Piše: Danijal Hadžović (Slobodna Bosna)
Narodna skupština RS jučer je usvojila zaključke u kojima traži da Vlada RS stavi van snage Izvještaj komisije za Srebrenicu iz 2004. godine, te da se formira nova komisija koja bi u roku od godinu dana utvrdila „kompletnu istinu“ o događajima u i oko Srebrenice u periodu od 1992. do 1995. godine. Šta je ta „kompletna istina“ koja bi se, nakon presuđenog genocida na najvišoj međunarodnoj sudskoj instanci te u predmetima protiv nekolicine najviših ratnih vojnih i političkih funkcionera RS-a, trebala sad posebno utvrđivati pod režimskom palicom Milorada Dodika, možemo u startu zaključiti na osnovu jučerašnjeg nebouzdanog govora samog vođe.
Govorio je Dodik tako o „dogovorenoj tragediji s ciljem satanizacije srpskog naroda“, o podmuklim Amerikancima koji su u sadejstvu sa Sarajevom sve to planirali još od 1992. „ kako bi se pokrenula NATO intervencija protiv Srba“, spominjao je i „ustaše u muslimanskim uniformama, koji su u Drugom svjetskom ratu „ubili više od 2.000 Srba u srebreničkom okrugu“... Nadrobio je tako Dodiko u nekoliko nezgrapnih rečenica red negiranja genocida i umanjivanja samog zločina, red teorija zavjere o tome kako su Amerikanci krivi što je VRS upala u pomno isplaniranu klopku da pobije 8.000 Bošnjaka, red relativiziranja i pravdanja zločina kao odmazde gdje se otišlo i do ustaša, a dobro da nije i do Osmanlija.... Drugim riječima, nismo vas toliko pobili i nije to genocid, sve je podvala i specijalni rat protiv Srba; ako vas možda i jesmo pobili, to je što su nas Amerikanci navukli, a ako nas i jesu navukli, i to je bilo s opravdanjem, jer ste prije toga vi ubijali nas, ne samo prethodno u ovom, nego i u Drugom svjetskom ratu!
Iako ova, od Dodika jučer ponovljena opšta mjesta velikosrpskog narativa u posljednje tri decenije, zvuče krajnje degutantno, blesavo i nebulozno, upadajući u glib vlastite kontradiktornosti, ona zapravo pretjerano i ne teže biti odveć racionalna i utemeljena. Ona za cilj imaju nešto drugo – beskrajnim relativizatorskim akrobatisanjem spriječiti da u svijesti naroda pobjeda bude preispitavana ili, ne daj Bože, doživljena kao poraz, prvenstveno onaj moralni. Ako je zločina i bilo, nismo baš posve mi krivi, ili ga barem nismo počinili bez razloga.
Republika Srpska je, prema riječima glavnog ideologa modernog srpskog nacionalizma Dobrice Ćosića, jedina politička i ratna pobjeda Srba u Drugoj polovini 20. stoljeća. Iste te riječi o RS-u kao jedinom uspjehu Miloševića i srpske politike iz devedesetih, ponavlja i Ćosićev nekadašnji politički oponent iz DOS-a, bivši gradonačelnik Beograda i historičar Milan St. Protić, iako radi umirivanja vlastite savjesti dodaje na to i da: „metode koje su korištene u njenom stvaranja možda i nisu bile najčasnije“.
Narodna skupština RS jučer je usvojila zaključke u kojima traži da Vlada RS stavi van snage Izvještaj komisije za Srebrenicu iz 2004. godine, te da se formira nova komisija koja bi u roku od godinu dana utvrdila „kompletnu istinu“ o događajima u i oko Srebrenice u periodu od 1992. do 1995. godine. Šta je ta „kompletna istina“ koja bi se, nakon presuđenog genocida na najvišoj međunarodnoj sudskoj instanci te u predmetima protiv nekolicine najviših ratnih vojnih i političkih funkcionera RS-a, trebala sad posebno utvrđivati pod režimskom palicom Milorada Dodika, možemo u startu zaključiti na osnovu jučerašnjeg nebouzdanog govora samog vođe.
Govorio je Dodik tako o „dogovorenoj tragediji s ciljem satanizacije srpskog naroda“, o podmuklim Amerikancima koji su u sadejstvu sa Sarajevom sve to planirali još od 1992. „ kako bi se pokrenula NATO intervencija protiv Srba“, spominjao je i „ustaše u muslimanskim uniformama, koji su u Drugom svjetskom ratu „ubili više od 2.000 Srba u srebreničkom okrugu“... Nadrobio je tako Dodiko u nekoliko nezgrapnih rečenica red negiranja genocida i umanjivanja samog zločina, red teorija zavjere o tome kako su Amerikanci krivi što je VRS upala u pomno isplaniranu klopku da pobije 8.000 Bošnjaka, red relativiziranja i pravdanja zločina kao odmazde gdje se otišlo i do ustaša, a dobro da nije i do Osmanlija.... Drugim riječima, nismo vas toliko pobili i nije to genocid, sve je podvala i specijalni rat protiv Srba; ako vas možda i jesmo pobili, to je što su nas Amerikanci navukli, a ako nas i jesu navukli, i to je bilo s opravdanjem, jer ste prije toga vi ubijali nas, ne samo prethodno u ovom, nego i u Drugom svjetskom ratu!
Iako ova, od Dodika jučer ponovljena opšta mjesta velikosrpskog narativa u posljednje tri decenije, zvuče krajnje degutantno, blesavo i nebulozno, upadajući u glib vlastite kontradiktornosti, ona zapravo pretjerano i ne teže biti odveć racionalna i utemeljena. Ona za cilj imaju nešto drugo – beskrajnim relativizatorskim akrobatisanjem spriječiti da u svijesti naroda pobjeda bude preispitavana ili, ne daj Bože, doživljena kao poraz, prvenstveno onaj moralni. Ako je zločina i bilo, nismo baš posve mi krivi, ili ga barem nismo počinili bez razloga.
Republika Srpska je, prema riječima glavnog ideologa modernog srpskog nacionalizma Dobrice Ćosića, jedina politička i ratna pobjeda Srba u Drugoj polovini 20. stoljeća. Iste te riječi o RS-u kao jedinom uspjehu Miloševića i srpske politike iz devedesetih, ponavlja i Ćosićev nekadašnji politički oponent iz DOS-a, bivši gradonačelnik Beograda i historičar Milan St. Protić, iako radi umirivanja vlastite savjesti dodaje na to i da: „metode koje su korištene u njenom stvaranja možda i nisu bile najčasnije“.
Drugim riječima, možda je stvaranje Republike Srpske podrazumijevalo genocid, kulturocid, klanja, etnička čišćenja, konentracione logore, masovna protjerivanja, pljačku imovine, no.. Genocid se na kraju isplatio. Republika Srpka postoji. Srebrenica je u RS-u. Negator genocida iz Dodikove stranke njom vlada. Promijenjena etnička većina suvereno upravlja s 49% BiH. Genocid je nagrađen, priznat, ugrađen u međunarodni poredak. Prljav posao je odrađen, mi sada možemo uživati u njegovim plodovima.
I od koga tu u konačnici treba očekivati da se posipa pepelom i međunarodno priznatu pobjedu pretvara u poraz? Možda od onih koji su je ratom stvarali i kojima je na kraju ta borba nagrađena? Možda od generacije koja se rata ne sjeća, emotivno vezanoj uz RS i odgojenoj uz postdejtonski nacionalistički narativ? Za njih Republika Srpska sigurno nisu ubijena djeca Sarajeva, strijeljani mladići Srebrenice ili zaklani logoraši Keraterma. Pitanje je da li za zločine znaju i žele li uopšte znati. Alternativa relativizaciji genocida je ignorisanje.
I od koga tu u konačnici treba očekivati da se posipa pepelom i međunarodno priznatu pobjedu pretvara u poraz? Možda od onih koji su je ratom stvarali i kojima je na kraju ta borba nagrađena? Možda od generacije koja se rata ne sjeća, emotivno vezanoj uz RS i odgojenoj uz postdejtonski nacionalistički narativ? Za njih Republika Srpska sigurno nisu ubijena djeca Sarajeva, strijeljani mladići Srebrenice ili zaklani logoraši Keraterma. Pitanje je da li za zločine znaju i žele li uopšte znati. Alternativa relativizaciji genocida je ignorisanje.
Jer u RS-u nema čak ni potrebe da se priča o genocidu. Već duže vremena niko srpsku politiku nije tjerao da raspravlja o dešavanjima u Srebrenici, niko je nije pozivao na odgovornost, čak ni bošnjački predstavnici. Tu je temu samoincijativno u cilju mobiliziranja glasača pred izbore, oprobano uspješnim metodama huškanja i dizanja tenzija, iz posve prizemnih interesa pokrenuo Dodik. Utom je ova retorika, ma koliko bila monstruozna i uvredljiva prema žrtvama, u suštini i korisna. Koliko god paradoksalno zvučalo, jedino ovakvi degutantni pokušaji istovremene negacije, umanjivanja i opravdavanja genocida sa srpske strane, uopšte i održavaju priču o genocidu u manjem entitetu, jedina su šansa da se ta tema otvori i jedina su nada da se, jednog dana, u nekim normalnijim okolnostima, neke trezvenije glave suoče s užasom i užasima počinjenim u njihovo ime.
Toga su svjesni i oni društveni čimbenici koji Dodikovom siledžijstvu suprostavljaju „okretanje budućnosti“, odnosno šutnju o svom političkom naslijeđu. Potpisom na Daytonski sporazum RS-u je data amnestija. Ona danas živi. Ona se izvukla s ubistvom. Oni koje je u Srebrenici ubila su mrtvi. Ne mora im polagati račune. Oni koji ih oplakuju su nemoćni. U RS-u se njima na riječ ne vjeruje ili ih se ne sluša. A mrtvi svakako ne govore.
Kad bi pričali, možda bi poručili da nisu stradali kao kolateralna šteta američko-bošnjačke zavjere, da nisu naplata zločina predaka iz Drugog svjetskog rata ili sredstvo specijalnog rata protiv Srba; da iza njihovih likvidacija ne stoji nikakva metafizika, nego puki zločinački pragmatizam – bili su muslimanska demografska smetnja; njihova smrt bila je inscenirana jedino ako govorimo o istom onom scenariju po kojem su prethodno stradali njihovi sunardonjaci u Prijedoru, Višegradu, Sarajevu, Foči, Zvorniku, Sanskom Mostu Vlasenici... Scenariju čiji Srebrenica nije bila nikakav eksces, nego najkrvaviji završni čin jedne četvorogodišnje simfonije užasa - stvaranja Republike Srpske.
