četvrtak, 23. kolovoza 2018.

DVIJE DECENIJE NA BUDŽETSKOJ SISI: Desetorica koštala državu oko 9,3 miliona KM, Genjac rekorder

Piše: Danijal HADŽOVIĆ
Bavljenje politikom jedno jedno je od najuosnijih zanimanja u BiH. I dok se na prste jedne ruke mogu nabrojati poslovi u realnom sektoru koji donose iznimno visoka primanja i udoban život, dok ti poslovi zahtijevaju izuzetnu stručnost, još veću traženost datog posla i razvijenost industrije u kojoj radite, politički hljeb je kudikamo lakši. Ovdje vam je dovoljno već nekoliko hiljada ili čak i stotina glasova da osigurate sebi platu od 3.000 do 7.000 maraka, a pored toga vas očekuju i službeni automobili, naknade za odvojen život, rad u komisijama…
No, ako vas već i sami građani ne žele i ne izaberu direktno na izborima – ni to nije razlog za očajavanje. Treb samo da budete u milosti predsjednika stranke, ili ako ste sami njen predsjednik, za vas uvijek postoje i kompenzacijske liste, domovi naroda i mjesta savjetnika, gdje ćete uprkos biračkoj (ne)volji moći naći uhljebljenje.
Barem institucija u BiH nedostaje.
Stoga je Inforadar pokušao da napravi mali presjek i pregled nekih od najskupljih političkih funkcionera u postdejtonskoj BiH, koji su poreske obveznike koštali milione KM.
POLITIČARI SA DVODECENIJSKIM STAŽOM
Kada su u pitanju kandidati za Predsjedništvo BiH na predstojećim izborima, u proteklih deset godina najviše sredstava iz budžeta institucija BiH isplaćeno je trenutnom članu Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda Mladenu Ivaniću (PDP). Ovaj političar, koji se i na ovogodišnjim izborima kandidovao za člana kolektivnog šefa države, zaradio je u proteklom periodu od politike na državnom nivou 834.883,31 KM. U politici je još od 1988. kada je ušao u Predsjedništvo SR BiH, a od tada je obnašao raznovrsne političke funkcije – od premijera RS, preko ministra vansjskih poslova, do člana Predsjedništva. Ipak, u odbranu Ivanića treba reći da je, za razliku od mnogih pojedinaca na našem popisu koji su birali konformizam i sigurnost pozicija u zakonodavnoj vlasti, kontinuirano bio spreman preuzimati odgovornost za najviše izvršne funkcije u zemlji.
Nešto manje u proteklih deset godina zaradio je član Kolegija Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH Šefik Džaferović, koji je na ovogodišnjim izborima kandidat SDA za člana kolektvnog šefa države. Iz džepova građana BiH na Džaferovićev račun uplaćeno je oko 720.000 KMŠefik Džaferović je 1996. izabran za predsjedavajućeg Skupštine Ze-Do kantona, a od tada je kontiunirano na političkim funkcijama (od 2002. do danas je u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH).
Foto: Šefik Džaferović
Na trećem, zaoravo drugom mjestu je zastupnik u Zastupničkom domu Parlamenta BiH Denis Bećirović, koji je na ovogodišnjim izborima kandidat SDP-a za člana Predsjedništva BiH iz reda Bošnjaka. Bećirović je u proteklom periodu obnašajući državne funkcije također zaradio oko 720.000 KM.
No, Bećirovićeva ukupna zarada mnogo je veća jer je prije 2008. godine također obnašao brojne političke funkcije, poput zastupnika u Zastupničkom domu PSBiH u periodu od 2006. do 2008. (mjesečna zarada 4,281 KM), zastupnika u Skupštini TK u periodu od 2002. do 2006. godine (mjesečna zarada 1,045 KM) i delegata u Domu naroda Parlamenta FBiH u periodu od 2000. do 2002. (mjesečna zarada 1,620 KM). Osim ovih funkcija, Bećirović je od 1998. do 2002. godine obnašao dužnost zastupnika u Zastupničkom domu Parlamenta FbiH, za što nije naveden iznos mjesečne zarade. Kad se sve sabere, nema sumnje da je Bećirović u proteklom periodu građane koštao znatno iznad milion KM.
Enormna sredstva iz budžeta institucija BiH isplaćena su i na račun zastupnika u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH Senada Šepića. U posljednjih deset godina kandidat Nezavisnog bloka za člana Predsjedništva BiH zaradio je 666.000 KM. I Šepićeva zarada na račun građana BiH mnogo je veća jer u ovaj iznos nisu uračunata sredstva koja su bivšem članu SDA isplaćena dok je obavljao dužnost zamjenika ministra civilnih poslova BiH u periodu od 2007. do 2008. (mjesečna zarada 3,885 KM), zastupnika u Zastupničkom domu Parlamenta FBiH u periodu od 2006. do 2007. (mjesečna zarada 1,400 KM) i zastupnika u Parlamentu FBiH u periodu od 2002. do 2006. (mjesečna zarada 1,868 KM). Osim ovoga, Šepić je i prvi na listi onih koji su najviše putovali u 2017. i naplatili svoja putovanja. Njegovi putni troškovi iznosili su 34.074 KM. Šepić je tokom 11 mjeseci 14 puta putovao u inostranstvo, najčešće u Strasbourg, Pariz i Tiranu, te jednom i u Toronto.
NAGRADA „ZLATNI GENJAC“
Istinski veteran skupštinskih klupa u BiH je Halid Genjac. Na prvim poslijeratnim izborima u BiH 1996. izabran je u Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH, a do 2000. bio je i član rukovodstva ovog doma. Na općim izborima 2000. ponovo je bio kandidat za Parlament BiH, ali nije osvojio dovoljno glasova.
Ipak, to nije spriječilo njegovo uhljebljenje, pa je postavljen za delegata u Domu naroda Parlamenta BiH. Tu se nije dugo zadržao. Iste godine iz Predsjedništva BiH se povlači, Alija Izetbegović a Genjac zauzima njegovo mjesto u državnom vrhu BiH. Na ovoj poziciji ostaje do izbora 2002. godine, kada ponovo ne uspijeva osvojiti mandat u Predstavničkom domu Skupštine BiH. Ipak, i ovaj put je imenovan za delegata Doma naroda Parlamenta BiH. Tokom četverogodišnjeg mandata bio je predsjedavajući Kluba bošnjačkog naroda. Na općim izborima 2006. Genjac nije direktno izabran u Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH, ali je tamo ipak ušao preko kompenzacijske liste.
Foto: Halid Genjac
Četiri godine kasnije opet ne biva izabran u Predstavnički dom PSBiH, pa je po treći put imenovan za delegata u Domu naroda Parlamenta BiH. Ponovo je bio predsjedavajući Kluba Bošnjaka. Na izborima 2014. Halid Genjac je opet preko kompenzacijske liste ušao u Predstavnički dom PS BiH, no ni to nije dovoljno, pa je uz to delegiran i u Dom naroda, gdje je predsjedavajući Kluba Bošnjaka.
Dakle, pune 22 godine Halid Genjac je zastupnik ili delegat u najvišim zakonodavnim institucijama zemlje – a samo je jednom biran direktno na izborima! Koliko je u ovo periodu inkasirao novca iz budžeta teško je procijeniti, no ako uzmemo konzervativnu i skromnu procjenu da su mu prosječna mjesečna neto primanja bila oko 5.000 KM, doći ćemo do cifre od oko 1,3 miliona KM! Genjac je, da napomenemo, i na predstojećim izborima nosilac kompenzacijske liste SDA za Predstavnički dom Parlamenta BiH. Stoga, kada bi se upostavljala nagrada za parlamentarno neimarstvo od rata naovamo, ona bi nesumnjivo mogla da nosi naziv „Zlatni Genjac“.
Srebrnu medalju, „Srebrenog Genjca“, za budžetski staž dobija Nikola Špirić. Ovaj političar, osim što nadasve voli vlast i budžet, također je sklon i mijenjaju stranaka. Tako je prošao put od Šešeljeve Srpske radikalne stranke u ratu, preko vlastite minorne Demokratske stranke za Banja Luku i Krajinu, do SDS-a, PDP-a i SNSD-a. Prvi put kao kandidat SDS-a ulazi u Parlamentarnu skupštinu BiH 1998., a 2000. kao kandidat PDP-a ulazi u Dom naroda Parlamena BiH.  Na Opštim izborima 2002. opet nova stranka. Sada kao kandidat SNSD-a biva izabran u Predstavnički dom PS BiH.
ČOLAK (S)RASTAO SA HERCEG-BOSNOM
Poslije opštih izbora u BiH 2006. odrekao se mandata u Predstavničkom domu da bi 4. januara sljedeće godine bio imenovan za predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH. Na Opštim izborima 2010. izabran je za poslanika u Predstavničkom domu Parlamenta BiH, ali se odrekao mandata kako bi 10. februara 2012. bio imenovan za ministra finansija i trezora BiH u vladi Vjekoslava Bevande. Na izborima 2014. Špirić je ponovo ušao u Parlamentarnu skupštinu BiH. Već 16 godina nije mijenjao stranku. Kada se saberu sva primanja, i u slučaju Špirića dobija se cifra koja prelazi milion KM poreskog novca!
Foto: Nikola Špirić
Još jedan ljubitelj državne skupštinske klupe je i Salko Sokolović. Od 2006. kao kandidat SDA kontinuirano ulazi u Predstavnički dom, tako da kraju privodi svoj treći uzastopni mandat. Na oktobarskim izborima Sokolović ide po četvrti mandat, no ovaj put kao kandidat Nezavisnog bloka. Stvari očigledno ne želi prepuštati slučaju, pa je tako predvodnik kompenzacijske liste. Kada se saberu njegova mjesečna primanja, dolazimo do cifre da je kroz ovu pozicije inkasirao blizu 865.000 KM! Ipak, i pored tri uzastopna mandata Sokolović je jedan od najneprimjetnijih članova Parlamenta.
Još jedan SNSD-ov veteran za kojeg se stranka pobrinula kad već birači nisu htjeli je Dušanka Majkić. Prvi put se okušala na izborima 2000. za Narodnu skupštinu Republike Srpske (RS), ali nije izabrana. Ni dvije godine kasnije nije osvojila dovoljan broj glasova za mandat u Predstavničkom domu Parlamenta BiH. Ipak, u decembru 2004. godine Majkić ulazi u ovaj dom umjesto stranačkog kolege Nikole Kragulja koji je otišao na drugu funkciju. Poslanica SNSD-a ni na izborima 2006. nije uspjela direktno ući u Predstavnički dom PS BiH. Međutim, stranka je postavlja za delegata u Dom naroda Parlamenta BiH, a potom i u rukovodstvo ovog doma. Poslanički mandat u Predstavničkom domu PS BiH konačno osvaja 2010. godine, a 2014. je potvrdila svoje mjesto u ovom zakonodavnom tijelu. Za ovih 14 godina Majkić je državu koštala oko 1,1 miliona KM.
Kada je riječ o HDZ-u, jedan od najdugovječnijih funkcionera je Bariša Čolak, koji je politički rastao s Herceg-Bosnom. Čolak se učlanio u HDZ 1993 godine. Od 1993. do 1994. bio je pomoćnik ministra pravosuđa u Vladi Herceg-Bosne Krešimira Zubaka, a potom i njegov zamjenik. Nakon što je 1994. Washingtonskim sporazumom stvorena hrvatsko-bošnjačka Federacija BiH, Zubak je imenovan njezinim predsjednikom, a na položaju ministra pravosuđa Herceg-Bosne zamijenio ga je Čolak. Nakon ustroja kantona Federacije BiH 1996. godine, Čolak je izabran za prvog predsjednika vlade Zapadnohercegovačkog kantona.
Foto: Bariša Čolak
Na tom položaju ostao je do 1999. kada je imenovan ministrom pravde u Vladi FBiH. Na općim izborima 2000. dobio je mandat u Zastupničkom (Predstavničkom) domu Parlamenta FBiH gdje je ostao do maja 2002. Na izborima, u oktobru te godine postaje poslanik HDZ-a u Predstavničkom domu državnog Parlamenta. U januaru 2003. je imenovan na poziciju ministra sigurnosti BiH, gdje ostaje naredne četiri godine. Za ministra pravde BiH imenovan je u februaru 2007., i tu funkciju obavlja i danas. Od tada, pa zaključno sa junom 2010., je primio ukupno 182.414 KM po osnovu plaće, toplog obroka, regresa i naknade za odvojeni život. Ako se dodaju i zarade od članstva u komisijama, njegova ukupna zarada u ovom periodu iznosi 190.994 KM.
SA HAYAT TV U POLITIKU
Prema podacima Ministarstva finansija BiH, Čolakova mjesečna plaća u toku obavljanja ministarske funkcije porasla je sa 1.621 KM od februaru 2007. na 4.869 KM u junu 2010.. Na funkciji državnog ministra pravde do decembra 2013. Bariša Čolak je zaradio 420.500 KM po osnovu plaće, toplog obroka, regresa, naknade za odvojeni život i rada u komisiji. Od 2014. je delegat u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH. Sve kada se sabere, i Čolak je od države u svojoj političkoj karijeri uspio inkasirati više od milion maraka.
Iako relativno mlad, veteran skupštinskih klupa je i SDP-ov Damir Mašić. Nakon kratkotrajnog vođenja top-liste na Hayat TV, shvatio je da je politika unosnija od zabavnog dijela novinarstva. Mašić se kandidovao za poslanika u Predstavničkom domu Parlamenta BiH 2000. godine. Iako nije direktno izabran, ulazi u Parlament jer je bolje rangirani kandidat početkom 2001. godine izabran za predsjednika UO Elektroprivrede BiH.
Narednih osam godina, od 2002., bio je u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH. Godine 2011. je imenovan za ministra obrazovanja i nauke u Vladi FBiH. Na izborima 2014. se kandidovao za federalni parlament i osvojio mandat, gdje ima mjesečna primanja oko 3.500 KM. S obzirom da su na entitetskom nivou primanja nešto niža, Mašić je državu koštao „samo“ oko 800.000 KM.
Foto: Damir Mašić
Ova svima poznata imena samo su reprezentativni primjerci, kapitalci među onima koji hljeb zarađuju isključivo sjedenjem po skupštinskim klupama, povremenim govorima, članstvom u komisijama i putovanjima o državnom trošku, bez preuzimanja pretjerane odgovornosti za konkretne političke poteze, a građane koštaju desetine miliona KM.
Treba li napominjati da je bilo kakvo radno iskustvo i karijera mimo politike za većinu ovih funkcionera nepoznanica. A i zašto ne bi bila, kada se uz pomoć tek par hiljada glasova u vlastitoj biračkoj bazi bez problema zaradi i više od milion KM tokom karijere. Ako kojim slučajem glasovi i izostanu, tu su uvijek kompenzacije i domovi naroda. Zaključak koji se sam po sebi nameće, i uopće nećemo pretjerati, jeste da je ovo – barem kada je u pitanju BiH – najbolji ili jedan od najboljih poslova na svijetu.

Budžetlije su pobijedile: Zašto reforma u BiH nije moguća?!

Stvari su prilično jasne u revolucijama. Svakako, često krvave, surove, neizvjesne, možda i tragične… No jasne su. Jedna grupa građana želi srušiti drugu s vlasti. S rušenjem žele promijeniti i sam način vladavine, njihov kompletan sistem vrijednosti, političku upravu, nerijetko i samo uređenje društva… Razlikuju se ciljevi i ideologije koje ih nadahnjuju, no ista su pravila igre, bilo da se radi o Američkoj revoluciji kada je britanska imperijalna monarhija zamijenjena liberalnom republikom, rušenju feudalizma u Francuskoj revoluciji, uspostavi komunizma u zloglasnoj Oktobarskoj revoluciji ili demokratskim promjenama u Srbiji rušenjem Miloševića 5. oktobra. Nešto suptilnije su one „revolucije“ unutar sistema, kada se nakon demokratskog preuzimanja vlasti dubinski i trajno reformiše društvo, kao što je to primjerice učinila Margaret Thatcher u Britaniji.
Bosna i Hercegovina je upravo primjer države koja vapi za dubinskim reformama. No, ovaj prvi, nasilni oblik revolucije, u BiH svakako nije moguć niti za njim ima potrebe, a drugi u pogledu provođenja dubinskih reformi… Pa, ni on nije pretjerano realan. Iako je do prije nekoliko godina Bosna i Hercegovina bila žrtva uobičajenog socijalisitčkog narativa, gdje su se problemi u društvu nastojali objašnjavati kroz „neoliberalizam“, „pljačkašku privatizaciju“, „diktaturu kapitala“ i druge isprazne radikalno ljevičarske ideološke fraze, posljednjih godina u medije i javni narativ istupili su ozbiljni ekonomisti, pojedini novinari i sami politički akteri koji su jasno detektovali ključne socio-ekonomske probleme koji koče napredak i razvoj BiH, a koji su sadržani prije svega u: glomaznoj i rastrošnoj državi, velikim i destimulativnim porezima, firmama gubitašima u državnom vlasništvu koje beskonačno sišu poreski novac, korupciji, niskom stepenu zaštite vlasničkih prava i općenito vladavine prava te sveprožimajućoj partiokratiji. Građanima – malim i srednjim poduzetnicima, profesionalcima, ali i samim radnicima – nije teško prihvatit ovakvu dijagnozu. Uostalom, osjete je svakodnevno na svojoj koži kroz pakao papirologije, poreze koje moraju plaćati te drske poglede i bezobrazluk „teta na šalteru“ i inih stranačkih uhljeba koje obilatu finansiraju za njihov nerad. Ipak, iako je većina postala svjesna problema, do rješenja je mnogo teže doći.
Prema popisu iz 2013. Bosna i Hercegovina ima 3,5 miliona stanovnika. Od toga broja penzionera je oko 700.000. Broj demobilisanih boraca iz rata 1992. – 1995. koji primaju neku vrstu naknade nije tačno poznat, ali procjenjuje da ih je oko 300.000. U administraciji je zaposleno oko 220.000 ljudi, koji godišnje sami potroše 3,3 milijarde KM, odnosno gotovo jednu trećinu svih bh. budžeta . Sve kad se sabere dobijamo više od trećine stanovnika koji direktno žive od budžeta. Dodajte u jednačinu maloljetna lica i ostale članove porodica budžetskih zaposlenika, pa ćete doći do zaključka da gotovo polovina stanovništva ima direktnu korist od bh. budžeta. A ako dodate u jednačinu i državne kompanije te raznorazne vrste budžetskih subvencija od onih privatnim firmama, preko poljoprivrede do kulture, otvara se pitanje – postoji li ovdje uopće iko da na neki način nema koristi od budžeta. Ovdje ne postoji manjina koju treba da ruši većina. Upravo većina je ta koju bi trebalo srušiti.
Ova činjenica nam govori da su dubinske reforme u BiH teško provodive ili gotovo nemoguće. Oni koji su sam sistem nisu, kao što to historijski često biva, mala elita koja je sebi priskrbila vlast preko koje maltretira tihu većinu. U BiH je upravo većina ta koja upravlja sistemom i maltretira malobrojnu manjinu koja je finansira. Ne postoji  organizovana društvena struktura koja bi udarila na uživaoce privilegija. Ne postoji, jer ih je malo, a i to podrazumijevalo da udare na svoju najbližu rodbinu i prijatelje. Ne postoji politička stranka koja najavljuje, a pritom ozbiljno i misli da provede reforme kresanja administracije, privatizacije državnih firmi i dovođenja u red socijalnih davanja. Ne postoji, jer bi to podrazumijevalo ne samo da okrenu nimalo bezazlenu armiju državnih uhljeba i uživaoca socijalnih davanja protiv sebe, što uglavnom ima fatalne političke posljedice, nego da se istovremeno odreknu i vlastitog političkog plijena i kapitala za širenje moći preko vlastitih državnih uhljeba i kontrole ključnih resursa preko državnih kompanija i instutucija. A tolike idealiste u politici baš i nemamo. I na kraju, ni u samom narodu ne postoji spremnost da se previše duboko ode u bilo kakvim reformama, zato što je broj ljudi koji bi od njih stradao i suviše velik, a narodu se već udomaćilo da se u administraciji izmišljaju poslovi „za malog“ ili ako se i privatno dela, da se preko političkih poznanstava sređuju raznorazni grantovi, papiri, porostori i tenderi.
Dosadašnje vladajuće političke stranke u BiH svih nacionalnih predznaka i u oba entiteta, u startu su prepoznale da je recept za njihovu stabilnu vlast i održavanje socijalnog mira uvesti što je moguće veći broj građana u sistem, bilo kroz obezbjeđivanje radnih mjesta u državnim sektorima ili transferiranjem sredstava iz budžeta. Sve to vremenom je nužno vodilo u bildanje i stvaranje glomazne, nebouzdane države koja puno troši, pa puno i traži tj. oprezuje, poklapa i guši kreativnost i incijativu svakoga ko pokušava djelovati mimo njene direktne kontrole, te omogućava ogromnu moć onima koji je kontrolišu. Većini stanovništva obezbjeđuje uglavnom tačno onoliko da nekako prežive, no istovremeno onemogućava uspostavu okvira koji bi omogućio snažniji rast i prosperitet, s obzirom da produktivnost i kreativnu energiju u društvu siše i  preusmjeava u raspodjelu, a ne razvoj.
Postoje dva moguća načina na koji bi se ovakvo stanje moglo promijeniti. Prvi je potpuni krah sistema, bilo kroz bankrot ili dubinsku političku krizu i preobrazbu, koji bi nametnuo „restart“ društva, odnosno izgradnju sistema od početka na potpuno novim temeljima. Takav scenarij, iako svakako nije nemoguć, u ovom trenutku nije izgledan.
Drugi je da se, uslijed silnih pritisaka i otpora, reforme u društvu vrše postepeno, onda kada može i do mjere do koje može bez da uzdrma ozbiljnije čitavo društvo i vlast koja ga predvodi. To bi pak podrazumijevalo kontinuirano postojanje prosvijećene vlasti koja shvata šta su ključni problemi u društvu, kako ih riješiti, te grabi svaku pravu priliku da se uhvati u koštac s njima kada god može. Naravno, po pitanju postojanja takve vlasti također ne treba biti pretjerani optimista, s obzirom da ni svi pritisci MMF-ova i međunarodnih zajednica ne uspijevaju utjecati na konkretniju akciju čim u provođenju reformi dođe na red neka od svetih političkih  krava – poput primjerice dovođenja administrativnog aparata u red.
Stoga, najizglednija opcija je da će BiH kao i do sada nastaviti životariti na samom evropskom začelju po ekonomskoj razvijenosti. Propasti vjerovatno neće, no neće se ni razviti s tromim, nefunkcionalnim, korumpiranim i rastrošnim sistemom koji naprijed ne da, ali previše ljudi zavisi od njega da bi ga se odreklo. Za preokretanje ovog trenda i pokretanje novog kursa bile bi potrebne uistinu dubinske, revolucionarne promjene, prije svega u samim glavama ljudi.

srijeda, 15. kolovoza 2018.

TOP LISTA UHLJEBA: Sa vjerom u stranku – za pare i fotelju!

Piše: Danijal HADŽOVIĆ
Ove liste nećete imati na vašim glasačkim listićima. Kandidate koji se nalaze na njima nećete direktno birati na izborima. Osim redovnih listi, postoje i kompezacijske liste koje sastavljaju stranke, a služe za raspodjelu mandata nakon prebrojanih glasova. S obzirom da su u fokusu redovne stranačke kandidatske liste, priča o kompenzacijskim listama ostaje u drugom planu, iako često znaju biti ključne kod raspodjele mandata.
Kompenzacijski liste su mehanizam kojim se namiruju stranke, odnosno način da se strankama u onim izbornim jedinicama u kojima su prešle izborni prag, ali zbog nedovoljnog broja mjesta nisu dobile mandat, to nadoknadi davanjem kompenzacijskih mandata nakon što se sabere njihov ukupan broj glasova u entitetima.
Od 28 zastupnika u Zastupničkom (Predstavničkom) domu Parlamentarne skupštine BiH koji se biraju iz Federacije, njih sedam je s kompenzacijskih listi, a od onih koji se biraju iz RS – od 14 zastupnika pet će biti izabrano na ovaj način, ovisno o rezultatima koje stranke postignu na izborima.
ČETVRTINA KOMPENZACIJSKIH MANDATA
Kada je riječ o entitetskim parlamentima, tu je još veći broj kompenzacijskih mandata. Od 98 mandata u Zastupničkom domu Parlamenta FBiH, čak 25 su kompenzacijski, a u Narodnoj skupštini RS od ukupno 83 zastupnika njih 20 će biti izabrano s kompenzacijskih listi. Prednost kompenzacijskih listi je u prvom redu što omogućavaju pravedniji sistem raspodjele mandata strankama u skladu s ukupnim brojem glasova.
Ključna mana je što omogućavaju kandidatima da s manjim brojem glasova – time i upitnim demokratskim legitimitetom – uđu u zakonodavne institucije države.
Tako je, primjerice, na izborima 2014. preko kompenzacijske liste u Parlamentarnu skupštinu BiH ušao Saša Magazinović, koji je osvojio svega 2.489 glasova. Poređenja radi, njegove partijske kolege u istoj izbornoj jedinici Damir Hadžić i Zlatko Lagumdžija – koji nisu ušli u Parlament, imali su pojedinačno 4.379, odnosno 6.258 glasova!
Sličan primjer je i Maje Gasal-Vražalica, koja je, iako među najslabije plasiranim kandidata DF-a u svojoj izbornoj jedinici, također preko kompenzacijskog mandata ušla u Parlamentarnu skupštinu BiH.
Devet od 25 poslanika, koji su ušli na prošlim izborima u Predstavnički dom Parlamenta FBiH, sa lista kompenzacijskih mandata dobilo je manje od hiljadu glasova birača, a kandidatkinja DF-a Franka Suzana Galić može se kazati da je rekorder kada je u pitanju „uspjeh“ za ovaj nivo vlasti. Povjerenje su joj ukazala 182 birača.
Kada je riječ o Narodnoj skupštini RS, od 20 poslanika koji su ušli u skupštinske klupe sa kompenzacijskih listi, sedam ih je dobilo manje od hiljadu glasova. Rekord, ali u kategoriji najmanji broj glasova, pripao je kandidatu DNS-a Adamu Šukalu, koji je zadobio povjerenje 260 glasača. Slijedi ga Ivana Lovrić, kandidatkinja koalicije Domovina, sa 322 glasa.
Veteran kompenzacijskih listi je Halid Genjac, koji je na ovaj način i 2006. i 2014. godine ušao u Parlament, prvi put u federalni, drugi put u državni.
GENJAC, RAMIĆ, ARNAUT, BORENOVIĆ…
Genjac, pogađate, na ovim izborima nosilac je kompenzacije liste SDA za Predstavnički (Zastupnički) dom Parlamenta BiH. Što je sigurno – sigurno je. Genjac se na listi ispred Alme Čolo, Nezira Pivića, Edina Mušića i Advije Čaušević.
Nosilac kompenzacijske liste SDA za Parlament BiH iz RS je Adil Osmanović, a na prvom mjestu liste za Parlament Federacije BiH je Salko Bukvarević. Kada je, pak, u pitanju Narodna sakupština RS, tu je šef stranke Bakir Izetbegović osigurao još jednog odanog saradnika – Edina Ramića, aktuelnog ministra u Vladi FBiH, no prema posljednjim istraživanja SDA jako loše stoji u RS pa će biti interesantno pratiti razvoj događaja u oktobru.
Da stvar bude gora, istom logikom se vode i sami predsjednici mnogih stranaka u BiH. Iako SDP pretenduje da bude vladajuća stranka poslije izbora u BiH, njen predsjednik Nermin Nikšić očigledno ne vjeruje u vlastitu popularnost među glasačima pa se, uprkos čelnoj poziciji na listi za direktan izbor, sam stavio i na čelo kompenzacijske liste.
Iza Nikšića na ovoj listi su Nada Miladin, Žan Matić, Belma Kapo, Munib Husejnagoć i Besima Borić. Nosilac liste za Parlament FBiH je Elvir Karajbić, ispred mlade i sve popularnije Lane Prlić, potpredsjednice stranke.
Nesigurnost s liderom SDP-a dijeli i predsjednik Naše stranke Peđa Kojović, koji se također stavio na čelo obje liste. Ispred NS-a kompenzacijsku listu za Parlament FBiH predvodi Nasiha Pozder.
Sefer Halilović, predsjednik BPS-a, koji je politički u mnogo čemu DJL (društvo jednog lica) također nosi kompenzacijsku listu svoje stranke za državni parlament.
Očekivani „kompenzacijski kandidat“ je i Mirsad Kukić, nekadašnji potpredsjedik SDA koji je prije nekoliko mjeseci isključen iz ove partije. On sada predvodi listu svoje novoosnovane PDA za Predstavnički dom Parlamenta BiH.
Od stranačkih predsjednika iz RS koji su nosioci kompenzacijskih listi za Parlament BiH je Branislav Borenović, iz PDP-a. Liderski odgovorno i Borenović se osigurao eventualnog izbornog kraha vlastite stranke; preko kompenzacijske liste on će izvjesno ući u državni Parlament BiH i naredne četiri godine sebi osigurati oko 6.000 KM mjesečno.
Još jedan budžetski veteran sklon mijenjaju stranaka, Damir Arnaut, se izborio za naklonost stranačkog šefa pa se nametnuo na prvo mjesto kompenzacijske liste SBB-a. Iza njega su Edita ĐapoAdisa Omerbegović-Arapović te Nasir Beganović. Generalni sekretar te stranke Munib Jusufović je na vrhu liste za Parlament FBiH, ispred Sanele Prašović-GadžoŠemsudina Kavazovića i Adisa Arapovića.
DODIK NAGRADIO STEVANDIĆA
Akutelni potpredsjednik Federacije BiH Milan Dunović nosit će DF-ovu kompenzacijsku listu za Parlamentarnu skupštinu BiH, dok je za Parlament FBiH to mjesto pripalo Dževadu Adžemu.
Ispred novoformiranog Nezavisnog bloka Senada Šepića nosilac kompenzacijske liste je još jedan skupštinski veteran Salko Sokolović, koji već godinama sjedi u zakonodavnim institucijama, bez da se šire glasačko tijelo naročito sjeća njegovih nastupa. Nosilac liste za federalni parlament ispred ove stranke je Amer Obradović.
Listu HDZ-a BiH i političke partijice okupljene oko te stranke za državnu zakonodavnu vlast predvodi, naravno, desna Čovićeva ruka Borjana Krišto, dok Ivan Musa predvodi listu za Parlament FBiH.
Posebno zanimljivo je u slučaju SNSD-a. Naime, prvi na njihovoj kompenzacijskoj listi za Parlamentarnu skupštinu BiH nije čak ni član SNSD-a, nego predsjednik fantomske Ujedinjene SrpskeNenad Stevandić, a tek iza njega na listi su poznati i priznati SNSD-ovciNebojša Radmanović, Staša Košarac, Dušanka Majkić, Lazar Prodanović…
Za one koji malo slabije poznaju stanje i političku situaciju u RS, Stevandić je bio dugogodišnji istaknuti član SDS-a s kojim se razišao nakon optužbi da radi za SNSD. Potom je bio fingirano neutralan, osnivajući svoju marginalnu Ujedinjenu Srpsku, a za sve je od Dodika nagrađen mjestom potpredsjednika Narodne skupštine RS, što je pozicija koje se regularnim putem ne bi mogao domoći ni za dva života. Njegovu vjernost Dodik sada nagrađuje startnom pozicijom na kompenzacijskoj listi, što znači da ćemo čovjeka kojeg se Bošnjaci i Hrvati u RS sjećaju po „banjalučkom crvenom kombiju“ kojim su „odvođeni“ nesrbi u ratu četiri naredne godine gledati u Parlamentu BiH kao jednog od uhljeba-kapitalaca.
Listu SDS-a za državni parlament, pomalo iznenađujuće, predvodi Aleksandra Pandurević, koja već ima iskustvo s kompenzacijskim mandatima, ali i veliku podršku vlastite glasačke baze. Ona je prvi put u Parlament ušla 2010. sa manje od 3.000 glasova. Međutim, na narednim je osvojila čak 24.000 više i direktno osvojila mandat. Ipak, što je sigurno – sigurno je.
Na predstojećim izborima, dakle, skriveni na kompenzacijskim listama na uhljebljenje čekaju mnogi predsjednici stranaka, ali i istaknuti članovi i dugogodišnji zastupnici i politički funkcioneri. Ako ih glasači i ne budu željeli gledati svojim očima u zakonodavnom institucijama – a mnoge od njih izvjesno neće (što također mnogi od njih i znaju), stranke su se potrudile da im preko kompenzacijskih lista osiguraju uhljebljenje.
Ključna pitanja koja se nameću jeste koliko stranke, lideri i politički funkcioneri mogu nisko pasti, šta će na sve reći birači i, na kraju, koliko je sve pošteno prema ukupnom demokratskom procesu u zemlji.

utorak, 7. kolovoza 2018.

HVALA, DRAGANE: Bauk građanske Bosne širi se Bosnom

Piše: DANIJAL HADŽOVIĆ

1. Još od devedesete godine, kada je BiH imala mnogo građanskiji ustav no danas, nacionalne stranke na vlasti na velika vrata uvele su koncept vladavine kroz tzv. „dogovor naroda“. Nakon što su skinuli komuniste poslije gotovo pola stoljeća nedemokratske vlasti, nacionalni lideri poručivali su nam da budućnost političke stabilnosti i demokratskog prosperiteta BiH leži u međusobnom dogovaranju nacionalnih elita oko ključnih pitanja, čime su neformalno demokratiju u startu izvitoperili u etnokratiju. Razumljivo, nije trebalo dugo čekati, ni nekoliko sedmica, da princip „dogovora“ nacionalnih politika, koje su o budućem državno-pravnom položaju BiH imale međusobno potpuno isključive stavove, u praksi doživi potpuni krah, koji će u konačnici rezultirati brutalnim ratom i genocidom. Daytonskim mirovnim sporazumom kojim je prekinut nezavršeni rat, ne samo da je ratno stanje na terenu pretvoreno u administrativno uređenje, nego je princip „dogovora naroda“ kroz ustav dodatno proširen i cementiran, kroz konstitutivne narode i s njima u vezi tročlano Predsjedništvo, domove naroda i etničke kvote..


2. Ljudi u BiH u međuvremenu su se bili pomirili s konceptom vladavine kroz „dogovaranja naroda“. Postalo je nekako samorazumijevajuće da vlast čine predstavnici tri naroda i da se ključne odluke donose njihovim strogim i potpunim konsenzusom, te da vlast otprilike u jednakom omjeru pripada svakom od političkih predstavnika naroda. One stranke koje su u takvim etabliranim odnosima pokušavale iole zastupati i provoditi građanski koncept, ubrzo bi bile usisane u daytonsko živo blato. Najeklatantniji primjer bila je „platformaška“ vlast iz 2010. SDP-ov pokušaj da kroz svoju vladavinu pređe, doduše neformalne, no čvrsto utvrđene etničke i teritorijalne granice ministarstava, agencija i javnih kompanija, sve uz karikaturalni hrvatski dekor Rada za boljitak i crnokošuljaškog HSP-a, te vlastiti amaterizam u obnašanju vlasti, doveo je do krize u Federaciji BiH i povišenih tenzija. Mnogi su nas počeli ubjeđivati da se u dejtoniji ne može voditi građanska politika. Počela se osjećati nostalgija za vremenima vladavine kroz „dogovor naroda“. Izgledala su kao vremena stabilnosti. Iz HDZ-a su nam poručivali da će se stvari opet vratiti u normalu, a zemlja profunkcionisati kao nikad do sada, samo kad se njima kao „legitimnima“ vrati vlast. Mnogi bošnjački politički i društveni faktori su tu udicu zagrizli.


3. Poslije izbora 2014. stvari su „vraćene u normalu“. HDZ BiH ponovo je dobio svog člana Predsjedništvu. Dobio je i sve izvršne funkcije i upravne odbore koje je mogao. U ime „relaksiranja odnosa“ dobio je i odriješene ruke da na svom dijelu zemlje djeluje manje-više autonomno. No, u međuvremenu se možda malo i smetnulo s uma da se radi o stranci koja iza sebe ima nimalo bezazlenu historiju paradržavnih tvorevina, koncentracionih logora, masovnih zločina i ostalih sastojataka UZP-a, uz neuspješni pokušaj državnog udara u mirnodopskim uslovima. Vraćen na vlast, u najviše federalne institucije, s konsolidovanom moći, HDZ se posvetio onome čemu je obično sklon kad se osjeti jakim – podrivanju države.

Podnijela se apelacija ustavnom sudu čije je usvajanje iskorišteno da se preko promjene izbornog zakona pokuša promijeniti i cijeli ustav, tako da se HDZ-u trajno osiguraju gotovo sva hrvatska mjesta u Domu naroda i posredno izvršnoj vlasti, na način da bi se ona upražnjavala predominantno s teritorija na kojima ova stranka uživa neupitnu vlast. Predlagalo se slično i za Predsjedništvo, tako da se Komšiću i još nekom eventualnom „nelegitimnom“ Hrvatu gotovo i uskrati ljudsko pravo da bude biran. Počelo se prijetiti i postizbornim haosom i blokadom države ako ne bude po njihovom. Dodatno se učvrstio savez s Dodikom. Štaviše, SNSD-ov dopredsjedavajući u federalnom Domu naroda Puzigača, iskorišten je u da se grubo pregazi volja 80% predstavnika građana i blokira glasanje o promjeni izbornog zakona. Šurovalo se s Rusima. Počelo se naokolo i strašiti s muslimanima kao potencijalnom teritorističkom prijetnjom u Evropi. Plasirale su se i neke teorije koje tuknu na rasne, o Hrvatima kao jedinim nosiocima pozitivnih vrijednosti u BiH. U Evropi je ionako plima islamofobije i rasta podrške kojekavih populisitčkim desničarskim prikazama, pa valja nadu položiti i pokušati se nakačiti na te, što bi Dodik rekao, „povoljnije međunarodne okolnosti“.


4. Iako osovina Dodik-Čović već dobrano rovari po biću i državnosti BiH, s realnom mogućnošću da se poslije oktobarskih izbora odvaži i na neke ozbiljnije korake, djelovanju Čovića i HDZ-a u proteklom periodu ipak na jednoj stvari treba biti posebno zahvalan – devastirali su koncept „dogovora naroda“. Potvrdili su ono što je svakom, ko je bio sposoban iole dublje analizirati političke odnose u posljednjih tridesetak, a može i 150 godina, trebalo biti jasno – dogovora između „naroda“ u BiH teško da ikada i može biti. U prvom redu zato što nacionalne elite glede ključnih pitanja državno-pravnog uređenja BiH zauzimaju međusobno isključive poglede. Slijeđenje takvog koncepta u pravilu završava u privremenim i neprincipijelnim savezima dvaju nacionalnih elita protiv one treće, permanentnim političkim sukobima i beskonačnom rješavanju nerješivih pitanja.

- Taj koncept proizvodi stalne krize u BiH.

- Taj koncet je diskriminatoran. On podrazumijeva da se politički legitimitet crpi iz etničke pripadnosti i s njom u vezi dobijenih glasova, što sve ljude koji ne pripadaju jednom od tri konstitutivna naroda čini građanima drugog reda, onemogućujući im čak i kandidiranje na najviše funkcije u ovoj državi. Također dovodi i do toga da je glas jednog konstitutivnog građanina malo manje jednak od glasa druog.

- S obzirom da političko predstavljanje svodi na etničko predstavljanje, etnička pripadnost postaje osnov organiziranja i sukobljavanje političkih stranaka, vrteći društvo beskonačno u krug bavljenja neriješenim etničkim odnosima. To sprječava kako političku integraciju društva, tako i uspostavu istinskog pluralizma. Sve ideološke i programske razlike koje postoje među strankama i pojedincima, svi suprotstavljeni pogledi na primjerice ekonomiju ili socijalnu politiku, padaju u drugi plan u odnosu na neriješena etnička pitanja na kojima se sistem bazira.


5. Razvijene demokratije upravo stoga ne funkcioniraju na principu „dogovora naroda“. Nemoguće je imati efikasan sistem gdje vam za donošenje odluke treba konzensus svih.Smisao demokratije nije u općem konsenzusu, nego u vladavini većine. To podrazumijeva jednaku vrijednost svakog glasa svakog građanina. Provodi se volja onih koji preko svojih izabranih predstavnija u skupštini imaju natpolovičnu većinu. To nije savršeno pravedno, ali je najpravednije moguće. Svakako pravednije od toga da stranka s 10% glasova ima 40% entitetske, 33% državne vlasti i mogućnosti da blokira volju stranaka koje imaju ostalih 90% demokratske podrške. „Ali to će onda dovesti do preglasavanja Hrvata u BiH“, reći će dušebrižnici.

Strah je donekle opravdan, niko ne voli da bude u manjini, no problem ovakve vizure je što ona podrazumijeva da smo mi u političkom pogledu striktno pripadnici naroda, da su interesi tih naroda međusobno suprotstavljeni i da mimo etničkih među nama gotovo da nema nikakvih drugih suštinskih  ideoloških, svjetonazorskih i građanskih razlika, nego da svi razmišljamo i djelujemo kao jedno etničko tijelo s jednistvenim interesima. Daytonsko uređenje obilno hrani takav koncept i on teško da može biti prevaziđena dok god je sam sistem baziran na etničkom predstavljanju.


6. HDZ-ovi bezobrazno nerealni zahtjevi, otvoreno podrivanje države, prijetnje i vođenje huškačke kampanje, koji su još jednom demonstrirali svu gnjilost koncepta „vladavine naroda“ na kraju su urodili najboljom mogućom reakcijom. Ideja o građanskoj BiH ponovo je na sceni.

Čini se nikad aktuelnija, snažnija i utemeljenija. Sve većem broju ljudi postaje jasno da BiH teško da može biti funkcionalna, a kamoli pravedna država, bez uspostave osnovnih temelja za to – jednakosti svih građana pred zakonom i jednake vrijednosti svakog glasa. Među političkim strankama, posebno na ljevici, sve otvorenije se može čuti da je građanska država cilj kojem se teži. U političkoj areni više niko od probosanskih stranaka nije spreman praviti ustupke HDZ-u i SNSD-u u pravcu jačanja sistema „konsocijacije“, odnosno dodatnog slabljenja građanskog principa u korist etničkog predstavljanja i vladavine političke manjine nad većinom. Reis-ul-ulema Islamske zajednice u BiH Husein Kavazović iz Washingtona poručuje da BiH treba da bude građanska država. Sve veći broj intelektualaca, novinara i aktivista javno istupa, argumentuje i otvara oči širi masama zašto je građanska država jedino rješenje, koje jedino može osigurati istinsku jednakost građana, pravdu i funkcionalniju državu. Ono čemu svjedočimo u Bosni i Hercegovini posljednjih mjeseci je postavljanje kontura pokreta za građansku državu koji ima potencijal da postane masovan. Sve veći broj ljudi želi državu zasnovanu na najvišim liberalno-demokratskim vrijednostima u kojoj prava ostvarujemo kao pojedinci i građani, a ne pripadnici kolektima.

Naravno, bez 2/3 parlamentarne većine u BiH Ustav je nemoguće mijenjati. No ideja o građanskoj državi mora biti ultimativni cilj svih probosanskih snaga, definirana, konsolidirana, tvrdoglavo zagovarana i održavana u životu, sve do dana kada ono što se danas čini politički nemogućim, ne postane politički neizbježno.

nedjelja, 17. lipnja 2018.

HDZ BIH JE 2018. ISTI KAO I 1993.: Miran kad je slab, čim dobije moć gradi Herceg-Bosnu i UZP

Piše: Danijal Hadžović

Tokom 1991. i 1992. godine HDZ BiH bio je vatreni pobornik nezavisnosti BiH od Jugoslavije, čemu je uveliko i doprinio. Godinu dana kasnije ova stranka zajedno sa svojom paradržavnom tvorevinom kreće u otvoreni rat protiv sada nezavisne BiH i njenih legalnih političkih i vojnih vlasti, s ciljem pripajanja njenih dijelova Republici Hrvatskoj. Projekat je u Haškom tribunalu presuđen kao udruženi zločinački poduhvat. Već 1994., nakon vojnih neuspjeha i međunarodnih pritisaka, bh. filijala HDZ pristaje na stvaranje Federacije BiH i igra relativnu konstruktivnu ulogu u zajedničkim oslobodaličkim vojnim akcijama i zaustavljanju rata u našoj zemlji.

Nova pobuna desila se 2001. Nezadovoljni novom vlašću u Federaicji, Alijansom za promjene, u kojoj HDZ (kao ni SDA) nije našao svoje mjesto, te izmjenama izbornog zakona, ova stranka pokušava oživiti Herceg-Bosnu kroz projekat tzv. Hrvatske samouprave, u okviru koje osniva Hrvatski narodni sabor kao njegovo parapolitičko tijelo. Cijela avantura u konačnici završava neslavno, s intervencijom SFOR-ovih tenkova, oštrim mjerama međunarodne zajednice i rukovodstvom HDZ-a preko grane, u svojstvu bjegunaca od zakona. Platformaška vlast nije dugo potrajala, pa je HDZ BiH već 2002. ponovo na vlasti. No u narednim godinama je bio miran, sa desetkovanim kadrom igrao je relativno konstruktivnu ulogu, a o nekakvim samoupravama i eskluzivnom hrvatskom entitetu dugi niz godina nije smio ni zucnuti. Histerija se ponovo oslobađa 2006. kada Željko Komšić kao kandidat SDP-a pobjeđuje u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva, a eruptira kada isti uspjeh ponavlja 2010., pri čemu se i izvršna vlast u Federaciji uspostavila bez HDZ-a BiH. Narativ s kojim je tada javnost bombardovana iz ove stranke i s njom povezanih krugova glasio je da je takvim potezima izvršena grupa majorizacija hrvatskog naroda u BiH, da su Hrvati svedeni na nivo građana drugog reda, da su potrebni bolji institucionalni mehanizmi zaštite koji će garantovati „legitimnim“ da vladaju, a da iza sve nedaće stoji SDP koji je odlučio na svoju ruku prekršiti prava jednog naroda i tako proizvesti krizu vlasti.

Da bi se stvar vratila u normalu, poručivali su nam, potrebno je samo „legitimnim“ predstavnicima vratiti ono što im pripada, pa će Federacijom i BiH ponovo da zavladaju red i stabilnost . Rečeno, učinjeno. „Legitimni“ su se ponovo, na svim nivoima, vratili u vlast 2014., a njihovi partneri su bili krajnje velikodušni, pa su im od pozicija prepustili praktično sve što su mogli dobiti. Udicu o „vladavini legitimnih“ kao preduslovu stabilnosti i sloge u Federaciji i BiH, svjesno ili ne, zagrizli su i mnogi u Sarajevu, te se nakon ovih izbora očekivala funkcionalna vlast i stabilizacija prilika.

No, umjesto toga, HDZ BiH, osokoljen kontrolom institucija i povraćenom moći, u politički život, kao nikada ranije, donio je prijetnje, ucjene i blokade kao sredstvo djelovanja. Plasiranje priča o masovnoj terorisitčkoj prijetnji među Bošnjacima, koncerti podrške ratnim zločincima, veličanje i prizivanje Herceg-Bosne, prijetnje prelascima Rubikona, držanje državnih institucija kao taoca uskrnule parapolitičke organizacije HNS-a, sve uz otvoreno savezništvo s Dodikom i otvorenu podršku od HDZ-ove vlasti u Hrvatskoj, tekovine su djelovanje ove stranke u proteklom periodu.Trenutni vrhunac ovog pohoda je izborni zakon.

Koristeći djelomično prihvaćenu apelaciju Bože Ljubića po kojem je neustavnim proglašena odredba da se „svakom konstitutivnom narodu se daje jedno mjesto u svakom kantonu, HDZ i HNS nastoje nametnuti svoj libanski prijedlog izbornog zakona, po kome bi nečija etnička pripadnost bila i njegova izborna jedinica, što bi radikalno transformiralo Ustav i BiH dodatno cementiralo kao tek puki i labavi savez tri etnije. Cilj je, dakako, evidentan – izborni mehanizam ustrojiti tako da HDZ-u i njegovim satelitima trajno osigura člana Predsjedništva te većinu delegata u Domu narodu bez kojeg niti jedan zakon ne može proći, dakle svu hrvatsku vlast u zemlji.

S obzirom da ovakav izborni zakon, nepoznat svakoj ozbiljnoj demokratskoj i pristojnoj zemlji ne podržava niti jedna stranka mimo HNS-a, HDZ BiH ima spremljeno rješenje – pored spomenutog prelaska Rubikona, otvoreno najavljuje pretvaranje čitave države u Mostar, odnosno sprečavanja „implementiranje izbornih rezultata“, što bi u prevodu značilo nedelegiranje zastupnika u Dom naroda iz kantona pod HDZ-ovom vlašću, bez kojih potom nema ni predsjednika Federacija, ni entitetske ni državne vlade. Na taj način HDZ BiH pravi brzu i efektnu simboličku transformaciju od tobožnjeg ugroženika iz opozicije kojem su uskraćena elementarna prava do razularenog siledžije koji postavlja ultimatum – ili će biti po našem ili blokiramo cijelu državu.

No ova prijetnja institucionalnim nasiljem ako mimo demokratske procedure i većine ne bude po njihovom, ima i svoju dublju pozadinu – ona je tek nastavak jedne te iste politike HDZ-a koja je na sceni od prvog dana. Ta politika ukratko podrazumijeva kontinuirano i neumorno podrivanje države kako bi se izvukla što je moguće veća moć i koristi za sebe, koja se potom zloupotrebljava za dalja podrivanja. HDZ nastoji biti konstruktivan kada je slab, u defanzivi ili primi iole teži udarac. Konsolidovan i s moći u rukama, on djeluje krajnje destruktivno i po BiH pogubno. Jednako kao što je bio na braniku BiH kada je trebalo proglašenjem nezavisnosti rat iz Hrvatske prebacivati u našu zemlju, tako je, u trentku kada je ojačao i zaokružio teritoriju pod svojom kontrolom, vojni nalet Karadžićevih i Miloševićevih trupa pokušao iskoristiti za svoj stvarni cilj – otcjepljenje Herceg-Bosne od BiH. Tek ga je vojni poraz natjerao da opet promijeni ulogu. Kao što je nakon sloma Hrvatske samouprave godinama stajao mirno i sarađivao, tako je i nakon povratka političke moći 2014. sebi dao oduška pokazati pravo lice političkog siledžije.

Tobožnja HDZ-ova opredijeljenost za cjelovitu i funkcionalnu BiH tek je taktičko sredstvo zbog nedovoljne političke moći, traženje manevarskog prostora za približavanje stvarnom cilju koji ova stranka od početka ima. A taj cilj nije i nikada i nije bila Bosna i Hercegovina, barem ne ona istinski građanska, multietnička i moderna, nego u prvom redu ekskluzivna i zaokružena hrvatska jedinica unutar BiH sa svim svojim organima upravljanja. U tom smislu Bosna i Hercegovina ako i treba postojati, ona se tretira samo nužno zlo i prelazna faza. Kao što zapis historije kristalno jasno pokazuje, svako povećanje vlastite moći HDZ BiH spremno dočekuje za demonstraciju sile i dodatno rastakanje države. Kada bi njihov ultimativni cilj, Herceg-Bosna, jednog dana i postao stvarnost, sve ukazuje na to da bi ona u organizmu BiH igrala istu onu razarajuću ulogu koju trenutnu igra RS pod Dodikovim vodstvom.

Stoga, vjerovati da se popuštanje i pravljenjem neprincipijelnih ustupaka u HDZ-u dobija konstruktivan i uspješan partner, grubo je nepoznavanje same suštine ove stranke. Ne, time se samo čini da Herceg-Bosna bude na korak bliže.

utorak, 12. lipnja 2018.

SITA DJECA KOMUNIZMA: Iza jugonostalgije leži najprizemniji lični interes

Piše: Danijal HADŽOVIĆ
Razgovaram s jednim sredovječnim jugonostalgičarem. Istaknutim društvenim radnikom. Veli mi da bi država trebala riješiti problem stambenog pitanja ljudi u BiH i obezbijediti svakom građaninu da ima stan. Pokušavam objasniti da je to gotovo neizvedivo, preskupo, da naša država nema sredstava da to sve plati, da bi nas to odvelo ili u dužničko ropstvo ili u ekonomsko uništenje kroz dodatne namete. Veli, može se to izvesti, uvest će se dodatni poreski namet na plate, ništa puno, svi će uplaćivati u fond, pa će ovi što nemaju moći dobiti stan. A šta dakle, ovi što imaju stan kupit će onim što nemaju, pitam. Da, kaže, to je socijalno pravedno.
Iznosim mu svoj koncept socijalne pravde. Ti od svoje plate izdvajaj dio za svoj vlastiti “fond solidarnosti” od kojeg ćeš nastojati sebi kupiti stan, a ja ću sebi od svoje. Ne slažeš se? Onda mi reci na osnovu čega ljudi koji su mukotrpno radili, štedjeli i plaćali kredite da sebi kupe stan bi sada trebali biti dužni još i tebi kupovati stan? Kolike namete pored ovih 70% u odnosu na neto platu bi još trebalo davat? Pitam i je li svjestan da bi uvođenje takvog jednog, papreno skupog i komplikovanog socijalnog programa na kraju opet rezultiralo milion puta viđenim scenarijem – da „prioriteti“ za dobijanje stanova postanu pojedinci uvezani sa strankama na vlasti, koji, da bi stvar bila gora, najčešće nisu ni u kakvoj socijalnoj potrebi.
Umjesto protuargumenta, slijedi tipična bujica optužbi koju sam u sličnim situacijama navikao slušati na svoj račun – socijalni darvinist, sluga kapitala, želim da ljudi budu beskućnici, uskraćujem im pravo na krov nad glavom…
Poznat mi je kao osvjedočeni ljubitelj bivšeg sistema, socijalizma, osoba kojoj se kapitalizam gadi, pa samo čekam kada će krenuti s hvalospjevima na račun bivše države, i počinje. Veli mi kako su svi u toj državi uplaćivali u fond za stambenu izgradnju. Eto, kako je mogla Jugoslavija, ona je riješila stambeni fond (nije, statistike pokazuju da većina radnika nikad nije došla do svoje nekretnine). Dalje mi se otvara pa otkriva istinske motive svoje jugonostalgije i ljubavi prema toj državi. Roditelji su mu na taj način, kaže, dobili ni manje ni više nego tri stana. Jedan od njih je u samom centru Sarajeva, inače luksuzni jevrejski stan u staroj jevrejskoj zgradi koji su najprije njegovim vlasnicima oteli ustaše pa onda prisvojili komunisti. Naravno, stanovanje u njima je bilo namijenjeno za komunističke glaševine. Njegov otac je bio jedan od takvih. Direktor jedne firme. Istaknuti „društveno-politički radnik“. Njih je zapao stan u samom centru i još dva. Negdje. Vjerovatno nije na Alipašinom polju. Te su betonske košnice bile namijenje radničkoj sirotinji. Uzaludno je bilo dalje dotičnoj osobi pokušavati objasniti da je sistem u kome svi plaćaju u zajednički fond, a stan dobiju samo neki, neki i tri, a neki niti jedan, dubinski nepravedan. Da je kupovina „kuća“ i „stanova“ u toj državi na kredite koje bi pojela inflacija, pa bi se otkupili za kikiriki, između ostalih stvari banke gurnula u nelikvidnost, a one u svom propalom stanju ubrzale put u bankrot Jugoslavije tokom osamdesetih. Da je i pored „politike zapošljavanja“ gdje su se fabrike nakrcavale prekomjernim radnicima, nezaposlenost u toj državi bila velika,  dvadesetak posto, toliko velika da su doslovno milioni ljudi iz te zemlje odlazili u zapadne države na rad. Da se u suštini radilo o državi koja je živjela na stranim kreditima. Da su ti krediti u osamdesetim došli na naplatu. Da nije bila u stanju da ih vraća. Da je zemlja nakon toga završila u kolapsu i da je Ante Marković u konačnici tržišnim reformama pokušao bezuspješno spasiti tu zemlju. Krahirala je ekonomski pa se raspala politički, znamo s kakvim posljedicama.
Postoje dvije kategorije jugonostalgičara. U prvu, u suštini benignu, spadaju ljudi koji žale za vremenima kad su bili mlađi, ljepši, veseliji, imali siguran posao i platu od koje su mogli živjeti i u toj su zemlji svakako bolje prosperirali nego u ratnom i tranzicijskom haosu Bosne i Hercegovine. Tim ljudima trebamo vjerovati kada kažu da misle ono što stvarno misle kada pričaju o Jugoslaviji.
No, u potpuno drugu kategoriju jugonostalgičara spada gore opisani sagovornik. Objašanjavati mu realno, činjenično stanje s jugoslovenskom ekonomijom (da ne spominjemo tek politička i ljudska prava) i natjerati ga da spozna svu štetu njenih programa koji su bili loši tada, a kamoli danas, bilo bi kao mormona pokušati ubijediti da neće dobiti svoju vlastitu planetu kad umre. Naime, on navedeni sistem i njegove tekovine brani  iz najprizemnijeg ličnog interesa.
Riječ je o privilegiranoj djeci komunizma, djeci partijskih funkcionera, vojnih lica, partijskih direktora, djeci koja su preko partije imala stanove, luksuz, putovanja i najskuplju odjeću sa Zapada. Pritom ta dječica nisu u stanju pokazati ni promil empatije i razumijevanja za ljude koji su morali biti opljačkani ili utamničeni da bi oni, dječica komunizma, mogli uživati silne privilegije. Ne, najčešće će ih otpisati kakvom prepoznatljivom teškom optužbom ala “nacionalist”, “četnik”, “ustaša”, “profiteter”, “dobio je što je zaslužio” i tako umiriti svoju savjest koja negdje duboko poručuje da su neki morali patiti da bi oni živjeli dobro. Riječ je o dječici koja za komunizmom žali, ne što voli komunizam kao komunizam, no što su komunizam i partija davali unosan život za odanost tom komunizmu i partiji.
Ta djeca komunizma mrze nacionaliste, ali ne samo zato što su oni svoje uhljebili gdje god su stigli i preuzeli kontrolu nad resursima, firmama, obrazovanjem i  državom. Ta djeca komunizma mrze nacionaliste prije svega zato što su njihovim očevima oduzeli uhljebljenja, kontrolu nad resursima, firmama, obrazovanjem i državom.
Ta djeca komunizma, ozlojađena gubitkom položaja i privilegija, u tržišnoj ekonomiji najčešće se nisu snašla najbolje ili su se pak ponovo uhljebila na plodove tuđeg rada, pa stoga posebna meta bijesa i gnjeva su joj oni koji na tržištu uspijevaju nešto zaraditi. Oni su izgubili svoje privilegije, ostali su bez svoje države, pa su u ime toga odlučni da nam svima zagorčaju živote. Uništiti mladim ljudima svaku želju i ambiciju za uspjehom, radom, stvaranjem, širiti negativnu energiju i ubjeđivati nas da nikad nije i ne može biti bolje no što je u njihovom vremenu, te da je sve oko nas katastrofa, bijeda i očaj, kao da je njihova jedina životna misija danas.
Ta djeca komunizma zagovaraju da nam država i danas kupuje stanove, ne jer im je istinski stalo da bosanske  sirotinje bez vlastitog stana, no jer je zbog takvih mjera tatica svojevremeno mogao doći do tri stana. I onog jevrejskog otetog u centru. U sistemu s takvim politikama oni su lično prosperirali.
“Mi smo u Jugoslaviji imali ovo i ono”, “nemojte robovati za primitivce koji drže firme”, “nama su davali”, “država duradi” – grakću iz sveg glasa, dok sanjaju rušenje, što lokalno što globalno, cijelog sistema u kome vide glavnog krivca što su ostali bez slatkog života.
Pojedinci kojima pripada junak našeg teksta danas nisu najmoćnija društvena kategorija.No jesu jedna od najglasnijih i najštetnijih. Šire pesimizam, depresiju i očaj; podržavaju sve što je rušilačko; plasiraju nam bajke o bivšoj državi i zovu nas da tražimo državu koja brine o nama od rođenja do groba, ali ne govore ko to da finansira; žele vlast ili se barem okoristiti njemu, ali ne jer misle promijeniti nešto na bolje (svojim idejama mogu samo na gore) no kako bi vratili, koliko se može, privilegije i luksuz koji je pripadao njihovim očevima.
Poput pripadnika stare feudalne kaste koja je nekoć, kroz 19. stoljeće, iz gnjeva i ozlojađenosti činila sve da potkopa i ocrni etablirani liberalni poredak i njenu vladajuću buružorsku klasu, te pokuša vratiti koliko-toliko svoje stare privilegije, tako i naše stare komunističke elite i njihovi potomci u borbi za privilegije čine sve što je u njihovoj moći da pod svaku cijenu spriječe bilo kakve dublje reforme u društvu, razilaženje sa socijalističkim naslijeđem, okretanje ka slobodnoj tržišnoj ekonomiji, pravnoj državi i individualizmu.
To su preživjeli relikti, zombiji jednog lošeg, poraženog i štetnog poretka i ideologije, koji ne samo da nisu ni alternativa ni rješenje, nego su odraz jednog dubinskog historijskog i mentalitetskog poraza ovog društva,  osuđenog da se klati između crvenog i zelenog kolektivizma, koje otvoreno odbija da se okrene onim politikama i rješenjima koje jedino donose napredak i prosperitet. Što prije postanu stvar prošlosti, bit će nam svima bolje.