SAVEZNIKA NI U BIH, NI U EVROPI: HDZ-ovu ideju o trećem entitetu podržava Dodik i više NIKO!

Piše: Danijal Hadžović (Izvor: Slobodna Bosna)

Priličnu buru u Hrvatskoj i BiH, posebno u redovima i strukturama bliskim HDZ-u BiH, izazvala je vijest koju je objavio Večernji list iz Zagreba da Njemačka insistira na tome da Bosna i Hercegovina bude uređena kao građanska država što je, navodno, uzrok velikog sukoba između ove države i zvaničnog Zagreba.

Stvar je dodatno zakomplicirao zastupnik SPD-a u njemačkom Bundestagu Josip Juratović koji je, iako etnički Hrvat, u nedavnom intervjuu istakao da BiH treba da se kreće prema modelu građanske BiH kao jednom od ciljeva Njemačke, te je tvrdnje da je to bošnjačka ideja nazvao apsurdnim. Sam lider HDZ-a BiH Dragan Čović je ideju o građanskoj BiH nazvao „spinom“, no manje izbirljivi na riječima bili su medijski i intelektualni protagonisti bliski njegovoj politici koji su na vijest o stavu Njemačke reagovali tipičnom histerijom i bijesom, ne birajući riječi prema vodećoj evropskoj zemlji i politiici EU u BiH.

Da apsurd bude veći, prije samo nekoliko mjeseci, nakon što je u Evropskom parlamentu od hrvatskih zastupnika desnice izlobirana rezolucija u kojoj se zagovara federalizacija BiH, upravo od strane HDZ-a BIH mogla se čuti posve drugačija retorika. Riječ „federalizacija“ iz rezolucije prilično slobodno je protumačena kao zahtjev za stvaranje trećeg entiteta. Nastojala se stvoriti slika da je EU navodno saveznik HDZ-ovih političkih ciljeva, a u skladu s tim njihovi medijski spineri se nisu libili svakoga ko se protivi ideji trećeg entiteta nazvati „neprijateljem EU“. Nacionalistički trans svoj zenit je doživio „naučno-stručnim“ skupom pompeznog i diskriminatorskog naziva "Hrvati BiH - nositelji evropskih vrijednosti".

Ipak, isti ti krugovi koji su do prije koju sedmicu zajapureno klicali samima sebi kao „nositeljima evropskih vrijednosti“ i najvjernijim saveznicima EU, sada istu tu tvorevinu nazivaju „kolonijalnom silom u BiH“, a ljut je i sam Čović koji sigurno utočište i savezništvo ponovo traži u za EU i SAD nepoželjnom Miloradu Dodiku. Šta se desilo u međuvremenu?

Pa, u svijetu koji egzistira izvan HDZ-ovih iluzija o političkom odnosima u svijetu, ništa bitno, osim što ogoljava stanje u kojem se nalazi ova stranka i njena politika. Pokret za treći entitet koji predvod HDZ BiH je mali, slab i nemoćan. Nemoć stvara histeriju i bijes, a to dalje budi sve agresivniji i sve bezobzirniji nacionalizam. No, stvara također i osjećaj ugroženosti, a u takvom stanju svijesti vrlo lako je zavaravati se o vlastitom stvarnom stanju moći, poput toga da saveznike za svoje ideje vidiš tamo gdje ih nema, a činjenica je da na međunarodnom planu HDZ BiH za svoj koncept o stvaranju tri entiteta nema saveznika, pa čak ni u zvaničnoj Hrvatskoj.

Razlog tome nije što neko u Evropi ima nešto posebno protiv HDZ-a, nego što je sam koncept koji zagovara ova stranka o dodatnoj administrativnoj etnoteritorijalizaciji BiH koji svoje utemeljenje traži u postojanju „konstitutivnih naroda“, nešto radikalno suprotstavljeno samim temeljima EU. Nasuprot tome, građanska država koja prepoznaje isključivo pojedinca a ne bilo kakav etnički ili drugi kolektiv kao nosioca prava, jedan je od glavnih temelja zapadnih liberalnih demokratija. „Konstitutivni narodi“ s druge strane su socijalistički atavizam još iz ZAVNOBIH-a koji je ostao ugrađen i u dejtonsko uređenje BiH, kreiran u skladu s Lenjinovim konceptom „zajednice naroda“. On je po svim liberalno-demokratskim tekovinama na kojima se temelji i sama EU diskriminatoran, jer se po njemu politička prava crpe ne iz građanske nego kolektivne etničke pripadnosti, što drugim riječima znači da su neki građani u BiH „jednakiji“ od drugih (što je i presuda Sejdić-Finci decidirano potvrdila). Stoga bi bilo suludo očekivati da će Njemačka podržavati politički koncept koji je radikalno suprotstavljen osnovnim principima na kojima se temelji i ova država i sama Evropska unija.

I da li ovo sve, u konačnici, znači da će Bosna i Hercegovina pod pritiskom Njemačke i EU prestati biti država tri konstitutivna naroda i postati građanska država po uzoru na druge evropske zemlje? Apsolutno ne, i tu je izjava premijera Hrvatske Andreja Plenkovića da BiH u konačnici ostaje „država dva entiteta i tri konstitutivna naroda“ bila najtačnija i najrazumnija. Ma koliko suprotstavljen temeljnim vrijednostima EU, Dejtonski mirovni sporazum unutar kojeg se nalazi i Ustav BiH čvrst je međunarodni dokument koji su potpisale tri države, a njegovi garanti su još njih šest. Stoga, ne postoji nikakva mogućnost da jednostrana akcija ma koje svjetske sile dovede tek tako do promjene njegovih temeljnih načela. No, s druge strane također ne treba ni sumnjati da će u provođenju reformskih procesa zapadne države podržavati ona rješenja koja će se kretati u pravcu više građanske države umjesto dodatne etnoteritorijalizacije, što su od 1996. do danas jasno pokazale. Ne zato što vole Bošnjake više od druga dva naroda, nego što je to u duhu vrijednosti njihovih zemalja.

Na evropskoj sceni HDZ za svoj koncept stvaranja tri entiteta ili, kako oni vole reći, „federalizacije“ nema saveznika. Ali on ni na unutrašnjem planu nema nikakvu izglednu šansu da zaživi, s obzirom da Ustav BiH jasno nalaže da su za njegovu promjenu potrebne 2/3 glasova u Parlamentu (a uz to treba uzeti u obzir i mehanizme poput entitetskog glasanja, te postojanje Doma naroda).

Dakle, cijeli koncept trećeg entiteta koji bi Hrvate i administrativno i teritorijalno getoizirao u području zapadne Hercegovini, suštinski je zapravo jedna antievropska i retrogradna ideja, a u praktičnom smislu potpuno neostvariva. To ipak mnogobrojne zanesenjake idejom o obnovi Herceg-Bosne ne sprječava da kroz zapaljivu retoriku i uporno nametanje pozicije žrtve hrvatskom narodu, već godinama gromoglasno zastupaju ovu ideju kao jedino rješenje za Hrvate u BiH, a zahvaljujući činjenici da ona sve otvorenije postaje platforma i same „stožerne stranke Hrvata u BiH“, na političkoj sceni se kreira jedna vrlo nezdrava atmosfera gdje se pred agresivnim zahtjevima za rješavanje tobožnjeg hrvatskog pitanja koče i po strani ostavljaju svi bitniji reformski procesi i rješavanje ključnih socio-ekonomskih pitanja.U konačnici, najveća šteta se čini samom hrvatskom narodu koji, što zbog loše ekonomske situacije u zemlji, što zbog nametanja osjećaja ugroženosti i maćehinskog odnosa države prema njemu, u sve većem broju napušta Bosnu i Hercegovinu čineći tako najmalobrojniji konstitutivni narod u BiH još malobrojnijim i neutjecajnijim.

HDZ-u BiH i njihovoj propagandno-intelektualnoj mašineriji, u velikoj mjeri smještenoj u Zagrebu s korijenima iz Hercegovine, ovakvo sijanje stanja beznađa, ugroženosti i dizanja tenzija do sada su donosili sigurne glasove i uspješne karijere. Mimo takve retorike nije baš sigurno šta bi bili u stanju ponuditi. I što se oni više i srčanije bore za treći entitet i zaštitu konstitutivnosti, konstitutivnih Hrvata je sve manje, no borba da se „legitimnim predstavnicima“ osigura vlast je valjda rješenje svih problema. „Legitimnim predstavnicima“ koji će uz ovakve trendove na koncu birati i predstavljati jedino sami sebe.

ORDOLIBERALIZAM: “Pravila i red” koji stoje iza njemačkog ekonomskog čuda

Između socijaldemokratije i čistog ekonomskog liberalizma, postoji jedna ekonomska i politička teorija koja na najbolji način nastoji pomiriti slobodno tržište s kvalitetnom socijalnom zaštitom i snažnom državom. Riječ je o ordoliberalizmu. Ovo je ogranak klasičnog liberalizma koji je nastao u Njemačkoj tokom nacističkog razdoblja, kada su disidenti oko Waltera Euckena, ekonomisti u Freiburgu, sanjali o boljem ekonomskom sistemu. Oni su reagirali protiv planskih ekonomija nacističke Njemačke i Sovjetskog Saveza. No odbacili su i čisti laissez-faire i kejnzijansko upravljanje potražnjom.

Rezultat je bila škola koja je i idejno i kroz lična poznanstva bila bliska sadržajima Austrijske škole ekonommije povezane s Friedrichom Hayekom. Hayek i Eucken dijelili su mišljenje da je deficitarna potrošnja radi stimulisanja potražnje bio nadasve besmislen model. Ordoliberalizam se od austrijske škole međutim razlikovao u uvjerenju koliko snažna uloga države u ekonomiji treba da bude. Za razliku od austrijske škole ekonomije koja tradicionalno zagovara što je moguće manju državu, ordoliberali vjeruju da kapitalizam zahtijeva snažnu vladu kako bi ona stvorila okvir za uspostavljanje reda (latinski ordo) koji bi slobodnom tržištu omogućio najdjelotvornije funkcionisanje. No, snažna država u očima ordoliberala je samo ona koja postavlja pravila, ne i ona kejnzijanska koja otvoreno interveniše i vodi ekonomiju. Ordoliberali snažno i eksplicitno odbacuju državni intervencionizam i mješovitu privredu. Za njih je slobodno tržište etički poredak. Negiraju koncept pune zaposlenosti, subvencija, državne kontrole i politike cijena. Prema njima, državni intervencionizam je neprihvatljiv jer deformiše pravila igre na tržištu. Državnim intervencionizmom određeni privredni subjekti se stavljaju u povlašten položaj u odnosu na druge. Država jedino može podsticati ekonomiju ako stalno unapređuje institucije i pravila. No, ordoliberali su istvoremeno i zagovornici snažne i kvalitetne socijalne zaštite te su izvorni ordoliberali jednu od najvećih mana svijeta u godinama prije Prvog svjetskog rata vidjeli u njenom nedostatku. U tom smislu stvari poput univerzalnog zdravstvenog osiguranja i obezbijeđenih penzija ordoliberali smatraju neupitnim civilizacijskim dostignućem. Ipak, prema ordoliberalnoj teoriji sve vrste redistribucije bogatstva moraju biti zasnovane na čvrstim i jasnim pravilima koja će biti jednaka za sve i nijednoj grupi neće pružati posebne povlastice nauštrb druge.

Preko Ludwiga Erharda, prvog ministra ekonomije u Zapadnoj Njemačkoj ispred CDU-a i drugog kancelara poslije Konrada Adenauera, ordoliberalizam je snažno utjecao na njemačku poslijeratnu ekonomsku politiku. U mjesecima nakon kapitulacije nacista, Njemačka se nalazila u očajnom stanju. Zemljom su harali siromaštvo i glad, a inflacija je bila astronamska, pa je trampa postala glavni oblik trgovine. Erhard je kao službenik tada još uvijek okupacione vlade na svoju ruku i uz žestoko protivljenje nadređenih američkih funkcionera uspio provesti reforme koje će stvar iz temelja promijeniti. Reforme su se odnosile na prestanak kontrole cijena i pojednostavljivanje propisa za ekonomske aktivnosti. Povrće, voće, jaja i gotovo sva prehrambena roba je u potpunosti oslobođena kontrole cijena. Dozvoljene cijene većine drugih proizvoda maksimalno su povišene, dok u praksi državne kontrole cijena zapravo nisu ni vršene. Prethodno je uvedena njemačka marka kao nova valuta, a stabilnost će u narednom periodu postati njena glavna karakteristika. Osim toga, smanjeni su i do tada ogromni i destimulirajući porezi.

Iako su se savezničke vlasti bojale da će ovakvi potezi i prekid kontrole cijene i politike racioniranja dovesti do još veće nestašice hrane i odvesti cijene nebu pod oblake, u svega nekoliko sedmica do jučer prazne prodavnice su bile pune proizvoda, jer su ljudi shvatili da je stabilni novac koji su sada dobijali za njih puno vrijedniji od nekadašnjeg čiju je vrijednost stalno jela inflacija. Produktivnost je počela rapidno rasti, a rapidno je rastao i izvoz. Na ovim reformama i filozofiji ordoliberala u pedesetim će se desiti ono što je postalo poznato kao „njemačko ekonomsko čudo“.

U šezdesetim i sedamdesetim godinama pak na kratko se je desilo koketiranje s kejnzijanizmom koje je bilo vezano prvenstveno uz rast državne potrošnje. No ipak, ideje ordoliberalizma nastavile su većinski dominirati njemačkom ekonomskom politikom. Njemačka je nametnula svoju filozofiju antitrustne politike i monetarne čvrstine Europskoj uniji i ECB-u. Postoje ordoliberalni otisci prstiju i u Paktu o stabilnosti i rastu eurozone, koji je dogovoren tokom devedesetih godina kao sistem pravila koji podrazumijeva sprječavanje velikih budžetskih deficita.

 Ordoliberalizam danas

Financijska kriza iz 2008. godine oštro je pokazala jaz između Njemačke i ostatka svijeta. U Americi je donijela kejnzijanizam natrag u modu. I George Bush i Barack Obama na nju su reagirali fiskalnim poticajem. Njemačka je također usvojila fiskalnu ekspanziju, ali mnogi njemački ekonomisti su odlučno digli glas protiv toga.

No, ubrzo potom iz Njemačke se gotovo jedinstveno zagovarao antikejnzijanski koncept smanjenja potrošnje uslijed smanjenja potražnje koji se zahtijevao od većine članice EU. U Njemačkoj je čak i ustavnim zakonom predviđena „kočnica za rast duga“,  te nalaže da država uravnoteži svoje budžete do 2020. godine i ograniči savezno zaduživanje (za razliku od većine evropskih država njemački je budžet danas uravnotežen).

Naravno, svi njemački ekonomisti ne vide sebe kao ordoliberale. No, utjecaj tradicije i dalje je snažan na univerzitetima na kojima mnogi studiraju, kao i u Bundesbanci i Vijeću ekonomskih stručnjaka. I baš kao što su izvorni ordoliberali prešli u humanističke nauke i pravo, danas ih se također često obučava i kao advokate, politologe ili sociologe.

Svakako je zanimljiv fenomen da teorija koja je zaslužna za njemačko ekonomsko čudo i koja je u ovoj zemlji ostala i do danas dominantna te ogromnim dijelom oblikuje i fiskalnu i monetarnu politiku EU, mimo Njemačke je zapravo vrlo malo poznata, na Balkanu gotovo nikako.

A zbog svoje kombinacije politika slobodnog tržišta s kvalitetnom socijalnom zaštitu i vladavinom prava, možda bi upravo za države poput Bosne i Hercegovine mogla postati model na kojem bi se gradio ekonomski sistem.