Dometi Demokratske fronte

Sudeći po dosadašnjem razvoju događaja, novoosnovana Demokratska fronta ne nudi ni najmanje razloga za optimizam. Naime, svi dosadašnji potezi koji su vučeni u procesu osnivanja stranke otkrivaju duboki amaterizam, hronični nedostatak osnovnih menadžerskih sposobnosti i osjećaja za javnost te potpunu ideološku dezorijentiranost.

 Priča o osnivanju Komšićeve stranke započela je u ljeto prošle godine nakon što je, zbog raskola sa rukovodstvom partije, odlučio definitivno napustiti SDP. Odmah potom krenule su špekulacije da namjerava osnovati vlastitu stranku, što je Komšić ubrzo i potvrdio. I dok se tako javnost bavila nagađanjima o imenu, ideologiji i članovima, novoj stranci mjesecima nije bilo ni traga ni glasa, a uslijed trenutne političke krize i mnogo važnijih političkih aktera, ni Komšić sa svoje, ne pretjerano utjecajne pozicije hrvatskog člana predsjedništva, se nije čuo. Konačno, nakon što smo saznali da će se zvati Demokratska fronta, nova stranka svoju osnivačku skupštinu imala je u aprilu ove godine. Gori datum za osnivanje nije mogao biti izabran.

Nekoliko dana nakon što je napustio SDP, sva pažnja javnosti danima je bila usmjerena na Komšića i njegovu političku budućnost. Da je iskoristio dati momenat i uz najavu, trenutno poduzeo i konkretne radnje na osnivanju stranke i početnoj gradnji njenog imidža, Komšić je tu pažnju mogao mnogo duže i snažnije zadržati, i stvoriti daleko bolju poziciju za buduću stranku. Umjesto toga, odlučio je da čeka, držeči zainteresirane u neizvjesnosti oko izgleda i sastava nove stranke. A onda, u najgorem mogućem trenutku, nekoliko mjeseci po okončanju općinskih, i na pola puta između dvaju parlamentarnih izbora, Demokratska fronta upriličila nam je osnivački kongres sa mahom nepoznatim licima, koje je osnivač opravdao tvrdnjom da će njegova stranka biti sastavljena od novih, mladih ljudi koji se još nisu okušali u politici i spremni su ponuditi nove ideje društvu. Doduše, nije baš najjasnije kako se u tu priču o stranci za novu generaciju uklapa njena potpredsjednica, Hanka Vajzović, koja do sada vjerovatno nije bila član samo onih stranaka koje još nisu ni osnovane; ili slike Tita, zastave SFR Jugoslavije i SR Bosne i Hercegovine koje je Demokratska fronta udrobila u svoje virtualne plakate, i s kojima se Komšić slika po manifestacijama iskazivanja nekrofilske ljubavi prema mrtvim sistemima i državama.

Između petokrake i ljiljana

No, pokazana neozbiljnost i amaterizam u dosadašnjem procesu stvaranja Demokratske fronte, te ideološki bučkuriš kojim ta stranka odiše gradeći vizualni identitet malo sa zastavama s ljiljanima, malo sa zastavama SR BiH, malo sa stećkom, malo sa slikom Tita, na sebi zapravo ima mastan pečat koji održava nesumnjivo autorstvo njenog osnivača. Komšić je do sada nebrojeno puta dokazao da nije političar velikog formata. Ako pogledate njegovu dosadašnju političku karijeru, osim demagogije i nekoliko bombastičnih kontroverznih izjava s kojima je sticao simpatije naroda, Komšićevi konkretni politički rezultati krajnje su minorni; stvari su još značajno i gore ako pogledate njegovo iskustvo u nepolitičkoj karijeri. Pored toga, baš kao što i Demokratska fronta za sada odaje utisak političke svaštare razapete između stećka, petokrake i ljiljana, tako je i lična ideološka pozicija samog Komšića sasvim nesvakidašnja. Kao dobitnik najvišeg ratnog odlikovanja Armije BiH, “Zlatnog ljiljana”, u startu je budio velike simpatije među svim probosanski orijentiranim pojedincima u našem društvu, a njegove ratne zasluge godinama je pratilo verbalno promoviranje patriotizma i bosanstva kao osnovnih vrijednosti. No, ono što je Komšića posebno istaklo u odnosu na ostale političare sa “Bosna uber alles” retorikom, je to što je za razliku od onih koji su tradicionalno igrali na kartu patriotizma, Komšić nastupao iz jedne lijeve (a zovu je i građanskom) pozicije SDP-a. I pored toga, kao i većina njegovih bivših partijskih drugova, neskriveni je simpatizer Josipa Broza Tita, bivše Jugoslavije i njenih tekovina. Tako je na našoj političkoj sceni stvoren jedinistveni politički brand mješavine Zlatnog ljiljana, branioca Republike BiH, titoiste, jugonostalgičara i ljevičara.

Između SDA i SDP-a

Takav spoj jugo-bosanstva naišao je na krajnje pozitivan odjek u bošnjačkom biračkom tijelu. Najprije je SDP-u omogućio da sruši monopol igranja na patriotsku kartu dvojca SDA-SBiH i zaigra na njihovom domaćem terenu ne narušavajući svoj imidž neokomunističke i jugonostalgičarske partije. Koliko je takav ideološki spoj bio uspješan pored ogromne popularnosti koju je Komšić uživao i još uvijek uživa u narodu (340 000 osvojenih glasova na zadnjim izborima) govori i sastav njegovih simpatizera među kojima ćete naći svega i svačega- od ratnih veterana, preko bošnjačkih nacionalista, samoprozvane “gradske raje”, modernih socijaldemokrata pa sve do radikalnih marksista koji otvoreno prizivaju nacionalizaciju.

Upravo ovakva popularnost i podrška koju još uvijek uživa u narodu daje realna očekivanja da bi Demokratska fronta, uz daleko ozbiljniji rad, bolji menadžment i PR, mogla biti jedan od glavnih političkih činilaca u BiH. Ipak, iako mu kratkoročno zbog masovnosti stranke i uspjeha na izborima može biti korisno što je u stranku u stanju privući i zagrižene marksiste i razočarane bivše glasače SDP-a, i “etničke Bosance” i sekularne bošnjačke nacionaliste, Komšić će u jednom trenutku morati preuzeti političku odgovornost i odlučiti kojoj grupi dati primat. Taj problem će posebno doći do izražaja ako Komšić, nakon što mu istekne mandat u predsjedništvu, odnosno poslije sljedećih izbora, dođe u poziciju da se pita o konkretnim stvarima i politikama, jer tada mu više neće vode piti dosadšnja narodska opravdanja: “Dobar je on, ali mu Lagumdžija/partija ne valjaju”. Iako je teško, nije nemoguće graditi stranku na svim tim identitetima, no problem dodatni mu predstavlja aktuelni bespoštedni sukob na relaciji SDA-SDP, možda i najžešći kojem smo svjedočili do sada, a koji se u skorijoj budućnosti vjerovatno neće smiriti. Na pokušaje izbacivanja iz vlasti, SDA je, vrlo uspješno, odlučila zaigrati na svom tradicionalnom terenu pozivanja na zaštitu države BiH i nacionalnih interesa bošnjačkog naroda od političkih kvislinga, dok SDP odavno gubi kako popularnost, tako i konce iz ruku, te demonstrira potpunu nezrelost za vođenje države.

Iako će rezultati uveliko utjecati na to, Komšić će poslije izbora, vrlo izvjesno, biti u poziciji da odluči da li će se držati po strani tog sukoba i igrati sam protiv svih, ili će se prikloniti jednoj od strana, bilo taktički, bilo ideološki. I dok će upravo razočarani bivši glasači SDP činiti veći dio glasačke baze Željka Komšića zbog čega po prirodi stvari mora biti suprostavljen svojoj bivšoj stranci, ti isti glasači mu vjerovatno neće oprostiti bilo kakvo koaliranje sa SDA, sa kojom trenutno, spletom okolnosti, duva u isti rok patriotske retorike i otpora SDP-u.

Od toga hoće li svoju stranku primarno graditi kao ljevičarsku, jugonostalgičarsku, multietničku i građanski probosansku, odnosno na vrijednostima koje je do sada utjelovljavao SDP-a, ili će, možda čak i bez koaliranja, primat dati SDA-ovoj probuđenoj retorici o branjenju države i izdajama, uveliko će zavisiti sudbina Demokratske fronte. Naravno, sve ovo pod uslovom da ozbiljnije počnu raditi na promociji stranke i privlačenju novih članova i simpatizera, dok ljudi nisu zaboravili da su opšte i osnovani, što i ne bi bilo toliko nevjerovatno ukoliko nastave djelovati kao i dosad. Na krilima Komšićeve popularnosti Demokratska fronta bi, uz kvalitetnu kampanju, mogla postati treća ili čak druga politička snaga u Federaciji BiH i bitan politički faktor. I samo to!- jer svi oni koji očekuju neke velike političke promjene i reforme s Demokratskom frontom, uzaludno se nadaju. Mješavina jugokomunističke nostalgije i patetičnog igranja na patriotske emocije predstavlja zapravo samo prežvakavanje ideja koje u ovoj zemlji dominiraju već sedamdesetak godina. Osim toga, istinski odlučni lider i reformator za kojim ova zemlji vapi, poptuni je antipod iskrenom i otvorenom, ali u pogledu državničkih kvaliteta minornom Komšiću.