OSVRT NA USPAVANI STUDENTSKI BUNT/ U IŠČEKIVANJU 1989.: Mladalačke muke: Diploma vam ne otvara sva vrata, niko nije dužan da vas zaposli, i ne - niste bogom dani!

Da, znamo da nam je država nikakva, da je ekonomija u očajnoj situaciji, nezaposlenost ogromna, da poslovno okruženje nudi malo nade za optimizam u neki veći ekonomski napredak, da nas vode politički nesposobnjakovići... I šta sad? Nije li upravo to razlog više da od takve države prestanete očekivati da se pobrinu za vas i riješe vaše životne probleme?!

Piše: Danijal HADŽOVIĆ
Agencija Populari iz Sarajeva prije koji dan je objavila istraživanje koje pokazuje da problem hronične nezaposlenosti mladih u BiH nije samo loša ekonomska situacija u državi i nedostatak potražnje za njihovim uslugama na tržištu rada, nego i lijenost mladih ljudi te prevelikih očekivanja koja imaju sa svojim zvanjima, nasljeđujući razmišljanja iz socijalističke Jugoslavije da je diploma sama po sebi dovoljan preduslov za dobijanje udobnog posla te da je neko drugi dužan da ih zaposli.

No, suštinski ništa nećete učiniti za poboljšanje svog statusa, jer dok su tu roditelji da vam dnevno daju po 10 KM i tolerišu vaše valjanje po njihovom trosjedu, vaš život je super, bezbrižan, ispunjen razbibrigom i površnim emocijama te oslobođen stresa

U istinitost rezultata ovog istraživanja možete se uvjeriti jednim neobaveznim razgovorom s prosječnom mladom osobom u ovoj zemlji.
Stanje u kome se nalaze mladi ljudi u ovoj zemlji uveliko podsjeća na radnju hvaljenog i nagrađivanog njemačkog filma „Zbogom Lenjin“ koji govori o burnim danima rušenja Berlinskog zida i raspada DDR-a, koji će zauvijek preobraziti Njemačku i cijelu planetu. Premisa filma se centrira oko uzdrmane majke  koja je pala u komu svega par nedjelja pred rušenje Berlinskog zida. Ona se budi šest mjeseci kasnije, ne znajući za ogromne socio-kulturološke promjene koje su se desile. Sin, do ludosti vezan za majku, strahujući da bi saznanje o rušenju socijalističkog poretka i DDR-a kojima je bila prividno potpuno predana moglo prouzročiti preveliko uzbuđenje, koje bi rezultiralo novim napadom, odlučuje da zataška informacije o drastičnim promjenama koje su se desile u društvu, nakon čega svjedočimo nizu tragi-komičnih scena. Majku zatvara u stan predekorisan baš onako kakav je bio prije padanja u komu, po magacinima sakuplja ambalaže starih socijalističkih proizvoda već nestalih s tržišta u kojih pakira uglavnom uvozne namirnice iz drugih kapitalističkih zemalja te s prijateljem snima izmišljene vijesti u kojima predstavlja nova veličanstvena dostignuća Istočne Njemačke i majci ih podvaljuje kao dnevna dešavanja, gradeći tako njihov intimni mali DDR radikalno suprotstavljen burnim promjenama koje se dešavaju izvan njihovog stana.

Za razliku od Christiane Kerner, kako je zamajavanoj majci ime, koja, kako se radnja filma razvija, sve više otkriva signale nove kapitalističke stvarnosti i shvata da u sinovljevoj priči nešto ozbiljno smrdi, našim mladim ljudima koji definitivno ne pamte socijalizam ni strane banke koje ih okružuju, ni McDonald's, ni veliki tržni centri, pa čak ni bezgranične mogućnosti interneta, nisu bili dovoljan motiv da se okane zabluda svojih roditelja čiji su mentalitet u potpunosti usvojili.

Roditeljima, a posebno našim nanama i djedovima, i nije posebno zamjeriti. Od nekog koga su kroz čitav obrazovni sistem popraćen danonoćnom stranačko-političkom i medijsko-intelektualnom propagandom ubjeđivali da je njegova dužnost da bude odani vojnik partije i društva od kojih će zauzvrat dobiti doživotan posao, stan i socijalnu sigurnost, možda zaista i jeste, ma koliko to porazno zvučalo, iluzorno očekivati da preko noći razvije mentalitet individualizma i poduzetničkog duha koji, ma koliko nekom ne odgovaralo, jedini može biti garant društvenog napretka i prosperiteta.

No, kako objasniti činjenicu da čeljade rođeno u jeku raspada bivše Jugoslavije ili krvavih posljedica istog, odraslo u jednom formalno drugačijem sistemu, kao podrazumijevajuću stvar posmatra da je država ta koja otvara firme i zapošljava ljude, da fakultetska diploma treba biti garant dobro plaćenog i udobnog posla u struci bez obzira na stanje na tržištu, da dužnost da se pobrinu za njih i obezbijede im potrebne uslove za uspješan život imaju država, društvo, fakultet političke partije i ko sve ne, ali po najmanje oni sami, te da njihove dužnosti završavaju sa završetkom fakulteta. Ili kako je to izvjesni diplomant na prošlogodišnjoj svečanoj dodjeli diploma Univerziteta u Sarajevu slikovito demonstrirao u kameru: „Mi smo završili svoje, sad je red na državi!“
Iako velika, ipak tu nije sva krivica mladih ljudi. Oni su žrtve stravično lošeg odgoja koji najprije počinje u kući gdje će vas roditelj naučiti da je najbitnija stvar za životni uspjeh da budete dobri i poslušni đaci u školi, oni koji rade ono što im se govori. Kada sjednete u đačke klupe, indoktrinacija se dalje nastavlja, pa vas se od raznih nastavničkih kompleksa manjih vrijednosti podučava da bespogovorno poštujete njihov autoritet i nipošto ne dovodite u pitanje njihove stavove i znanje, a obrazovni sistem će se već pobrinuti da u vama ubije svaki individualizam i želju za samousavršavanjem. Također ćete shvatiti da je usvajanje nekih konkretnih znanja i vještina koje ćete moći primijeniti u praksi potpuno beskorisno i da je štrebanje kojekakvih glupavih činjenica jedina garancija uspjeha i napretka.

Kako je to izvjesni diplomant na prošlogodišnjoj svečanoj dodjeli diploma Sarajevskog univerziteta slikovito demonstrirao u kameru: „Mi smo završili svoje, sad je red na državi"

Ako dogurate do fakulteta, posebice nekog društvenog, velike su vam šanse da će vam injekciju prijeko potrebnog optimizma za buduće životne izazove ušpricati neki bivši praksisovac, olinjala prdimahovina koja će vas uvjeravati kako u ovom nepravednom tlačiteljskom poretku nema nikakve budućnosti za vas i da nikad ne smijete ubiti u sebi revolucionarni žar za gradnju boljeg i pravednijeg svijeta. Koji će da dođe, samo što nije. A nije isključena ni mogućnost da će vas na istom tom fakultetu dočekati brižni nacionalni pastir koji će vam već pojasniti kako se to biva pravim Srbinom, Hrvatom, Bošnjakom, te kakve vam sve opasnosti prijete od ovih zloćudnih drugih s kojima ste primorani dijeliti životni prostor.

Tu su naravno i političari koja će vas očinski uvjeravati da sve što trebate učiniti za bezbrižan život je da njima poklonite povjerenje, a oni će se već pobrinuti da sve vaše životne potrebe budu ispunjene, a problemi riješeni.
I tako, kada pređete sve te sistemski nametnute stepenice, naoružani diplomama i praznom glavom, jer ste dosadne škrabotine koje su vas primoravali da učite odmah po polaganju testova i ispita zaboravljali, s još petstotinjak kolega s vašeg odsjeka izlazite na tržište rada. U teškoj ekonomskoj situaciji poslova ima na kapaljku, ali nisu za vas, vaše usluge uglavnom nikom ne trebaju jer niti imate bilo kakvo radno iskustvo niti raspolažete bog zna kakvim radnim vještinama koje će poslodavca natjerati da i pored neiskustva, baš vas a ne nekog drugog zaposle. Ako vam se eventualno i ponudi neki posao, nakon što ste svaka tri mjeseca slali prijave za poslove koje biste pronašli u internet oglasniku,  od vas će se zahtijevati da „robovski“ radite šest dana u sedmici za 500 KM mjesečno, a niste ludi da vi, koji ste stekli diplomu, hej, diplomu, i to sa završenim masterom, pristajete na takve ponižavajuće uslove. A o radu tokom studiranja naravno niste pomišljali, jer kako da zapostavljate vaše nadasve ozbiljne i značajne studije.

Država vam ne duguje ništa i neće vam ništa dati, a i ako da, skupo će vam naplatiti. Prepušteni ste sami sebi. Možete misliti da je takav sistem nepravedan, nehuman, tlačiteljski, no nema vam drugog. Što prije shvatite, bolje ćete proći. Umjesto svođenja svog ovozemaljskog bistvovanja na cjelodnevno dangubljenje po kafama, drndanje Facebooka, gledanja Big Brothera i Farmi, i življenja na grbači vaših roditelja čije trošite plate, invalidnine i penzije, vrijeme je da prestanate biti generacija životnih promašaja i postanete generacija poduzetnika, respektabilnih intelektualaca, društvenih aktivista, dobrih zanatlija, angažiranih umjetnika, pa zašto ne i energičnih političara...

Zato upadate u apatiju. Znate da za vas u ovoj zemlji nema nikakve perspektive i budućnosti i želite otići, ali osim priče kako se treba noge hvatati, čak ni to nećete učiniti. Proteste organizovane povodom toga što su politički idioti odbili da vam omoguće dobijanje stipendija za studij u nekoj od zemalja Evropske unije ćete nakon žestoke pijanke prespavati, a ionako ne biste imali vremena za to, jer valja tolike Facebook statuse lajkovati i youtube klipove odgledati.

Pred ljudima ćete se često ponašati krajnje ogorčeno, razočarano, izlijevat ćete bijesnu žuč na državu koja nije u stanju pobrinuti se za vas i pronaći vam posao. No, suštinski ništa nećete učiniti za poboljšanje svog statusa, jer dok su tu roditelji da vam dnevno daju po 10 KM i tolerišu vaše valjanje po njihovom trosjedu, vaš život je super, bezbrižan, ispunjen razbibrigom i površnim emocijama te oslobođen stresa. Naročito nećete učiniti ono što iščekuju raznorazna komična medijska piskarala koja konstantno maštaju o nekakvom mladalačkom buntu i revoluciji, a da pritom i ne pokušavaju definisati s kojim ciljem bi se to bunilo i šta bi se činilo nakon toga.
I tako, godine prolaze, a broj neambicioznih, beskorisnih i nerealiziranih mladih ljudi se strahovitom brzinom štanca. I tako će biti sve dok se mladi budu ponašali kao objekt koji čeka da mu neko drugi nešto da,  a ne snaga koja će preuzeti stvar u svoje ruke i donijeti promjenu u društvu. Dakako, ne tako što će rušiti ulice i praviti nekakve revolucije, nego što će prvenstveno promijeniti vlastiti mentalni sklop i odnos prema životu i radu.
Da, znamo da nam je država nikakva, da je ekonomija u očajnoj situaciji, nezaposlenost ogromna, da poslovno okruženje nudi malo nade za optimizam u neki veći ekonomski napredak i da politički nesposobnjakovići koji nas vode jednostavno nisu u stanju stvoriti uređeno i zdravo društvo koje će vam omogućiti ličnu realizaciju i napredak. I šta sad? Nije li upravo to razlog više da od takve države i onih koji ju vode prestanete očekivati da se pobrinu za vas i riješe vaše životne probleme te umjesto toga se pobrinete sami za sebe i postanete ti koji stvaraju i unapređuju društvo, uprkos državi, političarima, vašim roditeljima, profesorima...?
To vam niko neće reći, ali država vam ne duguje ništa i neće vam ništa dati, a i ako da, skupo će vam naplatiti. Prepušteni ste sami sebi. Možete misliti da je takav sistem nepravedan, nehuman, tlačiteljski, no nema vam drugog. Što prije shvatite, bolje ćete proći. Umjesto svođenja svog ovozemaljskog bistvovanja na cjelodnevno dangubljenje po kafama, drndanje Facebooka, gledanja Big Brothera i Farmi, i življenja na grbači vaših roditelja čije trošite plate, invalidnine i penzije, vrijeme je da prestanate biti generacija životnih promašaja i postanete generacija poduzetnika, respektabilnih intelektualaca, društvenih aktivista, dobrih zanatlija, angažiranih umjetnika, pa zašto ne i energičnih političara čija uloga se neće svoditi na ispunjavanja kvota poslušnih klimoglavaca, ukratko - generacija koja će razbiti hrđave okove nacionalizma, letargije, socijalističkog mentaliteta i opšte depresije, te postati neko ko u pravom smislu te riječi unosi novu energiju i stvara nove vrijednosti.
Znam da je put težak jer zahtijeva prije svega dizanje iz tog usmrdjelog kreveta u kome ležite, jednako kao što je Christiane Kerner morala iskoristiti priliku da, iako teško bolesna, krišom izađe iz stana i vidjevši na ulicama reklame za Coca-Colu, Ikeu, nove automobile, nove doseljenike iz zapadnog dijela zemlje te helikopter koji odnosi Lenjinovu bistu, shvati da je zatvorenu u sobu sin drži u lažnom svijetu, jednako kao što i vas drže vaši roditelji, nastavnici i političari, pripadnici generacije koja vam je u naslijeđe ostavila očajno društvo u kome ste primorani živjeti. Mijenjajte ga!

RJEŠENJE ZA SVE BH. PROBLEME: Nacrt zakona o hitnoj eutanaziji političara ukoliko za 15 dana ne implementiraju odluku 'Sejdić-Finci'

Šta bi se desilo kada bi se Zakon o zaštiti i dobrobiti životinja primjenio i na drugim poljima, a stavka o eutanaziji 'nakon uslovljenih 15 dana', umjesto nad glavama nedužnih pasa, visila nad glavama naših političara?! Dragi čitaoci, pred vama je nacrt ključnog zakona za rješavanje svih bh. problema...

Piše: Danijal HADŽOVIĆ

Iako statistički, a i iskustveno, nema nikakve sumnje da su u ovakvom društvu daleko veće šanse da vas neko upuca iz pištolja jer ga „prenese“, da vas neki podivljali maloljetnik zbode u tramvaju, da vas opljačkaju nasred ulice, obiju vam stan ili vas neki bijesni vozač pregazi kolima na pješačkom, nego da vas napadne pas lutalica, naši državni zastupnici, brižni i humani kakvi jesu, donijeli su „Zakon o zaštiti i dobrobiti životinja“ kojim će se radi njihove zaštite i dobrobiti, ukoliko ih niko ne bude htio udomiti u roku od petnaest dana, pse lutalice ubuduće ubijati.
Daleko od toga da čopore pasa ne treba, brzo i hitno, skloniti sa ulice, ali zar tako brutalno?! A ako već mora biti brutalno, šta bi se desilo kada bismo to implementirali i na drugim poljima...

Zvuči preradikalno? Zašto? Jesu li ove hiljade lutalica koje su imale nesreću da se nađu u zemlji neodgovornih ljudi vođenih još neodgovornijim političarima, i da ih se pritom s vremena na vrijeme, onako iz obijesti, ubija, siluje kišobranom ili baca u rijeku, zaista veći problem od onih koji su od nas napravili crnu evropsku rupu, izolovali nas od ostatka svijeta i donijeli nam titulu kontinentalnog prvaka u siromaštvu?

Ovaj zakon u sebi zapravo krije klicu mogućeg rješavanja gorućih problema s kojima se ova ozlojađena, nefunkcionalna i beznadežna zemlja suočava još otkad je onomad nespretno sklepana u Daytonu. Samo jedan jedini zakon bi mogao širom otvoriti vrata ubrzanom i efektnom prevazilaženju svih naših najvećih problema, pa građani ne bi više morali biti taoci svojih besramnih i neodgovornih političara i godinama čekati na rješavanje pitanja vojne imovine, implementaciju odluke „Sejdić-Finci“, provođenje suštinskih reformi poličkog sistema, borbe protiv korupcije...

Taj zakon bismo mogli nazvati „Zakon o zaštiti i dobrobiti građana“, a između ostalog bi predviđao mogućnost eutanazije najodgovornijih političara ukoliko u roku od svakih 15 dana ne ispune recimo određen broj obaveza iz Mape puta EU.

Zvuči preradikalno? Zašto? Jesu li ove hiljade lutalica koje su imale nesreću da se nađu u zemlji neodgovornih ljudi vođenih još neodgovornijim političarima, i da ih se pritom s vremena na vrijeme, onako iz obijesti, ubija, siluje kišobranom ili baca u rijeku, zaista veći problem od onih koji su od nas napravili crnu evropsku rupu, izolovali nas od ostatka svijeta i donijeli nam titulu kontinentalnog prvaka u siromaštvu?

A ako vam je baš toliko stalo do glava naših političara, ne brinite, na njima neće ni dlaka faliti. Iako su spremni da godinama odugovlače rješavanje nekih elementarnih pitanja, usput vršeći sistemski teror nad svojim podanicima i osuđujući ih na životarenje ili emigriranje, kada god se nad njihovim udobnim foteljama, luskuznim automobilima i nezasluženim privilegijama nadvio malo veći oblak opasnosti, odluke su donosili brzo i odlučno.

Sjeća li se još neko kako su onomad, nakon prijetnje tadašnjeg Visokog predstavnika Miroslava Lajčaka o smjeni obojice, tadašnji bošnjački i srpski lideri Haris Silajdžić i Milorad Dodik, nakon godina bahaćenja, prijetnji i ultimatuma, hitro, doslovno preko noći postigli dogovor o reformi policije u BiH (koja to i nije bila), kao preduslov da naša zemlja nastavi pregovore s Evropskom unijom?

Sjeća li se još neko kako smo, nakon godina bahaćenja, prijetnji i ultimatuma, pri prvim ozbiljnijim prijetnjama međunarodnih faktora uspjeli dobiti jedinstvenu vojsku, pasoš, registarske tablice, konstitutivnost svih naroda na prostoru cijele BiH, itd...

Ne treba biti Einstein pa zaključiti koliko bi tek naši političari postali fleksibilni i odlučni kad bi im nad vratom visila prijetnja eutanazije. Pitanje „Sejdić-Finci“- riješeno za tili čas. Put ka Evropskoj uniji i NATO-u?- Ni Voyager nas ne bi stigao. Provođenje reformi koje će podrazumijevati suštinsku transformaciju postojoćeg društveno-političkog sistema i stvaranje okvira za ubrzan ekonomski razvoj, povećanje prava građana i veću socijalnu sigurnost? Ma i Adenauer bi ih se posramio.

Ne treba biti  Einstein pa zaključiti koliko bi tek naši političari postali fleksibilni i odlučni kad bi im nad vratom visila prijetnja eutanazije. Pitanje „Sejdić-Finci“?- riješeno za tili čas. Put ka Evropskoj uniji i NATO-u?- Ni Voyager nas ne bi stigao. Provođenje reformi koje će podrazumijevati suštinsku transformaciju postojoćeg društveno-političkog sistema i stvaranje okvira za ubrzan ekonomski razvoj, povećanje prava građana i veću socijalnu sigurnost? Ma i Adenauer bi ih se posramio.

Tako, zahvaljujući samo jednom zakonu, počeli bismo živjeti u društvu u kojem političari umjesto što zabavljaju narod s pjevanjem pod šatorima, psovanjem, prijetnjama novinarima ili širenjem šovinizma, počinju raditi posao za koji jesu izabrani, državni službenici bi od krotitelja koji utjeruju strah u kosti postali sluge naroda, ekonomija bi bilježila ubrzan rast, čitav društveni ambijent bi postao daleko tolerantniji i optimističniji, a zanimanje političara vjerovatno i ne bi bilo više toliko popularno.

Pošto je nemoguće očekivati da bi ovakav zakon naši političari sami za sebe izglasali, jer to je ipak rezervisano samo za niža stvorenja, trebamo slijediti primjer naših susjeda iz Hrvatske i raspisati referendum, ali ne kako bismo kao oni pripadnike manjina mogli i ustavno izdiskriminisati, nego da bismo donijeli zakon koji će služiti dobrobiti svih (osim naravno onih kojih nas vode).

Ako bi nam vlast ili Ustavni sud onemogućili raspisivanja ovakvog referenduma, nema brige: oglušit ćemo se na njihovu odluku i provoditi volju naroda mimo institucija vlasti. Privatnim sredstvima izgradit ćemo azil za udomljavanje neodgovornih političara u kojima ćemo ih možda i eutanizirati ako u roku od petnaest dana ne pokažu spremnost da se poprave.
Eh, da je predlagačica zakona, stanovita Nermina Zaimović- Uzunović iz partije koja brine za čovjeka, a po imenu zakona vidimo i za hajavana („Zakon o zaštiti i dobrobiti životinja“) samo znala kakav revolucionarni potencijal leži u njenoj ideji. Umjesto što zbog raznih fobičara ili dušebrižnika za „sigurnost djece“ ili „čistoću grada“ zakonski legalizujemo ubistvo ili humano rečeno- eutanaziju kao sredstvo za rješavanje naših problema, takve mjere bi mnogo prije nego prema lutalicama trebalo primjeniti nad onima zbog kojih naše ulice i jesu pune pasa, a od njih i još mnogo gore - raznog naoružanog ološa, nasilnika, penzionera koji rove po smeću, prosjaka, prostaka, smeća, rupa i inih stvari koje na svakom kutku svjedoče o crnom vilajetu Evrope.

POGLED IZ ŠERIJATSKE BUDUĆNOSTI: Ovako će Sarajevo izgledati do 2030. godine... A Mile i Fahro su nas fino upozoravali...!

Kada smo primijetili da postajemo stranci u našem vlastitom gradu i da nam prijeti potpuna marginalizacija, već je bilo kasno, jer nije više postojao način da se suprotstavimo sve brojnijem i finansijskim moćnijem tuđinu čiji su svjetonazori i kultura življenja bili dijametralni našem evropskom gospodskom duhu; onom istom duhu kojeg su nekoć tako savršeno utjelovljavljavali gospoda Milorad Dodik i Fahrudin Radončić, ljudi koji su upozoravali na nedaću koja slijedi...

Dragi čitaoci DEPO Portala, u svjetlu upozorenja o najezdi Arapa u bh. prijestolnicu, koje ovih dana šalju predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik i ministar sigurnosti BiH Fahrudin Radončić, pred vama se nalazi apokaliptično-humorističko štivo o „Sarajevu iz budućnosti“ i samo se kao takvo može konzumirati... No, nikad se ne zna...

Piše: Danijal HADŽOVIĆ
Rijetko je koji grad u svojoj historiji doživio takav preobražaj kao što je to slučaj sa Sarajevom. Od jednog, po veličini, i samo veličini, prosječnog evropskog grada koji nije brojao ni pola miliona stanovnika, Sarajevo je danas jedno od finansijskih središta Evrope, metropola koja je već prije nekoliko godina premašila milion stanovnika, proširila svoj opseg za nekoliko desetina kilometara te ostvarila enorman ekonomski rast. U naseljima kojima su  nekad domonirile tmurne i nezgrapne socijalističke zgrade, danas se protežu moderni, od plavičastih stakala satkani neboderi u kojima se smjestila novospridošla biznis elita, ili pak brojne svjetske korporacije i banke, uz  dominaicju onih iz arapskog svijeta.

U Sarajevu danas, osim nekolicine endemskih primjeraka, više nema Srba. Nema svakako ni Hrvata. No, u današnjem Sarajevu također su i Bošnjaci postali manjina koja čini jedva trećinu ukupnog stanovništva grada.

Jednog Sarajliju, da je prespavao zadnjih petnaestak godina, ovakav fizički izgled grada danas bi vjerovatno oduševio i srce bi mu bilo puno ponosa, no njegove iluzije stvorene vanjštinom brzo bi splahnule kada bi vidio ljude koji danas obitavaju u njegovom gradu, čuo njihov jezik, upoznao njihovo ponašanje i shvatio da to naprosto više nije njegov grad. U Sarajevu danas, osim nekolicine endemskih primjeraka, više nema Srba. Nema svakako ni Hrvata. No, u današnjem Sarajevu također su i Bošnjaci postali manjina koja čini jedva trećinu ukupnog stanovništva grada.

Upravo te izdignute kičaste zgrade, osim što predstavljaju simbol finansijske moći i rapidnog ekonomskog progresa, također stoje i kao simboli uništenja domicilnog stanovištva i svega onog što je Sarajevo nekoć predstavljalo, a od nekadašnjeg grada ostalo je puko ime kao svjedok da se tu nekad nalazio šeher koji je bio raskrižje nekih drugih civilizacija koje su ga oplemenjivale posve drugačijim duhom.

Sve je počelo stidljivo još tokom onog nesretnog rata u devedesetim, kada je nekoliko stotina arapskih dobrovoljaca došlo u našu zemlju da se bori na strani Armije BiH. Tu je posađena klica njihovog kasnijeg paklenog plana za preuzimanje naše zemlje. Kasnije su došla „humanitarna“ društva, za njima arapski univerziteti, investicije, a sve je kulminralo kupovinom stanova i gradnjom čitavih novih naselja. U naše drutšvo ulazili su tiho, neprimjetno, u početku se krećući samo u svojim zajednicama i čekajući da njihov broj dovoljno naraste.

Sve je počelo stidljivo još tokom onog nesretnog rata u devedesetim, kada je nekoliko stotina arapskih dobrovoljaca došlo u našu zemlju da se bori na strani Armije BiH. Tu je posađena klica njihovog kasnijeg paklenog plana za preuzimanje naše zemlje. Kasnije su došla „humanitarna“ društva, za njima arapski univerziteti, investicije, a sve je kulminralo kupovinom stanova i gradnjom čitavih novih naselja. U naše drutšvo ulazili su tiho, neprimjetno, u početku se krećući samo u svojim zajednicama i čekajući da njihov broj dovoljno naraste.

Gradnju džamija i tržišnih centara od arapskog novca pratili su tek poneki protesti građana zabrinutih zbog njihovog utjecaja i  uvoza nove kulture, međutim, takvi bi brzo bili diskreditovani kao komunisti i „islamomrsci“ koji se protive napretku i prosperitetu svog grada samo zato što mrze muslimane, pa čak i onda kad novce ulažu. Većina nas, vođena kompleksom siromaha i željom za kapitalom, nije htjela, ili nije bila u stanju prepoznati, da njihove investicije ne dolaze bez naplate, odnosno da je svaki uloženi dolar u našu zemlju pratio i plansku kolonizaciju našeg grada i postepeno uvođenje nekih novih pravila u naše živote.

Naše ulice kojima su nekad razdragano koračale ljetne haljine i kratke suknje, danas su preplavljene nikabima i kratkim pantalonama. Arapski jezik na gradskim ulicama odavno je već postao učestaliji od bosanskog, a u pojedinim naseljima naš maternji jezik se uopšte više ne može čuti. A mi? Tromi, apatični i merhametli kakvi jesmo, sav taj proces okupacije našeg grada smo mirno posmatrali i čak pokazivali toplu dobrodošlicu svojim novim sugrađanima za koje smo se nadali da će upotpuniti kolorit Sarajeva.

Kada smo primijetili da postajemo stranci u našem vlastitom gradu i da nam prijeti potpuna marginalizacija, već je bilo kasno, jer nije više postojao način da se suprotstavimo sve brojnijem i finansijskim moćnijem tuđinu čiji su svjetonazori i kultura življenja bili dijametralni našem evropskom gospodskom duhu; onom istom duhu kojeg su nekoć tako savršeno utjelovljavljavali gospoda Milorad Dodik i Fahrudin Radončić, ljudi koji su upozoravali na nedaću koja slijedi... Kada nam je prvi najavljivao da u organizaciji Bakira Izetbegovića Arapi namjeravaju kupiti 100.000 stanova u Sarajevu i tako stvoriti svoj centar u srcu Evrope, odbacivali smo to s podsmijehom kao još jedno u nizu bulažnjenja laktaškog vožda: „ta, pa u Sarajevu ne postoji ni ukupno 100 000 stanova“, govorili smo, nesvjesni Dodikovog vizionarstva i preciznosti obavještajnih podataka koje je posjedovao.

Pak Radončićeve prijedloge da deportuje pripadnike arapske narodnosti iz BiH i zabrani državljanima arapskih zemalja kupovinu nekretnina u Sarajevu smo s gnušanjem odbacivali kao jeftino politikanstvo, govor mržnje i poziv na diskriminaciju ljudi samo zbog njihovog porijekla. Izbore 2014. Dodik  je izgubio i nakon gotovo deset godina morao sići s vlasti, dok je Radončićeva kratka politička avantura u kojoj je uspio dogurati do državnog ministra sigurnosti, okončana katastrofalnim izbornim porazom nakon kojeg mu se stranka raspala. Mile i Fahro postali su politička prošlost. Građane Sarajeva više nije imao ko da spasi!

Naše ulice kojima su nekad razdragano koračale ljetne haljine i kratke suknje, danas su preplavljene nikabima i kratkim pantalonama. Arapski jezik na gradskim ulicama odavno je već postao učestaliji od bosanskog, a u pojedinim naseljima naš maternji jezik se uopšte više ne može čuti. A mi? Tromi, apatični i merhametli kakvi jesmo, sav taj proces okupacije našeg grada smo mirno posmatrali i čak pokazivali toplu dobrodošlicu svojim novim sugrađanima za koje smo se nadali da će upotpuniti kolorit Sarajeva.

Upravo je ta, 2014. bila najkobnija za naš grad. Osigurani podrškom koju su im pružali Bakir Izetbegović i Stranka demokratske akcije kao vladajuća stranka u gradu i pobjednica izbora koji su održani te godine, s pripremljenim terenom arapskog kapitala i brojnih organizacija za lobiranje, Arapi su započeli bjesomučno ulaganje u gradnju novih stanova i čitavih naselja u koje su dovođeni državljani Egipta, Sirije, Kuvajta, Iraka, Libije....

Iako je s novim stanovnicima stizao i novi poredak, naše društvo u početcima nije mijenjano zakonima. Mijenjano je najprije odozdo, jer novi ljudi osim što su sa sobom donijeli novu modu i nova pravila ponašanja, takođe se nisu libili na ulicama vrbalno napadati 'lagano' obučene djevojke, ili u grupama ulaziti u kafiće i fizički se obračunavati s ljudima koji konzumiraju alkohol i slušaju „šejtansku muziku“. Stvar je kulmnirala 2021., kada je kao dio tajnog plana iskorjenjivanja „bluda i nemorala u gradu“, najpoznatiji sarajevski klub „Sloga“ dignut u vazduh, i iako je za teroristički napad odabran radni dan u ranim jutarnjim satima, živote su izgubili domar i konobar koji se zatekao s njim. „Slogu“ je potom privatizovao izvjesni Arap iz Kuvajta i tu je danas smješten islamski kulturni centar, a po njegovom enterijeru ne biste mogli nikad zaključiti da se tu nekoć nalazilo kultno sarajevsko mjesto noćnog života.

Ostala mjesta na koja smo nekad išli da slušamo dobre svirke ili gledamo pozorišne predstave, danas su mahom pretvorena u hale za održavanje koncerata ilahija i kasida. U gradu koji je davno prešao milion stanovnika zapadnjački stil noćnog života više ne postoji. Mjesta za izlazak pak  ima, u vidu mnogobrojnih kafea i restorana, međutim zakonom je propisano da svi objekti moraju biti zatvoreni do 11 navečer, a alkoholna pića u njima više ne možete naručiti,  jer je donešen zakon o zabrani alkohola u Sarajevskom emiratu. Na crnom tržištu ga još i možete naći, no ako vas uhvate u prodaji ili konzumiranju, rizikujete da dobijete kaznu bičevanja i dugogodišnjeg zatvora. Da, dobro ste pročitali, i zakonom su nam uskratili naše slobode koje smo nekad uzimali zdravo za gotovo.

Ne samo da su preplavili naš grad i da su odozdo mijenjali njegov karakter i norme ponašanja, nego su vremenom došli u poziciju i da kroje zakone u skladu s vlasitim svjetonazorima i kulturom življenja. Upravo zbog velikih protesta i gnjeva domicilnog stanovništva, SDA je u strahu od gubitka parlamentarnih izbora 2022., arapskom stanovništvu, čiji je broj već tada iznosio oko 1.300.000, odlučila dati pravo na državljanstvo. Zakon je proguran tako što su strankama iz RS omogućili dalju decentralizaciju države, dok je hrvatskim strankama data saglasnost da se opštine u kojima Hrvati čine većinu objedine u novi entitet, što je učinjeno, pa je 2023. godine,  proglašena Hrvatska Zajednica Herceg-Bosna.
No, davanjem državljanstva Arapima, Stranka demokratske akcije i njen predsjednik Bakir Izetbegović, ispostavit će se, sami sebi su iskopali crnu rupu. Umjesto pokazivanja političke zahvalnosti, arapsko stanovništvo osnovalo je novu stranku pod nazivom „IslamBosna“, na čelu s Abu Hamzom (koji je uživao veliku popularnost kao žrtva starog „nevjerničkog“ režima), čime je stranka slala jasnu poruku da djeluje na nadetničkoj, panislamskoj platformi, gdje nije važno šta si sve dok si brat musliman, pa su se Islambosni, pored Arapa, među kojima je uživala gotovo plebiscitarnu podršku, pridružili i brojni Bošnjaci. Zbog krize vlasti, 2024. godine, raspisani su prijevremeni parlamentarni izbori, a u Sarajevu, u kojem se nalazila trećina ukupnog stanovništva BiH, Islambosna odnijela je uvjerljivu pobjedu.

Upravo zbog velikih protesta i gnjeva domicilnog stanovništva, SDA je u strahu od gubitka parlamentarnih izbora 2022., arapskom stanovništvu, čiji je broj već tada iznosio oko 1.300.000, odlučila dati pravo na državljanstvo. Zakon je proguran tako što su strankama iz RS omogućili dalju decentralizaciju države, dok je hrvatskim strankama data saglasnost da se opštine u kojima Hrvati čine većinu objedine u novi entitet, što je učinjeno, pa je 2023. godine,  proglašena Hrvatska Zajednica Herceg-Bosna.

Odmah po okončanju izbora, Republika Srpska proglasila je nezavisnost, a isto je učinila i Herceg Bosna. Također, i dalje 'crvena' Tuzla sa svojim širim okruženje najavila je da od toga dana na njenom području zakoni doneseni u Sarajevu više ne važe, da proglašavaju vlastitu autonomiju, te su zatražili intervenciju NATO-a i zapadnih zemalja kako bi se spriječio raspad BiH i uvođenje tiranije u zemlji, a zemlja vratila evropskim vrijednostima, no uz Evropske Unije i SAD-a im je poručeno „BiH mora sama rješavati svoje probleme“.

Međutim, umjesto potresa i eskaliranja sukoba, iz Islambosne su najavili da će poštovati volju srpskog i hrvatskog naroda u BiH, kao i izbor „tuzlanskih komunjara“, jer ih ta „kjafirska područja“ ne interesuju. Njihov cilj je bio stvaranje jedne poptuno nove države, a sada, oslobođeni ustavnih stega i pritiska međunarodne zajednice, dobili su odriješene ruke za to. Na širem području Sarajeva, koje se sada prostiralo od Goražda do Zenice, osnovan je Sarajevski emirat, s Abu Hamzom kao emirom. Uz odobravanje ovakvog scenarija većinskog arapskog i dobrog dijela bošnjačkog stanovništva, staro sarajevsko građanstvo, čija je većina pripadnika napustila grad onih dana kada su uvidjeli da Sarajevo nezaustavljivo prestaje biti Sarajevo i postaje Kandahar, jednostavno više nije imalo ni snage ni moći da im se suprotstavi.

U  narednih nekoliko godina u sarajevskom emiratu donijet će se brojni užasni, anticivilizacijski zakoni kojima su ukinute naše slobode i elementarna ljudska prava, zakoni koji su nam oduzeli dostojanstvo i pretvorili nas u roblje novog šerijatskog poretka.... Ukinute su sve političke stranke, a kompletna rukovodstva SDA, SDP-a i ostalih starih stranaka su privedena; šerijat je postao vrhovni zakon; doneseni su zakoni o propisnom odijevanju čije kršenje donosi drakonske novčane kazne. Zabranjeni su: alkohol (kazna bičovanje i do 20 godina zatvora), homoseksualizam (kazna: vješanje, kamenovanje ili presijecanje mačem), lake droge (kazna: vješanje), pornografija (kazna: bičevanje), blud i preljub (kazna: kamenovanje), preobraćenje s islama na drugu religiju (kazna: smrt)...
Evropska unija koja je davno prekinula pregovore s našom zemljom, od uspona IslamBosne nametnula je sankcije BiH sa svim njenim autonomnim dijelovima (koji nisu dobili priznanje), i danas je gotovo nemoguće s našim pasošem preći granicu bilo koje evropske zemlje u okruženju. No, ta potpuna izolacija njihovog Emirata, našu elitu u potpunosti oslonjenu na arapske zemlje i špekulativni kapital sa zapada ne brine previše, jer su dobili odriješene ruke da čine šta im je volja.

Evropska unija koja je davno prekinula pregovore s našom zemljom, od uspona IslamBosne nametnula je sankcije BiH sa svim njenim autonomnim dijelovima (koji nisu dobili priznanje), i danas je gotovo nemoguće s našim pasošem preći granicu bilo koje evropske zemlje u okruženju. No, ta potpuna izolacija njihovog Emirata, našu elitu u potpunosti oslonjenu na arapske zemlje i špekulativni kapital sa zapada ne brine previše, jer su dobili odriješene ruke da čine šta im je volja.

Danas, kao bivši novinar, bivši zatvorenih, politički disident i osoba osuđena da životari na margini društva, dok se sjećam Sarajeva što je nekad bilo, gledam te novoizgrađene bulevare i tu gomilu staklenih zgradurina koje se izdižu pod oblake, i koje, dok lažno svjedoče o ekonomskoj snazi našeg grada i njegovom napretku, u svojoj nutrini kriju stravičnu sudbinu jednog varvarskog društva vođenog demonskim ljudima koji su nam skrojili zastrašujuće zakone protiv kojih uljuđena zapadna civilizacija mora svim sredstvima da se bori. A neće, jer su pokazali da im ispod političkih proklamacija do ove zemlje i njene sudbine nije stalo, i da od pitanja naših sloboda i dostojanstva im je daleko preče upravo postojanje jednog takvog civilizacijskog rugla u kojem će i njihova elita moći da pere svoj prljavi novac, tu prokletinju zbog koje smo pristali da jedna zloćudna ideologija uništi naš grad i nova rasa osvoji našu zemlju, dok širina naših novih ulica i visina građevina prikrivaju istinsku bijedu, kako finansijsku tako i duhovnu, većine naših stanovnika koji su prinuđeni raditi za svoje strane gospodare. 

Ako ovo djelo čitate, znajte da je uspjelo biti iznešeno iz mog Sarajeva kojeg više nema, jer od njega je ostala samo evropska crna mrlja mračnjaštva i beznađa, a moje tijelo danas ili je bačeno u tamnicu zbog zabranjenih riječi, ili nekud svijetom luta kao apatrid. Duše ionako više nemam, jer je izgorila zajedno s dušom mog grada.

Eh, Fahro i Mile, kakvi ste samo vizionari bili...

EPILOG JEDNOG MUKA/ U BEZIDEJNOM DRUŠTVU PSOVKI I GRAKTANJA: Kako nam se Jelena Topić ismijala u lice, ali ništa promijeniti neće...

U oronulim društvima koja se bave prvenstveno drugima, Jelena će za nekoliko mjeseci bit posve zaboravljena, a nakon nje ostat će samo stupidne priče o idiotima s Farme, slavnim fudbalerima i sapunskim junacima, a ljudi će vlastiti život nastaviti da nose kao neku neželjenu muku koju su poput kurijeg oka osuđeni da podnose od danas do sutra

Piše: Danijal HADŽOVIĆ

Performans koji je Jelena Topić izvela uistinu je bio jedan maestralan socijalni eksperiment - eksperiment kojim je, namjerno ili ne (kao da je sad i bitno), žitelje učmalih društava balkanskog trokuta BiH, Srbije i HrvatskE (u kojima je ova mlada i prema svemu iznimna djevojka preko noći postala zvijezda) natjerala da na površinu izbace svoje pravo lice. A sve što je Jelena radila jeste da je poput kipa mjesec dana nepomično stajala i šutila.
Nekadašnja prva dama SAD-a, Elenor Roosevelt, jednom reče da veliki umovi diskutuju o idejama, prosječni o događajima, a mali o drugim ljudima. Kakvi umovi dominiraju ovim nesretnim prostorom jasno je svaki put kad svjedočite uobičajenom razgovoru na kafama. Stoga, u sredini u kojoj su bavljenje drugim ljudima često i mnogo više nego samim sobom i zabadanje noseva u spavaće sobe jedno od glavnih obilježja mentaliteta, nije ni čudo što je toliku pažnju na sebe privukla djevojka koja je jednog dana, bez ikakvih natuknica o sebi i svom činu, odlučila da stane na prijedorski gradski trg... I šuti. I tako mjesec dana.

Dok smo analizirali Jelenu i naklapali o njenim motivima i ciljevima, ona nam je ogledalom u ruci tokom jednog dana protesta poslala sasvim jasnu poruku koju nismo shvatili - da pogledamo sebe, a ne nju. Njeno je stajanje predstavljalo praznu hartiju na koju je balkanska mahala švrljala svoje vlastite nagomilane frustracije, strepnje, nade, bojazni i poganluke, na nju je projektovala ono što svakog ponaosob najviše tišti, pa je svako Jelenin potez tumačio u skladu s onim što bi njemu najviše odgovaralo.

Ko je ta djevojka? Šta želi postići? Šta nam ovim poručuje?- zagraktala je znatiželjna javnost, i ubrzo smo u sadejstvu regionalnih medija i korisnika društvenih mreža bili počastvovani mnogobrojnim, međusobno isključivim teorijama o Jeleni, pa smo između ostalog mogli saznati da je djevojka "psihički bolesnik, frustrirana mlada osoba koja i pored dva fakulteta ne može da nađe posao pa je iz očaja odlučila da protestuje šutnjom, ljutita aktivistkinja koja hoće da pokrene bunt mladih ljudi, usamljena djevojka koja traži muža, ogorčena umjetnica u pokušaju koja se nešto krevelji...."
No, prema svemu sudeći, ona očito nije bila ništa od navednog, barem ne na način na koji ju je većina posmatrala. Jelena je završila ekonomski fakultet, apsolvent je na Akademiji umjetnosti u Banjaluci, odsjek filmska i TV režija, iza sebe ima već dvije pozorišne predstave, a ovaj „tihi protest“ koji je uredno, u skladu s građanskim obavezama prijavljen policiji, samo je dio njenog diplomskog rada. Jelena je zapravo ponajprije zajebant. I to vrhunski.
Šuteći sa smrtno ozbiljnim izrazom lica i nepomično stojeći na trgu, ona nam se zapravo svima smješkala u lice žaleći i ironizirajući našu naivnost, glupost, nesreću  i pakost. Dok smo analizirali Jelenu i naklapali o njenim motivima i ciljevima, ona nam je ogledalom u ruci tokom jednog dana protesta poslala sasvim jasnu poruku koju nismo shvatili - da pogledamo sebe, a ne nju. Njeno je stajanje predstavljalo praznu hartiju na koju je balkanska mahala švrljala svoje vlastite nagomilane frustracije, strepnje, nade, bojazni i poganluke, na nju je projektovala ono što svakog ponaosob najviše tišti, pa je svako Jelenin potez tumačio u skladu s onim što bi njemu najviše odgovaralo.
Jednom soju, onom najnižem, Jelena je izgledala kao odveć neželjena opasnost. To su oni mali, tihi, zatvoreni i neprimjenti ljudi koji strepe od novotarija i promjena svake vrste, potpuno pomireni s bezidejnošću svakodnevnog života i svih njegovih pisanih i nepisanih pravila, nepravdi i nakarada. Takve, posebno ako su lokalci koji su morali prolaziti pored Jelene, njena stajaća šutnja sigurno je vrlo uznemiravala. Za njih je ona nesumnjivo bila luđakinja, anomalija društva, osoba koju bi najradije sklonili, zatukli, društveno eliminisali ili barem stavili na stub srama, pa su je upravo takvi jednom prilikom verbalno i napali na trgu; upravo takvi su, osigurani lažnim profilima i anonimnim nickovima, na društvenih mrežama ostavljali onu hrpetinu odvratnih, vulgarnih komentara na račun djevojke i njenog performansa. To su, kao što već rekoh, oni ljudi koji su kad su sami - plašljivi, pokorni i nesigurni u sebe, u dubini duše puni gorčine i mržnje, a u nesretnim vremenina vrlo lako se pretvaraju u dželate.
Ima u ovom društvu takođe još uvijek nešto zanesenjaka i naivnih idealista, onih koji priželjkuju da u životu budu sudionici barem nečeg velikog, odveć rezignirani i deprimirani društvom koje im je ostavljeno u naslijeđe. Takvi su zaključili da je Jelena, nema sumnje, baš poput njih, djevojka koja, nezadovoljna stanjem u državi, želi da digne svoj glas i izazove promjenu, a kad već nema nikog ko bi joj se pridružio, onda ostaje još samo šutnja kao način protesta. Takvi su u Jeleni nesumnjivo gledali svoju moguću herioinu, potencijalnu iskru koja će pokrenuti bunt mladih u zemlji, no nade su im i ovaj,  po ko zna koji put iznevjerene.
Bilo je tu nešto i onih utopljenih u materijalističku svakodnevnicu kojima je Jelenin čin tek besmisleno kreveljene besposlene djevojke kojoj bi bilo bolje da umjesto stajanja po trgovima uzme lopatu u ruke; neki su pak, zbog same činjenice da se performans odvijao u Prijedoru, gradu koncentracionih logora i stravičnog zločina nad Bošnjacima, Jeleni zamjerali što protest nije posvetila tragediji tih ljudi; neki su u njenom činu slavodobitno vidjeli vraćanje kulture na velika vrata u jednu malu nesretnu sredinu; neki su pak od početka pretpostavljali, s obzirom na njen fakultet, da je u pitanju samo jedan umjetnički performans čija je poruka ko zna šta...

Čovjek se ničeg ne boji kao promjene, najprije promjene svijesti. Ovo je posebno izraženo kod mladih ljudi koji, kad bi se i pobunili protiv nečega, ne bi znali šta umjesto toga hoće, jer ovakvo propalo društvo je nekome ko je čitav život proveo u dejtonskoj BiH jedino za koje zna.. I čemu se onda on može nadati i koja ideja ga može pokrenuti kad i ne zna za nešto bolje i drugačije, kad ne zna kako je to živjeti u normalnom i uređenom društvu?

No, Jelena je samo stajala, a nikakvu promjenu tiho stajanje neće i ne može donijeti. U oronulim društvima koja se bave prvenstveno drugima, Jelena će za nekoliko mjeseci bit posve zaboravljena, a nakon nje ostat će samo stupidne priče o idiotima s Farme, slavnim fudbalerima i sapunskim junacima, a ljudi će vlastiti život nastaviti da nose kao neku neželjenu muku koju su poput kurijeg oka osuđeni da podnose od danas do sutra.

Svaki društveni aktivizam da bi uspio i izazvao promjenu zahtijeva prethodno postajanje ideje o tome šta se želi postići, a upravo u tome i leži glavni uzrok letargičnosti našeg društva - u nedostatku ideja i ideala koji bi kompletno društvo mogli pokrenuti na aktivizam, jedne da ih slijede, druge da ih nastoje suzbiti. Ta društvena dinamika kod nas, i ne samo kod nas, je davno ubijena, onda kad je srušen komunizam, ideja koja je mobilisala stotine hiljada ljudi - na one koji su ga i pored njegove neodrživosti gorljivo branili, te one koji su bili spremni i život žrtvovati da ga ruše. Nakon konačnog pada komunizma, nekako kao da je i nestalo ideje vrijedne žrtvovanja, bilo za njeno spasenje ili uništenje.
Umjesto toga, dobili smo podijeljena torovska društva, gomilu političkih partija bez ideja i programa koje djeluju kao čiste interesne grupe i ciljevi im se svode na puku borbu za vlast i privilegije koje ona donosi, neozbiljno civilino društvo kao produženu ruku stranih interesa i izvor profiterstva mnogih pojedinaca, ekonomsku stagnaciju i sriomaštvo, te armiju letargičnih nezainteresovanih ljudi koji u sebi drže bujicu nezadovoljstva i samo čekaju da im neko pokaže metu na koju ga trebaju istresti. A za sve svoje životne neuspjehe i frustracije meta se već svakodnevno nalazi: bilo na cjelodnevnim kafanskim mahalanjima ili facebook dokoličarenjima, na nekog će već izlučiti svu svoju bijesnu žuč, naći će se ranjena životinja koju će propisno izlešinariti.

I tada će biti zadovoljni, jer većini zapravo ovo trenutno stanje stagnacije, nefuknkcinalnog sistema, korupcije i opšteg haosa savršena odgovara- saživjeli su s njim, a čovjek se ničeg ne boji kao promjene, najprije promjene svijesti. Ovo je posebno izraženo kod mladih ljudi koji, kad bi se i pobunili protiv nečega, ne bi znali šta umjesto toga hoće, jer ovakvo propalo društvo je nekome ko je čitav život proveo u dejtonskoj BiH jedino za koje zna.. I čemu se onda on može nadati i koja ideja ga može pokrenuti kad i ne zna za nešto bolje i drugačije, kad ne zna kako je to živjeti u normalnom i uređenom društvu?
Stoga nas Jelena, držeći ogledalo u ruci, može navesti jedino da pokažemo svoje stvarno lice, no rijetko ko će u ogledalo zaista i pogledati. Za neke pak korjenitije promjene najprije će biti neophodno da postanemo društvo koje će se prestati baviti ljudima i događajima, a početi baviti idejama. Tek tada bit će moguća pojava nekog cilja koji će biti u stanju mobilisati mase. No, i ako se to desi, budite oprezni, jer nikad ne treba smetnuti s uma da ovo društvo vrvi pojedincima uvijek spremnim da šikaniraju, omolovažavaju, uništavaju i, ako treba, i fizički eliminišu svakoga ko po bilo čemu odudara od standarda njihove tužne socijalne žabokrečine.
Aa šta li će onda tek biti u stanju učiniti s onima koji ne samo da će odudarati od sredine, nego će i zahtijevati radikalnu preobrazbu našeg dosadašnjeg načina življena i razmišljanja?!

EPILOG PUTA NA MUNDIJAL/ NAŠA DOMOVINA KONAČNO JE POBIJEDILA: Zmajevi - motor jedne bolje i sretnije BiH: Večeras smo s ponosom svi Bosanci i Hercegovci!

Završeno je! Večeras uistinu s ponosom možemo reći da smo Bosanci i Hercegovci jer je naša domovina konačno pobijedila. Ko zna, možda fudbalska reprezentacija bude jedan od motora stvaranja jedne bolje i sretnije zemlje. Ipak je fudbal na ovim prostorima puno više od najvažnije sporedne stvari!

Piše: Danijal HADŽOVIĆ

Završeno je! Bosna i Hercegovina se direktno plasirala na Mundijal 2014. I to u kakvom stilu. Možda ima neke sudbinske predodređenosti da nakon dugog fudbalskog putovanja započetog još 1993. godine utakmicom protiv Albanije, Bosna i Hercegovina svoje prvo veliko takmičenje igra baš u najuspješnijoj fudbalskoj zemlji svih vremena, u kojoj je ovaj sport oduvijek bio mnogo više od igre, a da svoju kartu ovjeri upravo u Litvaniji, zemlji koja nam je prije samo mjesec dana srušila košarkaške snove zaustavivši u zadnje dvije minute potpuni debakl od naših igrača, zbog čega su i pored poraza, zbog bolje koš razlike, na iglene uši uspjeli proći dalje.

Ali sudbina se ovaj put nije ponovila...

Razlog tih posustajanja „na korak od sna“, ipak, nadajmo se, nije bio u nekim neopipljivim kosmičkim zakonima, nego u sasvim  konkretnom duševnom stanju koje preovladava među našim ljudima: kao i većina slavenskih naroda - mi smo psiholabilni. Za razliku od Nijemaca ili Holanđana koji svakoj svojoj utakmici pristupaju hladnokrvno, hladnokrvo čak i kada su krajnje očajni: mi smo histerici.

Pribojavali smo se da nam se subdina iz te utakmice ne ponovi i ovaj put, jer bi to u suštini bila samo još jedna, ko zna koja po redu repriza naših pehova, gdje svako malo dođemo pred cilj, ali nikako i da ga pređemo. No, razlog tih posustajanja „na korak od sna“, ipak, nadajmo se, nije bio u nekim neopipljivim kosmičkim zakonima, nego u sasvim  konkretnom duševnom stanju koje preovladava među našim ljudima: kao i većina slavenskih naroda - mi smo psiholabilni. Za razliku od Nijemaca ili Holanđana koji svakoj svojoj utakmici pristupaju hladnokrvno, hladnokrvo čak i kada su krajnje očajni: mi smo histerici.

Sjetimo se samo onih malo starijih kvalifikacionih ciklusa gdje bismo nakon loših rezultata u već prve dvije-tri utakmice kvalifikacije proglašavali neuspješnim i tražeći nečiju glavu dizali ruke od reprezentacije i maštali o nekom sljedećem ciklusu; ili još bolje, sjetimo se onih nekoliko kvalifikacija u kojima nam je zadnja utakmica odlučivala o plasmanu, a mi se svaki put, bez izuzetka, u opštoj nacionalnoh histeriji danima unaprijed proglašavali pobjednicima i organizovali slavlja, što nam se svaki put obiljalo o glavu.

Jer ta naša euforičnost i prerana nabusitost zapravo je samo  maska jednog mentaliteta neurotičnosti koji se javlja uvijek kad igramo pod imperativom pobjede, a izaziva razne  mentalne, fizičke i motoričke poremećaje koji na kraju dovode do ukočenosti i isprepadanosti,  te vi u konačnici nemate igrača na terenu koji će, odvažno i hladno, povući loptu i završiti započeto.

Samo u fudbalu je već mnogo tih teških šamara u odlučujućim utakmicama koji su nas koštali velikih natjecanja - od „historijske“ utakmice sa Danskom kad nam je falio jedan gol za pobjedu i plasman na evropsko prvenstv,o ali ga nismo postigli, preko utakmica baraža s Portugalom, pa do prošlih kvalifikacija, kada smo u zadnjoj utakmici, usred Pariza, svega desetak minuta prije kraja imali 0:1 i direktan plasman na Evropsko, da bi onda, kada već indisponirani Francuzi nisu bili u stanju iz igre postići gol, naš ključni igrač odbrane, Spahić, pred svojim golom izgubio loptu, srušio Nasrija u šesnaestrcu i protivnicima poklonio penal za izjednačenje.

Za razliku od prijašnjih FIFA-nih i UEFA-nih kažnjavanja zbog navijačkog ponašanja, klanjanja na turskim zastavama, tučnjava i ostalog, navijači BiH su, u isto vrijeme dok se pri susretima reprezentacija Srbije i Hrvatske demonstriralo zastrašujuće nacionalističko divljaštvo i vodili odavno izgubljeni ratovi, pokazali iznimno dostojanstvo i čast, te Evropu zadivili svojim odnosom prema reprezentaciji.

Šta da smo izgubili ili odigrali neriješeno?!
Ne treba se zanositi, takva sudbina mogla nas je svakako snaći i ovaj put. Euforije naravno nije nedostojalo. Portugalski smo, kako nam to Jasna Žalica s reklame poručuje, još mjesecima ranije počeli učiti, a u Kaunasu je već sedmicama unaprijed pripremljen slavljenički dernek za nekoliko hiljada domaćih navijača, koji baš negdje u ovim trenucima uživaju na koncertu Halida Bešlića. Dakle, ponovo smo se unaprijed proglasili pobjednicima i svakako da je lijepo vidjeti kako se znamo organizovati kad hoćemo, a i kako se, bogami, znamo veseliti i svoju zemlju predstaviti u najboljem svjetlu; no, izvinit ćete na ovoj možda pretjeranoj kritičnosti i ozbiljnosti, ali šta da smo izgubili ili odigrali neriješeno?!
I suviše je bilo, i to ne samo u fudbalu i ne samo u sportovima, zicera koje je ova zemlja kroz historiju propuštala pa na kraju završavala kao gubitnik. Dakako, u odnosu na prethodne četiri meč lopte za odlazak na veliko fudbalsko takmičenje, kada smo svaki put zakazivali, ovaj put protivnik je ipak objektivno bio mnogo lošiji nego što su to Danska, Portugal i Francuska, a uz to nije imao i ni najmanju motivaciju za pobjedu, osim eventualno onih 100 hiljada eura koje im je Grčka obećala po igraču ukoliko ne izgube od nas.
No, nije li BiH dosta kvalitetnija i od Slovačke od koje je prije kojih mjesec dana u prvoj utakmici ključnog dvomeća, u potpuno neprepoznatljivom izdanju, izgubila usred Zenice, da bi u drugoj utakmici tek zahvaljući promašenim slovačkim zicerima i čudesnom udarcu Hajrovića, koji ulazi jednom u desetak godina, naša reprezentacija za dlaku izbjegla da još jednom uprska stvar? Dakle, kvaliteta u odnosu na protivnika dolazi u drugi plan čim se u nama pokrene uobičajeni proces „sagorijevanje u želji“ koji nužno vodi u poraze, a za njima slijede beskonačna sažalijevanja samih sebe kao moralnih pobjednika i simpatičnih luzera.
Više nam 'ne treba tako malo', sad možemo slaviti
Na svu sreću naši igrači, iako su tokom dobrog dijela meča djelovali ukočeno i plašljivo, ovaj put nisu dozvoli da se historija ponovi. Ibišević ga je zabio hladnokrvno, u najboljem mogućem trenutku za minimalnu, ali rutinsku pobjedu.
Fudbalska reprezentacija BiH je položila ispit. Prvi dio apsolviran je još tamo negdje od 2008. kada smo se uspjeli etablirati kao reprezentacija koja je nužno u svakim kvalifikacijama jedna od prve dvije u grupi i ne kiksa na slabijim protivnicima. Danas, nakon što smo zasluženo savladali Litvaniju, završili kvalifikacije kao jedna od najefikasnijih ekipa evropskog kontinenta (koja je nedostatak rješenja u zadnjoj liniji nadoknađivala agresivnom napadačkom igrom), pokazali hladnokrvnost i snagu kad je bilo potrebno te imali konstantnost i disciplinu u igri, možemo reći da je naša ekipa napravila jedan značajan iskorak od gubitničkog mentaliteta i vječnog samosažaljevanja koje obično počinje rečenicom „a trebalo nam je tako malo“. Više ne treba, sad možemo slaviti.

Ko zna, možda fudbalska reprezentacija bude jedan od motora stvaranja jedne bolje i sretnije zemlje. Ipak je fudbal na ovim prostorima puno više od najvažnije sporedne stvari!

Najbolji igrač je dvanaesti igrač
Uporedo sa igračima i stručnim štabom, jednako bitan pobjednik su i navijači, svi građani Bosne i Hercegovine kojima ja ova reprezentacija na srcu. Za razliku od prijašnjih FIFA-nih i UEFA-nih kažnjavanja zbog navijačkog ponašanja, klanjanja na turskim zastavama, tučnjava i ostalog, navijači BiH su, u isto vrijeme dok se pri susretima reprezentacija Srbije i Hrvatske demonstriralo zastrašujuće nacionalističko divljaštvo i vodili odavno izgubljeni ratovi, pokazali iznimno dostojanstvo i čast, te Evropu zadivili svojim odnosom prema reprezentaciji.

Sve utakmice ovih kvalifikacija ispraćene su bez zvižduka tuđim himnama, bez pirotehničkih sredstava kao dijela našeg zabranjenog fudbalskog folklora, bez omalovažavanja protivnika, a uz pokazivanje nesebične ljubavi prema našoj repki, jednom od rijetkih reprezenata opipljive državnosti ove jadne zemlje koja nas čini ponosnom i zbog koje su hiljade Bosanaca i Hercegovaca na ogromno čuđenje nešto uštogljenijih evropskih domaćina okupirali svaki mogući grad u kojem je naša reprezentacija gostovala, pokazujući fanatičnu predanost jednog iznimno malog naroda prema svojoj fudbalskoj selekciji.

I upravo zbog toga, više od samog plasmana na svjetsko prvenstvo, mogo veću radost predstavlja to što u ovoj zemlji siromaštva, pesimizma, bezadežnosti, političkih hulja i uništenih snova, među narodom koji živi za momke u plavim dresovima konačno možemo vidjeti optimistična, sretna i nasmijana lica kojima su zrake brazilskog sunca barem na tren osvjetlale sumornu svakodnevnicu.
I večeras uistinu s ponosom možemo reći da smo Bosanci i Hercegovci jer je naša domovina konačno pobijedila.  Ko zna, možda fudbalska reprezentacija bude jedan od motora stvaranja jedne bolje i sretnije zemlje. Ipak je fudbal na ovim prostorima puno više od najvažnije sporedne stvari.

OSVRT NA EUROBASKET 2013, ZMAJEVE I JOŠ JEDNO NEOSTVARENO ČUDO: Vječiti bosanski baksuzluk: Nije li i cijela bh. historija sačinjena od beskonačnih propuštenih prilika i krivih poteza?!

Evorpsko prvenstvo, 38. po redu, koje je održano u Sloveniji, ljubitelji košarke u svijetu, a najprije Evropi, pamtit će po još jednoj lošoj organizaciji domaćina i FIBA-e, čudnom sistemu takmičenja, prosječnim utakmicama, izostanku većine najboljih evropskih košarkaša i brilijantnom nastupu Tonija Parkera... No, Bosanci i Hercegovci pamtiće ga po još jednom tipičnom i večitom bosanskom baksuzluku

Piše:
Završen je još jedan Eurobasket. Evorpsko prvenstvo, 38. po redu, koje je održano u Sloveniji, ljubitelji košarke u svijetu, a najprije Evropi, pamtit će po još jednoj lošoj organizaciji domaćina i FIBA-e,  čudnom sistemu takmičenja, prosječnim utakmicama,  izostanku većine najboljih evropskih košarkaša i brilijantnom nastupu Tonyja Parkera. Među fanovima bh. reprezentacije pak, sjećanje na ovo prvenstveno budit će prvenstveno osjećaje tuge, ponosa i žala zbog još jedne, ko zna koje u nizu, propuštene sportske (a možda čak i životne) prilike, kada smo bili samo na korak od sna i postizanja čuda, ali..., čudo se ni ovaj put nije desilo.

No,  krenimo redom. I prije početka očekivao se jedan od najlošijih i najdosadnijih Eurobasketa, s obzirom da je većina vodećih evropskih zvijezda odlučila da ovo prvenstvo pauzira, pa smo u Sloveniji ostali uskraćeni za nastupe košarkih velikana poput Dirka Nowitzkog, Paula Gasola, Andreja Kiriljenka, Luol Denga, Juan Carlosa Navarra, Miloša Teodosića....

Reprezentacija naših zapadnih susjeda pružila je jako dobar nastup i, zauzevši 4. mjesto, ostvarila svoj najbolji rezultat na evropskim prvenstvima još od 1995. godine, kada su Hrvati bili bronzani.

Da prvenstvo pored izostanka košarkaških asova bude dodatno iritantno potrudili su se i slovenski domaćini, kao i ljudi iz FIBE, ti dugogodišnji rušitelji ove predivne igre, pa se u krajnje konfuzan sistem takmičenja, sa prekobrojne 24 ekipe, savršeno uklopilo katastrofalno suđenje sudijskih diletanata i brojni tehnički nedostaci domaćina koji u pojedinim dvoranama nije bio u stanju obezbijediti ni neometano funkcionisanje semafora.

Uspjeh naših susjeda...

Međutim, upravo izostanak vodećih zvijezda davao je nagovještaj da bi ovo prvenstvo moglo biti neizvjesnije zbog  „šarenijih“ sastava, te da bi neke, kvalitetom objektivno slabije reprezentacije, mogle napraviti iznenađenje. I neke su zaista i iskoristile priliku.
Reprezentacija naših zapadnih susjeda pružila je jako dobar nastup i, zauzevši 4. mjesto, ostvarila svoj najbolji rezultat na evropskim prvenstvima još od 1995. godine, kada su Hrvati bili bronzani. Solidan uspjeh zabilježila je i reprezentacija Srbije. Iako su na prvenstvo došli desetkovani bez nekih od svojih najboljih košarkaša, nakon dobre igre u grupnim fazama, debakla u četvrfinalu od Španije, te poraza i od Slovenije, u utakmici za sedmo mjesto istočne komšije su se ipak uspjele konsolidovati i pobjedom nad Italijom osigurati sebi nastup na Svjetskom prvenstvu 2014. godine.  Historijski uspjeh na ovom prvenstvu ostvarila je Ukrajina, osvojivši na kraju šesto mjeto. Velike ambicije na ovom prvenstvu imali su i domaćini Slovenci, ali u četvrfinalu ipak nisu mogli preko budućih prvaka Francuza, te su se na kraju morali zadovoljiti 5. mjestom.

Nezaustavljivi Tony Parker...

Dvostruki prvak, Španija, iako je nastupao bez dvojice svojih ponajboljih igrača, Paula Gasola i Navarra, važio je za velikog favorita na prvenstvu. Uz nadasve nadmeno i samouvjereno ponašanje igrača na terenu, kalkulisanje u grupnoj fazi i svesrdnu podršku sudaca,  Španci su uistinu odavali utisak ekipe koja takmičenje tretira kao samo još jednu rutinsku formalnost kroz koju mora proći kako bi se domogla novog trofeja. No, da stvari ne završe tako, potrudio se jedan tihi, neizbrušeni košarkaški dragulj i najveći junak ovog prvenstva - Tony Parker.
Dok je većina njegovih evropskih kolega iz NBA, pod izgovorm priprema za narednu sezonu, odlučila odmoriti od ovog Eurobasketa, Parker, trostruki prvak sa San Antonijom i MVP finala 2007. godine, je  kao i svaki put dosad svim srcem igrao za svoju zemlju. Šutirao, igrao i na kraju pobijedio. Nakon ne baš toliko uvjerljivih nastupa Francuza u grupnim fazama, Parker je u četvrfinalu sa 27 ubačenih poena najprije pomrsio račune domaćinima, donijeviši svojoj selekciji uvjerljiv trijumf od deset poena razlike.

Tony Parker, trostruki prvak sa San Antonijom i MVP finala 2007. godine, je  kao i svaki put dosad svim srcem igrao za svoju zemlju. Šutirao, igrao i na kraju pobijedio. Nakon ne baš toliko uvjerljivih nastupa Francuza u grupnim fazama, Parker je u četvrfinalu sa 27 ubačenih poena najprije pomrsio račune domaćinima, donijeviši svojoj selekciji uvjerljiv trijumf od deset poena razlike.

U polufinalu, koje nije pogrešno nazvati i finalem prije finala, Francuze je čekao aktuelni prvak i glavni favorit za osvajanje prvenstva- Španija. U triler završnici utakmice koja je često bivala na rubu incidenta, Parker, koji je poput baletana klizeći kroz protivničku odbranu i pogađajući sve što je bacao u pojedinim trenucima izgledao kao da igra sam protiv čitave španske odbrane, srušio je ego nadobudnim Špancima i sa ubačena 32 poena i ukupnim rezultatom 72-75 odveo Galske pijetlove do finala.
Nakon pokazanog karaktera i nadčovječne psihičke snage u polufinalu, Parker i ekipa finalnu utakmicu protiv Litvanije naprosto nisu mogli izgubiti, te su uvjerljivom pobjedom zasjeli na tron Evrope. Prvi put u historiji. Oh, kakvu li je samo moralnu i ljudsku ćusku Francuz dao svim zvijezdama kojima reprezentativne utakmice u odnosu na klupske karijere gdje zarađuju masne milione predstavljaju tek sekundarna, neobavezna natjecanja, na kojima će se pojavljivati samo onda kada im se prohtije, a i tada će se truditi da se uz što više zahtjeva prema stručnom štabu i upravi, što manje troše na terenu. Parker s druge strane je,  i pored brojnih razočaranje i bolnih poraza koja je Francuska redovno doživljavala na prvenstvima, i pored povreda, i pored brutalno teških NBA sezona, se svake godine odazivao na pripreme reprezentacije i uvijek se bezrezervno davao reprezentaciji.
Danas, za Parkera ne samo da se može reći da je prvak i najbolji igrač Evrope, nego takođe i  neupitna karakterna gromada kakva odlikuje samo najveće.

Moralni pobjednici i bosanski inat...

Pored, naravno, Francuske, najzadovoljniji nastupom na ovom prvenstvu mogu biti Litvanci i osvojena srebrna medalja je i više nego dobar rezultat. Međutim, od poraza u finalu od 14 razlike, Litvananiju su trenuci dijelili od možda još i većeg poraza u zadnjoj utakmici grupne faze, kojim bi oni bili poslani kući, a Bosna i Hercegovina ostvarila svoj historijski uspjeh.
Nakon katastrofalnog starta i poraza od Latvije i Srbije, činilo se da će Zmajevi zabilježiti još jedan očajan nastup na Eurobasketu i služiti ostalim ekipama za popravljanje skora. To je nagovještavao i treći duel sa Crnom Gorom u čiju je zadnju četvrtinu BiH ušla sa deset poena zaostaka i treći uzastopni poraz je bio na pomolu. Međutim, u toj četvrtini naši igrači su naprosto eksplodirali i napravivši 16 razlike u zadnjih 10 minuta na kraju slavili sa 70-76.
Psihički ojačani, naši reprezentativci su sljedeći meč protiv Makedonije i pored brojnih sramnih sudijskih odluka i isključenja trenera Ace Petrovića, uspjeli prilično uvjerljivo završiti u svoju korist. Zahvaljujući već spomenutom konfuznom sistemu takmičenja i rezultatima ostalih utakmica, za prolaz dalje „Zmajevima“ je u zadnjem meču bila neophodna pobjeda protiv Litvanije, jedne od najboljih košarkaških nacija na svijetu, i to ne bilo kakva, nego od  minimalno10 poena razlike. I to se zaista činilo kao nemoguća misija. No, nakon lošeg starta protiv Latvije i Srbije, naši košarkaši su se svojski iskupili u mečevima sa Crnogoracima i Makedonacima, i zaista im nismo mogli ništa zamjeriti, a svaka pobjeda protiv Litvanije bila bi hvale vrijedna.

Ko zna šta bi bilo da je Teletović u zadnje tri minute uspio pogoditi barem još jedan šut s „parkinga“, da je Petrović ranije, a ne nakon serije Litvanaca od 8:0, zvao time out, da je barem ušla ona trica Teletovića dvije sekunde prija kraja koja bi nas odvela na dovoljnih  +10, ili... Ili da nismo očajno startali evropsko prvenstvo i izgubili od Latvije, pa onda bili primorani pokazivati čelični karakter, tjerati bosanski inat, doći nadomak čuda ali čudo ne ostvariti...

Nakon izjednačenog i neizvjesnog prvog poluvremena, krajem treće i početkom četvrte četvrine, naši momci ponovo pokazuju nesvakidašnju psihičku snagu, taj čuveni bosanski inat. Na krilima sjajnih ulaza Đedovića i ludih, potpuno nerezonskih trojki Mirze Teletovića, „s parkinga“ kako je to ushićenim glasom komentarisao Edin Avdić, samo tri minute prije kraja utakmice semafor u Jažicama je pokazivao 16 poena razlike za BiH. Litvanci su bili izgubljeni i u potpunom šoku, dok smo mi s nestrpljenjem očekivali isticanje posljednjih minuta i ostvarenje košarkaškog čuda koje je bilo na dohvat ruke.
Ali, kao da je to trajan usud naše zemlje, san ni ovaj put nije ostvaren. Nekoliko ishitrenih šuteva Teletovića, loši napadi i Đedovića  lična greška, vraćaju Litvancima snagu. Prednost BiH se potpuno topi i na kraju naši košarkaši bilježe herojsku, ali ipak pirovu pobjedu, 78:72!.. A tako je malo falilo! Ko zna šta bi bilo da je Teletović u zadnje tri minute uspio pogoditi barem još jedan šut s „parkinga“, da je Petrović ranije, a ne nakon serije Litvanaca od 8:0, zvao time out, da je barem ušla ona trica Teletovića dvije sekunde prija kraja koja bi nas odvela na dovoljnih  +10, ili... Ili da nismo očajno startali evropsko prvenstvo i izgubili od Latvije, pa onda bili primorani pokazivati čelični karakter, tjerati bosanski inat, doći nadomak čuda ali čudo ne ostvariti...

Epilog...

Nije li ovo prvenstvo, kao i mnoge sportske nesreće BiH, od gola koji je Željezničar primio u posljednoj minuti polufinala Kupa UEFA od Videotona 1985. i tako ostao uskraćen za veliko finale sa Realom, preko Džekine prečke, pa zatim i Muslimovićevog promašaja praznog gola u Lisabonu protiv Portugalu u baražu za Svjetsko prvenstvo 2010., glupog Spahićevog prekršaja u kaznenom prostoru nad Nasrijem, koji je potom izjednačujućim pogotkom sa 11 metara spriječio BiH da kao prvoplasirana u grupi ode na Evropsko prvenstvo 2012. - zapravo samo paradigma našeg kolektivnog mentaliteta, mentaliteta koji nas navodi da uvijek kiksamo na zicerima i sebi u jednostavnim situacijama zagorčavamo život, da bismo onda u nemogućim uslovima pokazivali nadljudsku snagu i dolazili nadomak čuda, ali ipak na kraju završavali kao ponosni i časni gubitnici koji su uvijek pred ciljem, a nikad na njemu?!
Nije li i naša kompletna historija sačinjenja od beskonačnih propuštenih prilika i krivih poteza, koje potom, pretvarajući se u nadljude, pokušavamo ispraviti i pobjediti u utakmicama u kojima smo unaprijed osuđeni na pirovu pobjedu?
Možda ćemo ispit kao nacija položiti tek onda kad nam, umjesto traženja čuda, zadnje utakmice postanu tek puka formalnost u kojima ćemo samo potvrditi našu prethodnu dominaciju nastalu kao rezultat disciplinovanog rada i povlačenja pravih poteza. Fudbalska reprezentacija je, recimo, na dobrom putu da napravi taj korak.

Kako su se Bošnjaci sveli na kratke pantalone, pokrivene djevojčice i fildžan?!?

Nikakvi Revolti, Štukani, Brkani i nevladine organizacije bošnjaštvu nisu mogli nanijeti veću štetu od one koje du mu nanijeli Cerići, Zukorlići, Alispahići, Latići... i drugi misionarski grobari vlastite nacije... Spot s "brotom" samo je logičan nastavak nakaradnog imidža bošnjaštva koji je godinama građen - i sveden na kratke pantalone, pokrivene djevojčice i fildžan

Piše:
Od svih dušebrižničkih predpopisnih spotova  koji vrijeđaju vid, sluh i zdrav razum, kreiranih s ciljem davanja uputa bošnjačkom puku kako da ispuni popisni listić (kao da se obraćaju nedonošćadi s poteškoćama u razvoju), ubjedljivo najveću pažnju privukao je posljednji, objavljen pod nadasve nevinim nazivom :"Popis stanovništva 2013". Spot, uistinu, podsjeća na najčuvenije ratnohuškačke skečeve Riste Đoge,  koji su legitimitet zločinačkoj politici paljanskog režima prema Bošnjacima nastojali dati prikazivanjem istih kao niže vrste nedostojnih barbara - u sobu u kojoj vidimo dvije pokrivene djevojčice kako za sećijom "piju kahvu", u hlačama sa potvrdnutim nogavicama ulazi vidno ljutit dječak. "Što si ljut, broto", upita jedna od zabrinutih sestara, nakon čega "broto" otkriva da ga je razljutio onaj neimovani što mu je rekao da je "Bosonac" („estakvirulah“), a nije on "Bosonac", on je "Bošnjok". Video završava s "prosvjetiteljskom" porukom: "Ponosno kažimo, mi smo Bošnjaci".

Spot, uistinu, podsjeća na najčuvenije ratnohuškačke skečeve Riste Đoge, koji su legitimitet zločinačkoj politici paljanskog režima prema Bošnjacima nastojali dati prikazivanjem istih kao niže vrste nedostojnih barbara...

Spot je u trenu, a tako je i moralo biti, postao internetski hit, predmet zgražanja, inspirativnih pošalica te još jednog od beskonačnih virtuelnih sukoba vjernika i ateista, sekularista i klerikarista... U videu vidimo sliku Bošnjaka kakvu vam mogu stvoriti samo najveći neprijatelji - sliku primitivnih, vjerski radikaliziranih ljudi čudnog govora koji već od najranijih dana djeci, koja ne znaju ni govoriti kako spada, ispiru mozak svojim političko-vjerskim konceptima. No, da stvar bude tragičnija, ovakav vid promocije bošnjaštva, iako možda iskreniji i neinteligentniji, suštinski se ne razlikuje od slike koju su o bošnjaštvu slali oni koji su bili najglasniji u njegovom promovisanju.
Primjerice, bivši reis Mustafa Cerić, iako je po tituli bio predstavnik muslimana koji žive u BiH, a koji ne podrazumijevaju isključivo ljude bošnjačkog etniciteta, u javnosti je uglavnom nastupao kao bošnjački lider i ideolog, rijetko praveći jasnu distiknciju između vjerskog i nacionalnog identiteta. Naprotiv, preuzimajući ulogu brižnog oca naroda, "svoju djecu" je, kako to i priliči jednom odgovornom roditelju, u govorima ispunjenim paranojom i lovom na vještice, upozoravao da se klone raznih islamofoba, komunjara, liberala i sluga Zagreba i Beograda, koji unose pometnju i podjele u bošnjačkom puku. Istu matricu prihvatilo je još na desetine različitih političara, intelektualaca, kolumnista, vjerskih službenika i nevladinih aktivista koji su bošnjaštvo razumijevali i promovisali isključivo kao nešto što je usko vezano za religioznost i islamske običaje, a ljude koji su odudarali od toga nisu se libili proglašavati neprijateljima i izrodima.

U videu vidimo sliku Bošnjaka kakvu vam mogu stvoriti samo najveći neprijatelji - sliku primitivnih, vjerski radikaliziranih ljudi čudnog govora koji već od najranijih dana djeci, koja ne znaju ni govoriti kako spada, ispiru mozak svojim političko-vjerskim konceptima.

Međutim, bošnjaštvo kao nacionalni projekat koji svoje korijene ima još iz sredine 19. stoljeća, nikad nije bilo zamišljeno onako kako ga, usljed vlastite neupućenosti i vjerske ostrašćenosti, danas tumače pojedini krugovi. Riječ Bošnjak prvi put je zabilježena davne 1440. godine, a okupacijom Bosne od strane Osmanskog carstva, zbog promjena nastalih u bosanskom jeziku, postala je odrednica za stanovnika Bosne, zamijenivši srednjovjekovni izraz Bošnjanin. Kroz naredna stoljeća osmanske vladavine u BiH, kao i austrougarski period, Bošnjak je ostao pojam za osobu koja živi u Bosni.
No, kako ovo nekog ne bi navelo na krivi trag da počne tvrditi da bošnjačka nacija postoji stoljećima, treba reći da je termin Bošnjak kroz historiju označavao prvenstveno regionalnu odrednicu (slično kao danas Bosanac) i  svi pokušaji stvaranja bošnjačke nacije, od aktivnosti bosanskih franjevaca iz sredine 19. stoljeća, pa do Kalajevog projekta bošnjačke nacije na prelazu iz 19. u 20. stoljeće, završili su neslavno. Ono što je možda simptomatično, i na osnovu čega se mogu povući zanimljive paralele s mnogim današnjim propagatorima bošnjaštva je da je Kalajev projekat, pored činjenice da na njega nisu pristali pripadnici tada već etabliranih srpske i hrvatske nacije u BiH, bio odbačen i od samih muslimana koji u to vrijeme nisu pokazivali interes da razviju bilo kakav kolektivni identitet mimo vjerskog.

Bošnjaštvo kao nacionalni projekat koji svoje korijene ima još iz sredine 19. stoljeća, nikad nije bilo zamišljeno onako kako ga, usljed vlastite neupućenosti i vjerske ostrašćenosti, danas tumače pojedini krugovi.

U Kraljevini Jugoslaviji u širu upotrebu ulazi novi naziv za stanovnika Bosne - Bosanac, koji se koristio naizmjenično s terminom Bošnjak, da bi u socijalističkoj Jugoslaviji riječ Bošnjak među običnim pučanstvom bila gotovo potpuno zaboravljena. Međutim, u toj državi, i muslimansko stanovništo dobilo je pravo na posebno nacionalnu odrednicu, pa je u ustav iz 1974. uvedena nova jugoslovenska nacija pod imenom Muslimani, što je bio svojevrstan svjetski presedan da je jednoj grupi vjersko ime izjednačeno s nacionalnim. Uporedo s tim, pojedini bošnjački intelektualci, na čelu sa Adilom Zulfikarpašićem koji je djelovao u emigraciji, radili su na vraćanju zaboravljenog bošnjačkog imena kao nacionalnog, tj. oživljavanju Kalajeve ideje. Takav koncept bošnjaštva, iako je svakako podrazumijevao da njegovim dijelom postanu svi bh. muslimani, takođe je trebao biti  otvoren i za pojedince drugih vjeroispovijesti u našoj zemlji koji bi tako postali dijelom jedne višeslojne, pluralne nacije, identifikujući sebe prvenstveno s Bosnom i Hercegovinom i njenim kulturološkim identitetom.
S demokratizacijom Jugoslavije krajem osamdesetih i početkom devedestih, Zulfikarpašić se vratio u BiH i kroz politički angažman započeo snažniju promociju ideje bošnjaštva. Međutim, u svojim počecima, taj koncept (kao uostalom i većina drugih Zulfikarpašićevih ideja) nije nailazio na odabravanje među rukovodećim kadrom SDA (u to vrijeme više muslimanskim pokretom s jasnom islamocentričnom orijentacijom, nego strankom), kojem je savršeno odgovaralo tadašnje jugoslovensko rješenje da Musliman bude ujedno i vjerska i nacionalna odrednica.

Bivši reis Mustafa Cerić, preuzimajući ulogu brižnog oca naroda, "svoju djecu" je, kako to i priliči jednom odgovornom roditelju, u govorima ispunjenim paranojom i lovom na vještice, upozoravao da se klone raznih islamofoba, komunjara, liberala i sluga Zagreba i Beograda, koji unose pometnju i podjele u bošnjačkom puku.

Izopćen iz SDA, Zulfikarpašić je u konačnici završio kao politički gubitnik, ali ne i ideja bošnjaštva. Zahvaljujući incijativi bošnjačkih intelektualaca, na Drugom bošnjačkom kongresu 1993. godine, usred ratne golgote i neizvjesnosti, uvedeno je bošnjački ime kao nova nacionalna odrednica za tadašnje ustavom priznate Muslimane. Paradoks je da je jedno od nastarijih historijsko-teritorijalnih imena (doduše, u modificiranom turskom obliku), Bošnjak, postalo najmlađim nacionalnim imenom. Koliko je sama ova odluka da Bošnjak jednostavno zamijeni Muslimana, dalje uslovila da se ovaj identitet počne vezivati uz muslimanstvo i ostane reduciran samo na ljude koji su muslimani ili barem jednim porodičnim dijelom pripadaju islamskog civilizacijskom krugu, može se raspravljati, međutim, vjerovatno je daleko pogubnije bilo što se dozvolilo da afirmaciju i širenje bošnjačkog imena na sebe preuzmu izrazito vjerski nastrojeni pojedinci, isti oni koji su se nekoć bunili protiv Zulfikarpašićeve ideje želeći da im muslimanstvo ostane ne samo vjerska nego i nacionalna odrednica.
Oni suštinski, samo značenje nacije i njene odlike nisu razumjeli, niti su bili u stanju razdvojiti vjerski od nacionalnog identiteta. Naprotiv, bošnjačko nacionalno ime su koristili za promociju vlastitih svjetonazora i uvjerenja kao njegovih ključnih odlika, pritom ga, nužno i gotovo bez izuzetaka, uslijed vlastite ostrašćenosti i neukosti, poistovjećujući s vjerskim praksama i običajima.
Svjedoči li ovoj tvrdnji išta vjerodostojnije od kampanje ad hoc incijative "Bitno je biti Bošnjak", stvorene kako bi se u narodu probudila nacionalnu svijest pred popis stanovništva, uslijed panike "bošnjačkih misionara" da brojno stanje njihovog naroda neće biti onakvo kako su očekivali. Poznata je činjenica da dobar broj ljudi i pored toga što nose muslimanska imena, sebe nije želio vidjeti dijelom bošnjačke nacije, niti je ikad prihvatio bošnjačko ime. Radi se uglavnom o ateistima, agnosticima ili jednostavno sekularistički orijentisanim pojedincima, koji su, upravo zbog vezivanja bošnjaštva uz razne vjerske ceremonije i prakse, te desnije političke ideje, razvili odbojnost prema samom imenu. Takvi pojedinci sebe su odlučili identifikovati s drugačijim identitetima, prvenstveno bosanstvom, i upravo takve osobe većinom čine one koji će "smanjiti broj Bošnjaka".

Dakle, incijativa "Bitno je biti Bošnjak", po logici stvari  na prvom mjestu se trebala obratiti takvima, odnosno nastojati ih ubijediti da ne moraju biti vjernici da bi bili Bošnjaci. Međutim, kampanja incijative "BBB" započela je pod sloganom: "Nacija ti je bošnjačka, vjera islam, a jezik bosanski"! Radi li se ovdje samo o gluposti ili naprosto o činjenici da takve snage bošnjaštvo bez islama ne mogu i ne žele pojmiti?
Stvari ne stoje nimalo bolje ni sa poprilično blesavim predizbornim spotom "Ne moraš biti musliman, da bi bio Bošnjak", Fatmira Alispahića, koji je, kako mu i samo ime kazuje, upućen ateistima. Iako on u tom spotu ateiste poziva da se ne izjasne kao Bosanci nego kao Bošnjaci, potkrepljujući to primjerima eminentnih javnih bh. ličnosti koje se deklarišu kao Bošnjaci, a nisu vjernici, već u sljedećoj rečenici spota Alispahić cinično poručuje da su oni Bošnjaci iz interesa "kako bi mogli biti na pozicijama", što nužno implicira da za njega bošnjaštvo bez islama uzrok može imati samo u koristoljublju!

Koncept bošnjaštva koji je zastupao Adil Zulfikarpašić, iako je svakako podrazumijevao da njegovim dijelom postanu svi bh. muslimani, takođe je trebao biti otvoren i za pojedince drugih vjeroispovijesti u našoj zemlji koji bi tako postali dijelom jedne višeslojne, pluralne nacije, identifikujući sebe prvenstveno s Bosnom i Hercegovinom i njenim kulturološkim identitetom.

Stoga, gospodo Cerići, Zukorlići, Alispahići, Latići..., nemojte se čuditi što je bošnjaštvo danas od strane mnogih percipirano kao nešto što je usko vezano uz muslimanstvo, i što mnogi ateisti, agnostici i sekularno orijeniratni pojedinci sebe ne vide u tom konceptu. Upravo ste vi, uzimajući sebi za pravo da svoje ideje predstavljate ne kao konzervativne ili tradicionalističke, što bi politički bilo jedino korektno, ne čak ni kao ni kao muslimanske, nego kao esencijalno bošnjačke - doveli do toga da su vam mnogi ljudi to i dali za pravo i sebe više nisu htjeli vidjeti u istom narodu u čije ste ime mislili da možete ekskluzivno govoriti.

Ako tražite krivca za manji broj Bošnjaka nego što ih je mogao biti, kao i činjenicu da se brojni ljudi namjeravaju izjasniti kao Bosanci ili Bosanci i Hercegovci, ili Jugosloveni, ili kao ništa, samo se pogledajte u ogledalo i vidjet ćete ga. Nikakvi Revolti, Štukani, Brkani i nevladine organizacije bošnjaštvu nisu mogli nanijeti veću štetu od one koje ste vi svojim dugogodišnjim djelovanjem. Spot s "brotom" samo je logičan nastavak onog imidža bošnjaštva kojeg  vi godinama gradite.

Vi ste ti koji ste ideju o stvaranju jedne kompleksne, državotvorne, demokratske nacije, sveli na kratke pantalone, pokrivene djevojčice i fildžan.