Ljevičari i ekonomija

"Bogati postaju sve bogatiji, a siromašni sve siromašniji" ili "da bi neko bio bogat neko drugi mora biti siromašan", rečenice su koje zahvaljujući neumoljivoj ljevičarskoj propagandi u posljednje vrijeme čujemo sve češće. Pritom se one gotovo nikad i ne pokušavaju potkrijepiti nekim konkretnim argumentima ili činjenicama. Stvari poput dokaza za vlastite tvrdnje ljevičarima su uvijek bile bespotrebno gubljenje vremena. Jeftina patetika i uporno ponavljanje parola oduvijek ostavljaju daleko snažniji utisak na narodne mase.



Naravno, nijedna od navedenih parola nije tačna. Još od industrijske revolucije, dakle uvođenja kapitalizma na velika vrata, kvalitet života prosječnog čovjeka se konstantno povećava, a taj trend uz sve svjetske anomalije traje  manje ili više kontinuirano. Tako primjerice prema podacima UN-a broj ljudi koji žive ispod granice siromaštva je sa 27% u 1990. godini pao na 21% u 2001. godini, dok je u 2010. taj postotak iznosio 13.6%. Treba također imati na umu da se broj stanovnika konstantno povećava, te da do smanjenja siromaštva dolazi u periodu koga ljevičari tituliraju "neoliberalnim kapitalizmom", koji bi po njima trebao predstavljati poredak u kome većina ljudi postaje sve siromašnija, dok se šačica privilegovanih enormno bogati na njihov račun. No, vjerovatno neću pogriješiti ako kažem da što bolje žive, ljudi se sve više žale.

Bogatstvo se može steći na različite načine. Neki od tih načina su nasljedstvom, pljačkom ili dobitkom na lotu. Ali da biste  na slobodnom tržištu zaštićenom pravnom držanom (što nipošto ne treba miješati s balkanskim burazersko-stranačkim kapitalizmom) stekli profit, neophodno je da svojim sunarodnjacima pružite nešto zauzvrat, da na što bolji način način odgovorite njihovim potrebama i željama. Ko tom zadatku bolje odgovori, bit će za to bolje i materijalno nagrađen. Po nekima sav besmisao i nemoralnost današnjeg svijeta ogleda se u činjenici da je jedan Bill Gates posjeduje 61 milijardu dolara dok s druge strane toliki broj ljudi doslovno umire od gladi. Laici nažalost nisu svjesni da bez Bill Gatesa i osoba sličnih njemu broj siromašnih u svijetu bi bio daleko veći.

Najprije se treba zapitati kako je Gates stekao svoj kapital. U oblasti informatike proveo je svojevrsnu revoluciju, izmislio je i tržištu ponudio dotad neviđene proizvode. Milioni ljudi u svijetu procijenili su da su im ti proizvodi potrebni i korisni. Posljedica toga je bila da su masovno kupovali proizvode Microsofta, Gatesovo bogastvo je s druge strane raslo, a on ga je ulagao u nove izume i jačanje kompanije. I taj akumilirani kapital ne samo da je omogućio da Microsoft postane jedna od najprofitabilnijih kompanija na svijetu koja direktno zapošljava desetine hiljada ljudi, nego čak i indirektno, pomoću Microsoftovih programa danas milioni obavljaju svoje poslove, ostvaruju zarade te time stvaraju nove vrijednosti na dobrobit cijele zajednice. Biti bogat u kapitalizmu znači da ste tržištu dali daleko više nego što ste s njega uzeli. Gates svoje bogastvo može prvenstveno zahvaliti ljudima relativno dubljeg džeba ( njegovi proizvodi predstavljaju visoko sofisticiranu tehnologiju koju si najsiromašniji ne mogu priuštiti), koji su kupujući njegove proizvode ne samo olakšali ili poboljšali svoj život, nego često i uvećali vlastitu zaradu. Dakle, Gatesove milijarde ne da ne osiromašuju nikog na svijetu, nego upravo suprotno, poboljšale su standard ogromnog broja ljudi.

Nehumanost multinacionalnih korporacija koje "izrabljuju" ljude i osiromašuju planetu danas je možda i najsnažniji i najučestaliji argument ljevice. Svi smo već čuli priče o užasu kroz koji jeftini radnici u zemljama Trećeg svijeta prolaze u fabrikama multionacionalnih korporacija. Također, mnoge je srce zaboljelo za radnicima u zapadnim zemljama koji su ostajali bez poslova jer su vlasnici njihovih kompanija odlučili proizvodnju premjestiti u države u kojima je radna snaga jeftinija, a regulacije i porezi manji.

Kompanijama cilj uglavnom jeste ostvarivati što je moguće veći profit. U profitu samo po sebi nema ništa ni moralno ni nemoralno. Profit je pogonsko gorivo kompletne ekonomije, dokaz uspješnosti poslovanja, a akumuliranje kapitala je pak vrlo korisna stvar. Što je tog kapitala više akumulirano, to su mogućnosti za kvalitetne investicije i njegovo oplemenjivanje veće, od čega u konačnici korist imaju svi. 

Ljudski rad je proizvod. Kao što mi, kada primjerice kupujemo tenisice, želimo za što manju cijenu kupiti što bolji proizvod, tako i preduzetnik želi kupiti što jeftiniji a kvalitetniji rad. Pritom cijenu nekog proizvoda između ostalog određuje i oskudica istog. Što je manje društvu potrebnih stručnjaka prisutno u određenoj oblasti, to im je i cijena veća, a kompanije se međusobno natječu za kupovinu njihovih usluga. S druge strane, nažalost, posao poput šivanja pomenutih tenisica nije pretjerano cijenjen. Može ga gotovo bilo ko raditi, a postoji ogroman broj ljudi koji ga želi raditi i tu dolazimo do zemalja Trećeg svijeta gdje ljudi za male pare pristaju raditi takve poslove.

Dok žalimo za radnicima iz bogatih zapadnih zemalja koji ostaju bez svojih poslova jer su njihovi poslodavci svoju proizvodnju odlučili premjestiti u treće zemlje, treba imati na umu da te poslove, iako po bitno manjoj cijeni, dobijaju neki drugi, mnogo siromašniji ljudi, ljudi kojima su ti poslovi mnogo potrebniji. Nije jeftinija radna snaga jedini razlog seljenja proizvodnje. Za poslovanje kompanije, izuzev ukoliko se radi o privilegovanim državnim čedima, krajnje su štetni i preveliki porezi i regulacije. Upravo sa visokim porezima, teškim regulacijama i agresivnim sindikatima zapadne države su sebe dovele u poziciju da se ekonomija polako seli ka istoku, a tržišnu utakmicu sve više dobijaju vrijedni azijatski narodi.

Određena zapadna multinacionalna korporacija možda radnika u Indoneziji  drži u krajnjem nehumanim uslovima na radnom mjestu, obavezujući ga da za nekoliko dolara radi dvanaest sati dnevno. U te svrhe kompanije često koriste i djecu kao radnu snagu.  No zamislita kakva li je tek muka nekog radnika ili čak dijete morala natjerati da pristane na takav radni odnos (jer dobrovoljno pristaje na njega)? Kako li bi njihov život tek izgledao bez tih korporacija? A ukoliko biste za rješenje problema primjenili neki od ljevičarskih recepata poput zabrane dječijeg rada ili određivanja minimalne plate, rezultat bi u velikom broju slučajeva nesumnjivo bio takav da kompanija zatvori fabriku i proizvodnju premjesti u neke zemlje koje nemaju takve zakone. Takođe, treba imati na umu da djeca koja rade u tim fabrikama možda od svojih plata izdržavaju porodice. Zakoni kojima bi se u tim zemljama uvele prevelike regulacije, za posljedicu bi imali zatvaranje kompanija, što bi proizvelo daleko veću katastrofu, katastrofu u kojoj bi hiljade porodica bilo ostavljeno doslovno da gladuju.

No šta je rješenje? Odgovor je krajnje jednostavan- razvoj kapitalizma. Što na tržištu bude više kompanija i veća proizvodnja, vremenom će rasti i kupovna moć, kapital za investicije bit će akumuliran, konkurencija firmi će biti veća pa će time i vrijednost radnika vremenom rasti. Također javnost svojim pritiskom i angažmanom može utjecati na to da se radni uslovi u kompanijama poboljšaju, no ako se te aktivnost kao i dosad, uglavnom budu koristile s ciljem provođenja u praksu dokazano neuspješnih ljevičarskih recepata, budite sigurni da će to imati kobne posljedice najviše po radnike koji rade u tim kompanijama.

Tržište i ekonomija, kao uostalom i sve stvari u ovom svijetu imaju neke svoje prirodne zakone po kojima funkcionišu. Ovaj svijet nije idealan, nemoguće ga je vještački uređivati mijenjanjem šahovskih figura na ploči i sva nastojanja da se društvo uređuje u skladu sa nečijim željama i voljom uglavnom su proizvodila kontraefekat. Činjenica da danas u svijetu neko posjeduje milijarde a neko živi u krajnjem siromaštvu jednako je logična kao i činjenica da djevojke privlače mahom visoki, ljepuškasti i mišićavi muškarci, a ne ćelavi i zdepasti.