Od kampa u Hrasnici do poništenog gola: Sve krađe nitkova O'Learyja

Zahvaljujući sramotnom suđenju Patricka O'Learyja i njegovih pomoćnika koji su poništili čist pogodak Edina Džeke a zažmirili na prekšraj nad Spahićem, zahvaljujći kojem je Nigerija postigla gol, BiH nakon dva poraza u prve dvije utamice okončava svoje prvo Svjetsko prvenstvo još u grupnoj fazi. Skriveni svjetski centri moći i FIFA-ini hoštapleri po ko zna koji put su odlučili nanijeti zlo i nepravdu maloj i nejakoj, ali ponosnoj BiH, i uz pomoć novozelandskoj sudačkog diletanta izbaciti je sa Mundijala, nanoseći time neizmjernu duševnu bol milionima Bosanaca i Hercegovaca kojima je reprezentacija, bez ikakve sumnje, jedan od najbitnijih događaja u životu.

No, pakosna sudačka nepravda projektovana od strane fudbalskih moćnika krenula je mnogo ranije...

1.   Prije svega, novozelandski sudija je kriv što su na Svjetsko prvenstvo pozvani određeni igrači koji u Hajduku i drugim osrednjim klubovima dosljedno griju klupe, ali su pukom slučajnošću u familijarnim i poslovno-interesnim odnosima s našim selektorom. Neki drugi, koji u kvalifikacijama nijednom nisu igrali, pozvani su jer su miljenici naših vodećih fudbalskih primadona. Za neke druge, pak, koji su odradili čitave kvalifikacije ili u u matičnim klubovima pružali odlične partije, mjesta u timu za SP odjednom nije bilo, ili su zbog „sramotnih“ izjava radi nedobijanje vize za SAD-a od strogog trenera oštro sankcionisani izbacivanjem iz reprezentacije.

2. Novozelandski sudija je kriv i što je manje od tri mjeseca prije početka prvenstva selektor reprezentacije po medijima optuživao kapitena Spahića i najveću zvijezdu Edina Džeku da mu kroje sastav, dok ovi s druge strane nisu ostajali dužni pa su uzvraćali medijski paljbu, te smo tako neposredno pred početak prvenstva bili svjedoci reprezentativne sapunice ravne prepucavanjima nedotupavih starleta koje svojim idiotarijama pune naslovne stupce balkanskih medija.

3. Novozelandski sudija nesumnjivo je odgovoran i što je reprenetacija pripreme za Mundijal odradila u nadaleko čuvenom kampu u Hrasnici za koji su se otimale brojne svjetske ekipe. Istina, u Zenici, najzagađenijem gradu u BiH, prazan zjapi najsavremeniji kamp koji je koštao čitavih 10 miliona KM, no ima jednu iznimnu manu koja ga čini nepovoljnim mjestom za trening naših asova - i suviše je udaljen od omiljenih sarajevskih  klubova, kafana i narodnjačkih diskoteka.



I dok su naši susjedi Hrvati pripreme za Svjetsko prvenstvo odradili u Austriji,  izlažući se između ostalog i posebnim fizičkim neprilikama, ne bi li spremno dočekali vremenske uslove u Brazilu, dok je njemački trener Joachim Low samo nekoliko dana prije početka prvenstva svoje igrače natjerao da na trideset i nešto stepeni, omotani najlonskim folijama, treniraju u trenerkama, dovodeći ih tako do crvenog svjetla fizičke izdržljivosti, bh. pripreme prošle su u znaku slikanja s navijačima i grlenja s navijačicama, dijeljenja autograma i ugodnih ćaskanja s novinarima, jer kako nam je selektor Sušić saopštio:

„Igrače ne treba posebno spremati, već samo održavati formu, pošto su oni su već došli spremni na pripreme“.

4. Pa ipak, i pored vječnih nepravdi koje nas prate, dobri rezultati u prijateljskim utakmicama davali su nam nadu da možemo nešto napraviti na Svjetskom prvenstvu. Ova nada je posebno oživjela nakon nesretnog poraza, ali i jako dobre i časne igre protiv Argentine u prvom kolu Mundijala.  Očekivali smo da bismo Nigeriju, koja je u prvom kolu igrala vrlo loše, komotno mogli savladati i protiv Irana osigurati plasman u drugi krug. Imali smo i razloga da se nadamo jer BiH je, i pored svih trzavica, ekipa sastavljena od vrlo kvalitetnih igrača koji zaista mogu mnogo.

Taj O'Leary, taj amaterski nitkov, također je kriv je što su brzi nigerijski igrači doslovno šetali po lijevom strani našeg terena na kojoj beka nismo imali, organizujući preko nje oko 80% svojih napada, dok su našeg kapitena Emira Spahića, sklonog kiksevima u svakoj bitnoj partiji, zaobilazili i prolazili kao da je papir

No, čini se da sam selektor i nije u potpunosti dijelio naša nadanja, pa nas je prije utakmice uvjeravao da je nama dovoljan i neriješen rezultat protiv Nigerije (jer valjda se unaprijed podrazumijeva da će Argentina nakantati i Iran i Nigeriju), ili da čak i s dva osvojena boda možemo proći grupu ako se sve poklopi!?! Prosječan navijač pitao se kome bi uopšte takve misli i kalkulacije mogle pasti na pamet, no to je Pape. Navikli smo na to od njega. Još tokom kvalifikacionih ciklusa kad smo slušali da trebamo biti zadovoljni ako protiv Albanija, Slovačkih i inih velesila osvojimo i samo jedan bod. Ne voli čovjek da diže euforiju, šta li?! Valjda uvijek najmanje očekuje da bi dobio najviše.

Sve do početka utakmice s Nigerijom Sušić nije htio da nam otkriva sastav. A onda, kad su igrači istrčali na teren, doživjeli smo šok. Kršnog Kolašinca, koji je protiv Argentine na lijevom beku odigrao i više nego solidno, nije bilo među početnih jedanaest. Na njegovo mjesto formalno je bio povučen Lulić, no suštinski je pozciija ostala potpuno prazna. Na štoperu – Šunjić? Potcjenjivan i kritikovan od strane navijača. Ispostavit će se bezrazložno, jer je odigrao odličnu utakmicu. Vezni red – spori i statični kreativci Pjanić, Medunjanin i Misimović - sva trojica gotovo identični igrači, nasuprot brzih i snažnih Nigerijaca. No, Sušić valjda zna.


(taktika BiH u prvom poluvremenu protiv Nigerije)

Utakmica je počela, do dvadesete minute Zmajevi su izgledali solidno, a onda je uslijedila kosmička nepravda. Džeko postiže čist gol za BiH, za svoju zemlju, za milione navijača koji strepe pred malim ekranima i televizijskim platnima, no pomoćni sudija podiže zastavicu i novozelandski ribar svira ofsajd. Uzaludno je bilo što se na usporenom snimku kristalno jasno vidjelo da je Džeko bio barem dva metra iza zadnjeg protivničkog igrača. A onda 29. minuta i novi šok. U duelu na desnoj strani, kršni Nigerijac Emenike doslovno raznosi našeg nejakog kapitena Spahića koji pada, asistira za Odemwingiea i... Faul, faul nad Spaaahićem, ushićenim glasom se dere Konjić, no tako ne misli i pomoćni sudija koji drži zastavicu spuštenu, a o L'eary nakon predomišljanja pokazuje na bijelu tačku.

Zahvaljujući očitoj sudijskoj pljački Bog samo zna koliko puta opsovanog novozelandskog sudijskog amatera, uništene su nade miliona Bosanaca i Hercegovaca da njihova zemlja na svom prvom velikom takmičenju može ući među 16 najboljih reprezentacija. Kažem uništeni, jer je za razliku od Meksika koji je, nakon što su im protiv Kameruna poništili čista dva gola, postigao treći i pobijedio, naša zemlja mogla samo ovim jednim golom pobijediti.

Jer taj O'Leary, taj amaterski nitkov, također je kriv je što su brzi nigerijski igrači doslovno šetali po lijevom strani našeg terena na kojoj beka nismo imali, organizujući preko nje oko 80% svojih napada, dok su našeg kapitena Emira Spahića, sklonog kiksevima u svakoj bitnoj partiji, zaobilazili i prolazili kao da je papir. O'Leary je također nesumnjivo kriv što je BiH čitavu utakmicu igrala poput raje na terminu - bezvoljno, bezidejno, potpuno neuigrano, taktički očajno, bez fizičke snage, svodeći čitavu igru na neuspješne improvizacije pojedinaca, s neshatljivo lošim Lulićem, s neprimjetnim Medunjaninom, s Pjanićem i Misimovićem koji su se gotovo sudarali u prostoru, s Džekom koji se devedeset minuta povlačio po terenu i promašivao sve što je mogao....



(taktika BiH protiv Nigerije u drugom poluvremenu)

O'Leary, taj novozelandska sudačka smijurija, posebno je kriv za samo Sušiću razmuljive izmjene, kada je  gotovo jedinog agilnog pojedinca na terenu Hajrovića, koji je koliko-toliko uspijevao probijati Nigerijsku desnu stranu (dok na lijevoj nismo imali niti jednog igrača) zamijenio Ibiševićem. Lulić je pak čitavih deset minuta doslovno šepao po terenu i molio za zamjenu, prije nego što ga je zamijenio indisponiranim Salihovićem... A onda, dvadeset minuta prije kraja utakmice, šlag na tortu – u igru ulazi  rezervist iz Hajduka, Sven Tino Sušić, u narodu poznat i kao Safetov amidžić, kao posljednji igrač koji treba napraviti preokret u igri i donijeti radost bh. navijačima. A i dobro se prodati.

O'Leary, krvnik koji nam je poništio čist gol, a Nigeriji priznao krajnje sumnjiv, kriv je što smo izgubili od blijedog protivnika koji je objektivno bio bolji od nas, i da nije bilo sjajnog Begovića, mogla je Nigerija zabiti i još koji gol. Novozelanđanin O'Leary jedini je krivac što Zmajevi nisu bili ni sjena one reprezentacije koja je nesretno izgubila od Argentine.

5. Za gore navedene stvari kriv je novozelandski amater O'Leary. Za sve ostalo krivi su i bit će krivi naši novinari koji se usuđuju raditi svoj posao i ukazati na negativnosti unutar i oko reprezentacije, jer probleme, kako vidimo, najbolje je gurati pod tepih, kako ne bismo bespotrebno kvarili euforiju, nanosili duševnu bol nekom od naših igračkih primadona ili ne daj Bože, poremetili treneru planove da na miru sklapa u historiji fudbala neviđene taktike i samo njemu jasne sastave.

Ostaje gorčina ne zbog poraza, koliko zbog činjenice da smo uz ozbiljniji pristup mogli bolje. Daleko, daleko bolje. No neophodan preduslov za veći uspjeh na velikim takmičenjima je prevazilaženje tipično bosanskog mentaliteta burek-piva-raja-amidža

Da nije bilo O'Learyjeve pljačke i da je BiH golom Džeke došla do pobjedničkog pogotka, i igrači i Sušić bi, kao nebrojeno puta do sada bili okivani u zvijezde, a na negativnosti niko ne bi ni pomišljao da skreće pažnju, pošto bi ga euforična nacija odmah nabila na stub srama i proglasila smutnjivcem, provokatorom i izdajnikom.

No očajavati svakako ne treba, jer doživjeti dva minimalna poraza na prvom Svjetskom prvenstvu nije nikakva sramota. Ipak, ostaje gorčina ne zbog poraza, koliko zbog činjenice da smo uz ozbiljniji pristup mogli bolje. Daleko, daleko bolje. No neophodan preduslov za veći uspjeh na velikim takmičenjima je prevazilaženje tipično bosanskog mentaliteta burek-piva-raja-amidža, i umjesto toga stvaranje strogog i disciplinovanog fudbalskog stroja, kojeg pak mora u budućnosti mora predvditi strogi i autoritativni general na klupi.

San da postanemo prvaci svijeta

Već prvi taktovi naše himne na najlegendarnijem stadionu otkad je fudbalske igre, u fudbalski najuspješnijoj nacijiji na svijetu, gdje su Zmajevi protiv Argentine igrali svoju prvu, po svemu historijsku utakmicu na svjetskim prvenstvima, nesumnjivo su učinili da svakom Bosancu i Hercegovcu zadhrti srce. U tom trenutku svi mi smo se mogli osjećati kao pobjednici; svi mi koji ludo i iracionalno volimo ovu siromašnu, nesretnu, unakaženu i izranjavanju zemlju mogli smo biti ponosni što smo tu na najboljem mjestu na svijetu, među najboljim i protiv najboljih, da se takmičimo za prestižnu titulu prvaka svijeta u fudbalu, sportu koji je uvijek bio i mnogo više nego samo sport.

Taj osjećaj ponosa ni eventualan poraz od Argentine, jednog od glavnih favorita za osvajanje Mundijala, sa možda i ponajboljim igračem svijeta Messijem, nije ni za zehru mogao smanjiti.

Kako je nesreća usud koji ovaj narod prati kroz čitavu njegovu historiju, tako ni debi na svjetskim prvenstvima nije mogao proći bez njenog sveprožimajućeg pečata. Već u trećoj minuti utakmice, nakon centaršuta Messija lopta je nesretno pogodila u koljeno Kolašinca i završila u mreži Begovića. Slučajni, nepravedni gol, rezultat tek puke sreće za Argentince i nesreće za BiH.

Kako je nesreća usud koji ovaj narod prati kroz čitavu njegovu historiju, tako ni debi na svjetskim prvenstvima nije mogao proći bez njenog sveprožimajućeg pečata

I umjesto da nakon početnog šoka naša reprezentacija psihički poklekne, Papetovi izabranici zaigrali su kao prekaljeni profesionalci ne libeći se da ostave srce na terenu. Zmajevi su na terenu izgledali dobro,  zrelo, samouvjereno... Odbrana, u prethodnom periodu možda i najslabija karika ove ekipe, djelovali je sigurno kao nikad, sjajno pokrivajući i uzimajući lopte  Messiju, Agueru, Di Mariji i drugim argentiskim zvijezdama; vezni red je igrao lepršavo, odvažno, nižući između sebe atraktivne poteze i precizne pasove, koji su pak u konačnici teško stizali do usamljenog Džeke u napadu pored odlično postavljene odbrambene petorke Argentinaca.

Već u prvom poluvremeno naši momci su vrlo lako mogli doći do izjednačenja, dajući nam jasno do znanja da je riječ o dobro uštimanom stroju odličnih igrača. U 13. minuti nakon jedne maestralne lopte Misimovića, Hajrović se našao sam pred golom Argentine, ali je lopta bila prebrza. Potom se u izglednoj poziciji našao Džeko koji je, iako je na lijevoj strani imao potpuno samog Lulića, u maniru rasnog napadača gladnog golova svojom slabijom lijevom nogom iz okreta šutirao preko gola. Ipak, najviše razloga za žaljenje imali smo pred kraj prvog poluvremena, tačnije u 41. minuti kada je Lulić nakon odlično izvedenog kornera šutirao glavom u donji lijevi ugao, ali je golman Romero sjajnom intervencijom loptu skrenuo u korner.

Za sve to vrijeme, Argentinci, nakon bezveznog prvog gola, nisu uspjeli napravili apsolutno ništa. Zmajevi, ako nisu bili bolji, u najgorem slučaju su djelovali potpuno ravnopravno Argentini.

Svi mi koji ludo i iracionalno volimo ovu siromašnu, nesretnu, unakaženu i izranjavanju zemlju mogli smo biti ponosni što smo tu na najboljem mjestu na svijetu, među najboljim i protiv najboljih, da se takmičimo za prestižnu titulu prvaka svijeta u fudbalu, sportu koji je uvijek bio i mnogo više nego samo sport

To je bilo jasno i njihovom treneru Alejandru Saballeji, koji je u drugo poluvrijeme odlučio krenuti maksimalno ofanzivno sa čak tri napadača. Međutim, BiH je nastavila u istom ritmu kao i u prvom poluvremenu, pa je već u pedesetim minutama igre Hajrović zaprijetio s dva solidna udarca prema gola.

Ipak, izjednačenje nismo dočekali. U 65. minuti nakon duplog pasa, Messi je promiješao pola naše odbrane, šutirao s vrha šesnaesterca i od desnu stativu postigao pogodak za vodstvo Argentine. Ko zna koji mu je ovo već po redu ovakav gol.

Nakon drugog pogotka Gaučosa bilo je jasno da BiH teško može napraviti "čudo" i favoriziranoj Argentini uzeti barem pod.

I da li smo ovaj put pokleknuli i izgubili žar u igri? Ni najmanje. Naši puleni nastavili su igrati jednako srčano, agresivno i organizovano kao i dotad, što je u konačnici i urodilo plodom. Vedad Ibišević, nakon što je svojim pobjedničkim golom protiv Litvanije odveo našu zemlju na Mundijal, u historiju će ostati upisan i kao fudbaler koji je postigao prvi gol za Bosnu i Hercegovinu na svjetskim prvenstvima.

U 81. minuti nakon odlično dodavanja Lulića, plavooki bombarder je loptu kroz noge proturio argentinskom golmanu, za smanjenje vodstva na 2:1, i veliku radost za milione Bosanaca i Hercegovaca u čitavom svijetu.

 I pored nesretnog autogola, jedan od boljih pojedinaca na terenu bio je svakako i korpulentni Sead Kolašinac, koji je vrhunskom sigurnošću i spretnošću u zadnjem redu pokazao da će odbrana, naša višegodišnja boljka, u budućnosti možda postati i bolji dio ekipe

Ispostavit će se konačan rezultat. Do kraja utakmice Zmajevi su i dalje, samouvjereno i odvažno, nastavili napadati, sasvim realno se nadajući da mogu izvući remi, no odbrana Argentinaca ostala je sigurna.

Iako smo u konačnici zvanično poraženi u prvoj utakmici Mundijala, u moralnom pogledu BiH je, slobodno se može reći, iz ove utakmice izašla kao pobjednik. Naši momci su tokom čitavog meča krajnje uvjerljivo demonstrirali da itekako znaju baratati loptom i da  su u stanju ravnopravno se nositi s najboljim igračima svijeta.

Posebno treba istaći mladog Muhameda Bešića, koji je poput vrhunskog majstora sa stotinama utakmica na najvišem niovu u svojim nogama, a ne neiskusnog dvadesetjednogodišnjaka, pružio perfektan meč odlično odrađujući svoj posao u zadnjem veznom redu i zagorčavajući život argentinskim napadačima.

Također,jedan od boljih pojedinaca na terenu bio je svakako i korpulentni Sead Kolašinac, koji je nakon nesretnog autogola pokazao čelični karakter, te sigurnom i dominantnom igrom u zadnjem redu pokazao da će odbrana, naša višegodišnja boljka, u budućnosti možda postati i bolji dio ekipe.

I selektor Sušić je bio na visini zadatka, pa je i u taktičkom dijelu reprezentacija djelovala krajnje uigrano, organizovano i stabilno.

Šta će na kraju ostati svima nama koji ludo i iracionalno volimo ovu siromašnu, nesretnu, unakaženu i izranjavanju zemlju i jedino još u fudbalu vidimo simbol njene snage i ponosa, ako ne budemo imali barem taj san? San da možemo biti fudbalski prvaci svijeta

Bh. gradovi ovih dana su obojeni u žutu plavu-boju i u potpunosti u znaku reprezentacije. Kao rijetko kad oko sebe možete vidjeti sretna, nasmijana i optimistična lica nacije koja živi za fudbal koji je uvijek bio više od sporta, i kojoj jedino još fudbalska reprezentacija unosi radost i nadu u život.

A nakon utakmice s Argentinom te nade i te kako ima, jer uz igru na onakvom nivou pobjede protiv Nigerije i Irana ne bi trebale predstavljati problem. A onda osmina finala, i onda.... ko zna... Četvrfinale? Polufinale? Utakmica za treće mjesto? Finale? Zvuči kao san? Možda! Možda je čak i daleko realnije da BiH ispadne u grupnoj fazi, nego spominjanje polufinala i finala. No zašto ne sanjati?

Šta će na kraju ostati svima nama koji ludo i iracionalno volimo ovu siromašnu, nesretnu, unakaženu i izranjavanju zemlju i jedino još u fudbalu vidimo simbol njene snage i ponosa, ako ne budemo imali barem taj san? San da možemo biti fudbalski prvaci svijeta.

Put od uspjeha do noćne more: Ovako je propala Grčka! A tako ćemo i mi...

Novinar DEPO portala boravio je protekle sedmice u Grčkoj, problematičnoj članici Evropske unije i savršenom primjeru kako neodgovorna politika, korupcija i neefikasne institucije od nekada uspješne ekonomije mogu napraviti noćnu moru... Baš u kakvu sve dublje tone i Bosna i Hercegovina. Sudbina Grčke naša je nova reportaža na temu evropskih integracija i budućnosti BiH 

Solun je pored Atine vjerovatno jedini grad u Grčkoj koji posjeduje veličinu, živost i ambicije modernih svjetskih metropola, a relativan nedostatak spomenika iz grčke prošlosti uveliko nadoknađuje brojnim vizantijskim crkvama, odličnim muzejima, brojnim restoranima i burnim noćnim životom. Solun je bučan grad: zvuci automobila, sirene brodova, najraznovrsnija muzika, razgovori, dovikivanja, koji gotovo neprekidno rade — sve je to ona opora, živa kakofonija grada koji se velikodušno prepušta strancu, bez kompleksa ali i bez zainteresovanosti.
NI NALIK NA PROPALU DRŽAVU: Upravo zbog te kakofonije, tako tipične za bilo koju ozbiljniju metropolu, nikada ne biste pomislili da se nalazite u državi koja je postala simbol političkog i ekonomskog bankrota i potpunog kraha institucija sistema.
Naprotiv, neprekidno puni, ali nimalo jeftini restorani i kafići, gdje ćete za jedno pivo morati platiti vrtoglavih šest eura, a pristojnu porciju hrane nećete moći dobiti ispod 10 eura, stvaraju sliku odličnog životnog standarda. Pa ipak, prosječna plata u Grčkoj iznosi tek 941 eur, što je u odnosu na cijene, barem osnovnih životnih potrepština koje kao turist možete primjetiti, sasvim sigurno nedostatno za bezbrižan život.
No, Grke kao da sve to pretjerano i ne brine. Spontani, opušteni i veseli, čini se da uživanje u životu smatraju vrhovnim dobrom i osnovnim ciljem ljudskog djelovanja, kojem podređuje sve druge dužnosti. Grci vole muziku, poeziju i dobru kuhinju, i vide u njima jedan od najvažnijih izraza nacionalnog identiteta.

Upravo zbog te kakofonije Soluna, tako tipične za bilo koju ozbiljniju metropolu,  nikad ne biste pomislili  da se nalazite u državi koja je postala simbol političkog i ekonomskog bankrotstva i potpunog kraha institucija sistema

A hrana u Solunu, u šta se i sami možete uvjeriti kada je probate, jedna je od najboljih u čitavoj Evropi, i koje god jelo da naručite, vjerovatno nećete pogriješiti.
Grci vole da izlaze u restorane (rado će vam se pohvaliti da su po tome prvi u Evropi), ali i u klubove, diskoteke, posjećuju koncerte. Noćni život grada je bogat, bučan i vrlo raznolik, nadaleko je poznat.
U ČEMU JE RAZLIKA IZMEĐU GRKA I NIJEMCA: Simpatični vodič Kosta, koji živi na destinaciji Grčka-Njemačka i vodi jednu turističku agenciju, pojašnjava osnovnu razliku u mentalitetu ova dva naroda:

- Dok Nijemci žive da bi radili, mi Grci radimo da bismo živjeli. Rad nam je tek muka kroz koju moramo proći ne bi li smo sebi priuštili nešto novca da se možemo provoditi i uživati u životu, a iskoristit ćemo i sve mogućnosti da do novca dođemo bez pretjeranog truda. Kada bi bilo moguće spojiti njemačku radnu etiku i odgovornost s grčkim društvenom životom, to bi bilo najbolje mjesto na svijetu.    
Možda upravo u ovakvom mentalitetu leži i osnovni razlog grčkog ekonomskog neuspjeha. S ove vremenske distance paradoksalno zvuči da je demokratizacija Grčke, koja počinje sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, ujedno značila i početak njenih ekonomskih problema, koji su kulminirali s globalnom ekonomskom krizom 2008. i doveli zemlju pred bankrot.
USPJEŠNA EKONOMSKA PRIČA - NEKAD DAVNO: No, nekoć se Grčka decenijama smatrala primjerom uspješne ekonomije. Grčka prosječna stopa ekonomskog rasta tokom pola stoljeća (1929.-1980.) iznosila je 5.2%, a tokom istog perioda Japan je bilježio prosječnu stopu rasta od 4.9%.
Ove brojke zvuče posebno impresivno ako se uzme u obzir politička situacija u Grčkoj tokom ovih godina, koja je bila sve samo ne normalna. Od 1929. do 1936. godine, političku scenu ove zemlje karakterisali su državni udari, kratkotrajne diktature i napori da se asimiluje više od 1,5 miliona izbjeglica iz Male Azije (otprilike trećina tadašnjeg stanovništva Grčke). Od 1936. do 1940. godine na čelu Grčke nalazila se desničarska diktatura, vrlo slična ostalim evropskim diktaturama u tom vremenu, a iz Drugog svjetskog rata Grčka je izašla kao  jedna od najdevastiranijih država, naročito u pogledu ljudskih gubitaka.

Nasuprot burnoj prošlosti i sistemskoj nestabilnosti, Grčka je u Evropsku zajednicu primljena prvenstveno iz političkih razloga, i iako je već bila u dobrom ekonomskom položaju, činilo se da najbolji dani za Grčku tek slijede. No, 33 godine od ulaska u Evropsku uniju zvanični ekonomski podaci za Grčku nisu nimalo ohrabrujući.

Vidljivo je to i u Solunu, gradu koji je u 20. vijek ušao kao najveći grad sefardskih Jevreja u svijetu. Njihova kultura, organizovana u brojnim institucijama, presudno je bojila grad i davala mu specifičan, prepoznatljiv karakter. Od te kulture danas su ostale tek poneke stare jevreske četvrti i građevine koje svjedoče da je u ovom gradu nekoć egzistirala osebujna jevrejska zajednica.  Većina solunskih Jevreja završila je u gasnim komorama arhipelaga nacističkih logora porobljene Evrope. Neveliki muzej smješten u blizini luke podseća na njihovu tužnu sudbinu. 
Tik po završetku Drugog svjetskog rata u Grčkoj je započeo razarni građanski rata između komunista i pristalica vladajuće monarhije, koji je trajao od 1946. – 1949., a završio je pobjedom potonjih. Pobjeda vladinih snaga, trasirala je put Grčke u NATO savez i osigurala južni bok NATO pakta, a time i važni strategijski pravac za Sueski kanal.
Od 1946. do 1967. Grčka je bila tipični primjer neliberalne paternalističke demokratije, deficitarne u vladavini  prava, koja je okončana državnim udarom. Do 1976. godine državom je upravljala vojna hunta, nakon čega je Grčka postala ustavna liberalna demokratija, a već 1981. država postaje članica Evropske ekonomske zajednice, preteče Evropske unije. Nasuprot burnoj prošlosti i sistemskoj nestabilnosti, Grčka je u Evropsku zajednicu primljena prvenstveno iz političkih razloga, i iako je već bila u dobrom ekonomskom položaju, činilo se da najbolji dani za Grčku tek slijede.
PASOK KAO GROBAR GRČKE: No, 33 godine od ulaska u Evropsku uniju zvanični ekonomski podaci za Grčku nisu nimalo ohrabrujući. Prema izvještaju o lakoći poslovanja Grčka je rangirana na 72. mjesto od 189 država. Prema indeksu ekonomskih sloboda Grčka zauzima očajno 117. mjesto u svijetu, čime je ubjedljivo najgore plasirana država Evropske unije, dok se prema indeksu konkurentnosti ekonomije Grčka nalazi na 96. mjestu.
Istovremeno, od 1996. godine do danas, plate u javnom sektoru u Grčkoj povećane su za 44%. Grk u prosjeku u penziju ide sa navršenom 61. godinom, dok poređenja radi, u Njemačkoj je prosječna dob penzionisanja 67 godina.

ARISTIDES HATZIS: „Grčki „tulum“ sa novcem drugih ljudi trajao je 30 godina i, moram priznati, zaista smo uživali u tome. Prosječni dohodak po glavi stanovnika dosegao je 31.700$ u 2008., što je 25. najviši dohodak na svijetu, viši nego u Italiji i Španiji, i 95% prosjeka Evropske unije. Svoje bogatstvo Grci nisu sami stvorili, oni su ga posudili.

Aristides Hatzis, profesor prava i ekonomije na univerzitetu u Atini, ističe da je u trenutku ulaska u Ekonomsku zajednicu Grčka imala odlične ekonomske brojke:
- Javni dug iznosio je samo 28%, budžetski deficit je bio manji od 3% GDP-a, a stopa nezaposlenosti bila je nevjerovatnih 2-3%. No upravo te, 1981., na vlast u Grčkoj dolazi socijalistička partija PASOK Andreasa Papandreua, sa radikalnom populističkom agendom čiji je dio, između ostalog, bio i istupanje iz Evropske zajednice.
Obećanje na kraju, naravno, nije ispunjeno, no profesor Hatzis ističe da je stranka PASOK, koja će u narednih nekoliko decenija uglavnom vladati Grčkom, postati glavni uzročnik svih grčkih problema:

- Današnja kriza u Grčkoj uglavnom je rezultat kratkovidne PASOK-ove politike, i to u dva aspekta, pojašnjava naš sagovornik i dodaje:

- Prvo, njihova ekonomska politika bila je čista katastrofa. Stvorili su tromu i neefikasnu državu s ogromnom birokratijom koja je dobila gotovo neograničenu kontrolu nad svakim aspektom društva, dok je privatni sektor upropaštavala brojim pritiscima i krajnje štetnim regulacijama. Drugo, dugoročno gledano, političko naslijeđe PASOK-a još je pogubnije, jer je su i drugu najveću grčku stranku, konzervativnu „Novu demokratiju“, pretvorili u svoju kopiju. Od 1981. do danas obje stranke u svojoj politici nude isključivo jeftini populizam, klijentalistički kapitalizam, korupciju, nepotizam te neograničene privilegije pripadnicima vladajuće kaste.  Današnje stanje u Grčkoj samo je posve logičan rezultat višegodišnjeg međusobnog takmičenja i vladanja dvije štetočinske stranke kojima je vlast služila samo kao sredstvo za dobijanje neograničenih privilegija koje nudi ovakav sistem .

 Panagiotis Liargovas, profesor ekonomije na Univerzitetu na Peleponezu, ističe da je veliki problem Grčke nesposobnost zemlje nakon demokratizacije da stvori jake institucije:

- Temeljni uzroci ovakvog lošeg stanja u Grčkoj jesu etatizam, slabe institucije, neprovođenje strukturalnih reformi, klijentalizam, korupcija i nepoštivanje vladavine prava. Nakon kraja diktature 1974. godine zemlja nije uspjela izgraditi snažne institucije. Jedino sa snažnim institucijama možete imati uspješnu državu koja je na usluzi svim njenim građanima. Čak i oni dobri zakoni koje ova država, loše se implementiraju ili se ne poštuju“.

PANAGIOTIS LIARGOVAS, profesor ekonomije na Univerzitetu na Peleponezu: "Socijalistička vlada tokom osamdesetih godina počela je udovoljavati takvim zahtjevima svojih građana i stvorila je iluziju da življenje o trošku države i dobijanje beskonačnih beneficija može trajati zauvijek. No, to je neko trebao i platiti“.

KRIVICA I DRŽAVE I GRAĐANA: U kreiranju današnjeg stanja u Grčkoj kojeg karakterišu ogroman javni dug, velika javna potrošnja, neefikasnost institucija i golema korupcije, učestvovali su svi građani, mišljenja je Liargovas:

„Poduzetnici su tražili podršku države i zaštitu od konkurencije, dok su radnici zahtijevali posebne privilegije koje bi im obezbijedila država. Tako da su svi postali usko vezani uz državu, jer država je postala njihov glavni klijent. Socijalistička vlada tokom osamdesetih godina počela je udovoljavati takvim zahtjevima svojih građana i stvorila je iluziju da življenje o trošku države i dobijanje beskonačnih beneficija može trajati zauvijek. No, to je neko trebao i platiti“.
A kredit na naplatu došao je posljednjih godina kada je došlo do urušavanja kompletnog grčkog sistema.
- Grčki „tulum“ sa novcem drugih ljudi trajao je 30 godina i, moram priznati, zaista smo uživali u tome. Prosječni dohodak po glavi stanovnika dosegao je 31.700$ u 2008., što je 25. najviši dohodak na svijetu, viši nego u Italiji i Španiji, i 95% prosjeka Evropske unije. Međutim privatna potrošnja je za 12 procenata bila viša od evropskog prosjeka, što je Grčkoj omogućilo 22. mjesto  u svijetu po kvaliteti življenja. Pritom, izbjegavanja plaćanja poreza bila su masovna, i čak i 2010. 40% Grka nije uopšte plaćalo bilo kakav porez. Grčka je kao zemlja moralno i ekonomski potpuno ogrezla u korupciju. Laganje kako biste prevarili državu i izbjegavali plaćati svoje obaveze postao je način življenja. Svoje bogatstvo Grci nisu sami stvorili, oni su ga posudili. 1980. dug Grčke iznosio je 28% GDP-a, ali 1990. on je već dostigao 89%, da bi u 2010. on iznosio 140%“, pojašnjava prof. Hatzis put grčke od prosperitetne evropske zemlje do izgubljenog slučaja.
KORUPCIJA KAO NAČIN ŽIVLJENJA: Korupcija je karakteristična i krajnje raširena pojava u Grčkoj koja se odvija kako u institucijama sistema, tako i finansiranju političkih stranaka. Prema riječima glavnog inspektora grčke javne uprave, samo 1% korupcije u javnom sektoru je otkriven, a štete nanijete državi od korupcije se procjenjuju na 20 milijardi eura godišnje.
Prema izvještaju Trancparency Internationala „Indeks percepcije korupcije“ u Grčkoj iznosi 40%, što je po stepenu korupcija rangira na 80. mjesto u svijetu od 177 zemalja.
U prošlosti je otkriće korupcije u Grčkoj dovelo do pada premijera Andreasa Papandreau 1989. godine, čime su dovedene u pitanje neke od temeljnih karakteristika grčke partijske države. Najpoznatiji otkriven i procesuiran primjer političke korucpije jeste slučaj Akisa Tsochatzopoulosa – bivšeg grčkog političara koji je kao ministar služio u nekoliko saziva vlada u periodu od 1981. do 2004. Godine 2013. osuđen je na 20 godina zatvora zbog primanja mita tokom nabavke vojne opreme. Milione eura poslije je oprao kupovinom nekretnina i preko offshore kompanija.
Iako većina Grka odobrava ovu presudu, ona je samo vrh ledenog brijega sveprožimajuće korupcije kao kancera grčkog društva. Jedna od osoba koja je odlučila učiniti nešto protiv ovog gorućeg problema grčkog društva je Kristina Tremonti, studentica američkog Yalea. Njen prvi susret s „Fekalakijem“ desio se kad je njenom djedu bilo potrebno hitno liječenje u javnoj bolnici Kalamata, u južnoj Grčkoj. Liječenje je po zakonu trebalo biti besplatno.
U prevodu s grčkog „fekalaki“ znači mala koverta, ali označava veoma širok spektar koruptivnih radnji u Grčkoj.
- On je ratni veteran i dijagnosticiran mu je rak prostate, riječi su kojima Kristina za DEPO portal započinje svjedočenje o svom iskustvu, te nastavlja:
- Jedne noći imao je neprestano krvarenje i morali smo ga hitno odvesti u bolnicu. Međutim, u bolnici smo naišli na potpuni nemar osoblja i niko od nadležnih nije htio da ga primi. Unaprijed nam je bilo poznato da je za dobijanje ljekarskih usluga potrebno dati mito, pa je moja mama na kraju bila prinuđena da posegne u tašnu i da novac, čini mi se oko 300 eura. Nakon toga, u roku od sat vremena moj djed se našao u operacionoj sali.

„Grčki narod je spreman za promjenu i osjeća da ta promjena ne može doći samo od njihovih izabranih predstavnika. Oni polako shvataju da je za obnovu našeg društva neophodno da počnu koristiti svoje najmoćnije a ujedno i najnekorištenije oružje, a to su oni sami“

Ovo iskustvo je na Kristinu utjecalo toliko da je, iako studira na postdiplomskim studijama u SAD-u, odlučila učiniti nešto konkretno kako bi se borila protiv korupcije u svojoj zemlji.

Inspirisana sličnim web stranicama u Indiji i Keniji, Kristina je pokrenula stranicu edosafakelaki (što znači "ja sam platio mito"), koja omogućuje ljudima da anonimno prijavljuju slučajeve davanja ili uzimanja mita, ili čak primjere kada im je ponuđeni mito odbijen.
Nakon nekoliko mjeseci postojanja ove stranice grčki građani prijavili su na hiljade slučajeva mita.

- Ljudi su ljuti, frustrirani, osjećaju se prevarenim. Osjećaju da su zlostavljani od sistema pred kojim su nemoćni, kaže Kristina.

HOROR PRIČE O UZIMANJU MITA I KRAĐI POREZA: Taj bijes je dodatno potaknula ekonomska kriza i utjecaj koji je ona imala na živote Grka. Četvrtina građana je nezaposlena. Mnogi građani više ne mogu sebi priuštiti da plaćaju one male iznose mita po raznim osnovama, što je u Grčkoj odavno postao način življenja. Na stranicu su stizale horor priče iz cijele Grčke, a jedna od njih je glasila:

„Moj otac je imao rak i morao je na operaciju gušterače. Hirurg koji je trebao da izvrši operaciju indirektno je od nas zatražio novac. Prije operacije sam stavio 500 eura na njegov stol. Na osnovu njegovog izraza lica bilo mi je jasno da mu to nije dovoljno. Moja majka je insistirala da mu damo više novca. Ah, tu je još nešto. Preko puta bolnice moj otac je primijetio luksuzne kuće, a sestra mu je rekla da su to 'doktorske kuće'. Rerkla je: „Znate li kako ih nazivamo? Mito vile“.
Zabrinutost zbog korupcije u Grčkoj se povećava kako ekonomska situacija u zemlji postaje sve lošija. Jedno od najzibrinjavajućih područja korupcije je porezni sistem. Izbjegavanje plaćanja poreza je masovna pojava u Grčkoj, tako da EU naročito insistira na rješavanju ovog pitanja.
Ipak, Kristina ističe da je na njenoj stranici vrlo malo slučajeva prijavljivanje poreznih utaja. Vjeruje da je razlog to što je podmićivanje poreznih inspektora  prisutno samo u slučajevima kad neko pokušava  izbjeći plaćanje poreza, zbog čega je malo vjerovatno da će to neko prijaviti, čak i anonimno. To je očit pokazatelj da se ljudi u grčkoj ne libe koristiti mitom kad im ide na ruku.
Kristina Tremonti smatra da je promjena javnog mnijenja glede opravdanosti davanja mita ključni preduslov za unapređenje grčkog društva:
- Iskorijenjivanje korupcije će Grčkoj omogućiti socijalni i ekonomski oporavak. Ne mogu ovo dovoljno naglasiti. Našu zemlju možemo učiniti sposobnom za oporavak i razvoj tek onda kad se riješimo korova – a korupcija je korov.
To su najjednostavnije mjere štednje koje se mogu provoditi u ovoj zemlji, kaže ona i zaključuje:
. Grčki narod je spreman za promjenu i osjeća da ta promjena ne može doći samo od njihovih izabranih predstavnika. Oni polako shvataju da je za obnovu našeg društva neophodno da počnu koristiti svoje najmoćnije a ujedno i najnekorištenije oružje, a to su oni sami.

A zašto se prenemažete zbog "maloljetnih drolja", kad ste ih davno sami stvorili

Djevojke čije izazovne fotografije preplavljuju društvene mreže, samo su prilagođene društvenom ambijentu koji je već poodavno stvoren, i kada ih neki maloljetni krelac odluči objelodaniti i skupiti na jedno mjesto, uz popratne ogavne komentare kojima ih se kiti, umjesto glumljenja lažne šokiranosti zbog zloupotrebe maloljetnica ili prenemaganja zbog toga u šta su nam se djeca pretvorila, na to treba gledati prije svega kao na sasvim logičan rezultat društvenih vrijednosti koje svjesno ili ne, svi svakodnevno kreiramo

Piše: Danijal HADŽOVIĆ
 
Posljednjih dana čitava regija gori zbog "skandaloznog" slučaja "pedofilije" oličenog u Facebook stranici "Najveće drolje osnovnih i srednjih škola". I dok tako balkanski portali naoružani do zla boga prizemnim i patetičnim licemjerjem vode moralnu bitku protiv "zloupotrebe" maloljetnica od strane bolesnih seksualnih manijaka koji ih iskorištavaju, tek poneki čitalac se usudi progovoriti nešto i o spornim fotografijama protagonistkinja grupe. Barem zasad, iako se već u narednih nekoliko dana može očekivati bujica tekstova dežurnih kritičara i analitičara opšte prakse, koji će nam kao i u slučaju svih drugih postojećih i nepostojećih društvenih problema jasno objelodaniti da se radi samo o logičnoj posljedici očajnog stanja u koje su društvo dovele entonacionalističke elite, neoliberalni kapitalizam, obrazovni sistem, neefekisanost države...

Tijelo je danas roba koja se najbolje prodaje, ona širom otvara vrata uspjehu u svim mogućim zanimanjima i oblastima, a valorizaciju vaših riječi, znanja i vještina, naročito ako se bavite javnim poslom, možete očekivati tek nakon što svojom fizičkom pojavom zadovoljite kriterije.

 
Elem, nako što ste otvorili pedofilsku grupu, a bezbeli da jeste, na šokantnim fotografijama sigurno niste vidjeli naivne dječice veselih lica i još nerazvijenih tjelešaca, ispod kojih horde izopačenih matorih pedofila ostavljaju gnusne komentare. Naprotiv, grupa je sačinjena od slika djevojka kojim, ako prema zakonski propisanim normama možda i jesu maloljetne, fizička zrelost zasigurno nije upitna -  isklesanih tijela iza kojih izvjesno stoje mjeseci treninga i nerijetko estetske operacije i kojima šalju jasan i nedvosmislen signal da one upravo žele da budu predmet divljenja i muške pobude.
 
Iako će se dotične djevojke od zabrinutih građana percipirati kao žalosne, i ne pretjerano inteligentne žrtve jednog nakaradnog sistema pomjerenih vrijednosti i nefukncionalnosti tradicionalnih institucija, budite uvjereni da one, iako možda psihičkih još nezrele, ni najmanje nisu naivne. Živimo u društvu kulta tijela, s fizičkim izgledom kao ključnom odrednicom poželjnosti i uspjeha određene osobe. Naši idoli, autoriteti, kreatori javnog mnijenja, glumci, pjevači, televizijski novinari i sportisti, u pravilu su osobe besprijekornog fizičkog izgleda. Njihov status i popularnost tek urijetko dostigne neko ko je fizički neugledniji, bez obzira na sav talenat i umijeće koje posjeduje.
 
Tijelo je danas roba koja se najbolje prodaje, ona širom otvara vrata uspjehu u svim mogućim zanimanjima i oblastima, a valorizaciju vaših riječi, znanja i vještina, naročito ako se bavite javnim poslom, možete očekivati tek nakon što svojom fizičkom pojavom zadovoljite kriterije. Na svakom ćošku, u svim aktivnostima tražimo barem vizualno zadovoljavanje naših seksualnih nagona i već odavno nam savršeno ne smeta ako ono dolazi u formi ispeglanih lica, silikonskih umetaka ili usana napumpanih mašću skinute s mrtvaca. Za razliku možda od svojih roditelja, pripadnice nove generacije su ove činjenice itekako svjesni, pa još u adolescentskoj fazi su svoje izvajana tijela izložili u virtualni izlog radog dobijanja likeova, klikova i nepismenih komentara požude i vulgarizama, što će već sutra kod mnogih prerasti u unosne poslove, angažmane i naslovnice. 
One ne žele biti odlikašice u školi, inovatorke ili neustrašive buntovnice koje unose nove vrijednosti i mijenjaju društvo, nego tek sastavni dio tog i takvog društva oličenog u silikonskim zvijezdama i paradama kiča.

Za razliku možda od svojih roditelja, pripadnice nove generacije, su ove činjenice itekako svjesni, pa još u adolescentskoj fazi su svoje izvajana tijela izložili u virtualni izlog rado dobijanja likeova, klikova i nepismenih komentara požude i vulgarizama, što će već sutra kod mnogih prerasti u unosne poslove, angažmane i naslovnice

Stoga, dizanje medijske prašine oko pedofilske grupe koja to nije, jer joj je i osnivač tek jedan neotesani maloljetnik koji "proučava" svoje vršnjakinje, otvara jedno drugo mnogo važnije pitanje - šta je dovelo do toga da generacija koja je toliko mlada da ne pamti ni posljednji rat izgleda poput jednog tipičnog izdanja Grand produkcije?!
 
Uobičajeno objašnjenje koje smo do sada slušali i slušat ćemo i ubuduće je da se radi o pogubnom utjecaju tzv. turbo folk kulture na cjelokupno društvo i prvenstveno mlade ljude, koji samo kopiraju ponašanje i izgled svojih idola s tv ekrana. I u toj tvrdnji ne bi bilo ništa sporno kada se takve pojave ne bi percipirale kao nešto nametnuto odozgo, a čitavo društvo tek kao žrtva zlih menadžera, muzičkih producenata, estetskih hirurga i medijskih urednika koji nam uništavaju djecu, dok mi sa našim nestabilnim porodicama, lošim obrazovanjem i slabašnom državom nismo u stanju da im se adekvatno suprotstavimo. Takvo percipiranje sebe i svojih bližnjijh, kao tek pukih žrtava neimenovanih centara moći koji drže kapital u svojim rukama, je krajnje naivno i pogrešno.
Istina je zapravo da mi u toj pornografizaciji života sasvim svjesno i dobrovoljno učestvujemo, nezajažljivo tražeći sve više i više seksualnih scena u filmovima, muzičkih spotova koji liče na pornografske uratke, jumbo plakata s obnaženim ženskim i muškim tijelima te umobolnih reality emisija na koje, u nadi da će se neko od prisutnih idiota poseksati, trošimo dragocjene sate našeg života. Oni koji nam sve te stvare nude i na njima uzimaju pozamašne sume novca tek su dobri menadžeri i zabavljači koji ispunjavaju naše željene potrebe, u svoj njihovoj vulgarnosti i primitivizmu. Jer u konačnici, i oni moraju od nečega živjeti.
 
Onog trenutka kad smo na MTV-u prestali slušati pjesme a počeli gledati spotove zbog bujnih poprsja i zaobljenih zadnjica Kylie Minogue ili Beyonce, pa čak i Madonne koja je prva prepoznala i upotrijebila moć seksualnosti na estradi, kada su silikonske grudi Pamele Anderson krenule stvarati najgledanije televizijske serije svih vremena, a netalentovani pozeri poput Davida Beckhama postajali najpopularniji sprotisti kojima su se dodljeljivale i čisto stručne nagrade,  kolektivno smo odlučili da njegovom veličanstvu tijelu podredimo sve druge kvalitete i vrijednosti, vulgarizujući pritom i samo tijelo.
 
Balkan je uz, kako to uvijek mora biti, nešto malo siroviji i primitivniji izračaj, odlučio samo pratiti globalne trendove. Začetak tog procesa na Balkanu billa je pojava Lepe Brene, a ostalo vam je poznato...
 
I možda je situacija prije bila bolja stoga što smo mi uistinu bili drugačiji. Možda je pak samo bila riječ o drugačijim, nametnutim kriterijama, kada je još na snazi bio konvencionalni, makar i lažni moral koji bi svaku agreisvnu demonstraciju vulgarnosti odlučno osuđivao, i kada su urednici medija zahtijevali da sadržaj koji šire zadovoljava i određene profesionalne standarde. A mi smo, priznali ili ne, samo težili da se svega otarasimo i sa oslobađanjem od druševnih stega, pojedinci su samo pravovremeno prepoznali sav ekonomski potencijal tijela kao unosnog komada mesa koji ne zahtijeva da mu se daje ikakav dublji značaj.
 
Vremena u kojima su se za pojavljivanje u bitnijim medijima morali zadovoljiti strogi urednički kriteriji, ne samo da su davno iz nas, nego dana,s zahvaljujući razvoju tehnologije, svaki pojedinac preko neograničenih mogućnosti koje nudi internet ima priliku svijetu objelodaniti svoje postojanje. Zahtjevi koje današnja stvarnost postavlja su jasno takvi da je tek puki fizički izgled, pod uslovom da je privlačan, a ne mora ni to uvijek biti, najlakši i najefikasniji put za privlačenje pažnje i postizanje uspjeha u društvu.

Pink nije stvorio nas. Mi smo stvorili Pink. Oni su nam samo ispunili želje.

 
Djevojke čije izazovne fotografije preplavljuju društvene mreže, samo su prilagođene društvenom ambijentu koji je već poodavno stvoren, i kada ih neki maloljetni krelac odluči objelodaniti i skupiti na jedno mjesto, uz popratne ogavne komentare kojima ih se kiti, umjesto glumljenja lažne šokiranosti zbog zloupotrebe maloljetnica ili prenemaganja zbog toga u šta su nam se djeca pretvorila, na to treba gledati prije svega kao na sasvim logičan rezultat društvenih vrijednosti koje svjesno ili ne, svi mi sami svakodnevno kreiramo.
 
I to nije balkanski problem, jer bitne razlike između djevojaka u BiH i Velikoj Britaniji nema, kao što je i razlika između MTV-a i Pink-a krajnje neznatna. Tek nešto lošija šminka i orijentalni melos prilagođen našem otomanskog sentimentu.
Pink nije stvorio nas. Mi smo stvorili Pink. Oni su nam samo ispunili želje.

Tajna ekonomskog procvata u Istočnoj Evropi: Od diktature i bijede do boljeg dijela Evropske unije

       Nekada je bivša Jugoslavija slovila za jednu od rijetko razvijenih socijalističkih zemalja na koju je ostatak tzv. Istočnog bloka gledao sa zavišću... Danas je priča drugačija, a ekonomska razvijenost koju su dosegle pojedine zemlje istočne Evrope ulaskom u EU, za ex-jugoslavenske državice postala je misaona imenica. Kako i zašto je procvjetala Istočna Evropa nova je priča na temu evropskih integracija i bh. budućnosti

Piše: Danijal HADŽOVIĆ (DEPO portal)
Brojni građani Bosne i Hercegovini danas se sa nostalgijom prisjećaju vremena kada smo za zemlje iz tzv. Istočnog lagera bili zapad, prepričavajući dogodovštine o siromašnim češkim i poljskim turistima koji su nam zavidjeli na standardu i divili se širokoj ponudi proizvoda koje su mogli naći u jugoslovenskim prodavnicama. Bez obzira da li su ovakve priče preuveličane ili su vjerodstojan opis jednog vremena u kome je za razliku od država pod sovjetskom kontrolom, Jugoslavija bila bolji dio socijalizma na razmeđu istoka i zapada, danas su stvari prilično obrnute.
Dok su većina zemalja bivšeg istočnog bloka već odavno članice Evropske unije s brzo rastućim ekonomijama i solidnim standardom, Bosna i Hercegovina, ali i ostale republike bivše Jugoslavije (s izuzetkom Slovenije), danas su prema svim relevantnim ekonomskim pokazateljima prikovane za samo evropsko dno.

Kako se postiže ekonomski rast...

Filozof i ekonomista Ivan Janković, koji je za parlamentarne izbore 2008. godine bio autor ekonomskog programa Liberalno demokratske stranke Čedomira Jovanića, tvrdi da uzrok ovakvog stanja danas leži u činjenici da je za razliku od država bivše Jugoslavije, većina istočnoevropskih zemalja provela snažne i sveobuhvatne tržišne reforme koje su im omogućile dugoročan ekonomski rast:
- Kako nam rezultati jasno pokazuju, najbolje rezultate ostvarile su one države koje su najradikalnije i najbrže ušle u ekonomske reforme. Estonija je najbolji primjer među njima, ali su i Litvanija i Letonija odlične. Brza privatizacija i liberalizaovanje spoljne trgovine su bili najvažniji potezi. Najgore su prošle zemlje u kojima nikakvih reformi nije bilo poput Ukrajine i Bjelorusije, pojašnjava Janković za DEPO Portal.

Ivan Janković: Kako nam rezultati jasno pokazuju, najbolje rezultate ostvarile su one države koje su najradikalnije i najbrže ušle u ekonomske reforme. Brza privatizacija i liberalizaovanje spoljne trgovine su bili najvažniji potezi".

I mladi ekonomista i autor prvog bh. filma koji se bavi ekonomskom tematikom „Ekonomija“, Admir Čavalić, dijeli Jankovićevo mišljenje da su pravovremena privatizacija i liberalizacija ekonomije bili ključ za ekonomski napredak istočnoevropskih država:

- Vezano za uspješne tranzicijske priče, morao bih izdvojiti Poljsku i Slovačku, ali i Estoniju. Riječ je o ekonomijama koje su, koristeći se liberalnim ekonomskim rješenjima, uspjele ostvariti značajan napredak, prije svega kroz razvoj, a zatim i nevjerovatan rast u vrijeme krize u ostalim državama regiona i Evropske unije. Poljska je pri procesu liberalizacije iskoristila prednost velikog tržišta, uz oslanjanje na SME, dok je Slovačka uspješno sprovela proces privatizacije, što je pogodovalo razvoju ključnih industrija, poput automobilske, pa je tako Slovačka danas broj jedan, ili među prvih nekoliko u svijetu po proizvodnji automobila per capita, mišljenje je Čavalića.

Estonija, baltički tigar...

Baltičke države (Litvanija, Latvija i Estonija) često se navode kao primjeri uspješnijih tranzicijskih priča, među kojima posebno impresivno djeluje uspjeh Estonije, s čime se slažu i naši sagovornici.
Od 2000. godine do danas, Estonija je bilježila značajan ekonomski rast koji ju je svrstao među tri vodeće zemlje EU po rastu realnog GDP-a, a sve se to odrazilo i na standard građana Estonije koji je u ovom periodu naglo povećan. Po indeksu ekonomskih sloboda od 177 zemalja svijeta Estonija zauzima visoko 13. mjesto, po indeksu konkurentnosti ekonomije nalazi se na 32 mjestu, dok je po lakoći poslovanja smještena na 22. mjesto u svijetu. Niske poreske stope, mali socijalni izdaci i veoma povoljna poslovna klima, učinili su ovu zemlju omiljenom među investitorima.
Naš sagovornik Admir Čavalić smatra da je odluka da slijede liberalni tržišni model ključ estonskog uspjeha u proteklom periodu:

- Estonija, baltički tigar, je prva u istočnoj Evropi po stepenu ekonomskih sloboda, što se ujedno smatra ključem prosperitetne ekonomije, sa balansiranim budžetom, malim ravnim porezima i minimalnim javnim dugom. Najbolj potez ove, ali i drugih država koje su nastale padom Berlinskog zida, jeste uspješna privatizacija, uz kreiranje pravne sigurnosti za investitore što će se pokazati kao dugoročno isplativa stvar, što potvrđuju i raznorazni parametri za ocjenu najboljih klima za SDI.
Ipak, raspadom Sovjetskoj saveza u čijem sastavu je bila ova baltička zemlja, budućnost Estonije nije izgledala ni najmanje ružičasto. Smrt SSSR-a za ovu baltičku zemlju je ujedno značio i potpuni kolaps. Inflacija je bila 1000%, cijene goriva su skočile 10000% za samo godinu dana, radnje i budžet su bili prazni, a ljudi su satima stajali u redu za hranu.

Prvi postkomunistički premijer Estonije i čovjek koji je vjerovatno najzaslužniji za ovakav napredak, Mart Laar, navodi tri ključne lekcije koje je trebalo naučiti na iskustvima drugih tranzicionih zemalja: vladavina prava i donošenje novih i modernih ustava kao ključni preduslov provođenja ekonomskih reformi; spremnost da se u bolnom procesu tranzicije istraje u provođenju reformi bez obzira na sve poteškoće; te kao treću i najvažniju lekciju - nužnost postojanja spremnosti ljudi da se promijene u svojim pogledima na svijet, te da nakon socijalističke ere, kada im je država pronalazila posao i rješavala probleme, preuzmu odgovornost za svoje odluke i počnu djelovati u svoje ime.

Prvi postkomunistički premijer Estonije i čovjek koji je vjerovatno najzaslužniji za ovakav napredak, Mart Laar, navodi tri ključne lekcije koje je trebalo naučiti na iskustvima drugih tranzicionih zemalja: vladavina prava i donošenje novih i modernih ustava kao ključni preduslov provođenja ekonomskih reformi; spremnost da se u bolnom procesu tranzicije istraje u provođenju reformi bez obzira na sve poteškoće; te kao treću i najvažniju lekciju - nužnost postojanja spremnosti ljudi da se promijene u svojim pogledima na svijet, te da nakon socijalističke ere, kada im je država pronalazila posao i rješavala probleme, preuzmu odgovornost za svoje odluke i počnu djelovati u svoje ime.

Radi, ne čekaj pomoć...

Imajući u vidu ove lekcije, pod vodstvom Laara podstaknuta je konkurencija ukidanjem carina i pretvaranjem zemlje u slobodnu trgovinsku zonu, dok su istovremeno obustavljene sve subvencije, podrške i ekonomski neopravdani i netržišni krediti domaćim preduzećima. Preduzećima su ostavljene dvije mogućnosti, ili da počnu da posluju rentabilno ili da se ugase. Istovremeno je urađena radikalna reforma poreskog sistema, koja je smanjila poreze i uvela ravnu poresku stopu (tzv. flat-rate poresku stopu).
Shvatajući da se dugoročni uspjeh ne može obezbijediti samo rješavanjem aktuelnih problema, već i razmišljanjima o budućnosti, smišljen je slogan “Radi, ne čekaj pomoć” (Trade, not aid). Jednoj nerazvijenoj zemlji, kakva je Estonija bila, pošiljke zastarjelih tehnologija u vidu pomoći bi obezbijedile sigurno mjesto među zemljama trećeg svijeta. Kao rezultat tog shvatanja da nije dobro previše se oslanjati na stranu pomoć, Estonija je napravila skok ka savremenim tehnologijama, i danas je zemlja sa prosječno najviše korisnika interneta u Evropi, zemlja u kojoj je elektronska vlada (e-government) realnost, zemlja čijih 44% izvoza čini elektronika. Zahvaljujući golemim ulaganjima u napredne tehnologije 90-ih godina, bilo je moguće da dvijehiljaditih u Estoniji nastane komunikacijski program Skype koji je prije četiri godine prodan Microsoftu za nevjerovatnih 8,5 milijardi dolara.
Temelji, koje je postavila vlada Marta Lara, bili su tako čvrsti i dobro postavljeni da ih njegovi nasljednici, koji možda i nisu bili tako tržišno orijentisani, nisu mogli poremetiti i za to nisu imali razloga. Tržišne reforme su imale svoju cijenu, bilo je nezadovoljnih, posebno iz redova radnika i seljaka, ali su se višestruko isplatile, jer su zemlji obezbjedile odličnu perspektivu u pogledu uklapanja u svjetsku podjelu rada i visoke stope rasta, te je enorman ekonomski rast koji je ova zemlja imala tokom devedesetih nastavljen i u dvijehiljaditim.

 Istočna Evropa kao zdravi dio Evropske unije...

Za razliku od pojedinih starijih članica EU poput Italije, Španije i najdrastičnijeg primjera Grčke, koje se posljednjih godina suočavaju s enormnim problemima, ekonomije bivših komunističkih država djeluju prilično stabilno, te se čini da su zemlje koje su nekoć karakterisali masovno siromaštvo i totalitarizam, danas u svojim politikama daleko zrelije i racionalnije od mnogih zemalja koje su nekoć bile zapadno od željezne zavjese.
Tako je primjerice Poljska tokom velike ekonomske krize uspjela potpuno izbjeći recesiju, a čak i države koje su imale strahovit ekonomski pad poput baltičkih zemalja su uskoro ponovo počele ubrzano rasti. Ivan Janković smatra da upravo iskustvo življenja u socijalističkom sistemu istočnoevropskim državama omogućava da budu svjesnije štetnosti onih politika koje su pojedine evropske zemlje dovele u nezavidan položaj:
- Ne bih rekao da u istočnoj Evropi postoji veća stabilnost nego u zapadnoj, već mnogo prije da postoji spremnost da se prihvati logika tržista zato što je njima još uvijek u živom sjećanju socijalizam, i oni osjećaju instinktivnu odbojnnost prema socijalističkim idejama u bilo kom obliku, pa i "evrokratskom".
Ovo mišljenje dijeli i Čavalić:
- Tajna uspjeha zemalja istočnog bloka u vrijeme brize jeste balansirani budžet, bez većih deficita i vanjskog duga. Sa druge strane, ovo je ugrozilo države poput Španije, Italije i Grčke, ali i ekonomske šampione poput Irske. Uz to, dio odgovornosti leži i na regulativama finansijskog sektora koje su pogrešno stimulirale zaduživanje dugoročno nezdravih ekonomija, poput Grčke koja je u svojoj modernoj historiji od nezavisnosti više vremena provela u bankrotstvu nego kao solventna država.
O zaslugama Evropske unije za ekonomski uspjeh i napredak bivših socijalističkih država koje su danas njene članice, naši sagovornici kažu da iako on svakako jeste značajan, ponekad je taj utjecaj znao biti i negativan:

Čavalić: Najveći doprinos EU je u kreiranju garancije za implementiranje potrebnih reformi koje su osigurale prosperite zemalja bivšeg istočnog bloka. Bez EU političari tipa mađarskog premijera Victora Orbana bi prekinuli potrebne reforme, ili ugrozili ulazak navedenh zemalja u EU, što je relaksiralo situaciju u regionu“

- EU je nekim zemljama pomogla, a nekim odmogla. One koje su išle brže u reforme morale su da uvode dodatnu regulativu da bi se harmonizovale sa EU, one koje su išle sporije u cjelini su se liberalizovale prihvatanjem EU pravila. Estonija je recimo izgubila pošto su oni imali unilateralnu spoljnotrgovinsku liberalizaciju, i morali su da uvedu 13.000 različitih carinskih pozicija kao dio paketa pristupanja EU, ističe Janković.

Admir Čavalić s druge strane smatra da EU često zna pozitivno djelovati kao regulirajući mehanizam koji spriječava određene lokalne lidere da povlače poteze koji bi bili suprotstavljeni temeljnim evropskim vrijednostima i time nanesu veću štetu svojim građanima:

- Ono što smatram manom navedenih država jeste prevelika centraliziranost njihovih sistema, što omogućava i suviše velike ovlasti lokalnim političkim moćnicima koji na osnovu jeftinog populiuzma mogu narušiti ostvarenu pravnu sigurnost, odnosno ekonomsku stabilnost. Stoga, najveći doprinos EU je u kreiranju garancije za implementiranje potrebnih reformi koje su osigurale prosperite zemalja bivšeg istočnog bloka. Bez EU političari tipa mađarskog premijera Victora Orbana bi prekinuli potrebne reforme, ili ugrozili ulazak navedenh zemalja u EU, što je relaksiralo situaciju u regionu, smatra Čavalić.

Istočni Evropljani i dalje siromašniji od zapada...

Ipak, i pored svih ekonomskih uspjeha, stanovnici istočnoevropskih država i dalje imaju niži standarda od zapadnih Evropljana, pa čak i jedna Grčka čija je ekonomija posljednjih godina doživljava kolaps i dalje ima veći GDP per capita od većine istočnoevropskih zemalja. Razlog za ovakvo stanje prije svega treba tražiti u neuporedivno lošijoj početnoj poziciji koje su socijalističke države nakon pola vijeka socijalizma imale u odnosu na zapadne zemlje:

- Što se tiče standarda u istočnoj Evropi on je u cjelini niži, ali je tendencija dramatičog smanjenja razlike. Razlika postoji samo zato sto je polazna osnova bila dramatično niska: Estonija je imala GDP per capita 3 000 dolara u trenutku početka reformi da bi danas on bio 17 000 dolara“, navodi Janković.
Čavalić ističe da će istočnoevropske zemlje kad je riječ o standardu građana i dalje biti u podređenom položaju u odnosu na zapad kontinenta, jer je nemoguće očekivati da zemlje koje su pola vijeka karakterisali siromaštvo, besperspektivnost i nepostojanje privatnog poduzetništva, u tako kratkom vremenskom roku sustignu države koje su decenijama imale stabilan ekonomski razvoj:
„Povećavanje životnog standarda građana jedne države u odnosu na drugu je dugoročan proces i zahitjeva vremena. Zbog toga npr. građani Estonije i danas sele u Finsku kako bi tražili bolje uvjete života, veći standard i slično. Štete od 50 godina komunizma su veće nego što na prvu procjenjujemo, jer je potrebno više decenija kako bi se ekonomije u potpunosti oporavile i počele sa unapređivanjem životnog standarda njenih građana. Također, jedna Grčka veliki dio svog blagostanja bazira na dugu, kojeg nema namjeru vratiti, niti koji teorijski, za razliku od Japana npr. koji je i više zadužen od Grčke,  može vratiti“.

Detaljan GDP zemalja Evrope u 2013. godini možete pogledati OVDJE.

Ima li nade za zemlje bivše Jugoslavije...

Također, mnogi ekonomski poput nobelovca Josepha Stiglitza dovode u pitanju stvarne razmjere uspjeha istočnoevropskih zemalja, smatrajući da su provedene ekonomske reforme dovele do enormnih socijalnih razlika i pogodovale primarno vodećoj klasi koja se u procesu tranzicije enormno obogatila, dok je većina stanovništva primorana strahovati za svoju egzistenciju, bez značajnije zaštite svojih radničkih prava raditi za male nadnice. Ivan Janković međutim odbacuje ovakve tvrdnje, navodeći da su reforme provedene u istočnoevropskim zemljama i ostvareni ekonomski rast donijeli dobrobit svim stanovnicima:

„Socijalne razlike su mnogo veće u zemljama koje nisu primenjivale radikalne trzišne reforme. Visok ekonomski rast nikada ne ide samo u korist najbogatijih, osim u specifičnim slučajevima poput Rusije, gdje je ekonomski rast nastao kao posljedica rasta cijena energeneta koje oni izvoze, a ne ekonomske liberalizacije. Ali čak i tamo je većina stanovništva profitirala od rasta, iako su socijalne razlike mnogo veće nego u recimo u Estoniji li Litvaniji.

Zaključak koji možemo izvući na osnovu primjera istočnoevropskih zemalja je da su brze i sveobuhvatne tržišne reforne, liberalizacija ekonomije i stvaranje povoljnog poslovnog ambijenta ključni preduslovi za ostvarivanje ekonomskog rasta, i čini se da su države koje su u tom procesu najdalje odmakle na kraju ostvarile i najbolje rezultate. A koliko je takve reforme i danas, 22 godine nakon raspada Jugoslavije, realno očekivati u državi ustrojenoj tako da i pored silnih pritisaka Evropske unije već godinama nije moguće pronaći zajednički jezik glede uklanjanja ustavne diskriminacije prema pripadnicima nekonstitutivnih naroda, procijenite sami.

Kako je bošnjačka desnica pronašla svog Tita: Druže Erdogane, mi ti se kunemo!

    Kada imate posla s pojedincima spremnim da svoju ličnu slobodu i dostojanstvo za šaku lažne sigurnosti prepuste u ruke voljenom vođi, isto tako možete očekivati i da slobodu i suverenitet vlastite zemlje poklone na skrb nekom većem centru. Sad, je li u pitanju Moskva, Beograd ili Ankara, stvar je ukusa. Ključna razlika je ionako u tome je li tata ili je babo

Piše: Danijal HADŽOVIĆ (DEPO portal)
Pobjeda, ko zna koja po redu, Stranke pravde i povjerenja na lokalnim izborima u Turskoj, u nekoliko gradova BiH i Sandžaka dočekana je poput značajnije pobjede bh. fudbalske reprezentacije - s kilometarskim kolonama trubećih automobila, slavobitnim govorima lokalnih aktivista iz kojekakvih tursko-bosanskih udruženja, te desetinama zastava: zelenih, crvenih turskih, bijelih s plavim štitom i ljiljanima, ali i onim stranačkim, AKP-ovim.

To desničarsko bezrezervno podaništvo Turskoj, ili preciznije rečeno njenom lideru i partiji, ne ograničava se samo na puke medijske natpise, akcije bezumnih pojedinaca i organizacija, nego se konstantno potvđuje i ponašanjem najviših političkih zvaničnika; pa tako bošnjački član predsjedništva poput beglerbega zabačenog osmanskog pašaluka odanost svom sultanu, pardon, turskom premijeru, izražava riječima da je on njegov lider

Slavlje izbornog uspjeha jedne stranke u drugoj zemlji rezultat je epidemije erdoganomanije koja posljednjih godina sve više uzima maha u sredinama s većinskim bošnjačkim stanovništvom. Sam turski premijer itekako zaslužuje poštovanje za brojne pozitivne rezultate koje je ostvario. Došavši na čelo Turske početkom 21. stoljeća, baš u vrijeme kad su reforme njegovog prethodnika Demirela počele urađati plodom, Erdogan je nastavio kretati se istim kursom liberalizacije ekonomije i olakšavanja uslova za poslovanje, što će Turskoj omogućiti da u narednih desetak godina od siromašne i trome zemlje postane istinska ekonomska sila, regionalni lider i relevantan svjetski igrač.
Iako mu ekonomske rezultate niko nije mogao osporiti, borbu protiv Erdogana opozicija temelji prvenstveno na optužbama da je riječ o korumpiranom islamističkom autokrati koji Turcima pokušava uskratiti postojeće socijalne slobode te srušiti tekovine sekularizma na kojima se temelji moderna turska država.
Iako turski lider svoju religioznost i odanost islamskim vrijednostima nikad nije krio, na takve optužbe je nastojao odgovarati predstavljanjem sebe kao istinskog demokratu i konzervativca prozapadnog tipa. I zaista, u prvih desetak godina vladajuća AKP nije donosila zakone koji bi građanima Turske bitnije ograničili njihove lične slobode. Naprotiv, može se reći da je i stanje ljudskih prava tokom prvih godina Erdoganove vladavine značajno poboljšano, što se ogleda primjerice u ukidanju smrtne kazne, davanju manjinskih prava Kurdima, omogućavanju pokrivenim ženama da pohađaju univerzitete, itd...
Međutim, od trenutka prošlogodišnjih velikih demonstracija protiv truske vlasti na trgu Taksim, Erdogan polako ali sigurno počinje pokazivati da navodi o njegovim antislobodarskim namjerama itekako imaju utemeljenja. U međuvremenu je, suočen sa teškim optužbama za korupciju i sve snažnijim otporom Fethullaha Gülena i njegovog pokreta, donio niz zakona i odredbi kojima direktno ograničava slobode turskih građana. Tako je usvojen  sporni zakon o ograničavanju prodaje i reklamiranja alkoholnih pića koji je bio jedan od glavnih povoda prošlogodišnjih protesta, kao oružje borbe protiv opozicije zabranjeni su Twitter (odluku je naknadno poništio ustavni sud) i YouTube, erotske stranice su također zabranjene, a sama Erdoganova retorika postaje sve zapaljivija i u maniru svakog autokratskog vladara sastavljena od poziva na obračun s unutrašnjim i vanjskim neprijateljima kojima "smeta jaka i prosperitetna Turska".
Prvenstveno zahvaljujući ostvarenim ekonomskim rezultatima pod njegovom vladavinom, ali i stvorenom kultu ličnosti, nedavno održani izbori u Turskoj pokazali su da Turci i dalje u velikoj mjeri podržavaju Erdgoana, te da će on vrlo izvjesno i u budućnosti nastaviti da vodi ovu regionalnu silu s osamnaestom populacijom i sedamnaestom ekonomijom u svijetu. No, potezi koje vuče u posljednje vrijeme zasigurno ne najavljuju bolje dane za tursku demokratiju i slobode njenih građana, a činjenica da vaninstitucionalne antirežimske snage postaju sve snažnije govori da će Erdogan uslijed neminovnog straha za svoju sudbinu nastaviti povlačiti poteze koji bi mu u doglednoj budućnosti mogli obezbijediti diktatorske ovlasti.
Erdogan kao Tito bošnjačke desnice

Sam turski premijer itekako zaslužuje poštovanje za brojne pozitivne rezultate koje je ostvario. Došavši na čelo Turske početkom 21. stoljeća, baš u vrijeme kad su reforme njegovog prethodnika Demirela počele urađati plodom, Erdogan je nastavio kretati se istim kursom liberalizacije ekonomije i olakšavanja uslova za poslovanje, što će Turskoj omogućiti da u narednih desetak godina od siromašne i trome zemlje postane istinska ekonomska sila, regionalni lider i relevantan svjetski igrač.

I kakve to sad ima veze s nama? U društvu apsurda, zvanično poznatog kao Bosna i Hercegovina, Erdogan već godinama uživa status neprikosnovene političke zvijezde u odnosu na koju se potvrđuje vlastita ideološka pozicija. Dok bošnjačka ljevica s gnušanjem gleda turskog premijera kao na neoliberalnog islamistu koji svoju ekonomiju poklanja u ruke stranim bankama i predatorskim korporacijama, a državu vodi u mrak islamističke tiranije,  na desnici Erdogan uživa status svojevrsnog božanstva koje će, baš u skladu s navodnim Alijinim testamentom, kao lider Turske nekako istovremeno biti i naš vođa, te Bosnu izdići iz dejtonskog pepela a bošnjačkom narodu obezbijediti onaj položaj koji mu dostoji. Tako stvari funkcionišu u Bosni - ni uslovno rečeno prijateljski odnosi prema nekom narodu i zemlji ne mogu proći bez da se u njima istovremeno ne traži turska majka ili švapski babo.
To desničarsko bezrezervno podaništvo Turskoj, ili preciznije rečeno njenom lideru i partiji, ne ograničava se samo na puke medijske natpise, akcije bezumnih pojedinaca i organizacija, nego se konstantno potvđuje i ponašanjem najviših političkih zvaničnika; pa tako bošnjački član predsjedništva poput beglerbega zabačenog osmanskog pašaluka odanost svom sultanu, pardon, turskom premijeru, izražava riječima da je on njegov lider, što je vjerovatno nezabilježen presedan u odnosima dvije suverene zemlje, a prva stranka u Bošnjaka izdaje zvanična saopštenja u kojima daje bezrezervnu podršku svojoj prijateljskom AK partiji u borbi protiv „neprijatelja Turske“, odnosno Erdoganove opozicije.
Suštinski, radi se o godinama iskopavanom, dobro utabanom putu novog „poturčavanja“ Bošnjaka, koji je pompezno najavljen još onomad dok je bivši reis Mustafa Cerić izjavljivao da su Bošnjaci Turci, a Turska njihova majka, i dok su bošnjački mladići pobjedu turskih fudbalera nad hrvatskom reprezentacijom proslavljali klanjanjem na turskoj zastavi.
Je li tata ili je babo?
Dugogodišnji vapaji da nam nakon Alije Izetbegovića treba novi „pravi lider“, uslijed ograničene domaće ponude, svoje ostvarenje su našli u liku i djelu Recepa Tayyipa Erdogana. I time bošnjačka desnica pokazuje da se ona mentalno bitno ne razlikuje od svojih ljevičarskih rivala koji svoj ideološki profil i danas temelje na neskrivenom titoizmu i njegovanju vrijednosti i tekovina donešenih na krilima Komunističke partije Jugoslavije, odnosno da je riječ tek o drugoj strani istog antiliberalnog paternalističkog obličja.

Dugogodišnji vapaji da nam nakon Alije Izetbegovića treba novi „pravi lider“, uslijed ograničene domaće ponude, svoje ostvarenje su našli u liku i djelu Recepa Tayyipa Erdogana. I time bošnjačka desnica pokazuje da se ona mentalno bitno ne razlikuje od svojih ljevičarskih rivala,  odnosno da je riječ tek o drugoj strani istog antiliberalnog paternalističkog obličja

Imamo posla s dva dominantna politička vulgusa, dva tora ovaca, od kojih jedan još uvijek očajnički cmizdri za pokojnim, i potajno očekuje novog Tita kojeg povremeno vidi u raznim opskurnim političkim analfabetama ala Komšića, dok drugi vođen turkofilstvom i kolektivnim identitetom zasnovanim na polumjesecu i zvijezdi svog izmišljenog lidera pronalazi i nekoliko hiljada kilometara dalje od granica svoje zemlje.
Time se pokazuje da je ovaj narod još uvijek u fazi plemenske svijesti i da niti želi da misli slobodno, niti da ima vlast prema kojoj će se kritički odnositi. Bijes prema domaćim političarima, ponajviše je bijes na njihovu nesposobnost i nedostojnost da ispune traženu ulogu strogog i pravednog oca koji će nas obući, nahraniti i kojeg ćemo, u znak zahvalnosti za brigu i pažnju koju nam nudi, bezpogovorno slušati. A kada imate posla s pojedincima spremnim da svoju ličnu slobodu i dostojanstvo za šaku lažne sigurnosti prepuste u ruke voljenom vođi, isto tako možete očekivati i da slobodu i suverenitet vlastite zemlje poklone na skrb nekom većem centru.
Sad, je li u pitanju Moskva, Beograd ili Ankara, stvar je ukusa. Ključna razlika je ionako u tome je li tata ili je babo.

Uhljebljena društvena elita kao lažni glas poniženih i gladnih

       Naš komentar se bavi javnim nastupima ovdašnjih kvazimarksista i uhljebljene društvene elite koja sa predstavlja kao lažni glas poniženih i gladnih; treba li se suprostaviti pokušajima da zakon ulice i agresivnost ostrašćene manjine zamjeni demokratsku volju većine i poredatak zasnovan na parlamentarnoj demokratiji i izbornoj volji birača

Piše: Danijal HADŽOVIĆ (DEPO portal)
Nije nikakva tajna da je BiH zemlja teškog života, zemlja armije nezaposlenih, penzionera koji jedva preživljavaju, studenata bez perspektive i obespravljenih radnika koji bez obzira što u najvećem broju slučajeva crnče i do deset sati dnevno za 500-600 KM, mogu biti sretni što uopšte imaju posao. To je nešto o čemu slušamo svakodnevno. No, rijetko, gotovo nikad od samih pripadnika neke od tih kategorija koji bi nam iz prve ruke mogli govoriti o svojim životnim problemima i situaciji u kojoj se nalaze.

Predstavljanje ugroženih i obespravljenih zadaća je koju su u parazitsko-klijentalističkom dejtonskom poretku na sebe preuzeli profesionalni socijalno-demagoški trubaduri, opskurni likovi s akademskim titulama i osiguranim medijskim prostorom koji su na brbljavini o radničkim pravima i socijalnoj pravdi izgradili čitave karijere, stekli visok društveni ugled i znatno podebljali novčanike. Upravo su dešavanja u BiH u posljednjih nekoliko sedmica i nedavni (i još uvijek aktuelni) protesti, ovim štetočinama pružili izvrsnu priliku da se domognu najvećih pet minuta slave i nešto od svojih sumanutih ideja zaista i pokušaju provesti u praksu.

Nije neutemeljena bojazan da bi u aktuelnom stanju haosa i političkog straha, besprincipijelni i beskičmeni bezveznjaci koji nažalost legitimno predstavljaju građane, pored onih pozitivnih (poput ukidanja „bijelog hljeba“) u zakone mogli pretvoriti i mnoge od krajnje štetnih zahtijeva plenuma, koje u ime navodnih građana kreira šačica ostrašćenih i agresivnih ideologa. Time bi se stvorila jedna krajnje opasna situacija koja podriva same temelje demokratije - da neizabrana grupica bez ikakvog legitimiteta na paleži državnih institucija postavlja uslove i kroji zakone. No, upravo takvim snagama to i jeste cilj.

Iako  demonstranti nisu jurišali ni na privatne kompanije tajkuna ni na strane banke, a zahtjevi koji su se upućivali prema vlastima kretali su se prije svega u pravcu smanjenja plata i privilegija političara, ali i općenito svih zaposlenih u adminstraciji, što zasigurno nije nikakav ideološki nego zdravorazumski motiv oko kojeg postoji većinski društveni konsenzus, bh. intelektualna gerila okupljena u medijima, na univerzitetima i u nevladinim organizacijama potrudila se proteste odjenuti u odgovarajuće ideološko ruho. Već u prva dva-tri dana mogli smo pročitati tucet tekstova o velikoj socijalnoj radničkoj revoluciji, gdje su napaćeni i obespravljeni građani male BiH odlučili zadati težak udarac ni manje ni više nego globalnom tržišnom kapitalizmu! Pozivalo se tu i na paljenje čitave regije, a u svom sumanutom ushićenju zbog „dešavanje naroda“ išli su čak dotle da su nam hladno i samouvjereno davali predviđanja kako protesti iz BiH predstavljaju iskru koja prijeti da radnički požar proširi cijelom Evropom. A onda internacionalna socijalistička revolucija i proleteri svih zemalja ujedinjeni. Šta drugo. Ideološki karakter ovih protesta imao je biti potvrđen i podrškom vodećih svjetskih komunističkih intelektualaca, među kojima bh. marksistička avangarda s naročitim ponosom može istaći imena Noama Chomskog i Tariqa Alija, nekoć histeričnih pobornika Miloševićevog režima i jednih od najpoznatijih svjetskih negatora genocida u Srebrenici.

Stvar je kulminirala sa „spontanim“ osnivanjem plenuma, kao neformalne institucije direktne demokratije putem kojih se običnim građanima pruža prilika da razgovaraju o gorućim društvenim pitanjima, iznose svoja mišljenja, artikulišu zahtjeve i zatim ih upućuju prema nadležnim institucijama. Jedino što građanima nisu željeli napomenuti da su plenumi uzdanica savremene radikalne ljevice koja zagovara uništenje sistema parlamentarne demokratije, temelja svakog civiliziranog društva današnjice, i njenu zamjenu tzv. "direktnom demokratijom" čiji bi jedan od nosilaca trebala biti upravo institucija plenuma. Nisu također objasnili s kojim pravom su nešto, što je u načelu, barem kako su nam prvobitno predstavljali trebao biti opštenarodni bunt protiv aktuelne situacijeu zemlji, što onda nužno podrazumijeva učešće ljudi različitih ideoloških profila i socijalnih pozadina, ogrnuli žarko crvenom zastavom i od New York Timesa preko Gaurdiana do mostarskih smiješnih portala tamburali o klasnim borbama, proleterskim revolucijama i počecima novog poretka. Jasno je što nisu. Da su pokušali, nesumnjivo bi naišli na otpor i protivljenje upravo tih siromašnih i obespravljenih proletera za čija se prava bez legitimiteta navodno bore, jer većina tih ljudi u sebi ipak ima dovoljno dostojanstva da ne dopuste da budu jeftino topovsko meso za ostvarivanje mokrih ideoloških snova određenih elitističkih utopista. Dokazuje li ovo išta slikovotije od poruke koju su radnici Polihema i Konjuha uputili plenumašima kako neće dozvoliti da ih kojekakvi "revolucionari" zloupotrebljavaju za svoje političke ciljeve, uz napomenu da je njihov jedini interes u svemu da im firme prorade!

Predstavljanje ugroženih i obespravljenih zadaća je koju su u parazitsko-klijentalističkom dejtonskom poretku na sebe preuzeli profesionalni socijalno-demagoški trubaduri, opskurni likovi s akademskim titulama i osiguranim medijskim prostorom koji su na brbljavini o radničkim pravima i socijalnoj pravdi izgradili čitave karijere, stekli visok društveni ugled i znatno podebljali novčanike.

No, kao da su radnici Polihema i Konjuha zapravo i bitni u cijeloj priči. Cilj socijalnih protesta, ili barem onog što želi da se prikaže kao takvo, nikada i nisu svi sužnji koje mori glad. Kada se ogole velike parole i zvučne fraze, jasno je da su siromašne i ugrožene kategorije stanovništva tek puko  korisno oružje koje se koristi za nasilno preuzimanje vlasti i ostvarivanje ličnih interesa. U ovom slučaju evidentno je da su proteste na kojima smo sa svih strana slušali zahtjeve sa poništenjem privatizacije, većinski privatizovale radikalne ljevičarske grupacije. 

Pritom, njihove kolovođe, jednako poput privatizacijskih tajkuna i otuđene političke elite, s tim ozlojađenim kategorijama stanovništva na čijoj teškoj sudbini grade čitave karijere i intelektualne habituse, imaju vrlo malo dodirnih tačaka. Dobro uhljebljeni na budžetskim sredstvima i stranim donacijama, na univerzitetima i u kojekakvim NVO-ima, njihov život se sastoji od špaciranja po fakultetima, seminarima, koktelima, prijemima i kafanama za probrano društvo, sluđuju se pogrešnim teorijama i tuđim mislima koje nisu u stanju najbolje razumjeti te beskonačno besjede o pravdi, jednakosti i poželjnom društvu, a sve to daleko od stvarnih muka stvarnih običnih "malih" ljudi. Jer upravo te, obične, male, jednostavne ljude oni tretiraju kao priglupe mizerne jadnike kojima već treba produhovljeni pastir da ih konstantno prosvjetljuje i usmjerava na pravu put; upravo zbog njih, oni tako fanatično i mrze tržišnu ekonomiju, jer na tržištu vrijedite onoliko koliko su ljudi spremni platiti za ono što im nudite, a ljudi kao ljudi, „glupi“ i „primitivni“ kakvi jesu, radije će vrijeme provesti u gledanju Grand parade i jedenju bureka, nego u čitanju ili slušanju visprenih umotvorina naših intelektualnih gromada. Vjerovatno i sama pomisao na svakodnevnu tržišnu neizvjesnost gdje vlada bespoštedna borba i konkurencija, u odnosu na udobnost sigurne budžetske sise koju vam ti mali i glupi ljudi kroz svoje poreze obezbjeđuju, kod naše avangarde budi golem strah i mržnju.

Cilj socijalnih protesta, ili barem onog što želi da se prikaže kao takvo, nikada i nisu svi sužnji koje mori glad. Kada se ogole velike parole i zvučne fraze, jasno je da su siromašne i ugrožene kategorije stanovništva tek puko  korisno oružje koje se koristi za nasilno preuzimanje vlasti i ostvarivanje ličnih interesa. U ovom slučaju evidentno je da su proteste na kojima smo sa svih strana slušali zahtjeve sa poništenjem privatizacije, većinski privatizovale radikalne ljevičarske grupacije

Slično je i sa demokratijom. Jer kad ljudi biraju, onda oni biraju tako da na vanrednim izborima za načelnika opštine Banovići 91% birača glasa za kandidata SDA. I zato je parlamentarna demokratija smetnja! Zato nam ovih dana sarajevski zamašćeni i zabrađeni novinari pišu orgazmične tekstove o plenumima kao revolucionarnoj promjeni u svijetu koja ima da zamijeni „buržujsku“ parlamentarnu demokratiju, zato nam kržljavi marksist s FPN-a politološki stručno pojašnjava kako je plenum efikasniji sistem vlasti od parlamentarne demokratije i zato nam globalna radikalna ljevica koja u najvećem dijelu svijeta igra ulogu komičnih redikulskih klaunova, ovih dana sve svoje nade polaže u BiH, gdje na mirisu paleži i anarhije pokušavaju u djelo provesti svoj eksperiment „direktne demokratije“.

Svjesni da te ideje legalnim putem pomoću izbora ne mogu realizirati u praksu, jer podršku naroda veću od statističke greške nikad neće dobiti, pokazuju da su nimalo bezopasan i zanemariv društveni faktor i ne libe se poput lešinara zloupotrijebiti nezadovoljstvo građana radi uzurpacije vlasti i ostvarivanja vlastitih ideoloških ciljeva, a prvobitnim realnim zahtjevima demonstranata o smanjenju plata političarima i reviziji privatizacije već se polako nadodaju bedastoće o uvođenju progresivnih poreza, drakonskom oporezivanju privatnih firmi, smanjivanju broja radnih sati uz zadržavanje plata na istom nivou, nacionalizacijama, zabrani daljih privatizacija, itd...

Nije neutemeljena bojazan da bi u aktuelnom stanju haosa i političkog straha, besprincipijelni i beskičmeni bezveznjaci koji nažalost legitimno predstavljaju građane, pored onih pozitivnih (poput ukidanja „bijelog hljeba“) u zakone mogli pretvoriti i mnoge od krajnje štetnih zahtijeva plenuma, koje u ime navodnih građana kreira šačica ostrašćenih i agresivnih ideologa. Time bi se stvorila jedna krajnje opasna situacija koja podriva same temelje demokratije - da neizabrana grupica bez ikakvog legitimiteta na paleži državnih institucija postavlja uslove i kroji zakone. No, takvim snagama to upravo i jeste cilj.

Stoga, bez obzira ne ideološku profilaciju, od konzervativaca preko liberala do socijaldemokrata, sve društvene snage koje vjeruju u vrijednosti demokratije, parlamentarizma i vladavine zakone odlučno se moraju suprostaviti aktuelnim i budućim pokušajima da zakon ulice i agresivnost ostrašćene manjine zamijeni demokratsku volju većine. No, tu i nastaje problem. Kada pogledate prisutnost jednih u odnosu na druge u akademskim institucijama, nevladinim organizacijama, medijima, pa čak dobrim dijelom i političkim institucijama, dakle ključnim segmentima preko kojih se u najvećoj mjeri kroji društvo, otvara se pitanje ko je tu većina a ko manjina? BiH i njeni građani u toj sumanutoj percepciji svijeta u konačnici postaju samo još jedan mali-veliki front u vođenju borbe protiv globalnog liberalnog kapitalizma.