OSVRT NA USPAVANI STUDENTSKI BUNT/ U IŠČEKIVANJU 1989.: Mladalačke muke: Diploma vam ne otvara sva vrata, niko nije dužan da vas zaposli, i ne - niste bogom dani!

Da, znamo da nam je država nikakva, da je ekonomija u očajnoj situaciji, nezaposlenost ogromna, da poslovno okruženje nudi malo nade za optimizam u neki veći ekonomski napredak, da nas vode politički nesposobnjakovići... I šta sad? Nije li upravo to razlog više da od takve države prestanete očekivati da se pobrinu za vas i riješe vaše životne probleme?!

Piše: Danijal HADŽOVIĆ
Agencija Populari iz Sarajeva prije koji dan je objavila istraživanje koje pokazuje da problem hronične nezaposlenosti mladih u BiH nije samo loša ekonomska situacija u državi i nedostatak potražnje za njihovim uslugama na tržištu rada, nego i lijenost mladih ljudi te prevelikih očekivanja koja imaju sa svojim zvanjima, nasljeđujući razmišljanja iz socijalističke Jugoslavije da je diploma sama po sebi dovoljan preduslov za dobijanje udobnog posla te da je neko drugi dužan da ih zaposli.

No, suštinski ništa nećete učiniti za poboljšanje svog statusa, jer dok su tu roditelji da vam dnevno daju po 10 KM i tolerišu vaše valjanje po njihovom trosjedu, vaš život je super, bezbrižan, ispunjen razbibrigom i površnim emocijama te oslobođen stresa

U istinitost rezultata ovog istraživanja možete se uvjeriti jednim neobaveznim razgovorom s prosječnom mladom osobom u ovoj zemlji.
Stanje u kome se nalaze mladi ljudi u ovoj zemlji uveliko podsjeća na radnju hvaljenog i nagrađivanog njemačkog filma „Zbogom Lenjin“ koji govori o burnim danima rušenja Berlinskog zida i raspada DDR-a, koji će zauvijek preobraziti Njemačku i cijelu planetu. Premisa filma se centrira oko uzdrmane majke  koja je pala u komu svega par nedjelja pred rušenje Berlinskog zida. Ona se budi šest mjeseci kasnije, ne znajući za ogromne socio-kulturološke promjene koje su se desile. Sin, do ludosti vezan za majku, strahujući da bi saznanje o rušenju socijalističkog poretka i DDR-a kojima je bila prividno potpuno predana moglo prouzročiti preveliko uzbuđenje, koje bi rezultiralo novim napadom, odlučuje da zataška informacije o drastičnim promjenama koje su se desile u društvu, nakon čega svjedočimo nizu tragi-komičnih scena. Majku zatvara u stan predekorisan baš onako kakav je bio prije padanja u komu, po magacinima sakuplja ambalaže starih socijalističkih proizvoda već nestalih s tržišta u kojih pakira uglavnom uvozne namirnice iz drugih kapitalističkih zemalja te s prijateljem snima izmišljene vijesti u kojima predstavlja nova veličanstvena dostignuća Istočne Njemačke i majci ih podvaljuje kao dnevna dešavanja, gradeći tako njihov intimni mali DDR radikalno suprotstavljen burnim promjenama koje se dešavaju izvan njihovog stana.

Za razliku od Christiane Kerner, kako je zamajavanoj majci ime, koja, kako se radnja filma razvija, sve više otkriva signale nove kapitalističke stvarnosti i shvata da u sinovljevoj priči nešto ozbiljno smrdi, našim mladim ljudima koji definitivno ne pamte socijalizam ni strane banke koje ih okružuju, ni McDonald's, ni veliki tržni centri, pa čak ni bezgranične mogućnosti interneta, nisu bili dovoljan motiv da se okane zabluda svojih roditelja čiji su mentalitet u potpunosti usvojili.

Roditeljima, a posebno našim nanama i djedovima, i nije posebno zamjeriti. Od nekog koga su kroz čitav obrazovni sistem popraćen danonoćnom stranačko-političkom i medijsko-intelektualnom propagandom ubjeđivali da je njegova dužnost da bude odani vojnik partije i društva od kojih će zauzvrat dobiti doživotan posao, stan i socijalnu sigurnost, možda zaista i jeste, ma koliko to porazno zvučalo, iluzorno očekivati da preko noći razvije mentalitet individualizma i poduzetničkog duha koji, ma koliko nekom ne odgovaralo, jedini može biti garant društvenog napretka i prosperiteta.

No, kako objasniti činjenicu da čeljade rođeno u jeku raspada bivše Jugoslavije ili krvavih posljedica istog, odraslo u jednom formalno drugačijem sistemu, kao podrazumijevajuću stvar posmatra da je država ta koja otvara firme i zapošljava ljude, da fakultetska diploma treba biti garant dobro plaćenog i udobnog posla u struci bez obzira na stanje na tržištu, da dužnost da se pobrinu za njih i obezbijede im potrebne uslove za uspješan život imaju država, društvo, fakultet političke partije i ko sve ne, ali po najmanje oni sami, te da njihove dužnosti završavaju sa završetkom fakulteta. Ili kako je to izvjesni diplomant na prošlogodišnjoj svečanoj dodjeli diploma Univerziteta u Sarajevu slikovito demonstrirao u kameru: „Mi smo završili svoje, sad je red na državi!“
Iako velika, ipak tu nije sva krivica mladih ljudi. Oni su žrtve stravično lošeg odgoja koji najprije počinje u kući gdje će vas roditelj naučiti da je najbitnija stvar za životni uspjeh da budete dobri i poslušni đaci u školi, oni koji rade ono što im se govori. Kada sjednete u đačke klupe, indoktrinacija se dalje nastavlja, pa vas se od raznih nastavničkih kompleksa manjih vrijednosti podučava da bespogovorno poštujete njihov autoritet i nipošto ne dovodite u pitanje njihove stavove i znanje, a obrazovni sistem će se već pobrinuti da u vama ubije svaki individualizam i želju za samousavršavanjem. Također ćete shvatiti da je usvajanje nekih konkretnih znanja i vještina koje ćete moći primijeniti u praksi potpuno beskorisno i da je štrebanje kojekakvih glupavih činjenica jedina garancija uspjeha i napretka.

Kako je to izvjesni diplomant na prošlogodišnjoj svečanoj dodjeli diploma Sarajevskog univerziteta slikovito demonstrirao u kameru: „Mi smo završili svoje, sad je red na državi"

Ako dogurate do fakulteta, posebice nekog društvenog, velike su vam šanse da će vam injekciju prijeko potrebnog optimizma za buduće životne izazove ušpricati neki bivši praksisovac, olinjala prdimahovina koja će vas uvjeravati kako u ovom nepravednom tlačiteljskom poretku nema nikakve budućnosti za vas i da nikad ne smijete ubiti u sebi revolucionarni žar za gradnju boljeg i pravednijeg svijeta. Koji će da dođe, samo što nije. A nije isključena ni mogućnost da će vas na istom tom fakultetu dočekati brižni nacionalni pastir koji će vam već pojasniti kako se to biva pravim Srbinom, Hrvatom, Bošnjakom, te kakve vam sve opasnosti prijete od ovih zloćudnih drugih s kojima ste primorani dijeliti životni prostor.

Tu su naravno i političari koja će vas očinski uvjeravati da sve što trebate učiniti za bezbrižan život je da njima poklonite povjerenje, a oni će se već pobrinuti da sve vaše životne potrebe budu ispunjene, a problemi riješeni.
I tako, kada pređete sve te sistemski nametnute stepenice, naoružani diplomama i praznom glavom, jer ste dosadne škrabotine koje su vas primoravali da učite odmah po polaganju testova i ispita zaboravljali, s još petstotinjak kolega s vašeg odsjeka izlazite na tržište rada. U teškoj ekonomskoj situaciji poslova ima na kapaljku, ali nisu za vas, vaše usluge uglavnom nikom ne trebaju jer niti imate bilo kakvo radno iskustvo niti raspolažete bog zna kakvim radnim vještinama koje će poslodavca natjerati da i pored neiskustva, baš vas a ne nekog drugog zaposle. Ako vam se eventualno i ponudi neki posao, nakon što ste svaka tri mjeseca slali prijave za poslove koje biste pronašli u internet oglasniku,  od vas će se zahtijevati da „robovski“ radite šest dana u sedmici za 500 KM mjesečno, a niste ludi da vi, koji ste stekli diplomu, hej, diplomu, i to sa završenim masterom, pristajete na takve ponižavajuće uslove. A o radu tokom studiranja naravno niste pomišljali, jer kako da zapostavljate vaše nadasve ozbiljne i značajne studije.

Država vam ne duguje ništa i neće vam ništa dati, a i ako da, skupo će vam naplatiti. Prepušteni ste sami sebi. Možete misliti da je takav sistem nepravedan, nehuman, tlačiteljski, no nema vam drugog. Što prije shvatite, bolje ćete proći. Umjesto svođenja svog ovozemaljskog bistvovanja na cjelodnevno dangubljenje po kafama, drndanje Facebooka, gledanja Big Brothera i Farmi, i življenja na grbači vaših roditelja čije trošite plate, invalidnine i penzije, vrijeme je da prestanate biti generacija životnih promašaja i postanete generacija poduzetnika, respektabilnih intelektualaca, društvenih aktivista, dobrih zanatlija, angažiranih umjetnika, pa zašto ne i energičnih političara...

Zato upadate u apatiju. Znate da za vas u ovoj zemlji nema nikakve perspektive i budućnosti i želite otići, ali osim priče kako se treba noge hvatati, čak ni to nećete učiniti. Proteste organizovane povodom toga što su politički idioti odbili da vam omoguće dobijanje stipendija za studij u nekoj od zemalja Evropske unije ćete nakon žestoke pijanke prespavati, a ionako ne biste imali vremena za to, jer valja tolike Facebook statuse lajkovati i youtube klipove odgledati.

Pred ljudima ćete se često ponašati krajnje ogorčeno, razočarano, izlijevat ćete bijesnu žuč na državu koja nije u stanju pobrinuti se za vas i pronaći vam posao. No, suštinski ništa nećete učiniti za poboljšanje svog statusa, jer dok su tu roditelji da vam dnevno daju po 10 KM i tolerišu vaše valjanje po njihovom trosjedu, vaš život je super, bezbrižan, ispunjen razbibrigom i površnim emocijama te oslobođen stresa. Naročito nećete učiniti ono što iščekuju raznorazna komična medijska piskarala koja konstantno maštaju o nekakvom mladalačkom buntu i revoluciji, a da pritom i ne pokušavaju definisati s kojim ciljem bi se to bunilo i šta bi se činilo nakon toga.
I tako, godine prolaze, a broj neambicioznih, beskorisnih i nerealiziranih mladih ljudi se strahovitom brzinom štanca. I tako će biti sve dok se mladi budu ponašali kao objekt koji čeka da mu neko drugi nešto da,  a ne snaga koja će preuzeti stvar u svoje ruke i donijeti promjenu u društvu. Dakako, ne tako što će rušiti ulice i praviti nekakve revolucije, nego što će prvenstveno promijeniti vlastiti mentalni sklop i odnos prema životu i radu.
Da, znamo da nam je država nikakva, da je ekonomija u očajnoj situaciji, nezaposlenost ogromna, da poslovno okruženje nudi malo nade za optimizam u neki veći ekonomski napredak i da politički nesposobnjakovići koji nas vode jednostavno nisu u stanju stvoriti uređeno i zdravo društvo koje će vam omogućiti ličnu realizaciju i napredak. I šta sad? Nije li upravo to razlog više da od takve države i onih koji ju vode prestanete očekivati da se pobrinu za vas i riješe vaše životne probleme te umjesto toga se pobrinete sami za sebe i postanete ti koji stvaraju i unapređuju društvo, uprkos državi, političarima, vašim roditeljima, profesorima...?
To vam niko neće reći, ali država vam ne duguje ništa i neće vam ništa dati, a i ako da, skupo će vam naplatiti. Prepušteni ste sami sebi. Možete misliti da je takav sistem nepravedan, nehuman, tlačiteljski, no nema vam drugog. Što prije shvatite, bolje ćete proći. Umjesto svođenja svog ovozemaljskog bistvovanja na cjelodnevno dangubljenje po kafama, drndanje Facebooka, gledanja Big Brothera i Farmi, i življenja na grbači vaših roditelja čije trošite plate, invalidnine i penzije, vrijeme je da prestanate biti generacija životnih promašaja i postanete generacija poduzetnika, respektabilnih intelektualaca, društvenih aktivista, dobrih zanatlija, angažiranih umjetnika, pa zašto ne i energičnih političara čija uloga se neće svoditi na ispunjavanja kvota poslušnih klimoglavaca, ukratko - generacija koja će razbiti hrđave okove nacionalizma, letargije, socijalističkog mentaliteta i opšte depresije, te postati neko ko u pravom smislu te riječi unosi novu energiju i stvara nove vrijednosti.
Znam da je put težak jer zahtijeva prije svega dizanje iz tog usmrdjelog kreveta u kome ležite, jednako kao što je Christiane Kerner morala iskoristiti priliku da, iako teško bolesna, krišom izađe iz stana i vidjevši na ulicama reklame za Coca-Colu, Ikeu, nove automobile, nove doseljenike iz zapadnog dijela zemlje te helikopter koji odnosi Lenjinovu bistu, shvati da je zatvorenu u sobu sin drži u lažnom svijetu, jednako kao što i vas drže vaši roditelji, nastavnici i političari, pripadnici generacije koja vam je u naslijeđe ostavila očajno društvo u kome ste primorani živjeti. Mijenjajte ga!

RJEŠENJE ZA SVE BH. PROBLEME: Nacrt zakona o hitnoj eutanaziji političara ukoliko za 15 dana ne implementiraju odluku 'Sejdić-Finci'

Šta bi se desilo kada bi se Zakon o zaštiti i dobrobiti životinja primjenio i na drugim poljima, a stavka o eutanaziji 'nakon uslovljenih 15 dana', umjesto nad glavama nedužnih pasa, visila nad glavama naših političara?! Dragi čitaoci, pred vama je nacrt ključnog zakona za rješavanje svih bh. problema...

Piše: Danijal HADŽOVIĆ

Iako statistički, a i iskustveno, nema nikakve sumnje da su u ovakvom društvu daleko veće šanse da vas neko upuca iz pištolja jer ga „prenese“, da vas neki podivljali maloljetnik zbode u tramvaju, da vas opljačkaju nasred ulice, obiju vam stan ili vas neki bijesni vozač pregazi kolima na pješačkom, nego da vas napadne pas lutalica, naši državni zastupnici, brižni i humani kakvi jesu, donijeli su „Zakon o zaštiti i dobrobiti životinja“ kojim će se radi njihove zaštite i dobrobiti, ukoliko ih niko ne bude htio udomiti u roku od petnaest dana, pse lutalice ubuduće ubijati.
Daleko od toga da čopore pasa ne treba, brzo i hitno, skloniti sa ulice, ali zar tako brutalno?! A ako već mora biti brutalno, šta bi se desilo kada bismo to implementirali i na drugim poljima...

Zvuči preradikalno? Zašto? Jesu li ove hiljade lutalica koje su imale nesreću da se nađu u zemlji neodgovornih ljudi vođenih još neodgovornijim političarima, i da ih se pritom s vremena na vrijeme, onako iz obijesti, ubija, siluje kišobranom ili baca u rijeku, zaista veći problem od onih koji su od nas napravili crnu evropsku rupu, izolovali nas od ostatka svijeta i donijeli nam titulu kontinentalnog prvaka u siromaštvu?

Ovaj zakon u sebi zapravo krije klicu mogućeg rješavanja gorućih problema s kojima se ova ozlojađena, nefunkcionalna i beznadežna zemlja suočava još otkad je onomad nespretno sklepana u Daytonu. Samo jedan jedini zakon bi mogao širom otvoriti vrata ubrzanom i efektnom prevazilaženju svih naših najvećih problema, pa građani ne bi više morali biti taoci svojih besramnih i neodgovornih političara i godinama čekati na rješavanje pitanja vojne imovine, implementaciju odluke „Sejdić-Finci“, provođenje suštinskih reformi poličkog sistema, borbe protiv korupcije...

Taj zakon bismo mogli nazvati „Zakon o zaštiti i dobrobiti građana“, a između ostalog bi predviđao mogućnost eutanazije najodgovornijih političara ukoliko u roku od svakih 15 dana ne ispune recimo određen broj obaveza iz Mape puta EU.

Zvuči preradikalno? Zašto? Jesu li ove hiljade lutalica koje su imale nesreću da se nađu u zemlji neodgovornih ljudi vođenih još neodgovornijim političarima, i da ih se pritom s vremena na vrijeme, onako iz obijesti, ubija, siluje kišobranom ili baca u rijeku, zaista veći problem od onih koji su od nas napravili crnu evropsku rupu, izolovali nas od ostatka svijeta i donijeli nam titulu kontinentalnog prvaka u siromaštvu?

A ako vam je baš toliko stalo do glava naših političara, ne brinite, na njima neće ni dlaka faliti. Iako su spremni da godinama odugovlače rješavanje nekih elementarnih pitanja, usput vršeći sistemski teror nad svojim podanicima i osuđujući ih na životarenje ili emigriranje, kada god se nad njihovim udobnim foteljama, luskuznim automobilima i nezasluženim privilegijama nadvio malo veći oblak opasnosti, odluke su donosili brzo i odlučno.

Sjeća li se još neko kako su onomad, nakon prijetnje tadašnjeg Visokog predstavnika Miroslava Lajčaka o smjeni obojice, tadašnji bošnjački i srpski lideri Haris Silajdžić i Milorad Dodik, nakon godina bahaćenja, prijetnji i ultimatuma, hitro, doslovno preko noći postigli dogovor o reformi policije u BiH (koja to i nije bila), kao preduslov da naša zemlja nastavi pregovore s Evropskom unijom?

Sjeća li se još neko kako smo, nakon godina bahaćenja, prijetnji i ultimatuma, pri prvim ozbiljnijim prijetnjama međunarodnih faktora uspjeli dobiti jedinstvenu vojsku, pasoš, registarske tablice, konstitutivnost svih naroda na prostoru cijele BiH, itd...

Ne treba biti Einstein pa zaključiti koliko bi tek naši političari postali fleksibilni i odlučni kad bi im nad vratom visila prijetnja eutanazije. Pitanje „Sejdić-Finci“- riješeno za tili čas. Put ka Evropskoj uniji i NATO-u?- Ni Voyager nas ne bi stigao. Provođenje reformi koje će podrazumijevati suštinsku transformaciju postojoćeg društveno-političkog sistema i stvaranje okvira za ubrzan ekonomski razvoj, povećanje prava građana i veću socijalnu sigurnost? Ma i Adenauer bi ih se posramio.

Ne treba biti  Einstein pa zaključiti koliko bi tek naši političari postali fleksibilni i odlučni kad bi im nad vratom visila prijetnja eutanazije. Pitanje „Sejdić-Finci“?- riješeno za tili čas. Put ka Evropskoj uniji i NATO-u?- Ni Voyager nas ne bi stigao. Provođenje reformi koje će podrazumijevati suštinsku transformaciju postojoćeg društveno-političkog sistema i stvaranje okvira za ubrzan ekonomski razvoj, povećanje prava građana i veću socijalnu sigurnost? Ma i Adenauer bi ih se posramio.

Tako, zahvaljujući samo jednom zakonu, počeli bismo živjeti u društvu u kojem političari umjesto što zabavljaju narod s pjevanjem pod šatorima, psovanjem, prijetnjama novinarima ili širenjem šovinizma, počinju raditi posao za koji jesu izabrani, državni službenici bi od krotitelja koji utjeruju strah u kosti postali sluge naroda, ekonomija bi bilježila ubrzan rast, čitav društveni ambijent bi postao daleko tolerantniji i optimističniji, a zanimanje političara vjerovatno i ne bi bilo više toliko popularno.

Pošto je nemoguće očekivati da bi ovakav zakon naši političari sami za sebe izglasali, jer to je ipak rezervisano samo za niža stvorenja, trebamo slijediti primjer naših susjeda iz Hrvatske i raspisati referendum, ali ne kako bismo kao oni pripadnike manjina mogli i ustavno izdiskriminisati, nego da bismo donijeli zakon koji će služiti dobrobiti svih (osim naravno onih kojih nas vode).

Ako bi nam vlast ili Ustavni sud onemogućili raspisivanja ovakvog referenduma, nema brige: oglušit ćemo se na njihovu odluku i provoditi volju naroda mimo institucija vlasti. Privatnim sredstvima izgradit ćemo azil za udomljavanje neodgovornih političara u kojima ćemo ih možda i eutanizirati ako u roku od petnaest dana ne pokažu spremnost da se poprave.
Eh, da je predlagačica zakona, stanovita Nermina Zaimović- Uzunović iz partije koja brine za čovjeka, a po imenu zakona vidimo i za hajavana („Zakon o zaštiti i dobrobiti životinja“) samo znala kakav revolucionarni potencijal leži u njenoj ideji. Umjesto što zbog raznih fobičara ili dušebrižnika za „sigurnost djece“ ili „čistoću grada“ zakonski legalizujemo ubistvo ili humano rečeno- eutanaziju kao sredstvo za rješavanje naših problema, takve mjere bi mnogo prije nego prema lutalicama trebalo primjeniti nad onima zbog kojih naše ulice i jesu pune pasa, a od njih i još mnogo gore - raznog naoružanog ološa, nasilnika, penzionera koji rove po smeću, prosjaka, prostaka, smeća, rupa i inih stvari koje na svakom kutku svjedoče o crnom vilajetu Evrope.

POGLED IZ ŠERIJATSKE BUDUĆNOSTI: Ovako će Sarajevo izgledati do 2030. godine... A Mile i Fahro su nas fino upozoravali...!

Kada smo primijetili da postajemo stranci u našem vlastitom gradu i da nam prijeti potpuna marginalizacija, već je bilo kasno, jer nije više postojao način da se suprotstavimo sve brojnijem i finansijskim moćnijem tuđinu čiji su svjetonazori i kultura življenja bili dijametralni našem evropskom gospodskom duhu; onom istom duhu kojeg su nekoć tako savršeno utjelovljavljavali gospoda Milorad Dodik i Fahrudin Radončić, ljudi koji su upozoravali na nedaću koja slijedi...

Dragi čitaoci DEPO Portala, u svjetlu upozorenja o najezdi Arapa u bh. prijestolnicu, koje ovih dana šalju predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik i ministar sigurnosti BiH Fahrudin Radončić, pred vama se nalazi apokaliptično-humorističko štivo o „Sarajevu iz budućnosti“ i samo se kao takvo može konzumirati... No, nikad se ne zna...

Piše: Danijal HADŽOVIĆ
Rijetko je koji grad u svojoj historiji doživio takav preobražaj kao što je to slučaj sa Sarajevom. Od jednog, po veličini, i samo veličini, prosječnog evropskog grada koji nije brojao ni pola miliona stanovnika, Sarajevo je danas jedno od finansijskih središta Evrope, metropola koja je već prije nekoliko godina premašila milion stanovnika, proširila svoj opseg za nekoliko desetina kilometara te ostvarila enorman ekonomski rast. U naseljima kojima su  nekad domonirile tmurne i nezgrapne socijalističke zgrade, danas se protežu moderni, od plavičastih stakala satkani neboderi u kojima se smjestila novospridošla biznis elita, ili pak brojne svjetske korporacije i banke, uz  dominaicju onih iz arapskog svijeta.

U Sarajevu danas, osim nekolicine endemskih primjeraka, više nema Srba. Nema svakako ni Hrvata. No, u današnjem Sarajevu također su i Bošnjaci postali manjina koja čini jedva trećinu ukupnog stanovništva grada.

Jednog Sarajliju, da je prespavao zadnjih petnaestak godina, ovakav fizički izgled grada danas bi vjerovatno oduševio i srce bi mu bilo puno ponosa, no njegove iluzije stvorene vanjštinom brzo bi splahnule kada bi vidio ljude koji danas obitavaju u njegovom gradu, čuo njihov jezik, upoznao njihovo ponašanje i shvatio da to naprosto više nije njegov grad. U Sarajevu danas, osim nekolicine endemskih primjeraka, više nema Srba. Nema svakako ni Hrvata. No, u današnjem Sarajevu također su i Bošnjaci postali manjina koja čini jedva trećinu ukupnog stanovništva grada.

Upravo te izdignute kičaste zgrade, osim što predstavljaju simbol finansijske moći i rapidnog ekonomskog progresa, također stoje i kao simboli uništenja domicilnog stanovištva i svega onog što je Sarajevo nekoć predstavljalo, a od nekadašnjeg grada ostalo je puko ime kao svjedok da se tu nekad nalazio šeher koji je bio raskrižje nekih drugih civilizacija koje su ga oplemenjivale posve drugačijim duhom.

Sve je počelo stidljivo još tokom onog nesretnog rata u devedesetim, kada je nekoliko stotina arapskih dobrovoljaca došlo u našu zemlju da se bori na strani Armije BiH. Tu je posađena klica njihovog kasnijeg paklenog plana za preuzimanje naše zemlje. Kasnije su došla „humanitarna“ društva, za njima arapski univerziteti, investicije, a sve je kulminralo kupovinom stanova i gradnjom čitavih novih naselja. U naše drutšvo ulazili su tiho, neprimjetno, u početku se krećući samo u svojim zajednicama i čekajući da njihov broj dovoljno naraste.

Sve je počelo stidljivo još tokom onog nesretnog rata u devedesetim, kada je nekoliko stotina arapskih dobrovoljaca došlo u našu zemlju da se bori na strani Armije BiH. Tu je posađena klica njihovog kasnijeg paklenog plana za preuzimanje naše zemlje. Kasnije su došla „humanitarna“ društva, za njima arapski univerziteti, investicije, a sve je kulminralo kupovinom stanova i gradnjom čitavih novih naselja. U naše drutšvo ulazili su tiho, neprimjetno, u početku se krećući samo u svojim zajednicama i čekajući da njihov broj dovoljno naraste.

Gradnju džamija i tržišnih centara od arapskog novca pratili su tek poneki protesti građana zabrinutih zbog njihovog utjecaja i  uvoza nove kulture, međutim, takvi bi brzo bili diskreditovani kao komunisti i „islamomrsci“ koji se protive napretku i prosperitetu svog grada samo zato što mrze muslimane, pa čak i onda kad novce ulažu. Većina nas, vođena kompleksom siromaha i željom za kapitalom, nije htjela, ili nije bila u stanju prepoznati, da njihove investicije ne dolaze bez naplate, odnosno da je svaki uloženi dolar u našu zemlju pratio i plansku kolonizaciju našeg grada i postepeno uvođenje nekih novih pravila u naše živote.

Naše ulice kojima su nekad razdragano koračale ljetne haljine i kratke suknje, danas su preplavljene nikabima i kratkim pantalonama. Arapski jezik na gradskim ulicama odavno je već postao učestaliji od bosanskog, a u pojedinim naseljima naš maternji jezik se uopšte više ne može čuti. A mi? Tromi, apatični i merhametli kakvi jesmo, sav taj proces okupacije našeg grada smo mirno posmatrali i čak pokazivali toplu dobrodošlicu svojim novim sugrađanima za koje smo se nadali da će upotpuniti kolorit Sarajeva.

Kada smo primijetili da postajemo stranci u našem vlastitom gradu i da nam prijeti potpuna marginalizacija, već je bilo kasno, jer nije više postojao način da se suprotstavimo sve brojnijem i finansijskim moćnijem tuđinu čiji su svjetonazori i kultura življenja bili dijametralni našem evropskom gospodskom duhu; onom istom duhu kojeg su nekoć tako savršeno utjelovljavljavali gospoda Milorad Dodik i Fahrudin Radončić, ljudi koji su upozoravali na nedaću koja slijedi... Kada nam je prvi najavljivao da u organizaciji Bakira Izetbegovića Arapi namjeravaju kupiti 100.000 stanova u Sarajevu i tako stvoriti svoj centar u srcu Evrope, odbacivali smo to s podsmijehom kao još jedno u nizu bulažnjenja laktaškog vožda: „ta, pa u Sarajevu ne postoji ni ukupno 100 000 stanova“, govorili smo, nesvjesni Dodikovog vizionarstva i preciznosti obavještajnih podataka koje je posjedovao.

Pak Radončićeve prijedloge da deportuje pripadnike arapske narodnosti iz BiH i zabrani državljanima arapskih zemalja kupovinu nekretnina u Sarajevu smo s gnušanjem odbacivali kao jeftino politikanstvo, govor mržnje i poziv na diskriminaciju ljudi samo zbog njihovog porijekla. Izbore 2014. Dodik  je izgubio i nakon gotovo deset godina morao sići s vlasti, dok je Radončićeva kratka politička avantura u kojoj je uspio dogurati do državnog ministra sigurnosti, okončana katastrofalnim izbornim porazom nakon kojeg mu se stranka raspala. Mile i Fahro postali su politička prošlost. Građane Sarajeva više nije imao ko da spasi!

Naše ulice kojima su nekad razdragano koračale ljetne haljine i kratke suknje, danas su preplavljene nikabima i kratkim pantalonama. Arapski jezik na gradskim ulicama odavno je već postao učestaliji od bosanskog, a u pojedinim naseljima naš maternji jezik se uopšte više ne može čuti. A mi? Tromi, apatični i merhametli kakvi jesmo, sav taj proces okupacije našeg grada smo mirno posmatrali i čak pokazivali toplu dobrodošlicu svojim novim sugrađanima za koje smo se nadali da će upotpuniti kolorit Sarajeva.

Upravo je ta, 2014. bila najkobnija za naš grad. Osigurani podrškom koju su im pružali Bakir Izetbegović i Stranka demokratske akcije kao vladajuća stranka u gradu i pobjednica izbora koji su održani te godine, s pripremljenim terenom arapskog kapitala i brojnih organizacija za lobiranje, Arapi su započeli bjesomučno ulaganje u gradnju novih stanova i čitavih naselja u koje su dovođeni državljani Egipta, Sirije, Kuvajta, Iraka, Libije....

Iako je s novim stanovnicima stizao i novi poredak, naše društvo u početcima nije mijenjano zakonima. Mijenjano je najprije odozdo, jer novi ljudi osim što su sa sobom donijeli novu modu i nova pravila ponašanja, takođe se nisu libili na ulicama vrbalno napadati 'lagano' obučene djevojke, ili u grupama ulaziti u kafiće i fizički se obračunavati s ljudima koji konzumiraju alkohol i slušaju „šejtansku muziku“. Stvar je kulmnirala 2021., kada je kao dio tajnog plana iskorjenjivanja „bluda i nemorala u gradu“, najpoznatiji sarajevski klub „Sloga“ dignut u vazduh, i iako je za teroristički napad odabran radni dan u ranim jutarnjim satima, živote su izgubili domar i konobar koji se zatekao s njim. „Slogu“ je potom privatizovao izvjesni Arap iz Kuvajta i tu je danas smješten islamski kulturni centar, a po njegovom enterijeru ne biste mogli nikad zaključiti da se tu nekoć nalazilo kultno sarajevsko mjesto noćnog života.

Ostala mjesta na koja smo nekad išli da slušamo dobre svirke ili gledamo pozorišne predstave, danas su mahom pretvorena u hale za održavanje koncerata ilahija i kasida. U gradu koji je davno prešao milion stanovnika zapadnjački stil noćnog života više ne postoji. Mjesta za izlazak pak  ima, u vidu mnogobrojnih kafea i restorana, međutim zakonom je propisano da svi objekti moraju biti zatvoreni do 11 navečer, a alkoholna pića u njima više ne možete naručiti,  jer je donešen zakon o zabrani alkohola u Sarajevskom emiratu. Na crnom tržištu ga još i možete naći, no ako vas uhvate u prodaji ili konzumiranju, rizikujete da dobijete kaznu bičevanja i dugogodišnjeg zatvora. Da, dobro ste pročitali, i zakonom su nam uskratili naše slobode koje smo nekad uzimali zdravo za gotovo.

Ne samo da su preplavili naš grad i da su odozdo mijenjali njegov karakter i norme ponašanja, nego su vremenom došli u poziciju i da kroje zakone u skladu s vlasitim svjetonazorima i kulturom življenja. Upravo zbog velikih protesta i gnjeva domicilnog stanovništva, SDA je u strahu od gubitka parlamentarnih izbora 2022., arapskom stanovništvu, čiji je broj već tada iznosio oko 1.300.000, odlučila dati pravo na državljanstvo. Zakon je proguran tako što su strankama iz RS omogućili dalju decentralizaciju države, dok je hrvatskim strankama data saglasnost da se opštine u kojima Hrvati čine većinu objedine u novi entitet, što je učinjeno, pa je 2023. godine,  proglašena Hrvatska Zajednica Herceg-Bosna.
No, davanjem državljanstva Arapima, Stranka demokratske akcije i njen predsjednik Bakir Izetbegović, ispostavit će se, sami sebi su iskopali crnu rupu. Umjesto pokazivanja političke zahvalnosti, arapsko stanovništvo osnovalo je novu stranku pod nazivom „IslamBosna“, na čelu s Abu Hamzom (koji je uživao veliku popularnost kao žrtva starog „nevjerničkog“ režima), čime je stranka slala jasnu poruku da djeluje na nadetničkoj, panislamskoj platformi, gdje nije važno šta si sve dok si brat musliman, pa su se Islambosni, pored Arapa, među kojima je uživala gotovo plebiscitarnu podršku, pridružili i brojni Bošnjaci. Zbog krize vlasti, 2024. godine, raspisani su prijevremeni parlamentarni izbori, a u Sarajevu, u kojem se nalazila trećina ukupnog stanovništva BiH, Islambosna odnijela je uvjerljivu pobjedu.

Upravo zbog velikih protesta i gnjeva domicilnog stanovništva, SDA je u strahu od gubitka parlamentarnih izbora 2022., arapskom stanovništvu, čiji je broj već tada iznosio oko 1.300.000, odlučila dati pravo na državljanstvo. Zakon je proguran tako što su strankama iz RS omogućili dalju decentralizaciju države, dok je hrvatskim strankama data saglasnost da se opštine u kojima Hrvati čine većinu objedine u novi entitet, što je učinjeno, pa je 2023. godine,  proglašena Hrvatska Zajednica Herceg-Bosna.

Odmah po okončanju izbora, Republika Srpska proglasila je nezavisnost, a isto je učinila i Herceg Bosna. Također, i dalje 'crvena' Tuzla sa svojim širim okruženje najavila je da od toga dana na njenom području zakoni doneseni u Sarajevu više ne važe, da proglašavaju vlastitu autonomiju, te su zatražili intervenciju NATO-a i zapadnih zemalja kako bi se spriječio raspad BiH i uvođenje tiranije u zemlji, a zemlja vratila evropskim vrijednostima, no uz Evropske Unije i SAD-a im je poručeno „BiH mora sama rješavati svoje probleme“.

Međutim, umjesto potresa i eskaliranja sukoba, iz Islambosne su najavili da će poštovati volju srpskog i hrvatskog naroda u BiH, kao i izbor „tuzlanskih komunjara“, jer ih ta „kjafirska područja“ ne interesuju. Njihov cilj je bio stvaranje jedne poptuno nove države, a sada, oslobođeni ustavnih stega i pritiska međunarodne zajednice, dobili su odriješene ruke za to. Na širem području Sarajeva, koje se sada prostiralo od Goražda do Zenice, osnovan je Sarajevski emirat, s Abu Hamzom kao emirom. Uz odobravanje ovakvog scenarija većinskog arapskog i dobrog dijela bošnjačkog stanovništva, staro sarajevsko građanstvo, čija je većina pripadnika napustila grad onih dana kada su uvidjeli da Sarajevo nezaustavljivo prestaje biti Sarajevo i postaje Kandahar, jednostavno više nije imalo ni snage ni moći da im se suprotstavi.

U  narednih nekoliko godina u sarajevskom emiratu donijet će se brojni užasni, anticivilizacijski zakoni kojima su ukinute naše slobode i elementarna ljudska prava, zakoni koji su nam oduzeli dostojanstvo i pretvorili nas u roblje novog šerijatskog poretka.... Ukinute su sve političke stranke, a kompletna rukovodstva SDA, SDP-a i ostalih starih stranaka su privedena; šerijat je postao vrhovni zakon; doneseni su zakoni o propisnom odijevanju čije kršenje donosi drakonske novčane kazne. Zabranjeni su: alkohol (kazna bičovanje i do 20 godina zatvora), homoseksualizam (kazna: vješanje, kamenovanje ili presijecanje mačem), lake droge (kazna: vješanje), pornografija (kazna: bičevanje), blud i preljub (kazna: kamenovanje), preobraćenje s islama na drugu religiju (kazna: smrt)...
Evropska unija koja je davno prekinula pregovore s našom zemljom, od uspona IslamBosne nametnula je sankcije BiH sa svim njenim autonomnim dijelovima (koji nisu dobili priznanje), i danas je gotovo nemoguće s našim pasošem preći granicu bilo koje evropske zemlje u okruženju. No, ta potpuna izolacija njihovog Emirata, našu elitu u potpunosti oslonjenu na arapske zemlje i špekulativni kapital sa zapada ne brine previše, jer su dobili odriješene ruke da čine šta im je volja.

Evropska unija koja je davno prekinula pregovore s našom zemljom, od uspona IslamBosne nametnula je sankcije BiH sa svim njenim autonomnim dijelovima (koji nisu dobili priznanje), i danas je gotovo nemoguće s našim pasošem preći granicu bilo koje evropske zemlje u okruženju. No, ta potpuna izolacija njihovog Emirata, našu elitu u potpunosti oslonjenu na arapske zemlje i špekulativni kapital sa zapada ne brine previše, jer su dobili odriješene ruke da čine šta im je volja.

Danas, kao bivši novinar, bivši zatvorenih, politički disident i osoba osuđena da životari na margini društva, dok se sjećam Sarajeva što je nekad bilo, gledam te novoizgrađene bulevare i tu gomilu staklenih zgradurina koje se izdižu pod oblake, i koje, dok lažno svjedoče o ekonomskoj snazi našeg grada i njegovom napretku, u svojoj nutrini kriju stravičnu sudbinu jednog varvarskog društva vođenog demonskim ljudima koji su nam skrojili zastrašujuće zakone protiv kojih uljuđena zapadna civilizacija mora svim sredstvima da se bori. A neće, jer su pokazali da im ispod političkih proklamacija do ove zemlje i njene sudbine nije stalo, i da od pitanja naših sloboda i dostojanstva im je daleko preče upravo postojanje jednog takvog civilizacijskog rugla u kojem će i njihova elita moći da pere svoj prljavi novac, tu prokletinju zbog koje smo pristali da jedna zloćudna ideologija uništi naš grad i nova rasa osvoji našu zemlju, dok širina naših novih ulica i visina građevina prikrivaju istinsku bijedu, kako finansijsku tako i duhovnu, većine naših stanovnika koji su prinuđeni raditi za svoje strane gospodare. 

Ako ovo djelo čitate, znajte da je uspjelo biti iznešeno iz mog Sarajeva kojeg više nema, jer od njega je ostala samo evropska crna mrlja mračnjaštva i beznađa, a moje tijelo danas ili je bačeno u tamnicu zbog zabranjenih riječi, ili nekud svijetom luta kao apatrid. Duše ionako više nemam, jer je izgorila zajedno s dušom mog grada.

Eh, Fahro i Mile, kakvi ste samo vizionari bili...

EPILOG JEDNOG MUKA/ U BEZIDEJNOM DRUŠTVU PSOVKI I GRAKTANJA: Kako nam se Jelena Topić ismijala u lice, ali ništa promijeniti neće...

U oronulim društvima koja se bave prvenstveno drugima, Jelena će za nekoliko mjeseci bit posve zaboravljena, a nakon nje ostat će samo stupidne priče o idiotima s Farme, slavnim fudbalerima i sapunskim junacima, a ljudi će vlastiti život nastaviti da nose kao neku neželjenu muku koju su poput kurijeg oka osuđeni da podnose od danas do sutra

Piše: Danijal HADŽOVIĆ

Performans koji je Jelena Topić izvela uistinu je bio jedan maestralan socijalni eksperiment - eksperiment kojim je, namjerno ili ne (kao da je sad i bitno), žitelje učmalih društava balkanskog trokuta BiH, Srbije i HrvatskE (u kojima je ova mlada i prema svemu iznimna djevojka preko noći postala zvijezda) natjerala da na površinu izbace svoje pravo lice. A sve što je Jelena radila jeste da je poput kipa mjesec dana nepomično stajala i šutila.
Nekadašnja prva dama SAD-a, Elenor Roosevelt, jednom reče da veliki umovi diskutuju o idejama, prosječni o događajima, a mali o drugim ljudima. Kakvi umovi dominiraju ovim nesretnim prostorom jasno je svaki put kad svjedočite uobičajenom razgovoru na kafama. Stoga, u sredini u kojoj su bavljenje drugim ljudima često i mnogo više nego samim sobom i zabadanje noseva u spavaće sobe jedno od glavnih obilježja mentaliteta, nije ni čudo što je toliku pažnju na sebe privukla djevojka koja je jednog dana, bez ikakvih natuknica o sebi i svom činu, odlučila da stane na prijedorski gradski trg... I šuti. I tako mjesec dana.

Dok smo analizirali Jelenu i naklapali o njenim motivima i ciljevima, ona nam je ogledalom u ruci tokom jednog dana protesta poslala sasvim jasnu poruku koju nismo shvatili - da pogledamo sebe, a ne nju. Njeno je stajanje predstavljalo praznu hartiju na koju je balkanska mahala švrljala svoje vlastite nagomilane frustracije, strepnje, nade, bojazni i poganluke, na nju je projektovala ono što svakog ponaosob najviše tišti, pa je svako Jelenin potez tumačio u skladu s onim što bi njemu najviše odgovaralo.

Ko je ta djevojka? Šta želi postići? Šta nam ovim poručuje?- zagraktala je znatiželjna javnost, i ubrzo smo u sadejstvu regionalnih medija i korisnika društvenih mreža bili počastvovani mnogobrojnim, međusobno isključivim teorijama o Jeleni, pa smo između ostalog mogli saznati da je djevojka "psihički bolesnik, frustrirana mlada osoba koja i pored dva fakulteta ne može da nađe posao pa je iz očaja odlučila da protestuje šutnjom, ljutita aktivistkinja koja hoće da pokrene bunt mladih ljudi, usamljena djevojka koja traži muža, ogorčena umjetnica u pokušaju koja se nešto krevelji...."
No, prema svemu sudeći, ona očito nije bila ništa od navednog, barem ne na način na koji ju je većina posmatrala. Jelena je završila ekonomski fakultet, apsolvent je na Akademiji umjetnosti u Banjaluci, odsjek filmska i TV režija, iza sebe ima već dvije pozorišne predstave, a ovaj „tihi protest“ koji je uredno, u skladu s građanskim obavezama prijavljen policiji, samo je dio njenog diplomskog rada. Jelena je zapravo ponajprije zajebant. I to vrhunski.
Šuteći sa smrtno ozbiljnim izrazom lica i nepomično stojeći na trgu, ona nam se zapravo svima smješkala u lice žaleći i ironizirajući našu naivnost, glupost, nesreću  i pakost. Dok smo analizirali Jelenu i naklapali o njenim motivima i ciljevima, ona nam je ogledalom u ruci tokom jednog dana protesta poslala sasvim jasnu poruku koju nismo shvatili - da pogledamo sebe, a ne nju. Njeno je stajanje predstavljalo praznu hartiju na koju je balkanska mahala švrljala svoje vlastite nagomilane frustracije, strepnje, nade, bojazni i poganluke, na nju je projektovala ono što svakog ponaosob najviše tišti, pa je svako Jelenin potez tumačio u skladu s onim što bi njemu najviše odgovaralo.
Jednom soju, onom najnižem, Jelena je izgledala kao odveć neželjena opasnost. To su oni mali, tihi, zatvoreni i neprimjenti ljudi koji strepe od novotarija i promjena svake vrste, potpuno pomireni s bezidejnošću svakodnevnog života i svih njegovih pisanih i nepisanih pravila, nepravdi i nakarada. Takve, posebno ako su lokalci koji su morali prolaziti pored Jelene, njena stajaća šutnja sigurno je vrlo uznemiravala. Za njih je ona nesumnjivo bila luđakinja, anomalija društva, osoba koju bi najradije sklonili, zatukli, društveno eliminisali ili barem stavili na stub srama, pa su je upravo takvi jednom prilikom verbalno i napali na trgu; upravo takvi su, osigurani lažnim profilima i anonimnim nickovima, na društvenih mrežama ostavljali onu hrpetinu odvratnih, vulgarnih komentara na račun djevojke i njenog performansa. To su, kao što već rekoh, oni ljudi koji su kad su sami - plašljivi, pokorni i nesigurni u sebe, u dubini duše puni gorčine i mržnje, a u nesretnim vremenina vrlo lako se pretvaraju u dželate.
Ima u ovom društvu takođe još uvijek nešto zanesenjaka i naivnih idealista, onih koji priželjkuju da u životu budu sudionici barem nečeg velikog, odveć rezignirani i deprimirani društvom koje im je ostavljeno u naslijeđe. Takvi su zaključili da je Jelena, nema sumnje, baš poput njih, djevojka koja, nezadovoljna stanjem u državi, želi da digne svoj glas i izazove promjenu, a kad već nema nikog ko bi joj se pridružio, onda ostaje još samo šutnja kao način protesta. Takvi su u Jeleni nesumnjivo gledali svoju moguću herioinu, potencijalnu iskru koja će pokrenuti bunt mladih u zemlji, no nade su im i ovaj,  po ko zna koji put iznevjerene.
Bilo je tu nešto i onih utopljenih u materijalističku svakodnevnicu kojima je Jelenin čin tek besmisleno kreveljene besposlene djevojke kojoj bi bilo bolje da umjesto stajanja po trgovima uzme lopatu u ruke; neki su pak, zbog same činjenice da se performans odvijao u Prijedoru, gradu koncentracionih logora i stravičnog zločina nad Bošnjacima, Jeleni zamjerali što protest nije posvetila tragediji tih ljudi; neki su u njenom činu slavodobitno vidjeli vraćanje kulture na velika vrata u jednu malu nesretnu sredinu; neki su pak od početka pretpostavljali, s obzirom na njen fakultet, da je u pitanju samo jedan umjetnički performans čija je poruka ko zna šta...

Čovjek se ničeg ne boji kao promjene, najprije promjene svijesti. Ovo je posebno izraženo kod mladih ljudi koji, kad bi se i pobunili protiv nečega, ne bi znali šta umjesto toga hoće, jer ovakvo propalo društvo je nekome ko je čitav život proveo u dejtonskoj BiH jedino za koje zna.. I čemu se onda on može nadati i koja ideja ga može pokrenuti kad i ne zna za nešto bolje i drugačije, kad ne zna kako je to živjeti u normalnom i uređenom društvu?

No, Jelena je samo stajala, a nikakvu promjenu tiho stajanje neće i ne može donijeti. U oronulim društvima koja se bave prvenstveno drugima, Jelena će za nekoliko mjeseci bit posve zaboravljena, a nakon nje ostat će samo stupidne priče o idiotima s Farme, slavnim fudbalerima i sapunskim junacima, a ljudi će vlastiti život nastaviti da nose kao neku neželjenu muku koju su poput kurijeg oka osuđeni da podnose od danas do sutra.

Svaki društveni aktivizam da bi uspio i izazvao promjenu zahtijeva prethodno postajanje ideje o tome šta se želi postići, a upravo u tome i leži glavni uzrok letargičnosti našeg društva - u nedostatku ideja i ideala koji bi kompletno društvo mogli pokrenuti na aktivizam, jedne da ih slijede, druge da ih nastoje suzbiti. Ta društvena dinamika kod nas, i ne samo kod nas, je davno ubijena, onda kad je srušen komunizam, ideja koja je mobilisala stotine hiljada ljudi - na one koji su ga i pored njegove neodrživosti gorljivo branili, te one koji su bili spremni i život žrtvovati da ga ruše. Nakon konačnog pada komunizma, nekako kao da je i nestalo ideje vrijedne žrtvovanja, bilo za njeno spasenje ili uništenje.
Umjesto toga, dobili smo podijeljena torovska društva, gomilu političkih partija bez ideja i programa koje djeluju kao čiste interesne grupe i ciljevi im se svode na puku borbu za vlast i privilegije koje ona donosi, neozbiljno civilino društvo kao produženu ruku stranih interesa i izvor profiterstva mnogih pojedinaca, ekonomsku stagnaciju i sriomaštvo, te armiju letargičnih nezainteresovanih ljudi koji u sebi drže bujicu nezadovoljstva i samo čekaju da im neko pokaže metu na koju ga trebaju istresti. A za sve svoje životne neuspjehe i frustracije meta se već svakodnevno nalazi: bilo na cjelodnevnim kafanskim mahalanjima ili facebook dokoličarenjima, na nekog će već izlučiti svu svoju bijesnu žuč, naći će se ranjena životinja koju će propisno izlešinariti.

I tada će biti zadovoljni, jer većini zapravo ovo trenutno stanje stagnacije, nefuknkcinalnog sistema, korupcije i opšteg haosa savršena odgovara- saživjeli su s njim, a čovjek se ničeg ne boji kao promjene, najprije promjene svijesti. Ovo je posebno izraženo kod mladih ljudi koji, kad bi se i pobunili protiv nečega, ne bi znali šta umjesto toga hoće, jer ovakvo propalo društvo je nekome ko je čitav život proveo u dejtonskoj BiH jedino za koje zna.. I čemu se onda on može nadati i koja ideja ga može pokrenuti kad i ne zna za nešto bolje i drugačije, kad ne zna kako je to živjeti u normalnom i uređenom društvu?
Stoga nas Jelena, držeći ogledalo u ruci, može navesti jedino da pokažemo svoje stvarno lice, no rijetko ko će u ogledalo zaista i pogledati. Za neke pak korjenitije promjene najprije će biti neophodno da postanemo društvo koje će se prestati baviti ljudima i događajima, a početi baviti idejama. Tek tada bit će moguća pojava nekog cilja koji će biti u stanju mobilisati mase. No, i ako se to desi, budite oprezni, jer nikad ne treba smetnuti s uma da ovo društvo vrvi pojedincima uvijek spremnim da šikaniraju, omolovažavaju, uništavaju i, ako treba, i fizički eliminišu svakoga ko po bilo čemu odudara od standarda njihove tužne socijalne žabokrečine.
Aa šta li će onda tek biti u stanju učiniti s onima koji ne samo da će odudarati od sredine, nego će i zahtijevati radikalnu preobrazbu našeg dosadašnjeg načina življena i razmišljanja?!