Uhljebljena društvena elita kao lažni glas poniženih i gladnih

       Naš komentar se bavi javnim nastupima ovdašnjih kvazimarksista i uhljebljene društvene elite koja sa predstavlja kao lažni glas poniženih i gladnih; treba li se suprostaviti pokušajima da zakon ulice i agresivnost ostrašćene manjine zamjeni demokratsku volju većine i poredatak zasnovan na parlamentarnoj demokratiji i izbornoj volji birača

Piše: Danijal HADŽOVIĆ (DEPO portal)
Nije nikakva tajna da je BiH zemlja teškog života, zemlja armije nezaposlenih, penzionera koji jedva preživljavaju, studenata bez perspektive i obespravljenih radnika koji bez obzira što u najvećem broju slučajeva crnče i do deset sati dnevno za 500-600 KM, mogu biti sretni što uopšte imaju posao. To je nešto o čemu slušamo svakodnevno. No, rijetko, gotovo nikad od samih pripadnika neke od tih kategorija koji bi nam iz prve ruke mogli govoriti o svojim životnim problemima i situaciji u kojoj se nalaze.

Predstavljanje ugroženih i obespravljenih zadaća je koju su u parazitsko-klijentalističkom dejtonskom poretku na sebe preuzeli profesionalni socijalno-demagoški trubaduri, opskurni likovi s akademskim titulama i osiguranim medijskim prostorom koji su na brbljavini o radničkim pravima i socijalnoj pravdi izgradili čitave karijere, stekli visok društveni ugled i znatno podebljali novčanike. Upravo su dešavanja u BiH u posljednjih nekoliko sedmica i nedavni (i još uvijek aktuelni) protesti, ovim štetočinama pružili izvrsnu priliku da se domognu najvećih pet minuta slave i nešto od svojih sumanutih ideja zaista i pokušaju provesti u praksu.

Nije neutemeljena bojazan da bi u aktuelnom stanju haosa i političkog straha, besprincipijelni i beskičmeni bezveznjaci koji nažalost legitimno predstavljaju građane, pored onih pozitivnih (poput ukidanja „bijelog hljeba“) u zakone mogli pretvoriti i mnoge od krajnje štetnih zahtijeva plenuma, koje u ime navodnih građana kreira šačica ostrašćenih i agresivnih ideologa. Time bi se stvorila jedna krajnje opasna situacija koja podriva same temelje demokratije - da neizabrana grupica bez ikakvog legitimiteta na paleži državnih institucija postavlja uslove i kroji zakone. No, upravo takvim snagama to i jeste cilj.

Iako  demonstranti nisu jurišali ni na privatne kompanije tajkuna ni na strane banke, a zahtjevi koji su se upućivali prema vlastima kretali su se prije svega u pravcu smanjenja plata i privilegija političara, ali i općenito svih zaposlenih u adminstraciji, što zasigurno nije nikakav ideološki nego zdravorazumski motiv oko kojeg postoji većinski društveni konsenzus, bh. intelektualna gerila okupljena u medijima, na univerzitetima i u nevladinim organizacijama potrudila se proteste odjenuti u odgovarajuće ideološko ruho. Već u prva dva-tri dana mogli smo pročitati tucet tekstova o velikoj socijalnoj radničkoj revoluciji, gdje su napaćeni i obespravljeni građani male BiH odlučili zadati težak udarac ni manje ni više nego globalnom tržišnom kapitalizmu! Pozivalo se tu i na paljenje čitave regije, a u svom sumanutom ushićenju zbog „dešavanje naroda“ išli su čak dotle da su nam hladno i samouvjereno davali predviđanja kako protesti iz BiH predstavljaju iskru koja prijeti da radnički požar proširi cijelom Evropom. A onda internacionalna socijalistička revolucija i proleteri svih zemalja ujedinjeni. Šta drugo. Ideološki karakter ovih protesta imao je biti potvrđen i podrškom vodećih svjetskih komunističkih intelektualaca, među kojima bh. marksistička avangarda s naročitim ponosom može istaći imena Noama Chomskog i Tariqa Alija, nekoć histeričnih pobornika Miloševićevog režima i jednih od najpoznatijih svjetskih negatora genocida u Srebrenici.

Stvar je kulminirala sa „spontanim“ osnivanjem plenuma, kao neformalne institucije direktne demokratije putem kojih se običnim građanima pruža prilika da razgovaraju o gorućim društvenim pitanjima, iznose svoja mišljenja, artikulišu zahtjeve i zatim ih upućuju prema nadležnim institucijama. Jedino što građanima nisu željeli napomenuti da su plenumi uzdanica savremene radikalne ljevice koja zagovara uništenje sistema parlamentarne demokratije, temelja svakog civiliziranog društva današnjice, i njenu zamjenu tzv. "direktnom demokratijom" čiji bi jedan od nosilaca trebala biti upravo institucija plenuma. Nisu također objasnili s kojim pravom su nešto, što je u načelu, barem kako su nam prvobitno predstavljali trebao biti opštenarodni bunt protiv aktuelne situacijeu zemlji, što onda nužno podrazumijeva učešće ljudi različitih ideoloških profila i socijalnih pozadina, ogrnuli žarko crvenom zastavom i od New York Timesa preko Gaurdiana do mostarskih smiješnih portala tamburali o klasnim borbama, proleterskim revolucijama i počecima novog poretka. Jasno je što nisu. Da su pokušali, nesumnjivo bi naišli na otpor i protivljenje upravo tih siromašnih i obespravljenih proletera za čija se prava bez legitimiteta navodno bore, jer većina tih ljudi u sebi ipak ima dovoljno dostojanstva da ne dopuste da budu jeftino topovsko meso za ostvarivanje mokrih ideoloških snova određenih elitističkih utopista. Dokazuje li ovo išta slikovotije od poruke koju su radnici Polihema i Konjuha uputili plenumašima kako neće dozvoliti da ih kojekakvi "revolucionari" zloupotrebljavaju za svoje političke ciljeve, uz napomenu da je njihov jedini interes u svemu da im firme prorade!

Predstavljanje ugroženih i obespravljenih zadaća je koju su u parazitsko-klijentalističkom dejtonskom poretku na sebe preuzeli profesionalni socijalno-demagoški trubaduri, opskurni likovi s akademskim titulama i osiguranim medijskim prostorom koji su na brbljavini o radničkim pravima i socijalnoj pravdi izgradili čitave karijere, stekli visok društveni ugled i znatno podebljali novčanike.

No, kao da su radnici Polihema i Konjuha zapravo i bitni u cijeloj priči. Cilj socijalnih protesta, ili barem onog što želi da se prikaže kao takvo, nikada i nisu svi sužnji koje mori glad. Kada se ogole velike parole i zvučne fraze, jasno je da su siromašne i ugrožene kategorije stanovništva tek puko  korisno oružje koje se koristi za nasilno preuzimanje vlasti i ostvarivanje ličnih interesa. U ovom slučaju evidentno je da su proteste na kojima smo sa svih strana slušali zahtjeve sa poništenjem privatizacije, većinski privatizovale radikalne ljevičarske grupacije. 

Pritom, njihove kolovođe, jednako poput privatizacijskih tajkuna i otuđene političke elite, s tim ozlojađenim kategorijama stanovništva na čijoj teškoj sudbini grade čitave karijere i intelektualne habituse, imaju vrlo malo dodirnih tačaka. Dobro uhljebljeni na budžetskim sredstvima i stranim donacijama, na univerzitetima i u kojekakvim NVO-ima, njihov život se sastoji od špaciranja po fakultetima, seminarima, koktelima, prijemima i kafanama za probrano društvo, sluđuju se pogrešnim teorijama i tuđim mislima koje nisu u stanju najbolje razumjeti te beskonačno besjede o pravdi, jednakosti i poželjnom društvu, a sve to daleko od stvarnih muka stvarnih običnih "malih" ljudi. Jer upravo te, obične, male, jednostavne ljude oni tretiraju kao priglupe mizerne jadnike kojima već treba produhovljeni pastir da ih konstantno prosvjetljuje i usmjerava na pravu put; upravo zbog njih, oni tako fanatično i mrze tržišnu ekonomiju, jer na tržištu vrijedite onoliko koliko su ljudi spremni platiti za ono što im nudite, a ljudi kao ljudi, „glupi“ i „primitivni“ kakvi jesu, radije će vrijeme provesti u gledanju Grand parade i jedenju bureka, nego u čitanju ili slušanju visprenih umotvorina naših intelektualnih gromada. Vjerovatno i sama pomisao na svakodnevnu tržišnu neizvjesnost gdje vlada bespoštedna borba i konkurencija, u odnosu na udobnost sigurne budžetske sise koju vam ti mali i glupi ljudi kroz svoje poreze obezbjeđuju, kod naše avangarde budi golem strah i mržnju.

Cilj socijalnih protesta, ili barem onog što želi da se prikaže kao takvo, nikada i nisu svi sužnji koje mori glad. Kada se ogole velike parole i zvučne fraze, jasno je da su siromašne i ugrožene kategorije stanovništva tek puko  korisno oružje koje se koristi za nasilno preuzimanje vlasti i ostvarivanje ličnih interesa. U ovom slučaju evidentno je da su proteste na kojima smo sa svih strana slušali zahtjeve sa poništenjem privatizacije, većinski privatizovale radikalne ljevičarske grupacije

Slično je i sa demokratijom. Jer kad ljudi biraju, onda oni biraju tako da na vanrednim izborima za načelnika opštine Banovići 91% birača glasa za kandidata SDA. I zato je parlamentarna demokratija smetnja! Zato nam ovih dana sarajevski zamašćeni i zabrađeni novinari pišu orgazmične tekstove o plenumima kao revolucionarnoj promjeni u svijetu koja ima da zamijeni „buržujsku“ parlamentarnu demokratiju, zato nam kržljavi marksist s FPN-a politološki stručno pojašnjava kako je plenum efikasniji sistem vlasti od parlamentarne demokratije i zato nam globalna radikalna ljevica koja u najvećem dijelu svijeta igra ulogu komičnih redikulskih klaunova, ovih dana sve svoje nade polaže u BiH, gdje na mirisu paleži i anarhije pokušavaju u djelo provesti svoj eksperiment „direktne demokratije“.

Svjesni da te ideje legalnim putem pomoću izbora ne mogu realizirati u praksu, jer podršku naroda veću od statističke greške nikad neće dobiti, pokazuju da su nimalo bezopasan i zanemariv društveni faktor i ne libe se poput lešinara zloupotrijebiti nezadovoljstvo građana radi uzurpacije vlasti i ostvarivanja vlastitih ideoloških ciljeva, a prvobitnim realnim zahtjevima demonstranata o smanjenju plata političarima i reviziji privatizacije već se polako nadodaju bedastoće o uvođenju progresivnih poreza, drakonskom oporezivanju privatnih firmi, smanjivanju broja radnih sati uz zadržavanje plata na istom nivou, nacionalizacijama, zabrani daljih privatizacija, itd...

Nije neutemeljena bojazan da bi u aktuelnom stanju haosa i političkog straha, besprincipijelni i beskičmeni bezveznjaci koji nažalost legitimno predstavljaju građane, pored onih pozitivnih (poput ukidanja „bijelog hljeba“) u zakone mogli pretvoriti i mnoge od krajnje štetnih zahtijeva plenuma, koje u ime navodnih građana kreira šačica ostrašćenih i agresivnih ideologa. Time bi se stvorila jedna krajnje opasna situacija koja podriva same temelje demokratije - da neizabrana grupica bez ikakvog legitimiteta na paleži državnih institucija postavlja uslove i kroji zakone. No, takvim snagama to upravo i jeste cilj.

Stoga, bez obzira ne ideološku profilaciju, od konzervativaca preko liberala do socijaldemokrata, sve društvene snage koje vjeruju u vrijednosti demokratije, parlamentarizma i vladavine zakone odlučno se moraju suprostaviti aktuelnim i budućim pokušajima da zakon ulice i agresivnost ostrašćene manjine zamijeni demokratsku volju većine. No, tu i nastaje problem. Kada pogledate prisutnost jednih u odnosu na druge u akademskim institucijama, nevladinim organizacijama, medijima, pa čak dobrim dijelom i političkim institucijama, dakle ključnim segmentima preko kojih se u najvećoj mjeri kroji društvo, otvara se pitanje ko je tu većina a ko manjina? BiH i njeni građani u toj sumanutoj percepciji svijeta u konačnici postaju samo još jedan mali-veliki front u vođenju borbe protiv globalnog liberalnog kapitalizma.

Političare na MINIMALAC, neka dijele sudbinu privatnog sektora i zajedno se razvijaju!

Para više nema, i prije nego što im dopustimo da u očajničkoj želji za očuvanjem statusa quo još dublje zavuku ruku u naš džep, dodatno zaduže buduće generacije, unište ekonomiju i u konačnici odvedu i sebe smrt, neophodno je da bezuslovno prije formiranja bilo kakve nove vlade zahtijevamo usvajanje zakona koji će trajno promijeniti funkcionisanje sistema

Piše: Danijal HADŽOVIĆ 

'Bosansko proljeće', koje u svojim počecima u Tuzli najvećim dijelom jeste bio rezultat bunta obespravljenih i poniženih radnika koji su sa propašću svojih neuspješno privatiziranih firmi ostali i bez kore hljeba, nažalost dobio je potpuno drugi tok. Nakon što su u zasad nerazriješenom piru zapaljene kantonalne i opštinske institucije u četiri grada, te srušene četiri kantonalne vlade, protesti se, kako to kod nas obično i biva, pretvaraju u bezglavu jurnjavu političkih garnitura (od koje su neke  prema dosad raspoloživim dokazima očigledno učestvovale i u njihovom organizovanju) u nasilno preuzimanje vlasti, a ništa manje nisu agilni ni razni plitkoumni ulični heroji koji, zaluđeni mesijanskim sindromom, proteste od starta vide kao priliku da konačno osvoje mjesto pod političkim suncem. Ideje i pokušaje sa radničkim sovjetima, revolucionarnim komunama, kojekakvim plenumima ili kako ih već zovu, na kojima su se kao trebali iznositi prijedlozi i iznalaziti rješenja za bolje društvo, bolje je još uvijek i ne komentarisati.

To više nije pitanje ideologije – to je pitanje zdravog razuma, ključni preduslov opstanka ovog društva. Jer ako se, kao i dosad, nastavi praksa povećavanje deficita, administrativnog crpljenja realne ekonomije do posljednje kapi i učestalog zaduživanja kod komercijalnih banaka i međunarodnih finansijskih institucija, cijelo društvo srlja u laganu i sigurnu propast

Ipak, ne treba biti potpuno pesimističan. Postoji šansa da ovi protesti u konačnici izrode i nešto dobro. Jedan od hvale vrijednih zahtijeva koji se mogao čuti sa svih strana na demonstracijama jeste i smanjenje glomaznog administrtivnog aparata i usklađivanje plata u javnom s realnim sektorom. 

Upravo je izgled i način funkcionisanja javnog sektora u našoj zemlji jedna od najvećih kočnica razvoju ekonomije koja i dovodi do situacije da umjesto da budu na poslovima, hiljade ljudi radnim danima protestuju pred zgradama državnih institucija, sasvim ispravno prepoznatih kao glavnih krivaca za stanje u kome se zemlja nalazi.

Kako je sve počelo...

Odmah po formiranju današnje dejtonske BiH, nacionalne političke elite su umjesto razvijanja plana i strategije kako da društvo iz planske socijalističke transformišu u efikasnu tržišnu ekonomiju, u kojoj će najpoduzetniji i najinovativniji pojedinci dolaziti do izražaja, energiju usmjerile u stvaranje sistema koji će služiti interesima podobnih, odnosno pojedincima direktno ili indirektno vezanim uz vladajuće političke garniture. 

Ovaj, društveno krajnje neodgovoran plan, motivisan prvenstveno sitnopolitičkim i pljačkaškim interesima, započeo je najprije s kriminalnom privatizacijom gdje su kompanije koje su nekoć ostvarivale milionske prihode i zapošljavale stotine radnika poklanjane za bud-zašto, uglavnom osobama bliskim vladajućim strankama. Ti pojedinci nerijetko su imali sumnjivu prošlost, a vrlo rijetko bilo kakvo značajnije poslovno iskustvo. Pored činjenice da su zahvaljući svojim novim nesposobnim vlasnicima mnoge firme koje su objektivno i mogle opstati na tržištu propale, ova praksa dovela je i do stvaranja kleptokratsko-kronističkog kapitalizma, odnosno potpune isprepletenosti političkih elita s vodećim ljudima biznisa koji poslovni uspjeh mogu zahvaliti ne svojoj sposobnosti i kreativnosti, nego prvenstveno najmještenim poslovima i političkim vezama, za šta su dakako, zahvalnost dužni uzvraćati određenim protuuslagama (primjerice finansiranjem rada stranaka).

Da bi takva pljačka nekadašnjeg vlasništva građana mogla proći nekažnjeno i bez pretjeranog bunta, vladajuće garniture su morale izdvajati i neku siću za kupovinu socijalnog mira. Najplastičniji primjer su demobilisani borci, odnosni oni među njima koji su bili mladi i sposobni za rad. Umjesto da stvori okvir koji će im omogućiti da rade i budu nezavisni ljudi, vlast je odlučila uz pomoć raznih boračkih naknada i penzija stvoriti ogromnu grupu pojedinaca čija je egzistencija direktno vezana uz državni budžet, a samim tim i uz političku opciju koja im je ta sredstva omogućila. 

Novca za drogu će vam ponestajati, pa ćete početi otimati (izmišljati nove namete), zaduživati se, terorisati ljude oko sebe, dok na kraju potpuno ne uništite svoj organizam i umrete...No, para više nema...

Jer tako stvari funkcionišu. Baš kao što svaki roditelj ljubav i poslušnost djeteta nastoji obezbijediti igračkama i poklonima, tako i stranačke nomenklature nastoje uz pomoć socijalnih davanja, subvencija, raznih ugovora ili pak poslova, što veći broj ljudi držati na svojoj strani i u zavisničkom položaju.

Tako se gomilala i admnistracija. Krajnja politička složenost BiH sastavljene od 14 vlada i desetina ministarstava, agencija i službi, omogućila je zapošljavanje mnoštva ljudi u javnom sektoru,  dakako po stranačkim i porodičnim linijama. Ovom procesu posebno je pogodovao ekonomski rast tokom dvijehiljaditih, te uvođenje PDV-a koji je u budžet slio nove milijarde maraka. I vlasti su naravno tražile način kako to da potroše. Zapošljavalo se, povećavale su se plate u javnom sektoru, isplaćivali se basnoslovni paušali, kupovali se automobili s šestocifrenim cijenama - ukratko, ponašalo se poput pijanca u kafani.

Konačan rezultat je bio takav da su prosječne plate u javnom sektoru postale znatno veće nego u privatnom, a poslovi lakši i ugodniji. S obzirom da država nema svoj novac, nego isključivo ono što od građana prethodno uzme kroz poreze, a što najprije treba stvoriti u realnom sektoru, vlast je ekonomiju maksimalno opteretila velikim nametima (svjetski smo šampioni po visini doprinosa) i brojnim besmislenim regulacijama. Jer osim što je radi finansiranja te glomazne i trome administrativne mašinerije neophodno imati velike poreze, također morate opravdati i postojanje tih silnih agencija, ministarstava i inspekcija. U takvom glomaznom birokratsko-partiokratskom sistemu gdje država kontroliše gotovo svaki aspekt društva, a pravni sistem pokazuje nesposobnost da zaštiti prava građana, korupcija se javlja kao nužna posljedica, jer davanje mita pojedincima s vlašću u rukama kako bi se "završio posao" postao je sastavni dio funkcionisanja društva, od pregleda kod ljekara do dobijanja građevinske dozvole.

Kako je privatni sektor postao žrtveno janje...

Pritisnut tako teškom državnom šapom, privatni sektor kod nas nikada i nije dobio priliku da se razvije, povede ekonomiju naprijed i omogući veći standard i veću zaposlenost. Niti jedna politička stranka koja je participirala u vlasti do sada nije pokušavala apsolutno ništa učiniti na rasterećenju ekonomije i barem minimalnoj promjeni takvog sistema. Naprotiv, ispostavljalo se da je svaka dosadašnja smjena vlasti bila ništa drugo nego borba za enormne privilegije i moć koju sistem nudi, a osnovni cilj političke borbe postao je zamijeniti „njihove“ ljude s „našim“. Građani naravno od toga nisu imali nikakve koristi.

Zahvaljujući preglomaznoj državi koja previše troši (oko 50% GDP-a), previše oporezuje, previše kontroliše i maksimalno opterećuje, u BiH vlada krajnje očajno ekonomsko stanje, ogromna nezaposlenost, jedan od najnižih standarda u Evropi, potpuna odsutnost poduzetničkog duha kod prosječnog stanovništva te veliko raslojavanje između dvije dominantne grupe – političke kaste preko čije ogromne hobotnice gotovo jedino možete dobiti unosne poslove i društveni ugled, i čiji pripadnici su već odavno postali potpuno otuđeni od društva, te svih onih nesretnika s druge strane koji nisu imali sreću da postanu barem djelićem partiokratske strukture.  

I šta sada činiti...

Činjenica da su srušene četiri kantonalne vlade, te da preživjeli funkcioneri sada (a sigurno i ubuduće) s mnogo više straha i opreza rade svoj posao, ostavlja prostor za snažnije reforme koje bi predstavljale i značajnu promjenu samog sistema. Prijedlog da se administracija smanji i plate u njoj usklade s onim u realnom sektoru jeste prvenstveni cilj kome treba težiti, mnogo važniji i od revizije privatizacije (bila prije skoro dvadeset godina) ili oduzimanja nelegalno stečene imovinu, što su druga dva najčešća zahtjeva koja su se na protestima mogla čuti.

Ipak, ne treba biti potpuno pesimističan. Još uvijek postoji šansa da ovi protesti u konačnici izrode i nešto dobro. Jedan od hvale vrijednih zahtijeva koji se mogao čuti sa svih strana na demonstracijama jeste i smanjenje administracije i usklađivanje plata u javnom s realnim sektorom

I naravno, smanjenje obima administracije i primanja zaposlenih u njoj se ne smije odnositi samo na političare. Svi poslovi koji su potpuno bespotrebni za efikasno funkcionisanje države moraju biti ukinuti, a najviše plate ograničene na primjerice pet prosječnih. Da, mnogi ljudi će zbog toga ostati bez posla, mnogi će se morati naviknuti na skromniji život, ali to je mjera koja se nakon dvije decenije loših politika nametnula kao nužnost. Sve ovo mora pratiti i liberalizacija ekonomije i rasterećenje privatnog sektora, od čije snage i stabilnosti zavisi opstanak svake tržišne ekonomije, što u BiH u pravom smislu te riječi konačno mora postati.

To više nije pitanje ideologije – to je pitanje zdravog razuma, ključni preduslov opstanka ovog društva. Jer ako se kao i dosad nastavi praksa povećavanje deficita, administrativnog crpljenja realne ekonomije do posljednje kapi i učestalog zaduživanja kod komercijalnih banaka i međunarodnih finansijskih institucija, ali ne radi ulaganja u razvoj, nego radi pokrivanja postojećih rashoda, cijelo društvo srlja u laganu i sigurnu propast. 

Postojeće političke partije, dakako, čak i po cijenu uništenja društva, neće se odreći sistema koji su godinama brižno gradile i koji im je omogućio za bh. uslove, basnoslovna primanja, luksuz, najskuplja auta, brojne privilegije i mogućnost uzgajanja podaničke stranačke mašinerije. Vlast, naročito u takvom obimu - je droga. Postajete ovisni i ne želite je se odreći. Novca za drogu će vam ponestajati, pa ćete početi otimati (izmišljati nove namete), zaduživati se, terorisati ljude oko sebe, dok na kraju potpuno ne uništite svoj organizam i umrete.

No, para više nema, i prije nego što im dopustimo da u očajničkoj želji za očuvanjem statusa quo još dublje zavuku ruku u naš džep, dodatno zaduže buduće generacije, unište ekonomiju i u konačnici odvedu i sebe u smrt, neophodno je da iskoristimo prostor aktuelnog bezvlašća te bezuslovno zahtijevamo usvajanje zakona koji će trajno promijeniti funkcionisanje sistema.

U suprotnom, nemile scene od petka će postati svakodnevnica.

Počnimo od toga da „ekspertske vlade“, za koje svi očekujemo da budu formirane u kantonima u kojima je došlo do ostavki, ukazano povjerenje u pravom smislu te riječi tretiraju kao vraćanje duga društvu, te  period do vanrednih, prijevremenih ili redovnih izbora u oktobru (kakvi god u konačnici da budu) poput mnogih građana BiH odrade za MINIMALAC!

Očajnički krik poniženih robova koje više niko ne može čuti...

Za nasilje demonstranata kao i za brutalnost policije ne može postojati opravdanje, čak i kada imate opravdan cilj. No, šta je cilj ovih protesta? Osim bunta i gnjeva ozlojađenih ljudi kojima protesti bez cilja neće donijeti pretjeranu korist

Piše: Danijal HADŽOVIĆ

Prije nekih dvadeset i pet godina Nadrealisti su nam predstavili rudara koji je bio vlasnik neobičnog rekorda – s ponosom je isticao kako već punih osamnaest mjeseci radi bez primljene plate i obećavao da će uložiti maksimalan napor da i u budućnosti nastavi održavati svoj rekord. Ono što je nekoć u TLN-u bila satira na tešku ekonomsku situaciju u državi krajem osamdesetih godina prošlog vijeka, u BiH već odavno ne zvuči više kao komedija.

Beznađe, obespravljenost, teška neimaština i gubitak svakog dostojanstva je ono što je sinoć na tuzlanske ulice izvelo radnike Konjuha, Polihema i Dite, potpomognute studentima, penzionerima i nezaposlenim.

Tuzla je pokazala da je čak i ovom narodu - koji ako i u čemu pokazuje iznimno umijeće, to je gotovo suluda spremnost da podnosi težak život i nepravdu - dozlogrdilo. Masu ćete jako teško motivisati da na ulice izađe i protestuje zbog neke ideologije ili velikog političkog cilja. To nije ono čime većina ljudi razbija glavu i o čemu razmišlja. Ono što, uslovno rečeno, mali, obični ljudi koji ipak čine većinu svakog društva žele jeste da imaju, posao, platu, krov nad glavom, zdravstveno, nešto novca za razbibrigu - ukratko mogućnost da normalno žive

Tuzla je pokazala da je čak i ovom narodu - koji ako i u čemu pokazuje iznimno umijeće, to je gotovo suluda spremnost da podnosi težak život i nepravdu - dozlogrdilo. Masu ćete jako teško motivisati da na ulice izađe i protestuje zbog neke ideologije ili velikog političkog cilja. To nije ono čime većina ljudi razbija glavu i o čemu razmišlja. Ono što, uslovno rečeno, mali, obični ljudi koji ipak čine većinu svakog društva žele jeste da imaju, posao, platu, krov nad glavom, zdravstveno, nešto novca za razbibrigu - ukratko mogućnost da normalno žive.  A kada im oduzmete tu šansu, prije ili kasnije morat ćete osjetiti njihov gnjev.

Prije kojih mjesec dana na dnevniku sam slušao izjavu radnika, ne sjećam se koje više privatizovane tuzlanske firme pred propašću, kako već 22 mjeseca nije primio platu, nema zdravstveno osiguranje i staž mu nije uvezan. Ovakav čovjek na ovom kontinentu može da bude samo Bosanac. Jer, Švicarcu ili Holanđaninu zasigurno ne bi napamet padalo da i jedan mjesec radi bez plate. Jednostavno, našao bi novi posao, a država bi primorala bivšeg poslodavca da ispoštuje ugovorom preuzete obaveze i obešteti radnika.

Ali, ne i u Bosni i Hercegovini, gdje je nezaposlenost preko 40 posto i možete biti sretni ako uopšte imate bilo kakvo radno mjesto na kome ćete morati biti poslušni i sretni ako s vremena na vrijeme dobijete neka primanja. Jer, ako vi nećete pristati na takav odnos, neko od ovih četrdeset i kusur posto sigurno hoće.

Obespravljenom tuzlanskom radniku ostaje samo da šuti, mjesecima radi bez plate i plaćenih doprinosa, te se nada nemogućem da će njegova propadajuća firma jednog dana profunkcionisati, a plata postati redovna. Ima status gori od roba (jer se i robu nekoć morala obezbijediti barem hrana i smještaj), trpi poniženja i čeka bolje dane

U konačnici, obespravljenom tuzlanskom radniku ostaje samo da šuti, mjesecima radi bez plate i plaćenih doprinosa, te se nada nemogućem da će njegova propadajuća firma jednog dana profunkcionisati, a plata postati redovna. Ima status gori od roba (jer se i robu nekoć morala obezbijediti barem hrana i smještaj), trpi poniženja i čeka bolje dane.

U kapitalizmu je propadanje firmi sasvim uobičajna i normalna pojava. Jedne kompanije propadaju da bi druge nastale i preuzele njihov posao, a radnici mijenjaju posao i poslodavce. No, u BiH se samo ovo prvo dešava - firme samo propadaju, novih nema. Naš radnik, za razliku od holandskog ili švicarskog radnika, nije u mogućnosti da bira.

U konačnici mu ostaje da prava i novac traži od onih koji su najveći krivci što je došao u takvu situaciju. To su oni što su mu najprije uzeli vlasništvo nad nekada društvenim preduzećem i pretvorili ga u državno, da bi ga zatim poklonili nekom svom dobrom i odanom ahbabu, nesposobnom da kvalitetno upravlja i mahalskim granapom. 

Državne firme koje su pak sačuvali, kao i razne državne institucije, su nakrcali stranačkim vojnicima i članovima rodbine stvarajući tako glomaznu strukturu lojalnih podanika vječno vezanih za sudbinu stranke koja im je obezbijedila položaj. A da bi mogli održavati njihove privilegije i primanja koja su znatno veća nego u realnoj ekonomiji, privatni sektor su opteretili visokim nametima i brojnim besmislenim regulacijama, onemogućavajući mu tako da prodiše i pokrene ekonomiju naprijed; onemogućavajući mu da i radnicima propalih firmi i nezaposlenim koji su juče bili na tuzlanskim ulicama obezbijedi nove poslove.

Epilog jučerašnjih protesta je uništavanje gradske imovine i dvadesetak povrijeđenih demonstranata i policajaca. Policija je reagovala kako je u opisu posla: štitila je one koji je plaćaju, a to je država nasuprot demonstranata.

Za nasilje demonstranata kao i za brutalnost policije ne može postojati opravdanje, čak i kada imate opravdan cilj. No, šta je cilj ovih protesta? Osim bunta i gnjeva ozlojađenih ljudi kojima protesti bez cilja neće donijeti pretjeranu korist. Država radnicima koji su mjesecima radili bez primanja, sredstva koja potražuju ne može obezbijediti jer ih nema. Jednostavno, takav su sistem stvorili: premalo nas je koji stvaramo nešto, previše ih je koji žive od našeg rada

Za nasilje demonstranata kao i za brutalnost policije ne može postojati opravdanje, čak i kada imate opravdan cilj. No, šta je cilj ovih protesta? Osim bunta i gnjeva ozlojađenih ljudi kojima protesti bez cilja neće donijeti pretjeranu korist. Država radnicima koji su mjesecima radili bez primanja, sredstva koja potražuju ne može obezbijediti jer ih nema. Jednostavno, takav su sistem stvorili: premalo nas je koji stvaramo nešto, previše ih je koji žive od našeg rada. Jedino da se dodatno zadužuju ili pak cijelom društvu pa i sebi potpišu smrtnu presudu uvođenjem novih poreza.

Izražavanje bunta zbog besperspektivnost, beznađe i ukupnog stanja društva, svakako je dobrodošlo i prijeko potrebno, ako ništa barem da onim na vrhu pošalje jasnu poruku da njihovo obnašanje vlasti više neće moći biti tako bezbrižno, ali šta mogu postići protesti koji nemaju jasnog cilja, ili još gore, koji imaju nerealne ili loše ciljeve koji mogu nanijeti samo još veću štetu?

I to je problem građana BiH i cjelokupnog društva - nepostojanja plana i vizije šta tačno želimo, kao i nesposobnost da utvrdimo prave uzroke situacije u kojoj se nalazimo, a koja se neće promijeniti sve dok ne bude korjenite promjene sistema koji kažnjava težak rad i inovativnost, a potiče klijentalizam, kriminal, burazerski kapitalizam i bespoštednu borbu za svaku budžetsku marku. Nažalost, prijestolnici je pripala čast da postane središte najgorih karakteristika ovakvog sistema.

U Sarajevu je također jučer organizovan pokušaj protesta podrške tuzlanskim demonstrantima. Okupilo se jedva tridesetak ljudi. Sarajevo već odavno i nije neki grad, ni po vanjskom izgledu, ni po ekonomskoj situaciji, ni po kvaliteti stanovništva, ali i kao takvo daleko odskače u odnosu na ostatak BiH i po standardu i po mogućnostima koje nudi. To može zahvaliti desetinama ministarstava, kojekakvim vladinim agencijama, nevladinim organizacijama i drugim institucijama za proizvodnju ničega, koje brojnim njegovim građanima omogućavaju značajno veći standard od ostatka države, pa je neki veći organizovani bunt iluzorno očekivati u gradu u kome i srednjoškolci maštaju o poslu u Telecomu ili opštini.

Sarajevo već odavno i nije neki grad, ni po vanjskom izgledu, ni po ekonomskoj situaciji, ni po kvaliteti stanovništva, ali i kao takvo daleko odskače u odnosu na ostatak BiH i po standardu i po mogućnostima koje nudi. To može zahvaliti desetinama ministarstava, kojekakvim vladinim agencijama, nevladinim organizacijama i drugim institucijama za proizvodnju ničega, koje brojnim njegovim građanima omogućavaju značajno veći standard od ostatka države, pa je neki veći organizovani bunt iluzorno očekivati u gradu u kome i srednjoškolci maštaju o poslu u Telecomu ili opštini

Problem stanja u bh. društvu je, dakle, sistemske prirode, jer će u situaciji u kojoj 15 posto ljudi izdržava ostalih 85 posto, i tih 15 posto prije ili kasnije pokleknuti. S obzirom da se u moru domaćih političkih beskičmenjaka i smutljivaca, hrabri i odlučni reformator koji će biti odlučan da iskreno i beskompromisno reformiše ovu državu neće naći, društvenu promjenu može donijeti samo potpuni krah sistema koji će nas primorati da stvari gradimo ispočetka. Zato, koliko god grubo zvučalo, rast nezaposlenosti, propadanje firmi, sve teža ekonomska situacija i rast gnjeva ljudi možda su još jedina stvar koja ostavlja nadu da ćemo jednog dana biti primorani (jer neće to samo od sebe) da stvorimo bolju i uređeniju državu.

Protestovati je trebalo prije petnaestak, dvadesetak godina, onda kad su nam postavljali temelje ovakvog sistema koji polako ali sigurno doživljava svoj krah i izvodi svoje stradalnike na ulicu. Za ostale informacije proučiti socio-ekonomsko stanje u Velikoj Britaniji prije dolaska Margaret Thatcher na vlast, a može i u Estoniji do pojave Marta Laara.

President Reagan, we miss you

Čitam pisma podrške "svjetskih intelektualaca" napaćenoj bosanskoj radničkoj klasi (čitaj: Lejla Kusturica) u borbi protiv tlačiteljskog kapitalističkog sistema, slušam alkholizirani jebivjetarski intelektualni ološ kako mi čitav život dinsta mozak marksističkim bullshitom, slušam imbecilne prostačke izjave nekakvih cirkusantskih pokušaja od umjetnika, gledam kako mi u gradu nekakva skupina drogeraša s filozofskog i nvo ublehaša ruši institucije države i organizuje nekakve radničke sovjete, plenume, kurčeve-palčeve...

I sekiram se, ludim, žalostim se, pitam se šta sam Bogu zgriješio da se rodim u društvu u kojem na svakom ćošku moram trpiti teror bezumlja od tih morona.

A onda poslušam Reagana i bude mi lakše. Čak se u meni probudi i golemi optimizam. Ta, nije li ista ta ološ u šezdesetim imala intelektualnu dominaciju i čak divljala i rušila po evropskim gradovima, a ni terorizam im nije bio mrzak. A onda se sjetim da je sve to rezultiralo pojavom dva apostola, dva spasioca svojih društava, Ronijem i Maggie, koji su ih brutalno zgazili kao crve, porazili komunizam globalno i bacili ih na smetljište društva gdje i pripadaju. Narednih dvadesetak godina bili su u svojim mišijim rukama, poraženi, poniženi, nevidlljivi, da bi na prvu krizu izašli iz njih i počeli divljati, prostačiti i razvlačiti naše umove identično kao nekoć. U BiH pak, oni nikad nisu ni silazili sa katedri, političkih, kulturnih, društvenih, medijskih i svih mogućih institucija.

President Reagan, we miss you .

Bijaše jednom protesti i ostaviše spaljene zgrade

Nakon početnog entuzijazma, najave revolucije koja prijeti da postane globalne (ma hajde), potpuno nove BiH, masovnih protesta koji bi mogli sedmicama trajati, početna euforija demonstranati naglo je umrla. 

Hajde, barem su se fino proveselili u ovih par dana - demolirali državne institucije, smijenili četiri kantonalne vlade, djeca iskoristila priliku da se malo istresu i zapale svoje gradove, Fahro pokušao državnim udarom preuzeti vlast, propali umjetnici iskoristili priliku demonstrirati nam raskošan primitivizam i ponuditi svoje viđenje društveno-političke situacije u zemlji kad im za djela već niko ne haje, komunjarama s filozofskog kombinacija lexiliuma i alkohola još jednom udarila u glavu pa si umislili da pokreću svjetsku revoluciju a portalska šizofrena piskarala i alkoholizirani intelektualni promašaji im dali za pravo laprdanjem o klasnim sukobima koji su eto, dosegli konačnu tačku, pa nam valjda nema druge doli socijalne revolucije u kojoj bezbeli ima da baš oni budu Lenjinova radnička avangarda novog društva, proglasima o "radničkom jedinstvu bh. naroda" uz uporedo traženje ukidanja entiteta i kantona smo bh. Srbima i Hrvatima dali do znanja da je paranoja sve vrijeme opravdana, te da s budaletinama iz Bošnjakistana nema šta da traže...

Nego, šta bi na kraju s napaćenim i obespravljenim, radnicima i nezaposlenim zbog kojih se čitav ovaj pičvajz navodno pokrenuo? E pa, ispostavlja se da se slika i prilika tog poniženog i obespravljenog građanina u konačnici svodi na ucviljenu ženu predsjednika Naše stranke Muhameda Gracića alias Dennis Gratz, inače privatnu poduzetnicu, te par uličnih probisvjeta iz Tuzle.

Na kraju ostaju samo spaljene zgrade.

Od potomka aga begova preko božjih ratnika do dijaspordžija: Sedam tipova bh. desničara...

Ima ih svuda oko nas, od pomaka aga i begova, preko božjih ratnika do dijaspordžija... Novinar DEPO Portala sortira najčešće tipove ljevičara i desničara koje možemo sresti u našem društvu. Nakon prvog teksta koji je bio posvećen ljevičarima, ovaj tekst se bavi tipovima bh. desničara

Piše: Danijal HADŽOVIĆ

Iako politička podjela na ljevicu i desnicu varira od društva do društva, u zavisnosti od političke tradicije i socijalnog ambijenta, većina nas je barem na nekom nivou u stanju bez teškoća prepoznati tu distinkciju, iako nije uvijek lako objasniti na posve egzaktan način kako uspijevamo, i to s velikom dozom međusobnog slaganja, raznim konkretnim stajalištima odrediti mjesto na toj jednodimenzionalnoj skali. S tim u vezi, novinar DEPO Portala sortira najčešće tipove ljevičara i desničara koje možemo sresti u našem društvu.

Drugi tekst na ovu temu posvećen je tipovima bh. desničara...

1. Potomak aga i begova

Tip karakterističan za bošnjački narod. Sudeći po broju ljudi koji danas za sebe tvrde da su potomci aga i begova, zaključak koji se nedvojbeno nameće je da je Bosna prije kojih dvjestotinjak godina imala deset miliona stanovnika... I svi su bili begovi. Ipak, osoba koja posebno insistira na svom plemenitaškom porijeklu ima specifičan sistem vrijednosti i kodeks ponašanja koji ga razlikuje od ostatka društva. Kao sljedbenik najboljih tekovina feudalizma i njegovih tradicija, on je uspio opstati kao tip konzervativca koji je u ostatku Evrope kao relevantan politički faktor iščezao još sredinom 19. stoljeća.

Rečenicu obično počinje sa „država treba da...“, fb zid mu je oblijepljen nacionalnim simbolima, „promoviše ekonomski patriotizam“ i kupovinu domaćeg, sklada ode državi, narodi, vjeri i tradiciji, između liberala i socijalista ne pravi jasnu distinkciju i uglavnom ih trpa u isti koš neosviještenih stranih plaćenika, neprijatelja, komunjara, Jugoslovena, neoliberala, sluga krupnog kapitala, itd...

Naime, za dostizanje visoke pozicije u društvu, nisu mu potrebna nikakva posebna znanja i sposobnosti. Porodica garantuje uspjeh i obezbjeđuje društveni status, bilo da se radi o naslijeđivanju porodičnog biznisa, visokoj političkoj funkciji, poslu u opštini, vođenju šund emisija, igranju u prvom timu Sarajeva, izboru za člana predsjedništva... Ako se kojim slučajem pobunite što babin sin obavlja posao o kojem nema pojma i uništava sve čega se dotakne, uglavnom ćete dobiti odgovor tipa „znaš ti ko je bio moj čukundedo i šta je sve posjedovao?!?“, ili „kako te nije stid da mi ti nešto pričaš, tvoji su ovdje tek drugu generaciju, a moja porodica od 7. stoljeća prije nove ere živi u Sarajevu“.

Gdje ga možemo naći: Stranka demokratske akcije, bošnjačke čaršije, područje opštine Stari Grad Sarajevo, Islamska zajednica i vodeće političke, ekonomske, kulturne, medijske i sportske institucije...

2. Nacionalsocijalist

Ne treba miješati za sljedbenicima Hitlerove ideologije (mada ima i takvih). Ovdje se radi tipu čiji svjetonazor doslovno predstavlja mješvinu tekovina socijalizma i nacionalizma. Možda i najčešći oblik desničara u Bosni i Hercegovini, ali i generalno na balkanskom prostoru. Država, nacija, vjera, porodica i tradicija su vrijednosti u koje se kune i uzdiže ih na pijadestal. Prezire individualizam, privatnu incijativu, multikulturalizam i različitost u društvu, te teži potpuno homogenoj naciji koja funkcioniše kao jedinstveni jednoumni stroj sa čvrstom hijerarhijom i jasno podijeljenim ulogama u društvu.

Iako sa socijalistima uglavnom dijeli poglede na ekonomiju, odnosno zalaže se za daleko veću ulogu države u privredi, zatvorene granice, preferira domaće i prezire strane korporacije i trku za novcem, zbog socijalnog aspekta upravo u njima, pored „neprijateljskih naroda s kojima je ratovao“, vidi najveće neprijatelje, kao nacionalno neosviješteno kukavičje jaje u vlastitim redovima. Naime, njemu kao gordom nacionalisti kome su narod i tradicija ipak na prvom mjestu, dušu kida ljevičarska tolerancija prema drugim vjerskim i entičkim grupama koje ga okružuju i koje tretira kao nižu kvazinacionalnu vrstu,  te se ne libi, u ime naroda, nazivati ih raznim pogrdnim imenima i omalovažavati njihovu kulturu, a ništa manje mu nije odbojna ni ljevičarska sklonost ka ateizmu, alternativnim načinima življenja, zastupanju gay prava, borbi za prava raznih manjina, pozitivnom odnosom prema Jugoslaviji, lakim drogama, itd...

Rečenicu obično počinje sa „država treba da...“, fb zid mu je oblijepljen nacionalnim simbolima, „promoviše ekonomski patriotizam“ i kupovinu domaćeg, sklada ode državi, narodi, vjeri i tradiciji, između liberala i socijalista ne pravi jasnu distinkciju i uglavnom ih trpa u isti koš neosviještenih stranih plaćenika, neprijatelja, komunjara, Jugoslovena, neoliberala, sluga krupnog kapitala, itd...

Gdje ga možemo naći: PatriJotske fb grupe svih etnija, patriJotski mediji, patriJotska udruženja, vjerski objekti, društveni fakulteti... 

3. Topovsko meso

Žalostan tip. Umanjenih intelektualnih sposobnosti. Potiče iz najniže društvene klase i u tu i ostaje. Još u mladalačkim danima je naučio da glava služi isključivo za puštanje brade, nošenje šljema, primanje udaraca i bacanje pod tenkove

Žalostan tip. Umanjenih intelektualnih sposobnosti. Potiče iz najniže društvene klase i u tu i ostaje. Još u mladalačkim danima je naučio da glava služi isključivo za puštanje brade, nošenje šljema, primanje udaraca i bacanje pod tenkove.  Najniže strasti i ljubav prema vjeri i domovini su ono što ga vodi kroz život. Njegova politička i društvena razmišljanja reducirana su na + i  -, odnosno sljedeće političko ponašanje: a) slijepa pokornost i odanost nacionalnim i vjerskim  elitama  b) agresivnost i mržnja prema svima koji pripadaju drugim opcijama. Nije baš uvijek najsigurniji zašto jedne slijedi, a druge mrzI, no nije da razbija glavu zbog toga.

Uvijek upotrebljivo oružje i izvrsno sredstvo za manipulisanje koje možete mijesiti poput tijesta. Kad zatreba samo ga zovite: prva linija fronta, prva tribina na stadionu, prvi red na stranačkoj tribini, borba na Allahovom putu u Siriji... uvijek je na raspolaganju. Pojedinci ga zloupotrebljavaju radi ostvarivanja ličnih interesa, brišu pod s njim i bacehz ga kao poderanu krpu, no to ni za milimetar ne mijenja njegovo ponašanje.

Gdje ga možemo naći: Tribine nacionalnih stranaka, vjerski objekti, frontovi širom svijeta, planine oko Vlašića, bunari...

4. "Sportist"

Ne zna šta je desno, ni da je uopšte desno. Uglavnom je vezan za nacionalnu zastavu, himnu, boje, reprezentaciju, te ga drugo i ne zanima. Na izborima uglavnom glas daje desno-populističkim strankama jer u njihovim nastupima prepoznaje zaštitu navedenih vrijednosti. Dobijanje njegove podrške je krajnje jednostavan zadatak: dovoljan je plakat sa zastavom u pozadini i neki imbecilni slogan tipa: „100% BiH“, „Hajmo Bosno, hajmo Hercegovino“, „Naprijed Srpska“..., i trajno ste ga kupili. 
 
Gdje ga možemo pronaći: Fudbalske, rukometne, košarkaške i ine utakmice, birtije, kladionice...

5. Božji ratnik

Tip koji slikovito demonstrira svu pogubnost koju po mentalno zdravlje ostavlja pakleni koktel nacionalizma i pogrešno shvaćene religije. Bošnjak i musliman, Hravt i katolik, Srbin i pravoslavac (zavisno od toga kojem narodu pripada) za njega su sinonimi. U očima ovog tipa, svijet je poprište višemilenijske neprekidne borbe Boga i sotone, sila dobra i sila zla, gdje naravno, njegova šaka jada polupismenih sunarodnjaka predstavlja praiskonski izabrani narod s misijom širenja božje riječi. Međutim, okružen je svjetskim slugama sotone koji ga žele uništiti. Skrivene sile vladaju svijetu, svjetski centri moći  ujedinili su se da pokore i izbrišu s lica zemlje njegov odabrani narod, ili kako bi to domoljubni pjesnik iz Čavoglava slikovito opisao „antikristi i masoni, komunisti, ovi, oni, šire sotonske fraze da nas poraze“.

Okružen je svjetskim slugama sotone koji ga žele uništiti. Skrivene sile vladaju svijetu, svjetski centri moći  ujedinili su se da pokore i izbrišu s lica zemlje njegov odabrani narod, ili kako bi to domoljubni pjesnik iz Čavoglava slikovito opisao „antikristi i masoni, komunisti, ovi, oni, šire sotonske fraze da nas poraze“

No, opasnosti ne vrebaju samo od vanjskih faktora, Amerike, Engleske, CIA-e, iluminata, masona, CIA-e, Evropska unije, NATO-u... Tu su također i domaće sluge koje su prodale dušu đavlu i kupljene judinim škudama zauzimaju najviše društvene pozicije i služe stranim gospodarima u misiji uništenja vlastitog puka. Zato je, za spas naroda, neophodno očistiti ga od izdajničkih sotonističkih sluga, vratiti se vjeri u Stvoritelja i tradiciji, te povesti odabrani narod u konačni apokaliptični obračun s silama mraka.

P.S. Treba li napominjati da su narodi s kojima dijeli jezik i državu također sluge mračnih sila s misijom uništenja njegove odabrane pastve?

Gdje ga možemo naći: Mentalne bolnice, koncerti Thompsona, vjerski objekti, internet stranice i fb grupe, radikalno desničarske stranke...

 6. Dijaspordžija

Zabavan tip.  Desnica ( također nije svjestan šta predstavlja) proizlazi najčešće iz navodne bezrezervne ljubavi prema napuštenoj domovini.  Ako ste pomislili da je sama činjenica što ste ostali u ovoj jadnoj državi gdje vaša znanja i talenti teško da će ikad u potpunosti doći do izražaja, što nastojite doprinijeti napretku društva i plaćate porez, a još niste budžetski krpelj, već nedvojben dokaz patriotizma, tu je dijaspordžija da vas iz topline svog švedskog ili američkog doma razuvjeri.

On je taj koji zna kako BiH treba organizovati, on ima rješenje za sve političke i društvene probleme,  on je tu da svojom sviješću zakržljalom u 1995. vodi beskonačne virtuelne ratove, štiti narod i brani nejač od četničke, ustaške ili balijske opasnosti. Vi koji jedete govna u domovini ste previše omekšali i postali tolerantni, ali zato on zna kako se adekvatno suprotstaviti neprijatelju. I tako, posipa benzin po vatri, širi mržnju, dodatno antagonizira narode u svojoj zemlji, i onda se vraća uobičajenim dijasporskim poslovima čišćenja klozeta i rada na baušteli.

U kontakt s domovinom pored interneta dolazi još i putem gostovanja narodnjačkih pjevača u lokalnim dijasporskim rupčagama, a ponekad svrati i na utakmicu reprezentacije.

Domovinu posjeti svake 2-3 godine, usput popravi zube i raji se pohvali novim Mercedesom. Kune se da, kad bi se zapucalo, u trenu bi uzeo pušku u ruke i došao da krvari za narod, vjeru i domovinu.

Gdje ga možemo naći: Od Kanade do Australije...

7. Bečka škola

Svoj narod želi vidjeti kao evropski, u pravom smislu te riječi i slijedi tradicionalne evropske i zapadne tekovine demokratije, vladavine prava, individualizma tržišne ekonomije i tradicionalnih institucija kao osnovnog temelja društva.

Gospodin čovjek.  Smiren, artikulisan, obrazovan, rječit, zna argumentirati svoje stavove kojima ljevičarsku političku, intelektualnu i medijsku elitu rastavlja na proste faktore. Svoj narod želi vidjeti kao evropski, u pravom smislu te riječi, i slijedi tradicionalne evropske i zapadne tekovine demokratije, vladavine prava, individualizma tržišne ekonomije i tradicionalnih institucija kao osnovnog temelja društva.

Koliko shvata važnost njegovanja kulture i tradicije vlastitog naroda, toliko poštuje kulture drugih naroda s kojima želi graditi zajedničku budućnost.

Gdje ih možemo naći:  Zasad nigdje!