SDP: Partija jedne štetočine

Zlatko Lagumdžija u narodu gotovo nikad nije bio omiljena ličnost. Bahatost, arogancija, egocentrizam  i megalomanija, koje pak nisu pratili karizma i simpatičnost doveli su do toga da godinama figurira kao jedan od najnepopularnijih političara u BiH. Pa ipak, nekoć je taj isti Lagumdžija predstvljao nadu za, uslovno rečeno, građansku opciju u BiH. Bilo je to u ono poratno vrijeme, kada su tri nacionalne stranke suvereno upravljale ratom razrušenom zemljom i osim mržnje, podjela, kriminala i nacionalističkog ludila nisu bile u stanju ponuditi nikakv koncept koji bi doveo do razvoja i stvaranja prosperitetnijeg društva. 

Kao wunderkind prvog predsjednika i osnivača SDP-a Nijaza Durakovića, lansiran je najprije kao zamjenik premijera u ratnoj vladi BiH, da bi 1997. na partijskom kongresu porazio svog mentora i postao novi predsjednik SDP-a.  Mladi i energični doktor nauka, obrazovan i politički potkovan, tada se činio kao dostojan oponent koji bi sa vlasti u BiH mogao skinuti trojni savez SDA-SDS-HDZ. I zaista je uspio u tome. 2000. godine na općim izborima, iako nekoć minorna stranka, SDP je ostvario relativnu pobjedu, te zajedno sa SzBiH  i još nekoliko manjih hrvatskih stranaka na Federalnom nivou formirao čuvenu „Alijansu za promjene“, dok im je na državnom nivou partner bio Dodikov SNSD. Ova vlast potrajala je samo dvije godine. U kratkotrajnoj vladavini SDP-a država nije osjetila nikakav značajniji napredak, kao jedino „dostignuće“ tokom njihovog mandata se može navesti prijem BiH u Vijeće Evrope, a kao najveća mrlja tadašnje vlasti  Zlatka Lagumdžije i Alijanse ostat će deportovanje u Guantanamo „Alžirske grupe“- šest alžirskih državljana za koje će nakon dugogodišnjeg zatočeništva uspostaviti da su bili potpuno nevini ( istini za volju, radilo se o ultimatumu američke vlade i naivno je vjerovati da bi bilo koji drugi političari na njihovom mjestu tada drugačije postupili).

Nakon izbora 2002. godine na vlast se ponovo vratio vječni tronacionalni savez SDA-SDS-HDZ (uz neizostavnu podršku Stranke za BiH), a SDP doživljava potpuni debakl. Netom nakon izbora 2002., dešava se raskol u stranci, i neki od tada najviđenijih članova SDP-a poput Mire Lazovića, Ive Komšića, Nijaza Durakovića, Sejfudina Tokića i mnogih drugih, napuštaju SDP te se formira nova stranka, Socijaldemokratska unija.  Ironično, ali upravo će u periodu od 2002. do 2006. pod čvrstom rukom tadašnjeg visokog predstavnika Paddy Ashdowna doći do usvajanja najvećeg broja reformi i najvećeg napretka BiH. 

2006., SDP doživljava novi izborni neuspjeh. Uobičajena retorika po kojoj je ova stranka bila prepoznatljiva (građansko društvo, multietnička BiH, socijalna pravda, Tito, partizani, Kozara, Neretva…) tada se činila neprivlačnom u poređenju s onim što je nudio povratnik iz Turske, Haris Siljadžić - stopostotnu Bosnu i Hercegovinu bez entiteta, a na šta je naivni narod nažalost nasjeo.

Međutim, na ovim izborima SDP nije prošao baš potpuno bez uspjeha.  Njihov kandidat Željko Komšić pobjedio je u utrci za hrvatskog člana predsjedništva, imajući iza sebe image Zlatnog ljiljana, sarajevske gradske raje i neprikosnovenog borca za građansku BiH neopterećenu etničkim podjelama. Ova politika, je kasnije se ispostavilo, za SDP bila vrlo korisna, ali za bih kao društvo kobna. Komšić, kao predstavnik nove generacije SDP-ovih funkcionera koje odlikuju skromni politički dometi, neiskustvo te neorganičeno podaništvo svom lideru Lagumdžiji, postao je nova uzdanica lijeve „građanske“ opcije u BiH te jedan od najpopularnijih političara.

Punih osam godina (2000.- 2010.) Lagumdžija je zajedno sa svojom strankom proveo u opoziciji. Za to vrijeme i pored dva izborna debakla njegova predsjednička pozicija nijednog trenutka nije dovođena u pitanje. Desetine kadrova koji su mogli predstavljati bilo kakvu opasnost je očišćeno iz stranke, a na najodgovornije partijske funkcije postavio je mlade i neiskusne vođi slijepo odane jurišnike. Kudio je, prijetio, nudio rješenja i viziju, kritikovao „glupi narod“ što glasa za iste, vršio neviđenu kampanju putem svojih stranačkih medija, čak i koristio smrt jednog djeteta za pokušaj rušenja kantonalne vlade u Sarajevu uz pomoć svojih vazelinskih nevladinih organizacija, a na mjestu hrvatskog člana predsjedništva imao je najpopularnijeg poličara  u FBiH, Željka Komšića koji je premijerima suverenih država prijetio da će ih udarati po prstima i nosu. Zahvaljujući što Komšićevoj popularnosti, što agresivnoj medijskoj kampanji, što odličnoj predizbornoj kampanji, te sklonosti velikog dijela bošnjačkog glasačakog tijela da na izborima traži promjenu, SDP je nakon izbora 2010. konačno postao najjača stranka u BiH.

Jedan od najvećih problema Lagumdžije, zbog kojih je bio i ostao loš vođa, jeste što u svojoj bezgraničnoj megalomaniji i narcisoidnosti nikada nije bio u stanju sagledati realnost političkog života u BiH.  Potezi koje vuče u konačnici najveću štetu nanose upravo ideji građanske i ujedinjene Bosne i Hercegovine, za koju se Lagumdžija od samog početka zalaže. Kandidiranje Željka Komšića za hrvatskog člana predsjedništva jeste bio pun pogodak za jačanje stranke, međutim bh. društvo dugoročno je nanio veliku štetu.  Komšićeva platforma člana predsjedništva koji zastupa sve narode i građane u BiH bez obzira na njihovu nacionalnu, vjersku ili bilo koju drugu pripadnost možda jeste napredak i predstavlja iskorak u odnosu na ono što nude ostale političke partije. Međutim, da bi taj politički koncept zaista imao smisla potrebno je da ga u dobroj mjeri podrže sva tri naroda u BiH. Ali s Komšićem to nije bio slučaj. Činjenica je da svoju poziciju hrvatskog člana predsjedništva, Komšić može zahavliti mahom bošnjačkim glasovima, tako da u konačnici dobijamo situaciju da dok Srbi i Bošnjaci imaju svog izabranog predstavnika u predsjedništvu, poziciju hrvatskog člana predsjedništva zauzima predstavnik građana!

Po okončanju izbora, s tipičnim autokratskim ponašanjem Lagumdžija se počeo ponašati kao slon u staklenoj radnji. Sebe je predlagao za novog predsjedavajućeg Vijeća ministara i ništa manje, postavljao ultimatume, ucjenjivao, putem FTV-a koju je pretvorio u režimsku televiziju vršio neviđenu propagandu… I opet glavni problem je ležao u Lagumdžijinom nedostatku osjećaja za realnost i političkoj kratkovidnosti. Iako je SDP poslije izbora bio najjača stranka, njihovih 17% glasova na nivou BiH, ili nešto više od četvrtine glasova na nivou Federacije nisu mu davali za pravo da se počne ponašati kao apsolutni pobjednik te postavlja uslove i ucjenjuje druge stranke, posebno kada uzmemo u obzir svu kompleksnost bh. političkog sistema.

Pokušaj izbacivanja dva HDZ-a, koja su, šta god neko mislio o njima, osvojili veliku većinu glasova Hrvata u Bosni i Hercegovini, završen je blokadom delegiranja hrvatskih zastupnika u Dom naroda, bez čije podrške je nemoguće formirati vlast.

Uz pritisak međunarodnih zvaničnika i drugih stranačkih partnera Lagumdžija je na kraju ipak pristao na pregovore sa HDZ-ovima oko formiranja nove vlade. Tražili su svih 5 ministarskih mjesta u Vladi koja pripadaju Hrvatima, nuđena su im četiri uz obrazloženje da SDP kao multietnička stranka ima pravo imenovati hrvatske ministre, te da HDZ-ovi nemaju ekskluzivno pravo zastupati sve Hrvate u BiH. Ovakav stav bi mogao biti razuman i opravdan, no kojom bi onda logikom SDA i SDP imali legitimno pravo na sva bošnjačka mjesta u vladi?  A i pored toga ustavna struktura je HDZ-ovima omogućavala da preko Doma naroda unedogled koče  formiranje nove vlade. Pregovori su neslavno propali, a epilog je bio takav da je SDP mimo zakonodavnih institucija formirao famoznu „platformašku vladu“ u kojoj se našlo šaroliko društvo: pored SDP-a, tu je bio njihov ljuti ideološki neprijatelj SDA, te dvije marginalne karikaturalne hrvatske strančice, neoustaški HSP i tajkunski Radom za boljitak koji su poslužili kao kičasti hrvatski dekor novoj vlasti. Međutim, Centralna izborna komisija je formiranja vlade proglasila neustavnim, visoki predstavnik je suspendirao njihovu odluku, i poslije nekoliko mjeseci natezanja Federacija je konačno dobila novu vlast.

Odmah po preuzimanju vlasti SDP je krenuo s demonstriranjem dosad neviđenog nepotizma u državi šampionu po nepotizmu. Braća, rođaci, kumovi, bivši nevladini jurišnici, te mnogobrojni vjerni saradnici i članovi, uhljebili su se na najvišim pozicijima u mnogobrojnim državnim institucijama i kompanijama. Također, nesposobnost kadrova koje je SDP postavljao na najodgovornije funcije bila je zastrašujuća. Svjedoči li išta bolje o karikaturalnosti nove vlade i SDP-ovih uzdanica od premijera Nermina Nikšića koji je Parizom gdje je otišao na utakmicu reprezentacije BiH hodao u crno-zlatnoj trenerci; postavljanje rođenog brata na direktorsku poziciju u jednoj javnoj firmi opravdavao riječima „da ne vodim računa o bratu, kako ću brinuti o Federaciji BiH“, ili skandal sa primanjem građanina Gorana Bregovića preko reda na CT objašnjavao da je to kod nas normalno, te da i on koristi veze kako preko reda otišao ne pregled! Ili famoznog Elvedina Grabovice, inače Lagumdžijinog bivšeg asistenta, postavljenog na mjesto direktora Elektroprivrede, koji je u svom prvom tv nastupu za pola sata osamdesetak puta ponovio riječ „znači“. A sjećate li se cirkusa sa „građaninom“ Komšićem koji je podnio NEOPOZIVU ostavku na sve stranačke funkcije, pa istu neopozivu ostavku povukao nakon nekoliko sati, bez objašnjena javnosti ni što ju je uopće podnosio, ni što je tako ekspresno povukao. Ne, nisu pretjerano inteligentni, niti sposobni za obavljanje bilo kakve ozbiljnije funkcije od sekretara u mjesnoj zajednici, no ovakvi kadrovi su slika današnjeg SDP-a i ljudi, tj. poslušnika kojima se Lagumdžija okružio.

Treba li napominajti da aktuelna socijaldemokratsko-konzervativno-neoustaško-tajkunska Federalna vlada koja po svemu sudeći neće još dugo biti u ovom sastavu, do sada nije ponudila nikakve strateške projekte, viziju i odlučnost da se učine nužni reformski koraci u FBiH i pokrene ekonomija. 

Zapravo, sva logika vladanja platformaša se svodi na to kako bez novca održati visoku javnu potrošnju. Najprije su pokušali povećanjem poreza na dohodak, pa su odustali nakon što su im strani eksperti savjetovali da bi to po ekonomiju bio koban potez. Zatim su razmišljali o povećanju PDV-a, no i od toga su odustali kada su uvidjeli kakve bi to posljedice imalo po život običnog građanina. Sada na koncu najavljuju novu zaduživanje kod MMF-a objašnjavajući da nam je to jedini spas. Na smanjenje rashoda naravno i ne pomišljaju!      

Formiranje letećeg cirkusa platformaša na Federalnom nivou, dodatno je zakomplikovalo maksimalno komplikovanu situaciju u BiH. Na državnom nivou bez HDZ-ova se teško mogla praviti vlada, posebno zbog strateškog partnerstva Dodika i Čovića. No, ni tu Lagumdžijini apetiti nisu bili mali. Kao pobjednik najprije je zahtijevao da on bude predsjedavajući Vijeća ministara, i pored toga što je došao red da Hrvat bude na toj poziciji. Njegove ambicije smanjivale su se sa surovom realnošću koja mu je otkrivala njegove stvarne kapacitete, pa je zatim zahtijevao da SDP svog Hrvata imenuje na to mjesto, što je popraćeno onom apsurdnom smijurijom sa predlaganjem Slave Kukića. Shvativši da protiv sebe ima ipak snažniji savez i nepremostive ustavne kočnice, svoju ambiciju je u konačnici nastojao zadovoljiti mjestom Ministra vanjskih pozicija, funkcije koju je zahtijevao i Milorad Dodik za svog kandidata. Poslije 18 mjeseci, koliko je BiH bila bez državne vlade, Lagumdžija je konačno sebi uspio obezbijediti zaposlenje kao MVP, ali ga je Dodik skupo naplatio. SNSD-u pripalo je nekoliko važnih državnih agencija koje inače ne bi mogli dobiti, kao i Ministarstvo finansija, a državni budžet smanjen je na račun entitetskih. SDA je odbila prihvatiti prijedlog budžeta.

No ako mislite da je tu bio kraj Lagumdžijine političke stupidnosti, varate se. Svega 3 mjeseca nakon formiranja državne vlade, odlučio je iz nje izbaciti SDA i umjesto nje ubaciti Radončićev SBB, i tako je proizveo novu političku krizu u BiH. Istini za volju, od prvog dana formiranja Federalne vlade,  SDA se ponašala kao opoziciona stranka kritikujući većinu poteza SDP-a i ne ponašajući se kao konstruktivan partner. No, da bi sada izbacio SDA iz vlasti, Lagumdžija se ponovo suočava s poteškoćom realnosti bh. političkog sistema koji mu, tako nepošten i kompleksan,  nikako ne omogućava da nešto od svojih želja bez uporišta sprovede u djelo. Naime, za formiranje nove vlade sa SBB-om (stranke čijeg je predsjednika Lagumdžija nekoliko puta tužio zbog klevete i u predizbornoj emisiji svojim glasačima jasno obećavao da s njima ni po koju cijenu neće ulaziti u koaliciju), SDP u zastupničkom domu Federalnog parlamenta nema dovoljno glasova, a SDA-ovi zastupnici koji čine većinu bošnjačkih predstavnika u Domu narodu, u mogućnosti su, kao i HDZ prije nešto više od godine, blokirati imenovanje nove vlade, za koju je osim toga potreban i potpis predsjednika Federacije ispred HSP-a Živka Budimira, te potpredsjednika Mirsada Kebe.

Za formiranje nove vlade FBiH bez SDA, za većinu je potreban i HDZ. I upravo ovih dana Čović i Lagumdžija su završili pregovore na kojima su dogovorili da će u sastav nove Federalne vlade bez SDA i HSP ući HDZ! Kakav je samo politički maher Lagumdžija. Nakon što Federacija nekoliko mjeseci nije imala vladu zbog pokušaja izbacivanja ili maksimalnog ograničavanje uloge HDZ-ova u njoj, nakon što je zbog toga hrvatski narod u BiH maksimalno antagoniziran i nacionalne napetosti podignute, Lagumdžija poslije otprilike godinu dana u federalnu vlast ipak uvodi HDZ jer mu se SDA više ne sviđa.

Reakcije na ovakvu poliku SDP-a su takve, da osim režimskog FTV-a koju čvrsto drže pod svojom šapom, niti jedan medij ne daje podršku aktuelnoj vlasti, građani su doboko razočarani te i oni najvjerniji dugogodišni glasači otkazuju podršku SDP-u, a sve će to kulminirati izvjesnim debaklom kojeg će SDP doživjeti na sljedećim izborima. 

Lagumdžija zajedno sa svojom saradnicima kao da čini sve da što je moguće više potpuno sahrani SDP. Postoji li racionalno objašnjenje da nakon što dugih osam godina provedete u opoziciji znajući probleme s kojima se društvo suočava te način na koji građani razmišljaju, kada konačno preuzmete vlast počnete demonstrirati nesposobnost, nepotizam te katastrofalna kadrovska rješenja koji u BiH od nezavisnosti nisu viđeni, a ako joj nešto nije nedostajalo, to su katastrofalna rukovodstva. I još pred pored svega toga bude generator nekoliko najvećih kriza u poslijeratnoj BiH. Također politikom u praksi SDP je najveću štetu činio ideji građanske i multietničke BiH za koju se zalaže, jer su politikom inata, negiranjem volje konstitutivnih naroda te ignoriranjem realnosti da je BiH danas društvo u kojoj je etničko dominantno nad građanskim, dodatno dijelili i antagonizirali bh. društvo.

Lagumdžija, osoba koja je na čelu SDP-a još od 1997., i čiju su vladavinu obilježili mnogobrojni porezi i naizmjenične pobjede, očito je davno izgubio politički kompas i dodir sa realnošću. A kada to pomiješate sa neograničenom bahatošću i samopouzdanjem, dobijete političku štetočinu koja vuče niz stupidnih odluka i ovu zemlju gura u sve dublji ponor. No, građani, pamte i iznevjeravanje njihovih obećanja i užasna politika koju su Lagumdžija i SDP demonstrirali neće proći nekažnjeno. Perspektiva samog SDP-a u skorijoj budućnost neće biti nimalo svijetla. Iz stranke su davno otjerani svi kadrovi koji su mogli predstavljati bilo kakvu potencijalnu opasnost Lagumdžiji, a vrh stranke čine klimoglavi moroni koji su nedorasli bilo kakvoj ozbiljnoj političkoj funkciji. Dakle, SDP-u kao stranci potrebna je dobra metla, koja se još uvijek ne nazire.  A BiH kao i svakoj civiliziranoj državi također je potrebna stabilna i konstruktivna socijaldemokratska opcija, no današnji SDP sa Lagumdžijom neviđeni je politički štetočina.