BOSANSKI BOG MARX

Piše: Danijal HADŽOVIĆ (Liberalni Forum)

Karl Marx jedan je od najutjecajnijih filozofa koji su ikad živjeli. Uistinu, rijetko koji autor i teoretičar je svojim idejama uspio dirnuti u srca tolikog broja ljudi, ostvariti takav utjecaj na svjetsku historiju i u tolikoj mjeri oblikovati razmišljanje i kretanje ljudskog društva. No ono što je u svemu posebno frapantno je da je i pored sveg utjecaja na historiju rijetko koji mislilac bio toliko u krivu. Marxove teorije, analize i predviđanja po pitanju kapitalizma i razvoja društva su se još za njegovog života počela pokazivati redom pogrešnim. Marx je tako, između ostalog, predviđao da će dolaziti do sve većeg jaza između bogatih i siromašnih te da će potonji, personificirani u obespravljenoj radničkoj klasi, se početi suočavati sa sve nižim standardom kako se bogatstvo u sve većoj mjeri bude koncentrisalo u rukama vladajućih kapitalista. U stvarnosti, još dok je Marx pisao i djelovao počelo se dešavati potpuno suprotno: standard radnika postao je sve veći, a time i njihovo nezadovoljstvo manje. Marx je predviđao da će razvoj mašina i tehnologije kao zamjena za fizički rad dovoditi do sve veće nezaposlenosti. Desilo se suprotno: razvoj tehnologije zapravo je omogućio veću produktivnost i ulaganje novostvorenog kapitala u nova i kvalitetnija radna mjesta, što je dovelo do kontinuiranog rasta, a ne pada zaposlenosti. I samo mjesto i vrijeme revolucije Marx je potpuno promašio. Marx je predvidio da će se socijalistička revolucija kao korak ka uspostavi, po njemu, narednog koraka u razvoju društva, naprednijeg i humanijeg društveno-ekonomskog sistema, se desiti u industrijski najrazvijenijim državama, što su u ovom slučaju trebale biti Njemačka ili Velika Britanija. Umjesto toga, revolucija se na kraju desila u ruralnoj Rusiji u kojoj je industrijska proizvodnja bila na krajnje niskom nivou, a radnička klasa duboka manjina u odnosu na agrarnu populaciju.

Ipak, najkrupnija Marxova greška bila je radna teorija vrijednosti. Iako se nije radilo o njegovoj orginalnoj ideji, nego teoriji preuzetoj od klasičnih ekonomista Adama Smitha i Davida Ricarda, ona predstavlja temelj kompletne Marxove teorije. Po radnoj teoriji vrijednosti određeni proizvod vrijedi onoliko koliko je rada potrebno utrošiti u njegovu proizvodnju. Ako jedan artikal vrijedi 1, a drugi 10 KM, razlog po Marxu je što proizvodnja potonjeg zahtijeva deset puta više vremena. Recimo da se određeni proizvod prodaje za 35 KM. Pretpostavimo da se za proizvodnju tog proizvoda mora koristiti mašina koja košta 20 KM i da se radniku koji radi za tom mašinom isplaćuje 5 KM. Ukupni početni troškovi proizvodnje su 25 KM, no gdje u svemu tome nestaje onih 10 KM? Po Marxu, tih 10 KM su zapravo “višak vrijednosti” koje je radnik proizveo kao rezultat svog utrošenog rada, a koje je kapitalist prisvojio sebi. Drugim riječima, vrijednost proizvoda leži u radu koji je radnik utrošio na njega, ali radnik uvijek dobija kao naknadu u plati manju vrijednost od one koju je on stvarno proizveo, dok kapitalist vrši svojevrsnu krađu, odnosno prisvaja plodove njegovog rada. Iz ovog slijedi zaključak da kapitalisti zapravo vrše grubu eksploataciju svojih radnika i da je to zakon kapitalističke proizvodnje.

Ovu teoriju ekonomska nauka pobila je još dok je Marx bio živ. Koliko god da radnik treba poslodavcu za proizvodnju, toliko i poslodavac treba radniku. Jer da bi radnik uopšte i mogao nešto proizvesti i od toga zaraditi svoju platu, neko mu prethodno mora pored već spomenutih mašina koje je Marx uzimao u obzir, obezbijediti i čitav niz drugih faktora – od početnog kapitala za uopšte pokretanje proizvodnje preko distribucije, marketinga, itd.. No ni to samo po sebi ne bi bio garant da ćete od te proizvodnje ostvariti ikakvu dobit kao kapitalist. I kad obavite sve te korake, ko vam garantuje da će vaš proizvod iko kupiti? I po kojoj cijeni? Hoće li vam primjerice danas, u doba usb stikova i Netflixa, vrijednost VHS kaseta odrediti količina rada koja će radnicima trebati da ih proizvodu ili vi od početka, zajedno s radnicima, učestvujete u poslovnom poduhvatu koji je osuđen na propast?

Šta dakle onda određuje vrijednost proizvoda? Odgovor se nameće sam po sebi, a teorija subjektivne vrijednosti s kraja 19. stoljeća razriješila je nedoumice. Neki proizvod, ukratko, vrijedi onoliko koliko je neko na tržištu spreman da plati za njega! Vi kao kapitalist koji organizujete posao svakako morate voditi računa da ukupni troškovi koji su vam potrebni za njegovo stvaranje budu manji od cijene koju će ljudi u konačnici biti spremni da plate za njega, jer vam u suprotnom sama proizvodnja nije održiva. No, niko vam ne garantuje uspjeh. Ovaj princip još detaljnije je razradio austrijski ekonomist Carl Menger s teorijom granične korisnosti, koja kaže da granična korisnost dobra opada dok se količina potrošenog dobra povećava (npr. dodatna kugla sladoleda ne donosi jednako zadovoljstvo kao i prva). Potrošači raspodjeljuju svoje ograničene dohotke tako da postignu najveće zadovoljstvo ili korisnost. Da bi maksimirao korisnost, potrošač mora izjednačiti granične korisnosti posljednje marke potrošene za bilo koje dobro. U konačnici potrošači su ti koji određuju cijenu proizvoda ili usluge a ne proizvođač koji se tim potrebama mora na najbolji način prilagoditi, a novac utrošen na rad koji je bio potreban za stvaranje toga tek je jedan mali segment u čitavom procesu.

Ako je Marx pogriješio u teoriji, djelovanje njegovih ideja u praksi je tek pogubno bilo. Svaki pokušaj interpretiranja Marxove filozofije u praksu, od Sovjetske Rusije preko Kambodže do posljednjih godina i Venecuele imao je fatalne rezultate. Nepogrešivo bi dovodio do siromaštva, urušavanja ekonomije, čak i gladi, ali najčešće i diktature i tiranije, te su različiti režimi koji su se u 20. stoljeću pozivali na Marxa iza sebe ostavili zastrašujuću brojku od oko 100 miliona ljudskih žrtava. Kraj ovog stoljeća označio je i kraj iluzija da je na Marxovim idejama moguće graditi društvo.

Iako i danas u svijetu postoje određeni poznati i popularni marksisti, u ozbiljnoj nauci, posebno onoj ekonomskoj, Marx je odavno već odbačen kao teoretičar. Njegove teorije su pobijene, a praksa primjene njegovih ideja iza sebe je ostavila katastrofu epskih razmjera. U razvijenom svijetu, dakako, danas traju žestoke rasprave oko toga koji model kapitalizma bi trebalo slijediti i da li bi stvari u većoj mjeri trebalo prepuštati državi ili tržištu. Ipak, rijetko ko razuman danas ozbiljno razmatra slijeđenje Marxovih recepata i ideja za popravljanje bilo čega, uključujući i samu Komunističku partiju Kine koja je upravo odbacivanjem komunističke dogme i uvođenjem tržišne ekonomije i privatnog vlasništva ovoj zemlji omogućila rekordne stope rasta nakon desetljeća bijede i propadanja pod planskom ekonomijom.

Marx je živ, evo ga u Bosni!

Ipak, postoji jedno mjesto u kojoj su Marxove ideje žive i zdrave. To mjesto zove se Bosna i Hercegovina.

S izuzetkom ekonomskih fakulteta i ekonomista među kojima je danas vrlo teško naći otvorene marksiste, na društvenim fakultetima širom Bosne i Hercegovine ni danas vjerovatno nema popularnijeg i utjecajnijeg mislioca nego što je to Marx. Tako je 2018., u čast 200. godišnjice rođenja Karla Marxa,  uz učešće bh. profesorske elite i uz poreski novac koji je izdvojila Vlada Federacije BiH,  organizovan simpozij „Marx poslije Marxa“, na kojem su govornici redom sipali hvalospjeve i riječi divljenja na račun umrlo njemačkog autora. Tom prilikom Spahija Kozlić s Pravnog fakulteta u Zenici istakao je da je Marx  „jedan od najintrigantnijih i najizazovnijih mislilaca“, dok je Anita Lucić sa Filozofskog fakulteta u Splitu poručila da odgovore za probleme današnjeg čovječanstva trebamo potražiti u Marxu.

Asimu Mujkiću, utjecajnom profesoru na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu Marx je izvor citata i rješenje za svaki mogući problem bh. društva, od visokog obrazovanja do njemu posebno omiljene borbe protiv „etnonacionalizma“, koji je za Mujkića pozivajući se na Marxa „uspješno predstavljen kao opći interes svih, s ciljem očuvanja i legitimacije vladajućih pozicija nekolicine“.

Enver Kazaz, još jedan utjecajni profesor, politički analitičar s doktoratom iz komporativne književnosti i kroz godine savjetnik niza političkih stranaka, od SDA preko Naše stranke do SDP-a, javno se deklariše kao „neomarksist“. I to po nacionalnosti.

Deklarisani marksist je bio i vjerovatno najpopularniji sarajevski profesor novije generacije, pokojni Zdravko Grebo. Deklarisani marksisti su i sarajevski profesori Esad Zgodić, Gajo Sekulić, tuzlanski Vedad Pašić, Zlatan Begić kao i još čitav niz profesora na političkim naukama, pravnim, filozofskim, čak i prirodno-matematičkim fakultetima širom države.

Marksistička retorika i borba protiv kapitalizma popularna je u i književnosti, umjetnosti, popularnoj kulturi…. Veliki poštovalac i sljedbenik Marxa je proslavljeni pozorišni režiser Dino Mustafić. Također i Feđa Isović, autor najpopularnije postdejtonske bh. serije „Lud, zbunjen, normalan“ čiji je glavni lik zagriženi komunist, izjašnjava se kao marksist kojem je omiljeno djelo „Kapital“. Marx je u srcu i ekipi iz Dubioze kolektiva, velikim kritičarima konzumerističkog društva i vjerovatno najkomercijalnijem domaćem bendu još od Bijelog dugmeta.

Marx je popularan i u nevladinom sektoru, pa je tako postalo uobičajeno da se novcem zapadnih organizacija finansiraju manifestacije poput “Otvoreni univerzitet” ili “Antikapitalistički festival” gdje se misleća ljevičarska imena okupljaju da raspredaju o starim-novim socijalističkim alternativama za kapitalizam, dok su svojevremeno organizacije poput pokreta “Dosta” ili JOSD-a uz neskrivenu medijsku podršku, s manje ili više uspjeha nastojali mlađariju izvlačiti na ulice da provodi revolucije.

Marx je, dakako, omiljen i u bh. izdavaštvu pa se, pored kontinuiranih doštampavanja njegovih dijela, u knjižarama mogu naći svi bitniji savremeni radikalno lijevi autori inspirisani njegovom mišlju: od Davida Harveya preko Slavoja Žižeka do Naomi Klein. S druge strane od primjerice velikana klasično liberalne misli poput Friedricha Hayeka, Miltona Friedmana ili Ludwiga Misesa sve do unazad 3,4 godine i  početka djelovanja organizacija poput Liberalnog foruma ili Udruženja “Multi”, nije bila prevedena niti jedna jedina knjiga na naš jezik!

Naravno, Marxove ideje šire i novinari-marksisti ili samo simpatizeri u mnogobrojnim televizijskim, internet i štampanim medijima koji, osim što promovišu sve gore navedene, također se brinu i da Marxove ideje ostanu žive i zdrave usmjeravajući pažnju javnosti na dnevnoj osnovi na pošasti “diktature kapitala”, privatizacije, bankarskog sektora, domaćih poslodavaca, američkih imperijalističkih ratova vođenih zbog interesa korporacija, enormnih socijalnih razlika…

Marksisti i marksizam prisutni su, trebali to spominjati, i u političkim strankama. Mnoge stranke imaju deklarirane marksiste kao svoje članove ili marksističke intelektualce kao svoje savjetnike. Da stvar bude gora, djelovanje marksista nije ograničeno samo na stranke koje ističu socijaldemokratiju ili socijalizam kao svoje ideološko opredjeljenje. I u strankama koje sebe nazivaju liberalnim ili socio-liberalnim, vrata ljudima marksovog mišljenja širom su otvorena. Tako je svojevremeno u Liberalno demokratskoj stranci jedan od ideologa bio pomenuti Asim Mujkić. Kroz Našu stranku, koja sebe brendira kao socijalno liberalnu, u međuvremenu je prodefilovao čitav niz radikalnih ljevičara, od Kaza preko Mustafića do novinara marksiste  Amera Tikveše, koji je danas jedan od ideologa ove stranke.

SDP BiH u svom posljednjem programu se na više mjesta poziva na Marxovo učenje kao svoju vodilju i njegove zaključke o prirodi kapitalizma. I osnivač ove stranke, rahmetli Nijaz Duraković, koji se u socijalizmu kao profesor i politički radnik  bavio upravo pisanjem marksističkih pamfleta, i godinama nakon što je odlučio Savez komunista BiH preimenovati u Socijaldemokratsku partiju nastavio se deklarisati i nastupati kao marksista. Krupan problem u ovome je, međutim, što socijaldemokrati nisu marksisti. Dapače, već više od stoljeća su im oštro suprotstavljeni. Podjela socijalističkog pokreta na socijaldemokrate i komuniste nastala je upravo oko neslaganja s Marxovim predloženim metodama i rješenjima. I jedni i drugi su težili socijalizmu, no za razliku od komunista koji su smatrali da je demokratija samo oruđe manipulacije u rukama vladajuće buržoarske klase koju treba zamijeniti diktaturom proletarijata, socijaldemokrati su u konačnici odbacili revolucionarno nasilje i krvoproliće te težili izgradnji socijalizma kroz evolutivni demokratski proces, usvajanje zakona i promjenu ukupne društvene klime. Kada se u eksperimentu Sovjetskog saveza potom uspostavilo da planska ekonomija ne bilježi sjajne rezultate, da ne spominjemo tek pitanje ljudskih sloboda i prava, socijaldemokrati su se, posebno u godinama nakon Drugog svjetskog rata, počeli masovno okretati tržišnoj ekonomiji, tačnije njenom kejnzijanskom modelu kombinacije privatnog vlasništva i tržišne privrede sa značajnim državnim intervencijama i  prerapsodjelom bogatstva. Kada je pak i ovaj model tokom sedamdesetih došao u krizu, a Margaret Thatcher i Ronald Reagan svojim liberalnim reformama uspjeli revitalizovati ekonomije svojih zemalja i pružiti primjer i drugim državama, novi socijaldemokrati prave još jedan krupan korak “na desno” prihvatujući koncept “trećeg puta” koji nastoji ekonomiju slobodnog tržišta poduprijeti adekvatnom socijalnom zaštitom za ugrožene. Iako je nakon ekonomske krize 2008. došlo do propitivanja (neo)liberalnog ekonomskog modela i pojave nešto radikalnijih protagonista na lijevoj političkoj sceni, činjenica je da većina socijaldemokratskih stranaka i dalje nastoji pronaći najbolji balans između tržišta i države.

Ipak, sva ova ideološka strujanja i tektonske promjene na svjetskog političkoj sceni do SDP-a jedva da su stizala, te je ova partija u idejnom smislu, onoliko koliko se idejama uopšte bavila (a to je vrlo malo), ostala dosljedna narativima i svjetonazorima naslijeđenim još iz bivšeg sistema. Kada biste, među današnjim članstvom SDP-a, postavili pitanje da li od teoretičara preferiraju Karla Marxa ili socijaldemokratu Anthony Giddensa, velika većina bi vjerovatno tipovala na prvog, dok za drugog najvjerovatnije nisu ni čuli.

Dejtonska komunistička revolucija

Govoreći o marxovom učenju, ekonomski nobelovac i šampion “miješanog modela” između državnog intervencionizma i tržišne ekonomije, John Maynard Keynesa je ustvrdio:

“Marksov socijalizam mora uvijek ostati upozorenje  historičarima mišljenja – kako je doktrina toliko nelogična i tako dosadna mogla imati tako snažan i trajan utjecaj na umove ljudi, i kroz njih, događaje povijesti”.

U kontekstu BiH ovu misao možemo preformulisati u:

“Marksov socijalizam predstavlja ozbiljno upozorenje i pitanje  – kako je doktrina toliko nelogična, tako dosadna, naučno pobijena i sramotno kompromitovana u praksi, i decenijama nakon pada Berlinskog zida nastavila da ima snažan i trajan utjecaj na umove ljudi i dominira intelektualnim i društvenim životom u BiH”.

Odgovor na ovo pitanje možda leži u samim temeljima intelektualnog i akademskog života u BiH.

Svoj prvi Univerzitet, onaj sarajevski, Bosna i Hercegovina dobila je tek 1949. u jeku gradnje “socijalističkog društva” u novoj Jugoslaviji. Za razliku od drugih jugoslovenskih centara poput Zagreba ili Beograda,  predkomomunistička i predmarksistička intelektualna tradicija u BiH bila je vrlo slaba. To je dalje značilo otvorene ruke za novu komunističku vlast da kompletan intelektualni život u BiH oblikuje u skladu sa vladajućom doktrinom.

Desetine “društvenih radnika”, “poštene inteligencije”, profesora, novinara, političara, umjetnika, izdavača, školovani su upravo na doktrini marksizma i profesionalno obučeni da je dalje šire i zagovaraju. Doktoriralo se, masovno, na temama tipa “Filozofski razvoj Lenjina i problem orijentacije savremene filozofije“, kroz kulturu se promovisala vladajuća ideologija, izdavala se literatura koja je trebala da potvrdi tačnost vladajuće doktrine… Zastupati drugačije ideje ili uspostavu nekog drugog sistema, ne samo da je bilo nepoželjno, nego je stvaralo i opasnost od potencijalnog sunčanja na Golom otoku.

Za razliku od drugih istočnoevropskih država gdje su po rušenju Berlinskog zida antikomunisti srušili komuniste, ovdje je stvar tekla malo drugačije. Ovdje su se najprije komunisti sami unutar sebe urušili po nacionalnim linijima, a alternativa je došla u nacionalnim pokretima. Ovi pokreti i nisu toliko bili posvećeni stvaranju istinske društveno-ekonomske alternative postojećem socijalizmu, koliko zaokruživanju nacionalnog prostora u političke entitete i povratku „starim tradicijama“. Štaviše, mnogi pojedinci obrazovani na markističkim principima i narativima pohrlili su u ove pokrete radi pronalska vlastitog mjesta pod suncem u novom sistemu.

Nakon rata, BiH je tranziciju dočekala s jedinom dominantnom intelektualnom elitom koju je imala – onom marksističkom. Marksisti, dakako, nisu bili posvećeni traženju načina kako BiH u novim okolnostima globalnog liberalnog kapitalizma da nađe svoju stratešku prednost i poluči uspjeh. Umjesto toga, oko sebe su tražili dokaze zašto takav sistem ne valja i zašto mu se treba oduprijeti. Kriminalna privatizacija i masovna pljačka društvene imovine, bijeda, haos, nezaposlenost i bezvlašće u koje je zemlja upala, davali su im za pravo.

Poticano je čuvanje najvećih kompanija u državnom vlasništvu, održavanje visokog javnog sektora, velike države koja o pojedincu brine „od kolijevke do groba“, što većih socijalnih davanja, privilegija iz bivšeg sistema, itd…

Stvarala se percepcija da je privatizacija sama po sebi zlo, da se firme moraju čuvati u državnom vlasništvu, da je poduzetnik po automatizmu kriminalac i izrabljivač radnika dok ne dokaže suprotno, te da je dužnost države brinuti o svemu i svakom.

Marksisti tako i nakon pada socijalizma u Bosni i Hercegovini nastavljaju biti pristuna, dobro uvezana i snažna struktura koja zauzima bitne pozicije u društvu: od akademskog života preko nevladinih organizacija, kulture do medija, i u skladu sa svojim uvjerenjima i doktrinom odgajaju nove generacije. Koliko su ove strukture u društvu zapravo još uvijek jake i koliko njihovu moć nipošto ne treba potcjenjivati, pokazali su masovni protesti 2014. u nekoliko gradova s bošnjačkom većinom kada su, nakon rušenja nekolicine kantonalnih vlada, pokušali u praksu provesti marksistički eksperiment s „plenumima građana“. Ono na šta je mali broj tada obratio pažnju i bio svjestan je da su „plenumi građana“ zapravo ideja koju u svijetu zastupaju pojedini sljedbenici radikalne marksističke ljevice. Plenumi prema njima treba da budu novi (socijalistički) zakonodavni organ u kome bi pravo učešća imali svi građani i koji bi zamijenili predstavničku demokratiju i klasične parlamente kao buržoarske institucije koja personificira interes vladajućih klasa. Uporedo s tim, samoprozvani lideri građana i vođe plenuma izlazili su javno i sa spiskovima zahtjeva, koji su bili jasno obojeni radikalno lijevim narativom: od insistiranja na obustavi svake dalje privatizacije preko prestanka zaduživanja kod MMF-a do većih socijalnih davanja. Naravno, uslijed vlastite neorganizovanosti i nedostatka sredstava cijeli ovaj perfidni pokušaj „revolucije“ u svega nekih mjesec dana završio je potpunim debaklom.

Ipak, sama činjenica da su proteste i nezdovoljstvo građana određene radikalno lijeve grupe pokušale iskoristiti za provođenje vlastitih marksističkih iluzija u praksu, pokazuje koliko su te strukture i dalje prisutne i snažne u društvu.

Naravno, s obzirom da je BiH mala država potpuno zavisna od šireg političkog i ekonomskog konteksta evropskog kontinenta na kojem se nalazi, ne postoji opasnost da bi marksisti ovdje mogli preuzeti vlast, još manje da bi u većoj mjeri bilo šta od svojih ideja mogli početi provoditi u praksu. Njihov pokret u našem društvu nije masovan, nemaju organizacione sposobnosti, niti širu podršku stanovništva da postanu vlast.

No njihova enormna prisutnost u akademskom, kulturnom i medijskom životu Bosne i Hercegovine uveliko je doprinijela oblikovanju javnog mnijenja i sistema vrijednosti u našoj zemlji, čineći BiH nespremnom za proces tranzicije i ostvarivanje uspjeha u okvirima globalnog kapitalizma. Marksisti možda ne vladaju Bosnom i Hercegovinom, ali  u njoj uspješno održavaju sistem vrijednost antikapitalizma, sklonosti ekonomskom egalitarizmu, beskrajnog oslanjanja na državu i prezira prema tržišnom uspjehu i privatnom poduzetnišvu.

Vrijeme je za novu ljevicu

Piše: Danijal Hadžović (Analiziraj.ba)

Odluka SDP-a i Naše stranke da ne ulaze u pregovore s nacionalnim strankama o ulasku u vlast na entitetskom i državnom nivou, a DF-a da uđe, na površinu je, pored već poznatih animoziteta među liderima, izbacila i jedan ozbiljan, dugo tinjajući idejni sukob koji postoji među ovim opcijama. To je sukob koji je u prvom redu uslovljen odnosom prema krucijalnim državnim pitanjima u ovoj zemlji.

Jedan narativ, koji se već dugo kuhao u određenim intelektualnim, novinarskim i akademskim krugovima, tvrdi da su ona najvažnija politička i državotvorna pitanja, od geopolitičke pozicije BiH preko izbornog zakona, nacionalnog pitanja, ustava, suočavanja s ratnim zločinima i njihovim posljedica itd. zapravo tek jedna šarena laža kojom etnonacionalističke elite dižu tenzije i zamajavaju narod. Umjesto toga, ljevica bi se u vizuri ovih persona trebala baviti „konkretnim životnim problemima“, što u prevodu znači komunalnim pitanjima, socijalnom zaštitom, porezima, gej paradom, seksualnim odgojem u školama itd… U ovakvom rezonovanju vjerovatno najdalje je otišao jedan sarajevski profesor koji je u davanju savjeta o tome na kojim vrijednostima trebaju počivati stranke ljevice ustvrdio da se one  moraju odreći čak i samog bh. patriotizma kao takvog, jer je patriotizam sam po sebi „desničarska tekovina“.

Ovakav narativ od prvog je dana bio prisutan u Našoj stranci, koja je s jedne strane kao nijedna stranka u historiji u BiH uložila golemu energiju da od marginalnih lokalnih stvari poput očuvanja parkova, sađenja cvijeća i postavljanja živih ograda pravi vrhunske političke probleme, a s druge pokazivala zavidnu nezainteresovanost, nesnalaženje ili čak otvoreno nipodaštavanje i ismijavanje krucijalnih državnih političkih pitanja.

Ipak, iako je SDP još od svojih zavnobihskih korijena preko ulaska u ratnu vladu Republike BiH do početnog u postdejtonskoj BiH pokazivao jasan državotvorni karakter, pod Nikšićem gorespomenuti narativ, posebno omiljen među mlađim sarajevskim kadrovima ove stranke skromne edukacije i još skromnijih radnih iskustava, uhvatio je dubok korijen i već ozbiljno podijelio ovu stranku.

Ništa Dodikove otvorene najave otcjepljenja RS-a, formiranje rezervnog sastava policije (uvođenje recipročnih mjera u FBiH SDP je pod svaku cijenu nastojao spriječiti), sve kobniji ruski utjecaj, preuzimanje pravosudnih institucija i CIK-a od strane SNSD-a i HDZ-a, blokiranje NATO puta, lobiranje Hrvatske protiv BiH u EU, sve otvoreniji Vučićevi nasrtaji na stabilnost i teritorijalni integritet naše države… Sve su to vječiti „predizborni trikovi“ i zamajavanje naroda da ne bi mislio šta mu je u frižideru. Umjesto toga, prava ljevica se bavi uređivanjem parkova, dijeljenjem besplatnih udžbenika i u slobodno vrijeme nebuloznim raspravama o klasnim sukobima i Marxovim opomenama. Pored toga, ljevičar zna da SDA smrdi, te da se s njom ne smije ni pod koju cijenu, ali su njeni otpaci istjerani iz stranke svakako dobrodošli i oni su sada poželjni partneri za gradnju utopijske „republike Sarajevo“ kao slike u malom onoga što cijela BiH može da bude, iako još uvijek nisu pokazali nikakav jasan plan, a kamoli viziju šta to tačno treba da bude.

NS se tako konačno našla na svom terenu – u svom gradu na svojoj eko-lokalnoj politici. SDP se podijelio između onih koji su odlučili svesrdno krenuti u sarajevsko lokalizovanje ljevice i onih koji su se usprotivili ovoj suludoj marginalizaciji stranke. DF je u konačnici ostao jedina snaga na ljevici koja upozorava da u ovim uistinu teškim političkim i geopolitičkim okolnostima za BiH povlačenje ljevice na lokalni nivo, dobrovoljno odustajanje od vlasti i zaziranje od bavljenja krucijalnim političkim pitanjima jeste pogubna politika.

DF u svemu nije ostao usamljen. Politici koju su odlučili povesti Naša stranka i frakcija SDP-a predvođena Nikšićem i na samoj ljevici suprotstavili su se brojni analitičari, bivši političari, aktivisti, ali i sami članovi SDP-a (od kojih su neki u međuvremenu i izbačeni iz stranke zbog toga). Sve to otvorilo je put formiranju jednog neformalnog društvenog pokreta istomišljenika koji s jedne strane stoje nasuprot klerikalnim, etnonacionalističkim i društveno konzervativnim politikama i dalje dominantnim u SDA, ali s druge strane i sve agresivnijim pokušajima lišavanja ljevice državotvornog identiteta i njenog svođenja na komunalna pitanja.

Ujedinjenje ljevice

Ipak, DF nije u stanju da postane okosnica ovog pokreta. DF je kao stranka potrošen. On nema kud dalje da se širi. Lošim vođenjem ili, bolje rečeno, rukovođenjem Željko Komšić je dozvolio da mu se stranka u nekoliko godina drastično ospe, ostajući njeno jedino prepoznatljivo lice. No, kao osoba koja je  osvojila 225.000 glasova na posljednjim izborima, Komšić pokazuje i ogroman potencijal da bude udarna snaga za stvaranje jedne nove lijeve snage koja će voditi odgovorniju politiku.

Ovaj potencijal prepoznao je njegov prezimenjak Ivo Komšić, koji je u pravom trenutku inicirao formiranje lijevog pokreta. Ipak, u startu su napravljene početničke greške. Nije se smjelo dozvoliti da se uzme prilično neinventivni naziv „Socijaldemokratski pokret“ sa skraćenicom  SDP, da bi se pod optužbama za plagijarizam već sutradan smislilo novo, rogobatnije ime: „Pokret socijalne pravde i demokratije“. Još manje se smjelo dozvoliti da na osnivačkoj skupštini pokreta glavnu ulogu igra Zlatko Lagumdžija, osoba u čijem autokratskom vođenju SDP-a, mnogobrojnim aferama, lošem kadroviranju i osilnom obračunavanju s neistomišljenicima i leži glavni uzročnik stanja u kome se ljevica danas nalazi. Ako su Lagumdžijina poznanstva i iskustva korisna za gradnju jedne ozbiljne političke organizacije, njega se eventualno može upitati za pokoji savjet, ali ga se nipošto ne smije stavljati u prvi plan, jer to može samo dovesti do toga da novi pokret ljevice u startu izgubi sav kredibilitet kod glasača. Pored onih starijih, iskusnih i nekompromitovanih kadrova kakav je sam Ivo Komšić, pokret ima sasvim dovoljno svježih mladih lica koje mora pridobiti i staviti u prvi plan svog djelovanja. To se prije svega odnosi na predsjednika GS-a Nihada Čolpu, koji je u kratkom vremenu pokazao zavidan nivo odgovornog i pronicljivog djelovanja, Reufa Bajrovića s njegovim golemim politološkim znanjem i međunarodnim vezama,  ali i na osobe poput Dennisa Gratza i Albina Zuhrića, bivšeg predsjednika, odnosno genseka Naše stranke. Ovaj dvojac je, ni u jednom trenutku se ne kompromitujući, u političkom djelovanju već dokazao odlične organizacione sposobnosti kada su nakon izbornog debakla pod vodstvom Bojana Bajića NS u kratkom period uspjeli izgraditi u respektabilnu političku opciju, da bi potom nepravedno bili eliminisani iz stranke od dvojca Kojović-Ćudić, koji je upravo zahvaljujući njihovim temeljima ostvario dobar rezultat na zadnjim izborima.

Kako nam i ovaj primjer pokazuje, veliki, možda i ključni izazov za novi pokret ljevice predstavljat će „mirenje“ nimalo zanemarivih sujeta lidera koji ga budu činili i koji će morati dokazati da su nakon dvije i po decenije ličnih sukoba, borbi za fotelje i napoleonskih ambicija naučili lekciju i spremni su sebe podrediti višem cilju i ideji, jer je dosadašnje ponašanje u konačnici vodilo samo u podjelu, slabljenje i gore ishode za sve, posebno državu BiH.

Vraćanje državotvornog narativa

U strateškom djelovanju za potpuni uspjeh Pokret mora, kako mu i samo ime sugeriše, praviti što širu bazu nevladinih organizacija, intelektualaca i medija koje će okupljati ne oko novčano-interesnih klanova, kako se to udomaćilo u našem društvu, nego ideje.

A ta ideja u prvom redu mora biti vraćanje državotvornog bosanskohercegovačkog narativa, koji ljevici na ovom prostoru tradicionalno pripada, a koji je naišao na svojevrsnu ridikulizaciju od strane novih lijevih struja. No, temelji republike BiH i obnove njene državnosti jesu upravo uspostavljeni ljevičarskom borbom u Drugom svjetskom ratu. Suprotstavljene pogubnom antibosanskom savezničkom djelovanju Dodika i Čovića i ruskom utjecaju, jačanje državnih institucija, ulazak u NATO, jačanje veza s postojećim saveznicima i pronalaženje  novih, lobiranje u svijetu za interese BiH ili borba za jednakopravnost građana u svim dijelovima države nisu pitanja koja smiju biti podređena uređivanju parkova ili kojima se ne bi uopšte ni trebalo baviti jer oko njih nema „konsenzusa“, nego najvažnija pitanja za svaku ozbiljnu probosansku stranku.

Postojećem dejtonskom uređenju s „tri konstitutivna naroda“ kao jednim od njegovih temelja treba beskompromisno suprotstavljati ideju građanske države u kojoj će vladati istinska jednakost građana pred zakonom i gdje se legitimitet za institucionalno političko predstavljanje neće crpiti iz etničke, nego građanske pripadnosti državi BiH.

U ekonomskoj politici umjesto dosadašnjeg modela gomilanja administracije, burazerskog kapitalizma oličenog u namještanju poslova politički uvezanim kompanijama i krajnje visokih nameta i loših propisa za mali biznis, pronaći model koji će podsticati privlačenje stranih investicija i razvoj privatnog poduzetništva, ali i omogućiti kvalitetnu socijalnu zaštitu za one zaista ugrožene te osigurati jednake mogućnosti za sve.

Ali prije svega je potrebno raditi na obnovi ideje Bosne i Hercegovine kao multietničke, snaže i slobodne države istinski ravnopravnih građana u kojoj nikom neće biti tijesno. Glas mujezina i zvona crkava ne smiju smetati jedno drugom kao što ni gej parade ne smiju smetati ni jednom ni drugom; bavljenje temeljnim državnim pitanjima i osiguravanje snažne i stabilne Bosne i Hercegovine nije skretanje pažnje od gorućih problema građana nego nužni okvir da bi se tim problemima uopšte i moglo baviti.

Posljednja politička dešavanja u zemlji otvorila su prostor formiranju jedne nove, velike, državotvorne, principijelne i nekompromitovane lijeve opcije  kao istinske alternative postojećim dominantnim politikama, odnosno vraćanju na ulogu koju je u prvim postdejtonskim godinama imao SDP prije nego što je pod dugogodišnjom Lagumdžijinom vladavinom krenula destrukcija. Vrijeme je da se iz prošlih grešaka nešto nauči i otvori novo, lijevo poglavlje.

Bojkot pekare “Manja”: Šta vlasnik i ljubitelj ratnih zločinaca Saša Trivić nije naučio o slobodnom tržištu

Piše: Danijal Hadžović

Tržište je najveća demokratija. Na tržištu svakodnevno milijarde ljudi  na ovom svijetu svojim novčanicima direktno glasaju kome će povjeriti svoj novac za proizvode i usluge koje im nudi. Oni poduzetnici i firme za koje smatraju da im nude bolje i povoljnije usluge, proći će bolje od konkurencije za koju procijene da nude lošije. Naravno, sama konkurencija i cilj pridobijanja ljudi da baš vama daju svoj novac, tjera vas da u sebi probudite najbolje ljudske osobine: vaš proizvod morat će biti kvalitetan, vaše osoblje uslužno, a radnja čista, u suprotnom, konkurencija uzima mušterije. No u današnjem vremenu društvenih mreža, pod lupu se posebno stavlja ne samo ponašanje vlasnika, rukovodstva i osoblja neke firme tokom radnog vremena, nego u sve većoj mjeri i njihovo ukupno držanje, stavovi, pogledi na svijet, odnos prema zaposlenicima… Mušterije su na kraju krajeva ljudi, a ljudi imaju čvrst moralan kompas.

To je na svojoj koži najbolje osjetio Saša Trivić, vlasnik uspješnog lanca pekara „Manja“. Trivić je u svojim pekarama očigledno nudio dobar kvalitet  i uslugu, s obzirom da širom BiH ima svoj lanac. Građani su rado kupovali njegove proizovde. Ispostavit će se, međutim, da je vlasnik Trivić također i ljubitelj ratnih zločinaca Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Tako je, na dan doživotne osude bivšeg predsjednika RS i ratnog zločinca Radovana Karadžića u Hagu za najmonstruoznije zločine viđene na tlu Evrope od Drugog svjetskog rata, vlasnik Manje napisao čitav niz gnusnih komentara podrške i simpatija prema ovom i drugim vodećim republičkosrpskim ratnim zločincima.

Ubrzo je uslijedio odlučan odgovor društva. Građani su se spontano organizovali na društvenim, pozvali  na bojkot pekare „Manja“ i njenih proizvoda, što je naišlo na široko odobravanje društva.

Građani su time, nesvjesno, pokazali savršeno razumijevanje kako funkcioniše tržište i njegovi mehanizmi te su pozvali, ne državu da koristi silu i zatvara pekare vlasnika koji simpatizira ratne zločince, nego  jedni druge da biznisu dotičnog uskrate podršku svojih novčanika.

Za razliku od građana, ljubitelj ratnih zločinaca Trivić očigledno nije naučio lekciju funkcionisanja tržišne demokratije, tj. da ako ti građani neće oprostiti bubašvabe u pecivu ili neuslužno osoblje, još manje će političke stavove koji podrazumijevaju podršku onim pojedincima i politikama koji su ubili najmilije mnogim od tih građana. Ne možeš slaviti genocid nad nekim i onda očekivati da on kupuje tvoje proizvode. Tržišna demokratije ima svoje mehanizme da s tržišta eliminiše ne samo loše usluge i proizvode, nego i poduzetnike koji slijede nehumane i neetične obrasce ponašanja.

Naravno, vi kao slobodni i odgovorni građani u konačnici treba sami da donesete odluku da li vaš novac zavređuje neko ko podržava ratne zločince.

BH. BLOK JE MRTAV, ŽIVJELE NACIONALNE STRANKE!

Piše: Danijal Hadžović (Analiziraj.ba)

Realnost postdejtonske BiH nerijetko, a možda i najčešće, umjesto činjenica oblikuje spin. Uzroka je mnogo, od raznih interesnih faktora koji realnost oblikuju po svom ukusu i ciljevima, do nedostatka dovoljnog broja doraslih umova koji bi realnost prepoznali i javnosti je saopštili takvom kakva ona jeste. Valjda u tome i leži razlog što je potpuno neprimijećeno prošla činjenica da su na posljednjim izborima 2018. stranke ljevice ostvarile svoj najbolji rezultat u historiji.

Čekajući 2022.

Na prethodnim najuspješnijim izborima 2010. godine ljevica je osvojila 251.000 glasova (plus desetak hiljada glasova Naše stranke) ili 24,5%glasova u FBiH (iako neki tvrde da bi ovom rezultatu trebalo dodati i pedesetak hiljada glasova stranke Radom za boljitak, ovaj autor, i pored najbolje volje, nije u stanju prepoznati mnogo toga što bi tu mesarsko-klijentelističku stranku okvalifikovalo kao ljevicu). Ljevica je tada bila okupljena u SDP-u koji je, nakon ovog rezultata, slavodobitno krenuo u proces formiranja vlasti i nametnuo se kao najjači politički faktor u FBiH. No mandat koji je potom uslijedilo bio je daleko od bilo kakvog ljevičarskog sjaja. Dotad, čak i za visoko postavljene standarde od SDA, neviđen nepotizam, brojne afere i politički potezi koji graniče s izdajstvom − od glasanja za Zakon o prebivalištu do spremnosti da se isporuči izborni zakon po Čovićevom ukusu − doveli su do velikog raskola na ljevici i formiranja nove stranke, Demokratske fronte.

Iako prvaci SDP-a danas znaju papagajski ponavljati da su ih glasači 2014. kaznili zbog koalicije sa SDA, istina je potpuno suprotna – kaznili su ih zbog postavljanja braće i muževa  na pozicije direktora i u upravne odbore, sumnjivih tendera, još sumnjivijih cijena asfalta i antibosanskih poteza.

Ljevica u globalu 2014. godine, zapravo i nije doživjela značajniji pad – SDP je spao doduše na 100.000 glasova, no DF je imao ravno 128.000, uz još 15.000 glasova NS. Ukupan pad u procentu glasova, sve kad se sabere, iznosio je samo oko 1%.

Na posljednjim izborima 2018. tri stranke ljevice (SDP, DF i NS) na teritoriji Federacije BiH osvojile su 29%, tj. 290.000 glasova.

Kad su već na izbore izašle razjedinjeno, poslije izbora su napravile mudar potez i formirale Bh. blok, postavši tako najsnažnija politička opcija u Federaciji BiH sa 32 mandata. E sad, zamislimo da stranke ljevice u BiH vode zreli i ozbiljni političari. Prvo što bi takvi političari napravili poslije izbora jeste da kreiraju osnovne programske principe i plan djelovanja za Bh. blok. Zatim bi, u skladu s tim principima preuzeli na sebe incijativu za proces formiranja vlasti na svim nivoima, najavljujući građanima konkretne reforme i promjene. Ukoliko, kao što su mnogi protagonisti iz lijevog bloka tvrdili, to nije moguće sa SDA, prostora za manevrisanje je bilo napretek – 15 mandata HDZ-a uz još osam SBB-a (da ne spominjemo tek manjinske partnere) bilo bi više nego dovoljno za formiranje nove Vlade. Ukoliko niti jedna od ovih stranaka ne bi mogla da se prilagodi uslovima i ciljevima Bh. bloka – nema problema, široko vam polje bez nas. Htjeli smo formirati vlast s ciljem provođenja jasnih politika i reformi, niste nam dali.

No, umjesto svega toga, jedino što je Bh. blok uradio je bilo užurbano formiranje vlasti na nivou Kantona Sarajevo. I tu je manje-više sve stalo. Bh. blok je povukao ručnu, a iz Vlade KS-a izbačena SDA preuzela je incijativu glede formiranja federalne i državne vlasti. Onda kada se otvorilo pitanje eventualnog koalicionog sporazuma između ove dvije političke opcije, u Bh. bloku došlo je do potpunog kurcšlusa – na jednoj strani našli su se DF, tuzlanska frakcija i veterani SDP-a koji su bili za ulazak u vlast, s druge Naša stranka i mladi lavovi SDP-a. Potonji su nam na kraju saopštili da će oni, principijelni kakvi jesu, svojim držanjem toliko oduševiti glasače da će „daleke“ 2022. pomesti na izborima i uzeti ni manje ni više nego 500.000. Zbog toga, dakako, vrijedi ostati opozicija, zar ne?

Ovakve političke fantazmagorije možda na prvu zvuče lijepo i privlačno, no imaju problema s elementarnom političkom realnošću. Kada se već insistira na principijelnosti, otvara se primjerice pitanje kako taj politički puritanizam gađenja prema SDA odjednom nema dejstvo na kantonalnom nivou kada treba koalirati s protjeranom paradžematskom frakcijom SDA, predvođenom Dinom Konakovićem, po kome su isti ti protagonisti ljevice koji mu danas sipaju hvalospjeve, do prije nekoliko mjeseci, u vaktu kad pod njegovom premijerskom palicom u glavnom gradu nije bilo vode, opravdano sipali drvlje i kamenje? I kako je ova frakcija odmetnuta od SDA u međuvremenu postala oličenje poštenja i prihvatljiva za koaliranje?

O stupidnosti argumenta da u opoziciji treba ostati da bi se čuvale pozicije za 2022. kada se planira osvajanje 500.000 ne treba trošiti riječi, no ovdje skrenimo samo pažnju na to da nikad u historiji ljevica nije osvojila više od 290.000 glasova. SDA sama na svakim izborima osvaja otprilike toliko. Sve ostale nacionalne stranke ostatak. Da ne spominjemo činjenicu da, osim što građani većinski glasaju za nacionalne stranke, i sam sistem (kroz npr. institucije poput Doma naroda), direktno pogoduje vladavini nacionalnih stranaka. Drugim riječima, najbolji rezultat u historiji iz prošle godine stranke ljevice odlučile su bataliti jer ne žele u vlast s nacionalnim strankama bez kojih se vlast formirati skoro pa ne može, da bi čekale 2022. godinu da ostvare rezultat koji nikad nisu ostvarile niti imaju ikakvo uporište u logici i historiji da će ga ostvariti. I stoga, sve one koji tvrde da iz ovih razloga treba ostati u opoziciji, valja priupitati – gospodo, šta ako na sljedećim izborima ljevica ostvari sličan ili čak gori rezultat nego na ovim? Hoćete li tad ipak ući u vlast ili ćete možda čekati 2026. da osvojite 500.000 glasova i pometete nacionaliste? I u slučaju prvog, kako ćete javnosti objasniti logiku toga što ste propustili prethodne četiri godine da uradite nešto konkretno?

Gubitnici i dobitnici

Motivi postaju jasniji kad se pogledaju interesi koji su stajali iza ovakvih poteza, i to pod uslovom da u ovom tekstu ostavimo po strani špekulacije o raznim novčano-pravosudnim motivima za opoziciju. Najglasnija u otporu ulasku u vlast bila je Naša stranka koja je, iako ima samo  5% glasova, samu sebe stavila u ulogu svojevrsnog predvodnika Bh. bloka. Ali NS je dobar PR, privlačna ambalaža sa osrednjim sadržajem. To je vrlo mala stranka. Našoj stranci hronično nedostaje svega – od članstva preko novca, kvalitetnih kadrova do, u konačnici, hrabrosti. Pokazao je to već sam proces formiranja Vlade KS gdje je NS jedva uspjela sklepati tri neuvjerljiva kadra za premijersku i ministarske pozicije, a pritom su članovi najužeg rukovodstva ove stranke, sigurno uhljebljeni na skupštinske plate bez prevelike odgovornosti, kao đavo od krsta bježali od mogućnosti da budu ministri. Ulaskom u Federalnu Vladu u kojoj nema šta ponuditi, NS bi vjerovatno izgorjela. No, igra na kartu principijelnosti, bahato guranje sebe u prvi plan Bh. bloka i insistiranje da se ne ide s nacionalistima u vlast garantuje i buduća kajmačenja bivših glasova SDP-a.

SDP iz svega pak izlazi kao gubitnik, jer je Bh. blok i sukob koji je nastao oko formiranja vlasti izbacio na površinu, sa još neizvjesnim ishodom, sve silne i zapaljive animozitete koji postoje u toj stranci u pogledima na svijet i politiku između stare i prekaljene garde te mladih i neobrazovanih lavova.

SDA na kraju izlazi kao pobjednik. Iako su od Bh. bloka mogli biti eliminirani iz vlasti na nivou FBiH ili u najgorem slučaju pretvoreni u manjinskog partnera, SDA ovako ostaje vodeća politička snaga u FBiH koja uslijed svega odaje čak i utisak odgovornog državničkog držanja u odnosu na kolebljivi i nestabilni Bh. blok.

DF u ovom trenutku „nit’ smrdi, nit’ miriše“. Eventualni ulazak u vlast sa SDA oko čega su započeli pregovore, ovu stranku neumitno će kompromitovati kod dobrog dijela lijevih glasača. Pri tome će oni biti manjinska građanska ovca okružena nacionalnim vukovima iz SDA i HDZ-a na federalnom, s još i SNSD-om na državnom nivou. Zbog svega navedenog, DF-u će u vlasti biti potrebni vrhunski državnički potezi i politike da na sljedeće izbore ne izađu duboko kompromitovani, posebno uzimajući u obzir bjesomučnu propagandu ljevice u kojoj su optuženi da su “prodane duše“.

Gubitnik će, sve izvjesnije, postati i Fahrudin Radončić. Iako je svesrdno podsticao „buntovnike“ iz Bh. bloka da pod svaku cijenu spriječe ulazak u vlast, kako bi samom sebi podigao cijenu za koaliranje, na kraju bi, ukoliko se SDA odluči za DF, mogao ostati kratkih rukava, što je iz perspektive države BiH daleko bolje rješenje uzimajući u obzir da u njemu i Čović i Dodik imaju daleko nagodnijeg partnera nego u Komšiću.

Bh. blok je mrtav. A mogla je ovo biti godina u kojoj je ujedinjena ljevica kao najjača opcija u Federaciji  formirala vlast, poduzela konkretne reformske procese i pokrenula neke nove političke vjetrove u zemlji. I makroekonomska situacija im je savršeno išla na ruku. Za razliku od 2011. kada je SDP preuzeo vlast u jeku svjetske ekonomske krize, Federaciju BiH na računima čekaju milijarde za infrastrukturne projekte, dok Svjetska banka za čitav mandat predviđa ekonomski rast.

Umjesto  da pokupi kajmak,  Bh. blok je vlast prepustio mrskim nacionalnim strankama, a sam se grdno zavadio, kantonizirao i raspao.

JEDNA SI JEDINA: Državo Srba, Hrvata, Bošnjaka, Jevreja, svih njenih građana Bosanaca, sretan ti Dan nezavisnosti!

Piše; Danijal HADŽOVIĆ (Izvor: Inforadar)

Nakon što je 1463. srednjovjekovna kraljevina Bosna pala pod Osmansko carstvo i izgubila svoju nezavisnost, tačno 539 godina poslije, 1. marta 1992. Bosna i Hercegovina ponovo je odlučila da bude nezavisna država.

Iako između srednjevjekovne i moderne države ne treba praviti prevelike paralele, 1. marta ostvareno je ono što su generacije bosanskih političkih lidera, od Huseina-kapetana Gradaščevića do Mehmeda Spahe vidjeli kao svoj politički san – politički autonomiju i posebnost BiH koja je tog dana i te godine doživjela svoju punu realizaciju u vidu nezavisne države.
Nažalost, ta nezavisnost imala je temelje u krvavom haosu raspada Jugoslavije, koji BiH niti je uzrokovala niti je njim rukovodila. Više mu se stihijski prilagođavala. Nije baš bilo jasne strategije kuda ćemo, već smo rekli vidjet ćemo.

MILOŠEVIĆEVA KRVAVA AGRESIJA

Nakon sildžijske politike Miloševića, kojom je u naletu zloćudnog političkog cunamija skršio vlade Vojvodine, Kosova i Crne Gore, uveo sankcije Sloveniji, upao u platni sistem Jugoslavije i time i još mnogim potezima krenuo rušiti Jugoslaviju (što je Sloveniju i Hrvatsku otjeralo u nezavisnost i rat), BiH se našla pred izborom – ili slijediti njihov primjer i proglasiti nezavisnost, ili ostati u savezu i u službi Miloševićevog krvavog režima.

Većina građana odlučila se za ovo prvo. Na pitanje: „Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?“, 63,6% građana BiH s pravom glasa zaokružilo je DA. Od ukupno izašlih na glasanje, njih 99,7% glasalo je za nezavisnost. U svakom slučaju mnogo uvjerljivije, primjerice, od crnogorskog referenduma koji će mnogo godina kasnije Crnoj Gori omogućiti nezavisnost sa samo 55,5% glasova od izašlih.

Nezavisna i jedistvena Bosna i Hercegovine ne bi bila moguća da se bosanskohercegovački Hrvati predominantno nisu jasno tako opredijelili za nezavisnost države i tako omogućili uvjerljivu demokratsku većinu.

Nažalost, nezavisnost je plaćena jednom od najskupljih cijena u historiji BiH. Plan da se iz jugoslovenskog haosa i raspada stvori velika Srbija otkidanjem većeg dijela naše zemlje, u naredne četiri godine, a po narudžbi Miloševića te u izvedbi genocidnih egomanijaka Karadžića i Mladića, na Bosnu i Hercegovinu, i prvenstveno njeno bošnjačko stanovništvo, sručit će tone granata i vrelog čelika, a kame, koncentracioni logori i pokušaj istrebljenja cijelog jednog naroda rezultiraće prvim genocidom u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

HDZ ODUVIJEK KALKULISAO

Iako u iskrene namjere i želje hrvatskog stanovništva za nezavisnost BiH ne treba sumnjati, što su jasno iskazali na referendumu, pitanje je koliko su iskrene namjere bile sile koja ih je u BiH predvodila, dakle HDZ-a osnovanog kao produžnice istoimene stranke iz Hrvatske. Još u novembru 1991. ova stranka proglasila je paradržavnu tvorevinu Herceg-Bosnu. Za referendumsko pitanje zahtijevala je formulaciju “Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državnu zajednicu konstitutivnih i suverenih naroda hrvatskog, muslimanskog i srpskog u njihovim nacionalnim podruĉjima (kantonima)?“.

Drugim riječima, već sa referendumom o nezavisnosti uslovljavali su brisanje odrednice „građana“ BiH i zahtijevanjem na federalnoj jedinici zasnovanoj na etničkoj osnovi. Stvarni ciljevi te politike došli su na vidjelo krajem 1992. otpočinjanjem, u jeku velikosrpske agresije, suludog i besmislenog hrvatsko-bošnjačkog rata koji je Haški sud kasnije presudom ocijenio udruženim zločinačkim poduhvatom s ciljem pripajanja etnički očišćenih dijelova BiH Hrvatskoj.

Iako suočena s dva nadmoćnija neprijatelja i apatičnom međunarodnom zajednicom koja je pokolj mirno posmatrala, BiH je preživjela… Nažalost, nije preživjela s idealom 1. marta, nego kao država u kojoj je ratno stanje institucionalnizovano u ustavno uređenje, sa slabom državom, dva entiteta, domovima naroda, tročlanim Predsjedništvom, uništenom ekonomijom, porušenom zemljom, sa oko 100.000 mrtvih i više od milion protjeranih.

Foto: Praznično Sarajevo

Prolivena krv i nepravedan mir pratila je mirnodopska pljačka, siromaštvo i uništavanja svog pozitivnog naslijeđa i vrijednosti u režiji novih vladajućih etnonacionalnih elita. Patriotizam, entuzijazam, vjeru i spremnost da se da život za svoju državu, zamijenili su bijes, očaj, letargija, raseljene porodice, njih na hiljade, i pitanje koje se sve češće postavlja: „Je li se uopšte vrijedilo za ovakvu državu boriti?“

Oni koji postavljaju ovo pitanje samo trebaju pogledati bijele nišane s uklesanim ljiljanima koji se izdižu na brdima širom naše zemlje. Ispod jednog od njih leži heroj, Izet Nanić, koji je pred jednu od sudbonosnih bitaka svojim borcima poručio: „Tražim od vas kad se rasformira ova brigada, kad električar bude električar, a ne obavještajac, kad vi svi borci budete na svojim radnim mjestima, da se isto ovako družite, poštujete i uvažavate. Samo ćemo tako biti skupa svi zajedno! JER JE I POSLIJE RATA RAT…”

VRIJEDNOSTI BORBE ZA NEZAVISNOST

Za ovakvu državu se uistinu nije vrijedilo boriti, no ona ne mora biti ovakva. Najmanje što možemo uraditi danas je da slijedimo njegov savjet. Najmanja usluga koja se može napraviti svima onima koja su dali život za našu slobodu i nezavisnost je da ne dozvolimo da nam nadu u zemlju i vrijednost borbe za nju unište razni hoštapleri, ratni profiteri, kriminalci, hijene, nitkovi, podrumaši i beskrupulozni predatori koji su preuzeli kontrolu nad državom i našim životima.

Najveći poklon našim neprijateljima bit će ako, utapajući se u letargiju, dozvolimo da nepravda, siromaštvo i beznađe koje nas je snašlo ubiju u nama nadu da se vrijedi boriti za ovu državu.

Zato je neophodno, danas više nego ikad, ponovo obnoviti bosansku državnu utopiju, vratiti onaj osjećaj entuzijazma, ponosa i nade u svoju zemlju kakav je iskazan 1. marta 1992. godine. Nama treba nova drugačija vizija, koja će jasno poručiti da je evropska Bosna i Hercegovina kao država ravnopravnih građana, komšijskih odnosa, mira, udobnog života i sretnih ljudi – moguća.

Kriza s kojom se danas suočavamo ne zahtijeva od nas onu vrstu žrtve kakvu je podnio Nanić i toliko hiljada naših mladića. Ona, ipak, zahtijeva naše najbolje napore, i našu spremnost da vjerujemo u sebe i vjerujemo u sposobnost da učinimo velike djela; da vjerujemo da zajedno možemo i da ćemo riješiti probleme s kojima se sada suočavamo.

Neprijatelje Bosne i Hercegovine i njene državnosti, one koji je vrijeđaju, siju sjeme podjele i mržnje te najavljuju referendume i otcjepljenja, valja podsjetiti da je cjelovita i nezavisna Bosna najveća težnja bosanskog naroda. Mi o njoj nikada nećemo više pregovarati, nikada je nećemo predati, ali smo spremni žrtvovati se za nju, kao što smo bili jučer, tako smo i danas, a bit ćemo i sutra.

Sretan Dan nezavisnosti.

PREVARA ZVANA BH. BLOK: Plan luzerske frakcije SDP-a i Naše stranke da politički unište Komšića!

Piše: Danijal HADŽOVIĆ (Izvor: Slobodna Bosna)

Iako je nakon posljednjih izbora učinjen nešto konkretniji korak u  pravcu dugo najavljivanog ujedinjenja ljevice s formiranjem Bh. bloka, međusobno antagonizirane stranke i pojedinci koji  ga čine pukli su već na prvom ozbiljnijem izazovu: ući ili ne ući u vlast? Naša stranka i 2/3 SDP-a rekli su da se u vlast s nacionalnim strankama ne smije. DF i jedini uspješan, tuzlanski ogranak SDP-a, u vlast žele. Prvi možda po cijenu da uđu samostalno  na federalnom i državnom nivou, drugi odlučni sada da to urade barem u Tuzlanskom kantonu (i tako dovedu do dodatnog zaoštravanja odnosa sa sarajevskim krilom ove stranke). Tako se, sa svakim danom, čini da se Bh. blok  polako ali sigurno bliži svom kraju. Do sljedećih općih izbora vjerovatno ga se mnogi  neće ni sjećati. Uostalom, pamti li još neko zajedničke kandidate na lokalnim izborima 2016. koji se nikad nisu desili (s poraznim rezultatima za lijeve stranke), Jahorinsku deklaraciju i ostalu silnu lijevu ujediniteljsku mrtvorođenčad.

Posljednje mrtvorođenče izdržalo je, evo, već četiri mjeseca, iako od početka nije imalo nijedan vitalan organ u funkcij.  

Najprije valja podsjetiti na činjenicu da je u cijelom parlamentarnom svijetu smisao postizbornih koalicija kakva je ova, formiranje vlasti. Stranke sa istim ili sličnim političkim interesima i ciljevima u skladu sa svojim rezultatima se ujedinjuju kako bi formirale vlast ili barem postale snažnija pregovaračka sila. Bh. blok, iako je  sve skupa opcija s najviše mandata u Parlamentu FBiH te neko ko je mogao na sebe preuzeti predvođenje procesa  formiranja nove vlasti, odlučio je ostati opozicija. Ostaje pak misterija zašto je tačno svrsishodnije prašinu po skupštinskim klupama skupljati kao ujedinjena opozicija bez većeg utjecaja a ne kao pojedinačna stranka također bez većeg utjecaja. 

Drugi je problem sama organizacija, struktura i misija Bh. bloka, tj. što ništa od toga od prvog trenutka ne postoji. Ovaj politički savez nije definisao tačno koji mu je smisao okupljanja, kakve ciljeve želi da postigne, nije formirao svoje bilo formalne ili neformalne organe odlučivanja niti odredio pravila ponašanja. Umjesto toga, lideri stranaka ljevice naprosto su se okupili i obavijestili javnost “imamo Bh. blok”. U dioničkim društvima koja su motor moderne ekonomije i civilizacije glavni baja je onaj ko posjeduje najviše dionica, ali ne i u Bh. bloku u kojem je u odlučivanju 15% glasova SDP-a na izborima u FBiH postalo jednako kao i 4% Naše stanke,

Treći je problem činjenica da ovaj Bh. blok nema ni osnovu zajedničkih interesa, što je već pokazao haos oko samog pitanja za i protiv ulaska u vlast. Štaviše, ovo je čak i ideološki jedno poprilično heterogeno društvo. Nakon izlaska Komšića iz SDP-a i formiranja nove političke stranke, DF se u međuvremenu profilisao kao patriotska bh. stranka građanske i republikanske orijentacije, sa centrističkim ekonomskim programom koji nastoji spojiti tržišnu ekonomiju s kvalitetnom socijalnom zaštitom. SDP je nakon “demokratskih promjena” tj. skidanja Lagumdžije, krenuo putem svega suprotnog: postao je ponovo stranka sigurnog utočišta za lijeve ekstremiste i ideje s istočne strane Željezne zavjese, sve uz pozivanje na Marxa i gradnju “demokratskog socijalizma” u svom zvaničnom političkom programu. Osim toga, SDP je danas stranka u kojoj je postalo prihvatljivo slaviti 9. januar te Armiju BiH zvati stranačkom vojskom SDA i izjednačavati je sa VRS. Kada je riječ o Našoj stranci ona je, zavisno od interesa i okolnosti, nekad stranka liberalnog centra, a nekad stranka ljevice, a čuveni su uglavnom po svojim lokalnim eko-politikama koje su predlagali u Kantonu Sarajevo. Doduše, suočeni sa kritikama, u posljednje vrijeme pokušali su igrati i na kartu patriotizma, pa čak se pozivati i na lik i djelo Alije Izetbegovića, no u tome zvuče uvjerljivo otprilike kao kad bi sebi u Delikatesnoj pustil da im u pozadini uz Ness vaniliju pjevaju Behka i Ljuca. 

Stvari su još gore kad se uzmu u obzir međusobni odnosi koji vladaju u ovom bloku, od SDP-ove nikad ugašene želje da se osveti Komšiću zbog napuštanja ove stranke i potopa na izborima 2014., preko odluke NS-a da njegovu kandidaturu pokuša sabotirati preko izvjesnog kandidata iz dijaspore Boriše Falatara (koji je u međuvremenu negdje misteriozno nestao), izjednačavanja Komšića i Čovića, kontinuiranih optužbi da je pijun SDA do nazivanja istog “zadnjim smećem” od  istaknute funkcionerke ove stranke. 

Kad se uzme sve u obzir jasno je da je Bh. blok od prvog dana skoro pa osuđen na propast. No, koja mu je onda uopšte bila svrha i u čijem interesu? Ukratko, on je u interesu onim najslabijim na lijevoj sceni da prikriju svoje nedostatke. Kao da najgori učenik zatraži da se saberu sve ocjene u razredu, zbir podijeli s brojem učenika te svima da prosječna ocjena.

Našoj stranci kao najmanjoj članici  on omogućava da preko zajedničkog velikog bloka stekne moć i utjecaj o kojem kao stranka s 4% u FBiH i malim brojem zastupnika samostalno može sanjati. U tom svjetlu treba posmatrati i njihovo kabadahijsko ponašanje. NS kao mala stranka previše kadrova za vlast u kojoj bi svakako igrala marginalnu ulogu nema, ali kao samonametnuti lider ujedinjene opozicije igrajući na kartu poštenja i principijelnosti dolazi u savršenu poziciju da u doglednoj budućnost dodatno posiše glasove tobožnjih partnera, a suštinskih konkurenata na ljevici i sebi izgradi daleko bolju poziciju.

Iz istog razloga Bh. blok je poslužio i gubitničkim dijelovima SDP-a.  Naime, pričom o ujedinjenoj i snažnoj ljevici, istinskoj alternativi za BiH koja neće da proda svoje ideale ulaskom u vlast, skreće se pažnja s činjenice da je ova stranka u Sarajevu, gdje je vodi trio Magazinović-Mašić-Čengić, doživjela debakl , te da po broju glasova dijeli 4. i 5. mjesto sa SBB-om. Ništa bolje nije prošao ni sam predsjednik stranke Nermin Nikšić koji je na izborima po broju glasova bio tek 8. “najuspješniji” kandidat svoje stranke i u parlament na kraju morao ući preko kompenzacijske liste. Od približno 140.000 glasova koliko je SDP osvojio na posljednjim izborima, gotovo polovina njih je osvojena u Tuzlanskom kantonu čiji se odbor suočava s teškim optužbama sarajevskih junoša, koje idu i do psovanja majke i prozivanja da su "ruralne tuzlanske seljačine". Tako su umjesto otvaranja pitanja vođenja ove stranke i izbornog debakla sarajevske frakcije koja preuzela veći dio vođenja cijelog SDP-a, te sankcionisanja odgovornih, SDP-ovi gubitnici uspjeli  pažnju javnosti skrenuti na spinove o pravim ljevičarima i tobožnjim izdajnicima unutar ljevice. 

Najveći ceh svega zasad plaća Komšić. Ne samo da je nepromišljeno ušao u beskorisni brak s onima koji su  otvoreno pokušali pomoći Čoviću da uđe u Predsjedništvu i koji ga nastavljaju kititi titulama nacionaliste, SDA-ovog dužnika i smeća,  nego je dopustio da stranci koju vodi ruke sveže i marginalizuje je proračunati interes SDP-ovih izbornih gubitnika i kantonalnih stanaka.

Ulaskom u vlast sa SDA on bi, vrlo moguće platio cijenu na sljedećim izborima, no ništa manju neće platiti ni ostajući i dalje u savezu s onima koji čini sve da ga politički unište, pritom ne birajući riječi i vrste optužbi. 

Bh. blok u sebi naprosto ima previše antagonizama, suprotstavljenih interesa  i neraščišćenih računa da bi mogao preživjeti. Priča kojekakvih ljevičarskih utopista kako je on zadnja nada za ovu zemlju koja na čitavoj teritoriji treba da porazi nacionalne stranke, budalaština je koja pati od nedostatka osjećaja za realnost, uzimajući u obzir da ljevica nikad u historiji dejtonske BiH sve skupa nije osvojila više od 280.000 glasova (što SDA sama redovno uzima). Za to vrijeme, situacija za BiH u ovom sadašnjem trenutku nije nimalo ružičasta. Dodik i Čović preuzimaju institucije, radikalni desničari Evropu, pa red je i da neko od građanskih stranaka preuzme odgovornost.

REPUBLIKA SDP: Koliko skupo će Bosna i Hercegovina platiti neulazak ljevice u vlast

Piše: Danijal Hadžović (Analiziraj.ba)

Nakon maratonske sjednice Glavnog odbora SDP-a prošle sedmice, na kojoj je 61 delegat glasao za, a 31 protiv, stavljena je tačka na višemjesečne spekulacije o novoj vlasti u BiH u naredne četiri godine – nju, barem ne na državnom i federalnom nivou, i barem ne jedinstveno, neće činiti BH blok.

Ovakvoj odluci SDP-a prethodilo je višesedmično žestoko lobiranje kako izbornih gubitnika iz sarajevske frakcije SDP-a, tako i javnih ličnosti koje sebe tituliraju kao ljevičarske intelektualce. Ulazak u vlast s nacionalnim strankama, tvrdili su, značio bi izdaju svih principa, uništavanje i same ideje ljevice u Bosni i Hercegovini na duže staze te potpisivanje političkog samoubistva. Jedan od analitičara, u svojoj radosti zbog odbijanja ulaska u vlast, ushićeno je ustvrdio da je odluka da se ostane u opoziciji ni manje ni više nego “početak kraja nacionalnih stranaka u BiH”. Ipak, najrazbahaćenije u cijelom procesu se vjerovatno ponašala Naša stranka. Iako se radi o najslabijoj članici BH bloka, koja je na izborima na nivou FBiH osvojila svega četiri posto glasova, od početka se postavila kao vlasnik bloka. Nakon što su jednostrano već donijeli odluku da, bez obzira na volju druge dvije stranke, ni po koju cijenu neće ulaziti u vlast s nacionalnim strankama, SDP-u i DF-u su otvoreno i zaprijetili da bi njihova drugačija odluka značila raspuštanje BH bloka. Na kraju je bilo po volji NS.

No, postoji više razloga zbog čega odluka da se ne ide u vlast već u ovom trenutku podnosi ozbiljnu kandidaturu za jednu od najgorih političkih odluka u novijoj historiji Bosne i Hercegovine.

Najsnažnija opcija

Prije svega, treba imati na umu da je sa osvojena 32 mandata u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH (SDP 16, DF-GS 10 i NS 6), BH blok kao najsnažnija politička opcija bio u mogućnosti ne samo zahtijevati i dobiti mjesto premijera, nego pod svojim uslovima predvoditi proces formiranja vlasti. Uz to je BH blok mogao postaviti jasne uslove i reforme koje bi se partneri morali obavezati da ispune radi ulaska u vlast. Za to je postojao širok manevarski prostor. Ako se zbog delegata u Domu naroda HDZ kao partner u vlasti i nije mogao izbjeći, BH blok je, s druge strane, bio u prilici sebi obezbijediti što bolju vladajuću poziciju pregovarajući i sa SDA-om i SBB-om istovremeno. Dakle, zreo i trezven politički potez bio bi da je BH blok odmah poslije izbora dogovorio jasan sistem organizacije i funkcionisanja, temeljne principe djelovanja, ključne politike i reforme koje namjerava provesti u narednom periodu i, s njima kao uslovom, krenuo u proces formiranja vlasti. No, umjesto principa, programa i političke inicijative, blok je sav smisao svog djelovanja prethodnih sedmica sveo na trakavicu glede toga hoće li ili neće ući u vlast, pa odlučio da neće.

Drugi problem odluke BH bloka da ne ulazi u vlast je što ako neće on, neko mora. A taj neko su SBB i Fahrudin Radončić. Upravo je na stranicama njegove novine danima vođena kampanja da ljevica ne ulazi u vlast, sve uz naslovne strane obezbijeđene za “buntovnike” iz redova SDP-a i NS-a. Svega nekoliko dana nakon odluke GO SDP-a da ne ide u vlast, Radončić je dogovorio političku saradnju s PDA i A-SDA na svim nivoima, a onda otkrio da je delegacija njegove stranke već razgovarala sa SDA, te da “ozbiljan državnički pristup ne polazi od političkih sujeta”, čime je indirektno najavio da je na pomolu nova vladajuća većina u BiH. Drugim riječima, Radončić je, uz ulazak u vlast u Kantonu Sarajevo, iskoristio BH blok da sebi kupi vrijeme, poveća vlastitu pregovaračku cijenu i, nakon izbornog debakla, u vlast na kraju uđe kao veliki pobjednik. Zašto je za BiH Radončić u vlasti problematičniji od BH bloka? Za razliku od SDA koja je bila sklonija koaliranju sa BH blokom, Dodik i Čović od izbora nisu krili da bi kao partnera u vlasti voljeli vidjeti Radončića, što ne treba da čudi s obzirom na njihove dugogodišnje bliske odnose. Jednako kao i SNSD i HDZ, Radončić također podržava i konsocijacijsko uređenje BiH, za razliku od BH bloka koji je skloniji građanskom, i s tim u vezi javno je u više navrata kritikovao i kandidaturu Komšića za Predsjedništvo. Ovo je posebno važno u jeku činjenice da HDZ ulazak u vlast uslovljava novim izbornim zakonom po svojoj mjeri koji bi spriječio buduće slučajeve “Komšić”, što s BH blokom i samim Komšićem u vlasti ne bi bilo moguće.

Jačanje Čovićeve pozicije
Treća štetna stvar zbog ovakvog razvoja situacije s BH blokom je ponovno jačanje pozicije Dragana Čovića, s jedne strane, i rušenje ideje o građanskom probosanskom bloku, s druge. Kao odgovor na njegove agresivne nacionalističke nasrtaje i kampanju u proteklom periodu, koji su uključivali aktivnosti od veličanja osuđenih ratnih zločinaca, preko rušilačkog savezništva s Dodikom, pa do širenja u svijetu glasa o Bošnjacima kao potencijalnoj terorističkoj prijetnji za Evropu, došlo je do  stvaranja neformalnog probosanskog bloka. Ideološki odgovor na politike HDZ-a i Čovića pojavio se u vidu oživljavanja ideje o građanskoj državi nasuprot njihovog zagovaranja cementiranja konsocijacijskog modela, što je u konačnici rezultiralo i vraćanjem Komšića u Predsjedništvo, kao i navođenja SDA da i sama počne preuzimati narativ o građanskoj BiH. Umjesto da se taj momenat iskoristio za stvaranje jasnog i snažnog probosanskog bloka kao protuteže SNSD-u i HDZ-u koji bi postavio bedem njihovim političkim aspiracijama, desila se svojevrsna falatarizacija ljevice u BiH i svođenje politike na kantonalni nivo, gdje su Naša stranka i SDP kao svog primarnog protivnika označili SDA. Ovo je, s druge strane, SDA odvelo u pravcu pravljenja političkog dila sa SNSD-om i HDZ-om po manjoj cijeni, kako bi se, ako već nema kantona, osigurali za vlast na federalnom i državnom nivou, što je ovim dvjema strankama, u prvom redu HDZ-u, dalo  širok manevarski prostor i povećanu političku moć.

Epilog cijele priče: SNSD i HDZ ostaju apsolutni pobjednici koji sjede, čekaju i biraju oslabljenog partnera nakon rata između probosanskih stranaka. SBB, od strašnog izbornog gubitnika, zahvaljujući ljevici postaje pobjednik. SDA se vraća starom dobrom receptu dogovaranja s druge dvije nacionalne elite kao sigurne luke za svoju vlast.

BH blok pukao na prvom izazovu

Koja je korist za BH blok od svega? Koalicije nastaju prije svega s ciljem osvajanja vlasti radi ostvarivanja veće moći i lakšeg postizanja konkretnih političkih ciljeva i interesa. Ako zanemarimo činjenicu da je BH blok de factopukao već na prvom ozbiljnijem izazovu, nije jasno koja je sad tačno korist od ujedinjene ljevice koja je mogla biti vodeća vladajuća snaga u FBiH, a odlučila da ostane marginalna opozicija bez mogućnosti da direktno odlučuje o bilo čemu. Oni koji tvrde da je odluka o neulasku u vlast dobra jer pokazuje principijelnost i otpor nacionalizmu i strankama koje ga utjelovljuju, pate ili od ozbiljnog nepoznavanja političke scene u BiH ili opasnih deluzija. S obzirom na većinsku izbornu volju glasača prema nacionalnim strankama koja kontinuirano traje u ovoj zemlji od prvih izbora 1910., kao i činjenicu da samo uređenje BiH ima sve elemente konsocijacije, ideja o vlasti u BiH bez nacionalnih stranaka na nivou je dječijih bajki. I potencijalna korist koju bi ljevica mogla imati eventualno na izborima 2022. (a daleko je 22.) zbog pokazane principijelnosti, zvuči krajnje neozbiljno, uzimajući u obzir da od 1990. do danas stranke ljevice zajedno nikad nisu imale više od 20% glasova.

Šta još ostaje? Možda “Republika Sarajevo”? Moguće je da će Naša stranka i gubitnička sarajevska frakcija SDP-a u Sarajevu zaista pokušati da naprave utopiju u malom, odnosno ogledni primjer kako bi čitava BiH mogla izgledati pod njihovim vodstvom, no ipak su puno veće šanse da će Radončić, čim za sebe postigne dovoljno visoku cijenu, srušiti postojeću Vladu KS, iz koje je Komšić već nagovijestio povlačenje. I sve što će dobiti na kraju je jedno veliko ništa.

Tako to biva kada se politici pristupa s viškom iluzija a manjkom političkog znanja, najprije glede osnovne lekcije da je politika vještina mogućeg.