A zašto se prenemažete zbog "maloljetnih drolja", kad ste ih davno sami stvorili

Djevojke čije izazovne fotografije preplavljuju društvene mreže, samo su prilagođene društvenom ambijentu koji je već poodavno stvoren, i kada ih neki maloljetni krelac odluči objelodaniti i skupiti na jedno mjesto, uz popratne ogavne komentare kojima ih se kiti, umjesto glumljenja lažne šokiranosti zbog zloupotrebe maloljetnica ili prenemaganja zbog toga u šta su nam se djeca pretvorila, na to treba gledati prije svega kao na sasvim logičan rezultat društvenih vrijednosti koje svjesno ili ne, svi svakodnevno kreiramo

Piše: Danijal HADŽOVIĆ
 
Posljednjih dana čitava regija gori zbog "skandaloznog" slučaja "pedofilije" oličenog u Facebook stranici "Najveće drolje osnovnih i srednjih škola". I dok tako balkanski portali naoružani do zla boga prizemnim i patetičnim licemjerjem vode moralnu bitku protiv "zloupotrebe" maloljetnica od strane bolesnih seksualnih manijaka koji ih iskorištavaju, tek poneki čitalac se usudi progovoriti nešto i o spornim fotografijama protagonistkinja grupe. Barem zasad, iako se već u narednih nekoliko dana može očekivati bujica tekstova dežurnih kritičara i analitičara opšte prakse, koji će nam kao i u slučaju svih drugih postojećih i nepostojećih društvenih problema jasno objelodaniti da se radi samo o logičnoj posljedici očajnog stanja u koje su društvo dovele entonacionalističke elite, neoliberalni kapitalizam, obrazovni sistem, neefekisanost države...

Tijelo je danas roba koja se najbolje prodaje, ona širom otvara vrata uspjehu u svim mogućim zanimanjima i oblastima, a valorizaciju vaših riječi, znanja i vještina, naročito ako se bavite javnim poslom, možete očekivati tek nakon što svojom fizičkom pojavom zadovoljite kriterije.

 
Elem, nako što ste otvorili pedofilsku grupu, a bezbeli da jeste, na šokantnim fotografijama sigurno niste vidjeli naivne dječice veselih lica i još nerazvijenih tjelešaca, ispod kojih horde izopačenih matorih pedofila ostavljaju gnusne komentare. Naprotiv, grupa je sačinjena od slika djevojka kojim, ako prema zakonski propisanim normama možda i jesu maloljetne, fizička zrelost zasigurno nije upitna -  isklesanih tijela iza kojih izvjesno stoje mjeseci treninga i nerijetko estetske operacije i kojima šalju jasan i nedvosmislen signal da one upravo žele da budu predmet divljenja i muške pobude.
 
Iako će se dotične djevojke od zabrinutih građana percipirati kao žalosne, i ne pretjerano inteligentne žrtve jednog nakaradnog sistema pomjerenih vrijednosti i nefukncionalnosti tradicionalnih institucija, budite uvjereni da one, iako možda psihičkih još nezrele, ni najmanje nisu naivne. Živimo u društvu kulta tijela, s fizičkim izgledom kao ključnom odrednicom poželjnosti i uspjeha određene osobe. Naši idoli, autoriteti, kreatori javnog mnijenja, glumci, pjevači, televizijski novinari i sportisti, u pravilu su osobe besprijekornog fizičkog izgleda. Njihov status i popularnost tek urijetko dostigne neko ko je fizički neugledniji, bez obzira na sav talenat i umijeće koje posjeduje.
 
Tijelo je danas roba koja se najbolje prodaje, ona širom otvara vrata uspjehu u svim mogućim zanimanjima i oblastima, a valorizaciju vaših riječi, znanja i vještina, naročito ako se bavite javnim poslom, možete očekivati tek nakon što svojom fizičkom pojavom zadovoljite kriterije. Na svakom ćošku, u svim aktivnostima tražimo barem vizualno zadovoljavanje naših seksualnih nagona i već odavno nam savršeno ne smeta ako ono dolazi u formi ispeglanih lica, silikonskih umetaka ili usana napumpanih mašću skinute s mrtvaca. Za razliku možda od svojih roditelja, pripadnice nove generacije su ove činjenice itekako svjesni, pa još u adolescentskoj fazi su svoje izvajana tijela izložili u virtualni izlog radog dobijanja likeova, klikova i nepismenih komentara požude i vulgarizama, što će već sutra kod mnogih prerasti u unosne poslove, angažmane i naslovnice. 
One ne žele biti odlikašice u školi, inovatorke ili neustrašive buntovnice koje unose nove vrijednosti i mijenjaju društvo, nego tek sastavni dio tog i takvog društva oličenog u silikonskim zvijezdama i paradama kiča.

Za razliku možda od svojih roditelja, pripadnice nove generacije, su ove činjenice itekako svjesni, pa još u adolescentskoj fazi su svoje izvajana tijela izložili u virtualni izlog rado dobijanja likeova, klikova i nepismenih komentara požude i vulgarizama, što će već sutra kod mnogih prerasti u unosne poslove, angažmane i naslovnice

Stoga, dizanje medijske prašine oko pedofilske grupe koja to nije, jer joj je i osnivač tek jedan neotesani maloljetnik koji "proučava" svoje vršnjakinje, otvara jedno drugo mnogo važnije pitanje - šta je dovelo do toga da generacija koja je toliko mlada da ne pamti ni posljednji rat izgleda poput jednog tipičnog izdanja Grand produkcije?!
 
Uobičajeno objašnjenje koje smo do sada slušali i slušat ćemo i ubuduće je da se radi o pogubnom utjecaju tzv. turbo folk kulture na cjelokupno društvo i prvenstveno mlade ljude, koji samo kopiraju ponašanje i izgled svojih idola s tv ekrana. I u toj tvrdnji ne bi bilo ništa sporno kada se takve pojave ne bi percipirale kao nešto nametnuto odozgo, a čitavo društvo tek kao žrtva zlih menadžera, muzičkih producenata, estetskih hirurga i medijskih urednika koji nam uništavaju djecu, dok mi sa našim nestabilnim porodicama, lošim obrazovanjem i slabašnom državom nismo u stanju da im se adekvatno suprotstavimo. Takvo percipiranje sebe i svojih bližnjijh, kao tek pukih žrtava neimenovanih centara moći koji drže kapital u svojim rukama, je krajnje naivno i pogrešno.
Istina je zapravo da mi u toj pornografizaciji života sasvim svjesno i dobrovoljno učestvujemo, nezajažljivo tražeći sve više i više seksualnih scena u filmovima, muzičkih spotova koji liče na pornografske uratke, jumbo plakata s obnaženim ženskim i muškim tijelima te umobolnih reality emisija na koje, u nadi da će se neko od prisutnih idiota poseksati, trošimo dragocjene sate našeg života. Oni koji nam sve te stvare nude i na njima uzimaju pozamašne sume novca tek su dobri menadžeri i zabavljači koji ispunjavaju naše željene potrebe, u svoj njihovoj vulgarnosti i primitivizmu. Jer u konačnici, i oni moraju od nečega živjeti.
 
Onog trenutka kad smo na MTV-u prestali slušati pjesme a počeli gledati spotove zbog bujnih poprsja i zaobljenih zadnjica Kylie Minogue ili Beyonce, pa čak i Madonne koja je prva prepoznala i upotrijebila moć seksualnosti na estradi, kada su silikonske grudi Pamele Anderson krenule stvarati najgledanije televizijske serije svih vremena, a netalentovani pozeri poput Davida Beckhama postajali najpopularniji sprotisti kojima su se dodljeljivale i čisto stručne nagrade,  kolektivno smo odlučili da njegovom veličanstvu tijelu podredimo sve druge kvalitete i vrijednosti, vulgarizujući pritom i samo tijelo.
 
Balkan je uz, kako to uvijek mora biti, nešto malo siroviji i primitivniji izračaj, odlučio samo pratiti globalne trendove. Začetak tog procesa na Balkanu billa je pojava Lepe Brene, a ostalo vam je poznato...
 
I možda je situacija prije bila bolja stoga što smo mi uistinu bili drugačiji. Možda je pak samo bila riječ o drugačijim, nametnutim kriterijama, kada je još na snazi bio konvencionalni, makar i lažni moral koji bi svaku agreisvnu demonstraciju vulgarnosti odlučno osuđivao, i kada su urednici medija zahtijevali da sadržaj koji šire zadovoljava i određene profesionalne standarde. A mi smo, priznali ili ne, samo težili da se svega otarasimo i sa oslobađanjem od druševnih stega, pojedinci su samo pravovremeno prepoznali sav ekonomski potencijal tijela kao unosnog komada mesa koji ne zahtijeva da mu se daje ikakav dublji značaj.
 
Vremena u kojima su se za pojavljivanje u bitnijim medijima morali zadovoljiti strogi urednički kriteriji, ne samo da su davno iz nas, nego dana,s zahvaljujući razvoju tehnologije, svaki pojedinac preko neograničenih mogućnosti koje nudi internet ima priliku svijetu objelodaniti svoje postojanje. Zahtjevi koje današnja stvarnost postavlja su jasno takvi da je tek puki fizički izgled, pod uslovom da je privlačan, a ne mora ni to uvijek biti, najlakši i najefikasniji put za privlačenje pažnje i postizanje uspjeha u društvu.

Pink nije stvorio nas. Mi smo stvorili Pink. Oni su nam samo ispunili želje.

 
Djevojke čije izazovne fotografije preplavljuju društvene mreže, samo su prilagođene društvenom ambijentu koji je već poodavno stvoren, i kada ih neki maloljetni krelac odluči objelodaniti i skupiti na jedno mjesto, uz popratne ogavne komentare kojima ih se kiti, umjesto glumljenja lažne šokiranosti zbog zloupotrebe maloljetnica ili prenemaganja zbog toga u šta su nam se djeca pretvorila, na to treba gledati prije svega kao na sasvim logičan rezultat društvenih vrijednosti koje svjesno ili ne, svi mi sami svakodnevno kreiramo.
 
I to nije balkanski problem, jer bitne razlike između djevojaka u BiH i Velikoj Britaniji nema, kao što je i razlika između MTV-a i Pink-a krajnje neznatna. Tek nešto lošija šminka i orijentalni melos prilagođen našem otomanskog sentimentu.
Pink nije stvorio nas. Mi smo stvorili Pink. Oni su nam samo ispunili želje.

Tajna ekonomskog procvata u Istočnoj Evropi: Od diktature i bijede do boljeg dijela Evropske unije

       Nekada je bivša Jugoslavija slovila za jednu od rijetko razvijenih socijalističkih zemalja na koju je ostatak tzv. Istočnog bloka gledao sa zavišću... Danas je priča drugačija, a ekonomska razvijenost koju su dosegle pojedine zemlje istočne Evrope ulaskom u EU, za ex-jugoslavenske državice postala je misaona imenica. Kako i zašto je procvjetala Istočna Evropa nova je priča na temu evropskih integracija i bh. budućnosti

Piše: Danijal HADŽOVIĆ (DEPO portal)
Brojni građani Bosne i Hercegovini danas se sa nostalgijom prisjećaju vremena kada smo za zemlje iz tzv. Istočnog lagera bili zapad, prepričavajući dogodovštine o siromašnim češkim i poljskim turistima koji su nam zavidjeli na standardu i divili se širokoj ponudi proizvoda koje su mogli naći u jugoslovenskim prodavnicama. Bez obzira da li su ovakve priče preuveličane ili su vjerodstojan opis jednog vremena u kome je za razliku od država pod sovjetskom kontrolom, Jugoslavija bila bolji dio socijalizma na razmeđu istoka i zapada, danas su stvari prilično obrnute.
Dok su većina zemalja bivšeg istočnog bloka već odavno članice Evropske unije s brzo rastućim ekonomijama i solidnim standardom, Bosna i Hercegovina, ali i ostale republike bivše Jugoslavije (s izuzetkom Slovenije), danas su prema svim relevantnim ekonomskim pokazateljima prikovane za samo evropsko dno.

Kako se postiže ekonomski rast...

Filozof i ekonomista Ivan Janković, koji je za parlamentarne izbore 2008. godine bio autor ekonomskog programa Liberalno demokratske stranke Čedomira Jovanića, tvrdi da uzrok ovakvog stanja danas leži u činjenici da je za razliku od država bivše Jugoslavije, većina istočnoevropskih zemalja provela snažne i sveobuhvatne tržišne reforme koje su im omogućile dugoročan ekonomski rast:
- Kako nam rezultati jasno pokazuju, najbolje rezultate ostvarile su one države koje su najradikalnije i najbrže ušle u ekonomske reforme. Estonija je najbolji primjer među njima, ali su i Litvanija i Letonija odlične. Brza privatizacija i liberalizaovanje spoljne trgovine su bili najvažniji potezi. Najgore su prošle zemlje u kojima nikakvih reformi nije bilo poput Ukrajine i Bjelorusije, pojašnjava Janković za DEPO Portal.

Ivan Janković: Kako nam rezultati jasno pokazuju, najbolje rezultate ostvarile su one države koje su najradikalnije i najbrže ušle u ekonomske reforme. Brza privatizacija i liberalizaovanje spoljne trgovine su bili najvažniji potezi".

I mladi ekonomista i autor prvog bh. filma koji se bavi ekonomskom tematikom „Ekonomija“, Admir Čavalić, dijeli Jankovićevo mišljenje da su pravovremena privatizacija i liberalizacija ekonomije bili ključ za ekonomski napredak istočnoevropskih država:

- Vezano za uspješne tranzicijske priče, morao bih izdvojiti Poljsku i Slovačku, ali i Estoniju. Riječ je o ekonomijama koje su, koristeći se liberalnim ekonomskim rješenjima, uspjele ostvariti značajan napredak, prije svega kroz razvoj, a zatim i nevjerovatan rast u vrijeme krize u ostalim državama regiona i Evropske unije. Poljska je pri procesu liberalizacije iskoristila prednost velikog tržišta, uz oslanjanje na SME, dok je Slovačka uspješno sprovela proces privatizacije, što je pogodovalo razvoju ključnih industrija, poput automobilske, pa je tako Slovačka danas broj jedan, ili među prvih nekoliko u svijetu po proizvodnji automobila per capita, mišljenje je Čavalića.

Estonija, baltički tigar...

Baltičke države (Litvanija, Latvija i Estonija) često se navode kao primjeri uspješnijih tranzicijskih priča, među kojima posebno impresivno djeluje uspjeh Estonije, s čime se slažu i naši sagovornici.
Od 2000. godine do danas, Estonija je bilježila značajan ekonomski rast koji ju je svrstao među tri vodeće zemlje EU po rastu realnog GDP-a, a sve se to odrazilo i na standard građana Estonije koji je u ovom periodu naglo povećan. Po indeksu ekonomskih sloboda od 177 zemalja svijeta Estonija zauzima visoko 13. mjesto, po indeksu konkurentnosti ekonomije nalazi se na 32 mjestu, dok je po lakoći poslovanja smještena na 22. mjesto u svijetu. Niske poreske stope, mali socijalni izdaci i veoma povoljna poslovna klima, učinili su ovu zemlju omiljenom među investitorima.
Naš sagovornik Admir Čavalić smatra da je odluka da slijede liberalni tržišni model ključ estonskog uspjeha u proteklom periodu:

- Estonija, baltički tigar, je prva u istočnoj Evropi po stepenu ekonomskih sloboda, što se ujedno smatra ključem prosperitetne ekonomije, sa balansiranim budžetom, malim ravnim porezima i minimalnim javnim dugom. Najbolj potez ove, ali i drugih država koje su nastale padom Berlinskog zida, jeste uspješna privatizacija, uz kreiranje pravne sigurnosti za investitore što će se pokazati kao dugoročno isplativa stvar, što potvrđuju i raznorazni parametri za ocjenu najboljih klima za SDI.
Ipak, raspadom Sovjetskoj saveza u čijem sastavu je bila ova baltička zemlja, budućnost Estonije nije izgledala ni najmanje ružičasto. Smrt SSSR-a za ovu baltičku zemlju je ujedno značio i potpuni kolaps. Inflacija je bila 1000%, cijene goriva su skočile 10000% za samo godinu dana, radnje i budžet su bili prazni, a ljudi su satima stajali u redu za hranu.

Prvi postkomunistički premijer Estonije i čovjek koji je vjerovatno najzaslužniji za ovakav napredak, Mart Laar, navodi tri ključne lekcije koje je trebalo naučiti na iskustvima drugih tranzicionih zemalja: vladavina prava i donošenje novih i modernih ustava kao ključni preduslov provođenja ekonomskih reformi; spremnost da se u bolnom procesu tranzicije istraje u provođenju reformi bez obzira na sve poteškoće; te kao treću i najvažniju lekciju - nužnost postojanja spremnosti ljudi da se promijene u svojim pogledima na svijet, te da nakon socijalističke ere, kada im je država pronalazila posao i rješavala probleme, preuzmu odgovornost za svoje odluke i počnu djelovati u svoje ime.

Prvi postkomunistički premijer Estonije i čovjek koji je vjerovatno najzaslužniji za ovakav napredak, Mart Laar, navodi tri ključne lekcije koje je trebalo naučiti na iskustvima drugih tranzicionih zemalja: vladavina prava i donošenje novih i modernih ustava kao ključni preduslov provođenja ekonomskih reformi; spremnost da se u bolnom procesu tranzicije istraje u provođenju reformi bez obzira na sve poteškoće; te kao treću i najvažniju lekciju - nužnost postojanja spremnosti ljudi da se promijene u svojim pogledima na svijet, te da nakon socijalističke ere, kada im je država pronalazila posao i rješavala probleme, preuzmu odgovornost za svoje odluke i počnu djelovati u svoje ime.

Radi, ne čekaj pomoć...

Imajući u vidu ove lekcije, pod vodstvom Laara podstaknuta je konkurencija ukidanjem carina i pretvaranjem zemlje u slobodnu trgovinsku zonu, dok su istovremeno obustavljene sve subvencije, podrške i ekonomski neopravdani i netržišni krediti domaćim preduzećima. Preduzećima su ostavljene dvije mogućnosti, ili da počnu da posluju rentabilno ili da se ugase. Istovremeno je urađena radikalna reforma poreskog sistema, koja je smanjila poreze i uvela ravnu poresku stopu (tzv. flat-rate poresku stopu).
Shvatajući da se dugoročni uspjeh ne može obezbijediti samo rješavanjem aktuelnih problema, već i razmišljanjima o budućnosti, smišljen je slogan “Radi, ne čekaj pomoć” (Trade, not aid). Jednoj nerazvijenoj zemlji, kakva je Estonija bila, pošiljke zastarjelih tehnologija u vidu pomoći bi obezbijedile sigurno mjesto među zemljama trećeg svijeta. Kao rezultat tog shvatanja da nije dobro previše se oslanjati na stranu pomoć, Estonija je napravila skok ka savremenim tehnologijama, i danas je zemlja sa prosječno najviše korisnika interneta u Evropi, zemlja u kojoj je elektronska vlada (e-government) realnost, zemlja čijih 44% izvoza čini elektronika. Zahvaljujući golemim ulaganjima u napredne tehnologije 90-ih godina, bilo je moguće da dvijehiljaditih u Estoniji nastane komunikacijski program Skype koji je prije četiri godine prodan Microsoftu za nevjerovatnih 8,5 milijardi dolara.
Temelji, koje je postavila vlada Marta Lara, bili su tako čvrsti i dobro postavljeni da ih njegovi nasljednici, koji možda i nisu bili tako tržišno orijentisani, nisu mogli poremetiti i za to nisu imali razloga. Tržišne reforme su imale svoju cijenu, bilo je nezadovoljnih, posebno iz redova radnika i seljaka, ali su se višestruko isplatile, jer su zemlji obezbjedile odličnu perspektivu u pogledu uklapanja u svjetsku podjelu rada i visoke stope rasta, te je enorman ekonomski rast koji je ova zemlja imala tokom devedesetih nastavljen i u dvijehiljaditim.

 Istočna Evropa kao zdravi dio Evropske unije...

Za razliku od pojedinih starijih članica EU poput Italije, Španije i najdrastičnijeg primjera Grčke, koje se posljednjih godina suočavaju s enormnim problemima, ekonomije bivših komunističkih država djeluju prilično stabilno, te se čini da su zemlje koje su nekoć karakterisali masovno siromaštvo i totalitarizam, danas u svojim politikama daleko zrelije i racionalnije od mnogih zemalja koje su nekoć bile zapadno od željezne zavjese.
Tako je primjerice Poljska tokom velike ekonomske krize uspjela potpuno izbjeći recesiju, a čak i države koje su imale strahovit ekonomski pad poput baltičkih zemalja su uskoro ponovo počele ubrzano rasti. Ivan Janković smatra da upravo iskustvo življenja u socijalističkom sistemu istočnoevropskim državama omogućava da budu svjesnije štetnosti onih politika koje su pojedine evropske zemlje dovele u nezavidan položaj:
- Ne bih rekao da u istočnoj Evropi postoji veća stabilnost nego u zapadnoj, već mnogo prije da postoji spremnost da se prihvati logika tržista zato što je njima još uvijek u živom sjećanju socijalizam, i oni osjećaju instinktivnu odbojnnost prema socijalističkim idejama u bilo kom obliku, pa i "evrokratskom".
Ovo mišljenje dijeli i Čavalić:
- Tajna uspjeha zemalja istočnog bloka u vrijeme brize jeste balansirani budžet, bez većih deficita i vanjskog duga. Sa druge strane, ovo je ugrozilo države poput Španije, Italije i Grčke, ali i ekonomske šampione poput Irske. Uz to, dio odgovornosti leži i na regulativama finansijskog sektora koje su pogrešno stimulirale zaduživanje dugoročno nezdravih ekonomija, poput Grčke koja je u svojoj modernoj historiji od nezavisnosti više vremena provela u bankrotstvu nego kao solventna država.
O zaslugama Evropske unije za ekonomski uspjeh i napredak bivših socijalističkih država koje su danas njene članice, naši sagovornici kažu da iako on svakako jeste značajan, ponekad je taj utjecaj znao biti i negativan:

Čavalić: Najveći doprinos EU je u kreiranju garancije za implementiranje potrebnih reformi koje su osigurale prosperite zemalja bivšeg istočnog bloka. Bez EU političari tipa mađarskog premijera Victora Orbana bi prekinuli potrebne reforme, ili ugrozili ulazak navedenh zemalja u EU, što je relaksiralo situaciju u regionu“

- EU je nekim zemljama pomogla, a nekim odmogla. One koje su išle brže u reforme morale su da uvode dodatnu regulativu da bi se harmonizovale sa EU, one koje su išle sporije u cjelini su se liberalizovale prihvatanjem EU pravila. Estonija je recimo izgubila pošto su oni imali unilateralnu spoljnotrgovinsku liberalizaciju, i morali su da uvedu 13.000 različitih carinskih pozicija kao dio paketa pristupanja EU, ističe Janković.

Admir Čavalić s druge strane smatra da EU često zna pozitivno djelovati kao regulirajući mehanizam koji spriječava određene lokalne lidere da povlače poteze koji bi bili suprotstavljeni temeljnim evropskim vrijednostima i time nanesu veću štetu svojim građanima:

- Ono što smatram manom navedenih država jeste prevelika centraliziranost njihovih sistema, što omogućava i suviše velike ovlasti lokalnim političkim moćnicima koji na osnovu jeftinog populiuzma mogu narušiti ostvarenu pravnu sigurnost, odnosno ekonomsku stabilnost. Stoga, najveći doprinos EU je u kreiranju garancije za implementiranje potrebnih reformi koje su osigurale prosperite zemalja bivšeg istočnog bloka. Bez EU političari tipa mađarskog premijera Victora Orbana bi prekinuli potrebne reforme, ili ugrozili ulazak navedenh zemalja u EU, što je relaksiralo situaciju u regionu, smatra Čavalić.

Istočni Evropljani i dalje siromašniji od zapada...

Ipak, i pored svih ekonomskih uspjeha, stanovnici istočnoevropskih država i dalje imaju niži standarda od zapadnih Evropljana, pa čak i jedna Grčka čija je ekonomija posljednjih godina doživljava kolaps i dalje ima veći GDP per capita od većine istočnoevropskih zemalja. Razlog za ovakvo stanje prije svega treba tražiti u neuporedivno lošijoj početnoj poziciji koje su socijalističke države nakon pola vijeka socijalizma imale u odnosu na zapadne zemlje:

- Što se tiče standarda u istočnoj Evropi on je u cjelini niži, ali je tendencija dramatičog smanjenja razlike. Razlika postoji samo zato sto je polazna osnova bila dramatično niska: Estonija je imala GDP per capita 3 000 dolara u trenutku početka reformi da bi danas on bio 17 000 dolara“, navodi Janković.
Čavalić ističe da će istočnoevropske zemlje kad je riječ o standardu građana i dalje biti u podređenom položaju u odnosu na zapad kontinenta, jer je nemoguće očekivati da zemlje koje su pola vijeka karakterisali siromaštvo, besperspektivnost i nepostojanje privatnog poduzetništva, u tako kratkom vremenskom roku sustignu države koje su decenijama imale stabilan ekonomski razvoj:
„Povećavanje životnog standarda građana jedne države u odnosu na drugu je dugoročan proces i zahitjeva vremena. Zbog toga npr. građani Estonije i danas sele u Finsku kako bi tražili bolje uvjete života, veći standard i slično. Štete od 50 godina komunizma su veće nego što na prvu procjenjujemo, jer je potrebno više decenija kako bi se ekonomije u potpunosti oporavile i počele sa unapređivanjem životnog standarda njenih građana. Također, jedna Grčka veliki dio svog blagostanja bazira na dugu, kojeg nema namjeru vratiti, niti koji teorijski, za razliku od Japana npr. koji je i više zadužen od Grčke,  može vratiti“.

Detaljan GDP zemalja Evrope u 2013. godini možete pogledati OVDJE.

Ima li nade za zemlje bivše Jugoslavije...

Također, mnogi ekonomski poput nobelovca Josepha Stiglitza dovode u pitanju stvarne razmjere uspjeha istočnoevropskih zemalja, smatrajući da su provedene ekonomske reforme dovele do enormnih socijalnih razlika i pogodovale primarno vodećoj klasi koja se u procesu tranzicije enormno obogatila, dok je većina stanovništva primorana strahovati za svoju egzistenciju, bez značajnije zaštite svojih radničkih prava raditi za male nadnice. Ivan Janković međutim odbacuje ovakve tvrdnje, navodeći da su reforme provedene u istočnoevropskim zemljama i ostvareni ekonomski rast donijeli dobrobit svim stanovnicima:

„Socijalne razlike su mnogo veće u zemljama koje nisu primenjivale radikalne trzišne reforme. Visok ekonomski rast nikada ne ide samo u korist najbogatijih, osim u specifičnim slučajevima poput Rusije, gdje je ekonomski rast nastao kao posljedica rasta cijena energeneta koje oni izvoze, a ne ekonomske liberalizacije. Ali čak i tamo je većina stanovništva profitirala od rasta, iako su socijalne razlike mnogo veće nego u recimo u Estoniji li Litvaniji.

Zaključak koji možemo izvući na osnovu primjera istočnoevropskih zemalja je da su brze i sveobuhvatne tržišne reforne, liberalizacija ekonomije i stvaranje povoljnog poslovnog ambijenta ključni preduslovi za ostvarivanje ekonomskog rasta, i čini se da su države koje su u tom procesu najdalje odmakle na kraju ostvarile i najbolje rezultate. A koliko je takve reforme i danas, 22 godine nakon raspada Jugoslavije, realno očekivati u državi ustrojenoj tako da i pored silnih pritisaka Evropske unije već godinama nije moguće pronaći zajednički jezik glede uklanjanja ustavne diskriminacije prema pripadnicima nekonstitutivnih naroda, procijenite sami.

Kako je bošnjačka desnica pronašla svog Tita: Druže Erdogane, mi ti se kunemo!

    Kada imate posla s pojedincima spremnim da svoju ličnu slobodu i dostojanstvo za šaku lažne sigurnosti prepuste u ruke voljenom vođi, isto tako možete očekivati i da slobodu i suverenitet vlastite zemlje poklone na skrb nekom većem centru. Sad, je li u pitanju Moskva, Beograd ili Ankara, stvar je ukusa. Ključna razlika je ionako u tome je li tata ili je babo

Piše: Danijal HADŽOVIĆ (DEPO portal)
Pobjeda, ko zna koja po redu, Stranke pravde i povjerenja na lokalnim izborima u Turskoj, u nekoliko gradova BiH i Sandžaka dočekana je poput značajnije pobjede bh. fudbalske reprezentacije - s kilometarskim kolonama trubećih automobila, slavobitnim govorima lokalnih aktivista iz kojekakvih tursko-bosanskih udruženja, te desetinama zastava: zelenih, crvenih turskih, bijelih s plavim štitom i ljiljanima, ali i onim stranačkim, AKP-ovim.

To desničarsko bezrezervno podaništvo Turskoj, ili preciznije rečeno njenom lideru i partiji, ne ograničava se samo na puke medijske natpise, akcije bezumnih pojedinaca i organizacija, nego se konstantno potvđuje i ponašanjem najviših političkih zvaničnika; pa tako bošnjački član predsjedništva poput beglerbega zabačenog osmanskog pašaluka odanost svom sultanu, pardon, turskom premijeru, izražava riječima da je on njegov lider

Slavlje izbornog uspjeha jedne stranke u drugoj zemlji rezultat je epidemije erdoganomanije koja posljednjih godina sve više uzima maha u sredinama s većinskim bošnjačkim stanovništvom. Sam turski premijer itekako zaslužuje poštovanje za brojne pozitivne rezultate koje je ostvario. Došavši na čelo Turske početkom 21. stoljeća, baš u vrijeme kad su reforme njegovog prethodnika Demirela počele urađati plodom, Erdogan je nastavio kretati se istim kursom liberalizacije ekonomije i olakšavanja uslova za poslovanje, što će Turskoj omogućiti da u narednih desetak godina od siromašne i trome zemlje postane istinska ekonomska sila, regionalni lider i relevantan svjetski igrač.
Iako mu ekonomske rezultate niko nije mogao osporiti, borbu protiv Erdogana opozicija temelji prvenstveno na optužbama da je riječ o korumpiranom islamističkom autokrati koji Turcima pokušava uskratiti postojeće socijalne slobode te srušiti tekovine sekularizma na kojima se temelji moderna turska država.
Iako turski lider svoju religioznost i odanost islamskim vrijednostima nikad nije krio, na takve optužbe je nastojao odgovarati predstavljanjem sebe kao istinskog demokratu i konzervativca prozapadnog tipa. I zaista, u prvih desetak godina vladajuća AKP nije donosila zakone koji bi građanima Turske bitnije ograničili njihove lične slobode. Naprotiv, može se reći da je i stanje ljudskih prava tokom prvih godina Erdoganove vladavine značajno poboljšano, što se ogleda primjerice u ukidanju smrtne kazne, davanju manjinskih prava Kurdima, omogućavanju pokrivenim ženama da pohađaju univerzitete, itd...
Međutim, od trenutka prošlogodišnjih velikih demonstracija protiv truske vlasti na trgu Taksim, Erdogan polako ali sigurno počinje pokazivati da navodi o njegovim antislobodarskim namjerama itekako imaju utemeljenja. U međuvremenu je, suočen sa teškim optužbama za korupciju i sve snažnijim otporom Fethullaha Gülena i njegovog pokreta, donio niz zakona i odredbi kojima direktno ograničava slobode turskih građana. Tako je usvojen  sporni zakon o ograničavanju prodaje i reklamiranja alkoholnih pića koji je bio jedan od glavnih povoda prošlogodišnjih protesta, kao oružje borbe protiv opozicije zabranjeni su Twitter (odluku je naknadno poništio ustavni sud) i YouTube, erotske stranice su također zabranjene, a sama Erdoganova retorika postaje sve zapaljivija i u maniru svakog autokratskog vladara sastavljena od poziva na obračun s unutrašnjim i vanjskim neprijateljima kojima "smeta jaka i prosperitetna Turska".
Prvenstveno zahvaljujući ostvarenim ekonomskim rezultatima pod njegovom vladavinom, ali i stvorenom kultu ličnosti, nedavno održani izbori u Turskoj pokazali su da Turci i dalje u velikoj mjeri podržavaju Erdgoana, te da će on vrlo izvjesno i u budućnosti nastaviti da vodi ovu regionalnu silu s osamnaestom populacijom i sedamnaestom ekonomijom u svijetu. No, potezi koje vuče u posljednje vrijeme zasigurno ne najavljuju bolje dane za tursku demokratiju i slobode njenih građana, a činjenica da vaninstitucionalne antirežimske snage postaju sve snažnije govori da će Erdogan uslijed neminovnog straha za svoju sudbinu nastaviti povlačiti poteze koji bi mu u doglednoj budućnosti mogli obezbijediti diktatorske ovlasti.
Erdogan kao Tito bošnjačke desnice

Sam turski premijer itekako zaslužuje poštovanje za brojne pozitivne rezultate koje je ostvario. Došavši na čelo Turske početkom 21. stoljeća, baš u vrijeme kad su reforme njegovog prethodnika Demirela počele urađati plodom, Erdogan je nastavio kretati se istim kursom liberalizacije ekonomije i olakšavanja uslova za poslovanje, što će Turskoj omogućiti da u narednih desetak godina od siromašne i trome zemlje postane istinska ekonomska sila, regionalni lider i relevantan svjetski igrač.

I kakve to sad ima veze s nama? U društvu apsurda, zvanično poznatog kao Bosna i Hercegovina, Erdogan već godinama uživa status neprikosnovene političke zvijezde u odnosu na koju se potvrđuje vlastita ideološka pozicija. Dok bošnjačka ljevica s gnušanjem gleda turskog premijera kao na neoliberalnog islamistu koji svoju ekonomiju poklanja u ruke stranim bankama i predatorskim korporacijama, a državu vodi u mrak islamističke tiranije,  na desnici Erdogan uživa status svojevrsnog božanstva koje će, baš u skladu s navodnim Alijinim testamentom, kao lider Turske nekako istovremeno biti i naš vođa, te Bosnu izdići iz dejtonskog pepela a bošnjačkom narodu obezbijediti onaj položaj koji mu dostoji. Tako stvari funkcionišu u Bosni - ni uslovno rečeno prijateljski odnosi prema nekom narodu i zemlji ne mogu proći bez da se u njima istovremeno ne traži turska majka ili švapski babo.
To desničarsko bezrezervno podaništvo Turskoj, ili preciznije rečeno njenom lideru i partiji, ne ograničava se samo na puke medijske natpise, akcije bezumnih pojedinaca i organizacija, nego se konstantno potvđuje i ponašanjem najviših političkih zvaničnika; pa tako bošnjački član predsjedništva poput beglerbega zabačenog osmanskog pašaluka odanost svom sultanu, pardon, turskom premijeru, izražava riječima da je on njegov lider, što je vjerovatno nezabilježen presedan u odnosima dvije suverene zemlje, a prva stranka u Bošnjaka izdaje zvanična saopštenja u kojima daje bezrezervnu podršku svojoj prijateljskom AK partiji u borbi protiv „neprijatelja Turske“, odnosno Erdoganove opozicije.
Suštinski, radi se o godinama iskopavanom, dobro utabanom putu novog „poturčavanja“ Bošnjaka, koji je pompezno najavljen još onomad dok je bivši reis Mustafa Cerić izjavljivao da su Bošnjaci Turci, a Turska njihova majka, i dok su bošnjački mladići pobjedu turskih fudbalera nad hrvatskom reprezentacijom proslavljali klanjanjem na turskoj zastavi.
Je li tata ili je babo?
Dugogodišnji vapaji da nam nakon Alije Izetbegovića treba novi „pravi lider“, uslijed ograničene domaće ponude, svoje ostvarenje su našli u liku i djelu Recepa Tayyipa Erdogana. I time bošnjačka desnica pokazuje da se ona mentalno bitno ne razlikuje od svojih ljevičarskih rivala koji svoj ideološki profil i danas temelje na neskrivenom titoizmu i njegovanju vrijednosti i tekovina donešenih na krilima Komunističke partije Jugoslavije, odnosno da je riječ tek o drugoj strani istog antiliberalnog paternalističkog obličja.

Dugogodišnji vapaji da nam nakon Alije Izetbegovića treba novi „pravi lider“, uslijed ograničene domaće ponude, svoje ostvarenje su našli u liku i djelu Recepa Tayyipa Erdogana. I time bošnjačka desnica pokazuje da se ona mentalno bitno ne razlikuje od svojih ljevičarskih rivala,  odnosno da je riječ tek o drugoj strani istog antiliberalnog paternalističkog obličja

Imamo posla s dva dominantna politička vulgusa, dva tora ovaca, od kojih jedan još uvijek očajnički cmizdri za pokojnim, i potajno očekuje novog Tita kojeg povremeno vidi u raznim opskurnim političkim analfabetama ala Komšića, dok drugi vođen turkofilstvom i kolektivnim identitetom zasnovanim na polumjesecu i zvijezdi svog izmišljenog lidera pronalazi i nekoliko hiljada kilometara dalje od granica svoje zemlje.
Time se pokazuje da je ovaj narod još uvijek u fazi plemenske svijesti i da niti želi da misli slobodno, niti da ima vlast prema kojoj će se kritički odnositi. Bijes prema domaćim političarima, ponajviše je bijes na njihovu nesposobnost i nedostojnost da ispune traženu ulogu strogog i pravednog oca koji će nas obući, nahraniti i kojeg ćemo, u znak zahvalnosti za brigu i pažnju koju nam nudi, bezpogovorno slušati. A kada imate posla s pojedincima spremnim da svoju ličnu slobodu i dostojanstvo za šaku lažne sigurnosti prepuste u ruke voljenom vođi, isto tako možete očekivati i da slobodu i suverenitet vlastite zemlje poklone na skrb nekom većem centru.
Sad, je li u pitanju Moskva, Beograd ili Ankara, stvar je ukusa. Ključna razlika je ionako u tome je li tata ili je babo.

Uhljebljena društvena elita kao lažni glas poniženih i gladnih

       Naš komentar se bavi javnim nastupima ovdašnjih kvazimarksista i uhljebljene društvene elite koja sa predstavlja kao lažni glas poniženih i gladnih; treba li se suprostaviti pokušajima da zakon ulice i agresivnost ostrašćene manjine zamjeni demokratsku volju većine i poredatak zasnovan na parlamentarnoj demokratiji i izbornoj volji birača

Piše: Danijal HADŽOVIĆ (DEPO portal)
Nije nikakva tajna da je BiH zemlja teškog života, zemlja armije nezaposlenih, penzionera koji jedva preživljavaju, studenata bez perspektive i obespravljenih radnika koji bez obzira što u najvećem broju slučajeva crnče i do deset sati dnevno za 500-600 KM, mogu biti sretni što uopšte imaju posao. To je nešto o čemu slušamo svakodnevno. No, rijetko, gotovo nikad od samih pripadnika neke od tih kategorija koji bi nam iz prve ruke mogli govoriti o svojim životnim problemima i situaciji u kojoj se nalaze.

Predstavljanje ugroženih i obespravljenih zadaća je koju su u parazitsko-klijentalističkom dejtonskom poretku na sebe preuzeli profesionalni socijalno-demagoški trubaduri, opskurni likovi s akademskim titulama i osiguranim medijskim prostorom koji su na brbljavini o radničkim pravima i socijalnoj pravdi izgradili čitave karijere, stekli visok društveni ugled i znatno podebljali novčanike. Upravo su dešavanja u BiH u posljednjih nekoliko sedmica i nedavni (i još uvijek aktuelni) protesti, ovim štetočinama pružili izvrsnu priliku da se domognu najvećih pet minuta slave i nešto od svojih sumanutih ideja zaista i pokušaju provesti u praksu.

Nije neutemeljena bojazan da bi u aktuelnom stanju haosa i političkog straha, besprincipijelni i beskičmeni bezveznjaci koji nažalost legitimno predstavljaju građane, pored onih pozitivnih (poput ukidanja „bijelog hljeba“) u zakone mogli pretvoriti i mnoge od krajnje štetnih zahtijeva plenuma, koje u ime navodnih građana kreira šačica ostrašćenih i agresivnih ideologa. Time bi se stvorila jedna krajnje opasna situacija koja podriva same temelje demokratije - da neizabrana grupica bez ikakvog legitimiteta na paleži državnih institucija postavlja uslove i kroji zakone. No, upravo takvim snagama to i jeste cilj.

Iako  demonstranti nisu jurišali ni na privatne kompanije tajkuna ni na strane banke, a zahtjevi koji su se upućivali prema vlastima kretali su se prije svega u pravcu smanjenja plata i privilegija političara, ali i općenito svih zaposlenih u adminstraciji, što zasigurno nije nikakav ideološki nego zdravorazumski motiv oko kojeg postoji većinski društveni konsenzus, bh. intelektualna gerila okupljena u medijima, na univerzitetima i u nevladinim organizacijama potrudila se proteste odjenuti u odgovarajuće ideološko ruho. Već u prva dva-tri dana mogli smo pročitati tucet tekstova o velikoj socijalnoj radničkoj revoluciji, gdje su napaćeni i obespravljeni građani male BiH odlučili zadati težak udarac ni manje ni više nego globalnom tržišnom kapitalizmu! Pozivalo se tu i na paljenje čitave regije, a u svom sumanutom ushićenju zbog „dešavanje naroda“ išli su čak dotle da su nam hladno i samouvjereno davali predviđanja kako protesti iz BiH predstavljaju iskru koja prijeti da radnički požar proširi cijelom Evropom. A onda internacionalna socijalistička revolucija i proleteri svih zemalja ujedinjeni. Šta drugo. Ideološki karakter ovih protesta imao je biti potvrđen i podrškom vodećih svjetskih komunističkih intelektualaca, među kojima bh. marksistička avangarda s naročitim ponosom može istaći imena Noama Chomskog i Tariqa Alija, nekoć histeričnih pobornika Miloševićevog režima i jednih od najpoznatijih svjetskih negatora genocida u Srebrenici.

Stvar je kulminirala sa „spontanim“ osnivanjem plenuma, kao neformalne institucije direktne demokratije putem kojih se običnim građanima pruža prilika da razgovaraju o gorućim društvenim pitanjima, iznose svoja mišljenja, artikulišu zahtjeve i zatim ih upućuju prema nadležnim institucijama. Jedino što građanima nisu željeli napomenuti da su plenumi uzdanica savremene radikalne ljevice koja zagovara uništenje sistema parlamentarne demokratije, temelja svakog civiliziranog društva današnjice, i njenu zamjenu tzv. "direktnom demokratijom" čiji bi jedan od nosilaca trebala biti upravo institucija plenuma. Nisu također objasnili s kojim pravom su nešto, što je u načelu, barem kako su nam prvobitno predstavljali trebao biti opštenarodni bunt protiv aktuelne situacijeu zemlji, što onda nužno podrazumijeva učešće ljudi različitih ideoloških profila i socijalnih pozadina, ogrnuli žarko crvenom zastavom i od New York Timesa preko Gaurdiana do mostarskih smiješnih portala tamburali o klasnim borbama, proleterskim revolucijama i počecima novog poretka. Jasno je što nisu. Da su pokušali, nesumnjivo bi naišli na otpor i protivljenje upravo tih siromašnih i obespravljenih proletera za čija se prava bez legitimiteta navodno bore, jer većina tih ljudi u sebi ipak ima dovoljno dostojanstva da ne dopuste da budu jeftino topovsko meso za ostvarivanje mokrih ideoloških snova određenih elitističkih utopista. Dokazuje li ovo išta slikovotije od poruke koju su radnici Polihema i Konjuha uputili plenumašima kako neće dozvoliti da ih kojekakvi "revolucionari" zloupotrebljavaju za svoje političke ciljeve, uz napomenu da je njihov jedini interes u svemu da im firme prorade!

Predstavljanje ugroženih i obespravljenih zadaća je koju su u parazitsko-klijentalističkom dejtonskom poretku na sebe preuzeli profesionalni socijalno-demagoški trubaduri, opskurni likovi s akademskim titulama i osiguranim medijskim prostorom koji su na brbljavini o radničkim pravima i socijalnoj pravdi izgradili čitave karijere, stekli visok društveni ugled i znatno podebljali novčanike.

No, kao da su radnici Polihema i Konjuha zapravo i bitni u cijeloj priči. Cilj socijalnih protesta, ili barem onog što želi da se prikaže kao takvo, nikada i nisu svi sužnji koje mori glad. Kada se ogole velike parole i zvučne fraze, jasno je da su siromašne i ugrožene kategorije stanovništva tek puko  korisno oružje koje se koristi za nasilno preuzimanje vlasti i ostvarivanje ličnih interesa. U ovom slučaju evidentno je da su proteste na kojima smo sa svih strana slušali zahtjeve sa poništenjem privatizacije, većinski privatizovale radikalne ljevičarske grupacije. 

Pritom, njihove kolovođe, jednako poput privatizacijskih tajkuna i otuđene političke elite, s tim ozlojađenim kategorijama stanovništva na čijoj teškoj sudbini grade čitave karijere i intelektualne habituse, imaju vrlo malo dodirnih tačaka. Dobro uhljebljeni na budžetskim sredstvima i stranim donacijama, na univerzitetima i u kojekakvim NVO-ima, njihov život se sastoji od špaciranja po fakultetima, seminarima, koktelima, prijemima i kafanama za probrano društvo, sluđuju se pogrešnim teorijama i tuđim mislima koje nisu u stanju najbolje razumjeti te beskonačno besjede o pravdi, jednakosti i poželjnom društvu, a sve to daleko od stvarnih muka stvarnih običnih "malih" ljudi. Jer upravo te, obične, male, jednostavne ljude oni tretiraju kao priglupe mizerne jadnike kojima već treba produhovljeni pastir da ih konstantno prosvjetljuje i usmjerava na pravu put; upravo zbog njih, oni tako fanatično i mrze tržišnu ekonomiju, jer na tržištu vrijedite onoliko koliko su ljudi spremni platiti za ono što im nudite, a ljudi kao ljudi, „glupi“ i „primitivni“ kakvi jesu, radije će vrijeme provesti u gledanju Grand parade i jedenju bureka, nego u čitanju ili slušanju visprenih umotvorina naših intelektualnih gromada. Vjerovatno i sama pomisao na svakodnevnu tržišnu neizvjesnost gdje vlada bespoštedna borba i konkurencija, u odnosu na udobnost sigurne budžetske sise koju vam ti mali i glupi ljudi kroz svoje poreze obezbjeđuju, kod naše avangarde budi golem strah i mržnju.

Cilj socijalnih protesta, ili barem onog što želi da se prikaže kao takvo, nikada i nisu svi sužnji koje mori glad. Kada se ogole velike parole i zvučne fraze, jasno je da su siromašne i ugrožene kategorije stanovništva tek puko  korisno oružje koje se koristi za nasilno preuzimanje vlasti i ostvarivanje ličnih interesa. U ovom slučaju evidentno je da su proteste na kojima smo sa svih strana slušali zahtjeve sa poništenjem privatizacije, većinski privatizovale radikalne ljevičarske grupacije

Slično je i sa demokratijom. Jer kad ljudi biraju, onda oni biraju tako da na vanrednim izborima za načelnika opštine Banovići 91% birača glasa za kandidata SDA. I zato je parlamentarna demokratija smetnja! Zato nam ovih dana sarajevski zamašćeni i zabrađeni novinari pišu orgazmične tekstove o plenumima kao revolucionarnoj promjeni u svijetu koja ima da zamijeni „buržujsku“ parlamentarnu demokratiju, zato nam kržljavi marksist s FPN-a politološki stručno pojašnjava kako je plenum efikasniji sistem vlasti od parlamentarne demokratije i zato nam globalna radikalna ljevica koja u najvećem dijelu svijeta igra ulogu komičnih redikulskih klaunova, ovih dana sve svoje nade polaže u BiH, gdje na mirisu paleži i anarhije pokušavaju u djelo provesti svoj eksperiment „direktne demokratije“.

Svjesni da te ideje legalnim putem pomoću izbora ne mogu realizirati u praksu, jer podršku naroda veću od statističke greške nikad neće dobiti, pokazuju da su nimalo bezopasan i zanemariv društveni faktor i ne libe se poput lešinara zloupotrijebiti nezadovoljstvo građana radi uzurpacije vlasti i ostvarivanja vlastitih ideoloških ciljeva, a prvobitnim realnim zahtjevima demonstranata o smanjenju plata političarima i reviziji privatizacije već se polako nadodaju bedastoće o uvođenju progresivnih poreza, drakonskom oporezivanju privatnih firmi, smanjivanju broja radnih sati uz zadržavanje plata na istom nivou, nacionalizacijama, zabrani daljih privatizacija, itd...

Nije neutemeljena bojazan da bi u aktuelnom stanju haosa i političkog straha, besprincipijelni i beskičmeni bezveznjaci koji nažalost legitimno predstavljaju građane, pored onih pozitivnih (poput ukidanja „bijelog hljeba“) u zakone mogli pretvoriti i mnoge od krajnje štetnih zahtijeva plenuma, koje u ime navodnih građana kreira šačica ostrašćenih i agresivnih ideologa. Time bi se stvorila jedna krajnje opasna situacija koja podriva same temelje demokratije - da neizabrana grupica bez ikakvog legitimiteta na paleži državnih institucija postavlja uslove i kroji zakone. No, takvim snagama to upravo i jeste cilj.

Stoga, bez obzira ne ideološku profilaciju, od konzervativaca preko liberala do socijaldemokrata, sve društvene snage koje vjeruju u vrijednosti demokratije, parlamentarizma i vladavine zakone odlučno se moraju suprostaviti aktuelnim i budućim pokušajima da zakon ulice i agresivnost ostrašćene manjine zamijeni demokratsku volju većine. No, tu i nastaje problem. Kada pogledate prisutnost jednih u odnosu na druge u akademskim institucijama, nevladinim organizacijama, medijima, pa čak dobrim dijelom i političkim institucijama, dakle ključnim segmentima preko kojih se u najvećoj mjeri kroji društvo, otvara se pitanje ko je tu većina a ko manjina? BiH i njeni građani u toj sumanutoj percepciji svijeta u konačnici postaju samo još jedan mali-veliki front u vođenju borbe protiv globalnog liberalnog kapitalizma.