nedjelja, 17. lipnja 2018.

HDZ BIH JE 2018. ISTI KAO I 1993.: Miran kad je slab, čim dobije moć gradi Herceg-Bosnu i UZP

Piše: Danijal Hadžović

Tokom 1991. i 1992. godine HDZ BiH bio je vatreni pobornik nezavisnosti BiH od Jugoslavije, čemu je uveliko i doprinio. Godinu dana kasnije ova stranka zajedno sa svojom paradržavnom tvorevinom kreće u otvoreni rat protiv sada nezavisne BiH i njenih legalnih političkih i vojnih vlasti, s ciljem pripajanja njenih dijelova Republici Hrvatskoj. Projekat je u Haškom tribunalu presuđen kao udruženi zločinački poduhvat. Već 1994., nakon vojnih neuspjeha i međunarodnih pritisaka, bh. filijala HDZ pristaje na stvaranje Federacije BiH i igra relativnu konstruktivnu ulogu u zajedničkim oslobodaličkim vojnim akcijama i zaustavljanju rata u našoj zemlji.

Nova pobuna desila se 2001. Nezadovoljni novom vlašću u Federaicji, Alijansom za promjene, u kojoj HDZ (kao ni SDA) nije našao svoje mjesto, te izmjenama izbornog zakona, ova stranka pokušava oživiti Herceg-Bosnu kroz projekat tzv. Hrvatske samouprave, u okviru koje osniva Hrvatski narodni sabor kao njegovo parapolitičko tijelo. Cijela avantura u konačnici završava neslavno, s intervencijom SFOR-ovih tenkova, oštrim mjerama međunarodne zajednice i rukovodstvom HDZ-a preko grane, u svojstvu bjegunaca od zakona. Platformaška vlast nije dugo potrajala, pa je HDZ BiH već 2002. ponovo na vlasti. No u narednim godinama je bio miran, sa desetkovanim kadrom igrao je relativno konstruktivnu ulogu, a o nekakvim samoupravama i eskluzivnom hrvatskom entitetu dugi niz godina nije smio ni zucnuti. Histerija se ponovo oslobađa 2006. kada Željko Komšić kao kandidat SDP-a pobjeđuje u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva, a eruptira kada isti uspjeh ponavlja 2010., pri čemu se i izvršna vlast u Federaciji uspostavila bez HDZ-a BiH. Narativ s kojim je tada javnost bombardovana iz ove stranke i s njom povezanih krugova glasio je da je takvim potezima izvršena grupa majorizacija hrvatskog naroda u BiH, da su Hrvati svedeni na nivo građana drugog reda, da su potrebni bolji institucionalni mehanizmi zaštite koji će garantovati „legitimnim“ da vladaju, a da iza sve nedaće stoji SDP koji je odlučio na svoju ruku prekršiti prava jednog naroda i tako proizvesti krizu vlasti.

Da bi se stvar vratila u normalu, poručivali su nam, potrebno je samo „legitimnim“ predstavnicima vratiti ono što im pripada, pa će Federacijom i BiH ponovo da zavladaju red i stabilnost . Rečeno, učinjeno. „Legitimni“ su se ponovo, na svim nivoima, vratili u vlast 2014., a njihovi partneri su bili krajnje velikodušni, pa su im od pozicija prepustili praktično sve što su mogli dobiti. Udicu o „vladavini legitimnih“ kao preduslovu stabilnosti i sloge u Federaciji i BiH, svjesno ili ne, zagrizli su i mnogi u Sarajevu, te se nakon ovih izbora očekivala funkcionalna vlast i stabilizacija prilika.

No, umjesto toga, HDZ BiH, osokoljen kontrolom institucija i povraćenom moći, u politički život, kao nikada ranije, donio je prijetnje, ucjene i blokade kao sredstvo djelovanja. Plasiranje priča o masovnoj terorisitčkoj prijetnji među Bošnjacima, koncerti podrške ratnim zločincima, veličanje i prizivanje Herceg-Bosne, prijetnje prelascima Rubikona, držanje državnih institucija kao taoca uskrnule parapolitičke organizacije HNS-a, sve uz otvoreno savezništvo s Dodikom i otvorenu podršku od HDZ-ove vlasti u Hrvatskoj, tekovine su djelovanje ove stranke u proteklom periodu.Trenutni vrhunac ovog pohoda je izborni zakon.

Koristeći djelomično prihvaćenu apelaciju Bože Ljubića po kojem je neustavnim proglašena odredba da se „svakom konstitutivnom narodu se daje jedno mjesto u svakom kantonu, HDZ i HNS nastoje nametnuti svoj libanski prijedlog izbornog zakona, po kome bi nečija etnička pripadnost bila i njegova izborna jedinica, što bi radikalno transformiralo Ustav i BiH dodatno cementiralo kao tek puki i labavi savez tri etnije. Cilj je, dakako, evidentan – izborni mehanizam ustrojiti tako da HDZ-u i njegovim satelitima trajno osigura člana Predsjedništva te većinu delegata u Domu narodu bez kojeg niti jedan zakon ne može proći, dakle svu hrvatsku vlast u zemlji.

S obzirom da ovakav izborni zakon, nepoznat svakoj ozbiljnoj demokratskoj i pristojnoj zemlji ne podržava niti jedna stranka mimo HNS-a, HDZ BiH ima spremljeno rješenje – pored spomenutog prelaska Rubikona, otvoreno najavljuje pretvaranje čitave države u Mostar, odnosno sprečavanja „implementiranje izbornih rezultata“, što bi u prevodu značilo nedelegiranje zastupnika u Dom naroda iz kantona pod HDZ-ovom vlašću, bez kojih potom nema ni predsjednika Federacija, ni entitetske ni državne vlade. Na taj način HDZ BiH pravi brzu i efektnu simboličku transformaciju od tobožnjeg ugroženika iz opozicije kojem su uskraćena elementarna prava do razularenog siledžije koji postavlja ultimatum – ili će biti po našem ili blokiramo cijelu državu.

No ova prijetnja institucionalnim nasiljem ako mimo demokratske procedure i većine ne bude po njihovom, ima i svoju dublju pozadinu – ona je tek nastavak jedne te iste politike HDZ-a koja je na sceni od prvog dana. Ta politika ukratko podrazumijeva kontinuirano i neumorno podrivanje države kako bi se izvukla što je moguće veća moć i koristi za sebe, koja se potom zloupotrebljava za dalja podrivanja. HDZ nastoji biti konstruktivan kada je slab, u defanzivi ili primi iole teži udarac. Konsolidovan i s moći u rukama, on djeluje krajnje destruktivno i po BiH pogubno. Jednako kao što je bio na braniku BiH kada je trebalo proglašenjem nezavisnosti rat iz Hrvatske prebacivati u našu zemlju, tako je, u trentku kada je ojačao i zaokružio teritoriju pod svojom kontrolom, vojni nalet Karadžićevih i Miloševićevih trupa pokušao iskoristiti za svoj stvarni cilj – otcjepljenje Herceg-Bosne od BiH. Tek ga je vojni poraz natjerao da opet promijeni ulogu. Kao što je nakon sloma Hrvatske samouprave godinama stajao mirno i sarađivao, tako je i nakon povratka političke moći 2014. sebi dao oduška pokazati pravo lice političkog siledžije.

Tobožnja HDZ-ova opredijeljenost za cjelovitu i funkcionalnu BiH tek je taktičko sredstvo zbog nedovoljne političke moći, traženje manevarskog prostora za približavanje stvarnom cilju koji ova stranka od početka ima. A taj cilj nije i nikada i nije bila Bosna i Hercegovina, barem ne ona istinski građanska, multietnička i moderna, nego u prvom redu ekskluzivna i zaokružena hrvatska jedinica unutar BiH sa svim svojim organima upravljanja. U tom smislu Bosna i Hercegovina ako i treba postojati, ona se tretira samo nužno zlo i prelazna faza. Kao što zapis historije kristalno jasno pokazuje, svako povećanje vlastite moći HDZ BiH spremno dočekuje za demonstraciju sile i dodatno rastakanje države. Kada bi njihov ultimativni cilj, Herceg-Bosna, jednog dana i postao stvarnost, sve ukazuje na to da bi ona u organizmu BiH igrala istu onu razarajuću ulogu koju trenutnu igra RS pod Dodikovim vodstvom.

Stoga, vjerovati da se popuštanje i pravljenjem neprincipijelnih ustupaka u HDZ-u dobija konstruktivan i uspješan partner, grubo je nepoznavanje same suštine ove stranke. Ne, time se samo čini da Herceg-Bosna bude na korak bliže.

utorak, 5. lipnja 2018.

OD CVETKOVIĆ-MAČEK DO PLANA B: Da li će politički patuljci sudbinu BiH predati Dodiku i Čoviću?

Piše: Danijal HADŽOVIĆ
Period Kraljevine Jugoslavije jedan je od najtežih u historiji Bosne i Hercegovine i bošnjačkog naroda. Odmah po uspostavi ove države širom BiH i Sandžaka muslimansko stanovništvo, posebno u ruralnim područjima, bilo je izloženo učestalim napadima uz ubistva i pljačke koje su provodili  „kosovski osvetnici“, kako su si, u nastojanju mitološkog legitimiziranja vlaste žeđi za krvlju i tuđom imovinom, tepale razne kriminalne skupine koje su u novoj državi dobile odriješene za vršenje zločina.  Nove vlasti , predvođene dvorom Karađorđevića i Pašićevim radikalima su, naime, na ova zlodjela uglavnom reagirale širom zatvorenih očiju puštajući počinioce da prođu nekažnjeno, da bi u međuvremenu i same provele državno sponzoriranu pljačku oduzimanja imovine bošnjačkim zemljoposjednicima, poznatu kao agrarna reforma. BiH kao cjelini također nije bila namijenjena mnogo bolja sudbina. Ona je, ukratko, u radikalsko-karađorđevskim koncepcijama uređenja imala da nestane kao politički subjekt i bude potpuno utopljena u unitarnu jugoslovensku ili velikosrpsku državnu tvorevinu. 

Nosilac borbe za zaštitu bošnjačkog stanovništva i očuvanje kompaktnosti BiH uz autonomiju kao krajnji cilj, bila je Jugoslovenska muslimanska organizacija. Predvođena Mehmedom Spahom, za kratko vrijeme je obezbijedila plebiscitarnu podršku bošnjačkog stanovništva, koju je uglavnom sačuvala kroz cijeli period postojanja Kraljevine. Iako sa svega nekih 5% glasova ukupne podrške u jugoslovenskom političkom sistemu i djelujući u krajnje krnjem demokratskom okviru, Spaho je, vješto balansirajući između interesa unitarističkog koncepta srpskih, i republikanskog hrvatskih elita, uspijevao na političkoj sceni afirmisati pitanje muslimana u Jugoslaviji i održavati u životu ideju o autonomiji BiH. Koliko je ovakva politička pozicija predstavljala teret vlastima u Beogradu, pokazuje i ogroman napor koji su ulagali u razbijene Spahe političke organizacije kroz stvaranje niza novih, njihovom unitarističkom konceptu naklonjenih političkih opcija među muslimanima, od „muslimanskih radikala“ Šerifa Arnautovića do radikalima naklonjene „Jugoslovenske narodne muslimanske organizacije“, formirane od bivših Spahinih saboraca. Ni obilne finansije ni sav propagandni aparat koji im je stajao na raspolaganju od beogradskih vladajućih krugova nisu bitno pomogli da se promijeni rezultat – kroz čitav period Kraljevine JMO je ostao najsnažniji politički faktor u BiH i respektabilna parlamentarna snaga. Na kraju je bila potrebna smrt Spahe (prirodna ili izazvana, ostavimo istraživačima i historičarima) da se ta politička snaga razbije i BiH, sporazumom Cvetković-Maček, u miru podijeli između Srbije i Hrvatske. 
 
Ovaj sporazum, na sreću, nije dugo opstao u praksi. Borba za politički subjektivitet BiH i splet okolnosti nas je doveo do toga da, nakon mora prolivene krvi, danas Bosnu i Hercegovinu imamo kao kakvu-takvu nezavisnu državu. Ipak, jednako kao i prije stotinjak godina, ključna politička podjela  u zemlji je između onih koji Bosnu i Hercegovini žele i onih koji je ne žele, barem ne kao pretjerano suverenu i ozbiljnu državu. Milorad Dodik,  dakako spada u potonje. Već odavno priželjkuje, najavljuje, prijeti njenim raspadom, samo dok, kako veli, dočeka pogodan međunarodni trenutak. Za to vrijeme u praksi čini sve što je moguće da oslabi njen državni kapacitet. Svog vjernog partnera za ovaj projekat pronašao je u lideru HDZ-a BiH Draganu Čoviću, koji je u politici rušenja države već najavio i potencijalno ozbiljnije podvige, tj. blokadu izbora novih vlasti u Bosni i Hercegovini na svim nivoima, u slučaju da se ne promijeni izborni zakon po njegovoj volji.

 Ni međunarodna situacija nije baš bajna za BiH. Rusija, pružajući direktnu podršku Dodiku, već godinama predano ruje iznutra i destabilizira zemlju. Širom istočnog djela EU vladaju kršćanski desničari koji, blago rečeno, s fobijom gledaju na muslimane. EU je zabavljena o svom jadu, Brexitima i navalom raznoraznih populističkih nedaća s radikalne desnice.  Ne treba ni čuditi stoga da HDZ-ovi lobistički napori za podršku reorganizaciji BiH, po njihovoj mjeri, pronalaze sve više pristalica i među zapadnim članicama evropske porodice.

I kako na sve ovo reaguju probosanske stranke? Stranke ljevice  u konačnici na izbore izlaze ni s manje ni s više nego s tri kandidata za Predsjedništvo. Pošto SDP nije partija koja će da popušta „onim koji su je izdali“, Željko Komšić, koji je dva puta pobjeđivao HDZ-ovog kandidata, ovaj put će glasove lijevog glasačkog tijela morati dijeliti sa SDP-ovim  Denisom Bećirovićem. Da se po prvi put okuša na velikoj sceni, s kandidatom za člana Predsjedništva, baš u ovom historijskom trenutku je odlučila i Naša stranka, s mlađahnim gostom iz Francuske, New Yorka ili gdje već živi, Borišom Falatarom. Sve u svemu dovoljno da se još koja hiljada glasova skine ljevici. Kada se sve sabere, ili tačnije oduzme, Dragan Čoviće ide prema izglednoj pobjedi. Kao zajednički kandidat ljevice Komšić (ili čak možda i Slavo Kukić čije ime se prvobitno spominjalo) bi imao izgledne šanse da porazi Čovića na izborima. S još dva kandidata istog glasačkog tijela, te šanse su minimalne. I pritom, ni najmanje nije sigurno da će Bećirović s druge strane pobijediti. Barem historijski zapis kristalno jasno govori da ljevica nikada nije imala bošnjačkog člana Predsjedništva. Takvom strategijom ljevica će Čoviću direktno omogućiti novi mandat u Predsjedništvu, dok će sama prema svemu sudeći ostati bez ijednog.

No, zar u ove četiri godine, koliko je na sva zvona medijski promovisan igrokaz o tobožnjem ujedinjenu ljevice, nije mogao biti postignut neki trezven, razuman, zreo dogovor o zajedničkom političkom nastupu? Zar se nije moglo dogovoriti, kao što je to slučaj s opozicijom u RS-u, da se primjerice Komšić podrži kao zajednički kandidat za Predsjedništvo, Nermin Nikšić za premijera Federacije, a neko iz NS za kantonalnog premijera, ili obrnuto? Zar to nije nešto što bi ozbiljne i zrele političke organizacije, na kraju krajeva i odrasli ljudi učinili, umjesto što umjesto toga svjedočimo novom valu razmjene uličarskih pogrda i optužbi među protagonistima ljevice?

Situacija nije previše bolja ni na desnom političkom spektru. Od jedne stožerne SDA, u međuvremenu se formirala nekolicina regionalnih i lokalnih stranaka, odlučnih da zadrže svoj dosadašnji komad vlasti. Njihovi politički koncepti u ovakvom bitnom historijskom momentu, u skladu se interesima i političkim dometima njihovim protagonista,  svode se na važna državnička pitanja parkinga, nedostavljenih računa i teladi na Bjelašnici, ili pak brendiranje sebe kao „novih lica u politici“, nakon što su prethodne dvije decenije proveli na budžetu. 

Računajući na malu razliku s kojom je prošle pobijedio daleko manje popularnu i karizmatičnu Želju Cvijanović, Ivanić će vrlo teško u Predsjedništvo preko Dodika čijoj stranci se u RS-u smiješi još jedna uvjerljiva pobjeda. Čoviću su hrvatski glasovi ponovo sigurni, uz adut izbornog zakona i realnim oružjem Doma naroda s kojim može kočiti državu. Na megdan ovoj antibosanskoj osovini izlazi čitava jedna bujica podijeljenih, dezorijentiranih i međusobno interesno posvađanih probosanskih stranaka. Stoga, ne treba ni čuditi što već u ovom trenutku Dodik i Čović pomalo slavodobitno najavljuju  svoj „Plan B“, odsno formalizovanje davno uspostavljenog saveza  te odlučivanje o tome koja će bošnjačka opcija biti poželjna im za sastavljanje vlasti. Kada se podvuče crta, uistinu i jesu u takvoj poziciji. Šta god mislili o njihovim politikama, u onom organizacionom smislu u proteklom periodu pokazali su se neuporedivo vještijim, mudrijim i pronicljivijim, grabeći sebi daleko veću moć nego što im i po daytonskoj strukturi pripada. Šta bi ovaj savez ujedinjen u Predsjendištvu, uz svu stranačku i izvršnu vlastodržačku mašineriju, bio sve spreman uraditi nakon preuzimanja i konsolidovanja vlasti u oktobru, za sada možemo samo nagađati. Bliža prošlost do sada bilježi pokušaj državnog udara HDZ-a kroz „hrvatsko samoupravu“, pokušaj blokade izbora vlasti nakon izbora 2010., kao i Dodikovo bezobzirno kršenje odluke Ustavnog suda BiH i održavanje referenduma. Sve to sa dalekom manjom političkom moći nego što bi je prema svemu sudeći mogli imati nakon sljedećih izbora.

Probosanske stranke s druge strane su spale na to da danas, čast pojedinim izuzecima, budu vođene od strane političkih patuljaka. Bez izraženog i sposobnog lidera, bez državničke vizije, jasne strategije i plana svi su izgledi da nisu u stanju prepoznati težinu historijskog trenutka u kome nalaze i imati bilo kakvu jasnu ideju kako da se suprotstave osovini Dodik-Čović. Umjesto toga, svoju energiju i kapacitete usmjerili su na međusobna prepucavanja, vrijeđanja i raslojavanja i to, da stvar bude gora, ne zbog bilo kakvih konkretnih ideoloških i političkih neslaganja, no uslijed ličnih sujeta i borbe za puku vlast.

Prije kojih stotinjak godina Mehmed Spaho je, pored svih mana, a imao ih je, ipak uspijevao bez države, institucija i ozbiljnije infrastrukture, s jedva nekih 5% glasova na državnom nivou, u borbi za bosansku autonomiju i afirmaciju muslimanskog stanovništva zada ozbiljne glavobolje beogradskim vladajućim krugovima, toliko ozbiljne da su kroz čitav period Kraljevine ulagali silne napore  ne bi li razbili njegovu organizaciju. Današnjim probosanskim opcijama, koje imaju neuporedivo bolju institucionalnu poziciju, nije trebao neprijatelj da ih razbija. To su učinile dobrovoljno, dovodeći državu u poziciju da njena sudbina dospije u ruke osovini Dodik-Čović.

četvrtak, 5. travnja 2018.

PLAN KOJI NISU OSTVARILI 93.: Kako preko izbornog zakona Bošnjake pretvoriti u evropske Palestince

Piše: Danijal HADŽOVIĆ

"Neki europski lideri nisi bili spremni da imaju muslimansku državu u srcu Balkana, plašeći se da bi to mogla postati baza za izvoz ekstremizma."

Ovo su bile riječi nikog drugog do Billa Clintona kojima je objašnjavao indolentnost zapadnih sila na stravične zločine koji su se tokom agresije na međunarodno priznatu državu BiH odvijali nad njenim muslimanskim stanovništvom. S obzirom da su kao demografska većina prijetili da ostvare dominaciju u novoproglašenoj državi, etničko čišćenje muslimana u Evropi tadašnji zapadni lideri su ignorisali, relativizovali i čak i prešutno odobravali, što je najbolje oličeno u rečenici tadašnjeg britanskog premijera Johna Majora koji je masovne zločine u BiH opisao kao „bolnu, ali i realističnu obnovu kršćanske Evrope“.

Upravo će ovaj strah od muslimanske države i muslimanske dominacije, koji je ciljano raspirivan iz velokohrvatskih i velikosrpskih krugova, uveliko doprinijeti da u Daytonski sporazum budu ugrađeni svi invaliditeti koji sprečavaju da BiH funkcioniše kao normalna država. Podijeliti Bosnu i Hercegovinu bilo je nepoželjno, jer je to značilo s druge strane formiranje većinski muslimanske države, pa makar i teritorijalno male. Stoga je priznata Republika Srpska kao, uprkos genocidnim zločinima ugrađenim u njene temelje,, „zaštitini“ mehanizam koji treba spriječiti da većinsko stanovništvo u BiH ostvari dominaciju. No, ni nagrađivanje genocida samo po sebi nije bilo dovoljno, pa su uz to još obezbijeđeni i mehanizmi poput prava veta svakog od članova Predsjedništva, entitesko glasanje, etničke kvote i domovi naroda što na državnom, što na federalnom nivou, putem kojih etnički predstavnici bez obzira na svoj ukupan demokratski legitimitet mogu blokirati doslovno svaku odluku.

Ovi kočničarski mehanizmi od početka su imali za cilj, a recimo to otvoreno – spriječiti demografsku i samim tim demokratsku većinu da bude većina, i umjesto toga etablirati nekakav konsocijacijski model u kome se donošenje odluka i funkcionisanje sistema ostavlja na milost volji i konsenzusu „predstavnika konstitutivnih naroda“.

No, i pored odluke, istina, naknadno nametnute, da su sva tri naroda konstitutivna u svakom dijelu BiH, mehanizmi zaštite konstitutivnosti nisu svugdje jednako primijenjeni. Entitet Republika Srpska je unitaran i de facto građanski uređen, gdje se vlast bira i odluke donose prostom demokratskom većinom, dok Vijeće naroda ima krajnje ograničenu zakonodavnu ulogu u  zaštiti „vitalnih nacionalnih interesa konstitutivnih naroda“.

U isto vrijeme, u Federaciji BiH postoji Dom naroda gdje predstavnici konstitutivnih naroda imaju mehanizam blokade svake odluke. Problem iz vizure HDZ-.a je, međutim, što se federalni Dom naroda popunjavao na način da je pripadniku svakog konstitutivnog naroda iz svakog kantona garantovao po jedno mjesto. A to je značilo da je i poneki Hrvat koji nije na političkim linijama HDZ-a ulazio u njega. A Hrvatima nije  dovoljno samo ustavno obezbijediti stepen vlasti i mehanizme blokoade koji uveliko nadilaze njihov udio u ukupnom stanovništvu. Svu tu hrvatsku vlast valja zakonski osigurati HDZ-u kao jedino „legitimnom“, pa je upravo stoga krenula politička ofanziva na promjene pravila za izbor članova Predsjedništva i delegata u Domu naroda, preko kojih se nastoji obezbijediti vlastita apsolutna vlast.

No tu se opet došlo do problema koji i u ovako sklepanom sistemu ipak ima i određenu težinu – demokratske većine. Naime, ne postoji način, barem ne onaj parlamentarni i demokratski, da se volja 10% HDZ-ovih glasača nametne ostalim 90% koji joj se protive?Ali ako ne može demokratski, onda može mješavinom bjesmočune propagande o tobožnoj ugroženosti, žestokim lobiranjem po svijetu i pokušajima da se preko Ustavnog suda koji uz sumnjiva obrazloženja usvaja Ljubićeve apelacije i Izborne komisije koja ima mogućnost nametanja novog izbrnog zakona, promijeni i sam Ustav i karakter ove zemlje mimo redovne procedure.

Ostvarivanjem ove zamisli Federacija deset kantona bi se preobrazila u federaciju Dodikovih Srba, Čovićevih Hrvata i Bošnjaka, jer HDZ-ov prijedlog izmjena izbornog zakona upravo ide u pravcu da se srpski i hrvatski klub u domovima naroda gotovo u potpunosti popunjavaju iz onih kantona u kojima Srbi i Hrvati imaju većinu, što bi SNSD-u i HDZ-u dalo prevlast, a glasove Hrvata iz Sarajeva ili Srbina iz Mostara praktički učinilo bezvrijednim.

S provođenjem ovakvih ustavnih rješenja Bošnjaci, koji čine 2/3 stanovništva u Federaciji BiH, postali bi politički marginalizovan faktor

Stoga bi one predstavnike zapadnih sila koji su bošnjačkim predstavnicima suptilno sugerirali da „popuste“ oko HDZ-ovih zahtjeva, trebalo pitati kako se to konkretno uklapa u koncept na kojem su njihove zemlje zasnovane - da su svi građani jednaki pred zakonom s jednakim pravom glasa i da nijedan pojedinac na osnovu svoje grupne pripadnosti ne smije uživati bilo privilegije, bilo diskriminaciju? Možemo li zamisliti da neko Englezu sugeriše da bi njegov glas u Velikoj Britaniji trebao vrijediti pet puta manje od glasa Škota pa da vlast dijele pola-pola, umjesto što engleska volja redovno na izborima „majorizira“ Škote?

Ako se, slijedeći HDZ-ovu logiku, načelo konstitutivnosti naroda realizira u prvom redu kroz instituciju doma naroda koji ima da se popunjava tako da u njega ulaze striktno „legitimni“ predstavnici konstituvnih naroda, dakle s onih prostora gdje ti narodi čine većinu, zašto taj princip treba da bude ograničen samo na nivo države i Federacije BiH? Zašto se isti princip zaštite konstitutivnosti ne traži i u Republici Srpskoj, nego je umjesto toga HDZ-u i njegovim ideolozima sasvim prihvatljiv većinski način odlučivanja koji u njemu vlada? I trebamo li onda HDZ-ov princip odlučivanja primijeniti možda i na Grad Mostar?

Ne može biti nikakvog suvislog opravdanja, a kamoli prihvatanja, da se tamo gdje su Bošnjaci većina uvode dodatni mehanizmi blokada i entoteritorijalizacije političkog odlučivanja, a tamo gdje su manjina poput RS-a ili Mostara, da se prešutno odobrava princip proste vladavine većine. Pristati na ovakva rješenja značilo bi pristati na učvršćivanje već uvedenog institucionaliziranog terora manjine nad većinom, političkog obespravljivanja jednog cijelog naroda i dodatno stvaranje od 2 miliona ljudi u ovoj zemlji građana drugog reda čiji glas zbog njihove etničke pripadnosti ima da vrijedi dvostruko ili trostruko manje od glasova ostatka. Šta je to, nego najgrublja diskriminacija i antidemokratija imati sistem u kome volja 2 miliona ljudi ima da vrijedi jednako kao volja njih 500.000? Šta bi bilo, nego potpisivanje političkog samoubistva i stvaranje od Bošnjaka građana drugog reda, pristati na koncept gdje HDZ na teritorijalnom principu ima svu hrvatsku i 50% ukupne vlasti u Federaciji, bez obzira na ukupan broj Hrvata?

Ako se na takva rješenja moralo u prošlosti pristati pod pritiskom zločina genocida, udruženih zločinačkih poduhvata, protjerivanja, haubica i indolentnosti zapadnih sila, danas se pod pritiskom HDZ-ovih jalovih prijetnji, lobiranja po svijetu, pa i pritisaka iz pojedinih krugova EU zasigurno ne mora. Nepristajanje ni na promil dodatnog derogiranja građanskog koncepta i osnovnih demokratskih načela minimum je ispod kojeg probosanske stranke ni pod koju cijenu ne smiju ići.


utorak, 20. veljače 2018.

ZEMLJA GORI, A LJEVICA SE ČEŠLJA: Prestanite se glupirati i izađite ujedinjeno na izbore

Piše: Danijal Hadžović

Nakon oktobarskih izbora 2014. godine izgledalo je da će vladavina SDA biti duga i sigurna. Kao konsolidovana, organizovana i jaka stranka, nasuprot sebe je, pored SBB-a na desnici koji je zahvaljujući ad hoc lumpeproletarijatskom glasačkom tijelu uvijek osvajao solidan broj glasova, na ljevici imala SDP koji je doživio debakl bez pretjeranih izgleda da se u skorije vrijeme izdigne, te DF koji se ubrzo poslije izbora počeo osipati i rasipati. Posebno je tugaljivo bilo posmatrati kako ljevica na lokalnim izborima 2016. godine tvrdoglavo i prkosno sebi ispaljuje rafal u koljeno, gubeći dobijene bitke. Najznakovitiji je svakako bio primjer sarajevske Općine Centar, tradicionalne utvrde ljevice, koju je izgubila jer je protiv SDA odlučila nastupiti sa čak šest kandidata.

No da je politika, naročito u BiH, često turbulentnija i nepredvidivija i od najuzbudljivijih Spillaneovih krimića, svjedočimo posljednjih mjeseci. SDA, koja se nakon prošlih izbora činila nedodirljivim, počela je pucati po šavovima. Odlazak Šepića i grupe, sudski procesi, izlazak Konakovića, smjena Kukića i njegova osveta s rušenjem Vlade TK koja je začinjena bombom, te najava daljnih „čišćenja“ unutar stranke, siguran su nagovještaj turbulentnih vremena unutar SDA i u najboljem slučaju osipanju njihovih glasova na izborima ove godine.

Tako se razjedinjenoj ljevici ukazala prilika da na oktobarskim izborima ustane iz mrtvih i neočekivano doživi uspjeh. Čovjek bi pomislio da su na primjeru debakla u Općini Centar nešto naučili, ali ne lezi vraže. Željko Komšić već je samoincijativno najavio kandidaturu za Predsjedništvo. SDP pak tvrdi da će oni imati svog kandidata i, štaviše, da ljevica treba imati sva tri kandidata. Da stvar bude gora, najavljuju kandidata i u RS-u, kako djelovanje ne bi bilo samo autodestruktivno, nego se i Dodikovoj opoziciji barem malo otežao život. S tim se pak ne slaže njihov državni zastupnik Denis Bećirović, koji je, mudro rezonirajući, istupio samostalno, zahtijevajući zajednički nastup i jednog zajedničkog kandidata za Predsjedništvo. Ostatak rukovodstva partije zauzet je pravljenjem selfija. Naša stranka, nakon neočekivano dobrog rezultata na lokalnim izborima, se opet pogubila u za njih nadasve prezapetljanim političkim odnosima, pa se vratila onome što joj ide najbolje – trotoarima i živim ogradama. GS, kojeg su DF i SDP iz cijelih kombinacija izbacili, dramatično upozorava na mogućnost rata. 

Na koncu uprkos igrokazima o ujedinjenju ljevice koji traju više od godinu dana u vidu uzaludnih sastanaka, analiziranja i savjetovanja, svega nekoliko mjeseci pred izbore lijeve stranke nemaju ni platformu, ni program, ni plan šta konkretno da se dela, a kamoli dogovorene zajedničke kandidate na izborima. Tako na historijsku priliku koja im se pružila pred izbore ne njihovom krivicom, a pogotovo ne zaslugom, lijeve stranke reaguju poput tinejdžera kojem su pred prvi izlazak s djevojkom dali flašu viskija i ključeve od automobila.

Da stvar bude gora, podjele na ljevici i nisu bile rezultat nikakvih suštinskih idejnih sukoba i neslaganja (nedostatak istih je već tema za neki drugi tekst), nego odnosa njenih neodgovornih lidera koji su zbog ličnih sujeta i animoziteta strovalili kompletnu lijevu scenu. Stoga, ukoliko želimo da ova zemlja ima nešto što liči na iole ozbiljnu lijevu političku opciju, rukovodiocima lijevih stranaka treba poručiti jasno: uozbiljite se! Prestanite se glupirati!

Dogovorite zajedničke kandidate za ključne funkcije i jednog kandidata za Predsjedništvo. S jednim možda možete pobijediti, s više njih imate sigurne izglede da ne dobijete nijednog. Ako se zbog vlastitih ega na normalan način ne možete dogovoriti oko kandidata, organizujte unutrašnje izbore pa neka svima bude pravo ili ih izvucite ih šešira. Sve je bolje od razjedinjenog nastupa.

Izađite s jasnim programom i ciljem. Dogovorite zajedničku platformu djelovanja. Napravite konkretan i jasan plan šta namjeravate učiniti kad dođete na vlast. Ponudite alternativu postojećem stanju. Vaši glasači to od vas očekuju. Njih više ne interesuju vaši animoziteti, sukobi i napoleonske ambicije. To je jedino što može donijeti rezultat. To je jedino zrelo što možete napraviti. Ne ponašajte se poput derišta koje iz obijesti uništava rođendansku tortu i prije nego što stignu gosti.

U eri evropskih lidera koji obznanjuju kako je kršćanstvo jedini spas za Evropu, dok se hodnicima Evropske unije šire laži kako Bošnjaci grade islamsku državu, najgora stvar koja se može desiti su međusobno i unutar sebe zakrvljeni probosanski blokovi... Dok su sa druge strane nikad snažniji i konsolidovaniji Dodik i Čović. Fotelja u Predsjedništvu nije vrijedna države, posebno nakon što je više ne budemo imali.

subota, 17. veljače 2018.

Jedan profesor u BiH uveo je socijalizam u svoj razred: Ovo su bili rezultati

Profesor ekonomije na jednom lokalnom fakultetu u BiH  izjavio je da nikad u životu na ispitu nije oborio nijednog studenta, ali je nedavno morao oboriti kompletnu godinu. Naime, njegovi studenti su bili prekaljeni socijalisti, ljubitelji Tita, Che Guevare, Žižeka i Naomi Klein koji su se borili za socijalnu pravdu i jednakost,  ne želeći da iko bude siromašan, ali ni bogat.
Profesor je tada rekao: “U redu, uvedimo socijalizam u ovaj razred”. Sve će se ocjene sabrati i podijeliti s brojem  studenata, tako da će svako od vas dobiti prosječnu ocjenu …. (zamjenjujući ocjene za novac – što je svima lakše shvatljiv koncept). Od sada svi zajedničkim snagama radite kao tim i dijelite i uspjehe i neuspjehe”.
Nakon prvog testa, ocjene su bile prosječne i svi su dobili 4. Učenici koji su naporno učili bili su uzrujani što nisu dobili 5, a učenici koji su malo učili bili su sretni jer im je ocjena naglo skočila. Stoga su prije drugog testa studenti koji su nekad učili mnogo sada učili mnogo manje, a oni koji su prethodno učili malo sada su učili još manje.
Prosječna ocjena nakon drugog testa je bila 2.
Kada su uradili treći test, prosječna ocjena je bila 1.
Kako su se testovi nastavili, rezultati se više nikada nisu poboljšali, a u razredu je došlo do naglog pogoršanja atmosfere, teških međusobnih optužbi i nikada lošijih međuljudskih odnosa, jer niko više nije želio da ući za druge i svako je krivio svakog za svoj neuspjeh.
Na  veliko iznenađenje studenata, svi su pali predmet i profesor im je rekao da i socijalizam kao društveni sistem također mora propasti, jer kada je nagrada velika, nastojanja da se uspije su velika, ali kada država uzme svu nagradu, niko neće pokušati ili željeti da uspije.
Ništa ne može biti jednostavnije od toga.

Iz ove priče možemo naučiti sljedećih 5 lekcija.
  1. Ne mogu se kroz državnu silu siromašni odvesti u prosperitet tako što će se zakonski novac otimati bogatim.
  2. Ono što jedna osoba prima bez rada, druga osoba mora zaraditi bez primanja.
  3. Država ne može nikome ništa dati što prethodno od nekog drugog ne oduzme.
  4. Ne možete umnožiti bogatstvo dijeljenjem!
  5. Kad polovica ljudi dobije ideju da ne moraju raditi, jer će se druga polovica brinuti o njima, a kada druga polovica dobije ideju da ne može raditi jer će neko drugi dobiti ono za što rade, to je početak kraja bilo kojeg naroda.

ponedjeljak, 5. veljače 2018.

ISLAMSKOM DRŽAVOM DO HERCEG-BOSNE: Hrvatska politika priprema "bodljikavu žicu" za Bošnjake

Piše: Danijal Hadžović

„Danas, u jeku rasta konzervativizma i ksenofobije širom Zapada, pravi je trenutak da se konstantno podgrijava priča o rastu islamskog radikalizma i terorističke opasnosti među Bošnjacima, te u svijetu o njima stvori slika islamskih fundamentalista koji zabranjuju alkohol, umotavaju žene u burke i podržavaju terorizam, zbog čega predstavljaju prijetnju i strano tijelo u Evropi koje treba, ako ne otkloniti, onda makar uz pomoć njihovih civilizovanih kršćanskih komšija koji ih najbolje poznaju neutralisati, europeizirati i njihovu političku moć svesti na minimum“.

Ovu rečenicu napisao sam prije nešto više od godinu dana u tekstu u kojem sam tvrdio kako je stvaranje „islamske države“ u BiH glavni cilj srpskog i hrvatskog nacionalizma. Ukratko, kroz ciljanu i pomno osmišljenu propagandu, laži i manipulacije o Bošnjacima kao islamskoj prijetnji u Evropi koja se masovno odaje radikalizmu, odlazi na strana ratišta i sanja o formiranju islamske države, cilj je snažno derogirati poziciju Bošnjaka kao političkog faktora i probosanskih snaga kao bedema u odbrani državnosti Bosne i Hercegovine. Kada se sruši bedem, past će i čitava građa. Tada se umjesto kretanja ka više građanskoj i integrisanoj BiH, otvara širok prolaz za uspostavu novih, etničkih čistih entiteta u BiH ili otcjepljenje onih postojećih.

Danas, nakon godinu dana, ova agenda je živa i zdrava, nikad snažnija, i posebno predano i brižljivo njegovana od strane Dragana Čovića te aktuelnih vlasti u Hrvatskoj predvođenih HDZ-om. Tako smo u svega nekoliko dana imali najprije deklaraciju Kantona 10, koji vodi HDZ, gdje se pored negiranja presude čelnicima tzv. Herceg-Bosne i pozivanja na osnivanje trećeg entiteta, spominje „sve jača težnja bošnjačkog korpusa u Federaciji da se od Federacije, ako ne i od čitave BiH, stvori bošnjačko islamski kalifat u srcu Evrope“. Uporedo s tim, Dragan Čović je visokim evropskim zvaničnicima otvoreno rekao kako Bošnjaci žele stvoriti islamsku državu u BiH (slične izjave je za domaće potrebe već u nekoliko navrata javno davao). Ovakve izjave dio su istog repertoara kao i nešto ranije izjave hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović o vjerskoj radikalizaciji i masovnom odlasku hiljada Bošnjaka u ISIL, ili masovnog medijskog spinovanja javnosti, što u Hrvatskoj, što od Čovićeve novinarske aparature, sa slikom Bošnjaka kao islamističke prijetnje. Da stvari po tom pitanju nisu nimalo bezazlene, potvrdio je  i bošnjački član Predsjedništva Bakir Izetbegović, koji je gostujući u emisiji Nedjeljom u 2 naveo da je „neko je u Bruxellesu raširio priču da mi težimo islamskoj državi u BiH“. Ne morate biti naročit genijalac da prepoznate koje taj „neko“ u cijeloj priči.

Kada se podvuče crta, stvari stoje ovako: u cijelom istočnom dijelu kontinenta vladaju ultrakonzervativne, islamofobične stranke koje su u jeku izbjegličke krize sebe ponosno titulirale kao branitelje Evrope od islamske najezde i govorile o obnovi kršćanskih temelja. U Austriji je u vladajućoj koaliciji s demokršćanima stranka s nacističkom prošlošću koja  sarađuje s Miloradom Dodikom i otvoreno zagovara nezavisnost Republike Srpske. U ostatku Evrope uglavnom vladaju demokršćani, među kojima HDZ  iz Hrvatske ima znatan utjecaj, zahvaljujući kojem je u Evropskom parlamentu usvojena rezolucija po mjeri Dragana Čovića o „federalizaciji BiH“. U Bosni i Hercegovini na sceni je čvrsta koalicija Dodika i Čovića ujedinjena u cilju podrivanja i slabljenja BiH kao države. Ta politika velikodušno je potpomognuta od Hrvatske koja vrši žestoka lobiranja za ciljeve Dragana Čovića, od Brisela do Moskve. U tom pogledu međunarodna pozicija za Bošnjake odavno nije bila teža, a u društvu islamofobičnih istočnoevropskih križara i demokršćanskih smutnjivaca, propaganda o islamskom radikalizmu i težnji ka islamskoj državi među Bošnjacima idealno je oružje za potpuno slabljenje njihove političke pozicije, izoliranje i, u konačnici, primoravanje demografske većine da uz manje pravo glasa bude žrtva demografske manjine.

Upravo će naredni mjeseci i razrješavanje pitanja izbornog zakona, preko kojeg HDZ politički nastoji izbrisati jednako Bošnjaka iz Orašja kao i Hrvata iz Sarajeva, te sebi sa stotinjak hiljada glasova trajno osigurati člana Predsjedništva, polovinu federalne i trećinu državne vlasti, pokazati rezultate ovih diplomatskih napora i lobiranja (a postoje već ozbiljne naznake da se iz pojedinih evropskih krugova sve snažnije zagovara usvajanje izbornog zakona po HDZ-ovoj mjeri).

Ključno pitanje je kako se u svemu ovome bošnjačka i probosanska politika trebaju postaviti . Prije svega, moramo biti svjesni da je aktuelna hrvatska politika, a sada je to potpuno jasno, neprijateljski nastrojena prema Bošnjacima i naročito ideji građanske BiH.  Zatim, biti svjesni da je ta politika očigledno ostvarila znatan utjecaj u samoj EU, zbog čega se mora krajnje oprezno pristupati svakoj inicijativi i pritisku koji prema BiH bude dolazio iz Unije. I ,u konačnici, neophodno je daleko ozbiljnije i sistematičnije raditi na vlastitom lobiranju i jačanju svoje pozicije na međunarodnoj sceni. Situacije u kojima naši najviši zvaničnici bivaju iznenađeni što neko po EU širi laži da stvaramo islamsku državu se ne smiju dešavati. Takve stvari se moraju preduhitriti. Potrebni su vlastiti lobiji u svim značajnim institucijama i državama, od Amerike do Rusije, utjecajni „prijatelji“ koji će se boriti za „našu stvar“ i nevladine organizacije koje će na međunarodnom nivou zagovarati naše ciljeve. Ali su za to prije svega potrebni definisani i jasni ciljevi kako bi se uopšte moglo znati šta želimo. I svakako, potrebne su ozbiljne i obrazovane diplomate, zbog čega treba razmišljati o pokretanju posebne škole za tu namjenu, jer sadašnji fakulteti koje imamo teško da ispunjavaju taj zadatak.

Iako bi  politika saradnje, međusobnog uvažavanja i dogovora, koja je dobrim dijelom bila na sceni  tokom vladavine Stipe Mesića, za stabilnost i napredak regiona svakako bila pametnija, Hrvatska je odlučila da igra prljavo za interes Dragana Čovića i kroz islamsku demonizaciju derogira političku poziciju i moć Bošnjaka. Iako možda nečasno, u međunarodnim odnosima je ovakvo djelovanje sasvim legitimno. Stoga su Bošnjacima neophodni instutucionalni i organizacioni kapaciteti koji će ovakve prakse preduhitriti, raksrinkati i, na koncu,  biti u stanju poraziti. U suprotnom će se teško izbjeći sudbina koju je Bošnjacima namijenio Dragan Čović, najslikovitije oličena u logorašima iz Heliodroma na robovskom radnom zadatku u Sokolu.