ŠTO NE MOŽE NIKO, MOŽE MILE: Da Dodik proglasi nezavisnost RS-a, Sarajevo bi organizovalo koncert za mir, a OHR izrazio zabrinutost!

Izvor: Slobodna Bosna

Piše: Danijal HADŽOVIĆ

Milorad Dodik, trenutno srpski član Predsjedništva BiH, a suštinski neprikosnoveni vladar Srba u BiH zadnju deceniju i po, danas je na obilježavanju 77 godina od stradanja Srba u banjalučkom naselju Drakulić izjavio da Srbi svoju budućnost ne vide u Bosni i Hercegovini, da je ona smetnja za razvoj bilo kojeg “entiteta, kantona ili naroda u njoj”, te također i da su visoki predstavnici “masovno, kriminalno kršili Dayton”. Ova izjava došla dan nakon što je njegova stranka SNSD zatražila ukidanje ureda OHR-a u Bosni i Hercegovini, a ona je opet došla nakon što je Milorad Dodik prije nekoliko dana izjavio da on ima već  sve pripremljeno za otcjepljenje Republike Srpske kad dođe povoljan trenutak i da će policija u roku od odmah biti na entitetskoj granici.

I dok kroz jadikovanje zbog navodnog urušavanja Daytonskog mirovnog sporazuma traži ukidanje OHR-a, ostaje neprimjećeno da upravo ovakav zahtjev predstavlja klasično antidejtonsko djelovanje, s obzirom da Spoarzum u Aneksu 10 predviđa postojanje Visokog predstavnika kao vrhovnog tumača Daytona koji, stoga, treba da ostane u BiH sve dok se Sporazum do kraja ne implementira (što se nije desilo, posebno u pogledu Aneksa 7, odnosno povratka raseljenih i protjeranih). Da ne spominjemo tek ranija vrijeđanja visokih predstavnika, slavljenja 9. januara nakon što ga je Ustavni sud proglasio neustavnim, neustavne referendume, već spomenute najave otcjepljenja i ostale Dodikove kućne čarolije.

No na Dodikovo političko i ustavno siledžijstvo odveć niko ne reaguje. Stranke iz Sarajeva se oglašavaju rijetko, OHR još rjeđe, a strane ambasade gotovo nikako. Potonji se pak jesu oglasili i jasno osudili najavu apelacije SDA Ustavnom sudu o ustavnosti naziva Republike Srpske. Sad, s pravom se može smatrati da je ovaj potez SDA obična demogagoija i u konačnici kontraproduktivan, no postavlja se ozbiljno pitanje – je li apelacija SDA koja je, usput, sasvim legalna i legitimna, jer Sud će na kraju svakako reći svoje, zaista veći skandal i problem u BiH od otvorenog vrijeđanja institucije Visokog predstavnika i nazivanja njenih odluka “kriminalnim”? Je li podnošenje zahtjeva Ustavnom sudu da ocijeni ustavnost nečega  gore od otvorenog kršenja donesene odluke tog istoga suda, koje u konačnici prolazi bez ikakvih sankcija?

Odgovor na ova pitanja je jasan, ali postavlja nova – kako smo došli u situaciju da se Dodiku toleriše najbrutalnije političko silejdžistvo, dok i minimalni koraci iz Federacije koji bi mogli podići tenzije, čak i ako su potpuno u skladu sa zakonom i ustavom, bivaju dočekani na nož?

Kako (nam) se desilo da šef OHR-a, Valentin Inzko, sazove vanrednu sjednicu Vijeća za provedbu mira jer je SDA najavila apelciju Ustavnom sudu a nije ni registrirao zahtjev Dodikovog SNSD-a za ukidanje Aneksa 10 Dejtonskog sporazuma? SDA traži promjenu nekoliko riječi u Aneksu 4, a SNSD traži potpuno ukidanje Aneksa 10! 

Upravo navedeni primjeri zorno govore o političkoj moći koju danas ima Milorad Dodik. Od dolaska na vlast 2006. godine do danas, Dodik predano radi na realizaciji političkog projekta jačanja i osamostaljivanja RS-a uz istovremeno zaustavljanje bilo kakve dalje integracije BiH. Drugim riječima, što je više moguće spriječiti funkcionisanje BiH, raditi na jačanju vlastitih institucija i njihovih kapaciteta i, ako se dočekaju bolji dani, biti spreman za otcjepljenje. Dodiku je savršeno pogodovala činjenica što je nakon pada Aprilskog paketa došlo i do naglog smanjenja intervencije zapadnih država u unutrašnja pitanja BiH, što je iskoristio da u upražnjen prostor dovede Rusiju kao svog glavnog međunarodnog pokrovitelja.

No, osim odustva odlučnosti i adekvatne reakcije zapadnih zemalja na njegovo antidržavno djelovanje, Dodiku odgovara i činjenica da on i među oponentima u Bosni i Hercegovini ne nailazi na ozbiljniji otpor i čak ni ozbiljniji pokušaj da bude osujećen u svom djelovanju. Nešto je, svakako, do nesposobnosti samih političkih aktera s probosanske scene da se Dodiku uspješno suprotstave, ali mnogo toga je i do činjenice da su u udruženom, više nesvjesnom nego svjesnom poduhvatu, mnogi političari, mediji, intelektualci i analitičari u Sarajevu učinili sve što je bilo moguće da potpuno eutaniziraju probosansku opciju, prenoseći takvo rapsoloženje i na međunarodne institucije u Sarajevu.

Naime, dok je Dodik uspješno provodio projekat i rušio granice dozvoljenog i mogućeg u razgradnji države, u probosanskoj javnosti je postavljena mentalna državna granica na relaciji Baščaršija-Stup. Umjesto aktivnog suprotstavljanja Dodiku i njegovim politikama te borbe za BiH, kako na domaćem terenu cijele BiH, tako i uz pomoć prijatelja u svijetu, uporno je nametan  narativ da treba: “čistiti u svom dvorištu”, “posvetiti se konkretnim životnim pitanjima, a ne nasjedati na Dodikove provokacije”, ili da će “Dodika srušiti gladni narod”... U gorem slučaju kroz sve ove godine svjedočimo čak i mnogobrojnim pokušajima opravdavanja i pranja Dodikove politike iskazane kroz  stupidne konstatacije tipa “Dodik je čovjek s kojim se može razgovarati”, “nije on nacionalista, on to mora zbog glasača”, itd.

Tako Dodik u konačnici dobija odriješene ruke negirati genocid, slaviti ratne zločince, kršiti odluke Ustavnog suda i u konačnici predano rušiti državu, što se dočekuje ignorancijom ili čak i pronalaženjem  opravdanja, dok unutar probosanske pozicije i namjanji vid “nacionalizma” nailazi na drvlje i kamenje. Stoga ne treba da čudi što, primjerice,  protivnici ulaska ljevice u vlast danas kao svoj glavni argument koriste to da se “ne smije sa SDA”, kao da ulazak u vlast na državnom nivou ne podrazumijeva aranžman također i sa HDZ-om i SNSD-om i kao da je SDA, šta god neko inače mislio o njoj, tu najveće zlo! 

I u tome leži Dodikova apsolutna pobjeda. On ne samo da je uspostavio potpunu vlast nad polovinom države i još mnogim ključnim državnim institucijama, nego je dobio na pladnju i potpunu eutaniziranost prema svojim politikama onih koji bi trebali biti njegovi prirodni neprijatelji. Oni su u praktičnom djelovanju odveć pomireni s onim što i Dodik uporno tvrdi, da je BiH podijeljena država, ne pokazujuć ni minimalan interes prema onom što on godinama radi, gradi, a bogami i razgrađuje kroz svoj entitet.

Sutra kada bi Dodik, ne daj Bože, proglasio nezavisnost Republike Srpske, manji broj ljudi bi zaista bio spreman uzeti oružje. No, istovremeno bi se pojavila i armija onih koji bi ih brzo ušutkali kao huškače na rat, nacionaliste, fašiste i pozvali na sabur i pronalazak mirnog, političkog i pravnog rješenja za novonastalu situaciju. U tom cilju vjerovatno bi se organizovao i neki koncert za mir s Dubiozom kolektiv i Letu štuke na kojem bi se poslale poruke tipa: “Ostajte ovdje”, “Ne dajte da nas dijele”, “Ko nas ba zavadi” ili “Mi volimo RS”.... Možda bi se pokušalo i šetati "za mir" do Lukavice, dok ih maskirani policaci na granici ne bi zaustavili na Vracama. Većina se vjerovatno ne bi ni pomjerila iz fotelja. Stranke u Sarajevu bi pisale ljutita saopštenja, neke bi osuđivale, ali i napominjale da se ne smiju zanemarivati konkretni problemi građana i kupiti jeftini politički poenti na Dodikovom avanturizmu, dok bi OHR izrazio zabrinutost. Dodik bi za to vrijeme mogao rahat nastaviti graditi državu RS. Kao i dosad.

EKSTREMNA DESNICA SE SPREMA ZA PREUZIMANJE EVROPE: Dodikov novi iskorak ka ultranacionalistima

Objavljeno na: inforadar.ba

Piše: Danijal Hadžović

Predstavnici SNSD-a, Slobodarske partije Austrije i italijanske Sjeverne lige dogovorili su prije dva dana u Beču da ove tri stranke intenziviraju saradnju, posebno u okviru međusobne podrške u pogledu proširenja EU, migrantske krize i zaštite evropskih vrijednosti, kao i u ekonomsko-socijalnoj oblasti.

Kasnije taj dan predsjednik SNSD-a i srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik i predsjednik Slobodarske partije i austrijski vicekancelar Heinz-Christian Strache razgovarali su o potrebi jačanja saradnje ove dvije partije, kao i produbljivanju i jačanju odnosa Austrije i Republike Srpske. Strache je, podsjetimo, već ranije izjavio da Republika Srpska “ima pravo na nezavisnost”.
Dodik, također, gaji dobre odnose i sa francuskim Nacionalnim savezom (bivšim Nacionalnim frontom) Marine Le Pen, a njegovi bliski i dobri odnosi sa zvaničnom Moskvom, kojoj je godinama na čelu Vladimir Putin, su već toliko puta potvrđeni.

NACIONALNE GRANICE I INTERESI

Šta nam ovi politički savezi govore o politici Milorada Dodika i predstavljaju li oni opasnost za BiH?Među ovim strankama, dakako, postoje određene razlike, prije svega u pogledu ekonomskih politika. Dok je Slobodarska stranka, primjerice, izrazito ekonomski liberalna, francuski Nacionalni savez ima izrazito socijalnu notu. No opet, one danas  u Evropi čine jedinstven politički front – front desničarskih populističkih stranaka. U datim političkim okolnostima postoji mnogo više faktora koji ih spajaju nego onih koje ih razdvajaju.

To su, u prvom redu, nacionalizam, odnosno primarna i predominantna orijentisanost na nacionalne granice i interese; u skladu s tim prirodno i euroskepticizam, otpor imigraciji, islamofobija i sve skupa otpor liberanoj ideji EU zasnovanoj na otvorenim granicama, političkoj integraciji, zajedničkom tržištu i toleranciji.

Dodikovi partneri iz desničarskih populističkih stranaka, zahvaljujući nezadovoljstvu evropskih masa zbog imigracione krize, predstavljaju najbrže rastući pokret u Evropskoj uniji, s realnom mogućnošću da nakon sljedećih izbora za Evropski parlament postanu jedan od dva vodeća bloka.

Foto: Dodik ozvaničio saradnju sa ultradesničarima: Slobodarskom partijom Austrije i italijanskom Sjevernom ligom

Upravo je ovo, dakle desničarsko preuzimanje Evrope koje otvoreno potpomaže svojim angažmanom, kao svoj glavni cilj u narednom periodu naveo Steve Bannon, bivši šef izborne kampanje Donalda Trumpa i njegov kratkorajni glavni savjetnik. Bivši vojnik, bankar, poslovni čovjek, režiser dokumentarnih filmova i pokretač niza uspješnih medijskih projekata, Bannon je vjerovatno najutjecajniji desničarski ideolog danas u svijetu, a pokret koji je inspirisao popularno se naziva Alt-right (alternativna desnica).

Bannon, međutim, sebe deklariše kao “ekonomskog nacionalistu” a njegov je cilj, ukratko, preokrenuti liberalne tekovine globalizacije, odnosno političkog, kulturnog i ekonomskog spajanja svijeta, te vratiti se konceptu zatvorenih nacionalnih država i ekonomskog protekcionizma. Nakon što je pomagao Trumpu da dođe na vlast s upravo navedenom retorikom, Bannon je odlučan isto učiniti s desničarskim strankama širom Evrope. Mnoge od njih već jesu vladajuće, poput upravo spomenute Slobodarske stranke koja je manjinski partner u Kurtzovoj Vladi Austrije, Sjeverne lige, koja je na vlasti u Italiji, i niza sličnih stranaka koje danas vladaju u zemljama Višegradske grupe.

Sa Steveom Bannonom u ljeto prošle godine u Washingtonu se sastala tadašnja premijerka a sadašnja predsjednica RS Željka Cvijanović. Inače, na lobiranje u SAD-u vlast Milorada Dodika proteklih godina potrošila je cijelih 30 miliona KM.

IZRAŽENE SEPARATISTIČKE AMBICIJE

Nekoć je Dodik važio za socijaldemokratu, bio miljenik međunarodne zajednice u BiH i član međunarodnih socijaldemokratskih političkih saveza. Njegov politički uspon i dolazak na vlast 2006. bio je popraćen sve zapaljivijom i oštrijom nacionalističkom retorikom u okviru koje je, već te godine, prvi put spomenuo pravo RS-a na referendum o otcjepljenju, što je politička mantra koju će kasnije često ponavljati kao svoj ultimativni cilj.

Iako je i nakon skretanja ka nacionalizmu relativno duži period uživao simpatije i međunarodne zajednice i sarajevske medijske i političke javnosti, koji su takvu retoriku nastojali pripisati neiskrenoj sračunatosti kako bi se osvajali glasovi i manipulisalo narodom, Dodik je tada sebi jasno izabrao politički put. Iako čak i danas od mnogih analitičara i političkih faktora svjedočimo tolikim pokušajima da se njegovo djelovanje relativizuje i pripiše tek pukom političkom pragmatizmu, manipulaciji i želji za moći, istina je posve suprotna – Dodik upravo govori ono što misli, a ono što govori provodi u praksu.

Zaoštrena retorika i veličanje ratnih zločinaca možda su ga odveli do izbacivanja iz Socijalističke internacionale 2012., ali etnički očišćen entitet unutar BiH ionako nije mogao otpočeti proces “otcjepljivanja” na vrijednostima socijaldemokratije. Unutrašnje preduslove za taj cilj godinama priprema pomno, od zaustavljanja procesa prenosa nadležnosti na državni nivo, koji je bio intenzivan do 2006., preko snažnog naoružavanja policije oružjem dugih cijevi, pravljenja vlastitih paralelnih obavještajnih službi, izgradnje institucija do snažnog lobiranja po svijetu.

Taj cilj u svojoj srži je izrazito nacionalistički, pa je za njegovo ostvarivanje bilo neophodno neglo skretanje udesno – od socijaldemokratije ka nacional-populističkoj desnici. Upravo među takvim strankama širom svijeta Dodik je u konačnici našao političkog saveznika i međunarodnog partnera za svoje ambicije jer oni, jednako kao i on, ne vjeruju u globalizaciju i multietničke tvorevine, već u nacionalne države krvi i tla, te se “nezavisna RS” savršeno uklapa u taj koncept, što dodatno podebljava činjenica da ona egzistira tik pored muslimana.

Tako je Dodik uspostavio savezništva i veze širom svijeta, od Izraela preko Moskve do evropskih desničarskih stranaka.

Dodik je često isticao da je ključni zid koji još uvijek pred njim stoji za proglašenje nezavinosti Republike Srpske nepovoljna geopolitička situacija u svijetu. Sa snažnom Rusijom, Trumpom u Bijeloj kući, desničarskim prijateljima na vlasti u Evropi i otvaranjem mogućnosti razmjene teritorije između Srbije i Kosova i promjene granica na Balkanu, taj zid je već odavno dobrano načet. Samo da ne bude na kraju – nismo znali.