utorak, 27. studenoga 2018.

ZA I PROTIV ZAVNOBIH-a: Vratio nam je državnost, ali i BiH definisao kao srpsko i hrvatsko vlasništvo!

Piše: Danijal HADŽOVIĆ
“Najbolja formula za mirnu Bosnu”, “temelj moderne državnosti BiH” ili čak i, kako su nam pojedini kafanski mudraci poručili, “oslobođenje zemlje nakon turske okupacije”. Ovo su samo neke od tvrdnji koje su se mogle čuti povodom 25. novembra koji se prije dva dana, uglavnom samo na teritorijama BiH s bošnjačkom većinom, proslavio kao Dan državnosti. I dok je ljevica po običaju sipala same salve hvalospjeva i veličanja godišnjice ZAVNOBIH-a, ne propuštajući pritom podsjetiti i na tekovine partizanske borbe i ko je to bio “na pravoj strani historije”, s bošnjačke desnice, doduše još uvijek one podzemne i zasad mahom ograničene na društvene mreže, mogla su se čuti negodovanja što se, jelte, hiljadugodišnja državnost Bosne svodi na “komunistički skup” i dokument koji je uveo Srbe i Hrvate u državnost BiH. U RS-u ovaj praznik tradicionalno ne obilježavaju, prezirno poručujući da nema ZAVNOBIH bez AVNOJ-a, tj. Jugoslavije, dok HDZ, kao i glede svih škakljivih pitanja koja se ne tiču direktno uskih, jal političkih jal finansijskih interesa, mudro šuti, no ne propušta priliku da preko svoje ministrice odbrane izvši sabotažu pokušaja da pripadnici OS BiH prisustvuju svečanosti na Bobovcu. 

Kako to obično biva s političkim blokovima, posebno ovim kod nas koji su uslovljeni historijskim traumama i društvenim animozitetima, zauzimaju se isključive i navijačke pozicije, a razumu u svemu tome ostaje malo mjesta. Istina o ZAVNOBIH-u i značaju ovog datuma je vjerovatno negdje između. On bez ikakve sumnje s historijskog i pravnog stanovišta ima golemu važnost i bez njega BiH danas ne bi bila ovo što jeste. No s druge strane velika problematičnost ZAVNOBIH-a je baš u tome što  je velikim dijelom zahvaljujući njemu BiH danas ovo što jeste.
Tvrdnje da je ZAVNOBIH vratio BiH državnost nakon 1463. i Osmanskog osvajanja su najblaže rečeno nategnute. Prije svega, privatne srednjovjekovne države kojima upravljaju porodice i karakteriše ih samovolja vladara, učestala promjena granica i kontinuirana politička nestabilnost, imaju malo dodirnih tačaka s modernom državom koja se ipak zasniva na univerzalnim zakonima i kakvoj-takvoj narodnoj volji. Toga su, naravno, bili svjesni i sami domaći komunistički prvaci, poput Đure Pucara Starog, koji je ideju o bosanskohercegovačkoj državnosti nazvao “mladom”, a srednjovjekovnu Bosnu državom feudalne gospode “u kojoj je kmetska raja kulačila za šačicu bosanskih velmoža”. Osim toga, ne treba smetnuti s uma da je i nakon pada pod Osmansku upravu Bosna zadržala svoju političku posebnost kao osmanska upravna jedinica, a zatim u Austro-Ugarskoj kao “corpus separatum”, sa svojim vlastitim političkim aparatom, te nakon aneksije 1908. i ograničenom zakonodavnom vlašću za domaće političke stranke i aktere, kojima je bilo omogućeno da odlučuju o nekim od ključnih pitanja u zemlji poput naziva jezika ili agrarne reforme. U periodu Kraljevine Jugoslavije BiH je, poput ostalih južnoslavenskih pokrajina i administrativnih jedinica, prešla put od utapanja u unitarnu jugoslovensku državu po receptu kralja Aleksandra do podjele sporazumom Cvetković-Maček. ZAVNOBIH je značajan što je kao rezultat partizanske borbe i ideje o federalizaciji države obnovio političku posebnost BiH formiranjem i zvaničnih političkih institucija i postavljanjem temelja za njeno uključivanje u buduću jugoslovensku federaciju kao ravnopravne jedinice. Bez pravnog temelja koji je uspostavio ZAVNOBIH i obezbjeđenja statusa ravnopravne republike, ni referendum 1. marta 1992. i proglašenje nezavisnosti ne bi bili mogući. 

No, ZAVNOBIH u sebi sadrže i jednu ogromnu manu. Ona je upravo sadržana u najpoznatijoj i naširoko hvaljenoj rečenici iz njegove Rezolucije da BiH nije “nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska”.  Etabliranje moderne srpske i hrvatske nacije u BiH sredinom i krajem 19. stoljeća, značilo je i etabliranje velikosrpskih i velikohrvatskih nacionalnih ideologija u ovoj zemlji koje su po idealnom scenariju BiH željele vidjeti kao u budućnosti dio velike Srbije ili velike Hrvatske. Bila je to jasna odrednica srpskih i hrvatskih intelektualaca, umjetnika i stranaka u BiH poput Srpske narodne organizacije ili Hrvatske narodne zajednice dr. Ive Pilara. Problem ostvarenju tih zamisli nisu bile samo carevine koje su kontrolisale BiH, no i sami bosanski muslimani koji nisu bili skloni ni jednom od dva koncepta. Zato su ulagani ogromni napori od srpskih i hrvatskih nacionalnih struktura da se muslimani počnu većinski nacionalno identifikovati  kao Srbi ili Hrvati, kako bi se dobila demografska većina u BiH za nacionalni cilj i time “pravo na Bosnu”. Bosanski muslimani pak, iako dugo vremena većinom nisu pokazivali jasnu nacionalnu svijest, bili su najskloniji ideji autonomne BiH za šta je postojala kontinuirana politička linija od Huseina-kapetana Gradašćevića preko Muslimanske narodne organizacije u AU, Mehmed Spahe i JMO-a u Kraljevini Jugoslaviji, do čak i pronacističke grupe predvođene Uzeir-agom Hadžihasanovićem, koja je tokom Drugog svjetskog rata  zagovarala bosansku autonomiju u okviru Trećeg reicha. Taj cilj političke posebnosti BiH u još jačem stepenu na kraju je osigurao ZAVNOBIH obnovom njene državnosti u sklopu Jugoslavije.
Ali isto tako ZAVNOBIH je onemogućio Bosni i Hercegovini da ona bude moderna građanska republika s pojedincem kao osnovnim nosiocem suvereniteta, te ju je umjesto toga od starta definisao kao republiku “tri naroda”, potpuno zanemarujući i marginalizujuću sve ostale. Bio je to i temelj za uspostavu sistema u kome se politički legitimitet crpi ne iz pripadnosti BiH kao državi, nego iz pripadnosti jednoj od njene tri grupe, što je u startu predstavljalo pogonsko gorivo za dijeljenje i sukobljavanje na političkoj sceni. Razlog za ovakvo definisanje BiH u ZAVNOBIH-u treba tražiti u samoj komunističkoj ideologiji. Naime, komunisti su odbacivali koncept građanske države kao “buržujske tvorevine” i umjesto toga zagovarali Lenjinov koncept tzv. “narodne države”. To je značilo da je revoluciju i uspostavu socijalizma trebalo pratiti i “nacionalno oslobođenje” kroz uspostavu nacionalnih republika za svaki narod kao, prema marksističkom učenju, najrazvijenijem obliku države. Tako je na teritoriji Ruskog carstva stvoren niz nacionalnih republika koje su se potom ujedinile u Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika. Po svom sovjetskom uzoru, i jugoslovenski komunisti su odlučili na teritoriji jugoslovenske federacije za svaki južnoslavenski narod stvoriti po jednu republiku: Srbiju, Hrvatsku, Sloveniju, Makedoniju i Crnu Goru, koje bi se potom sjedinile (AVNOJ)  u jugoslovensku državu. Problem je, međutim, nastao s Bosnom i Hercegovinom. Ljudi koji su se ovdje nacionalno osjećali Srbima  i Hrvatima činili su natpolovičnu većinu stanovništva, dok je  komunisitčko rukovodstvo smatralo da u tom trenutku muslimansko stanovništvo ne ispunjava elemente nacije. S BiH je tako nastala teškoća da je imala historijsko utemeljenje za državnost, ali prema mišljenju pojedinih komunista poput Milovana Đilasa, ne i svoju nacionalnu grupu da bi dobila pravo na status republike. Stoga su od strane srpskih i hrvatskih komunista predlagana razna rješenja, od podjele BiH, preko statusa autonomne pokrajine za nju bilo u Hrvatskoj ili u Srbiji, do autonomne pokrajine koja će direktno biti vezana za jugoslovensku federaciju. Spor je, na insistiranje Tita i Kardelja i uz izraženu volju domaćih komunista, na kraju riješen tako što je BiH ipak priznat status republike, ali ne nečije nacionalne republike, nego republike tri grupe, Srba, muslimana i Hrvata (s tim što će i pored rečenice iz ZAVNOBIH Bošnjaci na svoje zvanično priznanje morati čekati još više od dvije decenije).
Tako je BiH ostala ne samo uskraćena za moderni državni koncept, nego je i definisana kao srpsko, muslimansko i hrvatsko “vlasništvo”. Time će težnje srpskih i hrvatskih nacionalnih elita za pravom na BiH sada postati ugrađene i u samu konstituciju države. Upravo će ustavnu odrednicu “o ravnopravnosti” Srba i Radovan Karadžić pola stoljeća kasnije nastojati predstaviti kao pravni temelj za ideju da srpski narod kao “suvlasnik” Bosne i Hercegovine ima pravo odbiti rezultate refenduma i otcijepiti onaj komad teritorije BiH na kojem čini većinu.
 Temelj koji je postavljen u ZAVNOBIH-u voditi će i ka tome da se nakon rata i u Daytonu država BiH dodatno cementira kao konsocijacija “tri konstitutivna naroda”. 

Uzimajući sve u obzir, fetišiziranja ZAVNOBIH-a i tvrdnje da on daje odgovore na sva pitanja je preuveličano i pogrešno. On dakako jeste vratio državnost BiH i u konačnici joj omogućio nezavisnost, no on je svojim sadržajem uveliko prevaziđen. Ono što je Bosni i Hercegovine sada uistinu potrebno za zdraviju i uspješniju državu je onaj ustavni okvir koji će joj omogućiti kretanje ka savremenom građanskom modelu i napuštanju etničkog koncepta političkog predstavljanja.

utorak, 30. listopada 2018.

BOSANSKI BOG MARX: I poslije socijalizma, socijalizam

Piše: Danijal HADŽOVIĆ

Šta su vam rekli
U vrijeme socijalističke Jugoslavije Bosna i Hercegovina je bila napredna i prosperitetna ekonomija. Nakon rata kao posljedica uvođenja kapitalizma u našoj zemlji je došlo do velikog ekonomskog pada, masovnog propadanja prijeratnih privrednih giganata, masovne nezaposlenosti, ogromnih socijalnih razlika, društvene nepravde i izrabljivanja radnika.
Šta vam nisu rekli
Bosna i Hercegovina kao država u pravom smislu riječi nikada nije ni napustila socijalistički sistem. Jedan od glavnih uzroka njenog siromaštva i zaostajanja je što nikad istinski nije provela dubinske tržišne reforme i uspostavila modernu ekonomiju, nego je nastavila održavati tromi, glomazni i neproduktivni sistem baziran na velikoj državi i javnoj kontroli resursa. Zvuči nevjerovatno? Onda uzmite u obzir ove činjenice. Prema podacima za 2018. od deset kompanija u FBiH s najviše zaposlenih, njih SEDAM je u većinskom ili potpunom vlasništvu države, odnosno vlade. Ovo predstavlja i svojevrstan napredak, s obzirom da je 2015. 9 od 10 kompanija s najvećim brojem zaposlenih bilo u vlasništvu države. Javna potrošnja u BiH danas čini 49% BDP-a i među najvišim je u Evropi. Od oko 820.000 registrovanih zaposlenih u BiH, čak oko 200.000, ili jedna četvrtina, radi u državnoj administraciji! Dodajmo tome i približno 100.000 ljudi koji rade u kompanijama u većinski državnom vlasništvu, i dobit ćemo brojku od približno 300.000 ljudi koji rade za državu, ili 37% ukupne zaposlene radne snage. Stvari su još gore ako se uzme u obzir i da mnoge privatne firme svoje prihode i postojanje na tržištu mogu zahvaliti, neke dominantno, a neke i isključivo, javnim nabavkama i poslovanju s državom kao najuosnijim klijentom. A koliko tek grozno izgleda kada se navedenim brojkama doda i 820.000 penzionera, više od 200.000 korisnika boračkih naknada, 487.000 nezaposlenih koji imaju osiguranu zdravstvenu zaštitu, korisnike socijalne pomoći čiji broj oscilira (nezaposlenost, siromaštvo, porodiljske naknade, mnogočlane porodice, naknade za stupanje u brak…), brojne zaposlene u nevladinim organizacijama subvencioniranim od države, ili čitave sektore društva koji žive od grantova i donacija stranih vlada, odnosno poreskog novca stranih državljana.
Ako se zadržimo samo na domaćem budžetu, dođemo do brojke od nekih 1.900.000 ljudi koji u manjoj ili većoj mjeri žive od njega. Sve to na 3,5 miliona stanovnika. Izraženo u procentima, oko 55% stanovništva u BiH je na budžetu. A nismo računali djecu.
Pitanje koje se postavlja je kako je moguće da u državi u kojoj 55% stanovnika živi od budžeta, toliki broj ljudi glavni uzrok problema vidi u divljem kapitalizmu? Kako je moguće da u zemlji s jednim od najvećih državnih sektora u Evropi, gdje je 7 od 10 kompanija s najviše zaposlenih u vlasništvu države, vlada uvjerenje da je za sve kriva privatizacija? I kako je moguće da u državi koja je po indeksu ekonomskih slobodi na 98. mjestu u svijetu , a po lakoći poslovanja na 86., toliki broj ljudi vjeruje da zemljom hara neoliberalni kapitalizam, kad se ovdje kapitalizam, a tek onaj liberalni, nazire samo u tragovima?
Svjestan kritika koje sam od pojedinih manje upućenih ljudi dobijao zbog, po njima, pogrešne upotrebe termina socijalizam, napomenut ću da ga ovdje koristim u najširem mogućem smislu – kao sistem u kojem je ekonomija pod kontrolom države, nasuprot kapitalizmu gdje je ona prepuštena privatnom sektoru. Naravno, danas u svijetu ne postoji država koja je 100% jedno ili drugo, no pokazatelji u ukazuju na to da je BiH u tom smislu i danas puno manje kapitalistička nego socijalistička država.
Bosanski Bog Marx
“Historija čovječanstva historija je ideja”, rekao je jedan od velikana liberalne misli Ludwig von Mises. Njegov ljutiti protivnik, John Maynard Keynes, zagovornik snažnog državnog intervencionizma u tržišnu ekonomiju, na sličnom je fonu bio po pitanju ideja: “ Praktični ljudi, koji vjeruju da su oslobođeni bilo kakvih intelektualnih utjecaja, obično su robovi nekog umrlog ekonomiste. Ludaci na visokim položajima koji čuju glasove koje niko ne čuje, u stvari destilišu svoju ludost od nekog akademskog piskarala umrlog prije nekoliko decenija.” 
Glas umrlog ekonomiste koji se u bh. javnosti i danas čuje, glas je najčešće nikog drugog do samog Karla Marxa. Prvi univerzitet u BiH, onaj Sarajevski, osnovan je 1946. godine u socijalističkoj Jugoslaviji, a za njim i ostali. Decenijama je visoko obrazovanje u našoj zemlji, koja je i u bivšoj državi važila za najtvrđu utvrdu komunizma, bilo oblikobano dijalektičkim materijalizmom i Marxovim naukom. Da društvenim fakultetima dominiraju lijeve ideje i u većini zapadnih država je realnost, no u BiH je to bila i zvanična državna politika. Isti profesori iz bivšeg sistenma koju su decenijama studente podučavali marksizmu kroz različite oblasti, isto su nastavili i u daytonskog državi pod eventualno drugačijim imenima predmeta. Čak i oni profesori i intelektualci koji su s demokratskim promjenama postali nacionalno osviješćeni i priklonili su se desnim političkim taborima, po pitanju pogleda na ekonomiju i društvene odnose nerijetko su i dalje u sebi zadržavali čvrst markistički temelj. Zato se ne treba pretjerano iznenađivati što ćete u knjigama uglednih domaćih historičara koji su u međuvremenu postali i nacionalni ideolozi, čitati tumačenje najvećih historijskih događaja kroz “klasne sukobe” i “klasne interesse buržoazije”.
Isti ti profesori potom obrazuju novinare i umove im boje marksisitčkom ideologijom. Ti novinari kasnije pozivaju iste te profesore u svoje emisije i novinske stupce da potvrđuj sliku svijeta koju su usvojili. I jedni drugi, kad hoće da čitaju “ozbiljno štivo”, kupuju literaturu Noama Chomskog, Naomi Klein, Slavoja Žižeka ili Jurgena Habermasa. Kad hoće da gledaju neki “ozbiljni” politički dokumentarac, gledaju Michaela Moora kako im sa svojih 100 miliona dolara propovijeda o propadanju kapitalizma i ljepotama socijalizma. Sve to potvrđivat će im njihov pogled na svijet kao jedini ispravan. Neku drugu političku literaturu koja nudi drugačije ideološke poglede neće ni biti u prilici čitati, jer ona se kod nas ne prevodi. Za zagovornike invidualnih sloboda poput primjerice Friedricha Hayeka ili Roberta Nozicka ovdje teško da je iko i čuo.
Tako će se na predavanjima, na televizijskim ekranima i na portalskim retcima zdušno ponavljati fraze o “neoliberalnim elitama”, “kriminalnoj privatizaciji”, “interesu krupnog kapitala”, “pohlepnim poslodavcima”, “diktaturi kapitala”, “divljem kapitalizmu”,. Oduševljeno će klicati svakom ljevičaskom radikalu i populisti koji se pojavi u bilo kom kutku svijeta, od Chaveza preko Tsiprasa do Sandersa. Za njihove neuspjehe optuživat će američki imperijalizam i teror kapitala, prije nego što se ušute. Probleme koji se tiču razvijenih društava poput socijalnih nejednakost i prevelike moći privatnih korporacija doslovno će preslikavati na BiH gdje je ekonomija pod čvrstom šapom države i koja kapitalizam ima samo u tragovima. Održavat će bajku o BiH u socijalističkoj Jugoslaviji kao navodno uspješnoj i prosperitetnoj zemlji (vidi ovdje).
A njihove ideje odzvanjat će čitavim bh. društvom i u glavama ljudi proizvoditi glasove koji govore: kapitalizam je zlo, kapitalizam nas je uništio, nemaš se čemu nadati u ovakvom svijetu.
I poslije socijalizma, socijalizam
Ipak, nije teško se složiti da ključna odgovornost tranzcije i reformisanja društva nije ležala ni na intelektualcima ni novinarima, nego političarima. A oni su upravo sve učinili da sistem nikad u pravom smislu ne reformišu. Pitanje je koliko je to bila posljedica glasova umrlog ekonomiste koji su čuli u glavama, a koliko pukog političkog hoštaplerskog pragmatizma. Jer zadržavanje resursa i kontrole u stranačkim rukama ili barem njihovo prebacivanje u ruke stranci bliskih ljudi osigurava golemu moć i vlast. Smanjenje obima države i prepuštanje stvari tržištu je smanjuje. A naši političari  prije i iznad svega vole vlast. Nakon što su tri nacionalne stranke 1990. pobijedile na izborima s agendom da ruše komuniste, ali bez jasne ideje kakav socio-ekonomski sistem žele, sljedeća faza nisu bile reforme nego rat.  Kompanije naslijeđene iz socijalizma u svim tim dešavanjima postale su ratni plijen, no nisu ih neprijatelji uništavali: zato se pobrinula domaća ekipa na sve tri strane, pa su firme tako krčmljenje, preko certfikata kupovane i dijeljene sa strankama uvezanim “poslovnim ljudima”, novom elitom tranzicije. Naravno, stranka ti dala, stranka ti može i uzeti, pa će tako u daytonskoj BiH izniknuti čitava bulumenta stranačkih biznismena koji su svoja poslovna carstva izgradili na poklonjenim firmama i nastavili ih održavati na namještenim tenderima. Ipak, one najveće među njima, poput Elektroprivrede ili Bh. Telecoma tvrdoglavo su kroz sve ove godine odlučili čuvati u državnom (citaj: stranačkom) vlasništvu i koristiti ih kao unosnu političku srećku za uhljebljivanje vlastitih kadrova i kontrolu kjučnih resursa. Dok se naslijeđeno društveno vlasništvo proglašavalo državnim pa onda rastaljivalo podobnim stranačkim udarnicima, moralo se voditi računa da se sirotinja pretjerano ne buni i ostane odana, pa se nije štedilo s uvođenjem na budžet. Za svakog se ponešto našlo: od demobilisanih boraca, najčešće momaka u najboljim godinama koji su đuture uvaljeni na budžet i pretvoreni u socijalne slučajeva do raznih članova raznih užih i širih rodbina kojima su se izmišljala radna mjesta u državnoj administraciji, što je s glomaznom daytonskom strukturom oličenom u mnoštvu nivoa vlasti i nadležnosti bilo prilično jednostavno. Da bi se sve isfinansiralo, od starta se nije moglo ići nježno s nametima, pa tako bh. radnik danas plaća jednu od najvećih stopa doprinosa u Evropi, gdje mu preko 40% bruto plate bez obzira na visinu primanja odlazi državi. Time su od prvog dana početka tranzicije otvorena vrata pakla gdje je jedini unosan biznis kojim se vrijedi baviti postao onaj s državom uz spremnost na sva moguća spletkarenja i prevare, a budžet široko dostupan svim zainteresiranim društvenim grupama, barem onim dovoljno moćnim da budu ozbiljan društveni faktor čiji socijalni mir valja kupiti. Za ostale: lihvarski nameti koji im se ne vraćaju kroz kvalitetne puteve, objekte, bolnice i škole, jer ih pojedu budžetski korisnici.
U konačnici dobijamo montipajtonovsku državu u kojoj 2 miliona ljudi živi od budžeta, trećina je direktno zaposlena na neproduktivnim radnim mjestima na budžetu, najveće privatne firme rade s državom, najveći poslodavci su kompanije u vlasništvu države,  uslovi poslovanja i ekonomske slobode su među najnižim u Evropi, a ljevičarska intelektualna i politička opozcija zaluđena ideološkim fanatizmom na to sve tvrdi da živimo u divljem neregulisanom kapitalizmu. i kao rješenje nudi još više državne kontrole, još više državnog vlasništva i još više socijalnih davanja.
I ko onda u takvom društvenu ambijentu može provesti reforme i kako? Moguće je samo ako bismo uspjeli nametnuti viziju, uostalom utemeljenu na argumentima, da bi  liberalno kapitalističko društvo u kome je ekonomija u privatnim rukama, oslobođena od kontrole i pritiska države, državna uprava ograničena, efikasna i u službi građanina, a porezi mali i vrijedni plaćanja, bilo bolje za sve nas. I da bi u tom sistemu i obespravljena kasirka i državni službenik koji danas radi na izmišljenom radnom mjestu u državnom sektoru, a sada bi bio na produktivnom u privatnom, bili sretniji. I da je troma država koja neracionalno troši resurse, generiše korupciju i guši privatni sektor ta koja koči značajniji napredak ove zemlje, i da je neophodno promijeniti taj trend. I da bi tek tada kritika takvog sistema kao kapitalističkog mogla biti validna, jer ovo trenutno kvazisocijalističko-kronističko đubre od sistema s tim ima malo veze.

petak, 19. listopada 2018.

Četiri nacionalizma i Naša stranka

Piše: Danijal HADŽOVIĆ
Podjela na ljevicu i desnicu u BiH generalno se svodi na odnos prema nacionalnom. Tako se nacionalne stranke koje su 1990. preuzele vlast u BiH, njihovi kasniji politički derivati i ideološki spektar vezan uz njih generalno smatraju desnicom, a njihova opozicija, oličena prije svega u nasljedinicima Saveza komunista u BiH i društvenom spektru koji im pripada,  ljevicom. Prve se još u društvu kite epitetom „nacionalnih“ političkih stranaka i pokreta, a drugi „građanskih“. Ovakva podjela je, nema sumnje, krajnje štura, jer uglavnom negira ostala bitna ekonomska, socijalna i  pitanja koja definišu ideološku podjelu u modernom svijetu te predstavlja krajnje proizvoljno tumačenje pojmova „nacionalnog“ i „građanskog“ . No, ovakva podjela se udomaćila, ušla je u svakodnevni politički rječnik u BiH i danas je ona etablirana kao politička realnost.
U skladu s ovom podjelom, od strane „građanskog“ političkog kruga nacionalizam se tretira kao vodeće zlo i opasnost za BiH čije prevazilaženje i pobjeđivanje je preduslov za napredak društva. Ipak, sam nacionalizam je nešto kompleksniji fenomen. On je ukratko ideologija ili svjetonazor po kojem je nacionalni identitet presudan za formiranje i opstojnost jedne suverene države. Ne bi bilo pogrešno reći da nijedna moderna država ne bi postojala bez ideologije nacionalizma koji predstavlja pogonsko gorivo za izgradnju  države. No, postoji više vrsta nacionalizama koji mogu imati različite sadržaje. Velika je, primjerice, razlika između nacionalizama etničkog tipa kakav je nama znan na Balkanu, koji teži zaokruživanju etničkog prostora uz elimisanje ili minoriziranje ostalih grupa, te građanskog nacionalizma kakav primjerice postoji u SAD-u, gdje se svi državljani smatraju pripadnicima iste političke nacije bez obzira na njihovu vjersku, etničku, rasnu ili drugu grupnu pripadnost.
U tom pogledu kada se govori o nacionalizmima u BiH, a možda bi ih preciznije bilo zvati nacionalno-političkim pokretima, možemo prepoznati četiri glavna pravca: srpski, hrvatski i bošnjački nacionalni pokret, te četvrti, građanski državotvorni pokret.
Srpska i hrvatska nacionalna ideologija u BiH etablirane su sa procesom kreiranja moderne srpske i hrvatske nacije u BiH koncem 19. stoljeća. Kao etnički nacionalizmi, oni od prvog dana teže zaokruživanju nacionalne teritorije u ovom ili onom obliku.
Srpski nacionalni pokret tradicionalno je težio objedinjavanju srpskog etničkog prostora u veliku Srbiju,  u kojoj je dakako želio vidjeti i cijelu Bosnu i Hercegovinu. Kako zbog objektivnih historijskih okolnosti taj projekt u konačnici nije uspio, alternativni pristup mu je obezbjeđivanje autonomije srpskom narodu unutar BiH, što je sa Republikom Srpskom uglavnom ostvareno. Viši cilj u odnosu na to bi bio potpuno političko osamostaljenje kroz nezavisnost ili čak priključenje Srbiji.
Sve političke partije za koje srpski narod predominantno glasa, bez obzira na sve međusobne političke i ideološke razlike, glede nacionalnog pitanja i državno-pravnog položaja  zastupaju politiku jačanja pozicije srpskog naroda unutar BiH, vodeći pri tome malo ili nimalo računa o političkim interesima ostalih naroda i grupa, dok se BiH kao državni okvir posmatra krajnje pragmatično, u kontekstu najboljeg načina da  Srbi unutar njega ostvare što bolju poziciju. Ovo se, dakako, potpuno kosi s ustaljenim poimanjem građanskog i etničkog u BiH, pa se tako stranke iz RS-a potpuno isključuju kada se govori o ljevici u BiH. U kontekstu toga treba posmatrati i fenomen Milorada Dodika koji je, iako nominalno ljevičar, SDS-u kao srpskom nacionalnom pokretu u jednom trenutku ukrao oreol najboljeg zaštitnika srpskih nacionalnih interesa u BiH, demonstrirajući da je veći katolik od pape, tj. četnik od Radovana.
Gotovo identičan ideološki okvir kao i srpski, ima i hrvatska nacionalna ideologija u BiH. Kao i srpska, tradicionalno je težila svehrvatskom ujedinjenju u kojem je BiH željela vidjeti kao dio velike Hrvatske. Kako historijske okolnosti nisu dozvolile realizaciju tog plana, rezervni cilj je bio obezbjeđivanje autonomije hrvatskog naroda, bez čega se definitivno ostalo Washingtonskim sporazumom. Kao treća, posljednja strategija hrvatske nacionalne politike ostao je pokušaj ostvarivanja onih ustavnih mehanizam koji bi hrvatskim predstavnicima osigurali podjednaku količinu vlasti kao bošnjačkim i srpskim, ali uz uslov da budu isključivo birani od hrvatskog stanovništva. Većina Hrvata u BiH stoji uz ovaj ideološki koncept. Izražavaju ga uglavnom glasajući masovno za HDZ kao vodeću hrvatsku nacionalnu stranku. Utom je i frustracija hrvatskog naroda danas u političkom smislu najveća u BiH, jer niti  imaju svoju političku autonomiju, odnosno entitet, niti nužno garantovan jednak kolač  vlasti za stranku za koju glasaju, što je pokazao izbor Komšiča u Predsjedništvo,  kao i Platformska vlada 2010.
Kao treći i četvrti nam ostaju bošnjački i bosanski državotvorni nacionalizam. No, između njih nije lako uočljiva razlika po pitanju državotvorne ideologije. Bošnjačke nacionalne politike generalno su kroz historiju težile teritorijalnoj jedinstvenosti i političkoj posebnosti BiH, bez unutrašnjih podjela. Taj je cilj formalno ostvaren proglašenjem nezavisnosti 1992., no u startu je bio nagrižen krvavim ratom i Daytonskim sporazumom koji je kreirao složen državni sistem podijeljen na dva entiteta, deset kantona i tri konstitutivna naroda. Naravno, bošnjački i bosanski državotvorni pokret teži u što većoj mjeri prevazići i minorizirati ove unutrašnje podjele i uspostaviti neku vrstu jedinstvene građanske BiH. Razlike među njima  uočljive su u tome što bošnjački u odnosu na bosanski nacionalizam mnogo više pažnje posvećuje jačanju položaja i interesa bošnjačkog naroda u kontekstu BiH, manje igrajući na kartu zajedništva. Nešto je skloniji u tom smislu pravljenju kompromisa s etničkim i nacionalnim politikama druga dva naroda. Bosanski, s druge strane, u centar svoje pažnje stavlja bosanski nadnacionalni politički identitet u kome će, u okviru građanske države, interese moći ostvariti sve etnije i konfesije u BiH. On uglavnom u potpunosti teži prevazići etničko predstavljanje. Iako ne voli isticati interese nijednog naroda posebno, govoreći o građanskom konceptu, bosanski državotvorni nacionalizam će se složiti da sistem u kome 50% Bošnjaka treba u konačnici da u praksi ima pravo na isi kolač vlasti kao i 15% Hrvata nije pravedan, te da takvo stanje treba prevazići potpunim odbacivanjem etničkom modela biranja vlasti i uspostavom građanskog načela u praksi, gdje će vrijediti pravilo jedan čovjek- jedan glas.
U političkom pogledu vodeći zastupnik bošnjačkog nacionalnog pokreta je SDA. Ideologiju i položaj građanskog državotvornog pokreta na političkom planu najbolje je artikulisao i kao njegov lider se istakao Željko Komšić, novi član Predsjedništva i lider koalicije DF-GS.  Iz ugla  hrvatskih i srpskih nacionalista između ova dva koncepta uglavnom nema  pretjerane razlike. Čak u  potonjem vide i donekle veću opasnost, jer za razliku od bošnjačkog nacionalizma, on nastoji preći etničke granice i cilja na čitavu državu, što ugrožava naročito „hrvatske političke pozicije“. Bošnjački i bosanski „nacionalizam“ će relativno lako naći zajednički jezik kada se dođe do pitanja države i njenog uređenja, što se vidjelo i po gotovo blagonaklonom odnosu koji su prema retorici i politici Željka Komšića pokazivali krugovi bliski SDA-u, ili što je npr. pokazala koalicija SDA i SDP-a  u ratnoj vladi. Ono gdje njihove ključne ideološke razlike dolaze do izražaja nisu toliko pitanja uređenja države i cjelovitosti BiH, nego uglavnom društvena pitanja poput historijske uloge NOB-a ili vjeronauke u školama.
Osim pojedinaca s hrvatske i srpske nacionalne pozicije, u BiH se pojavljuje još jedna grupa kritičara bošnjačkog, ali i probosanskog nacionalizma. Radi se o pojedincima na ljevici, ali izrazito anacionalno orijentisanim. Na političkoj sceni ovaj pogled najzastupljeniji je u djelovanju Naše stranke. Nazovimo ga anacionalnim građanskim pokretom. Zašto su suprotstavljeni srpskom, hrvatskom i bošnjačkom nacionalizmu je jasno: zbog njihove nacionalne isključivorsti i netolerantnosti. Ipak, mnogo zanimljiviji je slučaj njihovog protivljenja bosanskom građanskom nacionalizmu. S obzirom da potonji politički pokret i koncept upravo u srpskom i hrvatskom nacionalizmu vidi glavnu prijetnju opstanku BiH i njenoj reorganizaciji u modernu građansku državu, prema njima nastupa krajnje agresivno i neprijateljski. No, kako većina Srba i Hrvata pristaje uz hrvatsku i srpsku nacionalnu ideju, tako „anacionalni građani“ u ovakvom pristupu vide opasnost njihovog odvraćanja od Bosne i Hercegovine i cementiranja podjela u društvu. Stoga, ne treba nimalo da čudi da se tokom predizborne kampanje  pored žestokog sukoba na relaciji Čović-Komšić, tj. HDZ-DF-GS, paralelno odvijao i žestok sukob između NS-a i DF-GS, gdje su prvi optuživali potonje da su nacionalisti, huškači i stavljali znak jednakosti između Komšića i Čovića, a potonji prve da su Čovićeve korisne budale.
No, ako agresivno branjenje ideje građanske države i prenaglešeno suprotstavljanje srpskom i hrvatskom nacionalizmu kao njenom antipodu smatraju štetnim, šta je onda njihov koncept uređenja države i društva? U suštini, i sami su za neki oblik građanske države, no drže da nije mudro to previše isticati da ne bi koga naljutili. Koriste uglavnom taktiku da treba izbjegavati krupna politička pitanja glede uređenja države i posvetiti se konkretnim politikama.
Pristup koji imaju može se generalno smatrati taktikom „odozdo prema gore“. Prvo treba pomiriti ljude u BiH, ne dizati tenzije i privoliti sve etničke grupe da podrže naše ideje, pa ćemo onda lakše naći konsenzus po pitanju moguće reorganizacije države i kretanju prema građanskom konceptu.
Probosanski državotvorni nacionalizam teži, upravo obrnuto, pristupu „odozgo prema dole“. Najprije valja uspostaviti moderni građanski državni okvir, pa će se unutar njega i otvorena nacionalna pitanja i odnosi riješiti kad više ne bude postojao sistemski izvor za poticanje političkog sukobljavanja i raspodjele vlasti na etničkom osnovu.
Uspjeh prvog koncepta zavisit će od mogućnosti da njegova politika dobije podršku na zaista čitavoj teritoriji BiH, od strane svih naroda u određenoj mjeri. Za sada, ona je reducirana samo na urbane centre s bošnjačkom većinom.
Uspjeh drugog koncepta zavisit će od njegove sposobnosti da kroz postojeći sistem ostvaruje promjene i rješenja koji će BiH u većoj mjeri voditi ka građanskom uređenju.
Vrijeme će pokazati koji od ova dva pristupa je u konačnici bio plodonosniji u građenju bosanskohercegovačkog društva. No, kada bi im se ispravno taktički postupilo, a njihovi protagonisti bili u stanju svoje lične animozitete i sukobe ostaviti po strani, mogli bi u suštini i jedan i drugi,  iz različitih pravaca, odigrati pozitivnu ulogu u približavanju društva ka istom cilju – građanskoj državi.

četvrtak, 23. kolovoza 2018.

DVIJE DECENIJE NA BUDŽETSKOJ SISI: Desetorica koštala državu oko 9,3 miliona KM, Genjac rekorder

Piše: Danijal HADŽOVIĆ
Bavljenje politikom jedno jedno je od najuosnijih zanimanja u BiH. I dok se na prste jedne ruke mogu nabrojati poslovi u realnom sektoru koji donose iznimno visoka primanja i udoban život, dok ti poslovi zahtijevaju izuzetnu stručnost, još veću traženost datog posla i razvijenost industrije u kojoj radite, politički hljeb je kudikamo lakši. Ovdje vam je dovoljno već nekoliko hiljada ili čak i stotina glasova da osigurate sebi platu od 3.000 do 7.000 maraka, a pored toga vas očekuju i službeni automobili, naknade za odvojen život, rad u komisijama…
No, ako vas već i sami građani ne žele i ne izaberu direktno na izborima – ni to nije razlog za očajavanje. Treb samo da budete u milosti predsjednika stranke, ili ako ste sami njen predsjednik, za vas uvijek postoje i kompenzacijske liste, domovi naroda i mjesta savjetnika, gdje ćete uprkos biračkoj (ne)volji moći naći uhljebljenje.
Barem institucija u BiH nedostaje.
Stoga je Inforadar pokušao da napravi mali presjek i pregled nekih od najskupljih političkih funkcionera u postdejtonskoj BiH, koji su poreske obveznike koštali milione KM.
POLITIČARI SA DVODECENIJSKIM STAŽOM
Kada su u pitanju kandidati za Predsjedništvo BiH na predstojećim izborima, u proteklih deset godina najviše sredstava iz budžeta institucija BiH isplaćeno je trenutnom članu Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda Mladenu Ivaniću (PDP). Ovaj političar, koji se i na ovogodišnjim izborima kandidovao za člana kolektivnog šefa države, zaradio je u proteklom periodu od politike na državnom nivou 834.883,31 KM. U politici je još od 1988. kada je ušao u Predsjedništvo SR BiH, a od tada je obnašao raznovrsne političke funkcije – od premijera RS, preko ministra vansjskih poslova, do člana Predsjedništva. Ipak, u odbranu Ivanića treba reći da je, za razliku od mnogih pojedinaca na našem popisu koji su birali konformizam i sigurnost pozicija u zakonodavnoj vlasti, kontinuirano bio spreman preuzimati odgovornost za najviše izvršne funkcije u zemlji.
Nešto manje u proteklih deset godina zaradio je član Kolegija Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH Šefik Džaferović, koji je na ovogodišnjim izborima kandidat SDA za člana kolektvnog šefa države. Iz džepova građana BiH na Džaferovićev račun uplaćeno je oko 720.000 KMŠefik Džaferović je 1996. izabran za predsjedavajućeg Skupštine Ze-Do kantona, a od tada je kontiunirano na političkim funkcijama (od 2002. do danas je u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH).
Foto: Šefik Džaferović
Na trećem, zaoravo drugom mjestu je zastupnik u Zastupničkom domu Parlamenta BiH Denis Bećirović, koji je na ovogodišnjim izborima kandidat SDP-a za člana Predsjedništva BiH iz reda Bošnjaka. Bećirović je u proteklom periodu obnašajući državne funkcije također zaradio oko 720.000 KM.
No, Bećirovićeva ukupna zarada mnogo je veća jer je prije 2008. godine također obnašao brojne političke funkcije, poput zastupnika u Zastupničkom domu PSBiH u periodu od 2006. do 2008. (mjesečna zarada 4,281 KM), zastupnika u Skupštini TK u periodu od 2002. do 2006. godine (mjesečna zarada 1,045 KM) i delegata u Domu naroda Parlamenta FBiH u periodu od 2000. do 2002. (mjesečna zarada 1,620 KM). Osim ovih funkcija, Bećirović je od 1998. do 2002. godine obnašao dužnost zastupnika u Zastupničkom domu Parlamenta FbiH, za što nije naveden iznos mjesečne zarade. Kad se sve sabere, nema sumnje da je Bećirović u proteklom periodu građane koštao znatno iznad milion KM.
Enormna sredstva iz budžeta institucija BiH isplaćena su i na račun zastupnika u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH Senada Šepića. U posljednjih deset godina kandidat Nezavisnog bloka za člana Predsjedništva BiH zaradio je 666.000 KM. I Šepićeva zarada na račun građana BiH mnogo je veća jer u ovaj iznos nisu uračunata sredstva koja su bivšem članu SDA isplaćena dok je obavljao dužnost zamjenika ministra civilnih poslova BiH u periodu od 2007. do 2008. (mjesečna zarada 3,885 KM), zastupnika u Zastupničkom domu Parlamenta FBiH u periodu od 2006. do 2007. (mjesečna zarada 1,400 KM) i zastupnika u Parlamentu FBiH u periodu od 2002. do 2006. (mjesečna zarada 1,868 KM). Osim ovoga, Šepić je i prvi na listi onih koji su najviše putovali u 2017. i naplatili svoja putovanja. Njegovi putni troškovi iznosili su 34.074 KM. Šepić je tokom 11 mjeseci 14 puta putovao u inostranstvo, najčešće u Strasbourg, Pariz i Tiranu, te jednom i u Toronto.
NAGRADA „ZLATNI GENJAC“
Istinski veteran skupštinskih klupa u BiH je Halid Genjac. Na prvim poslijeratnim izborima u BiH 1996. izabran je u Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH, a do 2000. bio je i član rukovodstva ovog doma. Na općim izborima 2000. ponovo je bio kandidat za Parlament BiH, ali nije osvojio dovoljno glasova.
Ipak, to nije spriječilo njegovo uhljebljenje, pa je postavljen za delegata u Domu naroda Parlamenta BiH. Tu se nije dugo zadržao. Iste godine iz Predsjedništva BiH se povlači, Alija Izetbegović a Genjac zauzima njegovo mjesto u državnom vrhu BiH. Na ovoj poziciji ostaje do izbora 2002. godine, kada ponovo ne uspijeva osvojiti mandat u Predstavničkom domu Skupštine BiH. Ipak, i ovaj put je imenovan za delegata Doma naroda Parlamenta BiH. Tokom četverogodišnjeg mandata bio je predsjedavajući Kluba bošnjačkog naroda. Na općim izborima 2006. Genjac nije direktno izabran u Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH, ali je tamo ipak ušao preko kompenzacijske liste.
Foto: Halid Genjac
Četiri godine kasnije opet ne biva izabran u Predstavnički dom PSBiH, pa je po treći put imenovan za delegata u Domu naroda Parlamenta BiH. Ponovo je bio predsjedavajući Kluba Bošnjaka. Na izborima 2014. Halid Genjac je opet preko kompenzacijske liste ušao u Predstavnički dom PS BiH, no ni to nije dovoljno, pa je uz to delegiran i u Dom naroda, gdje je predsjedavajući Kluba Bošnjaka.
Dakle, pune 22 godine Halid Genjac je zastupnik ili delegat u najvišim zakonodavnim institucijama zemlje – a samo je jednom biran direktno na izborima! Koliko je u ovo periodu inkasirao novca iz budžeta teško je procijeniti, no ako uzmemo konzervativnu i skromnu procjenu da su mu prosječna mjesečna neto primanja bila oko 5.000 KM, doći ćemo do cifre od oko 1,3 miliona KM! Genjac je, da napomenemo, i na predstojećim izborima nosilac kompenzacijske liste SDA za Predstavnički dom Parlamenta BiH. Stoga, kada bi se upostavljala nagrada za parlamentarno neimarstvo od rata naovamo, ona bi nesumnjivo mogla da nosi naziv „Zlatni Genjac“.
Srebrnu medalju, „Srebrenog Genjca“, za budžetski staž dobija Nikola Špirić. Ovaj političar, osim što nadasve voli vlast i budžet, također je sklon i mijenjaju stranaka. Tako je prošao put od Šešeljeve Srpske radikalne stranke u ratu, preko vlastite minorne Demokratske stranke za Banja Luku i Krajinu, do SDS-a, PDP-a i SNSD-a. Prvi put kao kandidat SDS-a ulazi u Parlamentarnu skupštinu BiH 1998., a 2000. kao kandidat PDP-a ulazi u Dom naroda Parlamena BiH.  Na Opštim izborima 2002. opet nova stranka. Sada kao kandidat SNSD-a biva izabran u Predstavnički dom PS BiH.
ČOLAK (S)RASTAO SA HERCEG-BOSNOM
Poslije opštih izbora u BiH 2006. odrekao se mandata u Predstavničkom domu da bi 4. januara sljedeće godine bio imenovan za predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH. Na Opštim izborima 2010. izabran je za poslanika u Predstavničkom domu Parlamenta BiH, ali se odrekao mandata kako bi 10. februara 2012. bio imenovan za ministra finansija i trezora BiH u vladi Vjekoslava Bevande. Na izborima 2014. Špirić je ponovo ušao u Parlamentarnu skupštinu BiH. Već 16 godina nije mijenjao stranku. Kada se saberu sva primanja, i u slučaju Špirića dobija se cifra koja prelazi milion KM poreskog novca!
Foto: Nikola Špirić
Još jedan ljubitelj državne skupštinske klupe je i Salko Sokolović. Od 2006. kao kandidat SDA kontinuirano ulazi u Predstavnički dom, tako da kraju privodi svoj treći uzastopni mandat. Na oktobarskim izborima Sokolović ide po četvrti mandat, no ovaj put kao kandidat Nezavisnog bloka. Stvari očigledno ne želi prepuštati slučaju, pa je tako predvodnik kompenzacijske liste. Kada se saberu njegova mjesečna primanja, dolazimo do cifre da je kroz ovu pozicije inkasirao blizu 865.000 KM! Ipak, i pored tri uzastopna mandata Sokolović je jedan od najneprimjetnijih članova Parlamenta.
Još jedan SNSD-ov veteran za kojeg se stranka pobrinula kad već birači nisu htjeli je Dušanka Majkić. Prvi put se okušala na izborima 2000. za Narodnu skupštinu Republike Srpske (RS), ali nije izabrana. Ni dvije godine kasnije nije osvojila dovoljan broj glasova za mandat u Predstavničkom domu Parlamenta BiH. Ipak, u decembru 2004. godine Majkić ulazi u ovaj dom umjesto stranačkog kolege Nikole Kragulja koji je otišao na drugu funkciju. Poslanica SNSD-a ni na izborima 2006. nije uspjela direktno ući u Predstavnički dom PS BiH. Međutim, stranka je postavlja za delegata u Dom naroda Parlamenta BiH, a potom i u rukovodstvo ovog doma. Poslanički mandat u Predstavničkom domu PS BiH konačno osvaja 2010. godine, a 2014. je potvrdila svoje mjesto u ovom zakonodavnom tijelu. Za ovih 14 godina Majkić je državu koštala oko 1,1 miliona KM.
Kada je riječ o HDZ-u, jedan od najdugovječnijih funkcionera je Bariša Čolak, koji je politički rastao s Herceg-Bosnom. Čolak se učlanio u HDZ 1993 godine. Od 1993. do 1994. bio je pomoćnik ministra pravosuđa u Vladi Herceg-Bosne Krešimira Zubaka, a potom i njegov zamjenik. Nakon što je 1994. Washingtonskim sporazumom stvorena hrvatsko-bošnjačka Federacija BiH, Zubak je imenovan njezinim predsjednikom, a na položaju ministra pravosuđa Herceg-Bosne zamijenio ga je Čolak. Nakon ustroja kantona Federacije BiH 1996. godine, Čolak je izabran za prvog predsjednika vlade Zapadnohercegovačkog kantona.
Foto: Bariša Čolak
Na tom položaju ostao je do 1999. kada je imenovan ministrom pravde u Vladi FBiH. Na općim izborima 2000. dobio je mandat u Zastupničkom (Predstavničkom) domu Parlamenta FBiH gdje je ostao do maja 2002. Na izborima, u oktobru te godine postaje poslanik HDZ-a u Predstavničkom domu državnog Parlamenta. U januaru 2003. je imenovan na poziciju ministra sigurnosti BiH, gdje ostaje naredne četiri godine. Za ministra pravde BiH imenovan je u februaru 2007., i tu funkciju obavlja i danas. Od tada, pa zaključno sa junom 2010., je primio ukupno 182.414 KM po osnovu plaće, toplog obroka, regresa i naknade za odvojeni život. Ako se dodaju i zarade od članstva u komisijama, njegova ukupna zarada u ovom periodu iznosi 190.994 KM.
SA HAYAT TV U POLITIKU
Prema podacima Ministarstva finansija BiH, Čolakova mjesečna plaća u toku obavljanja ministarske funkcije porasla je sa 1.621 KM od februaru 2007. na 4.869 KM u junu 2010.. Na funkciji državnog ministra pravde do decembra 2013. Bariša Čolak je zaradio 420.500 KM po osnovu plaće, toplog obroka, regresa, naknade za odvojeni život i rada u komisiji. Od 2014. je delegat u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH. Sve kada se sabere, i Čolak je od države u svojoj političkoj karijeri uspio inkasirati više od milion maraka.
Iako relativno mlad, veteran skupštinskih klupa je i SDP-ov Damir Mašić. Nakon kratkotrajnog vođenja top-liste na Hayat TV, shvatio je da je politika unosnija od zabavnog dijela novinarstva. Mašić se kandidovao za poslanika u Predstavničkom domu Parlamenta BiH 2000. godine. Iako nije direktno izabran, ulazi u Parlament jer je bolje rangirani kandidat početkom 2001. godine izabran za predsjednika UO Elektroprivrede BiH.
Narednih osam godina, od 2002., bio je u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH. Godine 2011. je imenovan za ministra obrazovanja i nauke u Vladi FBiH. Na izborima 2014. se kandidovao za federalni parlament i osvojio mandat, gdje ima mjesečna primanja oko 3.500 KM. S obzirom da su na entitetskom nivou primanja nešto niža, Mašić je državu koštao „samo“ oko 800.000 KM.
Foto: Damir Mašić
Ova svima poznata imena samo su reprezentativni primjerci, kapitalci među onima koji hljeb zarađuju isključivo sjedenjem po skupštinskim klupama, povremenim govorima, članstvom u komisijama i putovanjima o državnom trošku, bez preuzimanja pretjerane odgovornosti za konkretne političke poteze, a građane koštaju desetine miliona KM.
Treba li napominjati da je bilo kakvo radno iskustvo i karijera mimo politike za većinu ovih funkcionera nepoznanica. A i zašto ne bi bila, kada se uz pomoć tek par hiljada glasova u vlastitoj biračkoj bazi bez problema zaradi i više od milion KM tokom karijere. Ako kojim slučajem glasovi i izostanu, tu su uvijek kompenzacije i domovi naroda. Zaključak koji se sam po sebi nameće, i uopće nećemo pretjerati, jeste da je ovo – barem kada je u pitanju BiH – najbolji ili jedan od najboljih poslova na svijetu.

Budžetlije su pobijedile: Zašto reforma u BiH nije moguća?!

Stvari su prilično jasne u revolucijama. Svakako, često krvave, surove, neizvjesne, možda i tragične… No jasne su. Jedna grupa građana želi srušiti drugu s vlasti. S rušenjem žele promijeniti i sam način vladavine, njihov kompletan sistem vrijednosti, političku upravu, nerijetko i samo uređenje društva… Razlikuju se ciljevi i ideologije koje ih nadahnjuju, no ista su pravila igre, bilo da se radi o Američkoj revoluciji kada je britanska imperijalna monarhija zamijenjena liberalnom republikom, rušenju feudalizma u Francuskoj revoluciji, uspostavi komunizma u zloglasnoj Oktobarskoj revoluciji ili demokratskim promjenama u Srbiji rušenjem Miloševića 5. oktobra. Nešto suptilnije su one „revolucije“ unutar sistema, kada se nakon demokratskog preuzimanja vlasti dubinski i trajno reformiše društvo, kao što je to primjerice učinila Margaret Thatcher u Britaniji.
Bosna i Hercegovina je upravo primjer države koja vapi za dubinskim reformama. No, ovaj prvi, nasilni oblik revolucije, u BiH svakako nije moguć niti za njim ima potrebe, a drugi u pogledu provođenja dubinskih reformi… Pa, ni on nije pretjerano realan. Iako je do prije nekoliko godina Bosna i Hercegovina bila žrtva uobičajenog socijalisitčkog narativa, gdje su se problemi u društvu nastojali objašnjavati kroz „neoliberalizam“, „pljačkašku privatizaciju“, „diktaturu kapitala“ i druge isprazne radikalno ljevičarske ideološke fraze, posljednjih godina u medije i javni narativ istupili su ozbiljni ekonomisti, pojedini novinari i sami politički akteri koji su jasno detektovali ključne socio-ekonomske probleme koji koče napredak i razvoj BiH, a koji su sadržani prije svega u: glomaznoj i rastrošnoj državi, velikim i destimulativnim porezima, firmama gubitašima u državnom vlasništvu koje beskonačno sišu poreski novac, korupciji, niskom stepenu zaštite vlasničkih prava i općenito vladavine prava te sveprožimajućoj partiokratiji. Građanima – malim i srednjim poduzetnicima, profesionalcima, ali i samim radnicima – nije teško prihvatit ovakvu dijagnozu. Uostalom, osjete je svakodnevno na svojoj koži kroz pakao papirologije, poreze koje moraju plaćati te drske poglede i bezobrazluk „teta na šalteru“ i inih stranačkih uhljeba koje obilatu finansiraju za njihov nerad. Ipak, iako je većina postala svjesna problema, do rješenja je mnogo teže doći.
Prema popisu iz 2013. Bosna i Hercegovina ima 3,5 miliona stanovnika. Od toga broja penzionera je oko 700.000. Broj demobilisanih boraca iz rata 1992. – 1995. koji primaju neku vrstu naknade nije tačno poznat, ali procjenjuje da ih je oko 300.000. U administraciji je zaposleno oko 220.000 ljudi, koji godišnje sami potroše 3,3 milijarde KM, odnosno gotovo jednu trećinu svih bh. budžeta . Sve kad se sabere dobijamo više od trećine stanovnika koji direktno žive od budžeta. Dodajte u jednačinu maloljetna lica i ostale članove porodica budžetskih zaposlenika, pa ćete doći do zaključka da gotovo polovina stanovništva ima direktnu korist od bh. budžeta. A ako dodate u jednačinu i državne kompanije te raznorazne vrste budžetskih subvencija od onih privatnim firmama, preko poljoprivrede do kulture, otvara se pitanje – postoji li ovdje uopće iko da na neki način nema koristi od budžeta. Ovdje ne postoji manjina koju treba da ruši većina. Upravo većina je ta koju bi trebalo srušiti.
Ova činjenica nam govori da su dubinske reforme u BiH teško provodive ili gotovo nemoguće. Oni koji su sam sistem nisu, kao što to historijski često biva, mala elita koja je sebi priskrbila vlast preko koje maltretira tihu većinu. U BiH je upravo većina ta koja upravlja sistemom i maltretira malobrojnu manjinu koja je finansira. Ne postoji  organizovana društvena struktura koja bi udarila na uživaoce privilegija. Ne postoji, jer ih je malo, a i to podrazumijevalo da udare na svoju najbližu rodbinu i prijatelje. Ne postoji politička stranka koja najavljuje, a pritom ozbiljno i misli da provede reforme kresanja administracije, privatizacije državnih firmi i dovođenja u red socijalnih davanja. Ne postoji, jer bi to podrazumijevalo ne samo da okrenu nimalo bezazlenu armiju državnih uhljeba i uživaoca socijalnih davanja protiv sebe, što uglavnom ima fatalne političke posljedice, nego da se istovremeno odreknu i vlastitog političkog plijena i kapitala za širenje moći preko vlastitih državnih uhljeba i kontrole ključnih resursa preko državnih kompanija i instutucija. A tolike idealiste u politici baš i nemamo. I na kraju, ni u samom narodu ne postoji spremnost da se previše duboko ode u bilo kakvim reformama, zato što je broj ljudi koji bi od njih stradao i suviše velik, a narodu se već udomaćilo da se u administraciji izmišljaju poslovi „za malog“ ili ako se i privatno dela, da se preko političkih poznanstava sređuju raznorazni grantovi, papiri, porostori i tenderi.
Dosadašnje vladajuće političke stranke u BiH svih nacionalnih predznaka i u oba entiteta, u startu su prepoznale da je recept za njihovu stabilnu vlast i održavanje socijalnog mira uvesti što je moguće veći broj građana u sistem, bilo kroz obezbjeđivanje radnih mjesta u državnim sektorima ili transferiranjem sredstava iz budžeta. Sve to vremenom je nužno vodilo u bildanje i stvaranje glomazne, nebouzdane države koja puno troši, pa puno i traži tj. oprezuje, poklapa i guši kreativnost i incijativu svakoga ko pokušava djelovati mimo njene direktne kontrole, te omogućava ogromnu moć onima koji je kontrolišu. Većini stanovništva obezbjeđuje uglavnom tačno onoliko da nekako prežive, no istovremeno onemogućava uspostavu okvira koji bi omogućio snažniji rast i prosperitet, s obzirom da produktivnost i kreativnu energiju u društvu siše i  preusmjeava u raspodjelu, a ne razvoj.
Postoje dva moguća načina na koji bi se ovakvo stanje moglo promijeniti. Prvi je potpuni krah sistema, bilo kroz bankrot ili dubinsku političku krizu i preobrazbu, koji bi nametnuo „restart“ društva, odnosno izgradnju sistema od početka na potpuno novim temeljima. Takav scenarij, iako svakako nije nemoguć, u ovom trenutku nije izgledan.
Drugi je da se, uslijed silnih pritisaka i otpora, reforme u društvu vrše postepeno, onda kada može i do mjere do koje može bez da uzdrma ozbiljnije čitavo društvo i vlast koja ga predvodi. To bi pak podrazumijevalo kontinuirano postojanje prosvijećene vlasti koja shvata šta su ključni problemi u društvu, kako ih riješiti, te grabi svaku pravu priliku da se uhvati u koštac s njima kada god može. Naravno, po pitanju postojanja takve vlasti također ne treba biti pretjerani optimista, s obzirom da ni svi pritisci MMF-ova i međunarodnih zajednica ne uspijevaju utjecati na konkretniju akciju čim u provođenju reformi dođe na red neka od svetih političkih  krava – poput primjerice dovođenja administrativnog aparata u red.
Stoga, najizglednija opcija je da će BiH kao i do sada nastaviti životariti na samom evropskom začelju po ekonomskoj razvijenosti. Propasti vjerovatno neće, no neće se ni razviti s tromim, nefunkcionalnim, korumpiranim i rastrošnim sistemom koji naprijed ne da, ali previše ljudi zavisi od njega da bi ga se odreklo. Za preokretanje ovog trenda i pokretanje novog kursa bile bi potrebne uistinu dubinske, revolucionarne promjene, prije svega u samim glavama ljudi.

srijeda, 15. kolovoza 2018.

TOP LISTA UHLJEBA: Sa vjerom u stranku – za pare i fotelju!

Piše: Danijal HADŽOVIĆ
Ove liste nećete imati na vašim glasačkim listićima. Kandidate koji se nalaze na njima nećete direktno birati na izborima. Osim redovnih listi, postoje i kompezacijske liste koje sastavljaju stranke, a služe za raspodjelu mandata nakon prebrojanih glasova. S obzirom da su u fokusu redovne stranačke kandidatske liste, priča o kompenzacijskim listama ostaje u drugom planu, iako često znaju biti ključne kod raspodjele mandata.
Kompenzacijski liste su mehanizam kojim se namiruju stranke, odnosno način da se strankama u onim izbornim jedinicama u kojima su prešle izborni prag, ali zbog nedovoljnog broja mjesta nisu dobile mandat, to nadoknadi davanjem kompenzacijskih mandata nakon što se sabere njihov ukupan broj glasova u entitetima.
Od 28 zastupnika u Zastupničkom (Predstavničkom) domu Parlamentarne skupštine BiH koji se biraju iz Federacije, njih sedam je s kompenzacijskih listi, a od onih koji se biraju iz RS – od 14 zastupnika pet će biti izabrano na ovaj način, ovisno o rezultatima koje stranke postignu na izborima.
ČETVRTINA KOMPENZACIJSKIH MANDATA
Kada je riječ o entitetskim parlamentima, tu je još veći broj kompenzacijskih mandata. Od 98 mandata u Zastupničkom domu Parlamenta FBiH, čak 25 su kompenzacijski, a u Narodnoj skupštini RS od ukupno 83 zastupnika njih 20 će biti izabrano s kompenzacijskih listi. Prednost kompenzacijskih listi je u prvom redu što omogućavaju pravedniji sistem raspodjele mandata strankama u skladu s ukupnim brojem glasova.
Ključna mana je što omogućavaju kandidatima da s manjim brojem glasova – time i upitnim demokratskim legitimitetom – uđu u zakonodavne institucije države.
Tako je, primjerice, na izborima 2014. preko kompenzacijske liste u Parlamentarnu skupštinu BiH ušao Saša Magazinović, koji je osvojio svega 2.489 glasova. Poređenja radi, njegove partijske kolege u istoj izbornoj jedinici Damir Hadžić i Zlatko Lagumdžija – koji nisu ušli u Parlament, imali su pojedinačno 4.379, odnosno 6.258 glasova!
Sličan primjer je i Maje Gasal-Vražalica, koja je, iako među najslabije plasiranim kandidata DF-a u svojoj izbornoj jedinici, također preko kompenzacijskog mandata ušla u Parlamentarnu skupštinu BiH.
Devet od 25 poslanika, koji su ušli na prošlim izborima u Predstavnički dom Parlamenta FBiH, sa lista kompenzacijskih mandata dobilo je manje od hiljadu glasova birača, a kandidatkinja DF-a Franka Suzana Galić može se kazati da je rekorder kada je u pitanju „uspjeh“ za ovaj nivo vlasti. Povjerenje su joj ukazala 182 birača.
Kada je riječ o Narodnoj skupštini RS, od 20 poslanika koji su ušli u skupštinske klupe sa kompenzacijskih listi, sedam ih je dobilo manje od hiljadu glasova. Rekord, ali u kategoriji najmanji broj glasova, pripao je kandidatu DNS-a Adamu Šukalu, koji je zadobio povjerenje 260 glasača. Slijedi ga Ivana Lovrić, kandidatkinja koalicije Domovina, sa 322 glasa.
Veteran kompenzacijskih listi je Halid Genjac, koji je na ovaj način i 2006. i 2014. godine ušao u Parlament, prvi put u federalni, drugi put u državni.
GENJAC, RAMIĆ, ARNAUT, BORENOVIĆ…
Genjac, pogađate, na ovim izborima nosilac je kompenzacije liste SDA za Predstavnički (Zastupnički) dom Parlamenta BiH. Što je sigurno – sigurno je. Genjac se na listi ispred Alme Čolo, Nezira Pivića, Edina Mušića i Advije Čaušević.
Nosilac kompenzacijske liste SDA za Parlament BiH iz RS je Adil Osmanović, a na prvom mjestu liste za Parlament Federacije BiH je Salko Bukvarević. Kada je, pak, u pitanju Narodna sakupština RS, tu je šef stranke Bakir Izetbegović osigurao još jednog odanog saradnika – Edina Ramića, aktuelnog ministra u Vladi FBiH, no prema posljednjim istraživanja SDA jako loše stoji u RS pa će biti interesantno pratiti razvoj događaja u oktobru.
Da stvar bude gora, istom logikom se vode i sami predsjednici mnogih stranaka u BiH. Iako SDP pretenduje da bude vladajuća stranka poslije izbora u BiH, njen predsjednik Nermin Nikšić očigledno ne vjeruje u vlastitu popularnost među glasačima pa se, uprkos čelnoj poziciji na listi za direktan izbor, sam stavio i na čelo kompenzacijske liste.
Iza Nikšića na ovoj listi su Nada Miladin, Žan Matić, Belma Kapo, Munib Husejnagoć i Besima Borić. Nosilac liste za Parlament FBiH je Elvir Karajbić, ispred mlade i sve popularnije Lane Prlić, potpredsjednice stranke.
Nesigurnost s liderom SDP-a dijeli i predsjednik Naše stranke Peđa Kojović, koji se također stavio na čelo obje liste. Ispred NS-a kompenzacijsku listu za Parlament FBiH predvodi Nasiha Pozder.
Sefer Halilović, predsjednik BPS-a, koji je politički u mnogo čemu DJL (društvo jednog lica) također nosi kompenzacijsku listu svoje stranke za državni parlament.
Očekivani „kompenzacijski kandidat“ je i Mirsad Kukić, nekadašnji potpredsjedik SDA koji je prije nekoliko mjeseci isključen iz ove partije. On sada predvodi listu svoje novoosnovane PDA za Predstavnički dom Parlamenta BiH.
Od stranačkih predsjednika iz RS koji su nosioci kompenzacijskih listi za Parlament BiH je Branislav Borenović, iz PDP-a. Liderski odgovorno i Borenović se osigurao eventualnog izbornog kraha vlastite stranke; preko kompenzacijske liste on će izvjesno ući u državni Parlament BiH i naredne četiri godine sebi osigurati oko 6.000 KM mjesečno.
Još jedan budžetski veteran sklon mijenjaju stranaka, Damir Arnaut, se izborio za naklonost stranačkog šefa pa se nametnuo na prvo mjesto kompenzacijske liste SBB-a. Iza njega su Edita ĐapoAdisa Omerbegović-Arapović te Nasir Beganović. Generalni sekretar te stranke Munib Jusufović je na vrhu liste za Parlament FBiH, ispred Sanele Prašović-GadžoŠemsudina Kavazovića i Adisa Arapovića.
DODIK NAGRADIO STEVANDIĆA
Akutelni potpredsjednik Federacije BiH Milan Dunović nosit će DF-ovu kompenzacijsku listu za Parlamentarnu skupštinu BiH, dok je za Parlament FBiH to mjesto pripalo Dževadu Adžemu.
Ispred novoformiranog Nezavisnog bloka Senada Šepića nosilac kompenzacijske liste je još jedan skupštinski veteran Salko Sokolović, koji već godinama sjedi u zakonodavnim institucijama, bez da se šire glasačko tijelo naročito sjeća njegovih nastupa. Nosilac liste za federalni parlament ispred ove stranke je Amer Obradović.
Listu HDZ-a BiH i političke partijice okupljene oko te stranke za državnu zakonodavnu vlast predvodi, naravno, desna Čovićeva ruka Borjana Krišto, dok Ivan Musa predvodi listu za Parlament FBiH.
Posebno zanimljivo je u slučaju SNSD-a. Naime, prvi na njihovoj kompenzacijskoj listi za Parlamentarnu skupštinu BiH nije čak ni član SNSD-a, nego predsjednik fantomske Ujedinjene SrpskeNenad Stevandić, a tek iza njega na listi su poznati i priznati SNSD-ovciNebojša Radmanović, Staša Košarac, Dušanka Majkić, Lazar Prodanović…
Za one koji malo slabije poznaju stanje i političku situaciju u RS, Stevandić je bio dugogodišnji istaknuti član SDS-a s kojim se razišao nakon optužbi da radi za SNSD. Potom je bio fingirano neutralan, osnivajući svoju marginalnu Ujedinjenu Srpsku, a za sve je od Dodika nagrađen mjestom potpredsjednika Narodne skupštine RS, što je pozicija koje se regularnim putem ne bi mogao domoći ni za dva života. Njegovu vjernost Dodik sada nagrađuje startnom pozicijom na kompenzacijskoj listi, što znači da ćemo čovjeka kojeg se Bošnjaci i Hrvati u RS sjećaju po „banjalučkom crvenom kombiju“ kojim su „odvođeni“ nesrbi u ratu četiri naredne godine gledati u Parlamentu BiH kao jednog od uhljeba-kapitalaca.
Listu SDS-a za državni parlament, pomalo iznenađujuće, predvodi Aleksandra Pandurević, koja već ima iskustvo s kompenzacijskim mandatima, ali i veliku podršku vlastite glasačke baze. Ona je prvi put u Parlament ušla 2010. sa manje od 3.000 glasova. Međutim, na narednim je osvojila čak 24.000 više i direktno osvojila mandat. Ipak, što je sigurno – sigurno je.
Na predstojećim izborima, dakle, skriveni na kompenzacijskim listama na uhljebljenje čekaju mnogi predsjednici stranaka, ali i istaknuti članovi i dugogodišnji zastupnici i politički funkcioneri. Ako ih glasači i ne budu željeli gledati svojim očima u zakonodavnom institucijama – a mnoge od njih izvjesno neće (što također mnogi od njih i znaju), stranke su se potrudile da im preko kompenzacijskih lista osiguraju uhljebljenje.
Ključna pitanja koja se nameću jeste koliko stranke, lideri i politički funkcioneri mogu nisko pasti, šta će na sve reći birači i, na kraju, koliko je sve pošteno prema ukupnom demokratskom procesu u zemlji.