U petak radnici GRAS-a su
iznenadno potpuno obustavili javni gradski prevoz i time započeli još jedan u
nizu štrajkova koji su im odavno postali tradicija, na „sreću“ svih građana
koji su prinuđeni koristiti usluge javnog prevoza i trpiti teror ovog monopoliste.
Ovaj put povod za štrajk bila je smjena v.d. direktora GRAS-a Adisa Šehića,
kako bi se na njegovo mjesto postavio bivši direktor Haris Bašić. Politički
razlozi su savršeno prozirni i jasni: smjenom SDP-ove vlade u Kantonu Sarajevo
na red za smjenu došao je i njihov kadar Šehić kako bi se na njegovo mjesto
postavio čovjek nove vladajuće većine. A SDP, pardon, radnici GRAS-a, ne daju
svog direktora. I kao i uvijek, zbog političkih igara na kraju najviše
ispaštaju građani.
I upravo su ove
političke igre razlog zašto je javni gradski prevoz u Sarajevu takav kakav
jeste. GRAS je samo još jedna od mnogobrojnih kompanija koje su izbjegle proces
privatizacije, kod nas uglavnom izvršene na krajnje netransparentan, a
nerijetko i kriminalan način. Kanton Sarajevo kao vlasnik GRAS-a učinio je sve
da sačuva njegovu monopolsku poziciju, gušeći svaku mogućnost konkurenciji da
stupi na tržište (sjetite se samo zabrane Centrotransu da vrši usluge javnog
gradskog prevoza). I pored apsolutne monopolske pozicije koju mu je osigurala
država, GRAS gotovo po pravilu posluje u gubicima; njihov dug trenutno se broji
u desetinama miliona, a osim toga, kanton svake godine izdvaja milione maraka
novca poreskih obveznika (od kojih mnogi još dodatno kupuju karte za prevoz) za
subvencioniranja GRAS-ovog nerada i štetočinstva. Imati potpuni monopol na
tržištu, dobijati milione subvencija i pored toga poslovati negativno je zaista
istinsko umijeće nesposobnosti. S obzirom da ne djeluju po tržišnim principima,
te ne podliježu bilo kakvoj odgovornosti, zaposleni u GRAS-u kojih trenutno ima
blizu 2 000, nekoliko stotina više od optimalnog broja, su svoj nerad odlučili
nagraditi prosječnom platom u iznosu od 1 000 km, znatno većom od prosjeka u
BiH.
Osim toga, ova
kompanija je već godinama izvor raznih korupcijskih afera i špekulacija,
nestanak velikih količina dijelova za vozila i benzina u GRAS-u je pravilo, a
sve ovo u konačnici plaćaju građani, što kroz poreze, što kroz kupovinu karatu.
Također, svaki nesrećnik koji je primoran koristiti usluge ove firme teško će
za nju imati riječi hvale, ali sigurno će moći ispričati brojne dogovoštine s
bahatim i nekulturnim vozačima, još nekulturnijim i primitivnijim revizorima
koji maltretiraju djecu i penzionere, „ nabacuju“ se djevojkama, a ljetne dane
koriste za opštu pljačku turista u tramvajima kojima nerijetko naplaćuju kazne
u iznosu i do 200 km; o vozilima koja u pravilu ne dolaze na vrijeme, ohrndanim
i smrdljivim tramvajima, autobusima i trolejbusima u kojima zimi nerijetko ne
radi grijanje, ali zato ljeti često radi, itd…
Primjer GRAS-a samo još jednom dokazuje ono što su liberalni
ekonomisti davno ustanovili: država je loš privrednik, a ekonomskog napretka
nema bez konkurencije. Očekivati da javna preduzeća jednom postanu efikasna i
uspješna je iluzorno. Državne firme nisu ništa drugo nego stranačke kompanije
pod direktnom kontrolom vladajućih političkih partija, i obični građani u njima
se vrlo teško mogu zaposliti bez dobrih političkih veza. Političari kao i svi
ljudi, teže što je moguće većoj moći i ovlastima, a državne firme služe kao
odlično mjesto za zapošljavanje odanih ljudi koji će im dugovati zahvalnost i
kojim će se zbog toga moći manipulisati.
Stoga, u takvim kompanijama po prirodi stvari cilj je imati podobne, a ne sposobne ljude. Pored toga, potrebno im je osigurati monopol, jer u suprotnom zbog, u pravilu boljih kvaliteta usluga i proizvoda, privatna konkurencija bi na tržištu vjerorovatno potpuno potukla državne kompanije i time političkim strukturama direktno smanjila moć i utjecaj.
Stoga, u takvim kompanijama po prirodi stvari cilj je imati podobne, a ne sposobne ljude. Pored toga, potrebno im je osigurati monopol, jer u suprotnom zbog, u pravilu boljih kvaliteta usluga i proizvoda, privatna konkurencija bi na tržištu vjerorovatno potpuno potukla državne kompanije i time političkim strukturama direktno smanjila moć i utjecaj.
Bez postojanja privatnog vlasništva i konkurencije teško je
očekivati postojanje odgovornosti, jer kada kompanija u privatnom vlasništvu
ostvaruje gubitke, bez novca direktno ostaje njen vlasnik (ili više njih) i
cilj mu je, naravno, građanima ponuditi što je moguće bolje proizvode i usluge,
te povoljne cijene kako bi ih pridobio da koriste baš njegove usluge, no pored
toga također imati i motivirane, sposobne i stručne radnike koji će
unaprijeđivati posao kompanije. Međutim, takva logika ne važi kod državnih
monopolista. Htjeli ili nje, građani su prinuđeni koristiti njihove usluge jer
drugih nemaju, cijene mogu određivati gotovo proizvoljno jer konkurencije prema
kojoj bi se orijentisali nema, a ako i pored toga firma negativno posluje,
troškove ne snose ni njen direktor ni uposlenici jer su tu samo privremeno
zaposleni (i svjesni te činjenice), a plate im osigurava država. Sav teret na
kraju snose građani koji su prinuđeni davati velike pare za loše usluge. A ako
bi primjer GRAS-a prenijeli na funkcionisanje kompletne ekonomije jednog
društva, dobit ćete odgovor zašto je propao socijalizam.
Dakle, ukoliko BiH jednog dana želi biti
prosperitetna i razvijena zemlja, GRAS, kao ni većina socijalističkih kompanija
ne može ostati u državnom vlasništvu, iz prostog razloga što je država
nebrojeno puta dokazala da je krajnje loš vlasnik i da nije u stanju preduzeća
držati mimo svoje kontrole koja je vođena političkom a ne ekonomskom logikom.
No, ni privatizacija sama po sebi ne mora biti pozitivno rješenje ako se vrši
na netransparentan način kao što je to kod nas uglavnom bio slučaj, tj. ako se
prethodno ne omogući vladavina prava i okvir u kome državni monopol privatna
kompanija neće zamijeniti svojim.
Rješenje dugogodišnjeg problema GRAS-a kao i kompletne bh.
ekonomije nije očajnička nada da će se jednog dana pojaviti neko izvrsno,
socijalno odgovorno rukovodstvo koje će za obične plate preporoditi državne
firme, nego eliminacija suštine problema- državnog vlasništva u ekonomiji.
Umjesto toga, u svim segmentima u kojima je moguće neophodno je prirodno
razvijanje konkuretne ekonomije zasnovane naravno na privatnom vlasništvu.
Rješenje za naše ekonomske probleme je jednostavno, i leži u tržišnoj privredi,
ekonomskoj otvorenosti, zaštiti privatnog vlasništva, vladavini prava i državi
kao noćobdiji a ne siledžiji s neograničenim ovlastima. Onome ko pak misli da
je rješenje u državi, želim uživanje u uslugama GRAS-a.
Nema komentara:
Objavi komentar