CIJENA SRBIJANSKE POLITIKE PLAĆENA NA TERENU: Historijska je ironija, a nadasve pravda, da dva Albanca u dresu Švicarske poraze Srbiju!

Piše: Danijal Hadžović (Izvor: Slobodna Bosna)
Zbog objave na Instagramu kojom je proslavila pobjedu Švicarske nad Srbijom u režiji albanskih majstora lopte, nekakva srbijanska estradna tezgarošica Goca Tržan je ljutitom porukom na Twitteru zatražila da se u Srbiji zabrani puštanje pjesama Dua Lipe (djevojke na slici ispod).

E sad, možda bi u svojoj ostrašćenosti zatražila i da joj se zabrani da nastupa u Srbiji da Dua Lipa, Albanka s Kosova odrasla i školavana u Londonu, nije ultrapopularna globalna zvijezda koja može nastupati u bilo kojoj svjetskoj metropoli, pa do Srbije nema pretjerane potrebe da ide, za razliku od Goce koja svoj hljeb može zarađivati jedino po kafanskim stolovima srbijanskih varoši.

Da je bila pametna država poput Švicarske, možda bi Srbija danas imala daleko snažniju i ozbiljniju zemlju, ekonomiju pa u konačnici i reprezentaciju no što ima, pa bi i bez problema savladala Švicarsku sinoć. No u Srbiji zadnja dva stoljeća preovladava upravo mentalitet slaboumne Goce kao zvanične odrednice nacije, pa se tako kroz cijelo 19. i početak 20. stoljeća, uporedo uz oslobađanje od turskog jarma, Srbija do tančina "oslobodila" i kompletnog muslimanskog stanovništva različitih etniciteta, pa se 1912. u Balkanskom ratu malo klalo Albance po Kosovu, pa se u Kraljevini Jugoslaviji u najvišim državnim i akademskim krugovima razmišljalo da ih se kolektivno otpremi u Tursku, pa se 1945. zemlja očistila od "Folksdojčera", pa se u devedesetim opet vratilo na velikodržavne projekte začinjene etničkim čišćenjem i genocidom...

Tako Dua Lipa, Shaqiri, Shaqin, Đaka, Rite Oro i mnogih drugi, umjesto da danas budu uspješni i integrisani građani Srbije, vrhunske rezultate postižu po svijetu, no ispred Švicarske, Velike Britanije, Italije i mnogih drugih zemalja, jer svoju su državu tek nedavno dobili, a sva sreća da jesu, jer nasilničko osvajanje Kosova 1912., višedecenijski zločini nad Albancima i tretiranje ove grupe kao poluljudi o kojima su u Jugoslaviji šireni najgori stereotipi i pogrde, i nije moglo rezultirati nikakvim drugim rješenjem a da bude pravedno, osim nezavisnošću Kosova.

Švicarska, s druge strane, primjer je sušte suprotnosti. Zemlja liberalnog poretka, okrenuta biznisu, već decenijama drži otvorena vrata za ljude voljne raditi i stvarati iz čitavog svijeta. Dakako, opreznom i pametnom politikom bira koga će puštati unutra, no kada se pogledaju statistike, pušta masovno. Danas je to jedna multietnička zemlja u kojoj se, pored tri dominantne i četvrte authtone, sreće još na desetine ozbiljno organiziranih etničkih zajednica, no redom integrisanih, složnih i konstruktivnih u rijetko uspješnom švicarskom društveno-ekonomskom modelu, pa je i reprezentacija Švicarske odraz tog nadasve uspjelog multietničkog projekta, u kojem su kosovski fudbaleri, za razliku od Srbije, mogli naći svoje mjesto pod suncem i biti cijenjeni, uspješni i poštovani članovi društva kojem su se odužili na najbolji način. Ono što čini švicarsku filozofiju kao nacije jeste okrenutost ka stvaranju, ekonomskom razvoju i onima koji tom cilju na najbolji način mogu doprinijeti.

Da je Srbija slijedila filozofiju i mentalitet Švicarske, u njoj su sinoć mogli igrati i Shaqiri i Djaka i Shaqin i do vrha napuniti mrežu Švicarske. No Srbija već dva stoljeća slijedi mentalni sklop Goce Tržan, po kome sve što srpsko nije srpsko ili barem srpski ne misli, treba uništiti, zabraniti, zatrati, protjerati. Mentalni sklop koji sa tribina skandira Ratku Mladiću, presude Haškog tribunala smatra bjelosvjetskom zavjerom i Ljajića kao svog fudbalera godinama uzduž i poprijeko razapinje jer kao nacionalna manjina neće da peva himnu s riječima "Bože hrani srpske zemlje, srpski rod...".

Kad se podvuče crta, ima neke historijske ironije, a nadasve pravde, u činjenici da je Srbija srušena upravo od Albanaca koji nastupaju upravo za Švicarsku.

HDZ BIH JE 2018. ISTI KAO I 1993.: Miran kad je slab, čim dobije moć gradi Herceg-Bosnu i UZP

Piše: Danijal Hadžović

Tokom 1991. i 1992. godine HDZ BiH bio je vatreni pobornik nezavisnosti BiH od Jugoslavije, čemu je uveliko i doprinio. Godinu dana kasnije ova stranka zajedno sa svojom paradržavnom tvorevinom kreće u otvoreni rat protiv sada nezavisne BiH i njenih legalnih političkih i vojnih vlasti, s ciljem pripajanja njenih dijelova Republici Hrvatskoj. Projekat je u Haškom tribunalu presuđen kao udruženi zločinački poduhvat. Već 1994., nakon vojnih neuspjeha i međunarodnih pritisaka, bh. filijala HDZ pristaje na stvaranje Federacije BiH i igra relativnu konstruktivnu ulogu u zajedničkim oslobodaličkim vojnim akcijama i zaustavljanju rata u našoj zemlji.

Nova pobuna desila se 2001. Nezadovoljni novom vlašću u Federaicji, Alijansom za promjene, u kojoj HDZ (kao ni SDA) nije našao svoje mjesto, te izmjenama izbornog zakona, ova stranka pokušava oživiti Herceg-Bosnu kroz projekat tzv. Hrvatske samouprave, u okviru koje osniva Hrvatski narodni sabor kao njegovo parapolitičko tijelo. Cijela avantura u konačnici završava neslavno, s intervencijom SFOR-ovih tenkova, oštrim mjerama međunarodne zajednice i rukovodstvom HDZ-a preko grane, u svojstvu bjegunaca od zakona. Platformaška vlast nije dugo potrajala, pa je HDZ BiH već 2002. ponovo na vlasti. No u narednim godinama je bio miran, sa desetkovanim kadrom igrao je relativno konstruktivnu ulogu, a o nekakvim samoupravama i eskluzivnom hrvatskom entitetu dugi niz godina nije smio ni zucnuti. Histerija se ponovo oslobađa 2006. kada Željko Komšić kao kandidat SDP-a pobjeđuje u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva, a eruptira kada isti uspjeh ponavlja 2010., pri čemu se i izvršna vlast u Federaciji uspostavila bez HDZ-a BiH. Narativ s kojim je tada javnost bombardovana iz ove stranke i s njom povezanih krugova glasio je da je takvim potezima izvršena grupa majorizacija hrvatskog naroda u BiH, da su Hrvati svedeni na nivo građana drugog reda, da su potrebni bolji institucionalni mehanizmi zaštite koji će garantovati „legitimnim“ da vladaju, a da iza sve nedaće stoji SDP koji je odlučio na svoju ruku prekršiti prava jednog naroda i tako proizvesti krizu vlasti.

Da bi se stvar vratila u normalu, poručivali su nam, potrebno je samo „legitimnim“ predstavnicima vratiti ono što im pripada, pa će Federacijom i BiH ponovo da zavladaju red i stabilnost . Rečeno, učinjeno. „Legitimni“ su se ponovo, na svim nivoima, vratili u vlast 2014., a njihovi partneri su bili krajnje velikodušni, pa su im od pozicija prepustili praktično sve što su mogli dobiti. Udicu o „vladavini legitimnih“ kao preduslovu stabilnosti i sloge u Federaciji i BiH, svjesno ili ne, zagrizli su i mnogi u Sarajevu, te se nakon ovih izbora očekivala funkcionalna vlast i stabilizacija prilika.

No, umjesto toga, HDZ BiH, osokoljen kontrolom institucija i povraćenom moći, u politički život, kao nikada ranije, donio je prijetnje, ucjene i blokade kao sredstvo djelovanja. Plasiranje priča o masovnoj terorisitčkoj prijetnji među Bošnjacima, koncerti podrške ratnim zločincima, veličanje i prizivanje Herceg-Bosne, prijetnje prelascima Rubikona, držanje državnih institucija kao taoca uskrnule parapolitičke organizacije HNS-a, sve uz otvoreno savezništvo s Dodikom i otvorenu podršku od HDZ-ove vlasti u Hrvatskoj, tekovine su djelovanje ove stranke u proteklom periodu.Trenutni vrhunac ovog pohoda je izborni zakon.

Koristeći djelomično prihvaćenu apelaciju Bože Ljubića po kojem je neustavnim proglašena odredba da se „svakom konstitutivnom narodu se daje jedno mjesto u svakom kantonu, HDZ i HNS nastoje nametnuti svoj libanski prijedlog izbornog zakona, po kome bi nečija etnička pripadnost bila i njegova izborna jedinica, što bi radikalno transformiralo Ustav i BiH dodatno cementiralo kao tek puki i labavi savez tri etnije. Cilj je, dakako, evidentan – izborni mehanizam ustrojiti tako da HDZ-u i njegovim satelitima trajno osigura člana Predsjedništva te većinu delegata u Domu narodu bez kojeg niti jedan zakon ne može proći, dakle svu hrvatsku vlast u zemlji.

S obzirom da ovakav izborni zakon, nepoznat svakoj ozbiljnoj demokratskoj i pristojnoj zemlji ne podržava niti jedna stranka mimo HNS-a, HDZ BiH ima spremljeno rješenje – pored spomenutog prelaska Rubikona, otvoreno najavljuje pretvaranje čitave države u Mostar, odnosno sprečavanja „implementiranje izbornih rezultata“, što bi u prevodu značilo nedelegiranje zastupnika u Dom naroda iz kantona pod HDZ-ovom vlašću, bez kojih potom nema ni predsjednika Federacija, ni entitetske ni državne vlade. Na taj način HDZ BiH pravi brzu i efektnu simboličku transformaciju od tobožnjeg ugroženika iz opozicije kojem su uskraćena elementarna prava do razularenog siledžije koji postavlja ultimatum – ili će biti po našem ili blokiramo cijelu državu.

No ova prijetnja institucionalnim nasiljem ako mimo demokratske procedure i većine ne bude po njihovom, ima i svoju dublju pozadinu – ona je tek nastavak jedne te iste politike HDZ-a koja je na sceni od prvog dana. Ta politika ukratko podrazumijeva kontinuirano i neumorno podrivanje države kako bi se izvukla što je moguće veća moć i koristi za sebe, koja se potom zloupotrebljava za dalja podrivanja. HDZ nastoji biti konstruktivan kada je slab, u defanzivi ili primi iole teži udarac. Konsolidovan i s moći u rukama, on djeluje krajnje destruktivno i po BiH pogubno. Jednako kao što je bio na braniku BiH kada je trebalo proglašenjem nezavisnosti rat iz Hrvatske prebacivati u našu zemlju, tako je, u trentku kada je ojačao i zaokružio teritoriju pod svojom kontrolom, vojni nalet Karadžićevih i Miloševićevih trupa pokušao iskoristiti za svoj stvarni cilj – otcjepljenje Herceg-Bosne od BiH. Tek ga je vojni poraz natjerao da opet promijeni ulogu. Kao što je nakon sloma Hrvatske samouprave godinama stajao mirno i sarađivao, tako je i nakon povratka političke moći 2014. sebi dao oduška pokazati pravo lice političkog siledžije.

Tobožnja HDZ-ova opredijeljenost za cjelovitu i funkcionalnu BiH tek je taktičko sredstvo zbog nedovoljne političke moći, traženje manevarskog prostora za približavanje stvarnom cilju koji ova stranka od početka ima. A taj cilj nije i nikada i nije bila Bosna i Hercegovina, barem ne ona istinski građanska, multietnička i moderna, nego u prvom redu ekskluzivna i zaokružena hrvatska jedinica unutar BiH sa svim svojim organima upravljanja. U tom smislu Bosna i Hercegovina ako i treba postojati, ona se tretira samo nužno zlo i prelazna faza. Kao što zapis historije kristalno jasno pokazuje, svako povećanje vlastite moći HDZ BiH spremno dočekuje za demonstraciju sile i dodatno rastakanje države. Kada bi njihov ultimativni cilj, Herceg-Bosna, jednog dana i postao stvarnost, sve ukazuje na to da bi ona u organizmu BiH igrala istu onu razarajuću ulogu koju trenutnu igra RS pod Dodikovim vodstvom.

Stoga, vjerovati da se popuštanje i pravljenjem neprincipijelnih ustupaka u HDZ-u dobija konstruktivan i uspješan partner, grubo je nepoznavanje same suštine ove stranke. Ne, time se samo čini da Herceg-Bosna bude na korak bliže.

SITA DJECA KOMUNIZMA: Iza jugonostalgije leži najprizemniji lični interes

Piše: Danijal HADŽOVIĆ

Razgovaram s jednim sredovječnim jugonostalgičarem. Istaknutim društvenim radnikom. Veli mi da bi država trebala riješiti problem stambenog pitanja ljudi u BiH i obezbijediti svakom građaninu da ima stan. Pokušavam objasniti da je to gotovo neizvedivo, preskupo, da naša država nema sredstava da to sve plati, da bi nas to odvelo ili u dužničko ropstvo ili u ekonomsko uništenje kroz dodatne namete. Veli, može se to izvesti, uvest će se dodatni poreski namet na plate, ništa puno, svi će uplaćivati u fond, pa će ovi što nemaju moći dobiti stan. A šta dakle, ovi što imaju stan kupit će onim što nemaju, pitam. Da, kaže, to je socijalno pravedno.

Iznosim mu svoj koncept socijalne pravde. Ti od svoje plate izdvajaj dio za svoj vlastiti “fond solidarnosti” od kojeg ćeš nastojati sebi kupiti stan, a ja ću sebi od svoje. Ne slažeš se? Onda mi reci na osnovu čega ljudi koji su mukotrpno radili, štedjeli i plaćali kredite da sebi kupe stan bi sada trebali biti dužni još i tebi kupovati stan? Kolike namete pored ovih 70% u odnosu na neto platu bi još trebalo davat? Pitam i je li svjestan da bi uvođenje takvog jednog, papreno skupog i komplikovanog socijalnog programa na kraju opet rezultiralo milion puta viđenim scenarijem – da „prioriteti“ za dobijanje stanova postanu pojedinci uvezani sa strankama na vlasti, koji, da bi stvar bila gora, najčešće nisu ni u kakvoj socijalnoj potrebi.

Umjesto protuargumenta, slijedi tipična bujica optužbi koju sam u sličnim situacijama navikao slušati na svoj račun – socijalni darvinist, sluga kapitala, želim da ljudi budu beskućnici, uskraćujem im pravo na krov nad glavom…

Poznat mi je kao osvjedočeni ljubitelj bivšeg sistema, socijalizma, osoba kojoj se kapitalizam gadi, pa samo čekam kada će krenuti s hvalospjevima na račun bivše države, i počinje. Veli mi kako su svi u toj državi uplaćivali u fond za stambenu izgradnju. Eto, kako je mogla Jugoslavija, ona je riješila stambeni fond (nije, statistike pokazuju da većina radnika nikad nije došla do svoje nekretnine). Dalje mi se otvara pa otkriva istinske motive svoje jugonostalgije i ljubavi prema toj državi. Roditelji su mu na taj način, kaže, dobili ni manje ni više nego tri stana. Jedan od njih je u samom centru Sarajeva, inače luksuzni jevrejski stan u staroj jevrejskoj zgradi koji su najprije njegovim vlasnicima oteli ustaše pa onda prisvojili komunisti. Naravno, stanovanje u njima je bilo namijenjeno za komunističke glaševine. Njegov otac je bio jedan od takvih. Direktor jedne firme. Istaknuti „društveno-politički radnik“. Njih je zapao stan u samom centru i još dva. Negdje. Vjerovatno nije na Alipašinom polju. Te su betonske košnice bile namijenje radničkoj sirotinji. Uzaludno je bilo dalje dotičnoj osobi pokušavati objasniti da je sistem u kome svi plaćaju u zajednički fond, a stan dobiju samo neki, neki i tri, a neki niti jedan, dubinski nepravedan. Da je kupovina „kuća“ i „stanova“ u toj državi na kredite koje bi pojela inflacija, pa bi se otkupili za kikiriki, između ostalih stvari banke gurnula u nelikvidnost, a one u svom propalom stanju ubrzale put u bankrot Jugoslavije tokom osamdesetih. Da je i pored „politike zapošljavanja“ gdje su se fabrike nakrcavale prekomjernim radnicima, nezaposlenost u toj državi bila velika,  dvadesetak posto, toliko velika da su doslovno milioni ljudi iz te zemlje odlazili u zapadne države na rad. Da se u suštini radilo o državi koja je živjela na stranim kreditima. Da su ti krediti u osamdesetim došli na naplatu. Da nije bila u stanju da ih vraća. Da je zemlja nakon toga završila u kolapsu i da je Ante Marković u konačnici tržišnim reformama pokušao bezuspješno spasiti tu zemlju. Krahirala je ekonomski pa se raspala politički, znamo s kakvim posljedicama.

Postoje dvije kategorije jugonostalgičara. U prvu, u suštini benignu, spadaju ljudi koji žale za vremenima kad su bili mlađi, ljepši, veseliji, imali siguran posao i platu od koje su mogli živjeti i u toj su zemlji svakako bolje prosperirali nego u ratnom i tranzicijskom haosu Bosne i Hercegovine. Tim ljudima trebamo vjerovati kada kažu da misle ono što stvarno misle kada pričaju o Jugoslaviji.

No, u potpuno drugu kategoriju jugonostalgičara spada gore opisani sagovornik. Objašanjavati mu realno, činjenično stanje s jugoslovenskom ekonomijom (da ne spominjemo tek politička i ljudska prava) i natjerati ga da spozna svu štetu njenih programa koji su bili loši tada, a kamoli danas, bilo bi kao mormona pokušati ubijediti da neće dobiti svoju vlastitu planetu kad umre. Naime, on navedeni sistem i njegove tekovine brani  iz najprizemnijeg ličnog interesa.

Riječ je o privilegiranoj djeci komunizma, djeci partijskih funkcionera, vojnih lica, partijskih direktora, djeci koja su preko partije imala stanove, luksuz, putovanja i najskuplju odjeću sa Zapada. Pritom ta dječica nisu u stanju pokazati ni promil empatije i razumijevanja za ljude koji su morali biti opljačkani ili utamničeni da bi oni, dječica komunizma, mogli uživati silne privilegije. Ne, najčešće će ih otpisati kakvom prepoznatljivom teškom optužbom ala “nacionalist”, “četnik”, “ustaša”, “profiteter”, “dobio je što je zaslužio” i tako umiriti svoju savjest koja negdje duboko poručuje da su neki morali patiti da bi oni živjeli dobro. Riječ je o dječici koja za komunizmom žali, ne što voli komunizam kao komunizam, no što su komunizam i partija davali unosan život za odanost tom komunizmu i partiji.

Ta djeca komunizma mrze nacionaliste, ali ne samo zato što su oni svoje uhljebili gdje god su stigli i preuzeli kontrolu nad resursima, firmama, obrazovanjem i  državom. Ta djeca komunizma mrze nacionaliste prije svega zato što su njihovim očevima oduzeli uhljebljenja, kontrolu nad resursima, firmama, obrazovanjem i državom.

Ta djeca komunizma, ozlojađena gubitkom položaja i privilegija, u tržišnoj ekonomiji najčešće se nisu snašla najbolje ili su se pak ponovo uhljebila na plodove tuđeg rada, pa stoga posebna meta bijesa i gnjeva su joj oni koji na tržištu uspijevaju nešto zaraditi. Oni su izgubili svoje privilegije, ostali su bez svoje države, pa su u ime toga odlučni da nam svima zagorčaju živote. Uništiti mladim ljudima svaku želju i ambiciju za uspjehom, radom, stvaranjem, širiti negativnu energiju i ubjeđivati nas da nikad nije i ne može biti bolje no što je u njihovom vremenu, te da je sve oko nas katastrofa, bijeda i očaj, kao da je njihova jedina životna misija danas.

Ta djeca komunizma zagovaraju da nam država i danas kupuje stanove, ne jer im je istinski stalo da bosanske  sirotinje bez vlastitog stana, no jer je zbog takvih mjera tatica svojevremeno mogao doći do tri stana. I onog jevrejskog otetog u centru. U sistemu s takvim politikama oni su lično prosperirali.

“Mi smo u Jugoslaviji imali ovo i ono”, “nemojte robovati za primitivce koji drže firme”, “nama su davali”, “država duradi” – grakću iz sveg glasa, dok sanjaju rušenje, što lokalno što globalno, cijelog sistema u kome vide glavnog krivca što su ostali bez slatkog života.

Pojedinci kojima pripada junak našeg teksta danas nisu najmoćnija društvena kategorija.No jesu jedna od najglasnijih i najštetnijih. Šire pesimizam, depresiju i očaj; podržavaju sve što je rušilačko; plasiraju nam bajke o bivšoj državi i zovu nas da tražimo državu koja brine o nama od rođenja do groba, ali ne govore ko to da finansira; žele vlast ili se barem okoristiti njemu, ali ne jer misle promijeniti nešto na bolje (svojim idejama mogu samo na gore) no kako bi vratili, koliko se može, privilegije i luksuz koji je pripadao njihovim očevima.

Poput pripadnika stare feudalne kaste koja je nekoć, kroz 19. stoljeće, iz gnjeva i ozlojađenosti činila sve da potkopa i ocrni etablirani liberalni poredak i njenu vladajuću buružorsku klasu, te pokuša vratiti koliko-toliko svoje stare privilegije, tako i naše stare komunističke elite i njihovi potomci u borbi za privilegije čine sve što je u njihovoj moći da pod svaku cijenu spriječe bilo kakve dublje reforme u društvu, razilaženje sa socijalističkim naslijeđem, okretanje ka slobodnoj tržišnoj ekonomiji, pravnoj državi i individualizmu.

To su preživjeli relikti, zombiji jednog lošeg, poraženog i štetnog poretka i ideologije, koji ne samo da nisu ni alternativa ni rješenje, nego su odraz jednog dubinskog historijskog i mentalitetskog poraza ovog društva,  osuđenog da se klati između crvenog i zelenog kolektivizma, koje otvoreno odbija da se okrene onim politikama i rješenjima koje jedino donose napredak i prosperitet. Što prije postanu stvar prošlosti, bit će nam svima bolje.

OD CVETKOVIĆ-MAČEK DO PLANA B: Da li će politički patuljci sudbinu BiH predati Dodiku i Čoviću?

Piše: Danijal HADŽOVIĆ
Period Kraljevine Jugoslavije jedan je od najtežih u historiji Bosne i Hercegovine i bošnjačkog naroda. Odmah po uspostavi ove države širom BiH i Sandžaka muslimansko stanovništvo, posebno u ruralnim područjima, bilo je izloženo učestalim napadima uz ubistva i pljačke koje su provodili  „kosovski osvetnici“, kako su si, u nastojanju mitološkog legitimiziranja vlaste žeđi za krvlju i tuđom imovinom, tepale razne kriminalne skupine koje su u novoj državi dobile odriješene za vršenje zločina.  Nove vlasti , predvođene dvorom Karađorđevića i Pašićevim radikalima su, naime, na ova zlodjela uglavnom reagirale širom zatvorenih očiju puštajući počinioce da prođu nekažnjeno, da bi u međuvremenu i same provele državno sponzoriranu pljačku oduzimanja imovine bošnjačkim zemljoposjednicima, poznatu kao agrarna reforma. BiH kao cjelini također nije bila namijenjena mnogo bolja sudbina. Ona je, ukratko, u radikalsko-karađorđevskim koncepcijama uređenja imala da nestane kao politički subjekt i bude potpuno utopljena u unitarnu jugoslovensku ili velikosrpsku državnu tvorevinu. 

Nosilac borbe za zaštitu bošnjačkog stanovništva i očuvanje kompaktnosti BiH uz autonomiju kao krajnji cilj, bila je Jugoslovenska muslimanska organizacija. Predvođena Mehmedom Spahom, za kratko vrijeme je obezbijedila plebiscitarnu podršku bošnjačkog stanovništva, koju je uglavnom sačuvala kroz cijeli period postojanja Kraljevine. Iako sa svega nekih 5% glasova ukupne podrške u jugoslovenskom političkom sistemu i djelujući u krajnje krnjem demokratskom okviru, Spaho je, vješto balansirajući između interesa unitarističkog koncepta srpskih, i republikanskog hrvatskih elita, uspijevao na političkoj sceni afirmisati pitanje muslimana u Jugoslaviji i održavati u životu ideju o autonomiji BiH. Koliko je ovakva politička pozicija predstavljala teret vlastima u Beogradu, pokazuje i ogroman napor koji su ulagali u razbijene Spahe političke organizacije kroz stvaranje niza novih, njihovom unitarističkom konceptu naklonjenih političkih opcija među muslimanima, od „muslimanskih radikala“ Šerifa Arnautovića do radikalima naklonjene „Jugoslovenske narodne muslimanske organizacije“, formirane od bivših Spahinih saboraca. Ni obilne finansije ni sav propagandni aparat koji im je stajao na raspolaganju od beogradskih vladajućih krugova nisu bitno pomogli da se promijeni rezultat – kroz čitav period Kraljevine JMO je ostao najsnažniji politički faktor u BiH i respektabilna parlamentarna snaga. Na kraju je bila potrebna smrt Spahe (prirodna ili izazvana, ostavimo istraživačima i historičarima) da se ta politička snaga razbije i BiH, sporazumom Cvetković-Maček, u miru podijeli između Srbije i Hrvatske. 
 
Ovaj sporazum, na sreću, nije dugo opstao u praksi. Borba za politički subjektivitet BiH i splet okolnosti nas je doveo do toga da, nakon mora prolivene krvi, danas Bosnu i Hercegovinu imamo kao kakvu-takvu nezavisnu državu. Ipak, jednako kao i prije stotinjak godina, ključna politička podjela  u zemlji je između onih koji Bosnu i Hercegovini žele i onih koji je ne žele, barem ne kao pretjerano suverenu i ozbiljnu državu. Milorad Dodik,  dakako spada u potonje. Već odavno priželjkuje, najavljuje, prijeti njenim raspadom, samo dok, kako veli, dočeka pogodan međunarodni trenutak. Za to vrijeme u praksi čini sve što je moguće da oslabi njen državni kapacitet. Svog vjernog partnera za ovaj projekat pronašao je u lideru HDZ-a BiH Draganu Čoviću, koji je u politici rušenja države već najavio i potencijalno ozbiljnije podvige, tj. blokadu izbora novih vlasti u Bosni i Hercegovini na svim nivoima, u slučaju da se ne promijeni izborni zakon po njegovoj volji.

 Ni međunarodna situacija nije baš bajna za BiH. Rusija, pružajući direktnu podršku Dodiku, već godinama predano ruje iznutra i destabilizira zemlju. Širom istočnog djela EU vladaju kršćanski desničari koji, blago rečeno, s fobijom gledaju na muslimane. EU je zabavljena o svom jadu, Brexitima i navalom raznoraznih populističkih nedaća s radikalne desnice.  Ne treba ni čuditi stoga da HDZ-ovi lobistički napori za podršku reorganizaciji BiH, po njihovoj mjeri, pronalaze sve više pristalica i među zapadnim članicama evropske porodice.

I kako na sve ovo reaguju probosanske stranke? Stranke ljevice  u konačnici na izbore izlaze ni s manje ni s više nego s tri kandidata za Predsjedništvo. Pošto SDP nije partija koja će da popušta „onim koji su je izdali“, Željko Komšić, koji je dva puta pobjeđivao HDZ-ovog kandidata, ovaj put će glasove lijevog glasačkog tijela morati dijeliti sa SDP-ovim  Denisom Bećirovićem. Da se po prvi put okuša na velikoj sceni, s kandidatom za člana Predsjedništva, baš u ovom historijskom trenutku je odlučila i Naša stranka, s mlađahnim gostom iz Francuske, New Yorka ili gdje već živi, Borišom Falatarom. Sve u svemu dovoljno da se još koja hiljada glasova skine ljevici. Kada se sve sabere, ili tačnije oduzme, Dragan Čoviće ide prema izglednoj pobjedi. Kao zajednički kandidat ljevice Komšić (ili čak možda i Slavo Kukić čije ime se prvobitno spominjalo) bi imao izgledne šanse da porazi Čovića na izborima. S još dva kandidata istog glasačkog tijela, te šanse su minimalne. I pritom, ni najmanje nije sigurno da će Bećirović s druge strane pobijediti. Barem historijski zapis kristalno jasno govori da ljevica nikada nije imala bošnjačkog člana Predsjedništva. Takvom strategijom ljevica će Čoviću direktno omogućiti novi mandat u Predsjedništvu, dok će sama prema svemu sudeći ostati bez ijednog.

No, zar u ove četiri godine, koliko je na sva zvona medijski promovisan igrokaz o tobožnjem ujedinjenu ljevice, nije mogao biti postignut neki trezven, razuman, zreo dogovor o zajedničkom političkom nastupu? Zar se nije moglo dogovoriti, kao što je to slučaj s opozicijom u RS-u, da se primjerice Komšić podrži kao zajednički kandidat za Predsjedništvo, Nermin Nikšić za premijera Federacije, a neko iz NS za kantonalnog premijera, ili obrnuto? Zar to nije nešto što bi ozbiljne i zrele političke organizacije, na kraju krajeva i odrasli ljudi učinili, umjesto što umjesto toga svjedočimo novom valu razmjene uličarskih pogrda i optužbi među protagonistima ljevice?

Situacija nije previše bolja ni na desnom političkom spektru. Od jedne stožerne SDA, u međuvremenu se formirala nekolicina regionalnih i lokalnih stranaka, odlučnih da zadrže svoj dosadašnji komad vlasti. Njihovi politički koncepti u ovakvom bitnom historijskom momentu, u skladu se interesima i političkim dometima njihovim protagonista,  svode se na važna državnička pitanja parkinga, nedostavljenih računa i teladi na Bjelašnici, ili pak brendiranje sebe kao „novih lica u politici“, nakon što su prethodne dvije decenije proveli na budžetu. 

Računajući na malu razliku s kojom je prošle pobijedio daleko manje popularnu i karizmatičnu Želju Cvijanović, Ivanić će vrlo teško u Predsjedništvo preko Dodika čijoj stranci se u RS-u smiješi još jedna uvjerljiva pobjeda. Čoviću su hrvatski glasovi ponovo sigurni, uz adut izbornog zakona i realnim oružjem Doma naroda s kojim može kočiti državu. Na megdan ovoj antibosanskoj osovini izlazi čitava jedna bujica podijeljenih, dezorijentiranih i međusobno interesno posvađanih probosanskih stranaka. Stoga, ne treba ni čuditi što već u ovom trenutku Dodik i Čović pomalo slavodobitno najavljuju  svoj „Plan B“, odsno formalizovanje davno uspostavljenog saveza  te odlučivanje o tome koja će bošnjačka opcija biti poželjna im za sastavljanje vlasti. Kada se podvuče crta, uistinu i jesu u takvoj poziciji. Šta god mislili o njihovim politikama, u onom organizacionom smislu u proteklom periodu pokazali su se neuporedivo vještijim, mudrijim i pronicljivijim, grabeći sebi daleko veću moć nego što im i po daytonskoj strukturi pripada. Šta bi ovaj savez ujedinjen u Predsjendištvu, uz svu stranačku i izvršnu vlastodržačku mašineriju, bio sve spreman uraditi nakon preuzimanja i konsolidovanja vlasti u oktobru, za sada možemo samo nagađati. Bliža prošlost do sada bilježi pokušaj državnog udara HDZ-a kroz „hrvatsko samoupravu“, pokušaj blokade izbora vlasti nakon izbora 2010., kao i Dodikovo bezobzirno kršenje odluke Ustavnog suda BiH i održavanje referenduma. Sve to sa dalekom manjom političkom moći nego što bi je prema svemu sudeći mogli imati nakon sljedećih izbora.

Probosanske stranke s druge strane su spale na to da danas, čast pojedinim izuzecima, budu vođene od strane političkih patuljaka. Bez izraženog i sposobnog lidera, bez državničke vizije, jasne strategije i plana svi su izgledi da nisu u stanju prepoznati težinu historijskog trenutka u kome nalaze i imati bilo kakvu jasnu ideju kako da se suprotstave osovini Dodik-Čović. Umjesto toga, svoju energiju i kapacitete usmjerili su na međusobna prepucavanja, vrijeđanja i raslojavanja i to, da stvar bude gora, ne zbog bilo kakvih konkretnih ideoloških i političkih neslaganja, no uslijed ličnih sujeta i borbe za puku vlast.

Prije kojih stotinjak godina Mehmed Spaho je, pored svih mana, a imao ih je, ipak uspijevao bez države, institucija i ozbiljnije infrastrukture, s jedva nekih 5% glasova na državnom nivou, u borbi za bosansku autonomiju i afirmaciju muslimanskog stanovništva zada ozbiljne glavobolje beogradskim vladajućim krugovima, toliko ozbiljne da su kroz čitav period Kraljevine ulagali silne napore  ne bi li razbili njegovu organizaciju. Današnjim probosanskim opcijama, koje imaju neuporedivo bolju institucionalnu poziciju, nije trebao neprijatelj da ih razbija. To su učinile dobrovoljno, dovodeći državu u poziciju da njena sudbina dospije u ruke osovini Dodik-Čović.