Bosanci protiv Bošnjaka

 Priča o popisu stanovništva koji će se u BiH obaviti 2013. odavno se zahuktala, a centralnu temu zauzima pitanje nacionalnog izjašnjavanja. Kod Srba i Hrvata stvar je prilično jasna. Bosanskohercegovački Srbi i Hrvati već najmanje jedno stoljeće imaju čvrsto izgrađen nacionalni identitet te njihovi politički predstavnici, intelektualci i aktivisti nevladinih organizacija, stoga nemaju potrebu organizirati okrugle stolove, seminare ili pisati pamflete s ciljem da pripadnicima svog etničkog korpusa “objasne” kako se trebaju izjasniti na sljedećem popisu. S druge strane pomalo tragikomično izgledaju aktivnosti i rasprave kojih smo posljednjih dana svjedoci kod trećeg korpusa u BiH po pitanju nacionalnog izjašnjavanja. Tako bošnjački političari i intelektualci svojoj “pastvi” daju upute kako da se izjasni na popisu, društvene mreže su prepravile propagandne poruke koje promoviraju bošnjaštvo, a čak je pokrenuta i incijativa “Bitno je biti Bošnjak”, čiji aktivisti zabrinuto ističu da čak trećina pripadnika bošnjačkog nacionalnog korpusa “nema izraženu nacionalnu svijest”.

Priznao to neko ili ne, činjenica jeste da su Bošnjaci još uvijek nacija u nastajanju koja danas prolazi kroz one faze i probleme kroz koje su ostale formirane nacije prolazile negdje tokom pretprošlog stoljeća. Izvjesno je da će se na popisu pored Bošnjaka, Srba i Hrvata, veliki broj ljudi nacionalno izjasniti kao Bosanci, Bosanci i Hercegovci ili čak muslimani. Poslije tri konstitutivna naroda nesumnjivo će najveći broj biti “Bosanaca” ili “Bosanaca i Hercegovaca”. U ogromnoj većini slučajeva radi se o, zašto da se lažemo, pojedincima koji  imaju muslimansko kulturno-vjersko porijeklo, ali odbijaju identifikaciju s bošnjačkim nacionalnim imenom. To su zapravo one društvene snage koje sebi vole tepati da su progresivne, moderne, urbane, kulturne, napredne, godinama su bile vjerno glasačko tijelo SDP-a i ježe se i samog naziva Bošnjak jer ga identificiraju sa pripadnošću islamu i vjerskim konzervativizmom. 

Posljednjih dana na društvenim mrežama smo svjedoci žustrih rasprava koje se vode između Bošnjaka i “Bosanaca”. Kao neko ko je pobornik bošnjačkog nacionalnog imena, pokušat ću pobiti neke od najučestalijih argumenata koje koriste oni koji odbijaju prihvatiti bošnjačko nacionalno ime i nude apstraktno bosanstvo ili bosanstvo-hercegovstvo kao alternativnu.

 Mi odbijamo da budemo pripadnici torova!

Ovo je možda najučestaliji, ali po meni i najbanalniji argument onih koji se na budućem popisu namjeravaju izjasniti kao Bosanci. Zapravo, cijeli ovaj svijet je sastavljen od torova; samim svojim rođenjem postojemo dio mnogih torova. Najprije smo valjda svi rođeni u ljudskom toru, zatim imamo i svoj neki rasni, porodični, jezički, vjerski, strukovni, regionalni, pa na koncu i nacionalni tor. A šta bi bilo izjašnjavanje kao Bosanac nego pokušaj stvaranja novog, četvrtog tora?

Mi se primarno identifikujemo sa državom Bosnom i Hercegovinom i želimo da budemo njen autohton narod

Ovakva tvrdnja u startu implicira da su svi koji se izjasne kao pripadnici jednog od tri konstitutivna naroda, ili kao Romi, Jevreji, Turci, Italijani, itd., manje patriote od njih i da se oni ne identifikuju sa državom. To što neko gaji etnički identitet ni na koji način ne mora umanjivati njegovu ljubav prema državi kao i obratno. Osim toga, naziv Bošnjak svoj korijen ima još u Srednjem vijeku. Izveden je iz imena Bosna, a označavao je stanovnika Bosne. Sa stabilizacijom osmanlijske vlasti, riječ Bošnjak upotpunosti zamjenjuje srednjovjekovno Bošnjanin. Naziv Bošnjak se za stanovnike Bosne koristio sve do Kraljevine Jugoslavije kada ga kao teritorijalna odrednica zamjenjuje izraz Bosanac. Dakle, historijski gledano, riječ Bošnjak svojevremeno je imao identično značenje kao i danas riječ Bosanac. No, bitna razlika između imena Bosanac i Bošnjak, jeste što za razliku od bošnjačke nacije, projekat o stvaranju nacije pod bosanskim imenom nikad nije ni postojao.

Nacije su fenomen modernog doba i rezultat su određenih historijskih društveno-ekonomskih odnosa. Nacija u današnjem smislu nastaje sa pojavom nacionalnih država, građanskog društva te kapitalizma kao dominantnog ekonomskog sistema. Stoga, proces formiranja nacija koje danas poznajemo svoju ekspanziju je imao u 19. stoljeću. Bošnjačka nacija početke  svog formiranja ima sredinom 19. stoljeća i tada je bila predvođena bosanskim franjevcima poput Ivana Frane Jukića. Iako je riječ Bošnjak sve do kraja  tog stoljeća predstavljao etničku odrednicu za stanovnike Bosne svih konfesija, bošnjaštvo nikad nije uspjelo zaživjeti kao nacionalna ideologija. Problem što bošnjačka nacija tokom pretprošlog stoljeća nije zaživjela za razliku od reicmo srpske i hrvatske bio je u datim društveno-ekonomskim odnosima koji su tada vladali u Bosni. 

Zahvaljujući Osmanskog feudalnom sistemu  bosanski muslimani tokom 19. stoljeća nisu uspjeli izgraditi svoju građansku klasu koja je u svim zemljama bila predvnodnik stvaranja modernih nacija, a njen neizostavan temelj bio je i uspostavljanje novog kapitalističkog ekonomskog sistema. Umjesto toga, u BiH je vladao feudalni sistem. Bošnjačka feudalna elita koju su činili age i begovi svim silama se opirala modernizaciji koje je i samo Osmansko carstvo sredinom 19. stoljeća počelo stidljivo provoditi, te su po svaku cijenu nastojali sačuvati svoje feudalne privilegije i dotadašnji način života, odbijajući modernizaciju i društvene tokove kojima je išao ostatak Evrope. Austrougarskom okupacijom i uvođenjem novih vrijednosti u bosanskohercegovačko društvo, kod muslimanskog stanovištva još se snažnije povećala identifikacija s islamom, koja je postala primarna i dominantna.

Najozbiljniji projekat stvaranja bošnjačke nacije predvodio je Benjamin Kallay koji je za vrijeme A-U 1882-1903. godine bio guverner BiH i dugogodišnji ministar finansija. Cilj stvaranja zajedničke bošnjačke nacije u koju bi ušle sve tri konfesije u BiH, bio je razbijanje srpske i hrvatske nacionalne ideologije koje su već uveliko uzele maha među katoličkim odnosno, pravoslavnim stanovništvo u BiH, a išle su na ruku pretenzijama Boegrada, odnosno Zagreba, prema našoj zemlji. Projekt bošnjačke nacije je neslavno propao, između ostalog zato što je i samo muslimansko stanovništvo ne računajući tada vodeće intelektualce poput Safvet-beg Bašagića, odbilo tu ideju, identifikujući se prvenstveno s vjerskim identitetom. Početak 20. stoljeća Bosna i Hercegovina je dočekala sa dvije izgrađene nacije, srpskom i hrvatskom, te velikim procentom anacionalnog stanovništva kome je islam činio primarni identitet. Nakon toga i mnogi bošnjački intelektualci napuštaju ideju bošnjačke nacije i počinju se deklarirati kao Srbi ili Hrvati.

Raspadom Austro-Ugarske i stvaranjem Kraljevine Jugoslavije u kojoj je nametano unitarno jugoslovenstvo, iako su politički bili organizirani u Jugoslovensku muslimansku organizaciju pod vodstvom Mehmeda Spahe, bosanski muslimani nisu imali preveliku mogućnost da svoj posebni vjerski identitet izdignu na nacionalno pitanje. Pobjedom partizana u Drugom svjetskom ratu i dolaskom komunista na vlast, muslimani ponovo nisu uvaženi kao posebna etnička grupa, sve do 1971. kada su priznati kao šesti jugoslovenski narod pod imenom Muslimani, što je predstavljao svojevrsni nonsens da jedna nacionalna grupa nosi ime po svojoj vjerskoj pripadnosti. Od šezdesetih godina pojedini bošnjački intelektualci, mahom u dijaspori poput Adil-bega Zulfikarpašića, zalagali su se za vraćanje historijskog imena Bošnjac, što je učinjeno 93. na Bošnjačkom saboru u jeku rata. Za razliku od bošnjaštva, projekt stvaranja nacije “Bosanci” nikad nije postojao.

Bošnjak je vjerska odrednica i isključuje one koji nisu muslimani

Netačno! Bošnjak je nacionalno ime koje je odlukom vodećih bošnjačkih intelektualaca kao historijsko imena vraćeno na Bošnjačkom kongresu 93. Potpuno su u pravu oni koji tvrde da je ta odluka donijeta potpuno netransparentno i nedemokratski, tj. da narod niko ništa nije pitao. No činjenica je također da je većina dotadašnjih Muslimana prihvatila novo-staro ime, da su Bošnjaci Deytonskim sporazumom priznati kao konstitutivan narod u BiH te da je bošnjačko ime ubrzo zaživjelo kao nacionalna odrednica. Razlog zbog čega se bošnjačko ime identifikuje sa vjerskom odrednicom jeste što je ono iskorišteno kao zamjena za dotadašnji nacionalni naziv Muslimani i uključilo je samo one ljude koji su imali muslimansko kulturno-religijsko naslijeđe. Da li su na taj način iz bošnjačke nacije možda nenamjerno isključeni oni koji ne gaje takvo naslijeđe, ostaje otvoreno pitanje. Međutim, činjenica jeste da su tri konstitutivna naroda bila realnost BiH iz AVNOJ-evske Jugoslavije, da je takve ustavne postavke BiH unijela u svoju nezavisnost i da stoga, uzimajući u obzir davno prije izgrađeni sprski i hrvatski nacionalni identitet u BiH, Bošnjaci su jedino i mogli postati zamjena za Muslimane. Stvari ne bi drugačije izgledale ni da je izabrano ime Bosanci. Slijedeći logiku da je bošnjaštvo čvrsto vezano uz islam, onda isto tako možemo zaključiti da je ateizam ono što povezuje većinu onih koji se izjašnjavaju kao Bosanci, jer većina njih ističe otklon prema bošnjaštvu upravo iz razloga što ga povezuje s islamskim vjerskim identitetom.

 Izjašnjavanjem kao Bosanci jačamo građansku BiH i državnu Bosnu i Hercegovinu

Naionalno izjašnjavanje ni na koji način ne može snažiti državu, posebno kada je ta grupa koja se, kako sebi voli pogrešno tepati, “jedina koja se identifikuje s državom” tek četvrta po brojnosti. Problem je međutim što se na taj način direktno slabi bošnjački narod. Zanemariv je broj katolika i pravoslavava u BiH koji će se izjasniti kao Bosanci, iz prostog razloga što oni nemaju nacionalne probleme koje Bošnjaci danas proživljavaju. S druge strane, bošnjački korpus, što je pomalo banalno, bit će podijeljen na Bošnjake, Bosance, moguće i Bosance i Hercegovce, muslimane… što otkriva stanje kolektivne svijesti u kome se taj narod nalazi. Argument da izjašnjavanjem kao Bosanci jačamo državu Bosnu i Heregovinu, možda bi i pio vode kada bi imao ikakvog efekta u Banjoj Luci ili Širokom Brijegu, ali nema. Prisutan je isključivo u onim sredinama gdje su Bošnjaci većina, a protagonosti “bosanstva” pretjerano se i ne trude svoj koncept promovisati u nebošnjačkim sredinama. Naravno, kristalno je jasno kojem, po prirodi stvari, etničkom korpusu pripadaju oni koji će se izjasniti kao Bosanci, i sa sigurnošću se može konstatirati da su tzv. Bosanci ništa drugo nego podgrupa Bošnjaka, koja je i prisutna samo u onim sredinama gdje su Bošnjaci većina. Upravo od broja Bosanaca zavisit će i broj Bošnjaka u BiH, no nemojte se iznenaditi ako se nakon popisa ustanovi da su Srbi  većinski narod u BiH.

Ideološki sukob Bosanaca i Bošnjaka

Prema posljednjem popisu stanovništva u BiH održanom 1991. u našoj zemlji je živjelo 242.682 ili 5.54 % Jugoslovena. Koncept jugoslovenstva koji je tih godina vladao u mnogim konfuznim glavama i pored ubrzanog raspadanja Jugoslavije, uveliko podsjeća na argumente onih koji danas promovišu bosanstvo. Tadašnji Jugosloveni ubjeđivali su sve oko sebe da su oni ono prosvijećeno, napredno, urbano stanovništvo Jugoslavije, da oni ne pristaju na etničke podjele i nacionalizam, da im je identifikacija s državom na prvom mjestu… u samo nekoliko mjeseci jugoslovenska bajka, a sa njom i Jugosloveni bila je definitivno otišla u historiju, a uslijedio je krvari rat između jugoslovenskih naroda sa stotinama hiljada žrtava.

No ako pogledamo ideološki milje onih koji danas promovišu Bosanca kao etničku odrednicu, vidjet ćemo da se mahom radi o istim pojedincika koji su nekad promovisali jugoslovenstvo- dakle o onim osobama kojima su i danas Tito i petokraka na srcu, koje se deklarišu kao ljevičari i godinama čine vjernu glasačku bazu SDP-a i manjih ljevičarskih stranaka.  Njihovo današnje insistiranje na izjašnjavanju kao Bosanac, Bosanac i Hercegovac, manje ima veze sa ljubavlju prema Bosni i Hercegovini, otporu nacionalnim podjelama i sličnim argumentima koje koriste, koliko sa prezirom prema dobrom dijelu vlastitog naroda.

Ako je nacionalizam u 19. stoljeću bio liberalni pokret koji je zajedno s nacionalnom državom nastajao kao rezultat liberalnih ideja, u modernom dobu njegovanje nacionalnog identiteta i njegovih vrijednosti, je nešto što prvenstveno vežemo za konzervativne društvene snage. I upravo su te konzervativne snage u promovisanju bošnjaštva često znale biti vrlo sirove- od bivšeg reisa Mustafe Cerića koji je kao lider muslimana u BiH često istupao i kao bošnjački ideolog i pritom bošnjaštvo gotovo uvijek usko vezao uz islam, ili pak preko Fatmira Alispahića koji je pisao stvari poput toga da onaj koji nije musliman ne može biti Bošnjak, pa do raznih drugih političkih, vjerskih i intelektualnih lidera koji su bošnjaštvo usko vezali uz pripadnost islamu i sami su doprinosili da se kod dobrog dijela stanovništva pojavi otklon prema bošnjačkom imenu,.

Oni što se danas busaju u prsa sa svojim nacionalnim bosanstvom i s druge strane nipodaštavaju bošnjaštvo, to rade upravo kako bi izrazili svoj prezir i otklon od onog dijela svog naroda kojeg doživljavaju kao nacionalističkog, primitivnog, ruralnog, religijski konzervativnog, neobrazovanog, itd., dok s druge strane o sebi godinama gaje mit urbanih, uglađenih, modernih i pametnih građana. I dok ta podjela između konzervativnog i uslovno rečeno liberalnog stanovništva među svim modernim narodima svijeta uglavnom završava na ideološkom osnovu, u još uvijek neizgrađenoj bošnjačkoj naciji desilo se to da je potonji dio stanovništva odbio i samo nacionalno ime, iz razloga što ga vezuje uz retrogradne i konzervativne društvene snage. Rasprave između Bosanaca i Bošnjaka kojih smo ovih dana svjedoci, a do popisa će ne sumnjam biti sve češće, zapravo na površinu još jednom izbacuju jedan tihi sukob koji je već dugo prisutan u bošnjačkom narodu; sukob da maksimalno  konkretizujem- ljevice i desnice, ateista i vjernika, onih koji ljube Titovu sliku i onih koji poštuju Aliju; ideološki sukob koji postoji u svakom zdravom i modernom narodu, ali koji kod Bošnjaka zbog nedovršenog nacionalnog projekta za sobom nužno otvara i pitanje samog identiteta.

Bošnjaci će se etablirati kao moderna i čvrsta nacija tek kad u sebe uspiju inkorporirati pluralizam pojedinačnih identiteta koji će sadržavati pripadnike različitih konfesija (jer Bošnjak bez problema može biti i protestant, ateist, agnostik, budist,, itd.), društvenih, političkih i raznih drugih identiteta, s islamskom tradicijom kao jednom od ključnih ali i ne isključivih odlika bošnjačkog naroda. S druge strane, bosanstvo kao koncept ima smisla jedino ako će biti nadetnička ideja koja će u sebe uključivati pripadnike svih etničkih grupa u Bosni i Hercegovini, ali ni na koji način neće pokušavati ugrožavati njihov etnički identitet. Dakle, bosanstvo je moguće jedino u onoj formi nacionalnog identiteta kakav je prisutan u zemljama poput SAD-a, Kanade ili Velike Britanije, no svaki pokušaj stvaranje bosanske etnije i novog naroda, osuđen je na propast- kako zbog nedostatka historijskog osnova za njega, tako i zbog činjenice da u BiH žive dva i pol čvrsto izgrađena etnička identiteta.