Piše: DANIJAL HADŽOVIĆ
Nakon neočekivano dobrog izbornog rezultata zbog kojeg su preko noći, nakon duboke margine, postali bitan politički faktor, dobivši čak i premijera Vlade Kantona Sarajevo, Naša stranka se s naglo povećanom odgovornošć izgleda i ne snalazi baš najbolje. Da bi stvari mogle poći po zlu, nagovijestili su još u predizbornoj kampanji, kada su kao kandidata za člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda isturili karikaturalnog dijasporca Borišu Falatara koji, osim što je u borbi protiv Čovića trebao da oduzme važne glasove Željki Komšiću, je također davao i izjave ugodne Čovićevom uhu i preko noći postao omiljen lik njegovih huškačkih medija i javnih djelatnika. Poslije izbora Naša stranka je nastavila da nas časti nebuloznim političkim potezima i gafovima.
Nakon neočekivano dobrog izbornog rezultata zbog kojeg su preko noći, nakon duboke margine, postali bitan politički faktor, dobivši čak i premijera Vlade Kantona Sarajevo, Naša stranka se s naglo povećanom odgovornošć izgleda i ne snalazi baš najbolje. Da bi stvari mogle poći po zlu, nagovijestili su još u predizbornoj kampanji, kada su kao kandidata za člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda isturili karikaturalnog dijasporca Borišu Falatara koji, osim što je u borbi protiv Čovića trebao da oduzme važne glasove Željki Komšiću, je također davao i izjave ugodne Čovićevom uhu i preko noći postao omiljen lik njegovih huškačkih medija i javnih djelatnika. Poslije izbora Naša stranka je nastavila da nas časti nebuloznim političkim potezima i gafovima.
Posljednji u nizu sinoć je načinila potpredsjednica, a zapravo glavna zvijezda ove stranke Sabina Ćudić. Gostujući na Al Jazeeri, Ćudić je direktno poručila da vrijeme i političku energiju ne treba trošiti na borbu za članstvo u NATO savezu, jer za to nema konsenzusa:
„E, sada imaju dvije strategije. Jedna je gdje ćete insistirati na onome oko čega ne postoji konsenzus ili ćete uložiti sve napore da napredujete u onom segmentu u kojem se svi građani BiH slažu, a oko malo stvari se svi građani BiH slažu. Jedna rijetka stvar je EU. Hoćemo li uložiti napore tu ili ćemo svoj politički kapital trošiti tamo gdje nema konsenzusa, to je pitanje“, izjavila je Ćudić.
Da se ne radi tek o nesmotrenom lupetanju Ćudićke, nego očito zvaničnoj stranačkoj politici, pokazuju i izjave Boriše Falatara koji je tokom predizborne kampanje najavljivao kako će njemu kao potencijalnom članu Predsjedništva prioritet biti EU oko koje postoji konsenzus, ali ne i NATO.
Ova izjava Sabine Ćudić skandalozna je i beskrajno glupa iz nekoliko razloga. Zašto je za BiH ulazak u NATO prioritet svih prioriteta ne treba posebno objašnjavati. Članstvo u NATO savezu BiH garantuje sigurne i trajne granice, snažno je štiti od mogućnosti bilo kakvih novih sukoba te istovremeno slabi utjecaj Rusije na našu zemlju koji se preko Milorada Dodika i RS-a posljednih godina širi poput epidemije. Prošli mjesec BiH je dobila zeleno svjetlo od NATO saveza za aktivaciju MAP-a. Dolazi to u trenutku velikih pobjeda Dodikovog SNSD-a i Čovićevog HDZ-a na izborima koji su u otvorenom rušilačkom savezu prema BiH. Dolazi to i u trenutku kada srpskom, dakle Dodikovom kadru, treba pripasti mjesto predsjedavajućeg Vijeća ministara i kada se Dodiku nervozno žuri da uđe u državnu vlast i izbaci iz nje ministarske kadrove SDS-a i PDP-a. Drugim riječima, dolazi to u trenutku kada probosanske stranke imaju historijsku priliku da formiranje novog sastava Vijeća ministara uslove krucijalnim pitanjem za našu zemlju, članstvom u NATO-u, kroz postavljanje ultimatuma Dodiku – ili aktivacija MAP i put u NATO ili nema formiranja novog saziva Vijeća ministara. Nećeš u vlast baz NATO-a. I tačka!
Da se ne radi tek o nesmotrenom lupetanju Ćudićke, nego očito zvaničnoj stranačkoj politici, pokazuju i izjave Boriše Falatara koji je tokom predizborne kampanje najavljivao kako će njemu kao potencijalnom članu Predsjedništva prioritet biti EU oko koje postoji konsenzus, ali ne i NATO.
Ova izjava Sabine Ćudić skandalozna je i beskrajno glupa iz nekoliko razloga. Zašto je za BiH ulazak u NATO prioritet svih prioriteta ne treba posebno objašnjavati. Članstvo u NATO savezu BiH garantuje sigurne i trajne granice, snažno je štiti od mogućnosti bilo kakvih novih sukoba te istovremeno slabi utjecaj Rusije na našu zemlju koji se preko Milorada Dodika i RS-a posljednih godina širi poput epidemije. Prošli mjesec BiH je dobila zeleno svjetlo od NATO saveza za aktivaciju MAP-a. Dolazi to u trenutku velikih pobjeda Dodikovog SNSD-a i Čovićevog HDZ-a na izborima koji su u otvorenom rušilačkom savezu prema BiH. Dolazi to i u trenutku kada srpskom, dakle Dodikovom kadru, treba pripasti mjesto predsjedavajućeg Vijeća ministara i kada se Dodiku nervozno žuri da uđe u državnu vlast i izbaci iz nje ministarske kadrove SDS-a i PDP-a. Drugim riječima, dolazi to u trenutku kada probosanske stranke imaju historijsku priliku da formiranje novog sastava Vijeća ministara uslove krucijalnim pitanjem za našu zemlju, članstvom u NATO-u, kroz postavljanje ultimatuma Dodiku – ili aktivacija MAP i put u NATO ili nema formiranja novog saziva Vijeća ministara. Nećeš u vlast baz NATO-a. I tačka!
No, takvu historijsku priliku i poziciju Ćudić bi u svojoj političkoj logici i pameti da baci u vodu, jer „nema konsenzusa“. S kim? S Miloradom Dodikom?
I tu dolazimo do druge krupne političke gluposti u rezonu Ćudić i Naše stranke. Naime, postoji mnogo stvari oko kojih u BiH nema konsenzusa, posebno s Dodikom. Nema konsenzusa oko toga je li u Srebrenici bio genocid, nema konsezusa oko toga jesu li Karadžić i Mladić ratni zločinci, na kraju krajeva, nema konsenzusa čak ni oko toga je li BiH uopšte treba biti država. Milorad Dodik recimo otvoreno izjavljuje da ne treba. Da li ovo znači da trebamo pristati na kompromis pa prihvatiti da nije bilo genocida, da Karadžić i Mladić nisu zločinci, pa i da BiH ne treba ni postojati kao država, jer oko toga nema konsenzusa? Slijedeći logiku i političku misao Sabine Ćudić, smisao politike ovdje bi očito trebao biti pustiti Dodika i Čovića da nam izdiktiraju svoje uslove i kažu šta sve ne žele, a mi da to pognute glave prihvatimo, odustanemo od svih svojih političkih ciljeva jer za njih „nema konsenzusa“ i sudbinu Bosne i Hercegovine i ključna pitanja prepustimo sljedbenicima politika Karadžića i Bobana, pa se na miru posvetimo porodiljama, živim ogradama i javnim prevozom do Širokače.
No motivi Naše stranke i Sabine Ćudić posve su jasni ako pogledamo njihov politički background. Naša stranka je iznimno mala stranka. Skoncentrisana je uglavnom na četiri sarajevske gradske općine. Članstvo joj je iznimno malo (prema dostupnim informacijama, čini ga manje od 100 ljudi). Stručnih kadrova tu hronično nedostaje. Pokazuje to i činjenica da je Edin Forto bio najkvalitetnije kadrovsko rješenje za mjesto premijera, osoba koja uz platu uzima paušal i pritom laže, ali nije u stanju ozbiljno ni slagati. Lideri te stranke, poput Kojovića i Ćudić mimo politike uglavnom ne rade ništa. Mimo državnog budžeta, Ćudić uglavnom nije ni imala karijeru. Tek ameirčki studij i vjerovatno poneki savjet od oca, kadra KOS-a. Kao izvrsna debatantica koja je zanat ispekla u debatnim klubovima na američkim univerzitetima, ljepuškasta i urbana, nije joj teško bilo privući pažnju u sivilu, primitivizmu i ružnoči bh. političke scene.
Svoje istinske političke motive Ćudić je pokazala i 2014. kada je tik pred izbore, od Bošnjakinje postala Bosanka. Šta je bio stvarni motiv promjene etničke pripadnosti netom pred izbore vidjelo se ubrzo kada je Sabina Ćudić kandidovana da kao pripadnica Ostalih uđe u Dom naroda. Duplo poslaničko mjesto, dupla primanja, no intervenisao je CIK čija pravila ne dopuštaju uhljebljenje na osnovu etničke pripadnosti koja se preko noći mijenja. Više sreće s ulaskom u Dom naroda je imao Peđa Kojović .On se naime na vrijeme izjasnio kao Srbin. Njegovi poznanici tvrde da je ta nacionalna svijest se kod njega iznenada probudila u trenutku kad se počeo baviti politikom i kad su ga upućeni savjetovali da se kao Srbin iz Sarajeva lakše dolazi do pozicije. Nije Kojović htio rizikovati ni na posljednim izborima, pa se u utrci za državni parlament pored regularne, stavio i na prvom mjesto kompenzacijske liste.
Budžetski karijeristi iz Naše stranke su tako svoje lagodne skupštinske pozicije godinama koristili za urbano zgražanje nad primitivizmom, javašlukom i neradom nacionalnih stranakama, borbu za porodilje, socijalno ugrožene, cuke, mace, zelenilo, žive ograde i uglavnom izbjegavanje svih ozbiljnijh političkih pitanja... Problem je nastao kada se, uslijed samouništavanja većih stranaka ljevice DF-a i SDP-a i nedostatka bilo kakvih medijskih napada, pri čemu im nije bilo teško ostaviti utisak moralno čiste nekompromitovane fine gradske raje, jer nikad ni za šta nisu morali ni preuzeti odgovornost, Našoj stranci prelio dobar dio glasova s ljevice i učinio ih bitnijom strankom nego što oni, očito, mogu podnijeti.
Tu je već nastala neugodnost oko preuzimanja odgovornosti, koju Naša stranka i dalje uporno pokušava zaobići, od spremnosti da poziciju premijera u KS prepuste Dini Konakoviću (što su na kraju spriječili SDP i DF), preko ucjenjivanja Bh. bloka jednostranim istupom da NS neće ulaziti u vlast ni na federalnom ni na državnom nivou u trenucima dok Dodik i Čović haraju zemljom, do bezumnog i diletantskog sabotiranja NATO puta Bosne i Hercegovine.
Iako je bjelodano jasno da bi između plate od 5.000 KM i nikakve odgovornosti i plate od 5.000 KM i preuzimanja odgovornosti Sabina Ćudić i veći dio članstva NS uvijek izabrao ovo prvo, broj glasova na posljednjim izborima NS je doveo do pozicije da po prirodi stvari moraju preuzeti odgovornost. A samim tim počeli su praviti ozbiljnu štetu služeći kao, svjesno ili nesvjesno, pomoć ni servis političkih ciljeva Dragana Čovića i Milorada Dodika unutar probosanske pozicije. Ključno pitanje koje se u konačnici postavlja je da li će Bh. blok i općenito probosanska scena sebi na kraju dozvoliti da zbog političkog diletantizma, kratkovidnosti, mogućih skrivenih interesa i nespremnosti na odgovornost jedne političke stranke postanu žrtve političke filozofije koja egzistira na potezu Metropolis – Delikatesna radnja?
Budžetski karijeristi iz Naše stranke su tako svoje lagodne skupštinske pozicije godinama koristili za urbano zgražanje nad primitivizmom, javašlukom i neradom nacionalnih stranakama, borbu za porodilje, socijalno ugrožene, cuke, mace, zelenilo, žive ograde i uglavnom izbjegavanje svih ozbiljnijh političkih pitanja... Problem je nastao kada se, uslijed samouništavanja većih stranaka ljevice DF-a i SDP-a i nedostatka bilo kakvih medijskih napada, pri čemu im nije bilo teško ostaviti utisak moralno čiste nekompromitovane fine gradske raje, jer nikad ni za šta nisu morali ni preuzeti odgovornost, Našoj stranci prelio dobar dio glasova s ljevice i učinio ih bitnijom strankom nego što oni, očito, mogu podnijeti.
Tu je već nastala neugodnost oko preuzimanja odgovornosti, koju Naša stranka i dalje uporno pokušava zaobići, od spremnosti da poziciju premijera u KS prepuste Dini Konakoviću (što su na kraju spriječili SDP i DF), preko ucjenjivanja Bh. bloka jednostranim istupom da NS neće ulaziti u vlast ni na federalnom ni na državnom nivou u trenucima dok Dodik i Čović haraju zemljom, do bezumnog i diletantskog sabotiranja NATO puta Bosne i Hercegovine.
Iako je bjelodano jasno da bi između plate od 5.000 KM i nikakve odgovornosti i plate od 5.000 KM i preuzimanja odgovornosti Sabina Ćudić i veći dio članstva NS uvijek izabrao ovo prvo, broj glasova na posljednjim izborima NS je doveo do pozicije da po prirodi stvari moraju preuzeti odgovornost. A samim tim počeli su praviti ozbiljnu štetu služeći kao, svjesno ili nesvjesno, pomoć ni servis političkih ciljeva Dragana Čovića i Milorada Dodika unutar probosanske pozicije. Ključno pitanje koje se u konačnici postavlja je da li će Bh. blok i općenito probosanska scena sebi na kraju dozvoliti da zbog političkog diletantizma, kratkovidnosti, mogućih skrivenih interesa i nespremnosti na odgovornost jedne političke stranke postanu žrtve političke filozofije koja egzistira na potezu Metropolis – Delikatesna radnja?
