Brega Sarajlija

Jedna od mnogobrojnih nesreća koje su zadesile narode i narodnosti s prostora bivše Jugoslavije je, mislim i to, što im je  danas najprominentniji muzičar Goran Bregović. Uspjeh u karijeri i bogastvo koje je ostvario, umnogome sliče mnogobrojnim  pričama o tajkunima u tranzicijskim zemljama, čije bogatstvo i društvena moć svoje utemeljenje imaju u bjesomučnoj pljački.  A upravo je pljačka, odnosno plagiranje, ono što čini najveći dio Bregovićevog muzičkog opusa. 

Zaista je širok spektar muzičara čija su djela poslužila Bregoviću kao "inspiracija"- od svjetski poznatih bendova poput Led  Zeppelina ili Deep Purpla, preko Šabana Bajramovića, pa do balkanske tradicionalne muzike, koju Bregović već decenijama dosljedno izopačuje. Pritom se kroz kompletnu karijeru prema muzici odnosi kao biznismen, i to  vrhunski. Zaista je malo ljudi u svijetu koji na takav način znaju procijeniti želje svoje ciljne publike i majstorski ih upakovati u  ambalažu koja im najviše odgovara. Najprije savršeno spoznavši stanje svijesti građana bivše Jugoslavije, koji su na  valovima socijalističke industrijalizacije nogama stajali na asfaltu, ali mentalno čvrsto na livadi, stvorio je Bijelo dugme-  najslavniji bend iz bivše države, čija je muzika predstavljala čudan hibrid Led Zeppelina, Kemala Malovčića i balkanske etno muzike. S raspadom Bijelog dugmeta, kao i bivše države, Bregović si je morao naći novu ulogu. Najprije se je okušao kao  kompozitor filmske muzike, praveći obrade obrada od Bijelog dugmeta. No, kao osoba koja je oduvijek bila vanserijski stručnjak za prodaju svojih proizvoda, vrlo brzo je shvatio da je najbolji način na koji jedan Balkanac može uspjeti u svijetu,  taj da svijetu proda već izgrađenu sliku o Balkancima. A to je slika romantičnih divljaka koji malo kolju, malo ljube, a pritom  se uvijek vesele. I zapravo, na to se može svesti kompletan kako muzički, tako i scenski opus njegovog Orkestra za svadbe  i sahrane, koji svira jedan čitav muzički bućkuriš sastavljen od obrađenih pjesama Bijelog dugmeta, unakaženih balkanskih  tradicionalnih pjesama i ukradene ciganske muzike. 

Bregoviću svakako treba skinuti kapu kao vrsnom preduzetniku koji zna kako pokupiti najrazličitije ostatke, upakovati ih u  kičastu i privlačnu ambalažu te prodati ciljnoj publici, zahvaljujući čemu je postao u svjetskim okvirima poznat muzičar koji  puni dvorane na svih šest kontinenata. I ma koliko ta slika koju njegova muzika šalje o Balkancima itekako ima uporišta u  realnosti, barem kada govorimo o mentalnom sklopu Balkanaca,  svi oni ljudi koji su svjesni, u mnogo čemu  veličanstvene kulture koja dolazi s ovih prostora, ne trebaju se miriti s činjenicom da je područje s tako divnom muzikom u  Bregovićevoj izvedbi svedeno na ruralno pijanstvo i kič.

Goran Bregović također je i još jedan u nizu uspješnih ljudi koji potiču iz Sarajeva. U utorak, 04. 09. 2012. godine,  u kategoriji "umjetnost", dodijeljena mu je nagrada koja nosi ime po osnivaču Sarajeva, Isa-beg Ishaković. U intervjuu koji je povodom dobijanja nagrade dao za banjalučke Nezavisne novine, Bregović je po ko zna koji put ponovio kako je Sarajevo "čudna  selendra”. I zaista, u kulturnom smislu Sarajevo se od rata naovamo u dobroj mjeri “proseljačilo”, no to je sudbina koju, iz dobro poznatih razloga, nije izbjegao niti jedan veći grad s prostora bivše Jugoslavije. Kada govorimo o veličini Sarajeva, grad od preko pola miliona stanovnika teško da se i u jednoj Americi može smatrati selendrom, a kamoli na Balkanu gdje je jedan od većih gradova. No, broj stanovnika svakako je ne toliko relevantan, jer u svijetu postoje daleko manji, a značajniji gradovi od Sarajeva, kao i veći a manje bitni. 

Ako pak s druge strane pogledamo značaj Sarajeva kao ukrštenice kultura, ili sve te silne umjetnike, pisce, pjesnike, sportiste i druge velike ličnosti koje su svoj pečat ostavile u Sarajevu, onda je po tome Sarajevo još manje  selendra. Ali je u jednoj stvari Bregović potpuno u pravu kad kaže da je Sarajevo selendra- naime samo selendra nagrade može dodjeljivati takvim ljudskim ništicama koje su, u  trenucima dok su sarajevska djeca masakrirana, radile muziku za film finansiran od strane JNA i nikad se ni po guzici nisu  počešale za to isto Sarajevo. Bregović da je osoba koja ima trun obraza i morala, na pomen Sarajeva stajao bi pokunjeno poput malog miša, s obzirom na maksimum kojeg je iscrpio iz toga grada, a zauzvrat mu je pružio samo prezir i  nipodaštavanje. Jedini put kada je "umjetnik" bio svjestan da je uveliko manji od svog grada, bilo je u ono poratno vrijeme,  tačnije 2000. godine, kada je održao prvi poslijeratni koncert u Sarajevu. Tada je Sarajevom hodao pognute glave, toliko prestravljen da je čak nosio pancir. Potpuno bezrazložno, jer grad ga je i tada kao i danas bio željan, a Bosanski kulturni  centar je bez problema napunio uz ovacije.

No, ako je Bregović osoba bez obraza i morala, Sarajevo s druge strane, barem kada je odnos prema dotičnom u pitanju,  pokazuje da je grad bez ponosa. Ne, nije problem što je Brega odmah na početku rata zdušio iz grada, zdušili su mnogi.  Ne bi bio problem ni da je šutio, šutili su mnogi, tako da bismo danas zbog toga mogli prozivati niz javnih ličnosti koje potiču  iz Sarajeva. No, "umjetnik" je u to ratno vrijeme itekako bio aktivan- od nekorektnih izjava prema svom gradu, preko odlaska u grad  iz kojeg se i sručilo svo zlo na Sarajevo, pa do pravljenja muzike za film finansiran od strane JNA-iste one vojske koja je  razarala njegov rodni grad i ubijala njegove sugrađane. I zapravo Bregović se nikad nije ni trudio isticati svoju posebnu  povezanost sa Sarajevom. U svijetu nastupa kao "balkanski umjetnik", kao duhovno središte navodi relaciju  Sarajevo-Zagreb-Beograd, dok Sarajlijama često, u svom tipično ciničnom stilu, daje do znanja da je njihov grad jedna obična  selendra, koja je uvijek bila mala za jednu takvu "veličinu" i "umjetnika" poput njega. 

Odnos Sarajeva prema Bregoviću, izgleda kao odnos neželjenog momka prema djevojci- godinama joj se uporno nabacuje,  dok ga on još upornije odbija. Pritom ga Sarajevo želi, ono mu se ulaguje, dijeli mu nagrade.... 

Tako početkom  godine u javnost je  plasirana "senzacionalna" vijest kako je "umjetnik" Bregović odlučio vratiti se u rodni grad. I zaista, "umjetnik" nam se odjednom pojavio u gradu, a sve sarajevske medije uhvatila je euforija zbog te radosne vijesti. Do povraćanja je bilo mučno gledati kako se tih dana političko-medijska SDP-ova oligarhija trudila uvući u neku stvar svom novom-starom sugrađaninu. Pa smo tako u medijima mogli pratiti izvještaje o Bregovićevom druženju sa vrhom SDP-a;  gradonačelnika Behmena kako pravi budalu od sebe miješajući centripetalnu i centrifugalnu silu, dok mu Brega  sjedi na  prijemu u uredu; ili bivšeg partijskog novinarskog pljuvača Bakira Hadžiomerovića, kako s našom "veličinom" jede ćevape u  Želji, dok mu ovaj priča o starim sarajevskim danima. Priča o Breginom povratku u Sarajevo na kraju je završila tako što  je on za svoju novu destinaciju življenja ipak odabrao Beograd. Također, vrlo zanimljivo da niko nije postavio pitanje o povodu  Bregovićeve iznenadne odluke da napusti Pariz, i svoj život nastavi šatro u Sarajevo, a u stvari u Beogradu. Nikome nije palo na pamet, da je "umjetnik", možda, bježao od Hollandeovog najavljenog povećanja poreza za bogate na čak 75%, pa je brže  bolje utekao prije nego što je ovaj postao predsjednik.

Goran Bregović jednom prilikom rekao je, dovodeći sebe u poziciju žrtve, kako je Sarajevo imalo sreće s umjetnicima, ali  umjetnici nisu imali sreće sa Sarajevom. I ta rečenica je poptuno tačna. Sarajevo je svojevremeno "otjeralo" jednog genijalca  Mešu Selimovića, dok je jedan Abdulah Sidran nedavno bio primoran iz Sarajeva odseliti u Goražde. I takvih primjera je na  desetine, no to pravilo zasigurno ne važi u Bregovićevom slučaju. Jer Bregovića Sarajevo i danas moli da mu se vrati, dočekuje ga kao svog kralja, dijeli mu nagrade, a zauzvrat od njega dobija, kao što je i uvijek dobijalo, samo prezir. Ostaje pitanje, šta je toliko prokleto u nama da preziremo naše dobročinitelje, a divimo se onima koji nas preziru?

.