Zijad
Krnjić, direktor Zavoda
PIO/MIO FBiH ovih dana je ni pet, ni šest izjavio-izvalio da je u Federaciji
BiH potrebno povećati stope doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje kako
bi se stvorili uslovi za
stabilnu isplatu penzija. Pritom Krnjićeva izjava nije došla u
svojstvu prijedloga ili savjeta šta on misli da bi se trebalo uraditi, nego
naprotiv, direktor nam je jasno dao do znanja da je usvajanje ovakve mjere pod
moranjem: "To je jedino
moguće rješenje, da se naše plaće malo smanje
kako bi penzioneri imali više penzije, a to će se, prema mom
mišljenju, morati desiti uskoro”.
(Foto: Zijad Krnjic)
U FBiH ukupni porezi i
doprinosi na plate iznose 69 posto na neto zaradu i kao takvi spadaju u sami
evropski, ali i svjetski vrh. Ali tu priča ne staje- ako poredimo ukupne poreze i doprinose na
plate u našoj zemlji sa ukupnim davanjima u drugim državama, možemo zaključiti,
bez obzira na metodologiju obračuna, da su oni među najvećim na svijetu, a ako
na sve to još dodamo i obračunamo razne druge pokazatelje, poput životnog
standarda i kupovne moći, inflacije i rasta cijena, te saberemo još i troškove
za razne druge oblike državnog, entitetskog, kantonalnog ili općinskog harača
(takse, naknade, fiskalizacija i slično)
jasno ćemo doći do poražavajućih
saznanja o jednoj od najskupljih, a ujedno i socijalno najneefikasnijih i
najnesigurnijih država.
Osim toga, u BiH valjda nećete
sresti poslodavca koji se neće požaliti na visinu doprinosa kao na jednu od
najvećih kočnica za uspješno bavljenje biznisom, a gotovo svi ugledniji
ekonomisti već godinama alarmiraju javnost o potrebi za smanjenjem nameta koji
su, u ovom iznosu, nesnosan balast našoj ekonomiji. Dakle, dodatno povećanje
doprinosa nužno bi vodilo dodatnom slabljenju ionako preslabašnog privatnog
sektora u našoj zemlji. Suočeni sa novim nametima poslodavci bi bili primorani
otpuštati radnike, a kao razumljiv odgovor na državni banditizam došlo bi do
jačanja sive ekonomije. Na ove izgledne posljedice neki od poslodavaca su javno
upozirili u reakciji na Krnjićevu izjavu.
No, i pored svih izvjesnih
nuspojava takvog poteza, direktor Zavoda PIO/MIO nema razloga da brine. Sigurno
uhljebljen na poziciji direktora ove vrlo važne državne institucije, Krnjićevi
pogledi očigledno su i suviše ograničeni da bi bio u stanju sagledati širi
društveni kontekst i pritom razviti osjećaj i minimalne društvene odgovornosti.
Dodatno slabljenje ekonomije, pad standarda, otpuštanje radnika i jačanje rada
na crno, nije nešto što Krnjiću zadaje muke. Njemu, kao klasičnom državnom
birokrati briga i interes je prvenstveno sebi obezbijediti što lagodnije radno
mjesto, odnosno što je moguće više sredstava poreskih obveznika za sistemsku
manipulaciju i lak posao, te za to dobiti zahvalnost svoje, u ovom konkretnom
slučaju penzionerske klijentele. O onim radnim ljudima koji stvaraju nove
vrijednost i koje bi ovakva mjera direktno osiromašila i unazadila- drugi neka
brigu brinu. Bitno da je Krnjićev, odnosno interes PIO/MIO-a podmiren.
Ovakve stupidarne, štetočinske
i nadasve neodgovorne mjere, nažalost, i nisu nešto neobično u ovom društvu
kada su u pitanju državne strukture i njihovi skromni ljudski izdanci. U glavi
mi još odzvanja izjava direktora Federalne uprave za inspekcijske poslove
Ibrahima Tirka, koji je prije nešto više od godinu dana povodom akcije državnog
reketiranja malih poduzetnika zamišljene na način da im službenici inspekcije
upadaju u urede i rovare po kompjuterima ne bi li pronašli piratske programe na
koje će udariti kaparu- izjavio da se poslodavci bespotrebno žale da su im
preveliki nameti jer su među najmanjim u Evropi i da oni lažu da pune budžet
kad to kod nas u najvećem procentu čini država! S obzirom da država nema svoj
novac nego posjeduje isključivo ono što od svojih radnih građana koji stvaraju
nove vrijednosti uzme kroz poreze, nije baš najjasnije šta je Tirak mislio pod
tim da je država ta koja puni budžet!? Osim ukoliko, eventualno, Tirak zna za
neku tajnu državnu riznicu s neograničenim blagom kojim se puni budžet, ovakva
izjava bila bi dovoljna za izvlačenje konačnog i nesumnjivog zaključka da je
Tirak potpuni diletant, nedostojan funkcije koja mu je povjerena, a u normalnom
društvu bi zbog takvih izjava bio "razapet" od strane medije sve dok
zbog blamaže i siline pritiska ne bi bio prinuđen podnijeti ostavku. Koliko se
sjećam, a vrlo se dobro sjećam, izjava Tirka tada je u medijima prošla
apsolutno nezapaženo, kao što će vjerujem i ovaj štetočinski i idiotski
prijedlog Krnjića. I čak i kada bi se ostvarila njegova prijetnja o dodatnom
povećanju doprinosa, i ne sumnjam da bi naša javnost ubrzo zaboravila ko i zbog
čega im je povećao namete, kao što se danas više niko živ ne sjeća ko, kada i
kako nam je uvodio i povećavao razne poreze i doprinose.
Država vs. tržište
Izjava Krnjića i generalno
ponašanje većine pripadnika naše vladajuće budžetske klase simptom je jednog
dubokog stanja svijesti koja vlada u tom dijelu društva- stanja permanentne,
grčevite borbe za povećanje vlastitih privilegija i utjecaja s jedne, te
krajnjeg prezira prema tržištu s druge strane. Iako bi po logici stvari
Krnjići, Tirci i ostale budžetske age pred poslodavcima i radnim ljudima iz
realnog trebali biti manji od makovog zrna, jer upravo zahvaljujući njihovom
radu i porezima koje plaćaju oni dobijaju svoje plate i mogućnost da rade, u njihovim izjavama redovno ćete prepoznati
krajnji skepticizam, netrpeljivost i osvetoljubivost prema slobodnom
poduzetništvu i tržištu, te svemu što oni predstavljaju.
Ovakav odnos prema privatnom
sektoru od strane državnih službenika donekle je i razumljiv. Privatni i
državni sektor suštinski su, i u svakoj svojoj pori- potpuni antipodi. I iako
državni sektor ne može postojati bez privatnog sektora, a privatnom je državni
potreban tek toliko da mu obezbijedi pravnu i fizičku sigurnost, ono što šteti
privatnom, državnom kratkoročno donosi znatne benefite. Primjerice, preveliki
porezi i prekrobrojne regulacije znatno otežavaju normalno funkcionisanje i
razvoj privatnog sektora, ali zato javnom veći porezi obezbjeđuju više
sredstava, a regulacije veću moć i opus nadležnosti. Osim toga, za razliku od
poslodavaca koji u zdravim društvima uspjeh mogu ostvariti jedino tako što
tržištu ponude proizvode i usluge koje će što veći broj ljudi željeti
koristiti, a radnici visoke plate i ugled obezbjeđuju uspješnim radom za kojim
postoji potražnja, kod državnih službenika stvar je nešto drugačija. Oni na
najodgovornije funkcije dospijevajaju uglavnom zahvaljujući političkim i
stranačkim vezama. Dakle, dok je za značajniji uspjeh na tržištu neophodna
izvrsnot bez obzira kojim poslom da se bavite, za uspjeh u državnom sektoru
presudna je- podobnost. Zaposleni u javnom sektoru svjesni su da na te pozicije
najčešće nisu došli zahvaljući svom znanju i sposobnostima, nego uglavnom
zahvaljujući političkim vezama, a za održavanja na istima presudni su ne težak
rad i dokazivanje, nego odanost svojim političkim i interesnim mecenama. S
obzirom na te, suštinski suprotne predispozicije za uspjeh i opstanak u javnom
sektoru u odnosu na tržište, oni instinktivno preziru privatni sektor jer
osjećaju da kada bi sigurni administrativni položaj sa još sigurnijom platom
zamijenili bespoštednom tržišnom utakmicom, u njoj bi od konkurencije naprosto
bili pregaženi i njihov život ni izbliza
ne bi bio tako lagodan. U svemu tome najpogubnija stvar je što su i budžetlije,
kao i svi drugi ljudi, u poslu vođeni prvenstveno svojim sebičnim, pohlepnim
interesima. I dok je za zaposlenog i poslodavca u privatnom sektoru ta pohlepa
uglavnom korisna i ostatatku društva, jer da bi ostvarili materijalno
blagostanje neophodno je da svojim sunarodnjacima ponude neku konkretnu uslugu
za koju će oni biti spremni dobrovoljno izdvojiti svoj novac, javni sektor
raspolaže monopolom na silu. Njihove plate ne zavise od produktivnosti i
tržišne efikasnosti, nego ih sami sebi izaglasavaju, a finansiraju se od poreza
koje svojevoljno nameću realnom sektoru. Poput krpelja, javni se kači za realni
sektor, siše mu krv, tj. novac, raste, prenosi bolesti poput nezaposlenosti,
besperspektivnosti i stagnacije, sve dok u konačnici žrtva ne podlegne. S
obzirom da mu je u to prirodi, krpelj u svojoj nagonskoj žeđi za krvlju nije u
stanju razviti bilo kakvu empatiju i ili odgovornost prema žrtvama koje
uništava.
Zato je potpuno
razumljivo zašto Krnjić najavljuje povećanje doprinosa kako bi povećao
finansijska sredstva Zavoda na čijem je čelu, ali mu ne pada na pamet da za
rješenje problema penzija predloži smanjenje javnog sektora.. I dok je takvih
poput Krnjića kao pripadnika jedne posve odvojene, budžetske društvene klase,
potpuno suprostavljene našem realnom sektoru koji sve više posustaje, građani
koji rade i stvaraju nove vrijednosti mogu očekivati da će im se u budućnosti
još snažnije sisati krv sve dok jednom potpuno ne presuše.
Nema komentara:
Objavi komentar