Piše; Danijal HADŽOVIĆ (Izvor: Inforadar)
Nakon što je 1463. srednjovjekovna kraljevina Bosna pala pod Osmansko carstvo i izgubila svoju nezavisnost, tačno 539 godina poslije, 1. marta 1992. Bosna i Hercegovina ponovo je odlučila da bude nezavisna država.
Iako između srednjevjekovne i moderne države ne treba praviti prevelike paralele, 1. marta ostvareno je ono što su generacije bosanskih političkih lidera, od Huseina-kapetana Gradaščevića do Mehmeda Spahe vidjeli kao svoj politički san – politički autonomiju i posebnost BiH koja je tog dana i te godine doživjela svoju punu realizaciju u vidu nezavisne države.
Nažalost, ta nezavisnost imala je temelje u krvavom haosu raspada Jugoslavije, koji BiH niti je uzrokovala niti je njim rukovodila. Više mu se stihijski prilagođavala. Nije baš bilo jasne strategije kuda ćemo, već smo rekli vidjet ćemo.
Nažalost, ta nezavisnost imala je temelje u krvavom haosu raspada Jugoslavije, koji BiH niti je uzrokovala niti je njim rukovodila. Više mu se stihijski prilagođavala. Nije baš bilo jasne strategije kuda ćemo, već smo rekli vidjet ćemo.
MILOŠEVIĆEVA KRVAVA AGRESIJA
Nakon sildžijske politike Miloševića, kojom je u naletu zloćudnog političkog cunamija skršio vlade Vojvodine, Kosova i Crne Gore, uveo sankcije Sloveniji, upao u platni sistem Jugoslavije i time i još mnogim potezima krenuo rušiti Jugoslaviju (što je Sloveniju i Hrvatsku otjeralo u nezavisnost i rat), BiH se našla pred izborom – ili slijediti njihov primjer i proglasiti nezavisnost, ili ostati u savezu i u službi Miloševićevog krvavog režima.
Većina građana odlučila se za ovo prvo. Na pitanje: „Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?“, 63,6% građana BiH s pravom glasa zaokružilo je DA. Od ukupno izašlih na glasanje, njih 99,7% glasalo je za nezavisnost. U svakom slučaju mnogo uvjerljivije, primjerice, od crnogorskog referenduma koji će mnogo godina kasnije Crnoj Gori omogućiti nezavisnost sa samo 55,5% glasova od izašlih.
Nezavisna i jedistvena Bosna i Hercegovine ne bi bila moguća da se bosanskohercegovački Hrvati predominantno nisu jasno tako opredijelili za nezavisnost države i tako omogućili uvjerljivu demokratsku većinu.
Nažalost, nezavisnost je plaćena jednom od najskupljih cijena u historiji BiH. Plan da se iz jugoslovenskog haosa i raspada stvori velika Srbija otkidanjem većeg dijela naše zemlje, u naredne četiri godine, a po narudžbi Miloševića te u izvedbi genocidnih egomanijaka Karadžića i Mladića, na Bosnu i Hercegovinu, i prvenstveno njeno bošnjačko stanovništvo, sručit će tone granata i vrelog čelika, a kame, koncentracioni logori i pokušaj istrebljenja cijelog jednog naroda rezultiraće prvim genocidom u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.
HDZ ODUVIJEK KALKULISAO
Iako u iskrene namjere i želje hrvatskog stanovništva za nezavisnost BiH ne treba sumnjati, što su jasno iskazali na referendumu, pitanje je koliko su iskrene namjere bile sile koja ih je u BiH predvodila, dakle HDZ-a osnovanog kao produžnice istoimene stranke iz Hrvatske. Još u novembru 1991. ova stranka proglasila je paradržavnu tvorevinu Herceg-Bosnu. Za referendumsko pitanje zahtijevala je formulaciju “Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državnu zajednicu konstitutivnih i suverenih naroda hrvatskog, muslimanskog i srpskog u njihovim nacionalnim podruĉjima (kantonima)?“.
Drugim riječima, već sa referendumom o nezavisnosti uslovljavali su brisanje odrednice „građana“ BiH i zahtijevanjem na federalnoj jedinici zasnovanoj na etničkoj osnovi. Stvarni ciljevi te politike došli su na vidjelo krajem 1992. otpočinjanjem, u jeku velikosrpske agresije, suludog i besmislenog hrvatsko-bošnjačkog rata koji je Haški sud kasnije presudom ocijenio udruženim zločinačkim poduhvatom s ciljem pripajanja etnički očišćenih dijelova BiH Hrvatskoj.
Iako suočena s dva nadmoćnija neprijatelja i apatičnom međunarodnom zajednicom koja je pokolj mirno posmatrala, BiH je preživjela… Nažalost, nije preživjela s idealom 1. marta, nego kao država u kojoj je ratno stanje institucionalnizovano u ustavno uređenje, sa slabom državom, dva entiteta, domovima naroda, tročlanim Predsjedništvom, uništenom ekonomijom, porušenom zemljom, sa oko 100.000 mrtvih i više od milion protjeranih.
Foto: Praznično Sarajevo
Prolivena krv i nepravedan mir pratila je mirnodopska pljačka, siromaštvo i uništavanja svog pozitivnog naslijeđa i vrijednosti u režiji novih vladajućih etnonacionalnih elita. Patriotizam, entuzijazam, vjeru i spremnost da se da život za svoju državu, zamijenili su bijes, očaj, letargija, raseljene porodice, njih na hiljade, i pitanje koje se sve češće postavlja: „Je li se uopšte vrijedilo za ovakvu državu boriti?“
Oni koji postavljaju ovo pitanje samo trebaju pogledati bijele nišane s uklesanim ljiljanima koji se izdižu na brdima širom naše zemlje. Ispod jednog od njih leži heroj, Izet Nanić, koji je pred jednu od sudbonosnih bitaka svojim borcima poručio: „Tražim od vas kad se rasformira ova brigada, kad električar bude električar, a ne obavještajac, kad vi svi borci budete na svojim radnim mjestima, da se isto ovako družite, poštujete i uvažavate. Samo ćemo tako biti skupa svi zajedno! JER JE I POSLIJE RATA RAT…”
VRIJEDNOSTI BORBE ZA NEZAVISNOST
Za ovakvu državu se uistinu nije vrijedilo boriti, no ona ne mora biti ovakva. Najmanje što možemo uraditi danas je da slijedimo njegov savjet. Najmanja usluga koja se može napraviti svima onima koja su dali život za našu slobodu i nezavisnost je da ne dozvolimo da nam nadu u zemlju i vrijednost borbe za nju unište razni hoštapleri, ratni profiteri, kriminalci, hijene, nitkovi, podrumaši i beskrupulozni predatori koji su preuzeli kontrolu nad državom i našim životima.
Najveći poklon našim neprijateljima bit će ako, utapajući se u letargiju, dozvolimo da nepravda, siromaštvo i beznađe koje nas je snašlo ubiju u nama nadu da se vrijedi boriti za ovu državu.
Zato je neophodno, danas više nego ikad, ponovo obnoviti bosansku državnu utopiju, vratiti onaj osjećaj entuzijazma, ponosa i nade u svoju zemlju kakav je iskazan 1. marta 1992. godine. Nama treba nova drugačija vizija, koja će jasno poručiti da je evropska Bosna i Hercegovina kao država ravnopravnih građana, komšijskih odnosa, mira, udobnog života i sretnih ljudi – moguća.
Kriza s kojom se danas suočavamo ne zahtijeva od nas onu vrstu žrtve kakvu je podnio Nanić i toliko hiljada naših mladića. Ona, ipak, zahtijeva naše najbolje napore, i našu spremnost da vjerujemo u sebe i vjerujemo u sposobnost da učinimo velike djela; da vjerujemo da zajedno možemo i da ćemo riješiti probleme s kojima se sada suočavamo.
Neprijatelje Bosne i Hercegovine i njene državnosti, one koji je vrijeđaju, siju sjeme podjele i mržnje te najavljuju referendume i otcjepljenja, valja podsjetiti da je cjelovita i nezavisna Bosna najveća težnja bosanskog naroda. Mi o njoj nikada nećemo više pregovarati, nikada je nećemo predati, ali smo spremni žrtvovati se za nju, kao što smo bili jučer, tako smo i danas, a bit ćemo i sutra.
Sretan Dan nezavisnosti.
