcher je također često bila i nevjerojatno sretna: sretna da je rudare vodio Arthur Scargill, tvrdokorni marksist; sretna što je ljevica u Britaniji bila demolirana i birala na svoje čelo nedostojne vođe; sretna što je general Galtieri odlučio napasti Falklandove otoke u trentku kad je to učinio, godinu pred izbore u Britaniji; sretna što je bila žilava žena u sistemu u kojem dominiraju patricijski muškarci (stare elite se nikad nisu znale nositi s njenom energijom); sretna u tome što je bila prava osoba, na prvom mjestu u pravo vrijeme. „Poslijeratni konsenzus“ se samourušavao i zahtijevao temeljitu promjenu , a mnoštvu novih snaga u ekonomiji, od pojave IT sektora do privatnog kapitala, pogodovale su reforme koje je namjeravala provesti.

Rezultat njene politike je jasan. U dvanaest godina njene vladavine ukupni GDP Velike Britanije povećan je za 23%, a lično bogatstvo za 80%. Inflacija zauzdana. Ekonomija očišćena od gubitaša koji gutaju poreski novac. Kada je ušla u kabinet demokratskom svijetu je i dalje prijetio „tigar od papira“, Sovjetski svaez, koji je još od povlačenja SAD-a u Vijetnamu bio u velikom vanjkopolitičkom uzletu. No, Berlinski zid srušen je dok je ona još bila u kabinetu (1989.), a u godini u kojoj je sišla s funkcije SSSR više nije ni postojao.

Lekcije za BiH
Iako ljevičarima danas ostaje jedna od dežurnih ideoloških babaroga, Thatcher je u osamdesetim postavila temelje za britansku ekonomiju koje su joj omoguće da „od ekonomskog bolesnika Evropa“ kako su mediji Britaniju kitili krajem sedamdesetih, danas (p)ostane jedna od najuspješnijih i najdinamičnijih evropskih ekonomija, s Londonom kao finansijskim središtem Evrope i možda danas i najvažnijim evropskim gradom.

Ono što je zanimljvo je da sistemski problemi s kojima se BiH i region danas suočavaju uveliko sliče problemima u Britaniji krajem sedamdesetih i oličeni su prije svega u glomaznom i neefikasnom javnom sektoru, destimulirajućim visokim porezima koji guše razvoj poduzetništva, vrlo lošem regulativnom okviru i pritisku države na mali biznis, ekonomijom zasnovanom na neefikasnim kompanijama u državnom vlasništvu i s državom uvezanim privatnim firmama koje se razvijaju preko namještenih tendera i subvencija… Kako su problemi slični, tako su i reforme koje su potrebne u našim zemljama slične ili čak identične reformama koje je Thatcher provela u Britaniji. S te strane Thatcher i u praktičnom smislu može i mora biti vodilja kako se jedno društvo dovodi u red. Jedino što nedostaje su političari s odlučnošću, hrabrošću i vizijom koje je imala Margaret Thatcher. 

KRAH REFORMSKE AGENDE: Novalić, reformator kojeg nije bilo

Piše: Danijal HADŽOVIĆ

Kao dio zahtjeva u procesu pristupanja Evropskoj uniji bh. vlasti na svim nivoima prihvatile su obaveze koje se tiču dubinskih političkih, socijalnih, ekonomskih i drugih reformi koje bi od BiH trebale učiniti uređenije, pravednije i razvijenije društvo. U ovom procesu, nakon izbora 2014. i formiranja novih vlasti, nastala je tzv. Reformska agenda za Bosnu i Hercegovinu 2015.–2018.

Prihvaćena od strane svih političkih subjekata u zemlji, Agenda je podrazumijevala provođenje čitavog niza reformi u pravcu unapređenja poslovnog ambijenta, stabilizacije javnih finansija, racionalizacije i poboljšanja efikasnosti javne uprave,  smanjenja javne potrošnje te poboljšanja stepena vladavine prava, a sve to trebalo je dovesti do ekonomskog rasta, smanjenja nezaposlenosti, pravednije raspodjele socijalne pomoći, transparentnijeg rada institucija, itd…

Naročito u prvim mjesecima nakon uspostave još uvijek aktuelne vlade, i vlasti BiH i Evropska unija veliku pažnju, barem nominalno, pridavale su Reformskoj agendi te najavljivali brojne pozitivne rezultate “koji će uslijediti njenim provođenjem”. Važnost i uspjeh Reformske agende u javnosti su posebno isticali Vlada Federacije BiH i njen premijer Fadil Novalić.

Tako je Novalić u više navrata ponosno isticao da su “ekonomski rast i pad nezaposlenosti”, koji su bilježeni u proteklom periodu, bili direktan rezultat provođenja Agende.

“Dvije trećine Reformske agende smo servisirali i oni daju i davat će rezultate”, izjavio je Novalić još krajem prošle godine na sjednici Vlade u Mostaru.

Njegov stranački kolega na čelu Vijeća ministara BiH, Denis Zvizdić, u septembru ove godine ustvrdio je da je državni nivo vlasti realizirao 80% mjera i reformi predviđenih Agendom. Iako se također obavezala na provođenje Agende, najoprezniji u izjavama glede njenog provođenja bili su Željka Cvijanović i Vlada RS, koji su izbjegavali da se u javnosti razmeću brojkama.

RS URADILA BOLJI POSAO

Inforadar je pokušao da istraži i utvrdi koliko su ove izjave zaista tačne i utemeljene, to jeste, koliko je od predviđenih zadataka iz Reformske agende na različitim nivoima vlasti zaista provedeno, u kojim oblastima su reforme bile najviše, a u kojima najmanje uspješne, te kakav je u konačnici neto rezultat provedenih reformi.

Reformska agenda podijeljena je u šest oblasti: Vladavina prava i dobro upravljanje, poslovna klima i konkurentnost, tržište rada, javne finansije i fiskalna održivost, reforma javne uprave i socijalna politika i reforma penzionog sistema.

Naravno, treba napomenuti da različiti nivoi vlasti imaju različite ovlasti, pa je tako državni nivo imao prilično reduciran broj mjera koje je trebao provesti, dok za dvije oblasti uopće nije bio nadležan – tržište rada i reformu penzionog sistema. Iz svih navedenih oblasti, u okviru Reformske agende nalazile su se ukupno 173 mjere koje je trebalo realizirati.

Kada se analizira broj realiziranih mjera, vidi se potpuna neproporcionalnost u njihovom provođenju po oblastima. Dok su mjere iz Agende u nekim oblastima većinom komplentirane – u drugima je realiziran krajnje mali broj. Tako čak 79% realiziranih ukupnih mjera od strane Vijeća ministara BiH obuhvata samo dvije oblasti: vladavinu prava i dobro upravljanje i javne finansije.

Foto: Vlada Željke Cvijanović realizirala 80 posto mjera, Vlada Fadila Novalića tek 46 posto

Entitetske vlade, s druge strane, većinu mjera realizirale su iz oblasti javnih finansija i poslovne klime i konkuretnosti. Iz ovih oblasti Vlada FBiH realizirala je 21 mjeru, ili 72%, a Vlada RS 35 mjera ili 62% ukupno realiziranih mjera.

Kada se, pak, pogledaju ukupni rezultati po entitetima, najuspješnija u provođenju Reformske agende bila je Vlada RS. Od ukupno 78 mjera, RS je realizirala njih 62, ili 80%. Državni nivo vlasti trebao je u proteklom periodu ukupno realizirati samo 34 mjere, a do danas ih je proveo 73%.

Najneuspješnija je bila Vlada FBiH. Od 61 mjere, koje je trebala provesti, realizirala je manje od polovine, odnosno 48%. Ovakav neuspjeh federalnih vlasti velikim dijelom uzrokovan je sukobom političkih partnera koji je nastupio zbog pitanja Izbornog zakona, što još jednom potvrđuje da je politička stabilnost nužni preduslov provođenja ozbiljnijih reformi.

Nivo vlasti	Broj mjera	Realizirano
BiH	34	73%
Federacija BiH	61	48%
Republika Srpska	78	80%

Dakle, rezultati jasno pokazuju: Denis Zvizdić približno je govorio istinu kada je isticao uspjeh Vijeća ministara u provođenju Reformske agende, odnosno za nekoliko procenata je uvećao svoj rezultat, navodeći 80% realiziranih mjera u odnosu na stvarnih 73%.

Fadil Novalić je pak govorio potpunu neistinu, ili jednostavnije, izrekao je laž kada još krajem prošle godine isticao da je realizirano dvije trećine Reformske agende. Istina je, međutim, da do danas Vlada FBiH nije realizirala ni polovinu mjera. Najuspješnija u provođenju Agende bila je Vlada RS Željke Cvijanović, koja je realizirala 80% mjera, ali svoj rezultat, što je posebno zanimljivo, nije previše isticala, moguće iz pragmatičnih razloga.

Adis Muhović, direktor Centra za politike i upravljanje (CPU), ističe da aktivnostima vlasti u provođenju Agende možemo biti samo djelomično zadovoljni.

Foto: Adis Muhović, direktor CPU-a

“Dio reformskih mjera je zaista ostvaren, i može se reći da su vlasti bile efikasne u provođenju tehničkih zahtijeva. Međutim, reforme nisu samo izmjene zakona i podzakonskih akata koji se donose radi štrihiranja obaveza za novu tranšu kredita. Suštinski napredak u implementaciji najvažnijih reformi nije evidentan”, ističe Muhović.

UMJESTO SMANJENJA – POVEĆANJE NAMETA

Kada se sagledaju provedene mjere iz Reformske agende, čini se da bitniji napredak nije ostvaren u dvije možda i najvažnije oblasti: poreskom rasterećenju i olakšavanju poslovanja. Tako se, prema Indeksu konkurentnosti Svjetskog ekonomskog foruma BiH nalazi na 91. mjestu u svijetu, a po Indeksu lakoće poslovanja (Svjetska banka), na 89. mjestu.

Posebno porazan podatak u Indeksu o lakoći poslovanja je da vam za otvaranje privatne firme u BiH i dalje treba 81 dan i čak 13 različitih procedura, te je po ovom parametru BiH 183. država u svijetu – od ukupno 190!

Ana Lučić, iz Centara civilnih inicijativa (CCI), ističe da u proteklom periodu vlasti u našoj zemlji nisu učinile gotovo ništa na poboljšanju ovih stvari.

“Iako je jedno od glavnih obećanja entitetskih premijera bilo upravo poboljšanje po ovim skalama, jasno je da je protekli mandat imao pogrešan pristup, a sami akcioni planovi nisu imali dovoljno mjera koje bi ubrzale pokretanje biznisa i jačanje prava vlasništva. U prilog tome govore podaci o direktnim stranim ulaganjima, koji u protekle tri godine fluktuiraju između 537 i 780 miliona KM, što je vrlo skroman rezultat u odnosu na zemlje regije“, kaže Lučić.

Adis Muhović skreće pažnju i podsjeća da su ciljevi Reformske agende bili smanjene nameta na rad, ali i povećanje i stabiliziranje javnih prihoda kroz povećanje poreskih prihoda, smanjenje sive ekonomije, proširivanje poreske baze, smanjenjem poreskih oslobađanja i unapređenje rada poreskih uprava. Vlast je provodila potonje, ali nije smanjivala namete.

„Od samog početka cilj je bio osigurati stabilnost javnih prihoda, dok je samo jedan od ciljeva bio poresko rasterećenje rada, uz uslov da se osiguraju dodatni prihodi fondovima za osiguranje stabilnosti uslijed smanjenja priliva sredstava. Vlasti su provele dio vezan za povećanje poreskih prihoda, ali dio vezan za rasterećenje privrede još uvijek čeka provedbu”, kaže on.

NEZNATNI EKONONSKI RAST

Ipak, BiH je u proteklom periodu bilježila određeni ekonomski napredak. Od usvajanja Agende nezaposlenost je pala za 6% (u cijeloj BiH je više oko 40.949 zaposlenih, a nezaposlenih je manje za 61.159), ekonomski rast u proteklom periodu iznosi oko 3% godišnje, ukupni javni dug je smanjen na 36% BDP-a, a pokrivenost izvoza uvozom je povećana za 5% te danas iznosi 72,5%.

2016.	2017.	2018.
Registrirana nezaposlenost u BiH	520.565	485.088	448.578

Izvor: Agencija za statisitku BiH

Iako bh. vlasti, posebno federalna vlada, ističu da su ovi rezultati direktna posljedica provođenja Reformske agende, Muhović pojašnjava da su ostvareni rezultati zapravo bili ispod očekivanih, odnosno da su se za našu zemlju projektovali mnogo bolji rezultati.

„Niti jednu godinu u toku mandatnog perioda nismo uspjeli dostići projekcije ekonomskog rasta, te su one konstantno smanjivane u odnosu na inicijalne projekcije – sa 3,2% na 2,7% u 2017. godini i sa 3,7% na 3,2% u 2018. Ankete radne snage pokazuju da je povećanje zaposlenosti neznatno, iako službeni podaci pokazuju značajniji rast. Nismo uspjeli značajno poboljšati ni strukturu i kvalitetu javne potrošnje. Projekcije MMF-a iz januara 2018. kažu da će javna potrošnja u 2018., u iznosu oko 14,4 milijardi KM, biti značajno viša u odnosu na 2014. kada je iznosila 12,6 milijardi KM. Istovremeno je očekivani nivo javnih investicija za 2018. od 1,8 milijardi KM, koji je prema nalazima CPU u trenutnim okolnostima teško ostvariv, tek neznatno veći od 1,45 milijardi KM investicija ostvarenih u 2014. Pozitivni ekonomski trendovi su uslovljeni prije svega privrednim rastom u EU i povećanom potražnjom za našim industrijskim proizvodima u zemljama koje su naši najveći trgovinski partneri“, pojašnjava Muhović.

Njegovo mišljenje dijeli i Lučić, koja navodi da je, uprkos slatkorječivosti političara, naša zemlja u proteklom periodu ostvarila minorna poboljšanja, te da značajniji napredak usljed Reformske agende građani nisu osjetili.

„Udio aktivne radne snage u ukupnom radno sposobnom stanovništvu je zabrinjavajuće nizak, tek 43%, što znači da više od pola radno sposobnog stanovništva uopšte nije na legalnom tržištu rada, a većina njih su ili u zoni socijalne/boračke zaštite, ili u zoni sive ekonomije, ili u zoni socijalne isključenosti. Ovako niska stopa aktivnog stanovništva najniža je u Evropi”, ističe Lučić.

NOVA VLADA, NOVA AGENDA

Kada se sagledaju zacrtani ciljevi Reformske agende, može se reći da je njeno provođenje bilo djelomično uspješno, a njen utjecaj na rezultate koje je ostvarila naša zemlja u proteklom periodu – minoran. Ciljevi koji su postavljeni pred vlast nisu ostvareni, a rasterećenje realnog sektora se nije desilo, već je, upravo suprotno, povećan porezni teret na realni sektor.

Reforme su provođene selektivno, u onim segmentima koji nisu pretjerano prijetili da izazovu dublje društvene promjene i poremete političke intereprivid ozbiljnog reformskog rada, što je omogućavalo dobijanje tranši kredite od međunarodnih finansijskih institucija.

se, čime se održavao

Nakon nedavno održanih oktobarskih izbora, BiH sada prijeti nova politička kriza, dok iz EU nezvanično najavljuju novu Reformsku agendu za našu zemlju.

Lučić, pak, smatra da se reformama u narednom periodu mora mnogo odgovornije pristupiti nego u prethodne četiri godine.

Ipak, dosadašnje iskustvo i potezi čini se da pokazuju da za bh. političke stranke postoje dvije crvene linije preko kojih reforme ne mogu ići: dovođenje u red javne uprave i smanjenje nameta realnom sektoru. U slučaju prvog, na udar dolazi direktno njihova budžetska klijentela, a drugo predstavlja potencijalnu opasnost od smanjenja prihoda za njeno finansiranje. Bilo bi prijatno iznenađenje ukoliko buduće vlasti u narednim godinama ovu tvrdnju demantuju.

(Legenda: Tabela s rezultatima Reformske agende)

ZA I PROTIV ZAVNOBIH-a: Vratio nam je državnost, ali i BiH definisao kao srpsko i hrvatsko vlasništvo!

Piše: Danijal HADŽOVIĆ

“Najbolja formula za mirnu Bosnu”, “temelj moderne državnosti BiH” ili čak i, kako su nam pojedini kafanski mudraci poručili, “oslobođenje zemlje nakon turske okupacije”. Ovo su samo neke od tvrdnji koje su se mogle čuti povodom 25. novembra koji se prije dva dana, uglavnom samo na teritorijama BiH s bošnjačkom većinom, proslavio kao Dan državnosti. I dok je ljevica po običaju sipala same salve hvalospjeva i veličanja godišnjice ZAVNOBIH-a, ne propuštajući pritom podsjetiti i na tekovine partizanske borbe i ko je to bio “na pravoj strani historije”, s bošnjačke desnice, doduše još uvijek one podzemne i zasad mahom ograničene na društvene mreže, mogla su se čuti negodovanja što se, jelte, hiljadugodišnja državnost Bosne svodi na “komunistički skup” i dokument koji je uveo Srbe i Hrvate u državnost BiH. U RS-u ovaj praznik tradicionalno ne obilježavaju, prezirno poručujući da nema ZAVNOBIH bez AVNOJ-a, tj. Jugoslavije, dok HDZ, kao i glede svih škakljivih pitanja koja se ne tiču direktno uskih, jal političkih jal finansijskih interesa, mudro šuti, no ne propušta priliku da preko svoje ministrice odbrane izvši sabotažu pokušaja da pripadnici OS BiH prisustvuju svečanosti na Bobovcu. 

Kako to obično biva s političkim blokovima, posebno ovim kod nas koji su uslovljeni historijskim traumama i društvenim animozitetima, zauzimaju se isključive i navijačke pozicije, a razumu u svemu tome ostaje malo mjesta. Istina o ZAVNOBIH-u i značaju ovog datuma je vjerovatno negdje između. On bez ikakve sumnje s historijskog i pravnog stanovišta ima golemu važnost i bez njega BiH danas ne bi bila ovo što jeste. No s druge strane velika problematičnost ZAVNOBIH-a je baš u tome što  je velikim dijelom zahvaljujući njemu BiH danas ovo što jeste.

Tvrdnje da je ZAVNOBIH vratio BiH državnost nakon 1463. i Osmanskog osvajanja su najblaže rečeno nategnute. Prije svega, privatne srednjovjekovne države kojima upravljaju porodice i karakteriše ih samovolja vladara, učestala promjena granica i kontinuirana politička nestabilnost, imaju malo dodirnih tačaka s modernom državom koja se ipak zasniva na univerzalnim zakonima i kakvoj-takvoj narodnoj volji. Toga su, naravno, bili svjesni i sami domaći komunistički prvaci, poput Đure Pucara Starog, koji je ideju o bosanskohercegovačkoj državnosti nazvao “mladom”, a srednjovjekovnu Bosnu državom feudalne gospode “u kojoj je kmetska raja kulačila za šačicu bosanskih velmoža”. Osim toga, ne treba smetnuti s uma da je i nakon pada pod Osmansku upravu Bosna zadržala svoju političku posebnost kao osmanska upravna jedinica, a zatim u Austro-Ugarskoj kao “corpus separatum”, sa svojim vlastitim političkim aparatom, te nakon aneksije 1908. i ograničenom zakonodavnom vlašću za domaće političke stranke i aktere, kojima je bilo omogućeno da odlučuju o nekim od ključnih pitanja u zemlji poput naziva jezika ili agrarne reforme. U periodu Kraljevine Jugoslavije BiH je, poput ostalih južnoslavenskih pokrajina i administrativnih jedinica, prešla put od utapanja u unitarnu jugoslovensku državu po receptu kralja Aleksandra do podjele sporazumom Cvetković-Maček. ZAVNOBIH je značajan što je kao rezultat partizanske borbe i ideje o federalizaciji države obnovio političku posebnost BiH formiranjem i zvaničnih političkih institucija i postavljanjem temelja za njeno uključivanje u buduću jugoslovensku federaciju kao ravnopravne jedinice. Bez pravnog temelja koji je uspostavio ZAVNOBIH i obezbjeđenja statusa ravnopravne republike, ni referendum 1. marta 1992. i proglašenje nezavisnosti ne bi bili mogući. 

No, ZAVNOBIH u sebi sadrže i jednu ogromnu manu. Ona je upravo sadržana u najpoznatijoj i naširoko hvaljenoj rečenici iz njegove Rezolucije da BiH nije “nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska”.  Etabliranje moderne srpske i hrvatske nacije u BiH sredinom i krajem 19. stoljeća, značilo je i etabliranje velikosrpskih i velikohrvatskih nacionalnih ideologija u ovoj zemlji koje su po idealnom scenariju BiH željele vidjeti kao u budućnosti dio velike Srbije ili velike Hrvatske. Bila je to jasna odrednica srpskih i hrvatskih intelektualaca, umjetnika i stranaka u BiH poput Srpske narodne organizacije ili Hrvatske narodne zajednice dr. Ive Pilara. Problem ostvarenju tih zamisli nisu bile samo carevine koje su kontrolisale BiH, no i sami bosanski muslimani koji nisu bili skloni ni jednom od dva koncepta. Zato su ulagani ogromni napori od srpskih i hrvatskih nacionalnih struktura da se muslimani počnu većinski nacionalno identifikovati  kao Srbi ili Hrvati, kako bi se dobila demografska većina u BiH za nacionalni cilj i time “pravo na Bosnu”. Bosanski muslimani pak, iako dugo vremena većinom nisu pokazivali jasnu nacionalnu svijest, bili su najskloniji ideji autonomne BiH za šta je postojala kontinuirana politička linija od Huseina-kapetana Gradašćevića preko Muslimanske narodne organizacije u AU, Mehmed Spahe i JMO-a u Kraljevini Jugoslaviji, do čak i pronacističke grupe predvođene Uzeir-agom Hadžihasanovićem, koja je tokom Drugog svjetskog rata  zagovarala bosansku autonomiju u okviru Trećeg reicha. Taj cilj političke posebnosti BiH u još jačem stepenu na kraju je osigurao ZAVNOBIH obnovom njene državnosti u sklopu Jugoslavije.

Ali isto tako ZAVNOBIH je onemogućio Bosni i Hercegovini da ona bude moderna građanska republika s pojedincem kao osnovnim nosiocem suvereniteta, te ju je umjesto toga od starta definisao kao republiku “tri naroda”, potpuno zanemarujući i marginalizujuću sve ostale. Bio je to i temelj za uspostavu sistema u kome se politički legitimitet crpi ne iz pripadnosti BiH kao državi, nego iz pripadnosti jednoj od njene tri grupe, što je u startu predstavljalo pogonsko gorivo za dijeljenje i sukobljavanje na političkoj sceni. Razlog za ovakvo definisanje BiH u ZAVNOBIH-u treba tražiti u samoj komunističkoj ideologiji. Naime, komunisti su odbacivali koncept građanske države kao “buržujske tvorevine” i umjesto toga zagovarali Lenjinov koncept tzv. “narodne države”. To je značilo da je revoluciju i uspostavu socijalizma trebalo pratiti i “nacionalno oslobođenje” kroz uspostavu nacionalnih republika za svaki narod kao, prema marksističkom učenju, najrazvijenijem obliku države. Tako je na teritoriji Ruskog carstva stvoren niz nacionalnih republika koje su se potom ujedinile u Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika. Po svom sovjetskom uzoru, i jugoslovenski komunisti su odlučili na teritoriji jugoslovenske federacije za svaki južnoslavenski narod stvoriti po jednu republiku: Srbiju, Hrvatsku, Sloveniju, Makedoniju i Crnu Goru, koje bi se potom sjedinile (AVNOJ)  u jugoslovensku državu. Problem je, međutim, nastao s Bosnom i Hercegovinom. Ljudi koji su se ovdje nacionalno osjećali Srbima  i Hrvatima činili su natpolovičnu većinu stanovništva, dok je  komunisitčko rukovodstvo smatralo da u tom trenutku muslimansko stanovništvo ne ispunjava elemente nacije. S BiH je tako nastala teškoća da je imala historijsko utemeljenje za državnost, ali prema mišljenju pojedinih komunista poput Milovana Đilasa, ne i svoju nacionalnu grupu da bi dobila pravo na status republike. Stoga su od strane srpskih i hrvatskih komunista predlagana razna rješenja, od podjele BiH, preko statusa autonomne pokrajine za nju bilo u Hrvatskoj ili u Srbiji, do autonomne pokrajine koja će direktno biti vezana za jugoslovensku federaciju. Spor je, na insistiranje Tita i Kardelja i uz izraženu volju domaćih komunista, na kraju riješen tako što je BiH ipak priznat status republike, ali ne nečije nacionalne republike, nego republike tri grupe, Srba, muslimana i Hrvata (s tim što će i pored rečenice iz ZAVNOBIH Bošnjaci na svoje zvanično priznanje morati čekati još više od dvije decenije).

Tako je BiH ostala ne samo uskraćena za moderni državni koncept, nego je i definisana kao srpsko, muslimansko i hrvatsko “vlasništvo”. Time će težnje srpskih i hrvatskih nacionalnih elita za pravom na BiH sada postati ugrađene i u samu konstituciju države. Upravo će ustavnu odrednicu “o ravnopravnosti” Srba i Radovan Karadžić pola stoljeća kasnije nastojati predstaviti kao pravni temelj za ideju da srpski narod kao “suvlasnik” Bosne i Hercegovine ima pravo odbiti rezultate refenduma i otcijepiti onaj komad teritorije BiH na kojem čini većinu.

 Temelj koji je postavljen u ZAVNOBIH-u voditi će i ka tome da se nakon rata i u Daytonu država BiH dodatno cementira kao konsocijacija “tri konstitutivna naroda”. 

Uzimajući sve u obzir, fetišiziranja ZAVNOBIH-a i tvrdnje da on daje odgovore na sva pitanja je preuveličano i pogrešno. On dakako jeste vratio državnost BiH i u konačnici joj omogućio nezavisnost, no on je svojim sadržajem uveliko prevaziđen. Ono što je Bosni i Hercegovine sada uistinu potrebno za zdraviju i uspješniju državu je onaj ustavni okvir koji će joj omogućiti kretanje ka savremenom građanskom modelu i napuštanju etničkog koncepta političkog predstavljanja.

BOSANSKI BOG MARX: I poslije socijalizma, socijalizam

Piše: Danijal HADŽOVIĆ

Šta su vam rekli

U vrijeme socijalističke Jugoslavije Bosna i Hercegovina je bila napredna i prosperitetna ekonomija. Nakon rata kao posljedica uvođenja kapitalizma u našoj zemlji je došlo do velikog ekonomskog pada, masovnog propadanja prijeratnih privrednih giganata, masovne nezaposlenosti, ogromnih socijalnih razlika, društvene nepravde i izrabljivanja radnika.

Šta vam nisu rekli

Bosna i Hercegovina kao država u pravom smislu riječi nikada nije ni napustila socijalistički sistem. Jedan od glavnih uzroka njenog siromaštva i zaostajanja je što nikad istinski nije provela dubinske tržišne reforme i uspostavila modernu ekonomiju, nego je nastavila održavati tromi, glomazni i neproduktivni sistem baziran na velikoj državi i javnoj kontroli resursa. Zvuči nevjerovatno? Onda uzmite u obzir ove činjenice. Prema podacima za 2018. od deset kompanija u FBiH s najviše zaposlenih, njih SEDAM je u većinskom ili potpunom vlasništvu države, odnosno vlade. Ovo predstavlja i svojevrstan napredak, s obzirom da je 2015. 9 od 10 kompanija s najvećim brojem zaposlenih bilo u vlasništvu države. Javna potrošnja u BiH danas čini 49% BDP-a i među najvišim je u Evropi. Od oko 820.000 registrovanih zaposlenih u BiH, čak oko 200.000, ili jedna četvrtina, radi u državnoj administraciji! Dodajmo tome i približno 100.000 ljudi koji rade u kompanijama u većinski državnom vlasništvu, i dobit ćemo brojku od približno 300.000 ljudi koji rade za državu, ili 37% ukupne zaposlene radne snage. Stvari su još gore ako se uzme u obzir i da mnoge privatne firme svoje prihode i postojanje na tržištu mogu zahvaliti, neke dominantno, a neke i isključivo, javnim nabavkama i poslovanju s državom kao najuosnijim klijentom. A koliko tek grozno izgleda kada se navedenim brojkama doda i 820.000 penzionera, više od 200.000 korisnika boračkih naknada, 487.000 nezaposlenih koji imaju osiguranu zdravstvenu zaštitu, korisnike socijalne pomoći čiji broj oscilira (nezaposlenost, siromaštvo, porodiljske naknade, mnogočlane porodice, naknade za stupanje u brak…), brojne zaposlene u nevladinim organizacijama subvencioniranim od države, ili čitave sektore društva koji žive od grantova i donacija stranih vlada, odnosno poreskog novca stranih državljana.

Ako se zadržimo samo na domaćem budžetu, dođemo do brojke od nekih 1.900.000 ljudi koji u manjoj ili većoj mjeri žive od njega. Sve to na 3,5 miliona stanovnika. Izraženo u procentima, oko 55% stanovništva u BiH je na budžetu. A nismo računali djecu.

Pitanje koje se postavlja je kako je moguće da u državi u kojoj 55% stanovnika živi od budžeta, toliki broj ljudi glavni uzrok problema vidi u divljem kapitalizmu? Kako je moguće da u zemlji s jednim od najvećih državnih sektora u Evropi, gdje je 7 od 10 kompanija s najviše zaposlenih u vlasništvu države, vlada uvjerenje da je za sve kriva privatizacija? I kako je moguće da u državi koja je po indeksu ekonomskih slobodi na 98. mjestu u svijetu , a po lakoći poslovanja na 86., toliki broj ljudi vjeruje da zemljom hara neoliberalni kapitalizam, kad se ovdje kapitalizam, a tek onaj liberalni, nazire samo u tragovima?

Svjestan kritika koje sam od pojedinih manje upućenih ljudi dobijao zbog, po njima, pogrešne upotrebe termina socijalizam, napomenut ću da ga ovdje koristim u najširem mogućem smislu – kao sistem u kojem je ekonomija pod kontrolom države, nasuprot kapitalizmu gdje je ona prepuštena privatnom sektoru. Naravno, danas u svijetu ne postoji država koja je 100% jedno ili drugo, no pokazatelji u ukazuju na to da je BiH u tom smislu i danas puno manje kapitalistička nego socijalistička država.

Bosanski Bog Marx

“Historija čovječanstva historija je ideja”, rekao je jedan od velikana liberalne misli Ludwig von Mises. Njegov ljutiti protivnik, John Maynard Keynes, zagovornik snažnog državnog intervencionizma u tržišnu ekonomiju, na sličnom je fonu bio po pitanju ideja: “ Praktični ljudi, koji vjeruju da su oslobođeni bilo kakvih intelektualnih utjecaja, obično su robovi nekog umrlog ekonomiste. Ludaci na visokim položajima koji čuju glasove koje niko ne čuje, u stvari destilišu svoju ludost od nekog akademskog piskarala umrlog prije nekoliko decenija.” 

Glas umrlog ekonomiste koji se u bh. javnosti i danas čuje, glas je najčešće nikog drugog do samog Karla Marxa. Prvi univerzitet u BiH, onaj Sarajevski, osnovan je 1946. godine u socijalističkoj Jugoslaviji, a za njim i ostali. Decenijama je visoko obrazovanje u našoj zemlji, koja je i u bivšoj državi važila za najtvrđu utvrdu komunizma, bilo oblikobano dijalektičkim materijalizmom i Marxovim naukom. Da društvenim fakultetima dominiraju lijeve ideje i u većini zapadnih država je realnost, no u BiH je to bila i zvanična državna politika. Isti profesori iz bivšeg sistenma koju su decenijama studente podučavali marksizmu kroz različite oblasti, isto su nastavili i u daytonskog državi pod eventualno drugačijim imenima predmeta. Čak i oni profesori i intelektualci koji su s demokratskim promjenama postali nacionalno osviješćeni i priklonili su se desnim političkim taborima, po pitanju pogleda na ekonomiju i društvene odnose nerijetko su i dalje u sebi zadržavali čvrst markistički temelj. Zato se ne treba pretjerano iznenađivati što ćete u knjigama uglednih domaćih historičara koji su u međuvremenu postali i nacionalni ideolozi, čitati tumačenje najvećih historijskih događaja kroz “klasne sukobe” i “klasne interesse buržoazije”.

Isti ti profesori potom obrazuju novinare i umove im boje marksisitčkom ideologijom. Ti novinari kasnije pozivaju iste te profesore u svoje emisije i novinske stupce da potvrđuj sliku svijeta koju su usvojili. I jedni drugi, kad hoće da čitaju “ozbiljno štivo”, kupuju literaturu Noama Chomskog, Naomi Klein, Slavoja Žižeka ili Jurgena Habermasa. Kad hoće da gledaju neki “ozbiljni” politički dokumentarac, gledaju Michaela Moora kako im sa svojih 100 miliona dolara propovijeda o propadanju kapitalizma i ljepotama socijalizma. Sve to potvrđivat će im njihov pogled na svijet kao jedini ispravan. Neku drugu političku literaturu koja nudi drugačije ideološke poglede neće ni biti u prilici čitati, jer ona se kod nas ne prevodi. Za zagovornike invidualnih sloboda poput primjerice Friedricha Hayeka ili Roberta Nozicka ovdje teško da je iko i čuo.

Tako će se na predavanjima, na televizijskim ekranima i na portalskim retcima zdušno ponavljati fraze o “neoliberalnim elitama”, “kriminalnoj privatizaciji”, “interesu krupnog kapitala”, “pohlepnim poslodavcima”, “diktaturi kapitala”, “divljem kapitalizmu”,. Oduševljeno će klicati svakom ljevičaskom radikalu i populisti koji se pojavi u bilo kom kutku svijeta, od Chaveza preko Tsiprasa do Sandersa. Za njihove neuspjehe optuživat će američki imperijalizam i teror kapitala, prije nego što se ušute. Probleme koji se tiču razvijenih društava poput socijalnih nejednakost i prevelike moći privatnih korporacija doslovno će preslikavati na BiH gdje je ekonomija pod čvrstom šapom države i koja kapitalizam ima samo u tragovima. Održavat će bajku o BiH u socijalističkoj Jugoslaviji kao navodno uspješnoj i prosperitetnoj zemlji (vidi ovdje).

A njihove ideje odzvanjat će čitavim bh. društvom i u glavama ljudi proizvoditi glasove koji govore: kapitalizam je zlo, kapitalizam nas je uništio, nemaš se čemu nadati u ovakvom svijetu.

I poslije socijalizma, socijalizam

Ipak, nije teško se složiti da ključna odgovornost tranzcije i reformisanja društva nije ležala ni na intelektualcima ni novinarima, nego političarima. A oni su upravo sve učinili da sistem nikad u pravom smislu ne reformišu. Pitanje je koliko je to bila posljedica glasova umrlog ekonomiste koji su čuli u glavama, a koliko pukog političkog hoštaplerskog pragmatizma. Jer zadržavanje resursa i kontrole u stranačkim rukama ili barem njihovo prebacivanje u ruke stranci bliskih ljudi osigurava golemu moć i vlast. Smanjenje obima države i prepuštanje stvari tržištu je smanjuje. A naši političari  prije i iznad svega vole vlast. Nakon što su tri nacionalne stranke 1990. pobijedile na izborima s agendom da ruše komuniste, ali bez jasne ideje kakav socio-ekonomski sistem žele, sljedeća faza nisu bile reforme nego rat.  Kompanije naslijeđene iz socijalizma u svim tim dešavanjima postale su ratni plijen, no nisu ih neprijatelji uništavali: zato se pobrinula domaća ekipa na sve tri strane, pa su firme tako krčmljenje, preko certfikata kupovane i dijeljene sa strankama uvezanim “poslovnim ljudima”, novom elitom tranzicije. Naravno, stranka ti dala, stranka ti može i uzeti, pa će tako u daytonskoj BiH izniknuti čitava bulumenta stranačkih biznismena koji su svoja poslovna carstva izgradili na poklonjenim firmama i nastavili ih održavati na namještenim tenderima. Ipak, one najveće među njima, poput Elektroprivrede ili Bh. Telecoma tvrdoglavo su kroz sve ove godine odlučili čuvati u državnom (citaj: stranačkom) vlasništvu i koristiti ih kao unosnu političku srećku za uhljebljivanje vlastitih kadrova i kontrolu kjučnih resursa. Dok se naslijeđeno društveno vlasništvo proglašavalo državnim pa onda rastaljivalo podobnim stranačkim udarnicima, moralo se voditi računa da se sirotinja pretjerano ne buni i ostane odana, pa se nije štedilo s uvođenjem na budžet. Za svakog se ponešto našlo: od demobilisanih boraca, najčešće momaka u najboljim godinama koji su đuture uvaljeni na budžet i pretvoreni u socijalne slučajeva do raznih članova raznih užih i širih rodbina kojima su se izmišljala radna mjesta u državnoj administraciji, što je s glomaznom daytonskom strukturom oličenom u mnoštvu nivoa vlasti i nadležnosti bilo prilično jednostavno. Da bi se sve isfinansiralo, od starta se nije moglo ići nježno s nametima, pa tako bh. radnik danas plaća jednu od najvećih stopa doprinosa u Evropi, gdje mu preko 40% bruto plate bez obzira na visinu primanja odlazi državi. Time su od prvog dana početka tranzicije otvorena vrata pakla gdje je jedini unosan biznis kojim se vrijedi baviti postao onaj s državom uz spremnost na sva moguća spletkarenja i prevare, a budžet široko dostupan svim zainteresiranim društvenim grupama, barem onim dovoljno moćnim da budu ozbiljan društveni faktor čiji socijalni mir valja kupiti. Za ostale: lihvarski nameti koji im se ne vraćaju kroz kvalitetne puteve, objekte, bolnice i škole, jer ih pojedu budžetski korisnici.

U konačnici dobijamo montipajtonovsku državu u kojoj 2 miliona ljudi živi od budžeta, trećina je direktno zaposlena na neproduktivnim radnim mjestima na budžetu, najveće privatne firme rade s državom, najveći poslodavci su kompanije u vlasništvu države,  uslovi poslovanja i ekonomske slobode su među najnižim u Evropi, a ljevičarska intelektualna i politička opozcija zaluđena ideološkim fanatizmom na to sve tvrdi da živimo u divljem neregulisanom kapitalizmu. i kao rješenje nudi još više državne kontrole, još više državnog vlasništva i još više socijalnih davanja.

I ko onda u takvom društvenu ambijentu može provesti reforme i kako? Moguće je samo ako bismo uspjeli nametnuti viziju, uostalom utemeljenu na argumentima, da bi  liberalno kapitalističko društvo u kome je ekonomija u privatnim rukama, oslobođena od kontrole i pritiska države, državna uprava ograničena, efikasna i u službi građanina, a porezi mali i vrijedni plaćanja, bilo bolje za sve nas. I da bi u tom sistemu i obespravljena kasirka i državni službenik koji danas radi na izmišljenom radnom mjestu u državnom sektoru, a sada bi bio na produktivnom u privatnom, bili sretniji. I da je troma država koja neracionalno troši resurse, generiše korupciju i guši privatni sektor ta koja koči značajniji napredak ove zemlje, i da je neophodno promijeniti taj trend. I da bi tek tada kritika takvog sistema kao kapitalističkog mogla biti validna, jer ovo trenutno kvazisocijalističko-kronističko đubre od sistema s tim ima malo veze.

Četiri nacionalizma i Naša stranka

Piše: Danijal HADŽOVIĆ

Podjela na ljevicu i desnicu u BiH generalno se svodi na odnos prema nacionalnom. Tako se nacionalne stranke koje su 1990. preuzele vlast u BiH, njihovi kasniji politički derivati i ideološki spektar vezan uz njih generalno smatraju desnicom, a njihova opozicija, oličena prije svega u nasljedinicima Saveza komunista u BiH i društvenom spektru koji im pripada,  ljevicom. Prve se još u društvu kite epitetom „nacionalnih“ političkih stranaka i pokreta, a drugi „građanskih“. Ovakva podjela je, nema sumnje, krajnje štura, jer uglavnom negira ostala bitna ekonomska, socijalna i  pitanja koja definišu ideološku podjelu u modernom svijetu te predstavlja krajnje proizvoljno tumačenje pojmova „nacionalnog“ i „građanskog“ . No, ovakva podjela se udomaćila, ušla je u svakodnevni politički rječnik u BiH i danas je ona etablirana kao politička realnost.

U skladu s ovom podjelom, od strane „građanskog“ političkog kruga nacionalizam se tretira kao vodeće zlo i opasnost za BiH čije prevazilaženje i pobjeđivanje je preduslov za napredak društva. Ipak, sam nacionalizam je nešto kompleksniji fenomen. On je ukratko ideologija ili svjetonazor po kojem je nacionalni identitet presudan za formiranje i opstojnost jedne suverene države. Ne bi bilo pogrešno reći da nijedna moderna država ne bi postojala bez ideologije nacionalizma koji predstavlja pogonsko gorivo za izgradnju  države. No, postoji više vrsta nacionalizama koji mogu imati različite sadržaje. Velika je, primjerice, razlika između nacionalizama etničkog tipa kakav je nama znan na Balkanu, koji teži zaokruživanju etničkog prostora uz elimisanje ili minoriziranje ostalih grupa, te građanskog nacionalizma kakav primjerice postoji u SAD-u, gdje se svi državljani smatraju pripadnicima iste političke nacije bez obzira na njihovu vjersku, etničku, rasnu ili drugu grupnu pripadnost.

U tom pogledu kada se govori o nacionalizmima u BiH, a možda bi ih preciznije bilo zvati nacionalno-političkim pokretima, možemo prepoznati četiri glavna pravca: srpski, hrvatski i bošnjački nacionalni pokret, te četvrti, građanski državotvorni pokret.

Srpska i hrvatska nacionalna ideologija u BiH etablirane su sa procesom kreiranja moderne srpske i hrvatske nacije u BiH koncem 19. stoljeća. Kao etnički nacionalizmi, oni od prvog dana teže zaokruživanju nacionalne teritorije u ovom ili onom obliku.

Srpski nacionalni pokret tradicionalno je težio objedinjavanju srpskog etničkog prostora u veliku Srbiju,  u kojoj je dakako želio vidjeti i cijelu Bosnu i Hercegovinu. Kako zbog objektivnih historijskih okolnosti taj projekt u konačnici nije uspio, alternativni pristup mu je obezbjeđivanje autonomije srpskom narodu unutar BiH, što je sa Republikom Srpskom uglavnom ostvareno. Viši cilj u odnosu na to bi bio potpuno političko osamostaljenje kroz nezavisnost ili čak priključenje Srbiji.

Sve političke partije za koje srpski narod predominantno glasa, bez obzira na sve međusobne političke i ideološke razlike, glede nacionalnog pitanja i državno-pravnog položaja  zastupaju politiku jačanja pozicije srpskog naroda unutar BiH, vodeći pri tome malo ili nimalo računa o političkim interesima ostalih naroda i grupa, dok se BiH kao državni okvir posmatra krajnje pragmatično, u kontekstu najboljeg načina da  Srbi unutar njega ostvare što bolju poziciju. Ovo se, dakako, potpuno kosi s ustaljenim poimanjem građanskog i etničkog u BiH, pa se tako stranke iz RS-a potpuno isključuju kada se govori o ljevici u BiH. U kontekstu toga treba posmatrati i fenomen Milorada Dodika koji je, iako nominalno ljevičar, SDS-u kao srpskom nacionalnom pokretu u jednom trenutku ukrao oreol najboljeg zaštitnika srpskih nacionalnih interesa u BiH, demonstrirajući da je veći katolik od pape, tj. četnik od Radovana.

Gotovo identičan ideološki okvir kao i srpski, ima i hrvatska nacionalna ideologija u BiH. Kao i srpska, tradicionalno je težila svehrvatskom ujedinjenju u kojem je BiH željela vidjeti kao dio velike Hrvatske. Kako historijske okolnosti nisu dozvolile realizaciju tog plana, rezervni cilj je bio obezbjeđivanje autonomije hrvatskog naroda, bez čega se definitivno ostalo Washingtonskim sporazumom. Kao treća, posljednja strategija hrvatske nacionalne politike ostao je pokušaj ostvarivanja onih ustavnih mehanizam koji bi hrvatskim predstavnicima osigurali podjednaku količinu vlasti kao bošnjačkim i srpskim, ali uz uslov da budu isključivo birani od hrvatskog stanovništva. Većina Hrvata u BiH stoji uz ovaj ideološki koncept. Izražavaju ga uglavnom glasajući masovno za HDZ kao vodeću hrvatsku nacionalnu stranku. Utom je i frustracija hrvatskog naroda danas u političkom smislu najveća u BiH, jer niti  imaju svoju političku autonomiju, odnosno entitet, niti nužno garantovan jednak kolač  vlasti za stranku za koju glasaju, što je pokazao izbor Komšiča u Predsjedništvo,  kao i Platformska vlada 2010.

Kao treći i četvrti nam ostaju bošnjački i bosanski državotvorni nacionalizam. No, između njih nije lako uočljiva razlika po pitanju državotvorne ideologije. Bošnjačke nacionalne politike generalno su kroz historiju težile teritorijalnoj jedinstvenosti i političkoj posebnosti BiH, bez unutrašnjih podjela. Taj je cilj formalno ostvaren proglašenjem nezavisnosti 1992., no u startu je bio nagrižen krvavim ratom i Daytonskim sporazumom koji je kreirao složen državni sistem podijeljen na dva entiteta, deset kantona i tri konstitutivna naroda. Naravno, bošnjački i bosanski državotvorni pokret teži u što većoj mjeri prevazići i minorizirati ove unutrašnje podjele i uspostaviti neku vrstu jedinstvene građanske BiH. Razlike među njima  uočljive su u tome što bošnjački u odnosu na bosanski nacionalizam mnogo više pažnje posvećuje jačanju položaja i interesa bošnjačkog naroda u kontekstu BiH, manje igrajući na kartu zajedništva. Nešto je skloniji u tom smislu pravljenju kompromisa s etničkim i nacionalnim politikama druga dva naroda. Bosanski, s druge strane, u centar svoje pažnje stavlja bosanski nadnacionalni politički identitet u kome će, u okviru građanske države, interese moći ostvariti sve etnije i konfesije u BiH. On uglavnom u potpunosti teži prevazići etničko predstavljanje. Iako ne voli isticati interese nijednog naroda posebno, govoreći o građanskom konceptu, bosanski državotvorni nacionalizam će se složiti da sistem u kome 50% Bošnjaka treba u konačnici da u praksi ima pravo na isi kolač vlasti kao i 15% Hrvata nije pravedan, te da takvo stanje treba prevazići potpunim odbacivanjem etničkom modela biranja vlasti i uspostavom građanskog načela u praksi, gdje će vrijediti pravilo jedan čovjek- jedan glas.

U političkom pogledu vodeći zastupnik bošnjačkog nacionalnog pokreta je SDA. Ideologiju i položaj građanskog državotvornog pokreta na političkom planu najbolje je artikulisao i kao njegov lider se istakao Željko Komšić, novi član Predsjedništva i lider koalicije DF-GS.  Iz ugla  hrvatskih i srpskih nacionalista između ova dva koncepta uglavnom nema  pretjerane razlike. Čak u  potonjem vide i donekle veću opasnost, jer za razliku od bošnjačkog nacionalizma, on nastoji preći etničke granice i cilja na čitavu državu, što ugrožava naročito „hrvatske političke pozicije“. Bošnjački i bosanski „nacionalizam“ će relativno lako naći zajednički jezik kada se dođe do pitanja države i njenog uređenja, što se vidjelo i po gotovo blagonaklonom odnosu koji su prema retorici i politici Željka Komšića pokazivali krugovi bliski SDA-u, ili što je npr. pokazala koalicija SDA i SDP-a  u ratnoj vladi. Ono gdje njihove ključne ideološke razlike dolaze do izražaja nisu toliko pitanja uređenja države i cjelovitosti BiH, nego uglavnom društvena pitanja poput historijske uloge NOB-a ili vjeronauke u školama.

Osim pojedinaca s hrvatske i srpske nacionalne pozicije, u BiH se pojavljuje još jedna grupa kritičara bošnjačkog, ali i probosanskog nacionalizma. Radi se o pojedincima na ljevici, ali izrazito anacionalno orijentisanim. Na političkoj sceni ovaj pogled najzastupljeniji je u djelovanju Naše stranke. Nazovimo ga anacionalnim građanskim pokretom. Zašto su suprotstavljeni srpskom, hrvatskom i bošnjačkom nacionalizmu je jasno: zbog njihove nacionalne isključivorsti i netolerantnosti. Ipak, mnogo zanimljiviji je slučaj njihovog protivljenja bosanskom građanskom nacionalizmu. S obzirom da potonji politički pokret i koncept upravo u srpskom i hrvatskom nacionalizmu vidi glavnu prijetnju opstanku BiH i njenoj reorganizaciji u modernu građansku državu, prema njima nastupa krajnje agresivno i neprijateljski. No, kako većina Srba i Hrvata pristaje uz hrvatsku i srpsku nacionalnu ideju, tako „anacionalni građani“ u ovakvom pristupu vide opasnost njihovog odvraćanja od Bosne i Hercegovine i cementiranja podjela u društvu. Stoga, ne treba nimalo da čudi da se tokom predizborne kampanje  pored žestokog sukoba na relaciji Čović-Komšić, tj. HDZ-DF-GS, paralelno odvijao i žestok sukob između NS-a i DF-GS, gdje su prvi optuživali potonje da su nacionalisti, huškači i stavljali znak jednakosti između Komšića i Čovića, a potonji prve da su Čovićeve korisne budale.

No, ako agresivno branjenje ideje građanske države i prenaglešeno suprotstavljanje srpskom i hrvatskom nacionalizmu kao njenom antipodu smatraju štetnim, šta je onda njihov koncept uređenja države i društva? U suštini, i sami su za neki oblik građanske države, no drže da nije mudro to previše isticati da ne bi koga naljutili. Koriste uglavnom taktiku da treba izbjegavati krupna politička pitanja glede uređenja države i posvetiti se konkretnim politikama.

Pristup koji imaju može se generalno smatrati taktikom „odozdo prema gore“. Prvo treba pomiriti ljude u BiH, ne dizati tenzije i privoliti sve etničke grupe da podrže naše ideje, pa ćemo onda lakše naći konsenzus po pitanju moguće reorganizacije države i kretanju prema građanskom konceptu.

Probosanski državotvorni nacionalizam teži, upravo obrnuto, pristupu „odozgo prema dole“. Najprije valja uspostaviti moderni građanski državni okvir, pa će se unutar njega i otvorena nacionalna pitanja i odnosi riješiti kad više ne bude postojao sistemski izvor za poticanje političkog sukobljavanja i raspodjele vlasti na etničkom osnovu.

Uspjeh prvog koncepta zavisit će od mogućnosti da njegova politika dobije podršku na zaista čitavoj teritoriji BiH, od strane svih naroda u određenoj mjeri. Za sada, ona je reducirana samo na urbane centre s bošnjačkom većinom.

Uspjeh drugog koncepta zavisit će od njegove sposobnosti da kroz postojeći sistem ostvaruje promjene i rješenja koji će BiH u većoj mjeri voditi ka građanskom uređenju.

Vrijeme će pokazati koji od ova dva pristupa je u konačnici bio plodonosniji u građenju bosanskohercegovačkog društva. No, kada bi im se ispravno taktički postupilo, a njihovi protagonisti bili u stanju svoje lične animozitete i sukobe ostaviti po strani, mogli bi u suštini i jedan i drugi,  iz različitih pravaca, odigrati pozitivnu ulogu u približavanju društva ka istom cilju – građanskoj državi.

ŽELJKO KOMŠIĆ ZA SB: "Ako Dodik i Čović uđu u Predsjedništvo, medvjed i vuk će dobiti janje na čuvanje"

Razgovarao: Danijal HADŽOVIĆ (Slobodna Bosna)

Unatrag nekih godinu i po, dvije, izjavljivali ste da Vaša eventualna kandidatura za Predsjedništvo zavisi od toga da li će se kandidirati Dragan Čović. Da li je upravo Čović u konačnici presudno utjecao na Vašu odluku da ponovo budete kandidat, i ako jeste, zbog čega?

Jeste dijelom. Naime, pojednostavljeno bi bilo reći “samo Čović”. Čović je personifikacija, nacionalistička i kriminalna, cijelog jednog projekta destrukcije Bosne i Hercegovine. U tome učestvuje povelika struktura koju bih ja nazvao “haški i pravosudni klijenti”. Tu ima svega – ratnih zločinaca, politike, velikog i opasanog kriminala povezanog sa još nekim državama, velikih političkih i ekonomskih interesa, uglavnom kriminalnih...

Zajednička osobina svih pobrojanih jeste da mogu biti fatalni po BiH. Slikovito rečeno, oni se ponašaju kao zvijer koja kidiše na “izmoren plijen” i procjenjuju trenutak kada treba završiti sa Bosnom i Hercegovinom.
Dakle, takva dešavanja, strukture, politike i interesi, personifikovani u Čoviću, presudno su utjecala na moju kandidaturu.

Kako posmatrate prethodne četiri godine vlasti u BiH? Obećavani su nam stabilnost i napredak kada “legitimni predstavnici naroda” budu vladali, a umjesto toga smo dobili veličanja ratnih zločinaca,

zapaljivu nacionalističku retoriku, blokade parlamenata, planove B, čak i zveckanja oružjem..

Njihovo gotovo prirodno stanje jeste konflikt. Dominantno etnički konflikt. Iz tog stalnog stanja konflikta, nekada slabije nekada jače izraženog, oni izvlače svoj utjecaj i moć. Osnovna oruđa u održavanju stanja konflikta su im, stariji i noviji, nacionalni mitovi, kao i strah. Zato se i ne čudim svemu što se dešavalo u posljednje četiri godine. Ovo što smo imali prilike vidjeti u posljednje četiri godine jeste jedni način na koji nacionalistička politika može funkcionosati. I kada bi bilo moguće da to promijene onda bi takva politika i takve političke elite jednostavno počele nestajati. Slično komunizmu, onoga trenutka kada je nošen novim okolnostima komunizam morao ući u proces promjena, počeo je i propadati sve dok konačno nije propao. Tako je i sa nacionalizmom, da krene u promjenu propao bi.

I zaključak je...

Zaključak – ne očekujte da nacionalizam na ovim prostorima može imati pozitivnu istorijsku ulogu.

No na upravo ovim izborima postoji realna mogućnost da u Predsjedništvo BiH kao najvišu instituciju države uđu Milorad Dodik i Dragan Čović, koji su svoje dugogodišnje savezništvo nedavno i formalizovali. Šta bi za Bosnu i Hercegovinu značila njihova pobjeda?

Da pojednostavim – to bi značilo da ste vuku i medvjedu ostavili jagnje na čuvanje!

Kritičari Vam spočitavaju da kao član Predsjedništva u dva mandata niste bili naročito posvećeni poslu, zbog čega ne zaslužujete da Vam se ponovo da povjerenje. Kako Vi gledate na ovakve kritike?

Na te gluposti o radu u Predsjedništvu neću ni da odgovaram. Radio sam tada čak i stvari koje mi nisu bile zvanični posao (npr. ratni zločini, rasvjetljavanje, hapšenje i izručenja uhapšenih u inostranstvu – slučaj Španija). Da sada pobrajam stotine i stotine odluka u čijem pravljenju i donošenju sam učestvovao, od delikatnih do jednostavnih, izbor BiH u Vijeće sigurnosti UN-a, dobijanje MAP-a, lobiranja za naše gradove u UNESCO-u, bilo bi pomalo besmisleno. Da sada navodim kako je trebalo imati bar malo hrabrosti da se neke stvari kažu i urade, također bi bilo besmisleno.

Da ne nabrajam adrese i imena kako predsjednika, premijera, kraljeva, kod kojih sam mogao zatražiti ne samo prijem, nego ih i zamoliti da nešto urade za BiH. A uradili su. Možda je i to besmisleno. Da ne pominjem silne zvaničnike BiH koji su, kao đavo od krsta, bježali od donošenja teških odluka, te ih ostavljali meni. Ako je to malo, neka mi nađu nekoga ko je uradio više!

Također Vam zamjeraju da ste u prethodne četiri godine bili neaktivni u Parlamentarnoj skupštini BiH.

Što se tiče Parlamentarne skupštine BiH, vođenje kluba sam svjesno prepustio drugom, otvorio prostor drugim našim zastupnicima da se vidi da su i kvalifikovani i pošteni u svom poslu i odnosu prema BiH. I dobro su to odradili. Cilj mi je bio pokazati da DF nisam samo ja i da u DF-u ima više kvalitetnih političara nego čak i u drugim strankama. Nastojao sam ih dovoditi u situacije da sami mogu donositi odluke. Danas, bez obzira na sve, bez obzira gdje su i šta su, ipak svi znaju za njih. Napokon, mislim da je moj lični angažman oko zaustavljanja Čovićevog pristiska i planova oko izmjena Izbornog zakona BiH važniji od mora, većinom besmislenih i populističkih, inicijativa i pitanja postavljenih samo zbog kamera prisutnih u Parlamentu.

Čini se da je HDZ-ovo djelovanje u proteklom periodu preprodilo ideju građanske države kao protutežu modelu BiH kao neke troetničke federalne konsocijacije, koji oni zagovaraju, te da u ideološkom i društvenom pogledu sukob ova dva koncepta predstavlja možda i krucijalno pitanje glede budućnosti zemlje. Sami ste nedavno izjavili da treba odbaciti koncept konstitutivnosti i graditi građansku BiH. Zašto mislite da su konstitutivni narodi problem i da rješenje leži u građanskom modelu?

Model konstitutivnosti kao model uređenja etničkih odnosa u složenim, višenacionalnim i čak višerasnim državama je rješenje koje potiče još iz SSSR-a. To je bio pokušaj sovjetskih komunista da jednu takvu veliku i složenu državu organizuju i drže, pored komunističke ideologije, mirnom i pod kontrolom. Čak su i sovjetski komunisti bili svjesni da ideologija komunističkog internacionalizma nije bila dovoljna da osigura mir i stabilnost SSSR-a.

Jugoslovenski komunisti su isti model primjenili na ovim prostorima. S tim da je taj model posebno važan bio za BiH. Za BiH je čak taj model bio i jedna vrsta spasa. Jer, ne treba zaboraviti činjenicu da nije postojalo jedinstveno mišljenje ni u KPJ oko budućnosti BiH. I u toj partiji bilo je onih, pogotovo iz Beograda i Zagreba ali i iz same BiH, koji su smatrali da BiH treba podijeliti ili joj dati status autonomne pokrajine u sastavu neke republike. Tek je Titovom intervencijom iz uz podršku nekih njegovih najbližih saradnika došlo se do ona čuvena “tri niti i tri i”, te je sačuvana BiH kao ravnopravna republika u sastavu federacije.

Taj model konstitutivnosti je imao svoje istorijsko i političko opravdanje sve dok je postojala jedna politička snaga, KPJ-SKJ, koja je raznim metodama mogla održavati i ako treba nametnuti poštivanje tog modela čak i snagama van BiH.

Od trenutka kada je pao komunizam a sa njim i SKJ, model konstitutivnosti preuzimaju nacionalne politike i elite kao ustavnopravnu, političku i društvenu podlogu više uporednih procesa disolucija koje su se odvijali na ovim prostorima. Od modela koji je “čuvao BiH” pod rukovodstvom jedne partije, KPJ-SKJ, taj model, u rukama nacionalista prerasta u svoju suprotnost, postaje potpuno retrogradan i u njemu samom se nalazi navodno istorijsko opravdanje za disoluciju zemlje.

Ostati pri ovom modelu uređenja odnosa u BiH, značilo bi da se krećemo ka raspadu. Tražiti izlaz iz ove situacije u raznim konsocijacijskim eksperimentima u i sa BiH liči na “gašenje vatre benzinom”.

U čemu leži izlaz?

Izlaz je potrebno tražiti u potpuno novom civilizacijskom modelu – modelu građanina i građanskog. Taj model, pojednostavljeno rečeno, podrazumjeva zaštitu pojedinca i njegovog dostojanstva sa svim njegovim osobenostima i vrijednostima do kojih je njemu samom stalo, uključujući i njegovo etničko izjašnjenje i određenje, te se proteže na teritoriju cijele zemlje. Dakle, sva prava nas kao osoba realizuju se na individualnoj osnovi a ne u okviru kolektiviteta kao što je sada slučaj. Time osnovna jedinka našeg društva postaje čovjek, osoba, a ne kolektivitet kako to traže nacionalne politike. Time se čuva BiH, time se čuvaju i etnička prava ali, za razliku od sadašnje situacije, ona se protežu na cijelu zemlju a ne samo na prostor gdje je “moja grupa, narod” većina.

Vjerujete li da bi Vaša pobjeda na izborima predstavljala mali korak i prema pobjedi ideje građanske države?

Pogrešno je to vezati za moju eventualnu pobjedu. Ta moja, eventualna, pobjeda treba poslužiti za zaustavljanje podmuklog i prikrivenog šovinizma. Da bi građanska ideja ovdje zaživjela prvo je potrebno razbiti strah od nje same. Prvenstveno, da je ovakva građanska ideja protivnik etničke pripadnosti. Upravo suprotno, ovakva građanska ideja bolje štiti i etničku i vjersku pripadnost ali, za razliku od trenutnog stanja, potencira pripadnost državi BiH kao neophodnom okviru za takvu zaštitu.

Riječ je o jednom procesu koji se ne može završiti “preko noći”, ali je potrebno napraviti bar prvi korak.

No, mnogi vas pojedinci na ljevici, pa čak i Vaši pojedini protukandidati, optužuju da Vaše političko djelovanje zapravo samo dodatno radikalizuje političku scenu u BiH i ide na ruku HDZ-u i ostalim nacionalističkim opcijama. Kako gledate na to?

Razlog za takve optužbe može biti ili strah i neodlučnost ili neodgovornost i nepostojanje svijesti gdje smo sada, kako država tako i društvo.

Ne misle valjda da se HDZ i SNSD šale sa svim ovim što rade. Ne misle valjda da će ih šutnjom odobrovoljiti i da će oni to prestati raditi.

Ili možda, neki od njih, i žele da se to sve desi ali da nekako ispadne da su drugi krivi.

Ako ništa drugo, naivno, beskrajno naivno.

Nakon lokalnih izbora 2016. kada je ljevica zbog svoje razjedinjenosti izgubila nekoliko, gotovo pa sigurnih općina, od kojih je vjerovatno najbolnija bila sarajevska Općina Centar, činilo se da će stranke ljevice izvući pouku iz toga i na opće izbore izaći ujedinjeno. U međuvremenu su se desili brojni sastanci na kojima se najavljivalo ujedinjenje, potpisivane su deklaracije, da bi na ovim izborima ljevica nastupila ne samo razjedinjeno s tri kandidata za Predsjedništvo, nego i uz vrlo teške međusobne optužbe. Zašto je ljevica ponovno nejedinstvena?

Mi smo imali i volju i namjeru ići u potpuno ujedinjenje. Zašto je to propalo, morate pitati druge aktere.

Dosadašnji rezultati izbora pokazuju da je maksimum glasova kojim su se lijeve stranke mogle nadati negdje do 300.000. Drugim riječima, vrlo teško da će te i Vi i gosp. Bećirović ući u Predsjedništvo, iako iz SDP-a tvrde suprotno, a tu je još i Boriša Falatar. Strahujete li da bi razjedinjenost, kao i mnogo puta do sada, mogla skupo koštati ljevicu i njene kandidate na izborima?
Da. Moglo bi se to desiti.

A ko će onda biti glavni krivac?
U suštini novac. Prokleti novac.

Bojite li se da bi nakon izbora moglo doći do blokade države i kakve bi mogle biti posljedice toga? HDZ je već u nekoliko navrata otvoreno prijetio blokadom izbora delegata u Dom naroda poslije izbora ako se ne promijeni izborni zakon, što se nije desilo, tj. ako im rezultati izbora ne budu po volji.

Vodeći se tom HDZ-ovom logikom, za njih izbori nisu potrebni. Njima treba garantovati da će, bez obzira kakav izborni rezultat ostvare, uvijek biti vlast i da će njihovi kadrovi, počev od Predsjedništva BiH do najniže funkcije, uvijek biti na pozicijama koje oni žele i koje su prethodno odabrali. Za nas, sve ostale, trebaju se održavati izbori i mi možemo dobiti sve ono što HDZ prethodno nije odabrao i što je ostalo iza njih.
To su izbori po HDZ-ovoj volji.

Ali, takvo nešto ne postoji niti u jednoj iole demokratskoj zemlji.

Bitno je da se izbori održe u skladu sa Ustavom BiH i važećim zakonima. Rezultate izbora svakako niko ne može garantovati. Napokon u ovu vrstu političke bitke valjda ulazimo spremni da prihvatimo rezultate te bitke u koju smo sami ušli. Prihvativši da učestvuješ u takvoj “trci” po unaprijed određenim pravilima, unaprijed prihvataš i rezultate. Tako funkcioniše demokratija.

Ukoliko im se ne svide rezultati i ukoliko oni bojkotuju implementaciju rezultata, ja očekujem da bar tu budu principijelni i povuku sve svoje kadrove koji primaju plaće iz budžeta na raznim nivoima vlasti. Hoće li im onda Čović obezbjediti plaće, otplate kredita i sredstva za život, njih i njihovih porodica? Nekako nisam siguran da hoće.

Uostalom, prijetnje HDZ-a stoje sve do onog trenutka dok se ne ukaže vlast, moć, novac i pozicije. Iskustvo sa njima govori da tu prestaje svaka “principijelnost”!

Iz krugova bliskih HDZ-u u posljednje vrijeme su se mogle čuti teorije da, iako to nije eksplicitno u Ustavu navedeno, članove Predsjedništva treba da biraju isključivo pripadnici etničkih grupa koje oni predstavljaju, te da u tom smislu Vaš izbor u Predsjedništvo ne bi bio samo nelegitiman, kako su do sada tvrdili, nego čak i nelagalan. Kako gledate na takve tvrdnje?

U našem Ustavu piše upravo suprotno od toga. Dva člana Predsjedništva BiH, Hrvata i Bošnjaka, biraju građani sa teritorije Federacije (čak svi imaju to pravo – i konstitutivni i nekonstitutivni) i ne moraju glasati “za svoga”. Jer da moraju glasati samo za “svoga” postavilo bi se pitanje šta onda da rade Srbi, Ostali, Romi, Jevreji itd. Za koga bi oni glasali da vrijedi to HDZ tumačenje Ustava?

Slično je i u RS-a, s tim da se tamo bira samo jedan, iz reda Srba, ali opet svi koji žive u RS-u imaju pravo da biraju koji je to politčar iz reda srpskog naroda.

Kada u Ustavu BiH bude pisalo ono što bi željeli iz HDZ-a, a ja se nadam da neće nikada, onda neka svako glasa samo za “svoga”. Dok ne bude tako, a neće nikada biti tako, neka se ovi izbori provedu po pravilima koja su navedena u Ustavu BiH i važećim zakonima, te po kojima je, između ostalih, već biran i Dragan Čović.

Širom zapadnog svijeta svjedočimo porastu radikalno desnih populističkih pokreta koji u mnogim državama dolaze na vlast, Steve Bannon najavljuje preuzimanje Evrope, ruski utjecaj u svijetu sve je veći, između Kosova i Srbije je ponovo otvoreno pitanje promjene granice... Koliko aktuelna međunarodna situacija predstavlja opasnost za BiH?

Opasnija je nego što je bila prije par godina. Pogotovo kada saberete sve “faktore” koje ste naveli. Bosni i Hercegovini ne odgovara radikalno desničarska politika, ne samo kod susjeda nego i u Evropi. Ne odgovara nam sve izraženija islamofobija kod takvih desničarskih režima. Širenje ruskog utjecaja na regiju, samim tim i u BiH nije činjenica kojoj se treba radovati.

Stiče se utisak da se sve u svijetu mijenja, radikalni, agresivni, dominantno antiislamski desničari preuzimaju vladu za vladom u zemljama EU. Sama EU mijenja svoj karakter. Od zajednice ekonomskog napretka, čak blagostanja, zajednice plemenitih civilizacijskih vrijednosti, zajednice stvorene na otporu ratu i ratnim stradanjima, zajednice ljudskih prava, EU postaje sve agresivnija desničarska antiislamska zajednica. Za ovako krhku i teško ranjenu zemlju kao što je BiH, to je svakako problem.

Predsjednik ste DF-a. Vaša stranka u proteklom periodu pretrpjela je mnoge unutrašnje turbulencije i osipanja. Kakav rezultat kao stranka očekujete na ovim izborima?

Kakav god da bude, mi ćemo ga prihvatiti!