Četiri nacionalizma i Naša stranka

Piše: Danijal HADŽOVIĆ

Podjela na ljevicu i desnicu u BiH generalno se svodi na odnos prema nacionalnom. Tako se nacionalne stranke koje su 1990. preuzele vlast u BiH, njihovi kasniji politički derivati i ideološki spektar vezan uz njih generalno smatraju desnicom, a njihova opozicija, oličena prije svega u nasljedinicima Saveza komunista u BiH i društvenom spektru koji im pripada,  ljevicom. Prve se još u društvu kite epitetom „nacionalnih“ političkih stranaka i pokreta, a drugi „građanskih“. Ovakva podjela je, nema sumnje, krajnje štura, jer uglavnom negira ostala bitna ekonomska, socijalna i  pitanja koja definišu ideološku podjelu u modernom svijetu te predstavlja krajnje proizvoljno tumačenje pojmova „nacionalnog“ i „građanskog“ . No, ovakva podjela se udomaćila, ušla je u svakodnevni politički rječnik u BiH i danas je ona etablirana kao politička realnost.

U skladu s ovom podjelom, od strane „građanskog“ političkog kruga nacionalizam se tretira kao vodeće zlo i opasnost za BiH čije prevazilaženje i pobjeđivanje je preduslov za napredak društva. Ipak, sam nacionalizam je nešto kompleksniji fenomen. On je ukratko ideologija ili svjetonazor po kojem je nacionalni identitet presudan za formiranje i opstojnost jedne suverene države. Ne bi bilo pogrešno reći da nijedna moderna država ne bi postojala bez ideologije nacionalizma koji predstavlja pogonsko gorivo za izgradnju  države. No, postoji više vrsta nacionalizama koji mogu imati različite sadržaje. Velika je, primjerice, razlika između nacionalizama etničkog tipa kakav je nama znan na Balkanu, koji teži zaokruživanju etničkog prostora uz elimisanje ili minoriziranje ostalih grupa, te građanskog nacionalizma kakav primjerice postoji u SAD-u, gdje se svi državljani smatraju pripadnicima iste političke nacije bez obzira na njihovu vjersku, etničku, rasnu ili drugu grupnu pripadnost.

U tom pogledu kada se govori o nacionalizmima u BiH, a možda bi ih preciznije bilo zvati nacionalno-političkim pokretima, možemo prepoznati četiri glavna pravca: srpski, hrvatski i bošnjački nacionalni pokret, te četvrti, građanski državotvorni pokret.

Srpska i hrvatska nacionalna ideologija u BiH etablirane su sa procesom kreiranja moderne srpske i hrvatske nacije u BiH koncem 19. stoljeća. Kao etnički nacionalizmi, oni od prvog dana teže zaokruživanju nacionalne teritorije u ovom ili onom obliku.

Srpski nacionalni pokret tradicionalno je težio objedinjavanju srpskog etničkog prostora u veliku Srbiju,  u kojoj je dakako želio vidjeti i cijelu Bosnu i Hercegovinu. Kako zbog objektivnih historijskih okolnosti taj projekt u konačnici nije uspio, alternativni pristup mu je obezbjeđivanje autonomije srpskom narodu unutar BiH, što je sa Republikom Srpskom uglavnom ostvareno. Viši cilj u odnosu na to bi bio potpuno političko osamostaljenje kroz nezavisnost ili čak priključenje Srbiji.

Sve političke partije za koje srpski narod predominantno glasa, bez obzira na sve međusobne političke i ideološke razlike, glede nacionalnog pitanja i državno-pravnog položaja  zastupaju politiku jačanja pozicije srpskog naroda unutar BiH, vodeći pri tome malo ili nimalo računa o političkim interesima ostalih naroda i grupa, dok se BiH kao državni okvir posmatra krajnje pragmatično, u kontekstu najboljeg načina da  Srbi unutar njega ostvare što bolju poziciju. Ovo se, dakako, potpuno kosi s ustaljenim poimanjem građanskog i etničkog u BiH, pa se tako stranke iz RS-a potpuno isključuju kada se govori o ljevici u BiH. U kontekstu toga treba posmatrati i fenomen Milorada Dodika koji je, iako nominalno ljevičar, SDS-u kao srpskom nacionalnom pokretu u jednom trenutku ukrao oreol najboljeg zaštitnika srpskih nacionalnih interesa u BiH, demonstrirajući da je veći katolik od pape, tj. četnik od Radovana.

Gotovo identičan ideološki okvir kao i srpski, ima i hrvatska nacionalna ideologija u BiH. Kao i srpska, tradicionalno je težila svehrvatskom ujedinjenju u kojem je BiH željela vidjeti kao dio velike Hrvatske. Kako historijske okolnosti nisu dozvolile realizaciju tog plana, rezervni cilj je bio obezbjeđivanje autonomije hrvatskog naroda, bez čega se definitivno ostalo Washingtonskim sporazumom. Kao treća, posljednja strategija hrvatske nacionalne politike ostao je pokušaj ostvarivanja onih ustavnih mehanizam koji bi hrvatskim predstavnicima osigurali podjednaku količinu vlasti kao bošnjačkim i srpskim, ali uz uslov da budu isključivo birani od hrvatskog stanovništva. Većina Hrvata u BiH stoji uz ovaj ideološki koncept. Izražavaju ga uglavnom glasajući masovno za HDZ kao vodeću hrvatsku nacionalnu stranku. Utom je i frustracija hrvatskog naroda danas u političkom smislu najveća u BiH, jer niti  imaju svoju političku autonomiju, odnosno entitet, niti nužno garantovan jednak kolač  vlasti za stranku za koju glasaju, što je pokazao izbor Komšiča u Predsjedništvo,  kao i Platformska vlada 2010.

Kao treći i četvrti nam ostaju bošnjački i bosanski državotvorni nacionalizam. No, između njih nije lako uočljiva razlika po pitanju državotvorne ideologije. Bošnjačke nacionalne politike generalno su kroz historiju težile teritorijalnoj jedinstvenosti i političkoj posebnosti BiH, bez unutrašnjih podjela. Taj je cilj formalno ostvaren proglašenjem nezavisnosti 1992., no u startu je bio nagrižen krvavim ratom i Daytonskim sporazumom koji je kreirao složen državni sistem podijeljen na dva entiteta, deset kantona i tri konstitutivna naroda. Naravno, bošnjački i bosanski državotvorni pokret teži u što većoj mjeri prevazići i minorizirati ove unutrašnje podjele i uspostaviti neku vrstu jedinstvene građanske BiH. Razlike među njima  uočljive su u tome što bošnjački u odnosu na bosanski nacionalizam mnogo više pažnje posvećuje jačanju položaja i interesa bošnjačkog naroda u kontekstu BiH, manje igrajući na kartu zajedništva. Nešto je skloniji u tom smislu pravljenju kompromisa s etničkim i nacionalnim politikama druga dva naroda. Bosanski, s druge strane, u centar svoje pažnje stavlja bosanski nadnacionalni politički identitet u kome će, u okviru građanske države, interese moći ostvariti sve etnije i konfesije u BiH. On uglavnom u potpunosti teži prevazići etničko predstavljanje. Iako ne voli isticati interese nijednog naroda posebno, govoreći o građanskom konceptu, bosanski državotvorni nacionalizam će se složiti da sistem u kome 50% Bošnjaka treba u konačnici da u praksi ima pravo na isi kolač vlasti kao i 15% Hrvata nije pravedan, te da takvo stanje treba prevazići potpunim odbacivanjem etničkom modela biranja vlasti i uspostavom građanskog načela u praksi, gdje će vrijediti pravilo jedan čovjek- jedan glas.

U političkom pogledu vodeći zastupnik bošnjačkog nacionalnog pokreta je SDA. Ideologiju i položaj građanskog državotvornog pokreta na političkom planu najbolje je artikulisao i kao njegov lider se istakao Željko Komšić, novi član Predsjedništva i lider koalicije DF-GS.  Iz ugla  hrvatskih i srpskih nacionalista između ova dva koncepta uglavnom nema  pretjerane razlike. Čak u  potonjem vide i donekle veću opasnost, jer za razliku od bošnjačkog nacionalizma, on nastoji preći etničke granice i cilja na čitavu državu, što ugrožava naročito „hrvatske političke pozicije“. Bošnjački i bosanski „nacionalizam“ će relativno lako naći zajednički jezik kada se dođe do pitanja države i njenog uređenja, što se vidjelo i po gotovo blagonaklonom odnosu koji su prema retorici i politici Željka Komšića pokazivali krugovi bliski SDA-u, ili što je npr. pokazala koalicija SDA i SDP-a  u ratnoj vladi. Ono gdje njihove ključne ideološke razlike dolaze do izražaja nisu toliko pitanja uređenja države i cjelovitosti BiH, nego uglavnom društvena pitanja poput historijske uloge NOB-a ili vjeronauke u školama.

Osim pojedinaca s hrvatske i srpske nacionalne pozicije, u BiH se pojavljuje još jedna grupa kritičara bošnjačkog, ali i probosanskog nacionalizma. Radi se o pojedincima na ljevici, ali izrazito anacionalno orijentisanim. Na političkoj sceni ovaj pogled najzastupljeniji je u djelovanju Naše stranke. Nazovimo ga anacionalnim građanskim pokretom. Zašto su suprotstavljeni srpskom, hrvatskom i bošnjačkom nacionalizmu je jasno: zbog njihove nacionalne isključivorsti i netolerantnosti. Ipak, mnogo zanimljiviji je slučaj njihovog protivljenja bosanskom građanskom nacionalizmu. S obzirom da potonji politički pokret i koncept upravo u srpskom i hrvatskom nacionalizmu vidi glavnu prijetnju opstanku BiH i njenoj reorganizaciji u modernu građansku državu, prema njima nastupa krajnje agresivno i neprijateljski. No, kako većina Srba i Hrvata pristaje uz hrvatsku i srpsku nacionalnu ideju, tako „anacionalni građani“ u ovakvom pristupu vide opasnost njihovog odvraćanja od Bosne i Hercegovine i cementiranja podjela u društvu. Stoga, ne treba nimalo da čudi da se tokom predizborne kampanje  pored žestokog sukoba na relaciji Čović-Komšić, tj. HDZ-DF-GS, paralelno odvijao i žestok sukob između NS-a i DF-GS, gdje su prvi optuživali potonje da su nacionalisti, huškači i stavljali znak jednakosti između Komšića i Čovića, a potonji prve da su Čovićeve korisne budale.

No, ako agresivno branjenje ideje građanske države i prenaglešeno suprotstavljanje srpskom i hrvatskom nacionalizmu kao njenom antipodu smatraju štetnim, šta je onda njihov koncept uređenja države i društva? U suštini, i sami su za neki oblik građanske države, no drže da nije mudro to previše isticati da ne bi koga naljutili. Koriste uglavnom taktiku da treba izbjegavati krupna politička pitanja glede uređenja države i posvetiti se konkretnim politikama.

Pristup koji imaju može se generalno smatrati taktikom „odozdo prema gore“. Prvo treba pomiriti ljude u BiH, ne dizati tenzije i privoliti sve etničke grupe da podrže naše ideje, pa ćemo onda lakše naći konsenzus po pitanju moguće reorganizacije države i kretanju prema građanskom konceptu.

Probosanski državotvorni nacionalizam teži, upravo obrnuto, pristupu „odozgo prema dole“. Najprije valja uspostaviti moderni građanski državni okvir, pa će se unutar njega i otvorena nacionalna pitanja i odnosi riješiti kad više ne bude postojao sistemski izvor za poticanje političkog sukobljavanja i raspodjele vlasti na etničkom osnovu.

Uspjeh prvog koncepta zavisit će od mogućnosti da njegova politika dobije podršku na zaista čitavoj teritoriji BiH, od strane svih naroda u određenoj mjeri. Za sada, ona je reducirana samo na urbane centre s bošnjačkom većinom.

Uspjeh drugog koncepta zavisit će od njegove sposobnosti da kroz postojeći sistem ostvaruje promjene i rješenja koji će BiH u većoj mjeri voditi ka građanskom uređenju.

Vrijeme će pokazati koji od ova dva pristupa je u konačnici bio plodonosniji u građenju bosanskohercegovačkog društva. No, kada bi im se ispravno taktički postupilo, a njihovi protagonisti bili u stanju svoje lične animozitete i sukobe ostaviti po strani, mogli bi u suštini i jedan i drugi,  iz različitih pravaca, odigrati pozitivnu ulogu u približavanju društva ka istom cilju – građanskoj državi.

ŽELJKO KOMŠIĆ ZA SB: "Ako Dodik i Čović uđu u Predsjedništvo, medvjed i vuk će dobiti janje na čuvanje"

Razgovarao: Danijal HADŽOVIĆ (Slobodna Bosna)

Unatrag nekih godinu i po, dvije, izjavljivali ste da Vaša eventualna kandidatura za Predsjedništvo zavisi od toga da li će se kandidirati Dragan Čović. Da li je upravo Čović u konačnici presudno utjecao na Vašu odluku da ponovo budete kandidat, i ako jeste, zbog čega?

Jeste dijelom. Naime, pojednostavljeno bi bilo reći “samo Čović”. Čović je personifikacija, nacionalistička i kriminalna, cijelog jednog projekta destrukcije Bosne i Hercegovine. U tome učestvuje povelika struktura koju bih ja nazvao “haški i pravosudni klijenti”. Tu ima svega – ratnih zločinaca, politike, velikog i opasanog kriminala povezanog sa još nekim državama, velikih političkih i ekonomskih interesa, uglavnom kriminalnih...

Zajednička osobina svih pobrojanih jeste da mogu biti fatalni po BiH. Slikovito rečeno, oni se ponašaju kao zvijer koja kidiše na “izmoren plijen” i procjenjuju trenutak kada treba završiti sa Bosnom i Hercegovinom.
Dakle, takva dešavanja, strukture, politike i interesi, personifikovani u Čoviću, presudno su utjecala na moju kandidaturu.

Kako posmatrate prethodne četiri godine vlasti u BiH? Obećavani su nam stabilnost i napredak kada “legitimni predstavnici naroda” budu vladali, a umjesto toga smo dobili veličanja ratnih zločinaca,

zapaljivu nacionalističku retoriku, blokade parlamenata, planove B, čak i zveckanja oružjem..

Njihovo gotovo prirodno stanje jeste konflikt. Dominantno etnički konflikt. Iz tog stalnog stanja konflikta, nekada slabije nekada jače izraženog, oni izvlače svoj utjecaj i moć. Osnovna oruđa u održavanju stanja konflikta su im, stariji i noviji, nacionalni mitovi, kao i strah. Zato se i ne čudim svemu što se dešavalo u posljednje četiri godine. Ovo što smo imali prilike vidjeti u posljednje četiri godine jeste jedni način na koji nacionalistička politika može funkcionosati. I kada bi bilo moguće da to promijene onda bi takva politika i takve političke elite jednostavno počele nestajati. Slično komunizmu, onoga trenutka kada je nošen novim okolnostima komunizam morao ući u proces promjena, počeo je i propadati sve dok konačno nije propao. Tako je i sa nacionalizmom, da krene u promjenu propao bi.

I zaključak je...

Zaključak – ne očekujte da nacionalizam na ovim prostorima može imati pozitivnu istorijsku ulogu.

No na upravo ovim izborima postoji realna mogućnost da u Predsjedništvo BiH kao najvišu instituciju države uđu Milorad Dodik i Dragan Čović, koji su svoje dugogodišnje savezništvo nedavno i formalizovali. Šta bi za Bosnu i Hercegovinu značila njihova pobjeda?

Da pojednostavim – to bi značilo da ste vuku i medvjedu ostavili jagnje na čuvanje!

Kritičari Vam spočitavaju da kao član Predsjedništva u dva mandata niste bili naročito posvećeni poslu, zbog čega ne zaslužujete da Vam se ponovo da povjerenje. Kako Vi gledate na ovakve kritike?

Na te gluposti o radu u Predsjedništvu neću ni da odgovaram. Radio sam tada čak i stvari koje mi nisu bile zvanični posao (npr. ratni zločini, rasvjetljavanje, hapšenje i izručenja uhapšenih u inostranstvu – slučaj Španija). Da sada pobrajam stotine i stotine odluka u čijem pravljenju i donošenju sam učestvovao, od delikatnih do jednostavnih, izbor BiH u Vijeće sigurnosti UN-a, dobijanje MAP-a, lobiranja za naše gradove u UNESCO-u, bilo bi pomalo besmisleno. Da sada navodim kako je trebalo imati bar malo hrabrosti da se neke stvari kažu i urade, također bi bilo besmisleno.

Da ne nabrajam adrese i imena kako predsjednika, premijera, kraljeva, kod kojih sam mogao zatražiti ne samo prijem, nego ih i zamoliti da nešto urade za BiH. A uradili su. Možda je i to besmisleno. Da ne pominjem silne zvaničnike BiH koji su, kao đavo od krsta, bježali od donošenja teških odluka, te ih ostavljali meni. Ako je to malo, neka mi nađu nekoga ko je uradio više!

Također Vam zamjeraju da ste u prethodne četiri godine bili neaktivni u Parlamentarnoj skupštini BiH.

Što se tiče Parlamentarne skupštine BiH, vođenje kluba sam svjesno prepustio drugom, otvorio prostor drugim našim zastupnicima da se vidi da su i kvalifikovani i pošteni u svom poslu i odnosu prema BiH. I dobro su to odradili. Cilj mi je bio pokazati da DF nisam samo ja i da u DF-u ima više kvalitetnih političara nego čak i u drugim strankama. Nastojao sam ih dovoditi u situacije da sami mogu donositi odluke. Danas, bez obzira na sve, bez obzira gdje su i šta su, ipak svi znaju za njih. Napokon, mislim da je moj lični angažman oko zaustavljanja Čovićevog pristiska i planova oko izmjena Izbornog zakona BiH važniji od mora, većinom besmislenih i populističkih, inicijativa i pitanja postavljenih samo zbog kamera prisutnih u Parlamentu.

Čini se da je HDZ-ovo djelovanje u proteklom periodu preprodilo ideju građanske države kao protutežu modelu BiH kao neke troetničke federalne konsocijacije, koji oni zagovaraju, te da u ideološkom i društvenom pogledu sukob ova dva koncepta predstavlja možda i krucijalno pitanje glede budućnosti zemlje. Sami ste nedavno izjavili da treba odbaciti koncept konstitutivnosti i graditi građansku BiH. Zašto mislite da su konstitutivni narodi problem i da rješenje leži u građanskom modelu?

Model konstitutivnosti kao model uređenja etničkih odnosa u složenim, višenacionalnim i čak višerasnim državama je rješenje koje potiče još iz SSSR-a. To je bio pokušaj sovjetskih komunista da jednu takvu veliku i složenu državu organizuju i drže, pored komunističke ideologije, mirnom i pod kontrolom. Čak su i sovjetski komunisti bili svjesni da ideologija komunističkog internacionalizma nije bila dovoljna da osigura mir i stabilnost SSSR-a.

Jugoslovenski komunisti su isti model primjenili na ovim prostorima. S tim da je taj model posebno važan bio za BiH. Za BiH je čak taj model bio i jedna vrsta spasa. Jer, ne treba zaboraviti činjenicu da nije postojalo jedinstveno mišljenje ni u KPJ oko budućnosti BiH. I u toj partiji bilo je onih, pogotovo iz Beograda i Zagreba ali i iz same BiH, koji su smatrali da BiH treba podijeliti ili joj dati status autonomne pokrajine u sastavu neke republike. Tek je Titovom intervencijom iz uz podršku nekih njegovih najbližih saradnika došlo se do ona čuvena “tri niti i tri i”, te je sačuvana BiH kao ravnopravna republika u sastavu federacije.

Taj model konstitutivnosti je imao svoje istorijsko i političko opravdanje sve dok je postojala jedna politička snaga, KPJ-SKJ, koja je raznim metodama mogla održavati i ako treba nametnuti poštivanje tog modela čak i snagama van BiH.

Od trenutka kada je pao komunizam a sa njim i SKJ, model konstitutivnosti preuzimaju nacionalne politike i elite kao ustavnopravnu, političku i društvenu podlogu više uporednih procesa disolucija koje su se odvijali na ovim prostorima. Od modela koji je “čuvao BiH” pod rukovodstvom jedne partije, KPJ-SKJ, taj model, u rukama nacionalista prerasta u svoju suprotnost, postaje potpuno retrogradan i u njemu samom se nalazi navodno istorijsko opravdanje za disoluciju zemlje.

Ostati pri ovom modelu uređenja odnosa u BiH, značilo bi da se krećemo ka raspadu. Tražiti izlaz iz ove situacije u raznim konsocijacijskim eksperimentima u i sa BiH liči na “gašenje vatre benzinom”.

U čemu leži izlaz?

Izlaz je potrebno tražiti u potpuno novom civilizacijskom modelu – modelu građanina i građanskog. Taj model, pojednostavljeno rečeno, podrazumjeva zaštitu pojedinca i njegovog dostojanstva sa svim njegovim osobenostima i vrijednostima do kojih je njemu samom stalo, uključujući i njegovo etničko izjašnjenje i određenje, te se proteže na teritoriju cijele zemlje. Dakle, sva prava nas kao osoba realizuju se na individualnoj osnovi a ne u okviru kolektiviteta kao što je sada slučaj. Time osnovna jedinka našeg društva postaje čovjek, osoba, a ne kolektivitet kako to traže nacionalne politike. Time se čuva BiH, time se čuvaju i etnička prava ali, za razliku od sadašnje situacije, ona se protežu na cijelu zemlju a ne samo na prostor gdje je “moja grupa, narod” većina.

Vjerujete li da bi Vaša pobjeda na izborima predstavljala mali korak i prema pobjedi ideje građanske države?

Pogrešno je to vezati za moju eventualnu pobjedu. Ta moja, eventualna, pobjeda treba poslužiti za zaustavljanje podmuklog i prikrivenog šovinizma. Da bi građanska ideja ovdje zaživjela prvo je potrebno razbiti strah od nje same. Prvenstveno, da je ovakva građanska ideja protivnik etničke pripadnosti. Upravo suprotno, ovakva građanska ideja bolje štiti i etničku i vjersku pripadnost ali, za razliku od trenutnog stanja, potencira pripadnost državi BiH kao neophodnom okviru za takvu zaštitu.

Riječ je o jednom procesu koji se ne može završiti “preko noći”, ali je potrebno napraviti bar prvi korak.

No, mnogi vas pojedinci na ljevici, pa čak i Vaši pojedini protukandidati, optužuju da Vaše političko djelovanje zapravo samo dodatno radikalizuje političku scenu u BiH i ide na ruku HDZ-u i ostalim nacionalističkim opcijama. Kako gledate na to?

Razlog za takve optužbe može biti ili strah i neodlučnost ili neodgovornost i nepostojanje svijesti gdje smo sada, kako država tako i društvo.

Ne misle valjda da se HDZ i SNSD šale sa svim ovim što rade. Ne misle valjda da će ih šutnjom odobrovoljiti i da će oni to prestati raditi.

Ili možda, neki od njih, i žele da se to sve desi ali da nekako ispadne da su drugi krivi.

Ako ništa drugo, naivno, beskrajno naivno.

Nakon lokalnih izbora 2016. kada je ljevica zbog svoje razjedinjenosti izgubila nekoliko, gotovo pa sigurnih općina, od kojih je vjerovatno najbolnija bila sarajevska Općina Centar, činilo se da će stranke ljevice izvući pouku iz toga i na opće izbore izaći ujedinjeno. U međuvremenu su se desili brojni sastanci na kojima se najavljivalo ujedinjenje, potpisivane su deklaracije, da bi na ovim izborima ljevica nastupila ne samo razjedinjeno s tri kandidata za Predsjedništvo, nego i uz vrlo teške međusobne optužbe. Zašto je ljevica ponovno nejedinstvena?

Mi smo imali i volju i namjeru ići u potpuno ujedinjenje. Zašto je to propalo, morate pitati druge aktere.

Dosadašnji rezultati izbora pokazuju da je maksimum glasova kojim su se lijeve stranke mogle nadati negdje do 300.000. Drugim riječima, vrlo teško da će te i Vi i gosp. Bećirović ući u Predsjedništvo, iako iz SDP-a tvrde suprotno, a tu je još i Boriša Falatar. Strahujete li da bi razjedinjenost, kao i mnogo puta do sada, mogla skupo koštati ljevicu i njene kandidate na izborima?
Da. Moglo bi se to desiti.

A ko će onda biti glavni krivac?
U suštini novac. Prokleti novac.

Bojite li se da bi nakon izbora moglo doći do blokade države i kakve bi mogle biti posljedice toga? HDZ je već u nekoliko navrata otvoreno prijetio blokadom izbora delegata u Dom naroda poslije izbora ako se ne promijeni izborni zakon, što se nije desilo, tj. ako im rezultati izbora ne budu po volji.

Vodeći se tom HDZ-ovom logikom, za njih izbori nisu potrebni. Njima treba garantovati da će, bez obzira kakav izborni rezultat ostvare, uvijek biti vlast i da će njihovi kadrovi, počev od Predsjedništva BiH do najniže funkcije, uvijek biti na pozicijama koje oni žele i koje su prethodno odabrali. Za nas, sve ostale, trebaju se održavati izbori i mi možemo dobiti sve ono što HDZ prethodno nije odabrao i što je ostalo iza njih.
To su izbori po HDZ-ovoj volji.

Ali, takvo nešto ne postoji niti u jednoj iole demokratskoj zemlji.

Bitno je da se izbori održe u skladu sa Ustavom BiH i važećim zakonima. Rezultate izbora svakako niko ne može garantovati. Napokon u ovu vrstu političke bitke valjda ulazimo spremni da prihvatimo rezultate te bitke u koju smo sami ušli. Prihvativši da učestvuješ u takvoj “trci” po unaprijed određenim pravilima, unaprijed prihvataš i rezultate. Tako funkcioniše demokratija.

Ukoliko im se ne svide rezultati i ukoliko oni bojkotuju implementaciju rezultata, ja očekujem da bar tu budu principijelni i povuku sve svoje kadrove koji primaju plaće iz budžeta na raznim nivoima vlasti. Hoće li im onda Čović obezbjediti plaće, otplate kredita i sredstva za život, njih i njihovih porodica? Nekako nisam siguran da hoće.

Uostalom, prijetnje HDZ-a stoje sve do onog trenutka dok se ne ukaže vlast, moć, novac i pozicije. Iskustvo sa njima govori da tu prestaje svaka “principijelnost”!

Iz krugova bliskih HDZ-u u posljednje vrijeme su se mogle čuti teorije da, iako to nije eksplicitno u Ustavu navedeno, članove Predsjedništva treba da biraju isključivo pripadnici etničkih grupa koje oni predstavljaju, te da u tom smislu Vaš izbor u Predsjedništvo ne bi bio samo nelegitiman, kako su do sada tvrdili, nego čak i nelagalan. Kako gledate na takve tvrdnje?

U našem Ustavu piše upravo suprotno od toga. Dva člana Predsjedništva BiH, Hrvata i Bošnjaka, biraju građani sa teritorije Federacije (čak svi imaju to pravo – i konstitutivni i nekonstitutivni) i ne moraju glasati “za svoga”. Jer da moraju glasati samo za “svoga” postavilo bi se pitanje šta onda da rade Srbi, Ostali, Romi, Jevreji itd. Za koga bi oni glasali da vrijedi to HDZ tumačenje Ustava?

Slično je i u RS-a, s tim da se tamo bira samo jedan, iz reda Srba, ali opet svi koji žive u RS-u imaju pravo da biraju koji je to politčar iz reda srpskog naroda.

Kada u Ustavu BiH bude pisalo ono što bi željeli iz HDZ-a, a ja se nadam da neće nikada, onda neka svako glasa samo za “svoga”. Dok ne bude tako, a neće nikada biti tako, neka se ovi izbori provedu po pravilima koja su navedena u Ustavu BiH i važećim zakonima, te po kojima je, između ostalih, već biran i Dragan Čović.

Širom zapadnog svijeta svjedočimo porastu radikalno desnih populističkih pokreta koji u mnogim državama dolaze na vlast, Steve Bannon najavljuje preuzimanje Evrope, ruski utjecaj u svijetu sve je veći, između Kosova i Srbije je ponovo otvoreno pitanje promjene granice... Koliko aktuelna međunarodna situacija predstavlja opasnost za BiH?

Opasnija je nego što je bila prije par godina. Pogotovo kada saberete sve “faktore” koje ste naveli. Bosni i Hercegovini ne odgovara radikalno desničarska politika, ne samo kod susjeda nego i u Evropi. Ne odgovara nam sve izraženija islamofobija kod takvih desničarskih režima. Širenje ruskog utjecaja na regiju, samim tim i u BiH nije činjenica kojoj se treba radovati.

Stiče se utisak da se sve u svijetu mijenja, radikalni, agresivni, dominantno antiislamski desničari preuzimaju vladu za vladom u zemljama EU. Sama EU mijenja svoj karakter. Od zajednice ekonomskog napretka, čak blagostanja, zajednice plemenitih civilizacijskih vrijednosti, zajednice stvorene na otporu ratu i ratnim stradanjima, zajednice ljudskih prava, EU postaje sve agresivnija desničarska antiislamska zajednica. Za ovako krhku i teško ranjenu zemlju kao što je BiH, to je svakako problem.

Predsjednik ste DF-a. Vaša stranka u proteklom periodu pretrpjela je mnoge unutrašnje turbulencije i osipanja. Kakav rezultat kao stranka očekujete na ovim izborima?

Kakav god da bude, mi ćemo ga prihvatiti!

BORIŠA FALATAR ZA SB: "Čović je čovjek prošlosti, Komšić je podijelio ljevicu i iznevjerio ljude, a moj je obraz čist"

Razgovarao: DANIJAL HADŽOVIĆ (Slobodna Bosna)

Davno ste napustili Bosni i Hercegovinu, završili ste prestižne univerzitete, imali ste ozbiljnu diplomatsku karijeru... Šta Vas je motivisalo da se vratite u BiH i kandidirate za člana Predsjedništva?

Osjećaj da Bosna i Hercegovina mora bolje, da su potrebni novi ljudi i nova energija, i da svako ko osjeća da pripada ovoj zemlji treba pronaći najbolji način da joj pomogne. Da možemo vratiti osjećaj ponosa sa kojim smo rasli i koji naši građani zaslužuju.

Vjerujem da svojim diplomatskim iskustvom, poznanstvima i energijom, te političkom vizijom drugačije Bosne i Hercegovine, mogu pružiti snagu potrebnu za promjene. I zaista, u ovih šest mjeseci smo predstavili viziju moderne, stabilne BiH, zemlje u kojoj građani mogu živjeti sretno i u miru sa sobom i sa svojim susjedima. Čvrsto vjerujem da je fantastičan rezultat moguć, jer pozitivna snaga naše politike je jedini ispravan put ove zemlje.

Mnogi Vam zamjeraju da nemate dovoljno iskustva, barem kada je domaća scena u pitanju za jednu tako visoku političku funkciju, te da ne poznajete dovoljno situaciju u BiH. Zašto smatrate da ste Vi najbolji kandidat za člana Predsjedništva?

Građani će imati mogućnost da glasaju za veliki broj kandidata sa velikim domaćim iskustvom. Moja četiri protukandidata imaju skoro 100 godina političkog iskustva zajedno. Ali problem je što to iskustvo nije donijelo željene rezultate.

Ja donosim drugačije znanje, novu energiju i viziju. Vjerujem da moje međunarodno iskustvo može pomoći da našu zemlju sa margine međunarodne scene možemo vratiti u centar regionalnih i integracijskih procesa. U trenutku kad je izvjestan scenarij da će Srbija i Crna Gora ući u EU 2025. godine a da će BiH ostati po strani, vjerujem da sam kandidat koji najbolje može stvoriti snažna partnerstva sa 27 lidera ove unije, te promijeniti trenutno stanje.

Imamo još nekoliko dana da razmislimo šta nam donosi iskustvo prošlosti, a šta vizija budućnosti, te da na taj način učestvujemo u kreiranju sudbine ove zemlje. Koja apsolutno zaslužuje mnogo bolje.

Zašto ste se odlučili za Našu stranku?

Naša stranka ima čvrstu viziju multietničke države građanskih vrijednosti i okuplja ljude koji imaju znanje i sposobnost, čvrste ekspertize da promjene ovo društvo i povedu zemlju u pravom smjeru. Liberalno socijalna politika je optimalna za izazove koji su pred BiH, i svakako odmak od etno-nacionalnih nebuloza i straha od rata koji se generira kako bi se ostvarila politička korist.

Kako Vam kao nekom s dugogodišnjim međunarodnim iskustvom izgleda kompletna politička i društvena situacija u BiH i odnosi koji ovdje vladaju? i

Politička elita je udaljena od društva i stvarnih potreba ljudi. Nivo korupcije govori sam za sebe, svi su imali priliku da se susretnu s ovim zlom. Državni aparat je ogroman i svrha samom sebi, nema spremnosti za reforme, niti spremnosti da se kreira pozitivan diskurs i stabilizira društvo. Pojednostavljeno, političari žive fenomenalno, a građani teško. Obišli smo čitavu zemlju i zaista stoji istina da ljudi imaju iste probleme širom BiH, a to su besperspektivnost i nesigurnost.

Odmah nakon što je objavljeno da ste kandidat za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, stigle su optužbe na račun Vas i vaše stranke da Vaša kandidatura prvenstveno služi podjeli lijevog glasačkog tijela koja treba Draganu Čoviću olakšati da ponovno uđe u Predsjedništvo. Kako na to gledate?

Dragan Čović je političar prošlosti, čovjek nacionalističke politike, i osoba koja je najviše zaslužna za iseljavanje i podjelu vlastitog naroda. Zar stvarno mislite da bi napustio međunarodnu karijeru i došao u BiH da se bavim prljavim poslovima? Moja motivacija je bila i ostala kristalno čista, to je misija koja poziva građane ove zemlje da prepoznaju dobro u sebi i u ljudima oko sebe.

Da pronađu snagu da vole i cijene različitosti. Da ne zaborave prošlost ali da krenu dalje. Jer to je jedini put ka normalnom, lijepom životu građana, a takav život je moguć u ovoj zemlji, čak iskreno vjerujem da za to ne treba previše vremena. Jer dok se bavimo zastrašivanjem i teorijama konspiracija, neki službenici su se osjetili dovoljno zaštićeno da ne predaju EU upitnik na vrijeme, i time su ugrozili stotine miliona fondova, koji bi direktno promijenili budućnost ljudi.

No zamislimo, uostalom vrlo realan scenarij, da Dragan Čović uđe u Predsjedništvo, a da se ispostavi da ste Vi i gosp. Komšić kao kandidati građanskih opcija zajedno imali više glasova. Svjesni ste da bi to izazvalo dodatnu lavinu negativnih reakcija i optužbi na račun Vas i vaše stranke. Bojite li se posljedica koje biste zbog toga Vi i Naša stranka mogli imati nakon izbora?

Ja apsolutno zagovaram građansku ideju - štoviše, svojom je politikom jačam, udaljujući je od populizma i flerta sa nacionalizmom. Taj flert traje već duže vrijeme i danas se plaća debela cijena.

Zašto bi ja kao kandidat koji donosim znanje i sposobnosti na međunarodnom planu, ono što nam je sada krucijalno, stao po strani, i omogućio povratak političara koji su imali svo vrijeme svijeta da BiH izvedu na pravi put? Ko kome tu uzima glasove i ko tu uzima budućnost građanima? Zašto bi u tom slučaju negativne reakcije i optužbe išle prema istinskoj građanskoj opciji, a ne prema čovjeku koji je manjkom rezultata iznevjerio ljude i svojom kandidaturom razjedinio ljevicu?

A vaše pitanje ima određenu dozu prijetnje, koju često čujemo....

Ne sadrži moje pitanje prijetnju, ali sami ste svjesni da je to realna mogućnost i da će u slučaju Čovićevog ulaska u Predsjedništvo postojati gnjev i optužbe na račun Vas i Naše stranke da ste mu omogućili pobjedu.

Veliku većinu laži, ucjena i prijetnji primili smo baš od onih koji bi trebali biti naši partneri. To nije građanska politika, niti je dostojan diskurs građanske opcije. Sve vas koji ste se time bavili, neka je stid.

Pa mislim da nije građanski ni nazivati malograđanima one koji bi „trebali biti vaši partneri“ po mediju koji Bošnjake naziva ISIL-ovcima, slavi osuđene ratne zločince i dnevno prijeti raspadom države. Upravo ti mediji koji već deceniju optužuju Komšića da je nelegitiman Hrvat, prema Vama imaju vrlo blagonaklon odnos. Kako to tumačite?

Prvo, niko nije nelegitiman kandidat, pa tamo ni Komšić. Ja jedini problem vidim u tome što je on zaista imao priliku i nije je iskoristio.

A što se tiče medija, ukoliko pogledate prve natpise hercegovačkih medija, oni su bili izuzetno negativni. Međutim, mi smo svojom kampanjom i politikom pokazali da se borimo protiv HDZ-a i drugi nacionalista koji ne donose rezultate, i da su nam tu Hrvati BiH najveći saveznici. Zato sada mediji u Hercegovini, kao i uostalom širom naše zemlje i regije, pišu afirmativne tekstove i prepoznaju iskrenost naše politike.

Naravno, nisu svi mediji naklonjeni. Najveće laži sam pretrpio upravo od vas, novinara koji se na društvenim mrežama predstavljaju kao branitelji građanskih vrijednosti. I još ne mogu shvatiti kako vam se isplati čovjeku koji vam nikada u životu ništa loše nije uradio upućivati najgore riječi mržnje.

Drago mi je što Vam je toliko stalo do mog ili „našeg“ mišljenja kao novinara, no mislim da kao kandidat za Predsjedništvo imate važnijih pitanja kojima se trebate baviti. Evo dobili ste priliku da kažete šta imate...

Evo obratili ste se, tražite intervju, meni je izuzetno drago. Ja sam uvijek spreman da ispričam svoju priču, u bilo kojim medijima. Niti tražim da me podržavaju, niti da me štede kritike. Ali zalažem se za slobodu medija i dostojanstveno novinarstvo, koje uključuje i javne komentare na društvenim mrežama. Svako ima svoj obraz i neka živi sa tim. Ja znam da je moj čist.

Tokom predizborne kampanje bili ste vrlo aktivni u zapadnoj Hercegovini. Kakva su vaša iskustva iz tog dijela zemlje i vjerujete li da tu možete ostvariti zapažen rezultat, uzimajući u obzir da je riječ o bastionu HDZ-a?

Istinska građanska opcija nema pravo da i jedan dio ove zemlje smatra nečijim bastionom, već mora da se bori da svaki pedalj ove zemlje promjeni i stvori pretpostavke za multietničku, tolerantnu klimu, klimu poštivanja građanskih prava. Sramotno je i kukavički proglasiti i jednog građanina ove zemlje, mislim na one koji nisu direktno uključeni u politiku, rigidnim i nespremnim da prihvati ono što je normalno, moderno i potrebno. I upravo tako, u kontaktima sa ljudima širom zemlje, međusobno smo razbijali predrasude. To je veliko osobno bogatstvo i veliko bogatstvo politike koju predstavljam.

Vidite li u sebi kandidata koji bi potencijalno mogao ujediniti narode u BiH? Svjedoci smo da to nijednom političaru u modernoj historiji BiH nije pošlo za rukom, osim možda Titu, ali ne baš na demokratski način.

Pa šta da radimo, da čekamo da nam se Tito ponovo ukaže?

Mislim da nam revolucija i jednopartijski sistem baš i nisu opet potrebni. Zato Vas i pitam, kako u demokratiji okupiti sve narode oko jedne ideje?

Priča o multietničkoj BiH je priča o idealu od koga se nikad ne smije odustati. To zahtjeva snagu i mudrost, politiku koja će znati da ostane stabilna i čvrsta bez obzira na sve izazove i historijska iskustva. Ta politika mora da pokaže poštovanje prema svakom građaninu ove zemlje, koja će u njemu probuditi dobro i dati mu snagu da pruži ruku. Ne znam da li ću ujediniti ljude, ali znam da sam jedini koji je pružio ruku.

U nedavnom intervjuu za jedan bh. portal izjavili ste da Vi pripadate građanskoj političkoj opciji, ali da BiH treba naći ravnotežu između građanskog uređenja i zaštite interesa kolektiva. Na koji način mislite da se to može ostvariti, odnosno kako bi to u praksi trebalo izgledati?

Ja snagu BiH vidim u vrijednostima ZAVNOBiH-a, povijesnog događaja koji slavimo kao dan naše državnosti. Dejton se brutalno poigrao sa tim vrijednostima i stvorio nepravedan sistem koji diskriminira 383,000 građana ove zemlje. Zbog toga smatram da ovakvo tročlano Predsjedništvo nikako ne može predstavljati prave vrijednosti i smatram da je krajnje vrijeme da bude ukinuto, a da se kolektivna prava zaštite na fleksibilniji i pravedniji način, koji se mora dogovoriti kroz inkluzivan proces ustavne reforme.

Također ste izjavili da BiH može uspostaviti istovremeno dobre odnose i s EU i s Rusijom i s Turskom, i da su kulturne i historijske veze koje imamo s Turskom i Rusijom bogatstvo naše zemlje. Je li zaista mislite da mala država kao što je BiH može uspješno sjediti na dvije stolice, ili u ovom slučaju možda tačnije četiri ako uzmemo i SAD u obzir, jer i mnogo moćnijim od nas to nije pošlo za rukom?

Ne treba nas biti strah pružiti ruku i tražiti dobre odnose sa svim zemljama. Ulazak u Europsku uniju ne isključuje uspješnu suradnju sa Rusijom i Turskom i Kinom i Saudijskom Arabijom. Te zemlje već surađuju zajedno širom svijeta. Najveće svjetske infrastrukturne projekte trenutno grade zajedno Rusija, Europska Unija i Kina.

Zato ne trebamo prisvajati nečiju vanjsku politiku. Trebamo biti dovoljno odvažni da nađemo put koji odgovara nama, a ne nekom drugom. A put koji nam odgovara je put suradnje sa svim zemljama i približavanje svim dijelovima svijeta. Politika koja nije ni protiv koga, nego za dobrobit svih nas.

Jedino taj put koristi sve naše resurse i od naše jedinstvene kulturne raznolikosti pravi prednost. U zavisnosti od izbora vanjske politike, naše kulturne različitosti mogu biti predmet podjele, ili najveće bogatstvo, koje će nam pomoći voditi uspješnu ekonomsku diplomaciju i ostvariti privredne ciljeve.

Po meni je izbor logičan – i zbog toga su moji prioriteti EU integracije i strateška bilateralna suradnja sa svim zemljama.

Kakva je Vaša vizija Bosne i Hercegovine? Kako bi izgledala BiH koju bi uredio Boriša Falatar, po pitanju državnog uređenja, socioekonomskog sistema, društvenih odnosa...?

Vidim snažnu državu, koja je garant dostojanstvenog života svih naših građana. Vidim napredno društvo, koje je okrenuto budućnosti i koje živi u miru sa sobom i sa svojim susjedima. Vidim Bosnu i Hercegovinu koja je članica Evropske Unije, i motor nove regionalne dinamike. Vidim Predsjedništvo BiH koje je ogledalo vrijednosti našeg društva i koje ponovo vraća ponos svim našim građanima i ugled našoj zemlji.

Ekonomista ste po zanimanju, pa Vas moram pitati: koje su, prema Vašem mišljenju, ključne ekonomske reforme i politike koje su potrebne našoj zemlji i gdje vidite ključne ekonomske probleme i uzroke tome što je BiH danas jedna od najnerazvijenijih ekonomija Evrope?

BiH mora trošiti manje, a investirati više. Moramo se orijentirati izvozu, umjesto uvozu. Moramo imati jasan plan privrednog razvoja. Da bi privukli investicije, osnovna je politička stabilnost i pravna sigurnost.

Predsjedništvo također može igrati veliku ulogu u ekonomskom razvoju, tako što će voditi mudru ekonomsku diplomaciju. Sa relevantnim institucijama odrediti pet prioritetnih privrednih sektora, i svu energiju uložiti u njihovu promociju, strateški i planski. To može biti automobilska, tekstilna, elektroenergetska, metaloprerađivačka industrija, turizam i poljoprivreda.

Zatim, u skladu sa prioritetnim sektorima, identificirati po deset prioritetnih svjetskih investitora koji će nam pomoći da imamo pristup svjetskim tržištima i da dostignemo svjetsku kvalitetu proizvodnje. I najzad, izabrati pet ključnih infrastrukturnih projekata koji će nam omogućiti da privučemo investitore i da omogućimo lakši protok robe, ljudi i podataka u našoj zemlji.

A u okviru ambasada i ministarstava koji se bave vanjskom politikom i trgovinom, nužno je imenovati kvalitetne ljude, ulagati u njih i biti u konstantnom dijalogu sa privrednicima. Naši ambasadori i naši ekonomski savjetnici moraju podržati bosanskohercegovačke firme. Praviti osnovnu analizu tržišta usluga ili proizvoda, obezbijediti kontakte, organizirati tematske sastanke, otkloniti pravne teškoće, omogućiti povoljniji tretman naših proizvoda i nove bilateralne sporazume.

Moram Vam priznati da zvučite puno uvjerljivije kad govorite o Vašim ekonomskim planovima i rješenjima, nego kada morate da komentirate dnevno-političke odnose. U slučaju da ne uđete u Predsjedništvo, kakve su Vaše ambicije nakon izbora? Namjeravate li ostati u BiH i nastaviti se baviti politikom?

Vjerujem u pobjedu, a bez obzira na rezultat, moja ambicija u BiH politici je dugoročna. Dugoročna je jer vrijednosti i politika za koju se borim, nemaju alternativu, i kad tad će ovakva politika pobijediti. Predaja nije opcija.

KOMŠIĆ JE ODGOVOR NA NACIONALISTIČKO SILEDŽIJSTVO HDZ-a: Da li će Čović na izborima platiti cijenu vlastitog radikalizma

Piše: Danijal HADŽOVIĆ (Izvor: Slobodna Bosna)

Prije samo nekoliko mjeseci bilo je uistinu teško vjerovati da bi Željko Komšić mogao ponovo zasjesti u Predsjedništvo BiH. Nakon solidnog rezultata na izborima 2014. godine, kada je bio treća stranka u Federaciji, DF je vrlo brzo ušao u fazu unutrašnjih sukoba, osipanja i gubitka relevantnosti. Tako je na izborima 2016. osvojio svega oko 60.000 glasova, što je bilo za gotovo 100 hiljada manje u odnosu na opšte izbore. Poslije izbora dodatno su produbljeni unutarstranački sukobi, te su nastavljenja ospipanja i prelasci članstva u suparničke političke opcije. Malo ko je mogao vjerovati da bi uslijed takvog stanja u stranci Komšić opet mogao biti ozbiljan kandidat za Predsjedništvo, nakon što je uvjerljivo pobjeđivao 2006. i 2010. godine.

Ipak, prema posljednjim istraživanja Valicona, Komšić i Čović su potpuno izjednačeni u podršci koju uživaju među biračima. Treba napomenuti i da je ovo najoptimističnije istraživanje prema Čoviću do sada, jer su sva ona ranija pokazivala ubjedljivu prednost na strani Komšića.

Šta se desilo da Komšić u kratkom vremenu od duboke političke krize postane ozbiljan kandidat da zamijeni Čovića u Predsjedništvu?

Ukratko, Čović plaća cijenu vlastitog radikalizma. Nakon platformaške vlasti u periodu 2010. - 2014., mnogi su bili skloni povjerovati HDZ-ovoj tezi, iznošenoj mahom uz veliku dozu ostrašćenosti, da je formiranje vlasti bez njih dovelo do bespotrebnog dizanja međunacionalnih tenzija u Federaciji i da ključ stabilnosti i harmonije leži u dogovornoj vladavini "legitimnih" predstavnika svakog naroda. Nakon izbora 2014. HDZ se vratio u vlast, no ojačan i konsolidovan na vlasti, s rukovodećim pozicijama u rukama, ne da nije doprinio harmonizaciji odnosa, nego je demontritrao otvorenu rušilačku politiku prema državi i nebouzdano nacionalističko ludilo . Teško je pobrojati sva nedjela koje je u protekle četiri godine napravio HDZ i pritom pravilno procijeniti koje je veće od kojeg, bilo da se radi o suzdržanosti prilikom glasanja o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici, širenju teorija o Bošnjacima kao potencijalnoj terorističkoj prijetnji u najvišim evropskim krugovima, Čovićevog izjednačavanja građanske države s islamskom državom (čime Bošnjacima indirektno oduzima pravo na najviše demokratske tekovine i imputira kolektivni vjerski radikalizam), organizovanog veličanja osuđenih ratnih zločina u Hagu, slikanja s arhitektom pokolja u Ahmićima Dariom Kordićem, otvorenih prijetnji pravljenjem postizbornog haosa i raspada države ukoliko se ne usvoji izborni zakon po njihovoj mjeri, ili instaliranja čitavog niza huškačkih stranačkih medija koji su dosegli nove visine novinarskog beščašća, gdje je jedan od njih otišao čak i dotle da pokolj u Ahmićima proglasi "sprječavanjem širenja ISIL-a u Evropi". Uz sve vrijeme održavanu koaliciju sa SNSD-om, koja je i formalizovana najavom famoznog "plana B", pred BiH se nadvila opasnost da u Predsjedništvo kao ključnu instituciju ove zemlje zasjednu lideri dvije najneprijateljskije stranke prema državi, koje svoje ujedinjene rušilačke namjere više i ne kriju.

Ova demonstracija nacionalističkog siledžijstva i antidržavnog djelovala od strane HDZ-a u prvom redu je dovela do konsolidacije i jedinstva probosanskih stranaka, barem po pitanju ključnih pitanja oko ustavnog uređenja i izbornog zakona. Zatim je ponovo osnažila i u žižu izbacila ideju građanske države kao protuteže HDZ-ovom modelu troetničke konsocijacije. I treće, politički je ponovo ojačala Željka Komšića kao antipoda Draganu Čoviću.

Teorija kako je Komšić glavni uzrok Čovićevog nacionalističkog djelovanja i kako njih dvojica sve vrijeme "hrane jedan drugog", koju su ovih dana podastirali trećerazredni analitičari i marginalni kandidati, dubinski je netačna i tendenciozno zlonamjerna. Naime, pomenuta bujica nacionalističkog siledžijstva nije se desila u trenutku Komšićeve vladavine i HDZ-ovog bijesa zbog opozicione nemoći, nego upravo u vrijeme kada je bio osokoljen vlašću s nikad moćnijim pozicijama, a Komšić čelnik oslabljene opozicione partije koju su potresali duboki unutrašnji problemi. U tom smislu oživljena Komšićeva popularnost rezultat je masovnog građanskog otopra Čovićevoj rušilačkoj politici, ali nije Čovićeva rušilačka politika posljedica Komšićeve popularnosti.

Bez obzira šta neko mislio o dosadašnjim političkim rezultatima i djelovanju Komšića, i ma koliko zamjerke na račun njegovog nedovoljnog rada i nedovoljno državničkog držanja bile i utemljene, činjenica je da se radi o jedinom kandidatu koji je u stanju mobilisati dovoljan broj glasača da porazi Čovića. A to nije tek izbor između Čovića i Komšića, nego u širem smislu izbor između onoga ko je puškom branio BiH i onoga ko je eksploatisao robovsku radnu snagu logoraša iz Heliodroma, izbor između građanske i troentitetske BiH, i u prvom redu, izbor između Bosne i Hercegovine i Herceg-Bosne. Između te dvije strane stoji nepremostiva civilizacijska provalija. Stavljati znak jednakost između njih jednako je kao i kada Čović građansku državu izjednačava s islamskom državom. Stoga, glavni krivac za eventualni poraz Dragana Čovića na izborima, bit će Dragan Čović. Lekcija koju bi on i njegovi poleni u konačnici iz svega trebali izvući je da se radikalizam ne isplati i biva na kraju kažnjen.

POSLJEDICE IZOLACIONISTIČKE DODIKOVE POLITIKE: U RS-u najveći broj samoubistava, najmanje stranih investicija, turista ni na mapi….

Piše: Danijal HADŽOVIĆ

Novi mali diplomatski skandal trese BiH, a njegov je autor Milorad Dodik, ko drugi.  Predsjednik RS-a usprotivio se dolasku Bedžeta Pacolija,  ministra vanjskih poslova Kosova, koji je na poziv MVP BiH Igora Crnadak trebao posjetiti  Banja Luku, nazivajući ga ministrom lažne države i poručujući mu da nije dobrodošao.  Iako mu je Crnadak garantovao sigurnost i dobrodošlicu u drugom najvećem bh. gradu, uslijed, kako je rekao, Dodikovih prijetnji, Paccoli je otkazao posjetu te neće učestvovati na sastanku SEECP-a.

Pacoli je pritom istakao i da Dodik predstavlja „veliku brigu za sve na Zapadnom Balkanu“.

Mišljenje s Pacolijem dijeli i bivši visoki predstavnik u BiH i austrijski diplomata  Wolfgang Petritsch koji je istakao da je Dodik potpuno izoliran i da ga u zapadnim diplomatskim krugovima odveć niko ne uzima za ozbiljno, te da mu je od vanjskih partnera ostala jedino službena Moskva koja ga koristi kao sredstvo da naljuti EU. Tačnost Petricevih riječi potvrđuje i činjenica da je Dodik i na crnoj listi Sjedinjenih Američkih Država, da je za dlaku izbjegao i sankcije Evropske unije, te da od zapadnih diplomata već odavno niko ne komunicira s njim.

Iako je na vanjskom planu potpuno irelevantan i nadasve bezopasan, na unutrašnjem planu Dodikova suluda politika ostavlja krajnje pogubne posljedice, u prvom redu po RS. Njegova agresivna nacionalistička retorika, bahaćenje, sukobljavanje sa svima, prijetnje i otvoreno vrijeđanje stranih diplomata, u širim narodnim masama bude osjećaj nacionalnog ponosa i veličine, uzrokojući većinsku podršku lideru koji se naizgled nikog ne boji, ni pred kim ne puzi i čuva ponos i snagu Republike Srpske. No, u  stvarnosti ta politika, potpuno inverzivno od lažnog osjećanja veličine koji stvara, dovodi do  izolacije Republike Srpske i upravo slabljenja njenog položaja u širim regionalnim i međunarodnim okvirima. Ne samo da destrabilizira i slabi Bosnu i Hercegovinu, nego i zagorčava život svim građanima Republike Srpske uskraćujući im ekonomski razvoj i životne mogućnosti koje bi u normalnim okvirima mogli imati.

No Dodik odavno već nije sljedbenik integracionističke evropske, nego utabane izolacionističke velikosrpske pozicije, oličene u izjavama njegovog prethodnika Radovana Karadžića koji je na posljedice vlastitog sukobljavanja sa svijetom odgovarao sa „ješćemo travu ako treba” ili Slobodana Miloševića koji je poručivao da „Srbija može izdržati 100 godina pod sankcijama“. Ta samoubilačka nacionalistička gordost malih lidera malih perifernih evropskih država i tvorevina, praćena morem krvi, na kraju je rezultirala NATO bombardovanjem, izgubljenim životima, uništenom ekonomijom i  narodom poniženim u bijedi i porazu.

A da je upravo to put kojim Dodik vodi cijelu Republiku Srpsku, govore i sljedeći podaci. U julu ove godine zabilježeno je 71.000 dolazaka gostiju u Kanton Sarajevo, što je za 19,5 posto više nego lani u istom periodu. U julu 2018. godine ostvareno je 38.242 dolazaka turista u cijelu Republiku Srpsku, što je za 4 posto više u odnosu na juli 2017. godine. Dakle, samo Sarajevo ima duplo više turističkih posjeta od cijele Republike Srpske, koja daleko od toga da nema šta ponuditi, od olimpijske ljepotice Jahorine, preko Sutjetske, jedinstvenog nacionalnog parka u Evropi s Perućicom, do same Banja Luke.

U 2016. godini su direktna strana ulaganja u BiH iznosila 536,3 miliona KM, a u Federaciju BiH je investirano 484,6 miliona KM. U RS je tokom cijele godine iz inostranstva inverstirano tek nešto više od 50 miliona KM! Situacija nije bila bolja ni prošle, 2017. godine. Ukupna vrijednost stranih investicija u BiH prošle godine iznosila je 758 miliona maraka, a od tog iznosa tek neslavnih 15% uloženo je u Republiku Srpsku.

Prema službenim podacima Uprave za indirektno oporezivanje BiH,  sam Kanton Sarajevo, koji ima otprilike tri puta manje stanovnika, uplati gotovo milijardu KM više indirektnih poreza nego cijela Republika Srpska!

I iseljavanje iz Republike Srpske je daleko veće nego iz Federacije. Iako zbog siromaštva, besperspektivnosti i nedostatka radnih mjesta iz Bosne i Hercegovine odlaze svi, podaci Unije za održiv povratak pokazuju da je od približno 150.000 ljudi koliko ih je ukupno napustilo BiH u posljednjih 5 godina, njih oko 80.000 bilo s područja Republike Srpske, čije stanovništvo pak čini samo trećinu ukupne populacije u Bosni i Hercegovini!

No, vjerovatno najstrašniji podatak koji svjedoči o besperspektivnosti i očaju koji vlada u RS-u jeste onaj o broju samoubistava.  Na 100.000 stanovnika u RS-u, samoubistvo počini 17,6 stanovnika, što je najviše u regiji, dok u Federaciji BiH na 100.000 stanobvika dolazi 9 samoubistava. Dakle, RS ima dvostruko veću stopu samoubistava od Federacije.

I dok u svojoj autokratskoj nacionalističkoj paranoji Dodik dolazi u sukob za cijelim civiliziranim svijetom, sve neistomišljenike proglašava stranim špijunima i nacionalnim izdajnicima te, krajnje ozbiljno, propagira tezu od samodostatnosti Republike Srpske, za to vrijeme njegov entitet ostaje ne samo politički izolovan, nego također izolovan i od stranih investicija, stranih turista, prilika i u skladu s time i mogućnosti dobrog života i napretka za njegove građane.

Za preokretanje ovog trenda bit će potrebna kako politička, tako i mentalitetska promjena u glavama ljudi, odnosno shvatanje činjenice da snaga i uspjeh ne leže u suludom nacionalističkom bahaćenju i sukobljavanju, nego u otvorenosti ka svijetu i saradnji u korist svih. Upravo u tome leži ključ uspjeha najrazvijenijih društva  svijeta. Francuski ekonomist i političar Frederic Basitat nas je još u 19. stoljeću upozoravao da: „ ako ljudi i robe ne prelaze granice, onda će to raditi vojnici”.

LJEVICA SE PRED IZBORE SAMA OD SEBE URUŠAVA: Bećirović i Komšić ne mogu zajedno u Predsjedništvo

Piše: Danijal Hadžović (Inforadar)

Sarajevska Općina Centar godinama je bila bastion vladavine ljevice, gdje SDA, uprkos enormnom trudu i sredstvima koje je u toj općini ulagala u kampanju i nastojala okupiti što kvalitetnije kandidate, nije uspijevala doći na vlast. No, ta vladavina okončana je 2016., kada je Nedžad Ajnadžić postao načelnik centralne sarajevske općine.

Razlog njegove pobjede, dakako, nije ležao u nagloj promjeni političkog raspoloženja građana, no u činjenici da su na jednog kandidata SDA stranke ljevice izašle s čak – njih šest! Bio je to samo nastavak plaćanja skupog ceha za dijeljenje i međusobno sukobljavanje, koje je vrhunac doseglo razilaženjem Zlatka Lagumdžije i Željka Komšića.

No i prije ovog velikog raskola u SDP-u, ljevica je iza sebe imala dugu postdejtonsku tradiciju osipanja i formiranja niza novih stranaka. Prvi veliki raskol bio je kada je grupa okupljena oko Nijaza Durakovića, nakon sukoba sa Zlatkom Lagumdžijom, napustila SDP i formirala SDU, od kojeg su tokom godina nastale još dvije, tri nove stranke, prije neformalnog odlaska u političku historiju. Zatim je, nakon neuslišenog pisma Danisa Tanovića i Peđe Kojovića Zlatku Lagumdžiji da podnese ostavku na čelu SDP-a, 2008. godine osnovana Naša stranka.

LJEVICA NAJJAČA OD 2010. DO 2014.

A onda je, u konačnici, nakon raskola u SDP-u poslije kojeg je nastao DF, nastao raskol i u DF-u, pa je osnovan Građanski savez. Tako da danas, ono što se okvirno naziva ljevicom u BiH, čine četiri ključne stranke: SDP, DF, NS i GS.

Iako formalno podijeljena, nakon bolne lekcije u Općini Centar i još nekim općinama u BiH, u kojima su gubili dobijene bitke, čovjek bi očekivao da ljevica poslije svega izvuče pouku i na predstojećim izborima nastupi jedinstveno. No umjesto toga, na oktobarske izbore stranke ljevice izlaze podijeljene i međusobno sukobljene, tako da se na svim nivoima, od Predsjedništva do kantona, konfrontiraju i konkurišu jedne drugima.

Foto: Čedomir Jovanović podržao koaliciju DF-GS

Doduše, postoje određeni glasovi iz SDP-a koji glasačko tijelo nastoje ubijediti da ova razjedinjenost zapravo uopće i nije toliko loša stvar, tj. da će čuda da se dese pa da 7. oktobar i Komšića i Bećirovića u Predsjedništvo donese. Problem je, međutim, što se ta tvrdnja prilično kosi s logikom, a bogami i matematikom.

Kad smo kod potonje, onda valja napomenuti da je ljevica u BiH svoj historijski maksimum ostvarila 2010., kada je SDP kao jedinstvena stranka osvojio blizu 265.000 glasova i postao vodeća stranka u FBiH. Godine 2014., SDP i DF su zajedno imali oko 240.000 glasova.

Godine 2002. i 2006. SDP je imao oko 140.000 glasova. Zahvaljujući činjenici da je 2010. okupljao skoro kompletno glasačko tijelo, SDP je bio pojedinačno najjača stranka i stoga bio u poziciji da zauzme ključne pozicije u budućoj vlasti. No, 2014. glasovi lijevog biračkog tijela podijelili su se na tri stranke, što je za rezultat imalo da nijedna od njih nije imala dovoljno kapaciteta da samo diktira izgled nove vlasti.

(Rezultati izbora za Predstavnički dom PS BiH 2014. godine)

S druge strane, desnica tradicionalno stoji daleko bolje. Kada se kombinuju glasovi dvije vodeće bošnjačke stranke desnog centra (nekad su to bili SDA i SzBiH, od 2010. SDA i SBB), oni tradicionalno čine brojku od preko 400.000 glasova, a kada se tome pridodaju glasovi HDZ-a, dobija se cifra koja redovno prelazi 500.000. Negdje u sredini između dva bloka mogao bi se svrstati Nezavisni blok Senada Šepića, još jednog disidenta SDA, koji sa svojom strankom u nekim sredinama (naročito u Zenici) sasvim dobro stoji.

Drugim riječima, historija izbora u BiH jasno pokazuje da, pod a) desnica tradicionalno uživa gotovo duplo veću podršku od ljevice, i pod b) da je maksimalan broj kojim se ljevica do sada mogla nadati nešto manji od 300.000 glasova.

(Rezultati izbora za Predstavnički dom PS BiH 2010. godine)

Ovaj broj teško da će biti dosegnut na predstojećim izborima, s obzirom da ljevica danas sa svim svojim strankama ipak uživa manju podršku nego te najuspješnije 2010. godine. Dakle, ako je na prošlim izborima Čović postao hrvatski član Predsjedništva sa 130.000 glasova, a Bakir Izetbegović bošnjački s 250.000 (i pored devet protukandidata), po kojoj računici će i Komšić i Bećirović ući u Predsjedništvo (što i predizborne ankete pokazuju da se neće desiti)?

Treba li naspominjati da će baš na ovim izborima i Naša stranka po prvi put izaći sa svojim kandidatom za Predsjedništvo, kako bi put Čoviću u njega bio dodatno olakšan. Statistika i matematika pokazuju da će, bez evenutalnog nekog drastičnog zaokreta u biračkoj volji, teško očekivati da ljevica dobije ijednog člana Predsjedništva.

KONFRONTACIJE I MEĐUSOBNE OPTUŽBE

Cijena razjedinjenog nastupa bit će vjerovatno plaćena i prilikom formiranja izvršne vlasti. Nepisano je pravilo da stranka koja u ukupnom zbiru osvoji najviše glasova – dobija pravo na mjesto premijera u novoj federalnoj vladi. Teško da će ijedna stranka ljevice od njih četiri biti pojedinačno najjača nakon izbora, uprkos velikom osipanju SDA koje se desilo u proteklom periodu.

Šta god da se desi poslije izbora, a moguća je duža blokada formiranja nove vlasti, izvjesno je da će u postizbornoj kombinatorici vladu morati sastavljati niz stranaka, a u takvim se izazovima SDA neuporedivo bolje snalazi od stranaka ljevice, što je prije dvije godine zorno demonstrirano prilikom formiranja većine u Gradu Sarajevu.

Kad se podvuče crta, cijena razjedinjene ljevice na ovim izborima izvjesno bi mogla biti ostajanje bez člana Predsjedništva (koji se vrlo lako mogao osigurati s jedinstvenim kandidatom), potencijalni gubitak pozicije premijera i, što je možda najtragičnije u svemu, samouzrokovana oslabljena pozicija i manjak relevantnosti lijevog spektra u FBiH.

Foto: Nermin Nikšić i SDP imaju historijsku odgovornost za rezultate ljevice na ovim izborima

Naime, već duži niz mjeseci lideri lijevih stranaka u BiH troše, u najmanju ruku, jednaku energiju na međusobna sukobljavanja i optužbe, kao što to čine i prema desnici. Tako SDP optužuje Komšića da je spriječio ujedinjene ljevice odlučivši da se na svoju ruku, bez jasnih konsultacija s ostalim strankama, kandidira za člana Predsjedništva, a oni kao veća stranka poručuju da neće “popuštati”.

Iz DF-a odgovaraju da ga za tu poziciju nisu ni razmatrali, jer su već davno za kandidaturu spremili Bećirovića koji pobijediti u konačnici ne može, ali može omogućiti pobjedu Čoviću. U Našoj stranci su, pak, u maniru osnovnoškolaca, pažnja posvećuje pismima Asocijaciji evropskih liberalnih stranaka i tužakanju srbijanskog liberalnog partnera Čedu Jovanovića, jer je na izborima, tobože, podržao “nacionalistu Komšića”.

Čiji je to tačno Komšić nacionalist u očima NS, otkrio je njihov predsjednički kandidat Boriša Falatar u intervjuu za Čovićev stranački medij, u kome je stavio znak jednakosti između Čovića i Komšića, tvrdeći da su obojica dio problema i da “hrane jedan drugog”, a nije propustio priliku i da kolege s ljevice Emira Suljagića i Reufa Bajrovića nazove “malograđanima”. O Čoviću je, pak, pričao s daleko većim respektom.

OSLABLJENA SDA OD LJEVICE PROFITIRA

Na kraju, od dugo najavljivanog ujedinjena ljevice sve što je ostalo je koalicija DF-GS s jedne, i čitava bujica međusobnih optužbi, gnjeva i prebacivanja krivice s jednih na druge.

A šta je trebalo uraditi? Mudre i pragmatične glave bi to odlučile na vrlo jednostavan način; izašli bi na izbore sa jedinstvenim listama i zajedničkim kandidatima na svim nivoima. Zajednički kandidat za Predsjedništvo – ako opet govorimo o pragmatičnosti a ne (ne)simpatijama prema određenim ljudima – je trebalo da bude Komšić. Nermin Nikšić se trebao istaći kao budući zajednički kandidat za predsjednika Vlade Federacije BiH. Našoj stranci je trebalo prepustiti mjesto premijera u KS. Pritom napraviti jasan plan i principe za koje će se ujedinjena ljevica zalagati kao buduća vlast.

Foto: Postoje mišljenja da je Falatar “ubačen” kao gost u grlo Komšiću da bi zbog razbijanja glasova ljevice poogao Čoviću

Na taj način bi se, gotovo izvjesno, dobilo vlastito mjesto u Predsjedništvu te spriječilo da njime ovlada osovina Dodik-Čović, nakon slavljenja ratnih zločinaca i prijetnji raspadom države. U ovom trenutku za državu je to važnije pitanje od neuspješnog pokušaja dobijanja bošnjačkog člana.

Došlo bi se u poziciji da se, naročito usljed osipanja SDA, možda postane i pojedinačno najjače opcija u Federaciji, koja bi imala dominantnu pregovaračku poziciju. No, najvažnije od svega, građanima bi se dao jasan izbor – ili mi ili oni. Jeste li za dosadašnju vlast, ili konkretnu i objedinjenu promjenu? Izbor je uvijek lakši kad je jasan.

To je nešto što bi uradile zrele, odgovorne političke ličnosti, svjesne značaja historijskog trenutka i spremne lične animozitete, interese i fotelje, ostaviti po strani zarad višeg javnog dobra i interesa države. No, umjesto razuma, ljevicom su još jednom prevladale dječije bolesti ličnih sujeta, animoziteta, politikanstava i intriga, koje će doći na naplatu na izborima, kao i u mnogo ciklusa do sada. Onaj ko, u skladu s Ajnštajnovom tezom, iz izbora u izbore ponavlja jednu te istu grešku, očekujući drugačije rezultate, zaista i ne zaslužuje da vlada. Za ovakvom ljevicom zalud je suze prolijevati.

Za očekivati je jedino pojavu neke zrelije, sposobnije i razumnije ljevice. Jednog lijepog dana.