Stanje u Bosni i Hercegovini i dalje je tradicionalno
beznadežno. Krize vlasti na raznim nivoima i političke blokade koje su u ovoj
luđačkoj košulji skrojenoj u Daytonu od početka uobičajenost, poprimile su
možda i najozbiljniji oblik do sada i nije izvjesno da će aktuelna vladajuća
garnitura političkih partija, a nevladajućih gotovo da nema, do sljedećih
izbora uspjeti profunkcionisat na bilo kojem nivou višem od opštinskog.
Nakon četverogodišnje dominacije osovine Dodik-Silajdžić, pred
izbore 2010. mogli smo čuti zabrinuta upozorenja odveć umornih međunarodnih
funkcionera i domaćih analitičara kako su četiri godine njihove vladavine bile
potpuno izgubljene za BiH, te da stoga naša zemlja nema više vremena za čekanje
i potrebno je da munjevitom brzinom počnemo s provođenjem reformi ukoliko se
iole želimo približiti zemljama u okruženju na putu ka, kako se to popularno
kaže- euroatlantskim integracijama.
I bješe izbori, SBiH ode u penziju, SDP sjede
na trenersku klupu, ostali igrači ostaše u igri uz neka nova lica na klupi.
Trener u crvenoj majici pokaza da je totalni diletant nedostojan tako ozbiljnog
posla- s konstantnim rotacijama igrača izazva pobunu u ekipi, najpopularnijeg igrača
otjera iz igre, a igrač u zelenom dresu odbi da napusti teren i umjesto toga
odluči da mu do kraja utakmica minira igru. Ovakvo rasulo u crveno-zelenom timu
iznimno obradova njihovog glavnog konkurenta iz Laktaša, no smiješak s lica
ubrzo mu nestade kada se navijači njegovog tima u sve većem broju i sve
glasnije pobuniše zbog katastrofalnih rezultata na domaćem terenu. “Sve su to
kopilad”- rekao bi poetičn bloger, a u slobodno vrijeme do ove izjave i
sekretar SNSD-a Rajko Vasić.
No, ako je vesela Dodikova družina svojim
izjavama i djelovanjem unosila strah i nemir u junačka srca patriotskih snaga
zabrinutih za budućnost i opstanak naše Jedne i Jedine, nakon posljednjih
izbora više nema razloga da brinu. Naime, teško da je ijedna politika
separatizma, nacionalizma, podjela i segregacije mogla nanijeti veći udarac
cjelovitoj i funkcionalnoj Bosni i Hercegovini od političke farse u režiji
dvije najveće bošnjačke stranke- SDA i SDP-a, koje su u bespoštednoj borbi za
vlast i moć gdje god je to bilo moguće onemogućili normalno funkcionisanje
države. No, da nije sve tako crno i da ipak ima nade za ovu zemlju saopštio nam
je član predsjedništva Bakir Izetbegović. Sve što treba da uradimo, veli
predsjednik, jeste da se strpimo do izbora 2014. Tada će valjda, računa
Izetbegović, njegova stranka odnijeti apsolutnu pobjedu na svom parčetu zemlje,
i u skladu sa starom dobrom tradicijom odvesti zemlju i u narednih najtežih 20
godina.
I dok tako SDA po ko zna koji put štiti
opstanak Bosne i Hercegovine i bošnjačkog naroda, SNSD i dalje prepada Srbe sa
bošnjačkim unitaristima i domaćim srpskim plaćenicima, Bosić protestuje protiv
“orijentalne patetike” iz Sarajeva, Radončić nastavlja ratovati s Bakirom,
Lijanović nam ponavlja lekcije o političkom sistemu SAD-a, a od SDP-a ni traga
ni glasa: Bosna i Hercegovina je i zvanično potvrđena kao najsiromašnija država
Evrope sa najnižim standardom, nezaposlenost i dalje prelazi 40%, po indeksu
ekonomskih sloboda smo također prikovani za evropsko dno, a bebe nam umiru u
beogradskim bolnicama jer politički idioti već nekoliko mjeseci nisu u stanju
usaglasiti se oko pitanja o izdavanju jedinstvenih matičnih brojeva.
Siromaštvo, besperspektivnost, korupcija, nezaposlenost i opća apatija i dalje
ostaju dominantno obilježje bh. društva, obilježje koje pogađa svakog građanina
i sve narode u ovoj zemlji. No, čini se da ovo političko, a najprije ekonomsko
beznađe dugoročno može i nešto pozitivno iznjedriti. Iako još uvijek stidljivo
i polako, sve primjetnije se pojavljuju iskre neke bolje Bosne i Hercegovine.
Rat je stanje u kojem najbolje i najgore osobine najboljih i najgorih
pojedinaca dolaze do izražaja, pa se u takvim okolnostima crno na bijelo daju
prepoznati i nitkovi i veličine. Naša zemlja na svu sreću već 18 godina nije u
ratu, ali ratni mentalitet nastavio je i dalje kroz sve ovo vrijeme biti
dominantan mentalitet našeg društva kojeg karakterišu podjele, mržnja,
netrpeljivosti, obilna paranoja i zatvorenost u svoje oronule uspavane sredine.
Ovakvo stanje svijesti dovelo je do rezultata da su, u ionako nakaradno
sklepanoj dejtonskoj državi, najveću popularnost uživale one snage koje su bile
najglasnije u dodatnom potrahnjivanju naših strahova i antagonizama. Posljedice
takve prakse jasno se ogledaju u socijalnom beznađu, siromaštvu i potpunoj
besperspektivnosti, i čini se da sve veći broj ljudi shvata da ih je takva
politika uljuljkavanja u halucinogenu kolektivističku utopiju odvela u mračni
tunel kome se ne nazire kraj, a stanje besparice, beznadežnosti i apatije kod
mnogih polako nadjačava svijest o “zaštiti svojeg” kao primarnog smisla
postojanja.
Protesti u Sarajevu zbog nerješavanja pitanja
jedinstvenih matičnih brojeva, koji ma koliko su možda i bili
neogranizovani, svojim odjekom u javnosti su pokazali da je većini građana
polako dozlogrdilo i da je im je dosta više upornih ponižavanja koje im priređuju
političke elite. Iako su proteste u Sarajevu i blokadu parlamenta dodikovci
ovaj put pojačani SDS-om, po običaju nastojali prikazati kao udar na Republiku
Srpsku i njene predstavnike s tajnom političkom pozadinom i planom za
centralizaciju BiH, čini se da im takva huškačka retorika zaluđivanja i širenja
straha barem kod dobrog dijela građana RS više ne pali. Naime, uporedo sa
sarajevskim protestima banjalučki studenti izašli su na ulice svog grada
izražavajući nezadovoljstvo studentskim standardom i općim stanjem u društvu s
jasnom porukom “Mile lopove, izađi vani”. Iako ova dva protesta nisi bili
direktno povezani, i iako, i pored želje pojedinih sarajevskih demonstranata da
nekako povežu ove proteste, vođe banjalučkih protesta nisu dale direktnu podršku
sarajevskim demonstrantima, oba protesta ipak imaju bitnu zajedničku crtu-
predstavljaju dugo očekivan i prijeko potreban bunt protiv istog uzroka
problema- političkih nesposobnjakovića i štetočina zlih namjera koji su
građanima i Banja Luke i Sarajeva i svih ostalih gradova u BiH u podjednakim
količinama podarili urušeno društvo, zaostalost i siromaštvo. I kad zagrebete
ispod površine postratnih traumi, antagonizama, podjela, netrpeljivosti i borbi
za nacionalne ciljeve, vidjet ćete jednako siromašnog, nerealiziranog,
nesretnog i ogorčenog sarajevskog, banjalučkog ili mostarskog studenta,
nezaposlenog, radnika, penzionera, građanina i seljaka. A podrška koju su i
sarajevski i banjalučki protesti dobili iz, zaista svih krajeva naše zemlje,
pokazuje da postoji sve veći broj onih ljudi koji su ljudskost i solidarnost u
stanju staviti iznad kolektivnih antagonizama i traumi.
Za borbu za bolju i prosperitetniju Bosnu i
Hercegovinu nije nužno da dijelimo zajedničke poglede na državno uređenje,
dešavanja u prošlosti ili ideologiju, Iako oko nekih ključnih pitanja koja se
tiču samog uređenje Bosne i Hercegovine i toga kako ova država treba izgledati
još dugo neće biti konsenzusa, građani naše zemlje trebaju i moraju konačno
obraćati pažnju na svoja egzistencijalna pitanja i one stvari koje se u suštini
najviše tiču svih nas, te temeljem tih stvari početi graditi povjerenje i bolju
saradnju. A meni se čini da ti dani nezaustavljivo dolaze iz prostog razloga
što kad imate drutšvo čije se institucije urušavaju, koje je prikovano za
evropsko dno po standardu i koje polako zapada u stanje opšteg haosa i očaja,
iz toga se može izroditi ili još veće zlo ili nešto pozitivno. S obzirom da mi
već dvadesetak godina živimo u zlu koje teško da može biti veće od onog kojeg su
propovijedale i personificirale naše političke i društvene elite, vjerujem da
će konačno neki normalniji umovi sa normalnijim zahtjevima i pogledima na
svijet sve više dolaziti do izražaja, a gladni stomaci i osjećaj beznađa kod
sve većeg broja ljuda polako će nadjačavati nacionalne osjećaje i strahove za
narod, entitet, državu…. Tako vođeni logikom stomaka, jer je logiku uma od
građana BiH pretenciozno očekivati, ljudi od političara polako počinju tražiti
polaganje računa za katastrofalno stanje u društvu i upropaštene živote. S
obzirom da nam prema svim izgledima u skorije vrijeme ne slijede bolji
ekonomski dani, nego naprotiv, zaključit ću da nas u skorije vrijeme vjerovatno
očekuje gora-bolja Bosna i Hercegovina.
Nema komentara:
Objavi komentar